Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Samo na prvi pogled deluje da su svi ovi zakoni slični i onda se postavlja pitanje, zašto se jednim sporazumom Srbija preko SRJ nije zadužila za ukupan iznos koliko je to potrebno i da se to završi.
Vidite, u tome se nalazi smisao ove operacije nekontrolisanog zaduživanja Republike Srbije. Malopre smo imali tačku dnevnog reda gde je takođe bilo ovo sve isto, kontragarancija itd, ali je dodatak bio, kaže, za projekat hitne sanacije saobraćaja, a ova tačka dnevnog reda i sve ono ide kontragarancija, ali se sada kaže, za projekat obnove puteva u Republici Srbiji.
Sada logički da se malo razmisli. Ako je ovo hitna sanacija, to je moralo da ima neki prioritet, pa ako je ugovor sklopljen početkom 2002. godine, verovatno i kontragarancija i sve je to moralo da se završi u toku te godine, jer je hitno potrebno da se sređuju putevi. Ovaj projekat obnove puteva u Republici Srbiji mogao je da dođe, recimo, kasnije, pa evo i danas. Mi imamo na dnevnom redu i hitnu sanaciju i imamo obnovu.
Sada zaključujem da je hitna sanacija popunjavanje rupa, a obnova je proširenje puta za pola metra, ne, rupe su sanirane po hitnoj sanaciji, a hitna sanacija je popunjavanje rupa, a obnova je da se proširi put za pola metra ili 20 santimetara. Vidite kako to deluje malo besmisleno i poprilično smešno, a u suštini tragikomično, kao da se jedna očigledno neuspela operacija prikriva cepkanjem na neke različite zakone, pa još i kontragarancijama koje Republika Srbija daje po obrazloženju SRJ, a po tekstu zakona državnoj zajednici.
Samo da se vratimo na ovo što je obnova puteva, a to je nešto kapitalno, a ovo hitna intervencija nije kapitalno, to je neko tekuće odrađivanje. Ova obnova, to je nešto kapitalno. U članu 2. se propisuje koje su obaveze Republike Srbije i tu se navodi, između ostalog, kontragarancija daje se Srbiji i Crnoj Gori na ime obaveza iz zakona, naravno o zaduženju, a zakon je bila forma u kojoj se ratifikovao jedan sporazum.
I kaže dalje, u iznosu do 95 miliona evra za finansiranje projekta obnove puteva u Republici Srbiji i Zakona o potvrđivanju finansijskog ugovora između SRJ i Evropske investicione banke za zajam u visini od 95 miliona evra za finansiranje obnove puteva u Republici Srbiji.
Ovde je navedeno "Službeni list SRJ", broj 42/02, a ovde je poseban list, Međunarodni ugovori 9/02, a verovatno se termini uklapaju i nije to neki veliki problem.
Kao što se vidi, 95 miliona je obaveza Republike po osnovu kontragarancije. Šta treba za 95 miliona da se obnovi. Tu je sada vrlo značajno, u obrazloženju se navodi da će to biti otprilike 864 kilometra primarnih, tranzitnih puteva i autoputeva u Srbiji i to će imati pozitivan efekat u smislu angažovanja većeg broja privrednih subjekata.
Znači, Čume je zagarantovan. To je privredni subjekt koji se angažuje povodom ovih stvari. Ne znamo da li su ta sredstva već iskorišćena, pa kontragarancija dolazi post festum, ili je kontragarancija esecijalni uslov da krene realizacija, a što možda na nekom računu i postoje ta sredstva ne znači da je odobrena isplata, ukoliko je uslov da se dostavi ovaj papir u vidu ovog zakona.
Daleko je to sve od javnosti, to mora da se kaže. Dakle, 95 miliona i malopre smo imali onih 50 miliona, a doduše onih 50 miliona bilo je nešto malo i za Aerodrom, a to je verovatno već potrošeno, po nekoj logici stvari to je negde oko 120 do 150 miliona evra za obnovu. To bi bio neki zajednički naziv i za jedan i drugi zajam. Bilo bi saniranje postojećih puteva u Republici Srbiji. Verovatno se iz tih sredstava nešto i sređuje, ovo na autoputu Beograd - Niš.
Ono što smo imali prilike pre nekoliko meseci da čujemo, jednu pohvalu, da je u valjevskom kraju sve sređeno sa putevima i još tako nekim regionima, verovatno je to iz ovih sredstava. Postavlja se pitanje, zašto mi sada dajemo tu kontragaranciju.
A da je nešto brzo, brzopleto, pokazuje i poglavlje jedan, poglavlje obrazloženja; kaže, ustavni osnov za donošenje zakona, za sve zakone je potreban ustavni osnov, ovde je pronađen u članu 72. stav 2. tač. 1. i 4. Ustava, a to je jedna široka formulacija i može da se upotrebi. Onda se ide dalje i kaže se, osnov za ovaj zakon se nalazi u članu 4. stav 1. Zakona o zaduženju SRJ kod Evropske investicione banke za projekat obnove puteva u Republici Srbiji, "Službeni list SRJ" 42/02. To je opet neko prevario Mlađana Dinkića.
Između savezne države i Republike, ili da budem precizniji, prema ovoj novoj terminologiji između državne zajednice, kao neke neformalne unije ili neke neformalne asocijacije, a republike su države članice, odnos nije zasnovan na ustavnom principu da na bazi saveznog zakona se stiče neki pravni osnov da se republičkim zakonom nešto reguliše. Na potpuno obrnutom sistemu, a to je podeljena nadležnost, tačno se zna za šta je nadležna savezna država, tačno se zna za šta su nadležne republičke članice.
Propis savezne države više ne može biti osnov za republički propis. U onoj SRJ bilo je samo 10 tačaka gde je postojala podeljena nadležnost između SRJ i republika. To su tačno one oblasti koje su Ustavom SRJ propisane, gde SRJ uređuje osnove, pa je rečeno PIO, osnove radnih odnosa, obligacioni odnosi su bili na saveznom nivou itd. Taj sistem je napušten, napušten onog momenta kada je usvojena Ustavna povelja.
Znači, propis, odnosno zakon usvojen u Skupštini Srbije i Crne Gore više ne može biti osnov za donošenje nekog propisa u Republici Srbiji, a pogotovo zakona u Narodnoj skupštini. Ako se ide dalje, pa se analizira počev od svake reči, pa do zapete, pa nastavimo dalje da analiziramo, onda vidimo da je neko naterao Narodnu skupštinu da ovde sedi, mada nema magle, ali da je klima maglovita, da pričamo o nečemu, a vidite i sami, niko od predlagača nije došao da brani svoje zakone.
Niko od predstavnika većine u Narodnoj skupštini koji podržava Vladu ne izlazi da brani zakon. Zar to nije simptomatično, zar to ne ukazuje da je ovo sve završeno, da je verovatno dosta toga potrošeno u zavisnosti od toga kada koja tranša se pusti. Malo-malo pa imate prilike da čujete, odobrena nam je neka tranša nekog zajma, svojevrsne hvalospeve, a vidite i sami ovih dana je postala sušta informacija iz ove oblasti.
Podsetio bih vas, kada god su Dinkićevi zakoni na dnevnom redu, dok Narodna skupština razmatra te predloge, on tog istog dana promoviše neku drugu temu koja je mnogo aktuelnija.
Sada je zbog ovih pomešanih kartica i datuma oko obeležavanja nekih datuma izostala ta aktivnost i vidite, čim se krene u razumnu raspravu o tome kako nas ova vlada zadužuje, koliko nas zadužuje, kojim sredstvima, na čemu nas zadužuje, zašto se daje kontragarancija, ko traži kontragaranciju, ko koristi sredstva zajma, kako se koriste sredstva zajma, kako će da se vraća zajam, nailazite na pitanja bez odgovora. Morala bi većina da se zamisli nad ovim činjenicama, jer ovo niko ne osporava.
Posle predloga zakona o kontragaranciji koji se tiče onog hitnog saniranja ulica i puteva, pa posle onog drugog zakona koji se tiče projekta obnove puteva u Republici Srbiji, onaj prvi je 50 miliona evra, a obuhvata i JAT i Republičku direkciju za puteve Republike Srbije, projekat obnove 95 miliona obuhvata Direkciju za puteve Republike Srbije, na red je došao ovaj treći Predlog zakona, takođe zakon o davanju kontragarancije finansiranja Projekta evropskih puteva B – Srbija i Crna Gora, a iznos je 120 miliona evra.
Kod prethodna dva zakona korisnik zajma je bila Direkcija za puteve Republike Srbije i Aerodrom "Beograd", odnosno preduzeće koje upravlja Aerodromom "Beograd". Za razliku od ova prethodna dva predloga zakona, u ovom zakonu korisnik zajma, a to upravo reguliše član 3. predloga zakona stav 1. korisnik zajma iz člana 1. ovog zakona je Republika Srbija, izvođač radova je Republička direkcija za puteve.
Sada pogledajte besmisao Mlađana Dinkića - Republika Srbija daje kontragaranciju Srbiji i Crnoj Gori po sporazumu i po zakonu o zaduženju, a gde je korisnik Republika Srbija. Znači, nije javno preduzeće, nije lokalna samouprava, nije u pitanju autonomna pokrajina, ne, nego Republika se zadužuje preko Srbije i Crne Gore i ona sama sebi daje kontragaranciju. Mislim da je ovako nešto nemoguće, jer korisnik zajma je Republika Srbija, a onaj ko daje kontragaranciju treba da garantuje za korisnika zajma, a kako će on da budi supsidijarni dužnik kada je i primarni dužnik.
Vi pišete potpuno novu teoriju, pišete nebulozne propise. Od rimskog prava ovo ne postoji. Evo, pitajte advokate ovde da li je neko od njih video ovo. Kako može dužnik da daje kontragaranciju za sebe? Valjda garanciju i kontragaranciju daje treća osoba, treće lice koje garantuje svojom imovinom da će dužnik da ispuni obavezu. Ne, kod vas je dužnik i ujedno ko izdaje garanciju. Tako nešto može samo u ovim mislima da se stvori, gde ljudi imaju potrebu da se zaduže po svaku cenu i onda ne biraju sredstvo, već pokušavaju na sve moguće načine, sve papir trpi i to može da se završi na način kako je to neko planirao.
Sada moram da vas podsetim na dnevni red u petak, kad je bio Zakon o javnom dugu, vaš predlog člana 25. stav 1: "Republika daje kontragaranciju državnoj zajednici Srbija i Crna Gora, pod uslovima i na način utvrđen zakonom kojim je propisano davanje kontragarancije.
Regresno pravo iz člana 22. ovog zakona, koje Republika ima prema dužniku, Republika ima i prema korisniku kredita za koji je dala kontragaranciju državnoj zajednici Srbija i Crna Gora".
U članu 3. kažete da je korisnik kredita Republika Srbija i davalac kontragarancije Republika Srbija. Kako će ona regresno pravo iz člana 22. Zakona o javnom dugu da ostvari? Da li vi u Ministarstvu finansija razgovarate od sektora do sektora? Stičem utisak da vi ne komunicirate. Ko vam ovo piše?
Na istoj sednici, na vanrednom zasedanju Narodne skupštine, imamo 20 tačaka dnevnog reda. Od toga ste sa ove govornice mogli da čujete da najmanje sedam zakona ne komuniciraju, oni su u koliziji, ne poklapaju se nikako, ni pojmovi, ni princip, ništa se ne poklapa. Ali, kad zagrmite sa TV - istrčali eksperti.
U kojoj zemlji ovo može? Kažite mi, po pravilima bankarskog poslovanja, koja banka ovo primenjuje? Ako se nekoj banci traži garancija za ono što se ona zadužila, ona traži korespondentsku banku koja će da garantuje za njene obaveze. Ovde ne. To ste napisali. Nema šta da se tumači. Napisano je u članu 3: "Korisnik zajma iz člana 1. ovog zakona Republika Srbija.
Izvođač radova je Republička direkcija za puteve". Kakve veze ima izvođač radova sa kontragarancijom? Ili je možda posle ovog zamešateljstva: 1) popunjavamo rupe, 2) širimo ulice, 3) pošto je najveći iznos, hajde sada da izmislimo još nešto. Ne može da prođe.
Poslanici SRS moraju da ukažu na ovu nelogičnost i da sa puno razloga kažemo da sumnjamo da se iza ovih stvari krije nešto, a to narodni poslanici ne smeju da podrže, jer vi priznajete sve, jer kod vas nema skrivanja. Vi ste izmislili potpuno nov institut. To je pravno-tehnički i pravno-logički nemoguće. Ubacili ste ga u ovaj predlog zakona zato što mislite da sve može sa 131 karticom da prođe.
Proći će sa 131 karticom sve, ali ostaće bolno zaduženje Republike Srbije. Verovatno, pošto ne postoji mogućnost da se to vrati u onim rokovima kako je zakonom o zaduženju predviđeno i kako je zakonom o ratifikaciji ugovora o zaduženju predviđeno, onda opet ulazimo u jedan začarani krug reprogramiranja dugova, s tim što se glavnica usporava, u nekim rokovima se uz glavnicu pripisuje kamata, pa kamata na kamatu.
Sudeći prema stanju naših finansija, sudeći prema privrednim tokovima u našoj zemlji, vrlo vešt matematičar je onaj ko zna kamatni račun, može da vam kaže na koliko će ovaj dug da naraste za nekoliko godina i koja će obaveza da bude Republike Srbije. Zašto obaveza Republike Srbije? Zato što je i bez ovog zakona moguće da realizujete ovaj ugovor i da ostvarite ove iznose.
U suštini, mi treba da promenimo način komunikacije kad je u pitanju zaduživanje prema inostranstvu. Mi treba ovde da raspravljamo o nacrtu jednog takvog sporazuma, pa ukoliko damo saglasnost na nacrt sporazuma, da idete dalje, a ne ovako - vi zaključite, pa nas stavite pred svršen čin. I ovi ljudi iz većine, koji možda ne bi glasali kada vide šta je pozadina, praktično su primorani da glasaju za, zato što je ugovor zaključen i već je završen posao.
E, moramo logiku pregovaranja sa inostranstvom da promenimo. Znači, platformu za pregovore povodom zaduženja, molim vas, u Skupštinu. Ako u Skupštini ta platforma prođe, onda zaključujte sporazume, predlažite posle ratifikaciju. Ovako da nas stavite pred svršen čin, to ne bi smela Narodna skupština da dozvoli.
U tom smislu, predlažem predsedniku Narodne skupštine da, u komunikaciji sa predsednicima poslaničkih grupa i Vladom, otvori ovu temu na principijelan način, da Narodna skupština ne dolazi u situaciju da je svršen čin, da većina mora da glasa, iako ne želi da glasa, zato što je neko već zaključio, pa ako bi bilo post festum dovođenje u pitanje tog sporazuma, onda bi to bila dodatna bruka za državu.
Ovako da se Vlada obaveže da nacrt sporazuma, platformu za pregovore iznese pred Narodnu skupštinu i ako ovde dobije većinu, neka se ide sa pregovorima. Ako se ne dobije većina, nema zaključenja ugovora. Molim vas da ovu inicijativu uvrstite zvanično u ove pregovore.
Odmah na početku želim da otklonim eventualne dileme povodom ovog amandmana i moguće insinuacije i kriva tumačenja zašto je SRS podnela ovaj amandman.
Pri sagledavanju ovih argumenata koje budem iznosio povodom amandmana na član 1. ovog predloga zakona, molim vas da izbegnete svaki lokalistički pristup ili neku teritorijalnu podelu ili uticaj nekog lokaliteta. Amandmane smo podneli iz principijelnih razloga, da ukažemo Vladi Republike Srbije da ona u suštini nema koncept, a to pogotovo neki dugoročni koncept na koji način, u kom smislu i zbog kojih potreba država, a kada kažem država mislim uopšte na sve subjekte na teritoriji Republike Srbije, mogu da se neposredno zadužuju i samim tim da se stvara obaveza za Republiku da donosi ovakve zakone kojima daje kontragaranciju.
Krenuću redom, u članu 1. govori se i navodi se šta je sadržina kontragarancije: "Republika Srbija preuzima obavezu da kao kontragarant izmiri obaveze Srbije i Crne Gore, kao garanta, po Sporazumu o zajmu između opštine Subotica, kao zajmoprimca, i Evropske banke za obnovu i razvoj, kao zajmodavca, u visini od devet miliona evra zaključenom 17. decembra 2004. godine."
Na sličan način može da se desi da nam se obrati veliki broj opština na teritoriji Republike Srbije, sa gotovo identičnim zahtevima, gde ukazuju da su im potrebna sredstva za poboljšanje, a zašto ne reći za poboljšanje života, i da se prosto krene sa licitacijom tih iznosa, i verovatno po veličini mesta, ako je za Suboticu devet miliona, proporcionalno za veće opštine sigurno su ti iznosi veći.
Postavlja se pitanje, dokle to može da ide, dokle to lokalna samouprava može da se zaduži? Vašu pažnju vraćam na Predlog zakona o javnom dugu, gde smo takođe izneli principijelnu primedbu da država nema projekciju koliko bi to lokalna samouprava mogla da se zaduži u inostranstvu ili uopšte na finansijskom tržištu, i da Republika Srbija preuzme obaveze po osnovu kredita koje koriste jedinice lokalnog samoupravljanja.
Samo ću navesti šta je napisano da su potrebe, a kaže se ovako – program ima za cilj realizaciju projekata za regulisanje otpadnih voda opštine Subotica, čija se vrednost procenjuje na najviše 14,35 miliona evra, s tim da će zajam Evropske banke za obnovu i razvoj pokriti troškove od devet miliona evra.
Na gotovo identičan način mogu da se obrate sve opštine na teritoriji AP Vojvodina, a pogotovo one opštine koje se neposredno graniče, odnosno kroz teritoriju opština prolazi i teče reka Dunav.
Postoji problem sa otpadnim vodama, postoji problem sa površinskim vodama, na različite načine to opštine rešavaju i različiti iznosi su u pitanju, a da ne pominjem problem Vrbasa, koji već godinama ima problem sa kanalom Dunav-Tisa-Dunav.
Ako bih krenuo ovom logikom, gotovo svaku opštinu u Republici Srbiji mogao bih da pomenem. Zato što nema jasne vizije dokle Srbija može da preuzima kontragarancije, odnosno obaveze i da po tom osnovu izdaje kontragarancije, do kog iznosa može lokalna samouprava da se zadužuje, mi ne možemo jedan ovakav predlog zakona da podržimo, već zahtevamo, ako Vlada smatra da na ovaj način treba da se obezbede dopunska sredstva, da se izradi strategija.
Strategija u smislu ukupnih potreba, strategija u smislu dinamike. Ove godine idu dve opštine, a sledeće dve opštine, pa da Republika ima svoj plan koliko ona sebe može da optereti zbog kredita koji primaju lokalne samouprave. Verovatno su krediti potrebni za razvoj, za sređivanje infrastrukture ili ovo što je verovatno čisto ekološki projekat.
Zato sam na početku rekao, nedostatak te jedne opšte strategije nas je primorao da otvorimo pitanje, bez ikakve namere da vezujemo čisto za lokalitet naše prigovore.
Ne, kao što vidite, mi ne prigovaramo kada je u pitanju ovaj lokalitet i kada je u pitanju Subotica, nego samo insistiramo da se principijelno otvori to pitanje.
Kada se to principijelno pitanje otvori, kada se nađu parametri, uslovi, razlozi, zašto, kako, pod kojim uslovima, onda molim vas da se krene sa ovim projektima i da se završavaju neki poslovi.
Samo bih vam skrenuo pažnju – u periodu od 1997. godine takođe je postojala druga varijanta pomoći.
Ali, tada su bili, sećate se vi iz vlasti, tzv. nezavisni gradovi, gde je koalicija "Zajedno" osvojila vlast, pa su pravili svoje posebne mreže, pa je onda Niš direktno preko nemačke ambasade i nekih poslovnih banaka završavao, i nikakav uslov nije bio potreban da država daje neku garanciju ili kontragaranciju. Zašto?
Zato što država nije imala ni platni promet sa inostranstvom, bile su sankcije, bila je blokada, ali ta pomoć je dolazila raznim kanalima, a sami znate da je ta pomoć poprilično zloupotrebljena, pod firmom pomoći sve je i svašta prolazilo.
Očigledno država mora da ima svoju strategiju.
Još jedanput navodim, amandman je podnet iz čisto principijelnih razloga, da se otvori tema, kako država da se zadužuje za potrebe lokalne samouprave, koliko da se zadužuje, pod kojim uslovima i kakva dinamika tih zaduženja treba da bude, vodeći računa o makroekonomskoj stabilnosti i platno-bilansnim pozicijama države, a verovatno, čak možda i sigurno, o mogućnostima lokalne samouprave da samostalno servisira obaveze koje je preuzela za neke namene koje su čisto lokalnog karaktera.
Pogrešno ste interpretirali, predsedniče. Ne smanjuje se.
Radi javnosti, ovo je zakon kojim se ponovo restruktuira dug. Suštinski nema razlike između ovog propisa i onog koji je u Saveznoj skupštini ondašnje Jugoslavije usvojen 1988. godine.
Ne znam, valjda je Milka Planinc bila predsednik Vlade i tada je došlo do sličnog zakona kojim je restruktuiran dug, odnosno posle godinu i po dana pregovora, ako me pamćenje ne vara, mislim da je čak pregovore vodio profesor Oskar Kovač, zato što je to isto u tom trenutku bilo ono – sablja ispod vrata ako se to ne uradi, država ulazi u dužničku krizu itd. Ako sam pogrešio sa imenima, izvinjavam se profesoru. Znam da je on predvodio tada delegaciju koja je pregovarala i znam da je ta delegacija izuzetno dobro pregovarala.
Ovaj zakon ima svoju dužu i kraću istoriju ili hronologiju činjenica koje ukazuju na vreme jedne politike, kako se bivša SFRJ zaduživala u inostranstvu, za šta su odobravani krediti, pa bih rekao čak da je te 1988. godine, kada je bilo razgovora o restrukturiranju ovog duga, koji je iz prethodnih godina, to su oni krediti koji su praktično od 1971. godine krenuli prema bivšoj SFRJ, a već su bili najavljeni 1965. godine, kada treba nešto učiniti sa standardom stanovništva.
To su oni krediti koji su imali kao pokriće neke investicione zahvate, pa su se zvali Morava 2, imali su svoje mikro šifre kojima bi se opravdalo zašto se država zadužuje, zato što na bankarskom tržištu nema dovoljno sredstava, a ona ne želi da gubi u razvoju.
Ovi sa zapada su voleli jednostavno da daju kredite, jer preko tih kredita stvara se ne samo ekonomska, nego i politička zavisnost. Možda u tom trenutku nije bila toliko politička koliko ekonomska, ali ovi događaji koji su kasnije usledili pokazuju sve više političku zavisnost od međunarodnih finansijskih institucija.
Radi javnosti moram da napomenem da u periodu od 1991, 1992. pa praktično sve do 5. oktobra 2000. godine bivša SFRJ i ona SRJ uvek je u budžetu iskazivala tu stavku ukoliko se radi o njenoj obavezi, a ukoliko su u pitanju banke, onda su to banke iskazivali u svojim bilansima. Međutim, nikada nije moglo da dođe do realizacije i otplate zbog blokade spoljnog zida sankcija, prekida finansijskih tokova, znate i sami šta se u međuvremenu desilo.
Bitno je da je već 2000. godine formirana jedna grupa eksperata, koja je trebalo da uradi jedan program, odnosno da na papir stavi predlog kako da se izvrši sukcesija. Neću se vraćati na to, ona je vrlo nepovoljna po teritoriju Srbije i Crne Gore, ovo što danas obuhvata.
Kasnije se pristupilo pregovorima sa međunarodnim finansijskim institucijama. Mislim da su prvo krenuli pregovori sa Svetskom bankom i MMF, jer takva je praksa, tu se ustanove principi, a onda po sistemu karata to ide na druge finansijske institucije i u okviru toga su ova dva kluba, Londonski i Pariski klub, prema kojima smo imali neizmirene obaveze, rekao bih državne obaveze, pa bez obzira što su nekada kao zajmoprimci vođene paradržavne institucije, poput banaka, nekih privrednih kolektiva itd, ali to je uvek bilo državno zbog onog odnosa, postojanja društvene svojine i činjenice da je gotovo 100% sredstava za proizvodnju bilo državno vlasništvo, ili društveno, to je sasvim svejedno.
Kao rezultat tih pregovora, koje su opet eksperti vodili, došli smo do značajnog procenta otpisa. Moram da kažem da se tu pretežno otpisalo nešto što je nenaplativo, što realno nije naplativo i protestujem i sada, kao što sam na neki način protestovao i 2001. i 2002. godine u Saveznoj skupštini, ali preko nekih drugih poslanika, što mi nismo iskoristili naše pregovaračke pozicije prilikom ovih razgovora.
Samo da vas podsetim, brzopleto je SRJ primljena za novog člana Ujedinjenih nacija, na bazi jednog nelegitimnog i nezakonitog pisma kojim je Vojislav Koštunica kao predsednik SRJ 5. novembra tražio prijem kao nove države, jer mu je navodno neko iz Saveta bezbednosti rekao - u Americi će januara biti velikih problema oko predsedničkih izbora, pa se onda odlaže prijem za neku novu sednicu Generalne skupštine, to može da potraje, a vama je vrlo važno da budete članica Ujedinjenih nacija, kako bi imali pristup međunarodnim monetarnim institucijama.
Tada se zaboravilo na onu odluku o suspenziji članstva SRJ u Organizaciji ujedinjenih nacija i to se kasnije ispostavilo zbog principa kontinuiteta, jer smo bili jedan od osnivača Organizacije ujedinjenih nacija. Mi smo te 2001. godine imali dobru pregovaračku poziciju, ako smo se držali činjenica, ako smo se držali istine, ako smo se držali međunarodnog prava i ako smo se držali pravde.
Zašto? Prva je stvar što je bivša SFRJ brutalno razbijena spoljnim faktorom i nasilnom secesijom bivših republika. Drugi faktor, koji je takođe izuzet po međunarodnom pravu u prilog našeg prostora, jeste činjenica da smo u mnogim međunarodnim organizacijama takođe osnivači i da smo po tom osnovu povlačili neka vrlo značajna prava ne samo u organima.
Doduše nekada smo bili članovi organa, ali kasnije smo imali svoje zastupnike, pa bez obzira na sankcije i blokadu, naši interesi su koliko-toliko tamo bili prisutni.
Sledeći vrlo važan argument jeste nenaplativost ovih potraživanja, usled rasturanja bivše države i činjenice da pregovori oko sukcesije, rešavanja imovinsko-pravnih odnosa na relaciji država-država, nisu završeni, a sastavni deo tog posla bi moralo da bude i rešavanje prava pojedinaca u odnosu na štetu koju je pričinila novoosnovana država na teritoriji bivše Jugoslavije.
Znači, ni taj argument naša pregovaračka delegacija nije znala da iskoristi, već je jednostavno izbacila akademika Kostu Mihajlovića, koji je bio tvrdi pregovarač koji je zastupao maksimalno naše interese.
Ušli su neki novi pregovarači, neki novi eksperti, neki novi stručnjaci, kojima je stalo po svaku cenu da se dobije papir o članstvu, a onda se kreće u neke pregovore.
Sledeći argument koji je izbačen nepotrebno iz naših ruku, a to je naknada štete po osnovu zločina protiv mira i agresije koju je NATO pakt izvršio na teritoriju SRJ.
Neću da licitiram koliki je iznos te naknade štete, svakako je to argument koji pojačava pregovaračku poziciju naše strane. Taj argument gotovo da novi eksperti nisu ni koristili, nisu imali prilike ni da pogledaju da je to neki argument.
Sledeći, koji je vrlo loš po nas bio, to su obećanja tokom septembra, avgusta 2000. godine, kada su pretendenti na vlast obećavali, dovoljno je samo da padne on, dolazi 6,5 milijardi, eno ih na ulici i čekaju preko granice samo da uđu, med i mleko ima da poteku itd.
Znači, upozoravam one koji smatraju da je taj veliki otpis od 62, skoro 63% prema Londonskom i Pariskom klubu nešto epohalno, da to ništa nije epohalno, iz prostog razloga što sve države kada uđu u sistem pregovora sa čitavim sistemom međunarodnih finansijskih organizacija, onda se tu trajno neguju ti tanani odnosi uzajamnog potraživanja, dugovanja i otpisa i to je sastavni deo jednog paketa.
Nažalost, mnogi su zakukurikali ovde da treba hitno sarađivati sa Haškim tribunalom itd, a onda je došao taj zahtev koji je pritiskao i pritiskao.
U Saveznoj skupštini, prilikom ratifikacije sporazuma o sukcesiji i onog sporazuma kojim se reguliše otpis duga prema međunarodnim finansijskim organizacijama, slavodobitnički je slavljeno i rečeno je, sve prihvatamo, dobro je, neka ide i u zatvor, neka dokazuje svoju nevinost, svi mogući argumenti su iskorišćeni da bi se oslabila naša pregovaračka pozicija.
Kao rezultat te oslabljene pregovaračke pozicije imali smo, čini mi se to je bilo prošle godine, donet je zakon o ratifikaciji memoranduma o razumevanju i restrukturiranju duga, pa sada idu ove skraćenice koje bi otprilike trebalo da znače ono što je u nazivu ovog zakona. On je objavljen u "Službenom glasniku RS" broj 84/04 i sada se postavlja centralno pitanje, zašto po tom zakonu nisu izdate obveznice.
Šta je to što je promenilo stav Vlade Republike Srbije, te ona sada mora nama da podnosi ponovo Predlog zakona o restrukturiranju duga po finansijskim sporazumima, pa se sada još pozivamo na 1988. godinu. Šta se to desilo u međuvremenu? Da li je možda neko zaboravio da treba da se izdaju obveznice? Da li je možda bio problem sa Zakonom o hartijama od vrednosti? Da li je možda to bio problem, zbog čega se kasnilo i da mi danas donosimo praktično drugi zakon kojim potvrđujemo ono što je urađeno krajem 2004. godine.
Naravno neko može da skoči i da kaže, nije to potvrđivanje, a ja kažem da je to potvrđivanje i da se ovaj zakon ne razlikuje u svojoj suštini od onoga koji je donet 2004. godine i onog koji je donet 1988. godine.
Moram radi javnosti da kažem da se u članu 3, na koji se odnosi amandman, navodi da će Republika Srbija da izda obveznice, naravno državne obveznice, u nominalnoj vrednosti do iznosa od milijardu i 80 miliona dolara, sa dospećem od 1. maja 2010. do 1. novembra 2024. godine, da će ukupan iznos glavnice duga po izdatim obveznicama biti isplaćen u 30 jednakih polugodišnjih rata.
Data je ta dinamika kako dospevaju, 3,33% je taj polugodišnji procenat u odnosu na glavnicu, i na kraju člana 3. se navodi da se obveznice izdaju u valuti američki dolar, sa pojedinačnom nominalnom vrednošću od minimum 50 hiljada dolara, i one se izdaju u tzv. nematerijalnom obliku, samo se evidentiraju. Očigledno su namenjene bankama i drugim finansijskim organizacijama, koje mogu biti kupci na tržištu ovih obveznica koji po tom osnovu računaju na neke beneficije.
Moram da vas podsetim da smo u toku prošle nedelje razmatrali Predlog zakona o javnom dugu. Takva situacija koja se sada ovim zakonom predlaže nije predviđena u zakonu o javnom dugu. Prosto ona ne postoji kao sredstvo kojim se reguliše dug izdavanjem obveznica.
Zakonom se ponovo vrši restrukturiranje, odnosno odlaganje ispunjenja obaveza, s tim što se ovo odlaganje pokriva hartijama od vrednosti i da sada ne ispadne kako država ništa nije uradila, jer očigledno je neko u pregovorima dobio petogodišnji grejs period i da ne mora da isplaćuje ove obaveze, kako su dogovorene prema onom zakonu o ratifikaciji sa kraja prošle godine.
Ovaj zakon kojim se ponovo restrukturira dug u svakom članu ima instalisanu nepravilnost. Ovde se govori da je Republika dužna to i to da uradi, a u međuvremenu se radi na ovom zakonu gde je tačno propisano u kom postupku i ko donosi odluku o emitovanju državnih hartija od vrednosti, tzv. dužničkih hartija od vrednosti, gde država garantuje isplatu.
Dalje ima sijaset odredbi oko kojih neću da trošim vreme poslanicima koji su obradili ovaj predlog zakona, ali ono što želim da zapamtite na kraju, da mi u roku od praktično sedam meseci dva puta donosimo suštinski gotovo isti zakon. U članu 4. postoji nešto što se zove retroaktivnost, jer se obveznice izdaju sa datumom po onom prethodnom zakonu, a mislim da je to 1. oktobar 2004. godine. Tako nešto ne bi bilo dozvoljeno, bez obzira što možda postoji sporno pitanje da li je u pitanju retroaktivnost.
Napraviću osvrt i povodom članova 7, 8, 9. i 10, pošto to čini jednu celinu, da ne izlazimo stalno i ne trošimo ovo vreme.  
Član 9. kaže: "Sva pravna pitanja u vezi sa obveznicama rešavaće se u skladu sa engleskim zakonodavstvom". Kako je to englesko zakonodavstvo postalo sastavni deo našeg zakonodavstva meni nije jasno. Ovo je prvi član u kome neko poziva tuđe zakonodavstvo, i ne samo da ga poziva, nego kaže da ono važi kod nas, na koje odnose - na odnose između onoga ko je emitovao hartije od vrednosti, u pitanju su obveznice, i onih koji su imaoci tih hartija od vrednosti.
Ako neko misli da je ovo moguće kod nas, izražavam nezadovoljstvo što je Sekretarijat za zakonodavstvo ovo propustio, da li je prećutao, da li nije video, ali ovo je pravno nemoguće. Kako mi možemo da se pozivamo na englesko zakonodavstvo kad ono nije sastavni deo našeg zakonodavstva? Ovako ne sme da bude zapisano u jednom zakonu. Član 9. ne sme nikako da stupi na snagu. Ne znam šta ste radili kad ste pisali ovaj tekst zakona.
Zar neko može da zamisli da se u engleskom parlamentu donese neki zakon i u tom zakonu postoji jedan član i kaže: po pitanju hartija od vrednosti koje emituje engleska vlada i imaoca tih hartija od vrednosti, primenjivaće se srpski zakon o tržištu hartija od vrednosti.
Nemoguće je, ljudi. Pogledajte koje omalovažavanje i devalviranje ovog ustavno-pravnog sistema mi doživljavamo ovde.
Ako je neko imao nameru da štiti prava stranaca, koji mogu da učestvuju na tržištu i da kupuju hartije od vrednosti po ovom zakonu, to nije sporno, ali propis koji se primenjuje mora da bude izvorno naš.
Ne može naša država, koja će da emituje hartije od vrednosti, i strana banka ili strana firma koja je došla u portfelj tih obveznica, ne mogu oni odnose da regulišu engleskim zakonodavstvom, jer se postavlja pitanje – šta ako francuska firma hoće da kupi, zašto bi se na nju primenjivalo englesko zakonodavstvo? Ko je taj ko sme da kaže da u Srbiji ne važi srpsko zakonodavstvo?
Ovo je skandal koji se nikada nije desio u Republici Srbiji. To budite sigurni. Ovako nešto se u Srbiji nikada nije desilo.
Pozivam poslanike, ako već Vlada ne vidi ovu glupost, izvinjavam se što upotrebljavam tu reč, molim narodne poslanike da imaju u vidu amandmane SRS, a pogotovo amandman poslanika Milorada Mirčića, koji se tiče člana 9. ovog predloga zakona.
Pošto sam već ovde, da završimo i sa članom 10. koji kaže: "Sredstva za izvršavanje obaveza Republike Srbije, u smislu ovog zakona, obezbeđuju se u budžetu Republike Srbije".
Što to nisu napisali u budžetu Kraljevine Engleske? Kad se pozivaju na njihovo zakonodavstvo, što ne prevale obaveze na njihov budžet? Kažete da ne može. Ne može, ali vidite koliko je besmisleno to što se radi.
Naravno da obaveza ostaje Republici Srbiji, ali mi nismo dobili odgovore na mnoga pitanja tokom današnjeg zasedanja, povodom mnogih zakona o kontragarancijama.
Kod ovog zakona, izvinite, molim vas, videli ste da se ovde radi o ordinarnim glupostima, da neko promoviše u Srbiji englesko zakonodavstvo.
Da je rekao – međunarodne ugovore, međunarodne standarde, međunarodna pravila itd, pa donekle da se shvati zbog onog tumačenja one vaše ustavne povelje, gde su međunarodni standardi i međunarodno pravo sastavni deo unutrašnjeg pravnog poretka.
Ali englesko zakonodavstvo, koje se zasniva na presedanima, koje je u direktnoj suprotnosti sa kontinentalnim pravom, sa načinom razmišljanja, sa shvatanjem načela zakonitosti, molim vas, ovo je kriminal što je urađeno.
Ja bih ove eksperte koji stimulativno deluju sa upadicama podsetio na odluku Ustavnog suda Republike Srbije, i to od vašeg Vučetića, kada su vršili ocenu ustavnosti Zakona o načinu i postupku promene Ustava Republike Srbije. Nedvosmisleno su u toj odluci stavili do znanja da reči "način" i "postupak" imaju potpuno isto značenje.
Naravno, Dinkić je neznalica i to svi znaju, ali da vas podsetim da su u prvom članu ti genijalci napisali: "Ovim zakonom uređuju se uslovi, način i postupak", a "način" i "postupak" su sinonimi, pa se sada navodi šta se sve podrazumeva pod Republikom, jedinicama lokalne samouprave itd. "drugih pravnih lica, čiji je osnivač Republika, davanje garancije Republike, način i postupak upravljanja javnim dugom i vođenje evidencije o javnom dugu".
Član 1. reguliše sadržaj ovog predloženog zakona. U načelnoj diskusiji smo skrenuli pažnju predstavniku Vlade da nam je potreban zakon, možda pod drugim nazivom, koji bi uredio pre svega uslove i postupak zaduživanja, ne samo države nego svih pravnih lica. To je nekada bilo razasuto u dva ili tri zakona.
Jedan se ranije zvao finansiranje Savezne Republike Jugoslavije, a drugi se zvao Zakon o kreditnim odnosima sa inostranstvom, tako da se praktično tim nekakvim omnibus zakonom upravljalo celinom opredeljenja strategije zaduživanja i svih onih pitanja koja idu paralelno sa tim.
Osnovni nedostatak ovog zakona je to što je parcijalan, poprilično uopšten u svojim odredbama i ne vidimo na osnovu kojih kriterijuma se utvrđuje koliko ova država može da se zaduži. Ovde nema nijednog limita, ni u pogledu bruto društvenog proizvoda, niti u pogledu neke ročnosti, ni u pogledu gornjeg ili donjeg sidra na osnovu koga se u krajnjem slučaju i projektuje makroekonomska politika. To su ozbiljni nedostaci, jer će ovo u suštini značiti stihiju, pogotovu ona rešenja gde ministar daje neko mišljenje o nekom zaduživanju.
Naravno, ovim amandmanom izražavamo neslaganje sa ovim predlogom zakona, ali ujedno i ukazujemo na ove nelogičnosti, dokazane nelogičnosti. Znači, ako se radi na nekom tekstu zakona, onda bi taj ko radi taj tekst zakona morao da ima u vidu makar i odluke Ustavnog suda Republike Srbije. Moram da vas podsetim da te odluke obavezuju. Kako? Obavezuju u pogledu konkretnog zakona, pa i o načinu i postupku promene Ustava Republike Srbije, koji je ocenjen kao neustavan, ali tako i taj pravni stav obavezuje one koji pišu zakon da imaju u vidu i to mišljenje i to tumačenje šta znače reči "način" i "postupak" u naslovu nekog zakona.
Tako nam ovde eksperti praktično pokazuju da oni ništa ne znaju, ništa ne čitaju, nego gledaju neki prevod, nešto da zabašure, da muvaju ovde, da obezbede tih oko 130, možda i više, ruku koje će da se podignu, jer računaju da je 130 i nešto garancija za sve, da je ustavno, zakonito, moguće, normalno ostvarljivo. Kao što vidite, već postoje dokazi da to ne može tako.
 Kada bi ovaj zakon pod drugim nazivom imao potpuno drugačiji kontekst, onda bi verovatno i član 3. ovog predloga zakona bio pravno moguć i mogao bi da opstane u jednom takvom zakonskom projektu.
U ovom projektu on ne može da opstane, jer celina ovog zakona ne valja i zbog toga se podnosi ovaj amandman kojim se traži brisanje člana 3, a on kaže da se Republika može zaduživati u zemlji i inostranstvu, odnosno na domaćem i inostranom tržištu.
Naravno da i ova benigna formulacija u jednom drugom kontekstu suštine nekog drugog zakona može da prođe, međutim, u ovom ne može da prođe. Ovo što pokušavate da navedete šta predstavlja, kako se tumači i koji značaj imaju pojedine reči upotrebljene u ovom zakonu ne može da odrazi pravu suštinu, i pojmovnu i teoretsku, koja je prisutna kada su u pitanju termini, a pogotovo da odrazi suštinu onoga što reguliše ovaj zakon.
Vi u članu 2. stav 1. tačka 1) navodite da je dug novčana obaveza ili obaveza otplaćivanja novčanog zaduživanja. Dug je dospela novčana obaveza. Dospelost se potencira kao uslov da bi postojao dug. Ukoliko nešto nije dospelo onda to nije dug, nego je samo obaveza.
Faktor ročnosti ste preskočili, a on je vrlo značajan, i naravno onda idu greške u kontinuitetu, pa kao javni dug, sa namerom da reč "javno" znači državno, onda idete dalje i kažete – dug Republike koji nastaje po osnovu ugovora koji zaključi Republika. Sledeća podtačka – dug Republike po osnovu hartija od vrednosti, dug Republike po osnovu ugovora, odnosno sporazuma kojim su reprogramirane obaveze itd.
Vidite, ako se prihvati vaša logika koju primenjujete kod pojma dug, onda se ne reprogramiraju obaveze, nego se reprogramira dug. Pobrkali ste termine, zato što je očigledno neko ko pojma nema pisao ovaj zakon.
U okviru ove podtačke (5) ″dug lokalne vlasti″, a generički to se misli na zaduživanje AP i lokalnih samouprava, ″kao i pravnih lica iz člana 1. ovog zakona″, javna preduzeća od republičkog interesa, ″za koje je Republika dala garanciju″, što ste ubacivali ovo – za koje je Republika dala garancije, kada svi ovi subjekti koje ste naveli posluju i koriste sredstva u svojini Republike Srbije? Hvala Bogu, u Republici Srbiji ne postoji i valjda neće da zaživi ova vaša ideja o cepanju i prenošenju pojedinih prava korišćenja i upravljanja i raspolaganja sa Republike na lokalnu samoupravu i AP.
Mi imamo zakon o sredstvima u svojini Republike Srbije. Republika je vlasnik, a sva svojinska prava, sva svojinska ovlašćenja u ime Republike vrši Vlada, a ono što se tiče prava korišćenja i upravljanja pod nekim stepenom nadzora se nalazi u Direkciji za imovinu Republike Srbije. Zašto ste ovde ubacivali garanciju? Vi i onako i ovako garantujete sredstvima, jer lokalna samouprava radi sredstvima u svojini Republike Srbije.
Mora nešto da se zna kada se piše zakon. Nemojte ovako da pišete, jer ovako zbunjujete, jer sada proizilazi da lokalna samouprava može da se zaduži, a da Republika ne da garanciju. Kako lokalna samouprava može da se zaduži i da preuzme neke obaveze, kao pravno lice, a da se ne pita Republika koja vrši svojinska prava i svojinska ovlašćenja nad sredstvima koja koristi lokalna samouprava?
Ovde nije problem logike, ovde je problem neznanja. Dobili ste nekog eksperta pripravnika sa velikim ocenama koje je dobio kod Dragora Hibera na vezu, ali dete ne zna ništa, ili imate lošeg prevodioca koji je nešto prevodio, tako da u kontinuitetu vi i dalje idete i vi kasnije u svim članovima pokazujete, u stvari, da ne znate šta je dug. Dug je dospela novčana obaveza, a dospela nenovčana ukoliko se može činjenje izraziti u novcu, a onda je to dug.
Vi mešate šta znači postupak zaduživanja i šta je dug. Mi se možda zadužimo, pa ide grejs-period, pa otplata, pa ide neki datum do koga mora nešto da se uradi. Ako se do tog datuma ne uradi, onda nastaje dug. Vi ste sve to pobrkali. Pobrkali ste zato što volite da terorišete reč javni dug.
Moram da vas podsetim da su u ovoj zemlji najmanje pet puta, ne na ovako uopšten način, već pojedinačnim zakonima, regulisana neka potraživanja sistemom da ona prerastaju u javni dug federacije. To je, čini mi se, bilo 1994. godine za veliki broj firmi iz oblasti poljoprivrede, a pretežno u Vojvodini; toliko su bile zadužene da kada bi servisirale te svoje obaveze koje imaju po osnovu zaduživanja, one faktički ne bi postojale. Njihova obaveza sa kamatama itd. prevazilazi vrednost imovine.
Država je procenila da ukoliko bi ona to naplatila od tih kombinata, ona bi praktično ubila te kombinate, što bi bila daleko veća šteta. Onda je država preuzela njihove obaveza prema poslovnim bankama, a to pretransformisala u javni dug.
To je potpuno druga priča i tu ima osnova da se upotrebi reč javni dug. Ovde imate pogrešan naziv zakona i ovo što sledi, naravno, znate i sami, kada kuća nema temelja nemojte da stavljate krov, jer će sigurno da se sruši. To će biti i sa ovim zakonom.
Ovim članom je Vlada pokušala da uredi oblast ko je ovlašćen da se zadužuje, pa je tako propisala šta to radi Narodna skupština: "Narodna skupština Republike Srbije odlučuje o zaduživanju Republike putem uzimanja dugoročnih kredita, zaduživanju za finansiranje investicionih projekata, o davanju garancija i kontragarancija, kao i o neposrednom preuzimanju obaveza u svojstvu dužnika po osnovu date garancije".
Što bismo mi preuzimali obavezu i odlučivali zakonom ako je Republika dala garanciju i o tome odlučila Narodna skupština? Kada se aktivira garancija, zašto bi Republika preuzimala obavezu? Ali, ajde, to nije glavni problem ovog člana.
Glavni problem ovog člana je što je neravnomerno i pogrešno raspodeljeno pravo odlučivanja o bilo kom tipu zaduživanja, načinu zaduživanja. Tako se u stavu 3. kaže: "Vlada Republike Srbije odlučuje o emitovanju dugoročnih državnih hartija od vrednosti, ako zakonom nije drugačije određeno". Tu se završava sa Vladom.
Sada ide ono što je izuzetno opasno, što bi moglo da znači da, ukoliko se usvoji, mi prihvatamo nešto što je suštinski zloupotreba. Pridaju se mnogo veća ovlašćenja nego što je to moguće i što je potrebno u ruke jednog ministra.
Obratite pažnju na stav 4. koji kaže: "Ministar nadležan za poslove finansija", u daljem tekstu: Mlađan Dinkić, "odlučuje o uzimanju kratkoročnih kredita za finansiranje budžetskog deficita...".
Kratkoročni krediti za finansiranje budžetskog deficita su oni krediti koji se završavaju do kraja tekuće budžetske godine. Znači, do 31. decembra ove godine ministar može da radi šta god hoće. Doduše, on se hvali da ima suficit, što znači da nema potreba da primenjuje ovo sredstvo.
Dalje kaže: "... o uzimanju deficita tekuće likvidnosti i za refinansiranje javnog duga", kao javni dug je naveden i dug Republike, i autonomne pokrajine, i lokalne samouprave i republičkih javnih preduzeća, "kao i o emitovanju kratkoročnih državnih hartija od vrednosti", a to su, po pravilu, hartije koje dospevaju u kraćim rokovima od godinu dana.
To je bilo malo, pa šta sad ide dalje: "Ministar finansija", nema više ni – ministar nadležan za poslove finansija, "je jedini ovlašćen", kad se kaže jedini ovlašćen, to mu dođe kao od Boga poklonjen, "da u ime Vlade", Mlađan Dinkić u ime cele Vlade, koalicione Vlade, što znači da se cela koaliciona Vlada ništa ne pita, "i za račun Republike ugovara zaduživanje i zaključuje ugovore o kreditu″, sve iz nadležnosti Republike, jedini je on ovlašćen, pregovara, ugovara i jedini je on ovlašćen da zaključi ugovor, "odnosno emituje državne hartije od vrednosti".
On emituje državne hartije od vrednosti! Ovamo smo pričali da o tim dugoročnim stvarima, a državne hartije od vrednosti mogu da budu i kratkoročne i dugoročne, odlučuje Vlada. To je i suviše mnogo za jednog čoveka ukoliko se samo setimo nekih teza koje smo pomenuli u protekla tri dana, za šta je sve nadležan ministar finansija.
Znate li šta, mi imamo i malo sreće sa ovim ministrom finansija. On nema toliko pomoćnika kao onaj Lalović. Lalović ima deset pomoćnika i dva zamenika, bar sam tako informisan. Okružuje ga dvanaestoro ljudi, to je svita. Mislim da Papa u najbližem okruženju nema toliko kardinala. Ako bismo išli po tim tezama ovlašćenja, prava i dužnosti ministra finansija, kao čoveka koji je na čelu ministarstva nadležnog za poslove finansija, on bi verovatno trebalo da ima 250 pomoćnika i zamenika, jer toliko oblasti on sve mora da prati, kao genijalac.
Ide on dalje, kaže: "Izuzetno od stava 5. ovog člana, za zaključivanje ugovora o kreditu, odnosno za emisiju državnih hartija od vrednosti, ministar finansija može rešenjem ovlastiti postavljeno lice u ministarstvu nadležno za poslove finansija". Što je važno da on može, pa još rešenjem?
Zar to nije materija Zakona o državnoj upravi? Zar to nije materija Zakona o državnim službenicima? Što ste onda ovo ovde ubacivali i zašto ste potencirali? Ministar može svojim rešenjem da odredi Vesnu Arsić, to otprilike to znači. I bez ovog člana on to može da uradi. Zašto baš to potencirate?
U daljem tekstu kaže se: Ministarstvo. I suviše velika ovlašćenja za jednog običnog smrtnika, samo treba da shvati da je on običan smrtnik, jer to ima neke svoje dimenzije.
Ali, uklapa se u onaj koncept koji obrazlažemo već danima, nije ni nama lako da stalno ponavljamo koji je koncept – sve pod kontrolu, pod kapom jedne stranke i pod rukom jednog čoveka.
Ovih nekoliko dana nastao je problem na medijskom planu. Praksa rada ministra Dinkića je bila: 10 - 15 dana pre sednice Narodne skupštine on javnosti sve detaljno obrazloži šta je to predložio Narodnoj skupštini. Kada krene rasprava u Narodnoj skupštini, on tada medijski nastupa sa nekim drugim temama. Juče se slučajno, recimo, poklopilo da je bilo zaključivanje onog ugovora o prodaji one banke onoj slovenačkoj banci.
Slučajno se potrefilo da je tu bio poslednji predsednik bivše SFRJ u poseti poslednjem predsedniku državne zajednice (pošto su na istom putu – posle mene nema više toga); Mesić, koji je 150.000 Srba iz okoline Zagreba i ovih mesta, gde nije bilo nikakvih oružanih sukoba, proterao kao predsednik Vlade. Isterani su sa posla, iz policije, državnih službi, porodica Zec itd. Uz visoke državne počasti dva poslednja predsednika su boravila u Beogradu.
Uspešno je Mlađan Dinkić prodao banku, kako smo čuli, nekoliko puta skuplje nego što je knjigovodstvena vrednost te banke. Ali, nema nikoga ovde da ovo obrazlaže. Tako se marginalizuje rad Narodne skupštine, a u prilog tome i ovaj poslovnik, koji glasi – dragi poslanici, sedeli ili ne sedeli u ovoj skupštini, biće onako kako su Labus i Mlađan Dinkić odlučili.
Zbog onih koji su čitali i naročito onih koji su loše tumačili, pokušaću da pomognem i da ubedim poslanike da je mnogo bolji amandman nego predloženi član 8. ovog zakona. Dobro je što se u analizi člana 8. pravi stvarno organska veza između odredbi člana 6, 7. i 8.
Član 7. govori o finansiranju deficita tekuće likvidnosti. To je situacija kada treba država nešto da plati, a na računu nema novca, zato što nije pristigao, jer drugačije se vrši obračun poreza na dodatu vrednost i ima tih problema sa prilivom sredstava koja sasvim evidentno dolaze, ali ne mogu da se usaglase rokovi. Tu naravno ministar uskače i koristi jedan od instrumenata kako da obezbedi, ako mogu tako da kažem, efektivne pare na računu.
To je ona situacija koju on koristi da bi obezbedio sredstva za gorivo, za inspekcijske organe, ako je potrebno za neki hitan službeni put, a na računu ne postoje sredstva, a takođe, ovaj metod se koristi za obezbeđivanje i svih onih drugih sredstava koja su potrebna da bi pratili isplatu obaveza koje su oročene ili koje idu u nekim rokovima za prezentacije.
Tu postoje ograničenje da to zaduženje ne sme preći 5% ukupno ostvarenih prihoda u prethodnoj budžetskoj godini. Neću da ulazim u neka dalja tumačenja ove neprecizne odredbe da li je to 5% na godišnjem nivou ili 5% u datom trenutku. Neka bude da je na godišnjem nivou.
Član 7. govori o zaduživanju kojim se finansira budžetski deficit. Mi ove godine nemamo budžetski deficit, ali ovo je opšti propis koji treba da reguliše pravila ponašanja, ne samo za ovu godinu. Svrha ove odredbe je da se ona naslanja na Zakon o budžetskom sistemu ili Zakon o budžetu. Tu se definiše da li će da postoji budžetski deficit, koliko će da iznosi, a kako će on da se pokriva, to je ova odredba koja govori o zaduživanju.
Da vas samo podsetim, ovi što koriste zvezdice u svojim simbolima i što nas varaju sa obrazloženjem, a ako pročitate razlog za donošenje zakona u okviru obrazloženja, pa u okviru grupe razloga, treći pasus, ja vidim da tu postoji velika razlika, jer ako ste se savetovali sa ovim ekspertima, oni nisu mogli da vam daju saglasnost na ovaj tekst Predloga zakona. A zašto?
Zato što ovi eksperti Svetske banke, MMF-a, ovde ste pomenuli Amerikance, pa tu je i Evropska unija, oni kao pravilo ponašanja imaju sasvim neke druge standarde i oni odudaraju od ovoga. Mene to ne čudi, pošto ste se dugo šlepali kao ekspozitura ove dve banke, pa kada više nisu mogli da vas finansiraju, rekli su – sada ste na vlasti, napravite stranku i tako je nastao G17 plus.
Ovde se priča da budžetski deficit ne sme da iznosi više od 3% bruto društvenog proizvoda u toku jedne godine. Ove godine je rečeno – nema deficitarnog finansiranja, mi smo usaglasili prihode i rashode i sve je to završeno. Tu smo ispunili još jedan standard za ulazak u Evropsku uniju. U Evropskoj uniji postoji taj standard, na bazi onog sporazuma, da javne finansije mogu da se deficitarno finansiraju do 3% društvenog proizvoda. Moram odmah da vam kažem da to piše kao standard, a u praksi se ne primenjuje. Evropska unija zahteva da ovaj standard poštuju Portugal, Grčka i ove druge zemlje, ali Francuska i Nemačka već nekoliko godina to ne poštuju. Kod njih je budžetsko deficitarno finansiranje na nivou od 5%.
Treba da kažete građanima Republike Srbije da u Evropskoj uniji postoji selektivna primena propisa i da i Evropska centralna banka ima problema sa svojim deviznim rezervama i kako da očuva stabilnost evra, jer evro je bio u funkciji ujedinjenja i plaćanja troškova ujedinjene Nemačke. Videli ste sami, čim su počeli da padaju ti uslovi, odnosno taj Ustav Evropske unije na nekim referendumima, jedva su dočekale neke države da se oglase kako bi htele da vrate svoju nacionalnu valutu kao svoj nacionalni ponos, a ne nešto imaginarno.
To se vama ne sviđa što čujete, ali ja vam kažem da je to ne samo nacionalna, već i ekonomska realnost u pojedinim državama zapadne Evrope, jer postoji razlika u razvijenosti i ne mogu svi da se uklope u neke standarde. Neki finansiraju zajednički budžet, a neki samo koriste sredstva iz zajedničkog budžeta. Pošto meni ističe vreme, ja ću se javiti za sledeći amandman, pa ću u kontinuitetu da objasnim.
Znao sam da se vi razlikujete od ovih drugih.
Gospodin Igor Bečić je izuzetno čitao ovaj zakon, pa me je zamolio, pošto ima neke obaveze u lokalnoj samoupravi, da ja to objasnim, jer, vidite i sami, ovo ima neki svoj kontinuitet.
Da završim sa članom 8, gde se govori o refinansiranju. Znači, ako se probiju svi limiti po osnovu zaduživanja za održavanje tekuće likvidnosti, ako se probiju limiti zaduživanja u pogledu finansiranja budžetskog deficita, onda dođe kao treća instanca to refinansiranje; to znači, u krajnjem slučaju, ono što većina nas tumači kao reprogramiranje, ali se ne odlaže dug, nego se obezbeđuju sredstva, pa se pro forme to plaća i tako se zatvara jedna stavka, ali u suštini povećava dug. Dakle, u uslovima kada je suficit tako izražen kao što je to slučaj kod nas, onda to samo ukazuje da je nešto loše planirano.
Da se vratim, odnosno da dođem do ovog člana 9. koji govori o zaduživanju za finansiranje investicionih projekata. Ovde nije naznačeno koji su to investicioni projekti. Data je jedna opšta formulacija – razvojni, od interesa za celu Republiku, tako da može da se tumači da, ako se lokalno posmatra, i na nivou i na teritoriji lokalne samouprave, na teritoriji AP i generalno od republičkog je značaja.
Nije glavni problem ta teritorijalna usmerenost razvojnog programa. Ovde je osnovni problem u tome ko treba da se zadužuje za takve kredite. Moram da vas podsetim da je od 2001. godine u našim javnim finansijama i našem monetarnom sistemu zavladala jedna logika.
Ona je, moram da kažem, nasilno nametnuta, jednostavno, neki događaji su naterali vlast da tako reaguje, kada je došlo do nekih problema: bivša SFRJ se zadužila, pa je došao onaj sporazum o sukcesiji koji je vrlo nepovoljan po SRJ i sada državnu zajednicu, pa se došlo do toga da treba da se razgraniči, bez obzira što se savezna država zadužila i da vidimo za koje projekte, da bismo utvrdili ko sada treba da aktivira garanciju i da izmiruje te obaveze po osnovu tih zaduženja.
U toj eroziji došlo se do nekog rešenja da to otprilike bude Republika, pa je onda rečeno – zašto bi Republika preuzimala obaveze kada mi računamo da će privredni subjekti koji se zadužuju zbog nekih svojih razvojnih projekata to raditi preko komercijalnih banaka, a država može da se pojavi kao garant, ali i ukoliko se pojavi kao garant, mi smo ovde pre nekoliko meseci usvojili jedan zakon i da po osnovu te garancije, ako dođe na realizaciju, država stiče svojinu nad imovinom subjekta koji se zaduživao, pa smo tada koristili primer RTB Bora i ovih drugih naših većih giganta, gde je neminovno strani kredit došao za njihove potrebe, a država sada snosi obavezu, pa po tom osnovu država ima dva puta svojinu nad svojom imovinom.
Tada smo pričali da je to besmisleno. Vidite, ta besmislenost se nastavlja i dalje. Ako računate na to da država treba da bude finansijer nekog razvojnog projekta, da li je to infrastruktura, da li je neka druga stvar, neka druga investicija od opšteg interesa za sve građane Republike Srbije, onda po logici stvari neposredne poslove oko toga tokom investicionog perioda, tokom izgradnje, nakon toga, preuzima neka firma; verovatno će ona biti državna ili pretežno državna i onda u toj situaciji država, ako se zadužuje za razvojne projekte, može da bude samo garant, a ne može na ovaj način kako vi ovo promovišete, jer vi sada praktično održavate sistem da dva puta država odgovara za svoje.
To je taj problem. Da ste čitali stenograme kada smo pričali o onom zakonu gde država postaje po osnovu aktiviranih garancija vlasnik itd, ne biste napravili ovu grešku, ali ovde je postojala jednostavno potreba – trpaj članove, ubacuj nešto. Zašto? Hoćemo iz Zakona o budžetskom sistemu, onog Bože Đelića, da izvučemo nekoliko odredbi, pa da to bude zakon o javnom dugu, ne ulazeći u suštinu problema, počev od naziva pa do poslednjeg člana nekog budućeg zakona koji bi ovo trebalo da reguliše.
Dobru osnovu ste imali u bivšem saveznom zakonu o finansiranju nadležnosti SRJ, gde je postojalo desetak odredbi koje su regulisale zaduživanje na vrlo principijelan način, ali jasan način. Ne, vi niste hteli to, nego idemo, inovacija, krećemo da vidimo, da završimo posao. Naravno, po logici stvari, ovde je nezaobilazan taj čovek koji se jedini razume kako da stavi kapu i da zavlada finansijama.
To je problem. Šteta što nema predsednika poslaničke grupe, s obzirom da je svašta ispričao povodom naših amandmana, kaže da nema struke, nema političkog stava, nema ideologije, to je samo - briše se, a kada se kaže da se briše tu se ništa ne predlaže, ništa se ne inovira. To je problem, što mi ne možemo da vas ubedimo. Vi smatrate da kvalitet zakona zavisi samo od broja podignutih ruku. Nije tačno. To smo vam pokazali za ovih godinu i po dana, sve zakonske projekte koje smo kritikovali najmanje jednom ili dva puta ste morali da menjate.
Gotovo pola tačaka dnevnog reda ovog zasedanja je posvećeno nekim promenama nečega što je doneto pre nekoliko meseci ili pre godinu dana. Tada, prilikom donošenja, bilo je reči da je to epohalno, ekspertsko, dali nam saglasnost ovi, oni, levi i desni, gornji i donji, ovi sa mnogo para i ovi sa malo para itd.
Ovde ste napisali – radili smo uz pomoć američkih eksperata. Kako bi to prošlo u Americi? Amerika je država, njihova administracija je jedna od najzaduženijih administracija na kugli zemaljskoj. Da ne licitiram brojke, teško će da se saberu one nule, da se dešifruje koji je to broj. Sva su zaduženja komercijalna. Gde?
Prema investicionim fondovima, prema bankama, komercijalna zaduženja i kada se ukaže potreba moraju da se zaduže. Zaduživali su se, zna se o njihovom velikom investicionom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje, Regan je išao nekoliko puta da moli njihovog predsednika upravnog odbora da pusti nekoliko milijardi da bi premostili neke probleme.
Ne pričam da je Amerika slaba, neće valjda neko to da shvati, ali vam kažem da neka normalna procedura postoji. Sasvim je očekivano da zbog neplaniranih događaja neka država upadne u krizu, u probleme sa javnim finansijama. Javne finansije su problematična i opasna oblast. Zašto? Zato što se država direktno ili preko paradržavnih organa javlja kao obveznik nečega što je garantovano i 90% tih stvari koje su garantovane tiču se ljudskih prava, da li je to penzija, plata za prosvetu, da li su to dečiji dodaci, da li je invalidska zaštita.
I, naravno da država mora da vodi računa kada projektuje makroekonomsku politiku. Nije sasvim svejedno državi da li će inflacija biti 3% ili 17%. Da imate jake investicione fondove oni bi vam vršili veliki pritisak na monetarnu politiku, jer oni znaju šta bi značilo kada dođe vreme da dospe njihova obaveza na plaćanje i koliko bi inflacija obezvredila ona ulaganja koja su u investicionim fondovima uvek privatna svojina. Posvetite se malo struci, ali suštinskoj struci.
Moram da vam kažem, po svim definicijama ova naša teritorija, broj stanovnika, demografska struktura itd. ispunjavaju one baš idealne uslove za razvoj istinske demokratije i za razvoj jednog normalnog ekonomskog sistema, gde nema potrebe za nekim inovacijama i prepisivanjem nečega po sistemu – videla žaba gde se konji potkivaju, pa ajde i ona da digne nogu. Ovde se vidi da jedan čovek želi da ima apsolutnu vlast u smislu da se apsolutno pita za sve.
To ne trpi ta vaša tzv. tranziciona pravda. Što pre zaboravite tranzicionu pravdu, što pre zaboravite te lustracije, te ružne reči koje ništa ne znače, posvetite se onome što predstavlja interes ove sredine i interes ovih građana. Onaj ko je gasio banke, onaj ko je nakaradnom privatizacijom zatvarao radna mesta nije mogao da očekuje bolju situaciju nego da se javi nešto kao bumerang.
Mi danas imamo u našim javnim finansijama dva potpuno suprotna procesa. Imamo proces stalnog zaduženja radi obezbeđenja tekuće likvidnosti budžeta i imamo reklame po osnovu velikog suficita koji se javlja. Ako je u pitanju tako veliki suficit i verovatno Dinkić sada priprema rebalans, pa čuće valjda, neko će da mu kaže neka se pripremi, ako je toliki suficit formiran onda neka se smanje porezi građanima, privredi, carinske stope.
Da je prihvatio naš predlog da sa 18% ide na 14% opšta stopa poreza na dodatu vrednost, verovatno ne bi iskazao budžetski suficit. Pošto se iskazao suficit, da bi se napravila dobra startna pozicija za sledeću godinu ide se sa rebalansom, on mora da bude realno pokriven i on će naravno biti realno pokriven, ali će istovremeno da bude i tekuće finansiranje likvidnosti.
Onda imamo situaciju da se na televiziji Mlađan Dinkić hvali kako je budžet prepun para, a vi dođete do zajedničke službe i kažete – treba da idem na službeni put, a on kaže – nemamo para za bonove. U toj sumanutoj želji da se sve kontroliše ministarstva su pre nekoliko dana dobila, pošto je usvojena nova sistematizacija radnih mesta, gajtan pismo od Mlađana Dinkića, a on kaže – molim vas, ako raspisujete konkurs da nekoga primite, prvo morate da se obratite za saglasnost ministru finansija, pa ukoliko ja dam saglasnost onda možete nekog da primite i da popunjavate vašu sistematizaciju.
Tako neće da kaže za svoju ženu koja je uzela nekoliko desetina plata da bi napustila posao u saveznoj administraciji i zaposlila se u republičkoj administraciji. Ona Orlićeva žena, eno je tamo kod Lalovića, ekspert. Ovde je bila dve godine, nije beknula sa ove govornice, nije izašla da kaže nešto. Ima tu poslanika od ranije. Dođe, prošeta se, vrati se i gotovo, ekspert za radne odnose.
Ako sprovodite nešto onda to radite na objektivan način. Ako taj sa 56 godina mora da ide jer je višak, a ima nekoliko godina do penzije, onda ne može da se desi da se zaposli neko sa 57 godina. Tako je to: ljudima fali dve-tri godine do penzije, a pomoćnici ministra, zamenici ministra po 70 godina imaju. Zna se sve. Srbija je mali prostor, sve se zna šta se u Srbiji dešava. Volim da čujem od vas kada vi kažete da nije mala. To je već neki napredak Srpske radikalne stranke. Kada smo vas naterali da pevate da nije mala onda smo stvarno uspeli. Ja vam se zahvaljujem.
Gospodine Markoviću, verovatno niste imali prilike da čujete, moj prethodnik je objašnjavao nešto pa je rekao da se on razlikuje u odnosu na svog prethodnika koji je bio ovde, a jedino sam ja bio.
Neću ja, predsedniče, vama da oduzimam mnogo vremena, vrlo kratko ću da kažem: Nama je drago kada poslanici drugih poslaničkih grupa izađu povodom našeg amandmana da saopšte stav svoje poslaničke grupe, mi se ne ljutimo ako neko kaže – ne valja vam ništa amandman, nije dobar ili pogrešili ste nešto. Moj prethodnik je izneo stav svoje poslaničke grupe o konkretnom amandmanu koji je podnet na konkretni član zakona.
Isto sada molim poslanike da imaju u vidu razloge kojima smo mi branili amandman i razloge zbog kojih je G17 plus napadao naš amandman, i tu nema ničeg lošeg. To je normalno, to treba da se dešava u Skupštini, ne treba da se dešava na televizijama, već ovde, u otvorenom razgovoru.
Da bismo pričali o ovom amandmanu na član 11. koji ima naslov: "Definicija i strategija za upravljanje javnim dugom", moram da napravim mali osvrt na član 10. gde se neminovno vidi da se Ministarstvo vrti oko svega i svačega. Moram da kažem da se ovaj član 10. proteže praktično i na ove odredbe koje regulišu zaduživanje lokalne vlasti, i to ne samo u pogledu ovlašćenja ministra da daje mišljenje, nego smatram da se one protežu i na celokupni tok postupka zaduživanja, mada to jasno nije navedeno u ovom predlogu zakona, ali gubi svrhu i smisao ceo ovaj zakon.
Članom 11. reguliše se upravljanje javnim dugom na način da ministar upravlja javnim dugom i priprema strategiju za upravljanje javnim dugom, a upravljanje javnim dugom obuhvata nekoliko poslova i oni su svrstani u četiri tačke: 1) obavljanje transakcija radi upravljanja rizikom, uključujući i smanjivanje ili eliminisanje rizika od promene kursa, kamatnih stopa i drugih rizika. Pazite, za ovo bi on morao da ima deo službe koja bi se bavila bankarskim poslovima.
Dalje: 2) donošenje odluka o kupovini i prodaji stranih valuta; 3) praćenje dnevnog salda na sistemu konsolidovanog računa trezora. U suštini, ceo javni dug se vodi preko trezora kada je u pitanju javni dug Republike.
Da ne čitam ove druge tačke koje takođe govore kako se upravlja javnim dugom, ali stvarno postavljam pitanje – zašto smo u Zakonu o Narodnoj banci Srbije uneli odredbu po kojoj je Narodna banka Srbije dužna da obavlja poslove upravljanja javnim dugom za račun Republike Srbije? Da li ovo Dinkić ne veruje Jelašiću ili računa da, ako podnese ostavku Jelašić, pa se izabere neki drugi, onda on nema ni kolegijalnu kontrolu nad onim što se dešava u Narodnoj banci, šta je po sredi?
I Narodna banka Srbije je osposobljena institucija za ove poslove od republičkog značaja i zašto bi sada ovo moralo da ide u Ministarstvo finansija. Ministarstvo finansija bi moglo da propiše u kojim rokovima dobija izveštaj od NBS, koja bi radila ove poslove. Zašto od Ministarstva finansija pravimo banku? Nama to ne treba. Onaj ko je pisao ovaj predlog zakona verovatno nije čitao odredbe Zakona o Narodnoj banci Srbije.
Do sada je u svim našim propisima koji su regulisali zaduživanje i otplatu dugova uvek postojala odredba o tome da Narodna banka, u ono vreme Jugoslavije, sada Republike Srbije, obavlja te poslove za račun Republike, štaviše, obavlja taj posao i po osnovu zaduženja i lokalne samouprave i ako je u pitanju Skupština AP Vojvodine. Zašto se to sada menja i prebacuje u Ministarstvo finansija?
Tu se priča o nekoj strategiji gde se pravi presek po datumima, kada šta dospeva, kakav je priliv, kako da se reguliše da isplate idu u rokovima, kako da se vrši koncentracija sredstava, kako da se između neposrednih korisnika tih sredstava koji izmiruju obaveze, pa oni izmiruju praktično obaveze prema Republici, pa Republika to sublimira i izmiruje prema kreditnim zaduženjima. To je nekada radila Narodna banka Srbije. Nema nijednog razloga da to ne ostane tamo.
Ako je to neka svađa na ličnoj osnovi, zašto je ovaj kupio vilu a ovaj živi u nekom stanu, nadam se da je prolazna, jer se zakoni ne donose zbog toga što je neko ministar u ovom trenutku a neko guverner Narodne banke. Zakon se donosi radi jednog objektivnog stanja kao neutralni propis, bez obzira ko personalno manifestuje funkciju ministra finansija, a ko je personalno guverner Narodne banke Srbije. Odakle sada to nepoverenje unutar te interesne grupe? Verovatno ne mogu da se dogovore oko podele plena.
Kaže se da se strategija za upravljanje javnim dugom dostavlja Vladi na usvajanje jednom godišnje. Tu istu strategiju može da pravi Narodna banka Srbije i da obavesti Vladu Republike Srbije i da traži od nje saglasnost, ili da Vlada zaduži nekoga da napravi tu strategiju, vodeći računa o svojim obavezama.
Centralno pitanje na koje ovaj predlog zakona ne daje odgovor je: ako se Republika zaduži, ko vraća sredstva. Ko otplaćuje anuitete, da li Republika, da li javno preduzeće od republičkog značaja? Nema odgovora na ovo pitanje iz prostog razloga što nije ni ponuđen odgovor na pitanje gde je ta društvena akumulacija, gde se ona manifestuje. Republika Srbija preko svog budžeta ne može da iskaže tu akumulaciju, ne da li ona postoji ili ne, nego ne može da je iskaže.
Znači, ako se javlja neka akumulacija iz koje treba tražiti prostor za neki razvoj, to se nalazi u paradržavnim institucijama – Javno preduzeće Elektroprivreda za onaj deo kredita usmeren prema elektroprivredi, NIS za one kredite koji su tamo usmereni, Republička direkcija za puteve za onaj deo koji je usmeren prema putnoj infrastrukturi. Tu se formira neka akumulacija iz koje se obezbeđuju sredstva za servisiranje ovih dugova.
Ako se to zna i ako se pogleda šta je napisano u ovom zakonu, onda ispada da Mlađan Dinkić sve plaća iz svog džepa. Sve on plaća iz svog džepa, drugi niko ne postoji, on upravlja dugom, on donosi strategiju, Koštunica samo treba da stavi na dnevni red, to je odmah izglasano i idemo dalje, tako da su sve oblasti pod njegovom kontrolom. Potpuno je obrnut proces od onoga kome se teži.
Moram da vam kažem da su neke prethodne vlade optuživane da vladaju uredbama, optuživane su za veliku centralizaciju Srbije.
Prava centralizacija Srbije nastupila je onog momenta kada su javne finansije postale ovoliko centralizovane kao što su sada. Sada se Mlađan Dinkić priprema da pripremi medijsku odbranu od rastuće inflacije, zbog koje ga prozivaju građani, time što će da optuži lokalnu samoupravu da nekontrolisano diže cene stambeno-komunalnih i drugih usluga koje su u nadležnosti lokalne samouprave.
Pre mesec dana bila je otprilike slika: samo u Skupštini da se usvoji Zakon o akcizama, cena gorivu pada, goriva će biti svuda. Evo, prošlo je mesec i po dana, stanje se ništa nije promenilo, a ovde smo mu rekli da neće da se promeni stanje, pa je tražio ovlašćenje za Vladu da ona može do 20 posto, ukoliko cena sirove nafte na tržištu bude takva, radi očuvanja makroekonomske stabilnosti, da smanji akcizu. Evo, sve instrumente ima, pa opet nešto ne funkcioniše. Šta je to? Šta to ne funkcioniše? Ne funkcioniše sve ono što je on zagrabio da stavi pod svoju kontrolu.
I, nenormalni procesi: hvalimo se suficitom, a ovamo ne može da se reši pitanje cena derivata nafte. Hvalimo se suficitom, a država se zadužuje da bi obezbedila tekuću likvidnost budžeta. Hvalimo se suficitom, a država otpušta radnike. Hvalimo se suficitom, ne može bez saglasnosti ministra niko da se primi. Hvalimo se suficitom, zapošljavaju se penzioneri, a isteruju mlađi ljudi sa posla.
Znate, posle toga neko izađe i kaže – sve amandmane Srpske radikalne stranke treba odbaciti, jer to ništa ne znači, oni samo predlažu da se briše. Šta treba da ostane od ove politike Mlađana Dinkića? Tumačite, svakim amandmanom gde tražimo da se briše taj član, briše se G17 plus.
Gospodine Anđelkoviću, ja ću vas da podsetim na ovu argumentaciju, pošto ste vi trpeli kritike jedno vreme od dela ovih koje sada podržavate.
Član 12. kaže da za potrebe upravljanja prilivima po osnovu javnog duga i otplate javnog duga, konsolidovani račun trezora Republike ima podračune u domaćoj i stranoj valuti. To u prevodu znači da se otvaraju podračuni i to ništa nije strašno. Takve podračune je imala NBS, na kojima se vode sva sredstva koja se tiču nekog kredita i nekog zajma; i u ovom setu zakona o kontragarancijama, videćete, imamo neke odredbe, a to je član 4. ili 5, gotovo u svakom od onih zakona gde se priča o tome.
Međutim, kada je došlo do promene budžetskog sistema u Republici Srbiji, kada je došlo do promene u bankarskom sistemu, dakle da se računi ne vode kod ZOP-a nego kod poslovnih banaka, kada se sve to lepo umrežilo, kada je rečeno da pravna lica ne posluju preko žiro računa, nego preko tekućeg računa, onda je rečeno da nema podračuna.
Kao dokaz za ovo mogu da vam navedem odredbu Zakona o finansiranju političkih stranaka gde je rečeno da politička stranka ima svoj poslovni račun, a da se za potrebe opštinskih odbora otvaraju podračuni. Naravno, taj zakon nije mogao da se primeni, jer nijedna banka nije smela da otvori podračun, jer takav sistem ne postoji. On postoji samo kada su u pitanju finansije koje vodi trezor Republike Srbije.
Tu je podračun dozvoljen, zato što trezor u suštini posluje kao banka i vi ste ga shvatili da je banka, a, gospodine Anđelkoviću, i vi i ja i ona prethodna vlast trpela je velike kritike zbog podračuna, jer su o tim podračunima napravili epopeje, dakle, metode kako se peru pare, nezakonito troše; izvršili su sve moguće kontrole, utvrdili da je sve zakonito, ali pošto su otišli, morali su tu sliku da održavaju u novinama, pa da bi održali tu sliku, izmišljali su sve i svašta, a meni su čak izmislili i rođenog brata.
Kao što vidite, ne može podračun ako su u pitanju neki drugi i to je retrogradno, nazadno, ali kada dođe Mlađan Dinkić, onda podračun kao pojam može da postoji.
Prethodna vlast je usvojila propis gde prelazi platni promet u banke kao jedna vrsta bankarskog posla, ne ide se na žiro račun kod ZOP-a, nego na tekući račun kod banke. U istom trenutku je donet Zakon o finansiranju političkih stranaka, gde je rečeno da na podračunu opštinski odbori vode svoja sredstva, na podračunima banaka niko nije mogao da otvori podračun, jer nijedna banka nije smela da to otvori; znali su, ako otvore, primene Zakon o finansiranju političkih stranaka i dok oni ubede Mlađu, on njih već ugasio.
Znači, ovde je suština da trezor postane banka i za ove poslove. Moram da vam kažem da za one stvari gde se direktno Republika zadužuje to možda i ima nekog opravdanja u ovom konceptu, ali ovaj koncept nema opravdanja kada su u pitanju javna preduzeća koja su se zadužila za razvojne projekte i za svoje razvojne investicije, poput Elektroprivrede, naftne privrede i da ne ređam druga javna preduzeća od republičkog značaja, koja obavljaju delatnost od opšteg interesa.
Vidite kako se to okrene. Vi ste verovatno 10% popularnosti dobili 2000. godine na priči o zločinačkim podračunima, a vidite i sami da ste postali sada... Znači, Dinkić nikome ne dozvoljava podračune, ali njegov trezor ne može bez podračuna. Kako se promeni ugao posmatranja.
U drugom stavu se kaže – ako ministar finansija, odnosno postavljeno lice u Ministarstvu (to je ova njegova zamenica) koje on ovlasti itd. Sada je tu manipulacija, ne u lošem smislu, značaju reči "manipulacija", nego transakcije, kako da se očuva vrednost tih sredstava koja su data trezoru da bi se otplatio kredit, postoji mogućnost da se to konvertuje u različita sredstva plaćanja, tako da se promeni valuta.
Recimo, ako je isplaćivao u dinarima trezoru, a država ima obavezu u evrima, postoji mogućnost konverzije da se obezbedi u jednom relativno dobrom vremenskom periodu, dinari konvertuju u evre, sačeka dobra prilika, razduživanje itd.
Za te poslove je ovlašćen ministar. Šta će da se desi ukoliko ministar pogreši u proceni ili ga neko loše savetuje? On se već dokazao prilikom otkupa našeg duga, jer je procenjivao da će taj dug imati tu i tu vrednost, pa su se desile neke druge stvari i tu je bilo nekih promašaja oko otkupa našeg duga, jer je došlo do promene u diskontu. Odakle ovlašćenje jednom čoveku da odlučuje o ovim stvarima? Zašto bi jedan čovek imao to ovlašćenje?
Vi se ne sećate, vi ste mladi, nekada je u spoljnotrgovinskom prometu na ovoj teritoriji ovde, u bivšoj Jugoslaviji, pogotovo kada se radilo o poslovima sa Rusijom, gde je bilo kliringa, centralna tema od koje su živele neke firme i neke banke bilo je pitanje kursnih razlika. Ono nije kod nas aktuelizovano do tih razmera zbog ovog veštačkog održavanja ovog kursa, ali ko nama garantuje da se to neće desiti, neka promena i ko nam garantuje da taj koji odlučuje kao pojedinac o tim sredstvima koja je u međuvremenu prikupio, čekajući rok kada treba da se servisira neki dug, to nije konvertovao u pogrešnu valutu.
Ja ću da vas podsetim, vas eksperte koji sa zvezdicama oko glave idete, Evropska centralna banka brani evro na taj način što dve trećine deviznih rezervi drži u dolarima. Evropska centralna banka ne veruje evru. Najveća monetarna institucija u Evropi ne veruje evru i vrši konverziju, čuva u drugim valutama, a vi nas ubeđujete da će med i mleko da poteče, samo da damo pravo Mlađi ili njegovom zameniku da određuje kada će da konvertuje i u koju valutu.