Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Danas na dnevnom radu se nalazi, verovali ili ne, 13 pojedinačnih papira koji se nazivaju odlukama, odnosno predlozi odluka Visokog saveta pravosuđa, a tiču se izbora predsednika sudova, izbora sudija, tužilaca i nekoliko odluka koje se tiču razrešenja i prestanka funkcija u pravosuđu.
Naravno da je ovo komplikovano da se sagleda kada se ima u vidu da se u međuvremenu nakupio materijal, verovatno je Narodna skupština morala i ranije da prati hronologiju kako koja odluka dolazi, pošto Poslovnik dozvoljava da ova tačka dnevnog reda praktično uvek može da se uvrsti i da Narodna skupština pokaže ne samo efikasnost prilikom donošenja konačnih odluka povodom ovih pitanja, nego i preciznost.
Napravio sam slučajno jednu grešku na sednici Odbora za pravosuđe. U toj hrpi papira pogrešno sam protumačio jedan znak i u izveštaju je zabeleženo da sam osporio kandidata za predsednika suda u Ivanjici. To jesam učinio na sednici Odbora za pravosuđe, ali sam napravio grešku.
Predsedniče, molim da se ovo ima u vidu da mi, poslanici SRS, članovi Odbora, u izveštaju ste nekoliko nas naveli – povlačimo to osporavanje, jer se radi o tehničkoj grešci. U šumi tih imena, nekih simbola i onoga što treba da nam pomogne za razmatranje, potkrala se ta greška. Doduše, to smo najavili na samoj sednici, s obzirom da se pojavilo 12-13 odluka, sa po sedam-osam kandidata, ministar sigurno zna preciznije podatke. Ali, tu verovatno ima preko 100 imena, tako da su te greške moguće.
Šta je važno da se kaže povodom ove tačke dnevnog reda? Važno je da moramo biti svesni da imamo veliki problem. Moram da kažem, naročito posle Batića. Nekima će to delovati malo čudno, malo smešno, nekima je to neozbiljno. Ali, danas imamo situaciju da je u pravosuđu izvršena Batićeva lustracija, vrlo neprincipijelna, što su ljudi izbačeni, razrešeni, a neki su jednostavno dobrovoljno otišli.
Svesni su situacije koja je zadesila srpsko pravosuđe sa Batićem i ljudi su jednostavno napustili sudove, tužilaštva, krenuli kao advokati.
Najkarakterističnija grupa ljudi koja je pretrpela strahoviti progon u tom periodu bili su, pre svega, zamenici opštinskih i okružnih javnih tužilaca.
Znate, 140 i nešto ljudi je vodilo postupak, pretežno su u pitanju zamenici koji su jednostavno preko noći dobili usmeno obaveštenje da sutra više ne dolaze na posao, pokrenuli su neke postupke da se vrate na posao, odnosno da se izvrši ocena zakonitosti odluka, a moram da kažem da za većinu njih odluka i ne postoji.
Dodatak na sve to je bila promena Zakona o javnom tužiocu gde je praktično Vlada preuzela funkciju Narodne skupštine, i sve to kada se pogleda, kada se krene sa sređivanjem, vraćanjem na neku normalu, na nešto što bi bilo zakonito i ustavno, naravno, prouzrokuje probleme.
SRS jeste opoziciona stranka, jeste stranka koja napada Vladu, međutim, pravosuđe nije pitanje vlasti. Pravosuđe je pitanje svih građana Republike Srbije i pitanje svih političkih stranaka, ozbiljnih stranaka koje imaju nameru da budu na vlasti, da sprovode zakone.
Zato SRS maksimalno daje doprinos pri sagledavanju koji su to kandidati koji se predlažu od strane Visokog saveta pravosuđa, jer nam nije svejedno ko će da deli pravdu, ako moram da upotrebim te reči.
Pošto smo veliki broj kandidata osporili, neću da citiram i navodim konkretna imena i prezimena, to stoji u izveštaju, ali moram da kažem koji su to razlozi koji su nas rukovodili da osporimo izbor pojedinih kandidata.
Na početku, moram da kažem da smo izvršili proveru na svoj način, preko ljudi iz suda, tužilaštva, preko advokata i drugih ljudi koji se razumeju u pravosuđe i znaju kakvo je stanje u pravosuđu, lokalno poznaju problem od suda do suda, tako da smo sigurni da baratamo najistinitijim podacima o tome ko su kandidati i kakvi su oni, ne samo kao stručnjaci, nego i kao ljudi.
Sudija treba da bude stručnjak, ali mora da ima i izraženu dozu ljudskosti, da bude svestan da ipak odlučuje o ljudskim pravima, da je on zadnja instanca kada ljudi izgube poverenje u izvršnu vlast, onda se oni obraćaju pre svega sudu koji treba da presudi i da kaže ko je bio u pravu.
Kada je u pitanju izbor predsednika sudova, SRS se rukovodila, pre svega, činjenicom, ako su kandidati ljudi koji već obavljaju funkciju predsednika suda, kakvo je stanje u tom sudu. Dakle, ne samo u pogledu ažurnosti, kvaliteta presuda, nego i kakvi su međuljudski odnosi između predsednika suda i ljudi koji rade u tom sudu.
U tom smislu, gde su postojeći predsednici osporeni od strane SRS, onda znači da su rezultati rada u tom sudu loši i verovatno da i međuljudski odnosi ne blistaju.
Tamo gde nismo osporili, prećutno smo dali saglasnost da ostane kandidat koji je i sada predsednik suda zbog takvih rezultata. Neka nastavi čovek dalje da radi svoj posao, nema potrebe nešto pomerati, ukoliko to daje dobre rezultate.
Međutim, kod izbora predsednika sudova zabrinuti smo zbog jedne činjenice. Naime, za nekoliko sudova, pre svega okružnih i opštinskih, po pravilu se javio samo jedan kandidat iz strukture suda, ne zbog toga što je on jedini zainteresovan, nego zato što postoji i blaga, pa možda čak i otvorena pretnja ostalim kolegama da ne konkurišu, jer će kolegijum da podrži unapred planiranog kandidata.
Gde god se javila ta situacija, da je sprečen neko da konkuriše, mislim da se radi o dve situacije samo, mi smo osporili izbor kandidata i to kažemo, osporavamo, zato što u sudu postoji neuporedivo bolji kandidat koga treba ohrabriti, jer nema nikakve veze ni sa političkim strankama niti je prema dosadašnjem radu upleten u nešto što bi se nazvalo korupcija u pravosuđu.
Kada je u pitanju izbor sudija nižih sudova, pre svega opštinskog suda, moram da kažem da smo se rukovodili principom kakvi su rezultati sudijskih pripravnika, saradnika, a ako neko dolazi sa strane, ne potiče iz suda, rukovodili smo se time kakav je čovek, i ako je advokat, kakvo je mišljenje kolega o njegovim stručnim kvalitetima.
Kod izbora sudija osporili smo popriličan broj kandidata, zato što smatramo da postoje razlozi nedostojnosti, za neke i nestručnosti, jer se vidi da niti postoji neko kvalitetno radno iskustvo, pre svega mislim na neko radno iskustvo koje je u vezi sa pravosuđem. Postoji ono pravničko, ali ne postoji ono pravosudno.
Mi uvek pri izboru sudija dajemo blagu prednost ljudima iz suda – ono kada se školovao kao pripravnik, stručni saradnik itd. Naravno, uvažavajući i sve okolnosti da je u nekim mestima vrlo teško pronaći kandidata. To su ova mala mesta gde postoji nekoliko sudija. Mislim da smo imali takav problem sa Babušnicom ili Pirotom.
Znači, gde su mali sudovi, tu stvarno postoji problem kako pronaći dobrog kandidata. Tu postoje problemi i ukoliko ima nekog drastičnog odstupanja kada kandidat ima neku kriminalnu prošlost ili tako nešto. Tada smo osporavali, ali smo uvažavali ovu situaciju da je teško pronaći kvalitetnog sudiju, odnosno kadar.
Kada se radi o sudijama, a predlažu se za okružne, opštinske, pa i Vrhovni sud, vodili smo računa o rezultatima rada pojedinih sudija. Ovde ću da iskoristim jedan primer, primer izbora sudija višeg Trgovinskog suda.
Visoki savet pravosuđa, mislim da je imao šest kandidata, odnosno biralo se šest sudija, od toga je neki interni dogovor bio da četvoro njih bude iz Beograda, a dvoje sa strane. Možda je u pitanju i pet, onda je tri prema dva, tako nešto.
Kada se pogleda ko je to konkurisao iz Trgovinskog suda u Beogradu, rezultati rada tih sudija, vidi se da prvi, drugi i treći po rezultatima nisu ni predloženi niti glasani na Visokom savetu pravosuđa. Tada smo podigli glas, osporavamo izbor ovih drugih kandidata, nemamo ništa protiv tih ljudi i mislimo da su kvalitetne sudije, ali se postavlja pitanje, zašto neko najbolji kada konkuriše ne može da ide dalje, šta je to?
Kada se malo čovek raspita, onda se ulazi u jednu drugu priču kako viši sudovi formiraju svoja veća prema nekim afinitetima, dogovorima. Možda je neko i dobar sudija, ali on će da ćuti dok je u veću, neće da galami. Ima i ljudi koji nečasne stvari rade u našem pravosuđu, ima ih. Osporili smo te kandidate, bez bilo kakvih ličnih primedbi, odnosno nešto što bi bilo vezano za njihovu ličnost ili za njihovu stručnost.
Ali, postavljamo pitanje zašto oni koji su najbolji ne mogu da idu dalje? U čemu on postiže dobre rezultate, ako prilikom konkursa za sudiju Višeg Trgovinskog suda ne može da prođe, nego prolazi peti, šesti ili sedmi kandidat. Čemu onda vrednovanje rezultata sudija ako se to ne primeti na neki drugi način, da li putem plate ili putem napredovanja.
Svaki sudija sa punim pravom očekuje da posle pripravničkog staža, posle onog perioda kao stručni saradnik, pa jednog perioda kao sudija opštinskog suda, ide dalje za okružni sud i sledeću instancu ukoliko se pokazuje da je kvalitetan kao sudija, kao stručnjak i kao čovek. Tu smo osporili.
Sada bih naveo kao primer jedno osporavanje, a tiče se izbora predsednika Okružnog suda u Prokuplju. Zašto smo to osporili? Gospođa Vida je ovde; stvarno nam nije jasno, ako ceo opštinski sud, sve sudije napišu krivičnu prijavu protiv predsednika Okružnog suda, onda tu nešto nije u redu. Kako Visoki savet pravosuđa može tog čoveka ponovo da predloži za predsednika Okružnog suda? Onda kada dobijemo informaciju da su se oni u međuvremenu dogovorili, pa su ovi povukli krivičnu prijavu, postavlja se pitanje kakve su ove sudije.
Prvo, te sudije su pokazale da su loši ljudi. Zašto? Zato što su maliciozni, zato što mrze, zloupotrebljavaju krivičnu prijavu da bi isterali nešto i dokazali su da nisu stručni. Ako sudija piše krivičnu prijavu i ne obradi sve u krivičnoj prijavi da bi javnom tužiocu bilo sve jasno da krivično goni, on je dokazao da nije dobar sudija, nije dobar pravnik, pre svega. O tome se radi.
Oni su se pomirili, ovi su povukli krivičnu prijavu, tužilac me goni i puj-pike ne važi se. Kako to može? Kada dođe do takvog sukoba tu jedna strana mora da strada, jer je nelogično da se završi poravnanje. Moralnim poravnanjem nemoguće je da se završi taj spor. Vi ste ga završili tako, ne sporim to, ali vam kažem zašto smo mi osporili kandidata koji je predložen za predsednika tog suda.
Pokušavam da vam ukažem da je potpuno normalno osporiti, a da nije normalno napraviti pomirenje, jer to je struka gde nema pomirenja. Ili čovek primenjuje pravo kao sudija ili ga ne primenjuje. Ako primenjuje pravo on ne može da pogreši sa krivičnom prijavom. Ako je napisao krivičnu prijavu ne može da se pogađa. To ne ide nikako.
Postoji krupan spor između sudija Opštinskog suda, jer su oni vrlo konkretno ukazali na konkretne predmete gde je predsednik Okružnog suda prekršio zakon. Naravno, kada saznamo te stvari ne možemo da podržimo izbor predsednika Okružnog suda. To se nekome sviđa ili se ne sviđa, ali pokušavam da vam kažem zbog čega nije dobro takvog kandidata izabrati za predsednika suda.
Šta je još karakteristično prilikom ovih izbora? Ne sporim pravo kandidata koji pre godinu dana nije prošao za sudiju Okružnog suda da sada konkuriše, da ponovo bude predsednik opštinskog suda. To je njegovo pravo, ali moram radi javnosti da kažem – ako je SRS pre godinu dana osporavala kandidata, uzeću dva primera, jedan predsednik suda u Bačkoj Palanci, bio je kandidat za sudiju Okružnog suda u Novom Sadu, tako mi se čini, i na naše osporavanje Narodna skupština nije tu gospođu izabrala za sudiju Okružnog suda.
Sasvim je normalno da mi sada njoj osporavamo izbor za predsednika Opštinskog suda u Bačkoj Palanci i meni se čini da je slična situacija sa Opštinskim sudom u Zaječaru, potpuno ista situacija. Otvara se pitanje da li ti ljudi uopšte mogu da budu u sudu. Ali, nismo mi nadležni, poslanička grupa i Narodna skupština, nego Veliko personalno veće, i osnovna zamerka, ako se sređuje nešto u pravosuđu – morate da krenete sa razrešenjima.
Ako ima te kolaboracije unutar Velikog personalnog veća da "vrana vrani neće oko da vadi", onda kažite, obavestite javnost, jer nemoguće je da tolike primedbe idu na rad pojedinih sudija, a da nadležni pravosudni organi ništa ne preduzimaju povodom toga.
Ovamo svi kažemo – korupcija u pravosuđu, borimo se protiv korupcije, borimo se protiv ovoga i onda kažemo – sada ćemo da im povećamo plate. Nema tu logike. Ako je korupcija, dajte da raščistimo sa tim ljudima koji su uključeni u korupciju. Ako je puno postupaka pokrenuto za razrešenje, inicirano (nije pokrenuto nego inicirano), dajte da se završe ti postupci.
Verujte, ako želimo nešto da sredimo u našem pravosuđu u narednih pet godina, normalni poslovi na svakoj sednici bi trebalo da budu izbor i razrešenje, dva istovremena postupka. Jedan je razrešenje – da se čisti ono što nije za sud, i izbor, da se traže ljudi koji će da rade u skladu sa Ustavom i zakonom, i da sude. To su neke stvari o kojima mora da se vodi računa.
Pošto vreme ističe samo bih da dopunim spisak osporavanja, da me ne biste pogrešno shvatili. Predlog odluke o izboru sudija, broj 119-1477/05 – biraju se sudije. Opštinski sud u Novom Sadu – osporavamo kandidata Vujkov-Prentović Nelu. To je kandidat pod rednim brojem 2. i kandidata pod rednim brojem 8 – Nastić Vladimira. To je ta dopuna. To smo nešto kasnije saznali.
U Subotici, to je odluka 119-1690/05, osporavamo kandidata za područje Okružnog suda u Subotici, Opštinski sud Subotica, kandidat pod rednim brojem 1 – Gvozdenović Nikola. To bi bila dopuna onoga što smo već osporili na samoj sednici Odbora. Ne želimo da idemo baš konkretno sa imenima, da to ne bi neko pogrešno protumačio.
Samo vi, predsedniče, uživajte, sve je to pod kontrolom. Sada neće da se napravi greška koja se napravila na Odboru.
Pridružujemo se, radi javnosti, osporavanju kandidata za izbor predsednika Opštinskog suda u Zrenjaninu, to je Aleksandra Odavić-Mak. Ističem da se pridružujemo pošto je to već osporeno, ali stoji da se i mi pridružujemo tom osporavanju. Gotovo da su identični razlozi do kojih smo došli nekom naknadnom proverom. To je ta ista odluka.
Kada je u pitanju izbor javnih tužilaca, osim onoga što smo osporili, više ne osporavamo ništa. Zadržavamo pravo da u načelnoj raspravi, odnosno u ovom objedinjenom pretresu ukažemo na još neke konkretne probleme koji će da se jave i verovatno ćete naći u izveštaju da se poklapaju neka osporavanja sa drugim poslaničkim grupama. Motivi su potpuno različiti, a to se naročito odnosi kada su u pitanju Prvi i Drugi opštinski sud u Beogradu.
Motivi Demokratske stranke i Srpske radikalne stranke su potpuno različiti za osporavanje, ali se nadam da će u toku rasprave biti prilike da putem replika i na drugi način vrlo konkretno ukažemo na neprincipijelnost nekih kada osporavaju neke kandidate, jer ne može kandidat da se ospori samo na bazi novinskog članka ili na bazi toga kakav je odnos imao prema kidnapovanju.
Morao sam da se javim zbog članova Odbora za pravosuđe, jer je gospodin Ristić izneo sijaset podataka koji apsolutno nisu tačni. To je prvo. Ne ulazim u njegove komentare, ali činjenično nisu tačni.
Prvo, rekao je: neka baza. Ne znam kako to članovi Visokog saveta pravosuđa imaju svoju bazu? Samoupravljanje je otišlo, zaboravite to. Nema više te baze.
Moram da vas podsetim, ovde su ljudi koji su bili prisutni na sednici Odbora za pravosuđe, rekao sam vam da će da povuče osporavanje. Smejte se, znam tačno kako diše, kako funkcioniše. Znam kakvo je njihovo ponašanje, struktura, nepogrešivo sam mogao da vam kažem – ima da povuku predloge za tog i tog. Evo, desilo se.
Kada već pričate o onom vašem Đukanoviću, on da bi bio izabran za sudiju, predsednika suda, imao je samo dve godine sudskog iskustva i četiri ili pet godina košarkaškog iskustva. Čeda Jovanović ga je blindiranim džipom doveo i rekao – ovo vam je predsednik suda. To je vaša kadrovska politika.
(Upadica iz sale: Ima 15 godina košarkaškog iskustva.)
Možda ima 15 godina kao košarkaš "Budućnosti", ali kao sudija ima samo dve godine. Tu su ljudi iz Valjeva, evo, tu je gospodin iz Nove Srbije, može to da vam potvrdi. On ima podršku 7:2, ali "protiv" u sudu, ne "za".
Drugo, nije korektno da ovde iznosite neke podatke, tim pre što vrlo dobro znate da je grešku napravio službenik tog suda kada je dostavljao podatke kada kome ističe mandat, kao predsedniku suda. To ste vrlo dobro znali. Ali, ovi ljudi neće da izađu da to objasne, iz jednog prostog razloga, verovatno su promenili tu službenicu, i u našem materijalu koji dobijamo – sedam kandidata, mi na spisku imamo šest, sedmi je otišao na neki spisak za neki drugi sud. To je neko podmetnuo. To treba da se kaže.
Dalje, pričate o kandidatu za okružnog javnog tužioca u Beogradu. Što ne kažete da je to treći ili četvrti konkurs.
(Glas iz sale: Četvrti.)
Znači, četvrti. Tri puta Visoki savet pravosuđa nije birao. Zašto? Znate i sami šta se sve nalazi u tom Okružnom javnom tužilaštvu. Tu može samo neko sa strane da zavede red.
Dalje, navodite da čovek ima 39 godina radnog staža i da za neki mesec ide u penziju. Na Odboru za pravosuđe ste dobili podatak – neki mesec u 2007. godini; 31.5. Kažite prave činjenice. Dalje, što ne kažete.
(Predsednik: Vreme, molim vas.)
U redu.
Naravno, javio sam se iz jednog prostog razloga što malopre nisam nikoga ni osporavao niti branio, nego sam izašao samo da kažem šta je bila istina na sednici Odbora za pravosuđe i upravu, da se prvo to razumemo. Moram da nastavim dalje sa istinama.
Dakle, zato što je razrešen odnosno suspendovan sudija Opštinskog suda u Nišu zbog dokaznog materijala o putovanju i trošenju sredstava, mislim da je Budva u pitanju, gospodin Boško Ristić je zastupao stav DS-a, a on se zasniva na sledećem – pošto nisu definisani troškovi opštinskih sudova i kako predsednici to mogu da troše, tu ima sada neke neravnopravnosti. Mi osporavamo izbor svih sudija opštinskih sudova u Beogradu, pa je tako i njihov prijatelj Vojkan Simić, Gordana Mihajlović i kandidat za Treći opštinski sud, takođe jedna žena.
Ma ne, znam da je on Labusov prijatelj, znam da ste se vi uvredili, znam vrlo dobro. Znam čija je ćerka bila pripravnik i intervenisala zbog toga što nema espreso u sudu nego moraju da šetaju tamo i da piju običnu tursku kafu, dobro ste me podsetili predsedniče. Podsetite me, molim vas, i ubuduće kada treba.
SRS je osporila tog Simića, ali vrlo konkretno, šta je on sve brljao po predmetima u Prvom opštinskom sudu. Naveli smo jedan konkretan predmet, to je afera "mercedes". Naveli smo vrlo konkretne predmete gde je blokirao, nije dozvolio istražnim sudijama da rade posao.
Što se tiče Drugog opštinskog suda, verovatno Zoran Mijatović ima veći uticaj na taj sud nego bilo ko drugi.
To je problem tužilaca, a tužilac neka rešava pitanje tog tužilaštva, ono nije sada na dnevnom redu, zna vrlo dobro gospođa Mihajlović zašto srpski radikali protestuju i osporavaju njen izbor i zna se kakav je njen angažman bio itd.
To je osporavanje, a ne osporava se kandidat po imenu i prezimenu, ali iz kojih razloga – zato što je navodno taj sud protežiran u odnosu na Opštinski sud u Nišu. Koji je to razlog, objasnite mi kako to može da bude razlog, jer valjda možemo da se sukobimo oko razloga.
Vrlo konkretno sam objasnio, što se tiče kandidata Ratka Zečevića, da li je vođen krivični postupak. Nije. On je heroj, on je sprečavao vas koji ste hteli da kidnapujete, on je bio sudija 10 godina i to najbolji sudija. Ali, vi kažete – on je politički aktivan, a šta je Vučetić, šta je onaj vaš Čiplić, šta je sijaset tih predsednika sudova? Šta je sa njima, a tu su i tužioci, kako ste zaboravili kriterijume?
Sada je problem sa jednim kandidatom za okružnog javnog tužioca, a Boško Ristić postavio penzionerku za predsednika Okružnog suda u Nišu. Budite objektivni, budite realni, kažite šta je kriterijum, a ne ovde, kaže, demokratski kapaciteti pravosuđa. Kakav je to demokratski kapacitet pravosuđa? Jedini kapacitet koji postoji u pravosuđu jeste Ustav i zakon.
Kakva demokratija u sudu, objasnite mi molim vas? Ima jedan taj demokratski kapacitet, bio je kandidat za predsednika suda u Trsteniku, on u 12,00 časova otvori raspravu, ode u kafanu i vrati se u 14,00 časova. Četrdeset ljudi čeka ispred, a on kaže – otvorio sam raspravu, suđenje je u toku. To vam je demokratski kapacitet. Nemojte tako, molim vas.
Na sednici Zakonodavnog odbora sam izdvojio mišljenje zato što smatram da na ovaj način nije moguće da se donesu zakoni.
Naime, u Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetu za 2005. godinu ide se sa novim pozicijama, novim stavkama koje ne postoje u Zakonu o budžetskom sistemu. Ali, nama se istovremeno nudi i promena Zakona o budžetskom sistemu, onda praktično imamo situaciju da je predlog rebalansa budžeta urađen na bazi predloga za izmenu i dopunu Zakona o budžetskom sistemu, na bazi dva predloga mi donosimo dva zakona. Jednostavno, mora da se zna neki red. Prvo se menja zakon o budžetskom sistemu, osmog dana od dana objavljivanja stupa na snagu, a onda ide zakon o rebalansu. To je prirodni tok stvari koji ova vlada ne poštuje. U tom smislu sam izdvojio mišljenje.
Izdvojio sam mišljenje i povodom toga što smatram da su neka rešenja u Predlogu zakona o izmeni i dopuni Zakona o budžetskom sistemu u potpunoj suprotnosti sa Ustavom Republike Srbije. Pre svega se to odnosi na promenu člana 7, gde ministar dobija apostolska ovlašćenja, gde praktično može da radi šta god hoće sa budžetom, može da uskrati, može da odobri, može da izigrava deda mraza prema lokalnoj samoupravi, on procenjuje, da on donosi propise, da on realizuje.
Praktično, posle ova dva zakona, ako se budu ovako usvojila, nama ne treba ni vlada niti Narodna skupština, jer imamo svevišnjeg ministra finansija koji ne podleže nikakvoj kontroli. Kao primer za to navodim i član 79. Zakona o budžetskom sistemu, koji nije ni dotaknut ovim izmenama a tiče se budžetske inspekcije. Neko je to propustio da uradi.
Dalje, pravno je nemoguće ono što stoji u članu 74. Zakona o budžetskom sistemu. Novčane kazne za prekršaje. Ministar može da zaduži državu, može da upropasti javne finansije, on ne čini krivično delo, nego može da odgovara novčanom kaznom od 5.000 do 50.000 dinara. Novi član 73k, kako ga oni zovu, ako ministar nekoga pozove i kojim slučajem taj ne da obaveštenje, kraj priče, javne finansije u toj opštini ne postoje.
Ovde se pravi SDK, G17 plus, a to je Uprava za trezor. To je nedopušteno. Ovde se grubo gazi odredba člana 69. Ustava Republike Srbije, za sve pozicije, za sve ekonomske klasifikacije u budžetu kao pravni izvor mora da postoji zakon. Mi nemamo zakon o tranzicionom fondu, nemamo zakon o nekom privatizacionom fondu, nemamo propise, a naša vlada glumi deda mraza i kaže, mi imamo nekih para, hajde da napravimo neki program i delićemo. Ne može.
Svaka pozicija, svaka stavka u budžetu mora da ima svoj pravni osnov. Pravni osnov je zakon. Zakon kojim je propisana obaveza države prema privredi, poljoprivredi, građanima, deci, vojsci itd. Ovde kod nas imamo potpuno šarenilo.
Najvažniji prigovor, a verovatno ćemo imati prilike da pričamo, pošto smo podneli dosta amandmana kada je u pitanju Predlog zakona o budžetskom sistemu, to je ova fatamorgana zvana suficit. Ovde nam se drže tirade o nekom budžetskom suficitu i budžetskom deficitu. Izmišljaju se neke kategorije, a verovatno analitičari koji prate javne finansije treba da operišu sa ovakvim pojmovima, ali tome nije mesto u budžetu, nije mesto u Zakonu o budžetskom sistemu.
Narodna skupština želi jasnu sliku, šta su prihodi, šta su rashodi, bez ikakvih priča o nekim suficitima i deficitima. Cela priča je izmeštena da se ne bi videli tajni računi koji postoje i zato se pravi ovaj SDK, novi G17 plus.
Mi nemamo izveštaj o stanju javnih finansija. Ovde se pričaju neki hvalospevi, budžet je dužan svakom korisniku, a znate i sami. Ova priča sa suficitom, pošto mi ističe vreme, to je otprilike kao kada krenete kolima do nekog mesta i kažete do tamo ima 100 kilometara i treba mi 10 litara da bih otišao, a u rezervoaru imam 12, hajde da odvadim ova dva pošto neću da potrošim. Krenete i usput se nešto desi, i na pola puta stanete, jer nemate goriva u rezervoaru. To je ta priča koju Mlađan Dinkić nama forsira.
Jutros sam objasnio zašto sam izdvojio mišljenje, jer ovo ovako ne može da ide. Valjda se prvo menja Zakon o budžetskom sistemu, pa kada on stupi na snagu, onda se rebalans budžeta vrši u skladu sa izmenjenim Zakonom o budžetskom sistemu. Pošto sada to ide đuture, o jednom trošku, onda, ako pogledate jedan i drugi zakon, primetićete veliko neslaganje, čak i u pozicijama, a ne samo u pogledu tabelarnog prikaza, nego uopšte kada se pogleda struktura budžeta.
S obzirom da je u javnosti potpuno nepotrebno stvorena slika o nekoj potrebnoj priči o budžetskom suficitu, moram na početku da vas samo podsetim na nešto što se desilo u ovoj sali. Prilikom usvajanja budžeta za 2005. godinu, Vlada je iznela podatak da ona planira deficit od 20 i nešto milijardi i ne pokriva taj deficit. Znači, niti zaduženje, niti štampanje hartija od vrednosti. Jednostavno, bilo je otvoreno pitanje deficita.
Onda smo mi prigovarali, ministar je izašao, odgovorio i rekao - znate, problem deficita je rešiv problem. On se rešava tako, ako deficit nije pokriven nekim novim zaduženjem, znači da se javni rashodi kreću samo u visini javnih prihoda, što znači da Zakon o budžetskom sistemu već ima svoju formulu - troši se ono što realno postoji. Tada sam izašao za govornicu i dokazao ministru da ne postoji budžetski deficit, da je on samo fiktivna kategorija. Nije prošlo, evo vidite, šest meseci, ministar je došao i priznao da budžetskog deficita nikada nije ni bilo.
Sada, da bi se sve ovo zamaglilo, ide se sa pričom o budžetskom suficitu. Međutim, ta priča je i suviše jednostavna, deficit-suficit, manjak sredstava i višak sredstava.
Onda smo slušali ovde neka istorijska razglabanja, potpuno nepotrebna, da se publika jednostavno zabavlja nekim stvarima, kao suficit to je nešto spektakularno, to je nešto posebno, to je nešto izuzetno.
Gospodin Dinkić ne zna onu jednu osnovnu stvar, i za vreme 50 godina te socijalističke vlasti, najmanje 15 ili 20 godina, kada se donosio završni račun u to vreme budžeta i SFRJ i završni račun budžeta Socijalističke Republike Srbije, bila je posebna stavka da se vraća višak prihoda nad rashodima privrede. Samo da vas malo podsetim, vas koji imate neke godine, kako je recimo 1984-1985. godine kao višak prihoda nad rashodima vraćeno za podsticanje razvoja mikroelektronike i drugih delatnosti i drugih oblasti. Znači, to što se danas nama predstavlja suficitom, to je kategorija koja je postojala i ona se dešavala.
Kada se malo više pogreši u planiranju, onda dođe do nagomilavanja sredstava javnih prihoda, rashodi su definisani zakonom kojim se izvršavaju obaveze na osnovu zakona i kada se pojavi ta pozitivna razlika, onda u ono vreme društvenog samoupravljanja, pošto su radnici ovladavali celinom društvene reprodukcije, išlo je to vraćanje. Mlađa je preskočio te lekcije, pa ne zna on to.
Ovde imamo nekoliko važnih problema. Prvi važan problem jeste što mi danas nemamo stanje naših javnih finansija. Mi smo dobili, i kaže Mlađa na jednom mestu, u toku prvih šest meseci naplata 189 milijardi, a potrošnja 188 milijardi, a to je strana 59. I kaže, izvršenje budžeta Republike Srbije u prvoj polovini 2005. godine, pa se pojavio suficit 676 miliona 074 hiljade i tako dalje. Već u sledećem pasusu kaže, ma nije 670 nego je 900 miliona.
To je neozbiljno. Vi nemate strukturu potrošnje. Kada bi se pogledala ta struktura potrošnje, onda bi otprilike izašlo ovako: ako je mesečna obaveza prema nekom direktnom korisniku budžetskih sredstava bila recimo 100 miliona mesečno, Mlađan Dinkić je isplaćivao po 80 i tako je prikazao da je potrošnja bila u granicama nečega i da je taj suficit sasvim normalna stvar. To je tako prikazano, ali u stvarnosti nije.
Sada budžet duguje Direkciji za puteve mislim pet milijardi i nešto dinara, a da ne pričamo o drugim dugovanjima. Ako se uzmu u obzir sva dugovanja, onda se vidi da nema suficita. Šta znači suficit? Suficit se utvrđuje na kraju godine ili pred kraj godine. Suficit je definisan Zakonom o budžetskom sistemu. On kaže, ukoliko se na kraju budžetske godine pojavi višak prihoda nad planiranim i propisanim rashodima, taj višak se prenosi u sledeću budžetsku godinu.
On je digao priču o suficitu. Taj suficit po njegovoj zamršenoj proceduri je 52 milijarde dinara. Čemu služi taj suficit?
Navodno priča o suficitu jeste nalog MMF da se obezbede sredstva kako bi bila to garancija da će inostranstvu da se sledeće godine, pa čak i ove godine, servisiraju neke obaveze.
Zašto nam niste dali, recimo, kada se radi o zakonu o izmenama i dopunama bilo kog zakona, onda se daje pregled odredaba koje se menjaju, pa zašto niste dali pregled odredbe člana 5, gde su date obaveze po osnovu garancija i kontragarancija. Vi ste po rebalansu planirali 100 milijardi, a za 100 milijardi treba dati garancije i kontragarancije. Od toga, 55 milijardi za nešto što je već zaključeno i ratifikovano i 45 milijardi do kraja godine ide kao zaduženje.
Ovde izražavate i ozbiljnu sumnju da neke garancije i kontragarancije mogu biti i realizovane. Zašto? Direkcija za puteve neće biti u mogućnosti da servisira obaveze prema inostranim kreditorima. Vrhunac svega toga, ove priče, sastoji se u tome što se menja Zakon o budžetskom sistemu i nijedan klasičan ekonomista neće da vam da podršku za ovo.
Usput da kažem i da smo imali izuzetno dobar zakon o javnim prihodima i rashodima, dok nije uzeo da ga čereči Đelić i on je napravio grešku. Kako biste shvatili koju je grešku napravio Mlađan Dinkić, ona je tri puta veća nego Đelićeva, to da znate. O čemu se radi? U budžetu moraju da se iskažu svi javni prihodi koji pripadaju Republici i svi javni rashodi gde postoji obaveza Republike.
Pogledajte sada ovde tabela A, tabela B, tabela G, pa onda Mlađa kaže, ako su u pitanju neke obaveze po osnovu inostranih kredita, to će ići ispod crte, mada jeste to javni rashod, ali to ide ispod crte i to ne opterećuje budžet, ali se evidentira.
Onda vi meni objasnite zašto niste u ukupne javne prihode ubacili prihode iz izvornih aktivnosti direktnih i indirektnih korisnika sredstava budžeta. Iskazali ste ga kao posebnu stavku u članu 7, pa ako se uzme šta su to javni prihodi po osnovu poreskih i neporeskih prihoda, a to je 429 milijardi i ako se uzme ovih 59 milijardi prihodi organa direktnih korisnika, onda dobijamo da je ukupan obim budžetske potrošnje Republike Srbije...
(Predsednik: Izvinite, slučajno sam zvonio.)
...to je 489 milijardi dinara. Vi niste hteli, vi ste rekli da babe i žabe ne mogu da se sabiraju. Javni prihodi i javni rashodi moraju po strukturi da se iskažu.
Vi nama priču, primarni suficit, pa kako vi ovamo rekoste, neke kategorije koje postoje samo u teoriji gde se bave naučnici sa uporednim sagledavanjem budžetske potrošnje. Ono što je najpotrebnije nama, kao poslanicima, a to je konsolidovani bilans javne potrošnje, gde vam je on? Da vidimo koje je učešće javne potrošnje, koje je učešće budžetskih sredstava u bruto društvenom proizvodu.
Da li je 55, 65, 73, koliko je učešće, da bismo videli koja je perspektiva. Ne, to ne prikazuje. To ne želite da prikažete. Onda dajete stanje našeg duga, 808 milijardi dinara, pa to razgraničavate.
Nešto što je stvarno čudo, kažete, ove godine napraviće se višak prihoda nad rashodima. Hajde da vidimo kako će taj višak prihoda da se koristi. To ste rekli u članu 2. stav 2. Kaže, budžetski suficit iz stava 1. ovog člana koristiće se za pokriće izdataka po osnovu datih pozajmica i nabavke finansijske imovine u iznosu od 5,5 milijardi. Dalje, otplatu glavnice u iznosu od 23, a skoro 23,5 milijarde.
Tu pravite podelu, 22 milijarde za domaće, a nešto ide za inostranstvo. Te 22 milijarde je zaduženje Republike da bi se obezbedila likvidnost budžeta i da bi se obezbedilo da budžet može da funkcioniše. Gde je onda suficit? Zar ovo nisu javni rashodi. Zašto iskazujete suficit kada imate obavezu.
Vi kažete dalje, tekući rashod ili nije tekući rashod, to nas ne interesuje, to je obaveza države. Na kraju kažete, preostali deo budžetskog suficita, a naravno izdvojili ste tri milijarde i kao to će da se prenese, i to je u suštini pravi suficit. To je taj višak prihoda koji planirate na kraju godine, ali ovo drugo prikažite, prikažite ga i na prihodnoj strani, a prikažite ga i na rashodnoj strani.
Zar je moguće da 27 milijardi očekivanog prihoda po osnovu privatizacije nije javni prihod. Šta je to? To je javni prihod. Zašto nas zavlačite sa A, B, V, G i da li će biti konačan finansijski rezultat itd. Dajte to profesorima na ekonomskom fakultetu i neka se bave time.
Vi ulazite u priču sa inostranim partnerima od 23 milijarde dinara razduženja nekog. A šta je sa našim potraživanjem po osnovu naknade štete? Što to niste uzeli u priču? Čak 33,5 milijarde dolara je potraživanje ove države verifikovano, a između ostalog i gospodin Marković je vodio jednu grupu koja je to verifikovala. Zašto ne pokrenete pregovore na tu temu?
Koliko znam, tu ne postoji neka odbojnost i gadljivost ovih iz inostranstva. Voljni su oni da razgovaraju, samo da ih mi više ne prozivamo za bombardovanje. Vi izbegavate tu temu. Zašto vi izbegavate tu temu? Vi imate obavezu da pregovarate oko toga. Imate obavezu naša potraživanja da branite. Ne, vi to ne želite.
Kažete - privatizacioni fond, tranzicioni fond, gde vam je to? Na osnovu kog zakona postoji taj fond ili ti fondovi? Začas oni sednu tamo u Vladi, osmisle nešto suprotno članu 69. Ustava Republike Srbije. U budžetu se izvršavaju obaveze. Znači, javni rashodi se realizuju samo na osnovu zakona, zakonom propisane obaveze. Vi ovde izmišljate neke troškove, vi izmišljate neke javne rashode koji ne mogu da postoje.
Ajde malo da uporedimo budžet 2000. godine i budžet ovaj revidirani 2005. godine.
Onaj 2000. godine, ako se uzmu i svi podračuni, jeste na nivou od 51 milijarde. Koliko iznosi ovaj vaš? Odbijte vojsku, pedeset i nešto odbijte od ovih 480, koliko sam vam malopre rekao, i dobićete preko 400 milijardi. Uporedite 50 prema 400, dobićete da je šest do sedam puta povećano opterećene.
Gde je korist? Nije korist to što ste formirali agencije, pa isplaćujete svoje radnike i svoje članove itd. Koja je realna korist? Šest do sedam puta ste povećali opterećenje. Kolika inflacija od 2001. do danas? Da li ona može da pokrije ovaj nominalni rast ili se radi o realnom zavlačenju ruke u džepove građana Republike Srbije? Hajde malo o tome da propričamo.
Kažete da vi uredno servisirate obaveze. To uopšte nije tačno. Vi povećavate neizmirene obaveze. Neizmirene obaveze Republike prema građanima, prema privredi i prema drugima. Teško je pričati ovde, jer kada bih čitao neke stavove koje ste izneli, oni su kontradiktorni u samoj rečenici.
Ovo samo može laik da napiše. Kaže - kontroli inflacije doprineće i striktna kontrola mase plata u državnoj upravi i javnom sektoru, koja će omogućiti njihovo uvećanje samo u skladu sa rastom produktivnosti rada. Čije produktivnosti rada? Administracije ili privrede? Produktivnost rada ima stagnaciju. Nema rasta plate. Kako mislite inflaciju da kontrolišete na ovaj način? Da ne čitam dalje.
S druge strane postoji potreba za daljim smanjivanjem javne potrošnje, kako bi se dodatno poboljšalo spoljnotrgovinsko poslovanje Srbije. Kakve veze ima to? Spoljnotrgovinsko poslovanje Republike Srbije zavisi od privrednih subjekata, od njihove sposobnosti da budu prisutni na inostranom tržištu, da izvoze i naplaćuju svoje potraživanje. Kakve veze ima s ovim što vi pričate ovde? Nema blage veze.
Da ne idem dalje po ovim vašim stavkama itd. Ono što je možda najvažnije da bi ova operacija uspela, a pacijent koliko-toliko preživeo do sledećih izbora, vi ste osmislili način da pravite Upravu za Trezor. Tu objedinjujete Upravu za javna plaćanja i Trezor, pa čak dajete i osnove kako trezore treba da otvara lokalna uprava. Vi na taj način imate potpun uvid u sve račune i sve podračune, i izražavam sumnju da ćete tu da funkcionišete i sa tajnim računima bez bilo kakve kontrole.
A ovo oko revizije i ova kaznena politika za onoga ko državu zaduži itd. i ono što se jutros čulo od predstavnika Vlade kada je pričao o privatnom zaduživanju, koje poprilično postaje nekontrolisano, moram da vas podsetim da je SRS prilikom vašeg Predloga zakona o javnom dugu, za koji smo rekli da ima pogrešan naziv, da treba da bude zakon o postupku zaduživanja itd, tada smo vam ukazali da tim zakonom treba da regulišete državno zaduživanje i privatno zaduživanje.
Tada smo vas upozorili da u tom zakonu treba da bude i osnova nečega što se kod nas zove zakon o kreditnim odnosima sa inostranstvom. Da mi znamo u startu dokle može država da se zadužuje, dokle mogu privredni subjekti da se zadužuju, kako se ne bi selio kapital, da se ne bi desilo to što se desilo, evo, Budimpešti. Tamo su cene nepokretnosti u gradu pale. Zbog čega? Ljudi se iseljavaju, jer su nenormalni komunalni troškovi. Strana firma je uzela vodu, ljudi se sele, neko daje tržište.
Pazite, kod tog nekontrolisanog zaduženja može da se desi da stranac ne može da naplati svoje potraživanje od privrednog subjekta i onda ulazi u dugoročni što vidljivi, što nevidljivi zakup nepokretnosti i drugih dobara, i tu je država svojim pasivnim stavom omogućila da neko osvoji kompletno naše tržište i u smislu potrošnje i u smislu proizvodnje.
Niste nas slušali. Vi ste rekli - ne, Zakon o javnom dugu. Kod zakona o budžetskom sistemu i ovih izmena vi imate najmanje šest članova koji su kontradiktorni sa Zakonom o javnom dugu, koji je donet pre pet dana. Međusobno isključivi. Koji zakon treba da se primeni, ova priča o suficitu, mi ćemo to pokušati da vam dokažemo povodom rasprave u pojedinostima, od člana do člana da vam ukažemo.
Nama je krivo što ne možemo da razmatramo o drugim sektorima, nego samo o ovim budžetsko-knjigovodstvenim stvarima. Da su tu ministri, onda bismo mogli i da svaku stavku razgradimo i da ukažemo šta je promašaj u toj stavci, gde je nominalni novčani iznos realnog rada, što treba da dođe iz ministarstva, promašen. To ne možemo sada da pričamo, zato što nema ni Vlade, nema ni ministara, već je problem budžeta ovde iznet kao problem kontnog plana za budžet. To je devalviranje pre svega ove teme.
Znači, suficit ovako kako nam je predstavljen ne postoji, niti može da postoji. Ovde može da se pojavi na kraju godine višak prihoda nad rashodima. Višak prihoda nad rashodima se prenosi za sledeću budžetsku godinu. Ovo što ste vi sada izračunali vi praktično spasavate, odnosno kandidujete se kod nekoga sa strane, ne uzimajući u obzir naše interese.
Pravilo je kada se na pola godine vidi da su prihodi daleko veći od onoga što predstavlja obavezu, onda se ide u drugom smislu na sređivanje i uravnoteženje leve i desne strane. Ide se na smanjenje poreza, na neke druge olakšice, kako bi se smanjili prihodi, uravnotežili sa rashodima. Ovde ne, ovde se ide obrnuto. Ovde se ide na gomilanje sredstava fiktivno, a realno ne izmiruju se obaveze. Nisu ispunjene obaveze.
Predlog zakona koji je danas na redu očigledno predstavlja usaglašavanje sa promenama koje su urađene pre nekoliko meseci u Zakonu o porezu na dohodak građana i drugim pratećim zakonima koji regulišu ne samo plaćanje poreza, već regulišu šta predstavlja osnovicu za poreze i doprinose.
Član 2. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje odnosi se na član 13. zakona i definiše, praktično, osnovicu za izračunavanje visine doprinosa, a samim tim i za uplatu doprinosa.
Predlogom ovog zakona dodaje se novi stav 2, u kome se propisuje da je osnovica doprinosa za zaposlene i za poslodavce i premija za dobrovoljno dodatno penzijsko osiguranje koju poslodavac plaća za zaposlene - osiguranike uključene u dobrovoljno osiguranje, u skladu sa zakonom koji uređuje dobrovoljno penzijsko osiguranje, iznad iznosa od 3.000 dinara mesečno. Na bazi ovog iznosa vidi se veza sa Zakonom o porezima na dohodak građana, jer do iznosa od 3.000 dinara postoji poresko oslobađanje.
U čemu se ogleda naša primedba, nezavisno od teksta amandmana koji je gospođa Pop-Lazić podnela povodom ove izmene u članu 13?
Očigledno je da u Srbiji sistem obaveznog penzijsko-invalidskog osiguranja svakim danom doživljava sve veću eroziju, iz prostog razloga što još uvek u sistemu obaveznog penzijsko-invalidskog osiguranja nije napušten taj srednjoevropski koncept, gde oni koji rade obezbeđuju uplatu doprinosa za one koji koriste prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja.
Sve dosadašnje promene propisa o penzijsko-invalidskom osiguranju, bez obzira na kategoriju osiguranika, imale su za cilj da uvedu neki red u plaćanju doprinosa da bi se povećala prihodna strana fondova penzijsko-invalidskog osiguranja i imale su za cilj da se na terenu prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja izvrši svojevrsna redukcija. U tom smislu je u vreme Gordane Matković donet nov Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju, sa novim sistemom obračuna penzija, a po nalogu Evropske investicione banke došlo je do usporenijeg usklađivanja, odnosno pogrešnog usklađivanja penzija kao eminentno socijalnih davanja.
Kao posledicu svega toma imamo da opet nisu izbalansirane prihodne i rashodne strane naših fondova, pa država u obaveznom penzijsko-invalidskom osiguranju kao garant, i to Ustavom propisani garant prava, neotuđivih prava koja su stečena, često mora iz budžeta da interveniše. Sada imamo i ozbiljne primedbe iz inostranstva, makar tako čujemo preko ovih koji vode finansije, da se smanje ili da se kompletno izbace sve dotacije, donacije, premošćavanja koja idu preko budžeta Republike Srbije.
Ovo stanje neminovno ukazuje da je potrebna reforma penzijsko-invalidskog osiguranja u tom smislu da se uvede disciplina u nečemu što se zove obavezno penzijsko-invalidsko osiguranje, da se stimuliše dobrovoljno penzijsko-invalidsko osiguranje i da se preko dobrovoljnog penzijsko-invalidskog osiguranja formira jedan vrlo značajan, zašto ne reći, investicioni fond, ako je to naš put, naša neminovnost.
Verovatno je to neka kombinacija između američkog individualističkog koncepta i ovog socijalnog evropskog koncepta, tako da treba ići na jedan mešovit sistem, da se svakom zaposlenom omogućava da putem dobrovoljnog penzijsko-invalidskog osiguranja preuzme i sam brigu o svojoj socijalnoj sigurnosti za vreme i situaciju kada više neće biti radno sposoban, jer neće moći putem tekućeg rada da ostvaruje svoju egzistenciju.
Da bi se krenulo, a to je naš neminovni put, u tom pravcu mora da ide reforma penzijsko-invalidskog osiguranja, potrebno je osnažiti fondove dobrovoljnog penzijskog osiguranja.
Svojevrsni oblik tog osnaživanja jeste da sve što se uplaćuje za dobrovoljno penzijsko osiguranje ne podleže plaćanju poreza. Mi danas imamo samo nešto što se zove pokušaj dobrovoljnog penzijsko-invalidskog osiguranja. Nekoliko osiguravajućih društava u svojoj ponudi ima dodatno dobrovoljno penzijsko-invalidsko osiguranje, sa propisanim tablicama, mesečnim premijama, vremenskim periodom ulaganja i koliko bi po tom osnovu korišćenje prava, svedeno na novac, iznosilo i u kom periodu.
Naravno, sve je to vezano za ostvarivanje prava na penziju po osnovu obaveznog penzijsko-invalidskog osiguranja, kada se ispunjava uslov za isplate po osnovu dobrovoljnog osiguranja kod drugih osiguravajućih društava.
Danas imate situaciju da ako čovek želi da se dobrovoljno penzijski i invalidski osigura, on to mora da uradi preko svog poslodavca. Poslodavac zaključuje ugovor sa osiguravajućim društvom, preuzima obavezu da uplaćuje premiju i tako postaje svojevrsna transmisija. Naravno, on ima puno koristi kod osiguravajućeg društva, u zavisnosti od broja osiguranika koji su preko njega osigurani, jer preko njega ide uplata tog doprinosa za dobrovoljno penzijsko-invalidsko osiguranje.
Ali, imamo i situacije da pojedini poslodavci obavezuju svoje zaposlene na dobrovoljno penzijsko-invalidsko osiguranje upravo zbog toga što po tom osnovu imaju odgovarajuću beneficiju kod osiguravajućeg društva, jer verovatno se to zatvara na taj način što osiguravajuće društvo drži sredstva kod neke banke, pa toj banci nalaže da tom poslodavcu pod nekim drugim uslovima odobrava pozajmice, kredite itd.
Takođe, imamo kategoriju zaposlenih koji i kada bi hteli dobrovoljno da se osiguraju i da ostvare poresko oslobađanje, pa neka bude i prema ovim oktroisanim propisima za iznose premija do 3.000 dinara mesečno, oni ne bi mogli da ostvare pravo na poresko oslobađanje, a nijedno osiguravajuće društvo sa njima ne bi zaključilo ugovor, jer, praktično, taj zaposleni dva puta plaća doprinos; dva puta se plaćaju porezi.
Znači, problem je suštinske prirode, on mora principijelno da se reši. Ovo što se nudi u ovom predlogu zakona jeste samo jedno parcijalno rešenje koje uređuje jedan kvazisistem razvoja dobrovoljnog penzijsko-invalidskog osiguranja. Za dobrovoljno penzijsko-invalidsko osiguranje je važno da su sredstva koja se daju po osnovu premije za to osiguranje uvek svojina onoga u čije ime su uplaćena. To je uvek privatna svojina. To je uvek jedna namenska, kako bih rekao, štednja i kasko osiguranje istovremeno.
Vrlo su značajni ti investicioni fondovi. Oni najbolje obaraju kamatnu stopu kod banaka. Oni garantuju stabilnost domaće valute, jer tom osiguravajućem društvu nije sasvim svejedno, kada dođe obaveza da krene isplata po partijama pojedinih osiguranika koji su došli u poziciju da koriste prava, da li će inflacija biti 3% ili 33%; da li će oni u međuvremenu da oprihoduju po osnovu skupljenih premija da bi bili u stanju da ispunjavaju svoju obavezu prema onome ko se dobrovoljno osigurao.
U tom smislu treba tumačiti ovaj član 2. Predloga zakona, gde se opet potencira poslodavac, a nigde nema pojedinca. Isto to pravo, doduše, uslovno rečeno, ovaj član definiše šta je osnovica za plaćanje doprinosa, ne tiče se poreza, ista ta logika mora biti primenjena i kod svakog zaposlenog koji želi sam da se osigura, a da to ne uradi preko svog poslodavca. Toga nema, takva mogućnost ne postoji. Nelogično je, ako su to uvek privatna sredstva tog lica koje se dobrovoljno penzijsko-invalidski osiguralo, zašto to ne bi bila ista situacija i kada bi on sam uplaćivao.
Ovo deluje poprilično futuristički ako se pogleda kakvo je naše faktičko stanje, gde je 99,9% celokupnog penzijsko-invalidskog osiguranja pokriveno obaveznim osiguranjem, koje je u pogledu doprinosa dvoglavo, na teret zaposlenog i na teret poslodavca, gde takođe postoje modaliteti namenskog korišćenja, čak i tih sredstava. Čak postoji varijanta da se i kod obaveznog penzijsko-invalidskog osiguranja ono što se isplaćuje na teret zarade zaposlenog u fondu vodi kao njegovo lično ulaganje i njegova lična svojina, a ono što ide preko poslodavca kao obavezno da bude izvor sredstava za socijalno ponašanje i regulisanje socijalnih odnosa između zaposlenih i korisnika prava.
Znači, postoje modaliteti, samo je potrebno da se sedne, da se osmisli sistem. Naravno, pre svega, sistem oživljavanja naše privrede. Ako se oživi privreda, ako se veći broj ljudi zaposli, onda se stabilizuju finansije obaveznih osiguranja, organizacija obaveznog osiguranja. Nažalost, imamo potpuno suprotnu tendenciju.
Imamo tendenciju da se naša preduzeća gase, da se stišava privredna aktivnost svim merama, moram da kažem, svim merama koje preduzima i ova, pa i ona prethodna vlada; ova i ona prethodna mogu da vode mrtvu trku ko je gori po rezultatima i po opredeljenju. Oni koji predlažu zakone kažu kakav je njihov sistem vrednosti. Ovo je loš sistem vrednosti.
Da ne biste imali velike dileme, usvajanje ili neusvajanje ovog amandmana ne može bitno da popravi situaciju, jer je ovde potrebno iz temelja menjati sistem. Za promenu tog sistema iz temelja nema raspoloženja u ovoj DOS-ovskoj vladi, užoj ili široj, sasvim je svejedno. Verujte, mislim da je poslednji voz odavno prošao, a mi smo morali da krenemo da razvijamo ovo, da obezbedimo stabilnost. Ovim rešenjima koja nudite ne popravlja se ništa, čak se ne olakšava ni poslodavcu, to moram da vam kažem, ne olakšava se ni poslodavcu.
Ovaj zakon koji je na dnevnom redu, a tiče se doprinosa za obavezno osiguranje, gotovo da je pripadak zakona iz seta zakona koji regulišu poresku politiku kada je u pitanju rad i obaveze po osnovu rada i kada je u pitanju poslodavac i njegove obaveze. Krenite u jednu ozbiljniju promenu. Ovo što radite je parcijalno i ne donosi rezultate.
Izuzetno je dobro što u susret novoj sednici Narodne skupštine, na kojoj će biti, između ostalih, i tačka dnevnog reda – Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetu Republike Srbije za 2005. godinu, danas imamo na dnevnom redu ovaj predlog zakona kojim se menjaju administrativne takse.
Dešavaju se neverovatne stvari. Ministar Mlađan Dinkić neprekidno se već mesecima hvali kako prihodi budžeta enormno rastu, prevazilaze sva optimistička očekivanja, kako ga hvale ovi sa Zapada da je genije, a onda, u tom i takvom blagostanju, kada pare idu prema budžetu, padaju sa neba, ministar nam predlaže zakon o izmenama i dopunama Zakona o administrativnim taksama i još predlaže povećanje administrativnih taksi. Zašto povećanje kad je budžet prepun para?
Valjda bi normalno bilo, da je prošao na testu o kome je gospodin Albijanić malopre pričao, da se prihodi po osnovu taksi smanjuju. Međutim, kod nas se dešava kontrapotez: prihodi se povećavaju u budžetu, hajde da povećamo još i administrativne takse. To je opredeljenje. Verovatno je problem ne onoga ko je popunjavao test, nego ko je ocenjivao test. U toj euforiji desilo se da u ovom predlogu zakona na dva ili tri mesta imamo ili smanjenje takse ili brisanje takse.
To je upravo situacija sa članom 5. Predloga zakona, a tiče se tarifnog broja 6. Zakona o administrativnim taksama, a odnosi se na sledeće: prema postojećem rešenju u Zakonu, za zahtev za odobrenje prevoza opasnih materija, izuzev eksplozivnih, u drumskom i železničkom saobraćaju plaća se administrativna taksa od 1.270 dinara. Znači, onaj ko traži odobrenje da može da preveze u železničkom i drumskom saobraćaju opasne materije do sada je morao da plaća ovu taksu od 1.270 dinara, a sada, kada vi usvojite ovaj zakon, on više neće da plaća nikakvu taksu, jer će to odobrenje da dobija maltene za džabe.
Samo da vas podsetim da se radi o zahtevu onoga koji prevozi opasne materije i taj zahtev treba da se tretira kod nadležnog državnog organa. Taksa je do sada bila nešto nužno što ide uz evidentiranje tog zahteva i obradu tog predmeta, ali posle ovoga mene ne bi iznenadilo da se u drumskom i železničkom saobraćaju prevoze opasne materije, a da niko i ne podnese, ni ne razmišlja o tome da li treba da obezbedi odobrenje. Jeste to materija nekog drugog zakona, ali sada ne postoji obaveza plaćanja takse, a kad ne postoji obaveza plaćanja takse verovatno ne postoji ni obaveza da se obezbedi to odobrenje. Uostalom, šta će odobrenje, to je u nadležnosti nekog drugog organa.
Sada imamo ovde dve vrste obrazloženja povodom ovog amandmana.
Jedno obrazloženje je, pošto je greškom u obrazloženju amandmana otišlo generalno obrazloženje za sve amandmane – da SRS ne prihvata povećanje taksi, ovde je slučaj gde nije povećanje takse, oni sada kažu, malo se sprdaju sa time i kažu: ne prihvata se zato što obrazloženje ne odgovara.
U drugom obrazloženju navode da to rade na zahtev Ministarstva nauke, koje vodi računa i o ekologiji. Kao, oni su podneli zahtev da se oslobodi plaćanje bilo kakve takse kada je u pitanju ekologija.
Vidite koliko tu ima različitih stavova povodom istog pitanja. Nije zahtev ovde centralno pitanje, nego je ovde centralno pitanje odnos prema ekologiji i odnos prema obavezama. Da sada budem u terminologiji gospodina Albijanića, ovo je pitanje reda. Kako vi to zavodite red? Nije ovo red za loto, nego kako zavodite red ovde? Oslobađate od obaveze plaćanja takse za podneti zahtev kojim se traži odobrenje za prevoz, a znate i sami koliko je ta delatnost opasna i koliko postoji izrazita obaveza države da o tome vodi ne samo evidencije, nego da vrši i kontrolu, kako ne bi došlo do nekih incidenata i kako se opet ne bi desilo da preko TV dobijamo informaciju kako se na toj i toj železničkoj stanici preturila neka kompozicija, isteklo to i to, opasna materija, Beograd se ceo trese zbog pretpostavljene opasnosti od eksplozije. U vreme Zorana Živkovića, on izlazi i kaže da će biti svi smenjeni. Ako se ide malo dalje, onda se vidi da ni dokumentacija ni ono što prati nije bilo u skladu sa zakonom, niti u skladu sa redom, kako se zalažu ovi iz G17 plus.
Ovde ne postoji razlog da se ovo oslobodi i izbaci iz Zakona. Ako hoćemo da počnemo da pričamo, ta taksa od 1.270 dinara, pretežno za pravna lica koja obavljaju ovaj posao, ne predstavlja neki veliki iznos. Međutim, ovde imamo dva potpuno odvojena procesa: ako se javlja fizičko lice, takse se povećavaju; ako se javljaju pravna lica koja obavljaju neke specifične delatnosti, onda imamo oslobađanje, brisanje ove pozicije i ove tarifne stavke, kao da je to kod nas sve u najboljem redu, kao da ne postoji nikakva opasnost zato što se prevoze opasne materije, kao da smo razvili sistem drugih mera koje garantuju sigurnost. Doduše, to se i ne tiče baš ovog predloga zakona, ali ne postoji nijedan razlog da se ova vrsta delatnosti oslobodi obaveze plaćanja takse.
To je centralni problem. Ova logika koja je rukovodila Vladu prisutna je još kod nekoliko tarifnih brojeva gde se javljaju zahtevi povodom nekih pitanja koja se tiču ideologije. Smatram da ako negde nije trebalo da se vrši izmena, onda u ovoj oblasti nije trebalo da se vrši nikakva izmena.
To je trebalo da ostane, moralo je da ostane, upravo zbog ove delatnosti i činjenice da verovatno ti zahtevi i podležu rigoroznijoj kontroli pre dobijanja odobrenja.
Potrebno je da se obezbedi veliki broj saglasnosti: da je obezbeđena protivpožarna zaštita, atest prevoznog sredstva i da ne ređam dalje šta je sve po propisima o prevozu opasnih materija potrebno. Verovatno postoji potreba da ta taksa za ovo odobrenje bude u značajnijem iznosu. Međutim, vidite, kada se ne prođe na testu, onda imamo ovakva rešenja.
Samo da nastavim, pošto član 3. i član 4. Predloga zakona čine jednu celinu. Pre nego što se upustim u konkretno razmatranje teksta amandmana i teksta predloženog člana moram da navedem zbog narodnih poslanika, da ih jednostavno podsetim i javnost da podsetim, da mi očigledno nemamo sreće sa zakonom o radnim odnosima. Pre nekoliko godina on je bio problematičan zbog onog glasanja iz Soluna.
Početkom ove godine ovaj zakon ponovo je bio problematičan zato što je predsednik na nejake grudi prihvatio dužnost da sredi zakon posle izglasavanja.
Usled toga, došlo je do vraćanja, pa svojevrsnog nadglasavanja ovde, pa objavljivanja i onda se javio sindrom Mlađe Dinkića i ovaj predlog zakona je u stvari sindrom Mlađe Dinkića. Kao što je bilo kod onog Zakona o porezu, kada Dinkić jednostavno nije bio zadovoljan onim što su poslanici izglasali u Narodnoj skupštini, mislim da se ticalo akciza za gorivo, za naftu pre svega, naljutio se i brže-bolje kroz pet-šest dana napravio novi predlog zakona o izmenama i dopunama, zapretio i skupštinska većina je konsolidovala redove, na silu je to prošlo upravo onako kako je Mlađa zahtevao.
Pošto sve više sednice Vlade podsećaju na period kada je predsednik Vlade bio Radoman Božović, kada se diskutovalo do besvesti, a u završnoj fazi te vlade pretilo je čak da dođe do tuče među članovima Vlade, verujem da tim putem ide i ova vlada, jer, pored Mlađe, i drugi ministri se sile i žele da sprovedu svoje.
S obzirom da prethodni član i ovaj član gotovo tretiraju isto pitanje, a to je odsustvo, porodiljsko odsustvo, nega deteta, važno je da se imaju u vidu neke činjenice. Za treće i četvrto dete odavno je postojalo pravo na uvećano trajanje porodiljskog odsustva. Verovatno i pre sedam, osam i više godina, kada je to pravo priznato, bila je prisutna medicinska struka koja je to procenjivala. Verovatno su stručnjaci za demografiju uvideli da nam preti bela kuga i shvatili su da taj deo socijalne politike mogu da prebace na poslodavca. Jeste u to vreme pretežno privreda bila u društvenoj svojini, pa je to konstituisano kao pravo zaposlene žene, kasnije i njenog bračnog druga.
Ne vidim razlog zašto bismo sada napuštali tu socijalnu politiku i zašto bi se neko smeškao i prigovarao, kao što se malopre desilo povodom plaćenog odsustva sa posla kada je u pitanju dobrovoljno davanje krvi. To pravo je i ranije postojalo. Takođe su neki procenjivali zašto je potrebno da to traje dva, tri ili više dana. U krajnjem slučaju, nije ni bitno koliko traje. Procenjivali su da je to potrebno da bi se stimulisalo dobrovoljno davanje krvi. Procenjivali su da je, s obzirom na težinu posla i obnavljanje tih psihofizičkih sposobnosti, potrebno nekoliko dana da se odsustvuje sa posla.
Prosto se čudim kada se poslanici skupštinske većine - lekari smeškaju povodom amandmana, a vrlo bezobrazno Vlada obrazlaže zašto ne prihvata taj amandman, pa čak u jednoj prostoj rečenici navodi: "Davanje krvi nije bolest". To je strašno obrazloženje. Preko televizije upućuju apele, pozivaju građane da dobrovoljno daju krv, pošto je neophodna, a ovamo država svojim merama sprovodi antikampanju.
Slično je i kada je u pitanju član 94a, koji je Nataša Jovanović malopre interpretirala, pa nemam nameru da ga ponavljam. Ako je neko hteo postojeće rešenje iz člana 94. da podeli u dva člana, radi pravno-tehničke korekcije, onda je stvarno problematično zašto član 94a počinje da se primenjuje tek od 1. januara 2006. godine.
Sledeći aspekt ovog problema zakona o radnim odnosima je svojevrsno nepoštovanje Narodne skupštine. Ako je Narodna skupština pre nekoliko meseci glasala o amandmanu, prihvatila amandman gotovo jednoglasno, sa kojim pravom onda Vlada može da traži da se menja ta odredba zakona? To nije samo šamar Vlade upućen opoziciji koja je glasala za taj amandman, to je šamar koji Vlada upućuje vladajućoj većini i kaže: ne poštujemo vas, vi nas ne interesujete. To vama kaže vaša Vlada.
(Velimir Simonović, sa mesta: Nije tačno.)
To je tačno, profesore. Kad bi Vlada poštovala ono što odluče narodni poslanici, ona ne bi u razmaku od nekoliko meseci vratila ponovo ono sa čim nije prošla prvi put ovde. Ako Vlada smatra da nije u mogućnosti da obezbedi sredstva ili da naša privreda nije u mogućnosti da obezbedi sredstva za ovo pojačano pravo zaposlene žene - porodilje i trudnice, onda to treba da se kaže i treba Vlada da preduzme korake kako da obezbedi sredstva, jer ona sprovodi zakon, ona izvršava zakon, a ovde nama s vremena na vreme priča: suficit budžeta - diži poreze, suficit budžeta - diži takse, suficit budžeta - uvodi čak i doplatnu poštansku marku.
Znate šta, vi morate da se ponašate na jedinstven način, ako imate neki put i ako znate pravac kojim idete. Ovo je odraz nepoštovanja, sama ideja da se predloži ovakav zakon. Znači, Vlada ne ceni struku, Vlada ne ceni potrebe demografske politike Republike Srbije, Vlada ne ceni Narodnu skupštinu, Vlada ne ceni poslanike, Vlada ne ceni ništa.
U ovo može da se uklopi i ono što ste nas maltretirali prošle godine da donosimo zakone o mirenju između poslodavaca i sindikata, o socijalno-ekonomskim savetima, o različitim institucijama koje treba da zamagle suštinu – da se prava iz radnog odnosa ne ostvaruju, a ukoliko se ostvaruju, da zavise samo od poslodavca i izuzetno od aktivnosti države, ali selektivno. Pa, mi ne možemo da podržimo takav predlog zakona. Taj koncept mi ne možemo da podržimo.
U sklopu nezakonitih poslova uključila su se i pojedina ministarstva u Republici Srbiji. To se dešava sa državnim službenicima. Pitajte ovih 3.500, koji su dobili neke papire da su regulisali svoj radno-pravni status kao višak, da li su zadovoljni i ko im je zavrtao ruke. Najviše im je zavrtala ruke Socijaldemokratska partija, ona partija čiji je poslanik odavde pre nekoliko meseci pričao o depolitizaciji državne uprave, a u ministarstvima gde oni vladaju zaposlili su ili uslovljavaju da se učlane u njihovu stranku.
Kao što su radili Batić i onaj prethodni sindikalni funkcioner koji je bio i predsednik nekog sindikata, kasnije ministar za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku. Ništa se tu značajnije nije promenilo, to je naša surova istina.
Da je ministar izašao za ovu govornicu i da je otvoreno rekao – nemam kontrolu u oblasti radnih odnosa, nemam čak kontrolu ni nad svojim pomoćnicima koji štampaju knjige i drže tezgu, prodajući raspise i uputstva zarađuju pare, izigravaju neke stručnjake, poput one gospođe koja je falsifikovala izbore kada je bilo "solunsko glasanje"; da je rekao – nemam kontrolu, mi procenjujemo da privreda ne može da izdrži ovakav obim prava zaposlenih, onda da otvorimo drugi list i na drugi način da pričamo o problemu poštovanja prava iz radnog odnosa.
Ovamo vam je idilična priča, med i mleko, a ovamo se priča kako se to usaglašava sa konvencijama, preporukama i ostalim aktima MOR-a, a prošle godine ministar nije ni smeo da ide na skupštinu. Zašto nije smeo da ide?
Zato što je obećao da će da izvrši samo neznatne promene u Zakonu o radnim odnosima, nije najavio da će ići novi zakon o radnim odnosima i sve je razočarao, i poslodavce, i one koji zastupaju sindikate i one koji predstavljaju radnike.
Mi nemamo kontakt sa MOR, jer sa njim ne želi niko da kontaktira. On, jadnik, da bi se snimio, prihvata sve i svašta, i da priča o "Zastavi", i o porodiljama, i o ovome i o onome, za sve je stručnjak, a kada zine – prevari. To smo mi primetili ovde i na to upozoravamo.
Ako je problem da država ne može da obezbedi poštovanje ovih prava, ako je problem da poslodavci ne mogu da ispune ove obaveze koje su amandmanima ugrađene u zakon, onda neka se izađe i neka se to kaže, neka se kaže – mi nismo sposobni da nateramo poslodavce da poštuju zakon koji je donela Narodna skupština. To je druga situacija. Izvolite, inspekcija rada, izvolite, finansijska policija, izvolite, drugi organi, pa neka to sprovode.
Ne, masakr je napravljen i u inspekciji rada. Oni dobijaju nezakonit prestanak radnog odnosa, pa kako oni da kontrolišu nekoga da li poštuje zakon. Od koga dobijaju? Od nekog od deset pomoćnika ministra Lalovića.
Celu stranku je zaposlio u svom ministarstvu, što pomoćnici, što zamenici. Kako je to samo Orlićeva žena postala stručnjak za radno pravo? Gde je naučila to, sedela je ovde dve godine sa nama? (Dobacivanje iz sale.)
Ne ljutim se, nego vam kažem da vas to košta. I vas, gospodine Ćirkoviću, to košta ili će tek da vas košta. Razmislite samo.
Samo radi vas koji se bunite zbog ovih naših amandmana podsećam da je selektivno ministar radio: u jednom delu je prihvatio sve naše amandmane od prošli put, ali nije mogao mentalno da prevaziđe onu kvrgu, da prizna, nego je morao da ide dalje i da dograđuje neke druge stvari koje apsolutno nemaju veze ni sa stvarnošću, niti sa bilo čime.
Te tako naša kritika nije samo radi kritike, naša je kritika zasnovana na činjenicama. Da nije ove podle namere u promeni ovog zakona, za neke stvari bi moglo i da se kaže da je dobro što se Predlogom zakona menjaju, ali celina ne valja. Od člana do člana videćete da su data pogrešna rešenja. Vi se samo smeškajte, ali zapamtite, ovo je istina.
Ovaj član Predloga zakona, član 6, upravo pokazuje da je Vlada shvatila, ali sa zakašnjenjem i da kada smo im objašnjavali prošli put prilikom donošenja Zakona šta je kolektivni ugovor, šta je minimum prava koji se garantuje Zakonom o radu; oni sada menjaju to, ali ne menjaju na jedan kvalitetan način, već nešto parcijalno. I, ovo što se briše stav 3. člana 111. upravo to pokazuje, jer postalo je praktično apsurdno, ako se ovome doda postojanje saveta i postojanje posebnog zakona o mirnom rešavanju sporova.
Dakle, da je ova promena do kraja sprovedena kroz zakon, ne samo u onim odredbama koje se tiču kolektivnih ugovora, već i onim drugim odredbama, onda bi ovo što se predlaže članom 6. bilo moguće, ali pošto to nije do kraja, onda nas to upozorava da obratimo pažnju i da vidimo šta se u stvari krije iza ove parcijalne intervencije.
Znači, u članu 111. samo se briše odredba o opštem kolektivnom ugovoru, odnosno da se opštim kolektivnim ugovorom uređuju uslovi pod kojima poslodavac i zaposleni mogu ugovoriti minimalnu zaradu. Moram da vas vratim na vreme kada smo donosili Zakon o radu, minimalna zarada ne sme biti predmet ugovaranja. Ona mora da se propiše zakonom, mora da se definiše, mora da se odredi pod kojim uslovima se ona isplaćuje.
Stav 1. je prihvatljiv, nema tu neke zamerke, ali koje su to situacije kada se zakonom garantuje zaposlenom pravo na minimalnu zaradu? On je radio, ostvario standardne učinke, ima puno radno vreme. Šta je to sada što poslodavca opravdano sprečava da isplati onu normalnu zaradu, nego mora da ide na minimalnu?
To su verovatno ekonomski razlozi u kojima se nalazi poslodavac, tehnički, tehnološki i neki drugi koji se mogu svrstati u tzv. objektivne uslove rada u datom trenutku. To se ne rešava niti ovim članom, niti sledećim članom.
Prilikom usvajanja Zakona o radnim odnosima ideja je bila, pre svega predlagača, da se to uredi opštim kolektivnim ugovorom, a sada je kao obrazloženje zašto se briše stav 3. navedeno da opšti kolektivni ugovor obavezuje samo one koji su potpisali i pošto svi poslodavci to ne potpisuju onda se faktički zaposleni nalaze u neravnopravnom položaju, u zavisnosti od toga da li rade kod poslodavca koji je potpisnik opšteg kolektivnog ugovora ili nije. To je slobodna interpretacija obrazloženja uz Predlog zakona.
Ovde se praktično opet dokazuje da izostaje ideologija, izostaje koncepcija, već zbrda-zdola u Vladi Republike Srbije jedna jedina tačka koja je važna to je budžet, prihodi i rashodi budžeta. Druge tačke uopšte nisu interesantne za Vladu. To je nametnuo Dinkić, naravno uz Labusa, i pošto se sve vrti oko toga za druge teme nema u Vladi ni mesta, ni prostora, niti vremena da se suštinski pogleda i da se dubinski razmotri ne samo ovo pitanje, nego sva druga pitanja.
Tako je malopre povodom onog amandmana da li će ta vernost i dužina rada da se vrednuje za svaku godinu za 0,4 ili 0,5 i suštinski banalizovano ne samo u Predlogu zakona, nego, moram da kažem, i u 60% diskusija povodom onog amandmana. Pričalo se sve sa pozicija minulog rada. To je napuštena koncepcija. To je koncepcija koja je samo kod nas postojala i nigde više na kugli zemaljskoj.
Svuda i na svakom mestu svaki poslodavac izuzetno ceni ono što se zove vernost zaposlenog i dobar deo njegove zarade zavisi od tog faktora koliko je on veran svojoj firmi, svom preduzeću, a merilo vernosti jeste dužina vremena provedenog na radu kod tog poslodavca. Drastični primer dobre ocene vernosti jeste Japan, gde generacije rade kod istog poslodavca. Ako je pradeda radio i sada unuk radi, taj zaposleni ima svoj status po osnovu te vernosti, ali ta vernost je garancija da se radi o dobrom radniku i dobrog radnika svako ceni, poštuje i svako hoće da plati i mora da plati.
Evo, ja ne znam, ministre, ko vam je pisao ovo, ali onaj ko je pisao, ako je iz Ministarstva, slobodno mu dajte otkaz. Nećete da pogrešite, ovo je krunski primer neznalice.
U našoj teoriji, i ne samo našoj, već i u onoj koja važi u Evropskoj uniji i u drugim zemljama, kada su u pitanju radni sporovi postoje dva sistema. Jedan je sistem gde se u sudu i u sudskom postupku ceni zakonitost akta nadležnog organa poslodavca, pa kao posledica toga što je sud utvrdio da je akt nezakonit po logici stvari ide ono što Ustav i zakon garantuju kao ljudsko pravo – pravo na rad. Moram da kažem da postoje sistemi gde su ovakvi sporovi ona druga vrsta sporova, gde tužilac traži da sud tuženog, odnosno poslodavca obaveže na neku činidbu.
Vi ste uspeli nešto nemoguće, da u stavu 1. postojećeg člana izmešate i prvu i drugu koncepciju koje su međusobno suprotstavljene. Nikada se nije desilo u našem zakonodavstvu da jedan član počne sa ovakvim nebulozama: "Ako sud donese pravosnažnu odluku", ne znam koji bi drugi organ vršio sudsku vlast nego sud, a samo pravosnažna odluka obavezuje, proizvodi dejstvo. Dalje kažete: "kojom je utvrđeno da je zaposlenom nezakonito prestao radni odnos..." Znači, spor o zakonitosti akta. Šta ide dalje – "zaposleni ima pravo da se vrati na rad", on je to tražio, njegov tužbeni zahtev je da se vrati na posao, "ako to zahteva." Gde je onaj Albijanić? Da li vi još testirate? Testirajte ovo.
Kruna ovog nebuloznog člana jeste poslednji stav. Zamislite sada koja inverzija.
Kaže se: "Ako poslodavac to zahteva, sud može odbiti zahtev zaposlenog da se vrati na rad", iako je u prvom stavu dokazano ili već utvrđeno da mu je nezakonito prestao radni odnos, znači, nezakonito se ceni kao đuture, može, ne može, "s tim što je poslodavac dužan da zaposlenom isplati naknadu štete u smislu stava 2. i 3. ovog člana u dvostrukom iznosu." Opet ste pobrkali dve teorije.
Vi ste sada pravo izbora sredstva izvršenja dali budućem dužniku, poslodavcu, a ne poveriocu, zaposlenom koji je vodio postupak i dobio spor. Zaposleni koji je vodio spor i dobio sudsku presudu treba da se vrati, on može da bira sredstvo izvršenja. Ne, vi ste dužniku dali pravo da bira sredstvo izvršenja i od toga jedno pravo je činidba, a drugo je ljudsko pravo.
Ne znam šta radi onaj Balinovac. On mora ovo da pocepa. Da li ste kontaktirali Ministarstvo pravde? Zašto niste pitali Rasima Ljajića? On jeste da je zubar, ali bolje zna ljudska prava nego ovi što su vam pisali ovo. Ovo je nešto nemoguće. Uzmite i onog Zorana Ivoševića, vašeg sudiju, on bi vam se smejao kada bi pročitao šta ste napisali.
Postoje dve koncepcije kada je u pitanju rad i radni odnos: postoji ovaj socijalno socijalistički koncept o ljudskim pravima i postoji koncept gde se rad tretira kao input, kao trošak, kao nešto što ulazi u proizvodnju, i u zavisnosti od toga koja se država opredelila za koji koncept diktiraju se pravna rešenja i daje se pravni značaj i pravna priroda pojedinih rešenja i tako definiše pravno dejstvo određenih odluka.
Vi ste sve izbrkali na bazi onog prvog zakona kada se menjao 2001. godine, ono iz Soluna kada se glasalo, to je bio neki predlog zakona iz 1848. godine. Nemojte, molim vas. Zašto niste pitali nekog u Vrhovnom sudu da li je ovo moguće? Zašto niste pogledali stavove Vrhovnog suda Srbije povodom prestanka radnog odnosa, o pravnom značaju odluka suda, o pravnom dejstvu odluka suda. Zašto to niste uradili? Sada ste ovo sveli na neko potraživanje gde alternativni izbor pada na dužnika, a ne na poverioca. Smislili ste potpuno nešto novo, što pravna teorija ne može čak ni da istrpi.
Javio sam se u ime Srpske radikalne stranke za repliku, jer je ministar više puta upotrebio reč demagogija, jasno asocirajući na SRS i na naše amandmane.
Meho, ja te razumem, imaš tvog ministra, pa ti on kaže, ti napišeš amandman i on to usvoji i Skupština i ne zna da ste se dogovorili. To samo može u socijaldemokratiji.
Ovde je na uvredljiv način upotrebljena reč "demagogija". Prvi put je upotrebljena povodom inicijative koliko treba da traje odsustvo po osnovu dobrovoljnog davanja krvi. Ministar je izašao i rekao da podaci iz 1993, 1994, kada ih je uporedio, pokazuju da nije došlo do povećanja broja davalaca krvi zbog ovog zakona. Mi nismo ni tvrdili da se zbog ovog zakona povećava broj dobrovoljnih davalaca krvi. Rekao je da je to nešto beznačajno. Ako je beznačajno, zašto ne prihvatiš? Ako je tako beznačajno, zašto tolike godine to nije smetalo?
Drugi primer demagogije je kada je upoređivao porodiljsko odsustvo i odsustvo za negu deteta za treće, četvrto i svako sledeće dete, gde je ranije bilo propisano dve godine.
Pa je rekao da nije došlo do povećanja nataliteta i da je to beznačajno. Ako je beznačajno, zašto se opire? Zar to nije demagogija, opirati se povodom nečega što je beznačajno?
Vrhunac njegove demagogije je – i jedno i drugo pravo treba da izađe iz zakona o radnim odnosima i da bude u nekom drugom propisu, ali oni to još kriju, nisu spremni da to predlože. Zašto niste to predložili? Onda se niko ne bi služio demagogijom, u bilo kojoj varijanti. To je stvarno neverovatno. On ima neverovatnu sposobnost da sve okrene.
Videli ste i sami, završio je studijom o ispunjenosti uslova, o pridruživanju, bla, bla, bla i na kraju je rekao nešto za šta ne možete naći u Srbiji čoveka koji bi to potvrdio. On je pričao o nekom ludilu, a zaboravio je samo da kaže da je u tom periodu Međunarodna organizacija rada onu bivšu SFRJ stavljala na prvo mesto, kao državu koja vodi najviše računa o ljudskim pravima i pravima zaposlenih. Zašto nije rekao istinu? Ceo svet je to priznao.
Ja shvatam situaciju kada se iz jednog društveno-ekonomskog sistema prelazi u drugi, ali ne mogu da shvatim da oni koji vrše vlast nemaju viziju kako to treba da izgleda. Nemaju viziju koliko to košta. Nemaju viziju koliko je to bolno za neke kategorije ljudi, pa nam se drže neka predavanja o tome što su se on i Meho dogovorili da li će naknada biti 17 ili 34 plate. Šta nas to interesuje šta ste se vi u vašoj Socijaldemokratiji dogovorili? Što se nas tiče, vi ne morate ni da postojite. Ali ovi disonantni tonovi u odnosu na vladajuću koaliciju samo pokazuju da ste spremni i dalje na ono ponašanje koje je bilo prisutno 2003. godine, znači vi ipak odlazite.
Vi ćete verovatno sada na kraju balade da zabodete nož u leđa ovoj koaliciji, kao što ste i onoj prethodnoj, i vi i Čović. Opet su se skupili isti igrači. Evo ga, Čović je sada postao najveći patriota u Srbiji. Promenio je ploču već januara ili februara 2004. godine, a setite se, svi koji su upozoravali da su prava Srba pogažena na Kosovu i Metohiji, on je rekao da su to ekstremisti ili psi rata, a sada on koristi te reči. Prvi put je govorio da moraju da idu svi na izbore, a prošli put je rekao – ne, nisu ispunjeni uslovi za izbore. To su ti konvertiti. To je ta Socijaldemokratija. Svađamo se kao socijaldemokrate, po tome su oni poznati u Zapadnoj Evropi.
Najveći dokaz te demagogije je to što je ministar pobegao. Imamo još tri amandmana, podsetite ga neka se vrati. Ako je nervozan, ako ne voli da sluša ovu diskusiju, to je njegov problem, ali ako hoće da izađe neka izađe sa činjenicama da ospori neki amandman, a ne na ovaj način da se bezobrazno ponaša.
Ovaj član 11. Predloga zakona je interesantan i pozivam sve one koji se bave profesionalno ljudskim pravima, znači, sudije, tužioce, političke stranke, profesore, da protumače ovo što je Vlada predložila.
Član 11. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o radu glasi: "Zaposlena žena koja je započela korišćenje porodiljskog odsustva u skladu sa članom 94. Zakona o radu ...", to je onaj pre tri meseca što je posle neuspelog falsifikata potvrđen ponovo, "do dana stupanja na snagu ovog zakona", kada ga budete izglasali, "nastavlja da koristi pravo na porodiljsko odsustvo i odsustvo sa rada radi nege deteta u skladu sa odredbama tog člana". To je ono za treće, četvrto dete.
Znači, one žene koje su se porodile u periodu od, verovatno znate neki datum, čini mi se da je 25. mart 2005. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona koriste pravo prema članu 94, a to pravo se priznaje i ocu. One porodilje, odnosno žene koje se porode nakon stupanja na snagu ovog zakona nemaju to pravo do 31. decembra ove godine.
Znači, pošto ćete ove zakone da izglasate u petak (ovde ste stavili – narednog dana od dana objavljivanja), teoretski je moguće da u ponedeljak stupi na snagu ovaj zakon i one žene koje su u radnom odnosu, koje se u utorak porode i dobiju treće dete nemaju pravo. Razlika je samo u tome što se u 2005. godini jedna žena porodila posle stupanja na snagu ovog zakona, a druga pre nego što je ovaj zakon donet.
Ovako nešto ne može. U pitanju su ljudska prava. Da je kojim slučajem u pitanju neko materijalno davanje, neko potraživanje, pod određenim uslovima ova odredba bi mogla da postoji, ali i to je pitanje, ukoliko se radi o nekom novom viđenju prava koje ne remeti stečeno pravo. To je vrlo interesantno. Ova odredba je pravno nemoguća.
Ustavni sud bi morao da po službenoj dužnosti, odnosno sam, ako ovaj član prođe ovako, pokrene inicijativu, donese rešenje, pokrene postupak i izvrši ocenu člana 11. ovog predloga zakona. Jer, niko ne može da objasni u čemu se ogleda ta razlika.
Zašto? Zato što se Vladi nije dopalo to što su poslanici odlučili marta meseca ove godine; ona menja taj zakon, pa onim koji su ostvarili pravo po tom zakonu to pravo ne dira, a ovim izmenama zakona to pravo je dato u okviru člana 94a, ali primenjuje se tek od 1. januara sledeće godine.
U čemu je razlika? Ako ste ovim zakonom potvrdili to isto pravo koje je postojalo po zakonu od marta meseca, zašto pravite ovaj period od nekoliko meseci da biste uskratili pravo nekim ženama koje će se u ovom periodu poroditi, dobiti treće ili četvrto dete i ispuniti uslove za ovo pravo? Ovo nije human član, to moram da vam kažem. Ovaj član nije human, jer pravi razliku. Objasnite svakom iole pismenom čoveku, objasnite ženama koje rade u istoj kancelariji, jedna se porodila danas, a druga u utorak; i jedna i druga dobile su treće dete; ova, zato što se tri dana ranije porodila, koristi pravo na porodiljsko odsustvo od dve godine, a ova ne može.
Ova odredba člana 94a se primenjuje tek od 1. januara sledeće godine. Znači, važi za one žene koje od januara dobiju treće ili četvrto dete. Zašto su ove žene kažnjene? Zašto su kažnjene one trudnice od ponedeljka, ne znam koji je to datum, do 31. decembra? Znači, sve one koje su zaposlene, koje rode treće ili četvrto dete od 18. jula do 31. decembra su kažnjene. Od koga? Kažnjene su od Lalovića, Koštunice, Mlađana Dinkića. Zašto? Jer su ljuti, pošto je Narodna skupština donela jedan zakon, Marković nije mogao tu odredbu da falsifikuje i oni svoj bes iskaljuju. Prema kome? Ovamo pričaju o nekoj našoj tobožnjoj demagogiji. Objasnite mi, molim vas, koji um je ovo mogao da smisli.
Ako ste u ovaj zakon ugradili član 94a i kažete da je on po sadržini potpuno isti i sadrži sve ono u postojećem članu 94. i to ste pravno-tehnički uredili, zašto diskriminišete jednu kategoriju zaposlenih? Niko vas nije ovlastio da vršite diskriminaciju. Moram da kažem poslanicima da su svi akti diskriminacije zabranjeni. Ukoliko ne usvojite ovaj amandman, vi ste učinili diskriminaciju prema jednoj kategoriji stanovnika u ovoj zemlji. Vodite računa šta radite.