Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Član 13. interesantan je zato što je na svojevrstan način dokaz da ono što je navedeno u članu 2. stav 1. tačka 2), gde je data definicija javnog duga, ovde sada pokušava da se to ispravi, da se pokaže o čemu se radi: ″Javni dug predstavlja bezuslovnu i neopozivu obavezu Republike u odnosu na otplatu glavnice, kamate i ostalih pripadajućih troškova.″
Ove dve reči su potpuno nepotrebne, ako je dato šta je to javni dug – dospela obaveza po osnovu nekog ranije uzetog zajma – onda su bezuslovnost i neopozivost nepotrebne reči, jer obaveza postoji na osnovu zaključenog sporazuma. Ona dospeva u nekim rokovima, a ona je tim sporazumom ugovorena kao neopoziva i ona je bezuslovna i nema potrebe da se ovde ubacuje, jer je ovo sastojak definicije javnog duga. To je prva stvar koja ukazuje da je ovo olako rađeno.
Šta obuhvata ta obaveza? Javni dug je obaveza, ugovorna obaveza, a ona je definisana kroz glavnicu, kamatu i verovatno ove pripadajuće troškove. Ono što zaslužuje posebnu pažnju u ovom članu, to je stav 3. koji kaže: ″Otplata javnog duga ima stalnu aproprijaciju u budžetu Republike i prioritet u isplati u odnosu na ostale javne rashode utvrđene zakonom kojim se uređuje budžet Republike.″ Ovde samo fali jedna reč, da ta aproprijacija koja ima svoju prihodnu i rashodnu stranu predstavlja nešto što je namensko i to što je namensko je posebna celina u nečemu širem. Zato je tu upotrebljena pogrešna reč – prioritet.
Zato je s pravom poslanik kritikovao, zar je moguće da ovo ima prioritet u odnosu na druge obaveze koje država ima preko budžeta prema građanima i drugim institucijama. Ovde je trebalo upotrebiti reč – namenska. To su namenska sredstva. Znači, izvorno usmerena za ispunjavanje neke obaveze. O tome se radi. Šta da radimo, ljudi sve misle prioriteti, pa prioriteti, a jure prioritet, a borili se protiv prioriteta.
Ovo je dobra prilika da se javnost obavesti o nečemu što vrlo često neki poslanici zloupotrebljavaju. Kada se veliča ova i prethodna vlast, onda se kaže – od kada smo mi došli posle 5. oktobra uredno se servisiraju obaveze i dugovi prema inostranstvu. Da se servisiraju, to je tačno, ali pre toga je u svim budžetima SRJ, koja je tada pristupala prema inostranstvu i takav je bio sistem, postojala stavka međunarodne članarine, članarine međunarodnim organizacijama, sredstva za otplatu zajmova. Onda moram da vam kažem, sredstva su bila obezbeđena, ali nije mogla da se izvrši isplata, jer ino-partner nije hteo da primi sredstva.
Uvek su odvajana sredstva za članstvo u međunarodnim organizacijama, a isplata nije mogla da se izvrši jer međunarodne organizacije, zbog svojih nekih odnosa i činjenica da smo već od 1. maja 1992. godine bili pod sankcijama, jedan stepen, drugi stepen, a na kraju je došao i onaj finansijski i platno-prometni, nisu htele da prime.
Ako se neko hvali da od 2001. godine servisira te dugove prema međunarodnim organizacijama i sa njima održava i tu finansijsku korespondenciju, radi javnosti i radi istine treba da se zna da je takva spremnost postojala u ovoj zemlji, a da obaveze nisu mogle da se ispune zato što nije poverilac hteo da primi ispunjenje. To je prava istina.
Tu imate prostora da kritikujete politički, ali nemojte da kritikujete na bazi činjenica, jer činjenice demantuju tu priču. Možda nas je neko mrzeo, pa nismo imali dobre političke odnose, pa zbog toga nije bilo plaćanja. Uvek je bila spremnost i uvek su bila izdvojena sredstva za ispunjavanje međunarodnih obaveza.
Mi smo podneli ovaj amandman sa istom sadržinom kao i prethodni amandmani, zbog koncepcijskog neslaganja sa ovim rešenjima. Kaže – odredbe zakona kojim se uređuje budžetski sistem koje se odnose na privremenu obustavu izvršenja budžeta, ne odnose se na otplatu javnog duga. To je sve prihvatljivo. Samo mora da se kaže da ova sredstva i da je ova aproprijacija namenska i po samoj definiciji pojma aproprijacija podrazumeva se nešto namensko.
Ovde je potpuno nepotrebno upotrebljena reč prioritet. Nema tu prioriteta, to su namenska sredstva. Ona se obezbeđuju u nekim rokovima i ta sredstva se plasiraju takođe u nekim rokovima, a vodeći računa o dospelosti, prolaze kroz budžet i prolazila bi i kada bi se vodila kod Narodne banke. To mora da se kaže, i kod Narodne banke, kada bi se upravljalo javnim dugom, opet bi ta sredstva bila neka aproprijacija u okviru budžeta, jer imamo budžetski sistem koji je u ovom delu manje-više prihvatljiv da se na jednom mestu vide svi javni prihodi i svi javni rashodi.
Mi još nismo došli do tog stadijuma, to moram da vam kažem, još naš budžet nije ogledalo svih javnih finansija. Nije, ali nadam se da onaj ko je zacrtao taj koncept, onaj Božidar Đelić, a sada se bavi biznisom, on nije znao da to nije moguće. Niko nije hteo od nas da ga upozorava da to što zamišlja nije moguće; postoje obavezni fondovi obaveznog osiguranja, kao i druge paradržavne institucije koje imaju takođe obavezu da iskažu svoje prihode i rashode, ali da to baš ne mora sve da se uključuje u budžet, jer ako bi se to sve uključivalo u budžet, onda se postavlja pitanje zašto ste formirali paradržavni organ, zašto niste napravili državni organ. O tome se radi. To što je neko stvorio sliku da sve mora da bude u budžetu i da se vidi, vidite i sami da nije do krajnjih konsekvenci sprovedeno u praksi kod nas, a i ne može da se sprovede, i to treba da se zna.
Molim vas da obratite pažnju i na ovaj amandman, poslanici koji podržavate vlast. Savetovao bih vam da uputite koju reč, neku stručnu reč i predstavniku Vlade i predsedniku Vlade i sa vašim ljudima u Vladi, da ukažete na ove probleme. Verujte, 99% svega ovoga što ovde iznosimo predstavlja ozbiljne razloge zbog kojih treba ovaj zakon da se povuče i da se preispita. Nemojte da srljamo i da se na brzinu, po svaku cenu, donese zakon zato što je Vlada rekla – vanredno zasedanje, sada ćemo mi da proguramo sve to. Videli ste i sami, ko šta radi, mi ovih godinu i po dana menjamo pet zakona stalno.
Na svakom zasedanju menjamo pet zakona: porezi, akcize, lizing, banke, garancijski fond, stambeni krediti. Vrtimo se u krug, a krupne stvari prolaze pored nas.
Član 22, pored ovih nedostataka koji verovatno mogu da dovedu do ovih posledica o kojima su pričali moji prethodnici, sadrži i jedan veliki nedostatak, jer ovde se pojam dužnik upotrebljava praktično u dva odvojena slučaja, u dva različita svojstva.
U jednom stavu se priča o dužniku kao dužniku po međunarodnom zajmu, a u drugom stavu se priča o dužniku u odnosu prema Republici Srbiji koja je dala garanciju i ta garancija je aktivirana i nastao je novi odnos po osnovu garancije između prvobitnog dužnika i Republike.
Moram da kažem da je to moralo da se razdvoji makar u nekoliko članova da bi ta razlika došla do izražaja, jer ovako može da stvori zabunu.
Ono što stvarno predstavlja problem tiče se naših javnih preduzeća od republičkog značaja, interesa, koja imaju potrebu da se zaduže u inostranstvu i da uzmu neki, hajde neka bude i povoljniji kredit pod dobrim uslovima, dugoročni sa velikim rokom počeka, gde je uslov da bi se dobio taj kredit da država da garanciju.
Pošto ide preko savezne države, onda Republika Srbija daje kontragaranciju, znači, sa dve strane se obezbeđuje potraživanje Evropske investicione banke ili neke druge finansijske institucije iz inostranstva.
Postavlja se pitanje, ukoliko naše javno preduzeće koje se bavi, recimo, putevima, Direkcija za puteve nije u mogućnosti da otplaćuje kredit, a otplata kredita, kao što ste videli po prethodnim članovima, takođe ide preko Ministarstva finansija, odnosno trezora sa podračunima itd., i da ne vraćam diskusiju, stvarno se postavlja pitanje, sredstva su bila potrebna za neki razvoj ili za održavanje, a Republička direkcija nije u mogućnosti da servisira kredit, kako država da aktivira reperkusije date garancije ne prema inostranstvu, to će ona da uradi, nego prema svom novom dužniku, a to je Republička direkcija za puteve.
Vlada Republike Srbije ima potpunu kontrolu nad tim preduzećem i preko upravnog odbora i drugih organa. Imovina koja postoji kod Direkcije, to je državna imovina Republike Srbije. Sada je data neka metodologija, otprilike, prvo se plene sredstva sa računa, jer se vrši blokada za iznos aktivirane garancije.
Postavlja se teoretsko pitanje, šta to znači, ukoliko se ne plati taj kredit ili taj anuitet koji je dospeo, blokira se Republička direkcija za puteve i šta će ona dalje da radi? Nisu tu u pitanju plate zaposlenih, doprinosi i druge obaveze, nego održavanje puteva i putne privrede.
To ima nekog svog teoretskog pokrića u smislu potraživanja, u smislu obligacija, ali ukoliko se u tu priču ubaci svojinski element, onda se vidi da je to stvarno besmisleno, jer praktično država postaje dva puta vlasnik, a treba imati u vidu onaj zakon koji je donet pre nekoliko meseci, da po osnovu tih dugovanja što je država uradila, a mi smo tada koristili primer RTB Bor i dokazali besmislenost kada je u pitanju onaj zakon.
Ovo se sve priča iz prostog razloga da se shvati ozbiljnost da država mora da ima jasnu načelnu politiku kako je moguće da se vrši zaduživanje i do kog iznosa je moguće da se vrši zaduživanje, ali sa jasnom projekcijom za svaku godinu; koliko bi eventualno trajali ti krediti, sa sagledavanjem jedne makroekonomske politike na duži vremenski period; da se vidi da li ima tu neke društvene akumulacije, sredstava za povraćaj.
Da li po osnovu cena usluga, a uvek je to u krajnjem slučaju vezano za cenu neke usluge ili neke robe i to se uvek odrazi na krajnjeg potrošača; kakav će uticaj da bude otplata obaveze zajma na politiku cena kada je u pitanju struja, gorivo ili neke druge obaveze ili recimo cena te takse koja se plaća za korišćenje autoputa.
Opet se vraćam na onu našu načelnu raspravu. Ovde su morali da se postave jasni kriterijumi do kog iznosa država može da se zaduži, do kog iznosa može privredni prostor koji obuhvata teritoriju Republike Srbije da se zaduži, na godišnjem nivou, na dugoročnom nivou i da se projektuje jedna politika, da ne bi došlo do nekontrolisanog zaduživanja.
Mi smo danas u takvoj situaciji da svako ko kaže – za razvoj su mi potrebne pare, dajte neki kredit. Verujte, on jeste u pravu, jer sankcije, blokade, pa i bombardovanje 1999. godine su učinili svoje po pitanju privredne strukture Republike Srbije. Kaska se u tom razvoju. Treba uhvatiti taj korak, treba nešto ubrzati da se taj razmak i to zakašnjenje svake godine smanjuje, kako bismo, eventualno, za 10-15 godina uhvatili priključak sa nekim novim trendovima.
Zato je potrebno da se postave jasna ograničenja i jasni limiti na nivou cele Republike, ne samo u pogledu onoga što država preduzima pri vršenju vlasti, ne samo u pogledu onoga što se tiče javnih preduzeća od republičkog interesa, ne samo u pogledu paradržavnih organa iz oblasti obaveznog osiguranja, ne samo kada je u pitanju lokalna samouprava, bez obzira koliko su povoljni ti krediti iz inostranstva, nego uopšte naša privreda i naša ekonomija.
Zato nam je potreban jedan kvalitetan zakon koji bi regulisao zaduživanje, propisao te limite, zakon koji bi sublimirao dva zakona, odnosno deo iz postojećeg Zakona o budžetskom sistemu i maltene kompletan materijal i kompletnu oblast koju reguliše Zakon o kreditnim odnosima sa inostranstvom. Zakon o kreditnim odnosima sa inostranstvom ne reguliše samo plaćanje prema inostranstvu po osnovu kreditnog zaduženja, nego daje neke uslove pod kojima privredni subjekti mogu da se dugoročno zadužuju u inostranstvu, a mi moramo da imamo jednu projekciju.
U nedostatku te projekcije, danas nam se, kao mera izlaska iz ove krize, navode strane direktne investicije ili, što reče jedan od prethodnika pre nekoliko dana za ovom govornicom, običan lizing kao put da se na najjednostavniji način, najjeftiniji način obezbede oprema i neke druge stvari koje se takođe vode na poziciji investicija. Pošto nema te strategije, onda nije ni čudo što imamo ovakav zakon koji sadrži sve i svašta, a u stvari ništa.
Član 24. stvarno sadrži neke nedostatke koji onemogućavaju da se ovaj i ovakav zakon, ako ga vi usvojite, primeni precizno i da se znaju pravila. Danas sam, prilikom diskusije o amandmanu na član 5, ukazao da je, po logici stvari, obaveza Ministarstva, ako se sledi duh ovog predloga zakona, da od prvog do poslednjeg dana Ministarstvo bude uključeno u te pregovore. Međutim, članu 24. nedostaje nešto. To nešto što nedostaje treba tražiti u odredbama članova 5, 6. i 7. i u odredbama koje se tiču zaduživanja autonomne pokrajine, lokalne samouprave i javnih preduzeća. Ali, ovako kako stoji, to je nedorečeno, jer se ne zna šta dalje.
Dalje, nacrt ugovora o kreditu, kada mi tražimo kredit, neko odavde, po pravilu, onaj ko daje kredit, to je neka međunarodna institucija, moguće je da bude i poslovna banka iz inostranstva, mada su kamate potpuno drugačije, pa ne verujem da se to isplati. Ali, ovo su uvek neki međudržavni aranžmani između naše države i neke međunarodne finansijske organizacije, jer jedino tako mogu da se obezbede na tržištu, ako mogu da kažem, sredstva pod povoljnijim uslovima. Naravno da Ministarstvo mora da bude uključeno od početka do kraja. Ugovor pravi uvek ona strana koja diktira uslove, to je poverilac koji daje kredit.
Kada pogledate član 24. i njegovu pravno-logičku vezu sa prethodnim i naknadnim amandmanom, onda ćete videti da tu postoji jedan fundamentalni nedostatak, naročito se tiče veze između člana 24. i 25.
Ma koliko neko branio državnu zajednicu, pogotovu oni tvorci te državne zajednice, oni su sve to uradili nekako, ali su zaboravili da se s pravom postavlja pitanje da li je državna zajednica pravno lice, u smislu da li ona može da bude nosilac prava i obaveza i da li ona raspolaže nekom imovinom.
Dokaz za to da se s pravom sumnja na njen pravni subjektivitet, u smislu pravnog lica, ne onaj međunarodnopravni, to je potpuno druga stvar, jeste i sama činjenica da državna zajednica nema svoj budžet, nema izvorne prihode, nego je njen budžet sadržan u posebnom delu – nekoliko stavki budžeta Republike Srbije. Čak je on prolazni i za ono što dolazi iz Crne Gore, ma koliki procenat ili iznos bio u pitanju.
Onda se s pravom postavlja pitanje kakve su to garancije koje daje državna zajednica, jer one nemaju svoju težinu, pošto ona niti raspolaže nekom imovinom, ona je finansirana od država članica, a države članice i kada je finansiraju teško da su u mogućnosti da predvide neku stavku za servisiranje nekih obaveza po osnovu garancije koju je dala državna zajednica. Zato svi inostrani partneri, kada odobravaju ove kredite firmama u Srbiji, ovim javnim, za ta prestrukturiranja itd, kao uslov traže kontragaranciju Republike Srbije.
Da baš pojednostavim, to je prava garancija. Ta garancija koju daje državna zajednica je pro forme. To je jedan običan papir koji služi kao dokumentacija kojom se dokazuje da su ispunjeni uslovi, a jedino dokazuje uslov međunarodnopravnog subjektiviteta teritorije na kojoj se nalazi glavni dužnik – neko preduzeće. I, ona prava garancija, koja dobija na snazi, jeste kontragarancija Republike Srbije, te je formalno-pravno inostrani kredit obezbeđen na dva načina, a suštinski samo kontragarancija.
Vidite, kada neko sedne i napiše Beogradski sporazum... Za ovih nekoliko godina toliko smo podvala čuli, izokretanja itd., mene ovo ne iznenađuje od Mlađana Dinkića, to moram da vam kažem. Nemam nameru da ga napadam, dosta sam ga napadao, čak mogu da ga branim. On je amater u odnosu na Karlu del Ponte i Natašu Kandić. Tu može Mlađa da se pohvali, on je bebica za njih. Kakvi su oni majstori manipulacija, friziranja, oni naprave i montiraju film i to deluje kako njima odgovara. Ali, vremenom će se pokazati šta je šta.
Vratite ovaj predlog zakona i napravite nešto što bi moglo da bude stvarno prihvatljivo, što bi bilo zasnovano na nekom stanju i kontaktirajte malo ove ljude koji se razumeju u bankarski sistem. Nije nikakva bruka i sramota da pitate Borku Vučić kako treba ovaj zakon da izgleda.
Eto, odmah sam znao kako će ko da reaguje, a ja sam se obratio stolici na kojoj sedi predsednik poslaničke grupe Demokratske stranke, da upozorim stolicu da ga bocne kada dođe ovaj amandman, pošto on nije u sali.
Ja ću povodom ovog člana 27. i ovog amandmana, a to se odnosi na poglavlje VI Državne hartije od vrednosti, član 26 – emitovanje državnih hartija od vrednosti, član 27 – kupci državnih hartija od vrednosti, član 28 – kliring i saldiranje, član 29 – isplata državnih hartija od vrednosti, član 30 – zabrana korišćenja privilegovanih informacija, član 31 – izricanje mera, član 32 – novčane kazne.
Kompletna ova oblast – državne hartije od vrednosti, mogla je da se ovde reguliše verovatno sa dva do tri člana opšte prirode koji bi upućivali na primenu Zakona o hartijama od vrednosti, asocirali na neku primenu odredbi zakona koji regulišu promet i trgovinu hartijama od vrednosti i verovatno u jednom članu bi bilo potrebno da se napiše koje beneficije dobija kupac državnih hartija od vrednosti.
Ako kupac ima zagarantovanu beneficiju, kupujući te hartije od vrednosti, onda to ima nekog smisla. Beneficija može biti tako što tim hartijama od vrednosti može da plaća neke obaveze, da ostvaruje neke popuste povodom nekih obaveza koje treba da plati prema državi. To je do sada bio jedan uobičajeni način kojim se držala zainteresovanost banaka i drugih privrednih subjekata koji imaju slobodnih sredstava i koji mogu da ulože pare, da kupe hartiju od vrednosti koja je tako jaka da štiti vrednost tog kapitala koji su uložili na jedan duži rok i da oni jednostavno nisu izgubili, da imaju veće koristi, nego ako bi kojim slučajem ulagali ta sredstva i dobijali kod banaka neku kamatu.
Ovako je nešto urađeno i vidi se, ubacuje se u članu 26. kao medijator NBS, pa se ubacuje agencija, centralni depozit za hartiju od vrednosti i kliring, pa onda kako se štite informacije, da oni u državnoj službi koji rade na tim poslovima, dakle državnim hartijama od vrednosti, ne prenose nedopušteno neke poverljive informacije koje bi mogle da utiču na to da se selektiraju kupci i da se neki usmere, neki odbiju, i na kraju, ove kaznene odredbe.
Koliko vidim, ovo je sve nepotrebno. Moglo je sa tri člana da se ova materija na jedan objektivan način razreši. Međutim, ako uzmemo u obzir kakva je situacija kod nas, ne samo za ovih proteklih godinu dana, nego u jednom dužem vremenskom periodu, onda s pravom postavljam pitanje da li Narodna skupština može da prebaci to ovlašćenje donošenja odluke o emisiji hartija od vrednosti itd. Vladi Republike Srbije ili je možda potrebno da još ugradimo neke zaštitne mehanizme da ne bi došlo do nekontrolisane emisije i nekontrolisanog zaduživanja.
Oni kojima se ja ne sviđam će odmah da repliciraju, pa će da kažu – to je sve definisano Zakonom o budžetu, gde u nekom članu stoji koliko je to budžetski deficit, kako može da se zatvara, ukoliko je u pitanju premošćavanje i održavanje tekuće likvidnosti, da li je moguće da se zaduživanje vrši emitovanjem kratkoročnih i dugoročnih hartija od vrednosti.
Znači, u osnovi bi se našao poziv na Zakon o budžetu. Međutim, Zakon o budžetu je zakon koji najbolje odslikava ekonomsku politiku Vlade koja ga je predložila, bez obzira što su tamo postojale suvoparne pozicije, aproprijacije, cifre, brojke i iza svake cifre, svake brojke, iza svakog razdela, iza svakog naziva aproprijacije krije se neka namena, dešifruje se neka namena.
Kada kažem da se krije, ne mislim ništa u negativnom smislu da kažem, nego može da se vrši identifikacija. Dakle, identifikacija ekonomske politike.
Svedoci smo dva potpuno odvojena procesa zaduživanja radi održavanja tekuće likvidnosti i samohvalnih pesama o velikom budžetskom suficitu, a onda i sami znate da nešto nije u redu, nameće potrebu da se razmišlja ozbiljno o tome da li treba ugraditi još jedan mehanizam, da nije moguća emisija hartije od vrednosti, tako nas iskustvo uči, ukoliko Narodna skupština na neki način to ne verifikuje, dajući neku prethodnu saglasnost.
Ja se prosto plašim da sa ovakvim ovlašćenjima, bez obzira ko od decembra meseca ove ili sledeće godine dođe na vlast, ne dođemo u situaciju da konstatujemo da su javne finansije jedna rupa bez dna. Dakle, da je to jedan veliki ambis, a da ne postoji realno opravdanje zašto je došlo do te rupe i tog ambisa, s obzirom da nema ni sankcija, nema ni bombardovanja, nema većih pritisaka u smislu onemogućavanja plaćanja prema inostranstvu, saradnje u trgovini itd. Znači, ne bi postojao nijedan opravdani razlog koji bi mogao da se podvede kao opravdanje za jedan gaf koji se pravi u javnim finansijama.
Zato smatram da možda u ovom trenutku treba pribeći jednoj meri gde Narodna skupština vrši i tekuću kontrolu poslovanja Vlade Republike Srbije i pre svega ovog ministra, aktivnog, da ne dođe do nečega nekontrolisanog, jer je on sklon takvim stvarima. Njemu dajte papir, on začas potpiše i četiri banke nema. On nije svestan posledica koje mogu da nastupe na osnovu njegovog potpisa. Onda moramo da tražimo neke odbrambene mehanizme.
Narodna skupština, narodni predstavnici koji se u njoj nalaze moraju narod da zaštite od ministra i moraju da nađu te fine mehanizme kako da štitimo narod od ministra, jer ministra ne može niko da ubedi, on je apsolutno siguran, on je ubeđen da je sve ovo što radi najispravnije, da je najtačnije. On ne vidi posledice svojih dela. Ne, neko mu nagovesti posledicu, on odmah nađe novu temu, ima medije, oni pripreme tu temu, odmah se krene sa pričom itd.
Ko tera tu priču? Oni novinari koji su se za dnevnicu od 75 do 150 dolara, maraka dnevno u Budimpešti, Segedinu školovali za ovaj posao. Ima tačno ko je bio na platnom spisku, koliko je dobio, kada. Ima nekih koji su sada na vlasti, koji su takođe tamo, pa ko je pio viski, gde je pio viski, ali nije to ova tema.
Znači, od brzopletih poteza, a mi smo sličan problem imali sa Milanom Panićem, pa su mu radikali podmetnuli papir, on uhvatio i glatko ga potpisao. Kada je video posle šta je potpisao, kaže – ja nisam gledao, sve potpisujem.
To je slično sa Dinkićem, začas on potpiše, začas on kaže da idemo na zaduženja, emitujemo hartije od vrednosti, zatvori ceo finansijski sektor, ceo bankarski sektor i onda sve što potpiše na neki način može da prođe. Ovamo malo stisne više, ovamo pripreti, ovaj da, onda dođe, vrati se itd. U svim tim transakcijama obavezno ide neka provizija, zakonom propisana provizija. To su finansijske transakcije koje su praćene tim.
Nisam ranije pričao, ali ne znam zašto se ovde u ovom zakonu pominju brokerske kuće kao finansijske institucije. U ovoj oblasti brokerske kuće nisu finansijske institucije. Sada otprilike slažem te kockice, znam koja je revizorska kuća, znam koja je poslovna banka, znam koje je osiguravajuće društvo, sve se zna, sa nepogrešivom tačnošću može da se pogodi naziv firme. Krug je zatvoren, ali ne ono da SDB zatvara krug nego Mlađa zatvara krug da sve drži pod svojom kontrolom.
Može da se brani ovo što je Dinkić napisao, to ne sporim, ko raspisuje, ko donosi odluku o raspisivanju hartija od vrednosti, kako se vrši uplata, kako se vrši isplata po osnovu hartija od vrednosti itd., ali to je propisano drugim propisima.
Kada se donosio Zakon o hartijama od vrednosti, kada su se donosili drugi propisi koji se tiču finansijskog tržišta, osnovna intencija je bila, od 1993. godine, da u tim stvarima država bude ravnopravan partner sa svim drugim privrednim subjektima i sa svim drugim subjektima koji učestvuju na tom tržištu.
Zbog afere "Knjaz Miloš" je prvi put značajno probijen taj princip u prilog oligarhije, ekonomske oligarhije. Drugi put taj princip je probijen kada su u pitanju bile akcije Akcijskog fonda. O tome smo pre nekoliko meseci pričali. Prvi put kada se napravi izuzetak onda ima tendenciju da postane pravilo i sada nam se nameće kao pravilo. Verovatno su mislili da se deo obrazloženja koji kaže – uz pomoć američkih stručnjaka smo ovo uradili i oni su to podržali. Ne verujem da bi to podržao neko iz Zapadne Evrope, ko je stručnjak i ko se bavi ovom oblašću, on bi rekao – ovo je nedozvoljeni uticaj države na finansijskom tržištu, pa i u ovom delu koji se tiče emitovanja hartija od vrednosti.
Radikali su i suviše vešti, tako da kada kažu da se briše taj član nemojte olako da kritikujete to, nego razmislite zbog čega oni predlažu da se briše svaki član. Vidite, povodom svakog amandmana i svakog člana između 10 i 15 minuta vam navodimo konkretne razloge zašto postoji u tom članu loše rešenje. Ako posle svih ovih razloga ne želite da shvatite, kažite – ne želimo da shvatimo, imamo 131 glas. Mi ćemo da shvatimo vas, ali morate da shvatite i nas koji pretendujemo da vas zamenimo na vlasti. Mi ne želimo da sačekamo ambis.
Član 3. Predloga zakona odnosi se na članove 32, 33, 34. i 35. važećeg Zakona o bankama i drugim finansijskim organizacijama. Praktično, ovim članom 3. Predloga traži se brisanje ovih članova, a radi se o odredbama koje definišu pravna lica koja obavljaju poslove koji se tiču osiguranja depozita.
Kao obrazloženje navodi se donošenje potpuno novog zakona koji uređuje osiguranje depozita. Međutim, zbog naših amandmana koji se tiču posebno propisa osiguranja depozita i stečaja, morali smo da podnesemo ovaj amandman jer jedino tako postoji pravno-logička celina celokupne ove intervencije koja se vrši na bankarskom polju i polju osiguranja.
Odredbama 32. do 35. propisani su neki kriteriji koji obavezuju kako banku, tako i Narodnu banku Srbije i sve druge koji se bave bankarskim poslovima. Određuju se odgovarajući procenti, propisuju se drugi načini i, ono što je vrlo karakteristično, u postojećem Zakonu o bankama i drugim finansijskim organizacijama mogućnost osiguranja depozita je predviđena ili kod agencije ili kod nekog lica koje se bavi poslovima osiguranja.
Pošto je ta predložena promena obuhvatila član 31. i primenjena je logika da se svi depoziti osiguravaju kod specijalizovane agencije, o kojoj smo juče pričali, da ona nije samo institucija kod koje se osiguravaju depoziti nego ujedno i stečajni upravnik, likvidacioni upravnik i mesto odakle država upravlja svojim vlasništvom u bankama i osiguravajućim društvima, dakle, zbog te izmene dato je sada praktično blanko ovlašćenje Narodnoj banci Srbije da kompletno to uredi svojim podzakonskim aktima.
Odredbe člana 32. do 35. regulisale su koja to društva za osiguranje i koje to druge institucije mogu da se bave osiguranjem depozita, pod kojim uslovima i šta sve moraju da ispune da bi to bio minimum garancije da se očuva bonitet tih osiguravača kada je u pitanju garancija depozita.
Mi smo podneli ove amandmane i na taj način izrazili naše neslaganje. Nije dovoljno i nije dobro ako se samo agencija bavi tim poslovima osiguranja depozita, jer onda se praktično javlja kolizija u odnosu na Zakon o osiguranju. Ne vidimo zašto bi bio problem da neko osiguravajuće društvo pod daleko rigoroznijim uslovima u pogledu svog kapitala, rezervi i drugih kriterijuma i pravila dobrog bankarskog poslovanja, dakle zašto se ta druga preduzeća, osiguravajuća društva ne bi bavila ovim poslom.
Moram da navedem, što se tiče agencije, tu praktično nema nikakvog limita. Agencija je dobila blanko to ovlašćenje, bez obzira na svoje potencijale. Mi ćemo praktično imati pro forme osigurane depozite kod Agencije za osiguranje depozita, a država treba da snosi sve posledice finansijske stabilnosti i mogućnosti Agencije za osiguranje depozita.
Sada se to opet vraća na osnovnu tezu – ako se ima u vidu kakav će biti sastav upravnog odbora agencije za osiguranje depozita, stečaj i likvidaciju banaka, da će tamo biti i ministar finansija, ministar privrede, viceguverner, da će biti pod velikim uticajem izvršne vlasti i Narodne banke, onda vidimo kako se formira jedan zatvoreni krug i u tom zatvorenom krugu kao alfa i omega svega javlja se pre svega ministar finansija.
Da bi tu svoju ideju do kraja ispunio, njemu je bila potrebna promena ovog zakona da agencija nema nikakvog konkurenta u smislu osiguranja, da se više nijedno osiguravajuće društvo ne bavi poslovima osiguranja bankarskih depozita. To je pogrešna stvar ako se ide prema tržišnoj ekonomiji. Ako žele da se uključe i drugi potencijali, zašto ne i ukoliko se ide ka stvaranju jačih investicionih što kvaziinvesticionih fondova, onda je ovo korak unazad.
Ovo je korak unazad. Kao opravdanje ne može da vam posluži to da država garantuje; ako država garantuje za to, onda treba da bude u okviru neke državne institucije osiguran depozit. Zbog toga ste vi postavili u postojećem zakonu rigorozne uslove za osiguravajuća društva da retko koje osiguravajuće društvo može da ispuni te obaveze i te uslove da bi se bavilo tim poslovima. Ovako ste zatvorili mogućnost da se tim poslovima bave i drugi. Sasvim je nepotrebno, pogotovo ako se ima u vidu kakvo je naše ekonomsko i finansijsko stanje u državi.
Naravno, mi smo predložili da se briše član 3. On stvarno čini celinu sa našim amandmanom da se briše član 2. Jer, član 2. i član 3. praktično čine tu celinu, gde se otvara prostor da se tim poslovima bave i jaka osiguravajuća društva koja ispunjavaju ove kriterijume koji su propisani članovima 32, 33, 34. i 35. postojećeg Zakona o bankama i drugim finansijskim organizacijama.
Vidite da se i kod ovog zakona vidi šta je osnovni koncept: kako sve to lepo umrežiti da bude pod apsolutnom kontrolom? Nepotrebna je tolika kontrola, to moram da vam kažem. Potrebno je da postoji garancija države, potrebno je da se osiguravaju depoziti i kod Agencije, ali pod određenim uslovima to je moguće i kod drugih osiguravajućih društava.
Prosto sam iznenađen da profesionalna javnost, ako mogu da kažem, ljudi koji su u ovoj oblasti, koji se bave ovim stvarima, koji se bave makroekonomijom nisu izrazili protest zbog ovakvog načina kidanja mogućnosti razvoja tržišne ekonomije u našoj zemlji, pa makar i u ovom delu koje se tiče finansijskog tržišta. Ovako se vraćamo nekoliko koraka unazad.
Država sasvim nepotrebno preuzima velike obaveze. Država treba da bude garant, ali ako je ovakav garant, po ovom sistemu i onim ovlašćenjima koja ima guverner Narodne banke, ministar finansija i kakav je njihov odnos prema odlukama sudske vlasti, onda pod parolom – želimo veće garancije, želimo red, mi u stvari na ovaj način promovišemo nesigurnost, neizvesnost i vraćamo se nekoliko koraka unazad u odnosu na ono što je postignuto još pre nekoliko godina kada je data mogućnost da se osiguranjem depozita fizičkih lica kod banaka bave i druge osiguravajuća društva, pod daleko, daleko rigoroznijim uslovima u odnosu na druge poslove osiguranja.
Član 4. Predloga zakona odnosi se na član 57j osnovnog teksta. Upozoravam da je ovo stvarno strašno šta je nekome palo na pamet da radi.
Ako se ne uzme u obzir ova izmena koja se predlaže, već ima u vidu postojeći tekst zakona, onda je ovim članom propisano pod kojim uslovima Narodna banka Srbije oduzima dozvolu za rad banci. Navedeno je devet razloga u stavu 1.
Stav 2. glasi: "Narodna banka Srbije može da donese rešenje o oduzimanju dozvole za rad banci i ako utvrdi da banka ne posluje u skladu sa zakonom, kao i ako ne dostavlja Narodnoj banci Srbije propisane izveštaje i podatke o svom poslovanju."
U prethodnom stavu se imperativno naređuje da Narodna banka donosi rešenje, znači nema ″može″, i navedeno je devet slučajeva: ako se utvrdi da je dozvola za rad data na osnovu neistinitih podataka osnivača; ako banka u propisanom roku ne podnese prijavu za upis u sudski registar; pa do, recimo, devetog razloga – ako banka nije omogućila Narodnoj banci Srbije i ovlašćenom revizoru da izvrši kontrolu njenog poslovanja.
Ovako nešto stvarno ne bi moglo. Ovde imamo obavezno oduzimanje, a u stavu 2. imamo tzv. fakultativno oduzimanje. Kao što može da se primeti, u svakom trenutku može kontrolor Narodne banke Srbije da izazove i stvori situaciju koju može da upodobi sa jednom od ovih tačaka iz stava 1. ili čak ovim iz stava 2.
Po postojećem propisu kaže se – ako se to uradi, rešenje iz st. 1. i 2. ovog člana je konačno, ima status konačnog upravnog akta protiv koga je moguće da se pokrene upravni spor pred Vrhovnim sudom Srbije u roku od 30 dana. Prema postojećem zakonu, ako Narodna banka Srbije oduzme banci dozvolu za rad pokrenuće postupak stečaja u skladu sa zakonom kojim se uređuje stečaj. Znači, prema postojećim propisima to je razlog za stečaj.
Ono što je još interesantno u poslednjem stavu važećeg teksta – danom donošenja rešenja o oduzimanju dozvole za rad Narodna banka Srbije izvršiće blokadu svih računa banke. Bez ulaska u analizu postojećeg člana 57j mi smo prilikom donošenja Zakona o bankama i drugim finansijskim organizacijama rekli da ne može sankcija za oduzimanje dozvole da bude stečaj, ali tada niste to prihvatili i evo, vidim, sada se to prihvatilo da se razmišlja o likvidaciji.
Ali, skrećem pažnju da se ovom intervencijom koja se sada čini Predlogom zakona ovde ubacuju još dva nova razloga, to su tačka 10) i tačka 11) – ako je banka nelikvidna duže od 15 dana neprekidno i ako su obaveze banke veće od njene imovine. Ova dva razloga, bez obzira na ove rokove, oduvek su bili razlozi zbog kojih se po službenoj dužnosti pokretao stečajni postupak i ti razlozi se nalaze u Zakonu o stečaju privrednih subjekata. Znači, nelikvidnost iskazana u nekom roku i ako obaveze prevazilaze vrednost imovine banke. Znači, po logici stvari i po supsidijarnoj primeni propisa koji reguliše stečaj to je i sada bilo prisutno.
Šta je urađeno sa ovim predlogom? Ubacuju se ove dve tačke i precizira se – ako Narodna banka Srbije oduzme banci dozvolu za rad iz razloga utvrđenih u tačkama 10) i 11) stav 1. ovog člana, pokrenuće se postupak stečaja, u skladu sa zakonom kojim se uređuje stečaj i likvidacija banaka i društava za osiguranje, a ako oduzme dozvolu za rad iz drugih razloga utvrđenih ovim članom pokrenuće postupak likvidacije.
Pokreće postupak likvidacije, pokreće postupak stečaja. Mi smo juče imali prilike da čujemo kritike na zakon o stečaju i likvidaciji banaka i osiguravajućih društava, gde smo dokazali da se to pokretanje postupka u stvari u onom zakonu tretiralo kao sprovođenje postupka i tu se trgovinski sud, uz sva ograničenja pogrešnog imenovanja nadležnog sudskog organa, u jednom i drugom zakonu javljao kao puki statista. Sud nikada ne može da bude statista u nekom postupku.
Izmena koja se predlaže u poslednjem stavu koji se tiče blokade računa – a tim će rešenjem odrediti i meru zabrane raspolaganja imovinom banke do donošenja rešenja nadležnog suda o pokretanju stečajnog postupka, odnosno postupka likvidacije. Kompletna papazjanija koja ima za cilj da osnaži Narodnu banku Srbije, osnaži njena rešenja, na taj način što može da se sprovede samovolja preko Narodne banke Srbije, a već nekoliko godina svedoci smo te samovolje koja se sprovodi prema bankama.
Moram da istaknem da ukoliko je nastupio neki od ovih razloga iz stava 1. od tačke 1) do tačke 9) to može biti razlog da NBS pored svog ovlašćenog kontrolora koji je to utvrdio izda obavezujuće naloge kojima nalaže otklanjanje nezakonitosti u poslovanju banke. Ta instanca je donekle razrađena u prethodnim članovima, pre ovog 57j, ali nedovoljno. Ovde se potencira stečaj, likvidacija, eliminacija, uništavanje.
U stavu 2. se kaže – bilo koja nezakonitost. Molim vas, kako je to moguće da banka ne pusti kontrolora NBS da izvrši kontrolu. Kako ste ovde napisali, to u praksi može da bude: kontrolor NBS dođe do neke banke i – dobar dan, ja sam taj i taj, došao sam da izvršim kontrolu, a ovaj kaže – ne znam da li je direktor tu. On to konstatuje i vrati se, a guverner, onako violentan, odmah kokne rešenje i kraj priče sa bankom. Tako je moguće u praksi da se desi.
Sada bih da se koncentrišem na ovaj nivo izmena koje predlažete, kažete – ako je banka nelikvidna duže od 15 dana neprekidno. Svaku banku na našem tržištu NBS može da dovede u situaciju da bude nelikvidna 15 dana, svaku banku. Kako? U jednom periodu pustite rezerve, trasne odluku i poveća te rezerve, banka dok se snađe, ovamo-onamo, iskaže nelikvidnost.
Ukoliko neko ko je uzeo kredit kasni sa uplatom, nelikvidnost se manifestuje pre svega stanjem na računu. Firma može da bude solventna, ali je nelikvidna, jer račun je u nekoj blokadi.
Blokadu računa, blokadu pravnog lica najlakše je izazvati ukoliko je neko potraživanje obezbeđeno nekom od hartija od vrednosti u kojoj nije određen rok dospelosti; moguće je da se takva hartija aktivira mimo ugovorenog roka i izazove takođe poremećaj na računu, blokadu računa i pojavljuje se nelikvidnost.
Drugi razlog, kaže – ako su obaveze banke veće od njene imovine. To je takođe moguće da se desi u svakoj banci, u zavisnosti od toga kakav ima raspored dugoročnih, kratkoročnih plasmana, a naročito u zavisnosti od toga kako će kontrolor da proceni te plasmane, da li su visokorizični ili nisu, i koji je stepen izvesnosti i mogućnost naplativosti itd.
Ako su obaveze banke veće od njene imovine – na koji dan, u kom roku, šta se posmatra, šta se priznaje? To su sve proizvoljne kvalifikacije i proizvoljna tumačenja na bazi onoga kako je ovde napisano i na bazi dokazane sklonosti da se ima animozitet prema dinaru kao sredstvu plaćanja i prema našim bankama.
Ne možemo mi da zatvaramo oči pred stvarnošću. Gase se naše banke, a ove banke koje treba da usaglase svoje poslovanje ili da dobiju malo veći kreditni potencijal da bi mogle da rade na našem tržištu, njih prosto guverner Narodne banke tera da idu u promenu vlasničke strukture, dokapitalizaciju i ko zna šta sve, samo da se ugasi i da nije naša banka. To je ta tendencija.
Naravno da podnosimo amandmane i ukazujemo, a moram da vam kažem – ako se oduzme dozvola za rad kada je u pitanju banka, s obzirom da je to po zakonu jedina delatnost kojom može da se bavi, onda neminovno posle toga ide likvidacija.
Zbog toga što neminovno ide likvidacija, onda prilikom utvrđivanja da li su nastupili slučajevi iz člana 57j stav 1. od tačke 1) do 9) i stav 2. treba biti maksimalno oprezan, tim pre što logična posledica rešenja o oduzimanju dozvole za rad jeste upravni spor i mogućnost da se u upravnom sporu donese presuda kojom se to sve ništi jer je nezakonito. Mi već imamo nekoliko banaka gde je sada tvrdoglavost guvernera, i jednog i drugog, i verovatno tri guvernera su nam već dokazala tu tvrdoglavost, da istrajavaju na tome.
Ima i drugi razlog: ako je banci oduzeta dozvola za rad, pokrenut postupak likvidacije pro forme, a suštinski nije, pa se onda desi situacija da sud to poništi, ta institucija na onaj datum kada je oduzeta dozvola za rad je bolna, zato što se u međuvremenu desio život i sa potraživanjima i sa kamatama i obavezama.
I, naravno, Narodna banka istrajava na toj likvidaciji i ne bi se pojavila neka štetna posledica, a štetna posledica je neminovna u svim varijantama zbog brzopletosti guvernera i patološke želje da se ugase naše banke. Znači, sa ovom izmenom, ako mogu da kažem, destrukcija je gotovo kompletirana.
Vidite dalje šta se tu navodi, kaže – rešenje o zabrani raspolaganja imovinom banke. Sada ne shvatam neke stvari. U onom zakonu ste rekli – kada se donese rešenje o oduzimanju dozvole za rad, istog dana se donosi i rešenje o pokretanju postupka za likvidaciju, a kod likvidacije ste rekli da guverner donosi rešenje o likvidaciji. Po logici stvari ide u sud i tamo ste dali sudu rok jedan dan da u tom roku od tog jednog dana donese neko rešenje. Imenuje se likvidacioni upravnik, odnosno stečajni upravnik, i kako onda neko može da raspolaže imovinom.
Vi mislite da će neko za 24 časa imovinom banke da raspolaže ako je dobio rešenje kojim se zabranjuje, odnosno oduzima dozvola za rad. Svaki bankar ako dobije rešenje o oduzimanju dozvole za rad, banka je mrtva tog trenutka. Ona više ne posluje. Ovde je sada navodno briga da neko ne raskrčmi u interegnumu imovinu banke. To je nemoguća situacija. Ovo ste ugradili samo zbog toga da biste naknadno osnažili sva ona nebulozna rešenja kojima je pravljen masakr u bankarskom sistemu Republike Srbije. Vi ste svesni toga.
Jedna analiza kaže da Beogradska banka uopšte nije bila tako negativna kao što ste je vi predstavili. U bankarskom sistemu poslednja mera je gašenje banke, a prva mera je nalog, obavezujući nalog Narodne banke da banka usaglasi svoje poslovanje, da li sa zakonitošću, da li sa pravilima dobrog bankarskog poslovanja. Ovde kod vas nema te tanane razlike. Zašto? Zato što nema osnovne želje da se banka sačuva i da se dovede na takav nivo da radi zakonito, nego postoji želja – ili ćeš da radiš kako ti ja kažem ili kraj priče.
Kao što ste čuli, povodom amandmana na član 7. Predloga zakona bilo je govora o osnivačkom kapitalu Agencije, koji je u iznosu od 25 miliona evra, s tim što polovina treba da se uplati valjda ove godine, a kasnije nešto drugo.
Član 8. reguliše sredstva za rad Agencije, ne sredstva za osnivanje, nego sredstva kojima će Agencija da radi, koja će da plasira, kao kredite za pripremu izvoza, za finansiranje izvoza i, u onom drugom delu, gde se ova agencija javlja kao osiguravajuće društvo, da isplaćuje štete u slučaju ako se pojavi osigurani slučaj, a ovde je to tzv. nekomercijalni rizik, odnosno više sila od strane akata pre svega država i organa iz inostranstva.
Ta glavna sredstva sa kojima treba Agencija da radi su: 1) namenski krediti međunarodnih finansijskih organizacija. Kod te tačke ne znam ko bi mogao da uzme taj kredit i ko bi mogao da se zaduži, kod koje međunarodne finansijske organizacije, ako se ima u vidu da je, po ovom konceptu, Agencija pravno lice, akcionarsko društvo.
Ukoliko se ona zadužuje kod međunarodnih finansijskih organizacija, onda je to moguće samo na bazi nekog sporazuma, a imajući u vidu naše stanje finansija, onda opet Republika mora da da neku vrstu obezbeđenja, a da li će to biti garancija, kontragarancija, nije za ovu temu toliko značajno. Bitno je da se tu ne vide ta sredstva.
Druga tačka – donacija domaćih i stranih pravnih ili fizičkih lica. Ne znam kako ste zamislili te donacije. Tu postoji još jedan amandman, ali neću da ga obrazlažem, pošto potiče iz druge stranke. Samo mogu da izrazim čuđenje.
Treće – drugih izvora, u skladu sa zakonom. Ne zna se ni koji zakon, ni šta su to drugi izvori.
Da nastavim tamo gde su moje kolege stale kada su pričale o članu 7. Kada se pročita ovaj vaš predlog zakona, onda uopšte nije jasno ko kontroliše rad ove vaše agencije. Ne postoji nijedna odredba. Ko vrši nadzor nad radom ove agencije? Ne postoji nijedna odredba.
Da li postoji neka sankcija ukoliko se prekrši odredba ovog zakona? Ne postoji. Nema kaznenih odredaba. Šta je ova agencija? Ova agencija je pravno lice.
Zbog čega se ona formira? Da bi osiguravala nekomercijalne rizike u poslovima sa inostranstvom i da bi finansirala izvoz naše robe u inostranstvo.
Kada se sve to pogleda, uzme u obzir da ne postoje sankcije, uzme u obzir da, po logici stvari, ako je u pitanju akcionarsko društvo pod nazivom agencija za finansiranje izvoza, onda verovatno kada dođe situacija da 49% putem dokapitalizacije ili emitovanjem novih akcija dođe do povećanja kapitala, onda ćemo imati situaciju da će to biti akcionarsko društvo, bez obzira koliko zatvoreno, ali sa definisanim vlasnicima kapitala, gde se država javlja sa 51%, a 49% druga pravna lica.
Ukoliko ta agencija pokaže nelikvidnost duže od 15 dana ili obaveze prevazilaze imovinu, a verovatno je u stanju da se to desi, iz jednog prostog razloga što kada se finansira i kada se osigurava nešto, tu ide multiplikacija u odnosu na osnivački kapital i na ona sredstva, uzimajući u obzir ročnost nekih obaveza, odnosno potraživanja agencija, obaveza klijenata, tako da je moguće da se praktično izazove i stečaj i likvidacija. Ovde nema odredbi po kom propisu će se vršiti niti stečaj, niti likvidacija.
Ovo sam namerno ispričao da bih zbunio predlagača, jer na ovo nema odgovora. Nema racionalnog odgovora iz jednog prostog razloga što su se uhvatili ćoravog posla.
Ako postoji potreba da država interveniše na neki način i da pomogne, odnosno stimuliše izvoz, to se radi pre svega merama ekonomske politike, merama fiskalne politike, merama carinske politike, merama koje se mogu upodobiti sa politikom deviznog kursa.
Međutim, tu očigledno nema resursa u postojećem ekonomskom i finansijskom sistemu Republike Srbije i onda se pribegava ovoj magli gde država formalno-pravno ima instituciju, a ako bi ta institucija radila onda je sasvim evidentno da je tu u pitanju instalirani monopol i selektivnost.
Može odmah nepogrešivo da se kaže ko može da koristi ta sredstva, jer imamo iskustva sa kreditima, Garancijskim fondom za stambene kredite i onim drugim silnim fondovima i agencijama koje ste formirali u toku prošle i ove godine, pa zašto ne pomenuti i one pre vas, i oni su tako nešto inovirali, ali sve po sistemu – drži vodu dok majstori odu. Lepo zvuči na televiziji kada se pojavi reklama – novi stan, nova kuća, deca na letovanju u inostranstvu, ali to nije realno.
Šta je realno što bi država mogla da uradi u ovoj oblasti i to da bude perfektno i korektno? Pošto su se promenili uslovi u odnosu na onaj društveno-politički sistem koji je dugo godina bio ovde u primeni, gde država više nema tu regulatornu, odnosno esencijalnu ulogu uopšte za život na ovoj teritoriji, već se država kada ulazi u neke privredne odnose ponaša kao ravnopravni učesnik.
Ono što smo mi iz SRS vama predlagali, to je da ste mogli da napravite jedan fond i da sredstva skupljena u tom fondu plasirate preko onih poslovnih banaka koje su spremne da usaglase svoju poslovnu politiku finansiranja izvoza po beneficiranim uslovima, s tim što rizik za tu beneficiju preuzima pre svega državni fond kojim se pomaže i stimuliše izvoz. Čega? Nečega što predstavlja komparativnu prednost i interes ovog privrednog ambijenta.
Ova vlada ne želi o tome da razmišlja. Jednostavno želi neku kontrolu, želi neka sredstva, želi da ima neki primat da može nešto tu da se radi po proverenom sistemu, a inostranim partnerima maše se zakonom i kaže se – kako da ne, sve kod nas postoji, ali znate, pare, pare, pare. Zato je potreban ovaj i ovakav zakon.
Ovde se radi o pravnom licu a.d. Znači, po organizacionoj strukturi to je akcionarsko društvo i ovde nema čak ni nadzornog odbora. Ne znam da li ste primetili kada ste čitali član 15. u kojem se kaže da su organi agencije skupština, upravni odbor, pa ste ubacili i izvršni odbor. Ne znam u čemu se ogleda ta specifičnost.
Ono što je najveća mana ovog koncepta, to je što su ovde izostale odredbe koje treba na neki način da definišu sredstva za rad ove agencije. U kom smislu? Ova agencija u suštini ima dve grupe poslova: jedno su poslovi osiguranja od nekomercijalnih rizika (izbijanje rata na nekoj teritoriji, elementarne nepogode, prekid diplomatskih, konzularnih i ekonomskih odnosa itd). To su tzv. nekomercijalni rizici gde je premija osiguranja daleko veća nego kod klasičnih komercijalnih rizika, negde partner uslovljava to osiguranje, to nije pravilo i to da znate.
Ponekad sumnjam da je ovo čisto pro forme ubačeno ovde da bi se reklo da se osiguravaju izvozni poslovi od tzv. nekomercijalnih rizika koje niko nije mogao da predvidi unapred, niti da ih planira, niko nije mogao da planira poplavu u nekoj zemlji, nije mogao da planira promenu vlasti i nova vlast prekida poslove sa nama, nije mogao da planira izbijanje rata na nekoj teritoriji itd.
Ovo su vrlo specifični poslovi i ovde je trebalo reći – u okviru sredstava sa kojima raspolaže ova, u ovoj vašoj varijanti, agencija 20% se koristi na ime obaveza po osnovu osiguranja, 80% se koristi za finansiranje izvoza, pa da se kaže – u okviru tih 80% prednost se daje tome i tome, pa da se navede kako se utvrđuje ta politika agencije, u kom smislu je ona fleksibilna i prati kretanje na tržištu i izražava interese naše privrede.
Verovatno bi tu došle i te maline, višnje i neki drugi proizvodi po kojima smo poznati i verovatno država ima veću korist, jer ima neku svoju kapilarnu strukturu takva jedna proizvodnja i organizacija tržišta kod nas, a zašto da ne i korist koja dolazi izvozom tih proizvoda u inostranstvo. To je izostalo.
Ovde se dobila jedna vrlo problematična kičma nečega kako to treba da izgleda, ali je kičma popucala na nekoliko mesta i ona ne može da se sastavi. Da ste to radili preko neke poslovne banke posebnim aranžmanom, a meni je čak mnogo bliže da ste ova sredstva udružili sa postojećim Fondom za razvoj, pa da imate celinu jedne politike i u zemlji i prema inostranstvu, verovatno bi to bilo mnogo opravdanije.
Ali, sa tačno propisanim vrednostima i kriterijumima, da se zna u kom pravcu država interveniše, kako interveniše, kako kontroliše trošenje svojih sredstava, jer ipak, ona je dala sredstva kredita i snosi odgovornost da nije došlo do neke zloupotrebe, jer kod nas postoji sklonost ka zloupotrebama.
Znate i sami da ljudi konkurišu kod Fonda za razvoj, svi daju neke svoje projekte i kada treba da se obezbedi bankarska garancija banka uslovljava hipotekom i nekim stvarima, 50% njih pada, ne može da ispuni uslov, iako su mu odobrena sredstva; ili se javlja bočni udar zvani političke stranke i sitni interesi nekih ljudi iz političkih stranaka, ne svih političkih stranaka.
Tu garanciju i zaštitu od tih udara i tih pritisaka niste propisali ovim zakonom, a to je moralo da se propiše. Vi ste naprosto ovaj zakon shvatili kao osnivački akt jedne agencije, a da ovde nismo dobili nijedan argument, ozbiljan razlog, ozbiljan dokaz zašto je neophodno da se ova oblast uredi osnivanjem agencije, a ne stvaranjem eventualno nekog fonda koji bi plasirao svoja sredstva preko određene banke.
Moram da vam kažem, ako se radi o osiguranju nekomercijalnih rizika, ako se radi o finansiranju izvoznih poslova, tu je neminovna neka služba, a to opet mora da bude u sprezi sa nekom poslovnom bankom, gde takođe postoji služba koja vrši ocenu opravdanosti zahteva za odobravanje kredita. Vi ste naprosto duplirali ili triplirali službe koje treba da rade jedan isti posao.
Dalje, da ste išli preko svog fonda da plasirate ova sredstva preko poslovnih banaka, vama bi bio dovoljan jedan čovek koji bi bio taj super nadzor, sa čijim potpisom i parafom fond daje saglasnost da banka uđe u taj posao sa Jankom Jankovićem oko izvoza toga i toga; država pokriva taj deo rizika, učestvuje u finansiranju tog posla sa tim i tim sredstvima, garancijama i ispunjavanjem nekih obaveza itd, a to utiče na smanjenje kamata i drugih obaveza za taj posao, kako bi naš proizvod bez nekog većeg opterećenja imao prihvatljivu cenu na inostranom tržištu i mogao da ide. Ne, ovde mora da se stavi sve pod kontrolu, pod šapu.
Mene čudi da ovde niste napisali da su obavezni članovi upravnog odbora potpredsednik Vlade, ministar finansija, viceguverner, ovaj ministar vojni, mogli ste da napišete i tako, a onda bi to bila stvarno državna agencija, i ne samo po nazivu, nego i u personalnom sastavu upravljačke strukture tog preduzeća, odnosno te asocijacije. Zato se podnose amandmani na svaki član i traži se brisanje, jer ovo nije normalno.
Dobar je povod, s obzirom da se u jednom paketu razmatra sedam-osam zakona koji se tretiraju kao Dinkićev paket propisa kojim se nešto navodno sređuje, odnosno uništava.
Mi smo juče i u prepodnevnoj raspravi pričali o tome, kada je u pitanju određivanje revizora kod banaka i kod osiguravajućih društava i one agencije, da je u jednom od tih propisa bila jedna odredba gde NBS daje saglasnost na izbor revizora. To se pravdalo nekim argumentima, da ne ulazim sada u to.
Član 14. Predloga zakona glasi: "Revizija poslovanja Agencije obavlja se u skladu sa zakonom kojim se uređuje računovodstvo i revizija. Revizija iz stava 1. ovog člana može biti redovna i vanredna. Redovna revizija obavlja se za svaku godinu, a vanredna na zahtev ministarstva nadležnog za poslove finansija". Nije mi jasno zašto Ministarstvo finansija. Dalje se kaže: "Izveštaj o obavljenoj reviziji dostavlja se Vladi".
Ko određuje revizora? Verovatno organi agencije, jer oni samostalno biraju revizora. Kako se određuje revizor, za koja pravna lica? Tu je vrlo važna podela iz Zakona o računovodstvu na mala, velika i srednja preduzeća.
Zašto u ovako značajnoj agenciji nije sadržana odredba da NBS daje saglasnost na odluku o izboru revizora odnosno revizorske kuće? Zašto to ovde nije značajno, a kod onih propisa koji se tiču osiguranja depozita i izmena Zakona o osiguravajućim društvima, izmena Zakona o bankama i drugim finansijskim organizacijama je bilo neophodno da Narodna banka odredi koja to revizorska kuća ispunjava dodatne kriterijume da bi imala taj bonitet i ozbiljnost da se bavi poslovima revizije.
Znači sve ove zakone smo tretirali kao jedan paket. Kada smo to rasprostrli na sto, uporedili oblasti i napravili fuziju tih oblasti iz svih zakona, da vidimo kojom se logikom rukovodio neko, došli smo do zaključka da je opredeljenje za ovakva rešenja bilo u tome ko ima faktičku vlast nad nekom od ovih institucija.
Kasnije ćete videti u ovim sledećim članovima, organi agencije su skupština, upravni odbor i izvršni odbor. To odudara od neke organizacije koja je karakteristična za javne agencije, gde je bio pre svega taj upravni odbor i direktor.
Kod upravnog odbora Agencije za osiguranje depozita imali smo sedam članova tog upravnog odbora, od toga su tri po funkciji. Ovde nije prisutno to opredeljenje da članovi upravnog odbora budu ljudi po funkciji. Zar je moguće da Mlađana Dinkića pro forme ovo ne interesuje? Ne interesuje ga iz prostog razloga što je on za sebe u stavu 3. člana 14. rekao: "Redovna revizija obavlja se za svaku godinu, a vanredna na zahtev ministarstva nadležnog za poslove finansija". On može da naloži obaveznu reviziju.
Iznenađen sam, jer u zakonu koji reguliše reviziju i računovodstvo ne postoje te obavezne revizije, odnosno postoje obavezne revizije na kraju godine, postoje vanredne revizije na zahtev pravnog lica, ali ne ovakav oblik vanrednih revizija na zahtev ministra; a zašto ministra, kada nema nijedne odredbe koja govori o tome ko vrši kontrolu poslovanja, nadzor itd.
Pošto nema predlagača, obavestite ga, dok pravi ovaj rebalans, muči se tamo sa sendvičima, da mu članovi 13. i 14. Predloga zakona nisu bili potrebni. Zašto?
Član 13. govori o tome da treba da se vode poslovne knjige. To je obaveza svakog pravnog lica. Ako je pravno lice organizovano kao akcionarsko društvo, ima zakonsku obavezu da vodi poslovne knjige, nema potrebe da se to ubacuje u zakon o agenciji.
Ako je u pitanju revizija i kontrola poslovanja, utvrđivanja boniteta, provera bilansa stanja i uspeha putem revizorske kuće, to je obaveza koja postoji po drugom zakonu, koja se tiče samog statusa pravnog lica i delatnosti kojom se to lice bavi i njegovog položaja, da li je veliko, srednje ili malo preduzeće. Po ovim kriterijumima, u smislu računovodstva to bi bilo veliko preduzeće, gde postoji obaveza redovne godišnje i obavezne revizije. Dakle, ove odredbe njemu nisu potrebne.
Postoji potreba da ako se nešto pravi to ne može da se napravi sa pet ili šest članova, nego 24, jer to onda deluje mnogo ozbiljnije. Dakle, sam broj članova ukazuje da to izgleda ozbiljnije, a u suštini, to je sve prazno, nedorečeno, sa puno odredbi koje nemaju nikakav smisao u kontekstu onoga što treba da se reši ovim zakonom. Ovaj zakon je u stvari osnivački akt, u skladu sa idejom Mlađana Dinkića da te poslove treba da obavlja neka agencija. To je domet ovoga.
U konkretnim članovima smo ukazali na sve propuste i rupe koje postoje u jednom ovakvom predlogu zakona, koji će biti dosta konfuzan, ali ideološki pogrešan.
Ako neko ima nameru da poboljša naš izvoz, da omogući firmama koje se bave spoljnotrgovinskim prometom, koje izvoze svoju robu, da im olakša, da im pomogne da što pre obezbede neki dugoročniji kredit za te poslove, da se finansira izvoz, da budu kurentni sa cenom na inostranom tržištu, onda je ovo pogrešan put. Ceo koncept ovog zakona podrazumeva da je ovo nešto što bi se nazvala petina od ukupnog posla spoljnotrgovinskog prometa.
Banka je opet nezaobilazna u ovom poslu. U svakom konkretnom poslu koji bi oni finansirali na bazi ovog zakona poslovna banka je nezaobilazna, da li kao institucija preko koje se vrši plaćanje, da li kao institucija preko koje se vrši kreditiranje poslova pripreme odnosno proizvodnje i obezbeđenja robe za izvoz.
Ako je već to tako, zašto agencija, jer ona može samo da poveća trošak, da umnoži administraciju. Čim postoji tako velika administracija znači da je neminovna selekcija. Čim se javi selekcija, selektivni pristup, i sami znate – daleko od oka, daleko od srca. Znači, vi koji želite da radite ovaj posao, pohrlite svi u G17 plus, uzmite te pristupnice što pre. Možete da računate na ovih 12,5 miliona ako se posle rebalansa izdvoje ta sredstva, ali da znate, to je samo osnivački kapital, ali to nije ni deo onih sredstava koja su potrebna za normalni rad.
Priča se o tome da su 12,5 miliona velika sredstva. To nisu nikakva sredstva ako bi se sa tim sredstvima obezbedila sigurnost finansiranja spoljnotrgovinskog prometa. Da ne licitiram, malo ozbiljniji posao spoljnotrgovinskog prometa prevazilazi najmanje dva ili tri puta ovaj iznos i to već rade neke naše firme.
Ako neko misli da se na ovaj način pomaže malim i srednjim preduzećima da ozbiljnije krenu u neki izvozni posao, ne pomaže se. Ovo je pucanj u prazno, kao što je bio onaj pucanj 2001. godine – za toliko i toliko meseci stan na kredit, za toliko i toliko meseci kola, za toliko i toliko meseci dete u inostranstvu, vrtele se reklame dva meseca i sada zabrana, niko ne sme da ponovi te reklame da se građani ne bi podsetili kakva su sve obećanja bila na početku 2001. godine.
Isto vam je i sa Garancijskim fondom za osiguranje stambenih kredita, korporacijom, ko će da se seti više kako je to atomizirano; sve je to mrtvo slovo na papiru, da bi se mahalo, da bi se ovde Narodna skupština bavila ovim pitanjima, a ne da se danas postavi pitanje šta je sa dizelom, šta je sa poljoprivredom, otkupom, preduzećima, privatizacijom, gde su pare sa Kipra, šta je sa cenom električne struje.
Vidite i sami, Narodna skupština je marginalizovana, jer se bavi perifernim stvarima, onim stvarima koje u ovom trenutku apsolutno ne interesuju narod. Tu su mediji uspeli, i ovi Tadićevi i ovi drugi mediji, kao i ovi novinari u hodniku. Oni u Narodnoj skupštini pitaju poslanika da komentariše nešto što se dešava na 500 ili 1000 kilometara odavde. Na taj način mi postajemo ovde marginalci.
Narod koji prati ovaj prenos s pravom kaže – šta ovi jadnici pričaju, kao da ne žive u Srbiji, ne znaju šta je preče u Srbiji; u Prokuplju sigurno da se zameni crep, u Jaši Tomiću da se napokon naprave kuće, ovi koji idu prema Čačku i drugim mestima da se sredi put, poljoprivreda, cena. O tome ne pričamo, jer je neko osmislio da ovu skupštinu još više ogadi građanima Republike Srbije, da vlada nekim svojim kolosekom i da idu nevladine organizacije drugim kolosekom, a jedini orijentisani u vremenu i prostoru su finansijski lobisti, na čelu sa Mlađanom Dinkićem.
Iskoristiću ovu priliku da povodom amandmana na član 19. obuhvatim i članove 20, 21, 22, 23. i 24, jer poslanici SRS procenjuju da nema potrebe više da obrazlažemo ove amandmane. Mi smo o ovom predlogu zakona sasvim dovoljno rekli, skrenuli pažnju na sve opasnosti i ujedno skrenuli pažnju na ono što je nedozvoljeno, a ovim zakonom se prikriva i promoviše, ne samo kao politički stav, nego i interes jedne velike grupacije.
Radi javnosti, članom 19. su propisani poslovi iz nadležnosti upravnog odbora agencije. Članom 20. je propisano da upravni odbor bira izvršni odbor i da izvršni odbor čine izvršni direktori, ne zna se ni broj, ali nije ni bitno, s obzirom da se sve to precizira statutom.
Članom 21. je propisano nešto pogrešno, ali obrnutim redom reči, pa se kaže: "Predsednik izvršnog odbora je generalni direktor Agencije".
Ispravnije je bilo da se kaže da je generalni direktor Agencije istovremeno i predsednik izvršnog odbora, ali to i nije tako veliki propust u odnosu na suštinske nedostatke ovog predloga zakona.
Član 22. reguliše šta su to opšti akti. Pre svega, to su statut i drugi akti kojima se na opšti način uređuju pitanja bitna za rad Agencije. Pogrešna formulacija. Trebalo je da se kaže – način poslovanja, ali nema veze. U članu 23. je navedeno šta sve statut sadrži, stereotipna ovlašćenja. Član 24, završne odredbe, da ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srbije".
Na sve ove članove smo podneli amandmane. Naravno, tražimo da se ovi članovi brišu. Amandmani su i pravno mogući, kao što je ne samo moguće, nego i potrebno da se ovaj zakon ne donese. Osim što SRS osporava ovaj predlog zakona, i neke druge stranke su osporavale u načelnoj raspravi i povodom jednog jedinog amandmana koji je podnet na ovaj predlog zakona od strane jedne druge političke stranke. I ta politička stranka je predložila da Vlada povuče iz procedure ovaj predlog zakona, jer ovo ne liči ni na šta.
Imajući u vidu ove brojne razloge koje smo naveli, argumentaciju, konkretno utvrdili neke činjenice: da je ovaj zakon mrtvo slovo na papiru kojim će neko samo da se reklamira i da maše, ali bogami i da završava neke privatne poslove unutar tačno, precizno određene interesne grupe, mi pozivamo sve poslanike da prilikom glasanja imaju u vidu sve što smo rekli o ovom predlogu zakona, da se ovi naši amandmani usvoje i da se ovaj zakon ne donese.
Većina poslanika koja je govorila o ovom zakonu u stvari je govorila o članu 10. Predloga zakona. Radi javnosti treba da se navede da po ovom članu agencija organizuje i sprovodi postupak privatizacije društvenog kapitala i postupak prodaje državnog kapitala u društvima za osiguranje, u skladu sa zakonom kojim se uređuje osiguranje.
Potpuno jedan nelegitiman status, jedna odredba koja odudara od opšteg načela i od opšteg zakona kojim se reguliše proces privatizacije. Mada ovde stoji poziv na opšti propis o privatizaciji, ali se kao organ koji sprovodi umesto Agencije za privatizaciju praktično promoviše Labusova i Dinkićeva agencija.
Da bi javnost saznala o čemu se radi moram da kažem da Agencija za osiguranje depozita, stečaj, likvidaciju, a u jednom periodu i sanaciju banaka, odavno postoji, da je to bila jedina institucija sa nazivom agencija u našem pravnom sistemu. Postojala je na saveznom nivou, pre svega da bi preuzela funkciju stečajnog upravnika u onim slučajevima kada banke odlaze u stečaj, ali poznata je i po sanacijama koje je radila, nekoliko banaka, mislim da je bila u pitanju Niška banka, Podgorička banka i jedna od banaka iz sistema ″Jugobanke″.
Kasnije, razvojem poslova, naročito posle 1993. godine, išlo se sa idejom o osiguranju depozita fizičkih lica i upravo za onaj deo gde država praktično snosi odgovornost kao garant štednih uloga. Onda je dobila na značaju ta njena treća funkcija da bude stečajni upravnik u bankama protiv kojih je pokrenut stečajni postupak.
Što reče jedan od mojih prethodnika, mi već imamo agenciju, ali u ovom predlogu zakona ne definiše se njen status, u prelaznim i završnim odredbama nema nijedne odredbe koja kaže da se menja ime postojeće agencije i reguliše njen pravni status. Ovde se osniva nova agencija, a nema nijedne odredbe koja govori kakva je sudbina postojeće agencije. Moram da podsetim da je ta postojeća agencija tek 2003. godine došla u nadležnost Republike Srbije, kada je došlo do dekompozicije Savezne Republike Jugoslavije visokoumnim potezima poput Beogradskog sporazuma i Ustavne povelje.
Ono što je maliciozno u ovom predlogu, a vidi se da postoji pokvareno razmišljanje, bolesno razmišljanje da se zgrabi sve, nalazi se u samom Predlogu ovog zakona.
Krenuću redom, u članu 3. opisuje se milozvučno šta bi to bila nadležnost ove famozne agencije, pa se kaže, između ostalog, da učestvuje u upravljanju bankama čiji je akcionar Republika Srbija.
Kako potencijalni stečajni upravnik može da učestvuje u upravljanju kapitalom? Kako? Ko je taj um koji je smislio to? Gde ste našli tog genijalca? To je isto kao kada biste rekli da je potencijalni licencirani stečajni upravnik istovremeno u skupštini budućeg društva koje ide u stečaj zastupnik akcija nekog vlasnika kapitala.
Ne znam gde ste to mogli da naučite. U literaturi prethodne Jugoslavije, predratne Jugoslavije, nove Jugoslavije i u propisima EU toga nema nigde, a vi ovde čim izađete odmah su oko vas one žute zvezdice.
Svaka glupost koja se izrekne od ove vlade predstavlja se krajnjim dometom pridruživanja EU. Zar bi to bilo moguće u nekoj evropskoj državi? Naravno, nema ovog genijalca i da javnost čuje kakve nebuloze unosite u zakon.
To vam nije bilo dovoljno. Onda ste rekli da i osiguravajuća društva treba da dođu pod nadležnost te agencije, jer, kako vi to kažete, između bankarskih poslova i poslova osiguranja i nema neke principijelne razlike. Ima suštinske razlike, ali vi ne želite da primetite tu suštinsku razliku.
Navodite u članu 7. da ova agencija učestvuje u upravljanju bankama čiji akcionar je Republika Srbija, tako što prati poslovanje tih banaka i rad njihovih organa i obavlja druge poslove u ime i za račun Republike Srbije.
Potencijalni stečajni upravnik ovde se javlja kao posrednik, kao opunomoćeni predstavnik nosioca kapitala Republike Srbije. Kako je to, ljudi, moguće? U kojoj je to zemlji moguće?
Vi ste zgazili Zakon o sredstvima u svojini Republike Srbije, zgazili ste Ustav, zgazili ste sve moguće propise zbog patološke želje da kontrolišete sve finansijske tokove i da mastite brkove nad tuđim sredstvima i tuđim parama.
Kao vrhunac toga dolazi ovaj član 10. gde vi kažete – ta agencija će da vrši i privatizaciju društvenog kapitala i prodaju državnog kapitala, u skladu sa propisima.
Znamo kako izgleda to ″u skladu sa propisima″ kada Mlađan Dinkić i Labus diktiraju. ″U skladu sa propisima″ ne priznaje se nijedno rešenje Vrhovnog suda, ne poštuje se nijedna sudska odluka i to je kod vas sve u skladu sa zakonom.
Kada padne sneg, a vreme mu nije, onda tragovi moraju da izađu. Evo tragova, a to je član 16 – upravni odbor agencije ima sedam članova, uključujući i predsednika; pa onda kaže – članovi upravnog odbora po funkciji koji obavljaju jesu: ministar nadležan za poslove finansija, Mlađan Dinkić.
Znači, kao član upravnog odbora agencije, on kao ministar ima i poreske organe i budžetsku kontrolu i carinsku kontrolu preko svog prijatelja, a vidi se da taj i ovde dolazi, viceguverner, ima kontrolu i preko Narodne banke. Sada ulazi i u agenciju da vedri i oblači ko ide u stečaj, kako će da se proda, po kojoj ceni će da se proda, kome će da se proda.
Sledeći je ministar nadležan za poslove privrede. Zašto ste njega ubacili, ne znam. Verovatno se odmetnuo od svoje stranke, pa pravi sa Parivodićem i još nekima neku svoju struju.
Koga ste još ubacili? Viceguvernera Narodne banke Srbije, priča zatvorena. Koštunica glumi predsednika Vlade, kobajagi se nešto pita, pare sve pod kontrolom Labusa.
Vi sada izlazite ovde i bezobrazno tražite od Srpske radikalne stranke da vam glasa za ovaj predlog zakona. Kakvi bismo mi to bili ljudi kada bismo glasali za ovakav predlog zakona, gde u samom tekstu Predloga zakona ima puno insinuacija, a rekao bih i činjenica koje dokazuju organizovani kriminal. Vi mene terate da ja podržim organizovani kriminal. Kako vas nije sramota?
Još ste napisali... Pa, hajde da ste neki majstori, pa da nas prevarite igrom reči, igrom pojmova, pa da kažete – EU koristi direktivu, pa da se pozovete na neke stvari. Nema poziva. Zašto? Zato što prelistamo te direktive i vidimo da nas lažete.
Vi ste napravili totalnu papazjaniju od agencije za osiguranje depozita: dobila je nadležnost da vodi i stečaj i likvidaciju banaka, da bude punomoćnik države u upravljanju i prodaji državnog kapitala, da bude organ koji kontroliše privatizaciju i odlučuje o privatizaciji kapitala u bankama i osiguravajućim društvima. I šta vam još treba, kažite šta vam to još treba.
Sve ovo što sam vam pobrojao je dve trećine nekih funkcija koje ne smeju da se daju nekome ko pretenduje da bude stečajni upravnik. Vi ste potencijalni stečajni upravnik svim bankama i svim osiguravajućim društvima. Zašto osiguravajućim društvima?
Povodom člana 6. je lepo ovde više puta objašnjeno – zašto bi vi bili, agencija, stečajni upravnik osiguravajućih društava, zar trgovinski sudovi nisu sposobni za to.
Mi imamo sada situaciju da je Jelašić pokupio onu ekipu koja je gasila banke, obišli su osiguravajuća društva, doneli su odgovarajuća rešenja, a videćete, u obrazloženju zakona o osiguranju oni kažu – pošto smo kontrolom utvrdili da veliki broj osiguravajućih društava ne poštuje zakon, da je nezakonito poslovanje, mi smo odlučili da promenimo zakon.
Na bazi te logike, bolesne logike... Valjda svi treba da se ponašaju u skladu sa zakonom. Ako zakon ne odgovara, menjamo ga, a ne zbog toga što ga neko krši. Vi ovde priznajete – menjamo zakon zato što ″Dunav″ krši, DDOR krši, a nemamo hrabrosti da ih ugasimo, ali možemo ove sitne sve da pogasimo.
Koliko je ljudi ostalo bez polise osiguranja zbog vaše ekskurzije i pravljenja monopola? Vi pravite monopol, nedozvoljeni monopol. Molim vas, šta će nama antimonopolski zakon? Nama ne treba antimonopolski zakon, jer su svi monopoli instalisani u zakon, ovim pojedinačnim zakonima, a kako predlažu ovi eksperti što ih Evropa sa zvezdicama obožava.
Ako želite u Narodnoj skupštini da donesete zakon, onda predložite zakon u skladu sa Ustavom, trudite se da na bazi nekih procena, analiza i stručnih sagledavanja pravdate takvu ideju, ali nemojte da nam dolazite sa običnim papirom na kome se nalazi spisak bezobraznih želja Labusa, Dinkića i onih koje oni zastupaju za neke pare. Nemojte da tražite od Srpske radikalne stranke da, glasajući za ovakve predloge, ni kriva ni dužna sa vama saučestvuje.
Javio sam se zbog upotrebe reči "laž". Gospodine Albijaniću, nije bavljenje politikom da izađete na ulicu i da duvate u pištaljku. Meni je isto sa govornice, ali u onoj tamo skupštini gospodin Zebić jedanput je u nekoj replici rekao da se koristim lažima. Vi ste drugi čovek u mojoj političkoj karijeri koji mi je rekao da lažem.
Vi uopšte niste shvatili temu koja je na dnevnom redu. Na dnevnom redu nije zakon o javnim agencijama, pa da nam pričate o Kvebeku. Na dnevnom redu je zakon o agenciji za osiguranje depozita.
Na dnevnom redu je, i po nazivu i po nadležnostima, jedna agencija koja postoji u pravnom sistemu još iz vremena kad ste vi duvali u pištaljke, i samo duvali u pištaljke.
Da biste se bavili politikom nije potrebno samo da pljunete nekog političara, već treba da imate političku ideju. Vi kažete da mi ništa ne predlažemo. Pa, mi predlažemo da odete sa vlasti, i to vrlo kulturno i elegantno predlažemo. Kako? Iznoseći činjenice i iznoseći političke stavove o tome zašto ne valjaju vaši predlozi zakona. Kod ovog predloga zakona imali ste prilike da čujete verovatno u toku mog govora minimum dvadeset standarda koji zabranjuju da se ovakav zakon donosi u ovakvom tekstu.
Mi ne sporimo da u zemlji postoji Agencija za osiguranje depozita i stečaj i likvidaciju banaka. To je ona agencija u kojoj su vaši ljudi bili članovi upravnog odbora – i Janjušević, i Kolesar, i Dinkić i Labus. Ali, vi ne znate da ste već bili u toj agenciji. To je vaš problem i problem je u tome što sada u ovom galimatijasu devet zakona, gde ste razbili materiju koja je bila u tri zakona, vi pokušavate da sakrijete tragove.
Ja sam vam na konkretnim primerima u pogledu nadležnosti dokazao totalnu kontrolu jedne političke stranke. To vi nazivate zavođenjem reda. Ja sam vam prošli put pričao ovde, kod Dinkića je sve u najboljem redu ukoliko je pod njegovom kontrolom. Ukoliko nije pod njegovom kontrolom, to je sve kriminal, pa je išao toliko daleko da je čak napao i vašeg Davinića. Sve će on da napadne, ukoliko nije pod njegovom neposrednom kontrolom, tako da kada hoćete da replicirate kažite kome replicirate, kažite u čemu se ogleda ta vaša replika, šta ste vi to pogrešno protumačili kod prethodnog govornika, šta je prethodni govornik izneo da nije istina, kažite kakva je to praksa u drugim zemljama. Počeli ste sa nekim agencijama o reciklaži, o šumskom drveću itd, a ovde je ipak na dnevnom redu nešto što se tiče osiguranja depozita fizičkih lica.
Vi menjate član 243. postojećeg Zakona o osiguranju, koji je stvarno problematičan. On glasi: "Postupak privatizacije društvenog kapitala u društvima za osiguranje, pored subjekata utvrđenih propisima kojima se uređuje privatizacija, može pokrenuti i Ministarstvo. Na postupak privatizacije iz stava 1. ovog člana primenjuju se propisi kojima se uređuje privatizacija."
Da kažemo da je to korektna odredba, mada smo prilikom donošenja Zakona o osiguranju ovde prigovarali, ali da kažemo da je korektna odredba. Sada to ne odgovara Mlađanu Dinkiću. Šta on nudi? Taj član sada, po njemu, treba da glasi ovako: "Predmet privatizacije je društveni, odnosno državni kapital u društvima za osiguranje. U postupku privatizacije može se prodati imovina ili deo imovine društva za osiguranje, na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom. Postupak privatizacije kapitala iz stava 1. ovog člana rešenjem pokreće Ministarstvo."
Obavezni subjekt sada je postalo Ministarstvo. U postojećem zakonu, znači pre ove promene, to je dato samo kao mogućnost, a sada je ono obavezan pokretač postupka.
"Agencija za osiguranje depozita osnovana posebnim zakonom organizuje i sprovodi postupak privatizacije kapitala iz stava 1. ovog člana. Ministarstvo vrši nadzor nad sprovođenjem postupka iz stava 4. ovog člana."
Ministar je član upravnog odbora agencije. Agencija sprovodi privatizaciju, a ministar vrši nadzor nad radom agencije. Tu nema sukoba interesa po onom ekspertu što duva u pištaljke, što čuva pištaljku u kući. Koga vi sada možete da ubedite da je ovo normalno? Nađite nekog čoveka na ulici i kažite – molim vas, da li je normalno da Dinkić pokreće postupak, da bude u agenciji koja to sprovodi i da onda kontroliše agenciju koja je to uradila? Da li je to, po vama, normalno?
Ako nije Dinkić, onda Đokić neki. Da je neki Đokić, vi biste skakali; da je kojim slučajem Slobodan Milošević, već bi bilo bombardovanje, vi biste tražili bombardovanje, eksperti bi tražili bombardovanje. I vi sada nas ubeđujete kako je ovo evropsko, direktive. U kojoj zemlji ovo još postoji? Tunguzija, dilkanija, koja država? Objasnite mi u kojoj državi postoji ovakvo rešenje. Vlahović se smeje, njemu smešno.
Ne znam ko bi još u ovoj zemlji, osim G17, predložio ovo. Na političkoj sceni ne vidim nikoga, čak ni onoga što miluje prasad kada obilazi u ime Pokreta snaga Srbije. Onaj što miluje pred kamerama prase ne bi predložio ovo, ali vi ste bezgranični. Kod vas je sazdana logika – ukoliko je pod kontrolom Mlađana Dinkića, normalno je, zakonito je, a ukoliko nije pod njegovom kontrolom, to ne postoji, to sve treba pobiti, rasturiti, to su sve lopovi, džukele itd. Nemojte da uništavate državu.
Doneli ste Zakon o sukobu interesa i onaj duvač u pištaljke malopre reče – Janjušević i Kolesar, bio je sukob interesa. Bio je sukob interesa između Labusa i Kolesara, ali to je privatni sukob interesa, nije ono što država smatra da je sukob interesa. Vi ovde instališete sukob interesa, vi ovde ugrađujete sukob interesa.
Možemo mi da pričamo šta god hoćemo protiv ovog Zakona o privatizaciji, ovog Acinog zakona, ali u tom zakonu nadzor nad radom Agencije sprovodi odbor Narodne skupštine. Ovde ne, nego ministar koji je član upravnog odbora agencije, koji zastupa državu u pogledu kapitala, a kasnije ćemo da pričamo o ovim drugim odredbama, o manipulacijama kako da se očuva, rasproda ili utvrdi kapital.
Ljudi, šta radite? Promeniće se taj Vučetić, neće on uvek da bude predsednik Ustavnog suda. Mora da dođe neko ko nešto malo poznaje Ustav i zakon, ko će da smogne snage i da kaže – vi iz G17, stanite malo. Mora da dođe neko drugi ko će da kaže – čekajte, ljudi, ne može ovo ovako. Ne može sve da bude G17 plus. Ovo je Srbija, nije G17 plus. Ta patološka želja koja postoji kod vas je problematična, a vi koji činite Vladu, valjda vam je jasno kakvog koalicionog partnera imate.
Čim se krene sa nekim izuzecima i specifičnostima one imaju tendenciju da postanu pravilo i, kao što možete da primetite, na bazi onog izuzetka i specifičnosti iz prethodnog zakona ovde se sada promoviše pravilo.
Jedno od tih pravila jeste i novi član 243d koji govori o raspodeli sredstava obezbeđenih privatizacijom osiguravajućih društava u kojima postoji društveni kapital i državni kapital. Ovde se prati neka analogija Zakona o privatizaciji, ali na jedan pogrešan način, jer je sam temelj ove ideje pogrešan.
Kao što ste mogli da primetite u prethodnom članu 243g, tu je predlagač praktično spojio dva dela postupka privatizacije, tako da i zaposleni dobijaju neku naknadu, a ne vidi se njihov stav, svojinski status ne postoji, postoji samo status zaposlenog; gubi se veza sa bilo kakvom analogijom kada je u pitanju redovni proces privatizacije, gde se u jednom procentu dele i te besplatne akcije, pa one kasnije dobijaju na tržištu neku svoju vrednost, ali daju pre svega svom imaocu pravo da odlučuje da li će biti i dalje akcionar nekog privrednog društva ili ne.
Ovde ne, ovde se stvara taj automatizam, izbegava se raspodela besplatnih akcija, sve ide za novac, ali pravni status zaposlenih je opet problematičan i u ovoj varijanti, zato što nema te međustepenice da su oni dobili svoje akcije.
Naravno, nije problem ovog zakona samo privatizacija. Ona će u krajnjem da bude najvidljivija kada je u pitanju privatizacija osiguravajućih društava. Postoji čitav niz odredbi koje nismo hteli da menjamo u ovoj brzini, jer je Vlada danas podnela zahtev, a istog dana predsednik zakazao Skupštinu sa 45 tačaka dnevnog reda i onda naravno da su neke stvari promakle.
Promakle su stvari iz članova 17. i 31. Predloga zakona i ja bih vas zamolio da imate i to u vidu prilikom glasanja o ovim amandmanima.
Intervencija u članu 17. Predloga zakona odnosi se na član 115. zakona, gde se st. 1. i 2. menjaju, tako da dobijaju samo novi tekst koji kaže: "Narodna banka Srbije propisuje ograničenja pojedinih oblika deponovanja i ulaganja iz člana 114. ovog zakona." Evo, Narodna banka preuzima kompletni aparat, dobija ovlašćenja da se meša u sve i svašta i to nekom svojom odlukom, nekim svojim propisom.
Šta je izbačeno iz zakona? Iz zakona je izbačeno da visina pojedinog deponovanja i ulaganja sredstava iz člana 114. ovog zakona ne može biti veća od procenata ukupnog iznosa tehničkih rezervi, i to: 1) od 5%; od 1%; 10%; 30% itd.
Znači, dati su kriterijumi, uslovi, pravilo koga se moraju pridržavati i Narodna banka Srbije i osiguravajuća društva.
Međutim, to nije dovoljno Mlađanu Dinkiću i grupaciji G17 plus. Ne žele oni da imaju neki limit, neko ograničenje u zakonu. Jednu vrlo preciznu i jasnu odredbu menjaju. Kako? Tako što se dobijaju neograničena ovlašćenja, a onda ne vide da stav 3, koji je postao stav 2, i stav 1. međusobno ne komuniciraju uopšte, pravno-logički ne komuniciraju.
U toj njihovoj brzini da zagrabe šta mogu da zagrabe, kao što Davinić gleda da zagrabi ovu vilu na Dedinju, promenili su i član 197. koji se odnosi na reviziju, dodali su novi stav 3. i grubo prekršili zakon koji reguliše status i rad revizorskih kuća.
Kaže: "Prilikom odlučivanja o davanju saglasnosti iz stava 2. ovog člana Narodna banka Srbije polazi od stručne osposobljenosti revizora i istinitosti i objektivnosti ranije datih izveštaja, odnosno od toga da li su raniji izveštaji revizora izrađeni u skladu sa međunarodnim standardima revizije".
Zašto to ubacuju? Oni to ubacuju zbog jedne banke koju su ugasili, a revizorske kuće su napravile nekoliko pozitivnih izveštaja koji ukazuju da ta banka ne sme da se ugasi. Kao znak revolta i ludosti ugrađuje se nova odredba, to se tiče osiguranja, da se ne bi to desilo kod revizorskih kuća koje prate osiguranje. Naravno, tu se promoviše opet ona vaša revizorska kuća koja vrši reviziju završnog računa NBS.
Naprosto, kada predložite član, zakon, od člana do člana manifestujete tu vašu patološku želju. Da li je to nalog MMF-a, Svetske banke, mene to uopšte ne interesuje.
Ali, sve što predlažete nema pokrića u ustavnom i pravnom poretku Republike Srbije. Nema! Vi jednim stavom jednog člana derogirate ceo Zakon o reviziji, derogirate sve. Zbog čega? Zbog patologije, čista patologija je u pitanju.
Zašto? Vučetić ćuti. Mi da pokrećemo postupak pred Ustavnim sudom, zašto bismo to radili, da neko dve-tri godine drži u nekoj fioci i da ne razmatra, zato što sednu Dinkić i Labus i kažu – nije to poželjno u ovom trenutku, šta će da kaže svet, Svetska banka treba da nam odloži neke kredite, začas sklopite neku priču.
Pošto sve ovo što se priča povodom člana 243. čini neku svoju logičku vezu, onda dolazi član 243e, na koji smo takođe podneli amandman. Tu ste propisali, recimo, da društvo za osiguranje koje posluje društvenim, odnosno državnim kapitalom ne može, bez prethodne saglasnosti agencije, da donosi odluke. Opet je tu ministar i ministri, pa je sada tu povećanje i smanjenje kapitala, hipoteke, zaduženje itd. i na kraju kaže – uzimanje ili odobravanje kredita ili izdavanje garancija, van toka redovnog poslovanja. Tu imate potpunu kontrolu.
To znači da kada je u pitanju svako osiguravajuće društvo koje posluje sa državnim kapitalom ili društvenim sredstvima, sasvim je svejedno, vi preko ministarstva, Narodne banke i upravnog odbora agencije radite šta hoćete. Vi možete osiguravajuće društvo da dignete na noge, možete da ga uništite.
Ovo ovlašćenje vam je potrebno ukoliko dođe do međusobnog sukoba interesa, a direktor osiguravajućeg društva u upravnom odboru ima neku približnu većinu pa ne možete da ga smenite; onda ste ubacili ovo – potrebna saglasnost za sve i za svašta, i za redovno poslovanje. Verovatno tražite neku vezu sa jednom odredbom Zakona o preduzećima koja se takođe tiče raspolaganja od strane društvenih preduzeća koja još nisu privatizovana.
Vi naprosto uništavate pravni sistem, finansijski ste odavno uništili. Pravite monopol po svom nahođenju. Sve instrumente vlasti i moći držite vi, a ne onaj koji komanduje vojskom, policijom i nekim stvarima. Vi komandujete, jer držite sve račune pod svojom šapom, pod svojom kontrolom. Ako to tumačite tranzicionom pravdom, u grdnoj ste zabludi.
Ako hoćete da nam namestite Labusa i Dinkića kao neke nove demokratske standarde koje svet podržava, zapamtite, postoji jedan mali problem: narod ne podržava. Pričaće onaj ko preživi ove vaše reforme i ove vaše priče. Vi radite sve protiv tržišta, protiv tržišne ekonomije. Vi izmišljate nove institute koji na kugli zemaljskoj ne postoje.
Nemojte da nas terate da glasamo, a razmišljam da više i ne slušamo ovo što pričate, jer mi nemamo šta da čujemo tu. Vi ste pročitani i sve se zna šta biste mogli da kažete. Vama je dovoljno da se kaže – tamo su pare; onda, kao u fudbalu, dur sistem – svi tamo gde je lopta. To je grupacija G17 plus. To građani znaju.
Napravili ste redove za gorivo, ali i za loto, jer je jedino ostalo da se ljudi u to nadaju, i ″Srećan račun″. Zabavljajte publiku, nema nikakvih problema, samo zapamtite, narod je poprilično ućutao, što može biti vrlo opasno za vas iz G17 plus.
Vidite, kada mržnja ovlada nekim ko je u poziciji da vrši vlast, onda imamo ovu situaciju da se menjaju propisi, menja se jedan relativno dobar propis, koji se zove Zakon o stečaju i likvidaciji banaka.
Propis datira još iz 1989. godine. Više puta je menjan kao savezni propis. Mogle su neke primedbe da se stave kada je u pitanju primena tog zakona, s obzirom da funkciju stečajnog upravnika i likvidacionog upravnika vrši agencija, savezna agencija.
Sada, pošto je nastala potreba da se i osiguravajuća društva stave u gotovo identični tretman kao i banke, pošto je nastala potreba da se promeni status agencije u smislu obaveznog članstva u upravnom odboru od strane Dinkića i G17 plus, kontrole i proširivanja tih ovlašćenja i na postupak privatizacije itd, nastala je potreba u ovoj ideji G17 plus da se donese potpuno nov zakon o stečaju i likvidaciji banaka, i sada je dodato i društava za osiguranje.
Ja bih samo vašu pažnju usmerio na nešto što čini celinu, a to je i odgovarajuća izmena Zakona o bankama i drugim finansijskim organizacijama, a tiče se pre svega člana 57j, gde su dodate nove tačke 10) i 11) i sada to sa ovim članom 3. ipak čini jednu celinu.
Član 3. treba da reguliše pod kojim uslovima se otvara postupak likvidacije nad bankom i osiguravajućim društvom. Sada, logika koju primenjuje Mlađan Dinkić jeste – ukoliko banka i finansijska organizacija u svom poslovanju iskaže nelikvidnost koja traje duže od 15 dana neprekidno ili su obaveze banke daleko veće od njene imovine, onda se obavezno otvara stečajni postupak.
U svim drugim slučajevima, namerno kažem u svim drugim slučajevima samovolje Narodne banke Jelašića sprovodi se postupak likvidacije, zato što se prethodno oduzme dozvola za rad.
To ste vi lepo razgraničili u članu 3 – likvidacija, pa ste rekli dobrovoljna kada sam subjekat traži da se likvidira, jer su po nekoj logici stvari za likvidaciju nestali prirodni, tehnički i ekonomski uslovi za njegovo dalje poslovanje, pa se pribegava likvidacija iz prostog razloga što nema neizmirenih obaveza prema poveriocima.
U slučaju da se krene sa tom idejom u likvidaciju, pa se vidi da postoje obaveze, da imovina ne može da zadovolji obaveze, onda se ide na postupak stečaja i srazmernog namirenja potraživanja svih poverilaca subjekata koji se nalaze u postupku stečaja.
Međutim, ono što je ovde opasno, to je što je sve praktično u rukama jednog čoveka.
Zašto je ova promena izvršena? Namerno se pozivam na zakon o izmenama i dopunama Zakona o bankama i drugim finansijskim organizacijama, zato što u onim postupcima koji su vođeni protiv naših banaka, a ti postupci stečaja i likvidacije još nisu okončani, okončan je samo radno-pravni status nekih zaposlenih, ali pitanje imovine, obaveza nije razrešen, a mi smo u ovoj Skupštini više puta potencirali ta sredstva sa Kipra.
Nije lopov onaj ko ih je odneo, nego je lopov onaj ko ih drži. Onaj koji je odneo može biti saučesnik onome ko drži ta sredstva. Da biste znali ko je lopov, on treba da ima i vlast nad tim što je uzeto. Onaj ko zna gde su ta sredstva, ko je uspeo da preko jedne advokatske kancelarije, sada je taj čovek predsednik Kipra, napravi dogovor sa Amerikancima i Englezima da se ta sredstva transformišu, da se pošalju na ona egzotična ostrva, to su ta sredstva koja ulaze u proces privatizacije.
Vi možete da optužujete koga god hoćete. Velimir Ilić je optužio Dinkića, Vladan Batić je optužio Dinkića, onaj Bogavac iz Državne bezbednosti je optužio Dinkića, i da vam ne ređam, pošto vrlo dobro sam informisan, za razliku od drugih. Ta sredstva postoje, ona kruže negde, ona se, kao, javljaju ovde u različitim pojavnim oblicima.
Sada, ovde je bitno gospodinu Dinkiću i Jelašiću da u zakonu naprave mehanizme da oni mogu da prave svojevrsne bravure da li će ići na stečaj, na likvidaciju, kako bi očuvali svoju inicijalnu zamisao da neko nestane. Prva zamisao je bila da nestane Astra banka, i tu ste nam dužni, da znate, tamo su neka naša stranačka sredstva blokirana i ja sam pretio da ću da ga tužim, a tužiću Dinkića, jer on je kriv za tih 300.000 dinara koja su blokirana još od 2001. godine.
(Nikola Novaković, sa mesta: A Karića ne smeš?)
Ne, poništena su rešenja od strane suda i kada se ponište rešenja (vi biste to valjda morali da znate kao advokat) onda se vraća u prethodno stanje. To se ne vraća u prethodno stanje kada je u pitanju G17 plus.
(Nikola Novaković, sa mesta: Mi idemo napred.)
Samo vi idite napred. Ako se čita ovo što je napisano u članu 3. i ovo što je napisano u članu 57j Zakona o bankama i finansijskim organizacijama, onda svaka banka može da računa da će da izgubi dozvolu za rad. Ja ću da vam navedem koji su to razlozi zbog kojih Narodna banka, guverner Narodne banke može da donese rešenje kojim se oduzima dozvola za rad. Kaže – ako utvrdi da je dozvola za rad data na osnovu neistinitih podataka osnivača. To možete uvek da kažete. "Banka u propisanom roku ne podnese prijavu za upis u sudski registar. Banka u roku od 60 dana od dana upisa u sudski registar ne otpočne sa poslovanjem, utvrdi se da je novčani iznos osnivačkog kapitala banke manji od propisanog ovim zakonom". To ste utvrđivali kod ove izraelske banke, pa vam je sud poništio. Sud u upravnom sporu vam poništio.
Revizorske kuće su vam dokazale da to nije tačno, ali zato ste u onom prethodnom zakonu propisali da ćete vi da odredite koja revizorska kuća je ovlašćena da daje mišljenje.
Idete dalje – da se utvrdi da je broj osnivača manji od zakonom propisanog. I tu ste doživeli debakl. U rešenju ste konstatovali da je manji broj osnivača. Čovek je dokazao da postoji zakonom propisani broj osnivača sa minimalnim novčanim iznosom osnivačkog uloga. I to vas ne interesuje.
Idete dalje, kaže – banka u ostavljenom roku ne postupi po nalogu NBS iz rešenja iz člana 57d ovog zakona. To je bila situacija sa "Astra bankom". Dali ste obavezujući nalog da se otklone neke nepravilnosti, a niste ušli u bilanse banke i utvrdili strukturu kapitala, nego ste išli sa floskulama – ulagao sredstva za kupovinu kuća itd. Šta je mene briga u šta je on ulagao. On je normalno servisirao sve svoje obaveze, ali je morao da se ugasi, jer je išla konverzija dinara u marke, marke u evre, jer je tu neko trebalo samo na tome da uzme preko 100 miliona evra, a vi nećete da taj čovek uzme 100 miliona evra, nego vaši da uzmu 100 miliona evra i da se preko vaših menjačnica i preko drugih operu prljave pare iz inostranstva.
Sada kažete da možete da uzmete bilo kome dozvolu, odmah ide u likvidaciju, bez obzira na bilanse. To vi hoćete. To je ta pokvarena namera sa kojom ste krenuli u ovo zasedanje, da masakrirate sve, da stavite samo pod vašu kontrolu, jer je to garancija zakonitosti. To je garancija kriminala, kažem vam.
Dalje, tačka 8) kaže – prinudni upravnici ili NBS pre isteka roka iz člana 57d ocene da prinudna uprava u banci ne može dovesti do otklanjanja nepravilnosti. Pa, i to ste iskoristili kod nekih banaka. Vi ste to mogli da iskoristite i kod Vojvođanske banke, ali niste. Mogli ste i kod drugih banaka, pa niste, ali je zato dobro da se slikate prilikom svojinske transformacije neke banke.
Šlag na tortu je novi stav koji unosite u ovaj poseban zakon, kaže se ovako: "Danom donošenja rešenja o oduzimanju dozvole za rad Narodna banka Srbije izvršiće blokadu svih računa banke, a time će rešenjem odrediti i meru zabrane raspolaganja imovinom banke do donošenja rešenja nadležnog suda o pokretanju stečajnog postupka".
Što to niste vezali za konačnost, odnosno pravosnažnost rešenja o oduzimanju dozvole? Zašto to niste uradili? Nego, danas donesete rešenje o oduzimanju dozvole, odmah je postalo konačno i odmah je postalo izvršno. Sutradan guverner donosi rešenje o otvaranju, likvidaciji ili stečajnom postupku, dostavlja nadležnom sudu, nadležni sud mora odmah da otvori, blokira se račun, gotovo, kraj priče. Zbog čega?
Zato što možda neko u nekoj banci nije postupio po ludačkom nalogu one grupe vaših inspektora iz 2001. godine, koji su zatvarali ove naše najveće četiri banke.
Nećemo to da vam dozvolimo. Nećemo da dozvolimo da sprovodite vašu samovolju. Ako ne možemo da obezbedimo 126 glasova da vas blokiramo, onda ćemo sa ove govornice da obavestimo javnost, privredne subjekte, političku strukturu, sve ćemo da obavestimo šta se krije iza ove podvale G17.
Naravno, ono što sam planirao, to se i desilo. Lopov, to je termin koji se koristi u žargonu i u politici, a u pravu se ne koristi. Ne brkajte te stvari. Radi vašeg saznanja, lopovi se dele na velike i male, u zavisnosti od toga koliko je bilo para u sefu. Samo je ta razlika. Ako je bilo mnogo para u sefu, pa je uzeo, on je veliki lopov. Ali, onaj koji je došao, pa je zatekao male pare, on je mali lopov, ali principijelne razlike nema.
Pošto niste shvatili razliku između toga ko protivpravno oduzme tuđu imovinu, to je krivično delo, i nečega što u žargonu mi pričamo – lopov, da vam objasnim: neko je možda uzeo i odneo, sakrio, ne znamo po čijem nalogu, ali ne znamo ni ko je faktički vršio vlast nad tim sredstvima i čija su ona imovina, ko to drži u portfelju.
Ali, sada znamo, na bazi izveštaja Velimira Ilića, Bogavca, Živadinovića, onog vašeg Lalića, ne znam da li treba da ređam dalje, Amerikanaca, Engleza, Kipra, itd. itd. i posebne knjige o priznanja Mlađana Dinkića – četiri milijarde dolara je bilo i nestalo; nestalo je u vreme dok je Dinkić tražio. To je problem. Vi imate taj problem.
Drugo, što se tiče nekih poslova sa "Astra bankom", ništa ne znate. Svako pravno lice moralo je da ima u nekoj banci otvoren žiro-račun i tamo da drži svoja sredstva. To je taj depozit.
To ste morali da znate. Neko je izabrao ovu banku, neko onu, neko treću, neko petu, neko neku levu, ali kada ste vi udarili iz vedra neba te pare su tamo ostale.
Ako pravite neku insinuaciju da su to neke nezakonite pare, onda izađite pa lepo kažite – raspolažemo sa dokazima; ali, niko ne pravi takve insinuacije, samo ste se vi, kao veliki ekonomski stručnjak, setili toga. Nemojte to da radite.
Morate da znate kako bankarski sistem posluje. Pravno lice mora da ima žiro-račun u nekoj banci. Sada je to tekući račun, a ja vam pričam o 2001. i 2002. godini, "Astra banci".
Drugo, vi pričate o nekim prijateljskim odnosima. Ja ne znam da li vi čitate novine, da li gledate TV, da li slušate šta se priča za ovom govornicom. Ko proziva čoveka za salate, za lance, za ove gluposti, za ovo milovanje prasadi pred TV? O čemu vi pričate?
Mlađan Dinkić je sa kilavom akcijom oko gašenja "Astra banke" od Karića napravio političara. Vi ste ga napravili da bude političar. Ove gluposti sa "Mobtelom", pa sa ovim drugim stvarima.
Proganjate ga, pričate da je kriminalac, ali znate šta, kada vlast kaže za nekoga da je kriminalac, a nije ga uhapsila niti je pokrenula postupak, nemojte da pričate, molim vas, jer vi ste vlast.
Vi ste pobrkali, vi biste da ste na vlasti, a da se opoziciono medijski ponašate; ne ide, vi ste vlast. Ako treba da hapsite, hapsite, ako imate dokaza, ako terate neki postupak, terajte, dokazujte, a nemojte da se opoziciono medijski ponašate kao vlast. Vi ste sve to pobrkali, vi ćete sigurno ići u opoziciju, ali vanparlamentarnu.