Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Ovaj amandman se odnosi na član 9. predloženog zakona. Taj član 9. glasi: "Agencija je dužna da isplati osigurane depozite fizičkih lica, u skladu sa zakonom kojim se uređuje osiguranje depozita". Opšta norma, upućujuća na propis koji se zove zakon o osiguranju depozita.
Ona veza koja postoji između člana 9. sa ovim drugim zakonom, a to je član 16. koji kaže: "Banka u stečaju je dužna da agenciji dostavi podatke o deponentima i njihovim depozitima, prema njenim uputstvima, u roku od 15 dana od dana donošenja rešenja nadležnog trgovinskog suda o otvaranju stečajnog postupka nad bankom". To stoji u 1. stavu.
Ako se pogleda ovde, vidi se da su ova dva predloga zakona rađena na različitim lokacijama i od strane različitih ljudi. Jedan predlog zakona je rađen u Kini, a drugi je rađen u Albaniji. Evo, eksperti, da vam sada to objasnim, pošto ne možete da slušate ovu "tiradu". Uzmite ovaj zakon koji je na dnevnom redu – zakon o stečaju i likvidaciji banaka i društava za osiguranje, pa pogledajte šta je napisano u članu 4, a naročito u članu 6.
Član 4. kaže da Narodna banka donosi rešenje o ispunjavanju uslova za pokretanje stečajnog postupka, a član 6. kaže da se to rešenje dostavlja agenciji itd, kao i nadležnom sudu koji je dužan da najkasnije prvog narednog radnog dana od dana prijema ovog rešenja donese rešenje o pokretanju stečajnog postupka. U ovom drugom zakonu vi ne znate za rešenje o pokretanju stečajnog postupka, nego za rešenje o otvaranju stečajnog postupka.
Onda se vratite na ovaj zakon koji je na dnevnom redu, prethodni član, a to je član 8. Napisali ste da pravne posledice pokretanja stečajnog postupka nastupaju danom isticanja oglasa o pokretanju stečajnog postupka na oglasnoj tabli nadležnog suda. U ovom zakonu nadležni sud je određen kao nadležni sud, a u ovom drugom zakonu je to trgovinski sud. Ovde je rešenje o pokretanju, a ovde je rešenje o otvaranju. Agencija je stečajni upravnik. U rešenju kojim se otvara ili pokreće stečajni postupak određuje se ko će biti stečajni upravnik. Po zakonu, ovde je agencija.
U članu 16. kažete – banka će u roku od 15 dana da obavesti agenciju. Ne znam gde je ovde logika. I pravna i ona obična logika ne postoji. Dva zakona koja se naslanjaju, koja bi ladno mogla da budu oba teksta u jednom zakonu, ovoliko se razlikuju, te me ne čudi da posle ovog zakona mora da se od Višeg trgovinskog suda ili Vrhovnog suda, što je postao manir za poslednje dve godine, kako se koji zakon donese, vidi se kontradikcija ili kolizija, traži da da neko tumačenje, kao što je to slučaj sa onim Zakonom o registraciji privrednih subjekata, gde se od Vrhovnog suda traži pomoć da oni protumače šta je napisano u zakonu i šta postaje obaveza agencije, a šta obaveza suda i kako sud tumači koju odredbu, jer, u krajnjem slučaju, uvek sve dolazi na sud.
Kako mi vas da ubedimo da vi ne znate da napišete zakon, a razlog zbog kog vi ne znate da napišete zakon je upravo ono što sam pre podne objašnjavao, a to je patološka želja da se vrši kontrola svega i svačega. Vidite, patologija čini čuda.
Patologija je stanje poremećene svesti i poremećena svest daje dva teksta zakona između kojih treba da stoji nešto, a to nešto između ova dva zakona je Mlađan Dinkić. To je namerno urađeno. Nemoguće je da se neko prevari u procenama.
Ovde se kaže da je Agencija dužna da isplati osigurane depozite fizičkim licima itd. u skladu sa ovim zakonom. U članu 16. zakona o osiguranju depozita, to čini logičku celinu, vi ovde dajete rok od 15 dana da banka obavesti agenciju koja je već prvog dana ušla u banku, jer otvaranjem stečajnog postupka, pokretanjem stečajnog postupka vrši se svojevrsna degradacija svih organa upravljanja banke, sve preuzima stečajni upravnik, agencija za osiguranje depozita, a vi sada tražite da banka u stečaju obaveštava svog stečajnog upravnika, a nju zastupa stečajni upravnik. Ja prosto ne mogu da shvatim kako je neko mogao da zamisli da ovako nešto ugradi u normu.
Ono što je najopasnije u ovom organskom jedinstvu između člana 9. i člana 16. nalazi se u činjenici da je ranije i po ovom važećem zakonu agencija kao stečajni upravnik određivala poslovnu banku preko koje će da se izvrši isplata ovih depozita, ovoga što je garantovano građanima, a ovde sada ubacujete da će agencija da raspiše javni tender da se prijave banke između kojih agencija treba da izabere neku banku preko koje će da se izvrši isplata štednih uloga i drugih sredstava banke u stečaju prema građanima.
Ne znam, ako ste se međusobno posvađali, nemojte da nas terate da glasamo za nešto što mentalno zdravlje ne dozvoljava, verovatno i za ovo malo što sam rekao, a videli ste da i elementarna logika ne dozvoljava da se ovo nađe u Predlogu zakona. Onaj ko je ovo pisao verovatno je učinio neko krivično delo ili prikriva krivična dela koja se čine u organizaciji G17 plus.
Član 10. je nešto slično kao prethodni, samo što se odnosi na osiguravajuća društva. Sada je to mnogo konkretnije rešeno – da agencija, u roku od 20 dana od dana pokretanja stečajnog postupka, ili otvaranja, kako hoćete, putem javnog tendera, oglašava prenos portfelja osiguranja; ona odlučuje. Ali, ono što je novina, i razlikuje se u odnosu na banke, ogleda se u tome što NBS daje saglasnost na izbor najboljeg ponuđača – preuzimaoca portfelja.
Kako je sada moguće u jednom stečajnom postupku da NBS ili bilo koji drugi organ, van onih organa koji vode stečajni postupak, daje bilo kakvu saglasnost i da se nešto pita? Uvek kada se daje saglasnost na nešto radi se o nekom složenom pravnom aktu. Znači, da je neko to kod vas u Ministarstvu znao šta su prosti jedinstveni upravni akti, a šta su složeni akti, onda nikada ne bi napisao ovo ovde.
Ali, ne, vi sada tražite da NBS da saglasnost na odluku o izboru osiguravajućeg društva kome će da se preda u portfelj osiguranje onog društva nad kojim je otvoren stečajni postupak.
Dalje idete, pa kažete – prenos portfelja osiguranja vrši se ugovorom koji je zaključen između stečajnog dužnika (kako može stečajni dužnik da to zaključuje) i društva za osiguranje - preuzimaoca portfelja. Analogija kod banaka vam je bila agencija i druga banka, preko koje treba da se isplate osigurani depoziti, a ovde vam je analogija da ubacujete društvo za osiguranje, koje je stečajni dužnik, koga može da zastupa samo agencija koja je stečajni upravnik. Sve ste apsolutno pobrkali.
Eksperti mogu da se smeškaju do sutra, napravićete totalnu blokadu. Još ako se tome doda vaš Kljajević, predsednik ovog trgovinskog suda, koga vi iz G17 čuvate da se ne razreši... Samo se vi smeškajte, svi koji su se tako smeškali postali su statistička greška. Samo se vi smeškajte, videćete sami koji ćete haos da imate sa ovim zakonima. Videćete, a na strana preduzeća nećete smeti ni prstom da mrdnete.
Razmislite o ovim rešenjima, jer ova rešenja će skupo da koštaju finansijski sistem Republike Srbije. Vi toga niste svesni. Sada ste jaki, mislite da ste vlast, mislite da možete sve. Ovo međusobno ne komunicira. Nema logike, 20 dana nakon otvaranja stečajnog postupka vi javnim tenderom pozivate osiguravajuća društva koje će društvo od njih da preuzme da ispunjava obaveze po osnovu polisa osiguranja onog osiguravajućeg društva nad kojim ste otvorili stečaj.
Vi sada ne možete da izađete iz ovog problema, koji ste napravili gašenjem 15 osiguravajućih društava i činjenicom da ste nekoliko stotina hiljada ljudi realno uskratili od mogućnosti da naknade svoju štetu preko osiguranja. Uskratili ste im te mogućnosti. Sada, kada su koliko-toliko postojala neka zakonska ograničenja, kada vi dohvatite u vaše ruke ova i ovako velika i široka ovlašćenja, reći ću vam, i one banke iz čl. 9. i 16. Zakona o osiguranju depozita i osiguravajuća društva kojima ćete da prenesete ove polise u portfelj, to će biti trošak stečajnog postupka. Tu se već vidi Nacionalna štedionica, kada su u pitanju banke. Kada su u pitanju osiguravajuća društva, vidi se ono koje pravite, ne u smislu nekog novog, nego ojačavate jedno svoje osiguravajuće društvo.
Ali, zapamtite vi iz G17 plus, odnosno pojedini iz G17 plus, ne svi: bilo ko da dođe posle vas na vlast, sve ove zakone će morati da menja i da vraća u normalu, a već vidim da pričate da će to biti neki revanšizam. Nema revanšizma ako se nešto vraća na normalno. Vi od nas tražite da saučestvujemo sa vama ni krivi ni dužni. Naravno da nećemo.
U ovom predlogu zakona stečaj je koncipiran kao prva varijanta stečaja iz onog opšteg propisa o stečaju, a to je da krajnji cilj stečaja jeste bankrot.
Pošto je krajnji cilj bankrot, onda je potpuno logična ova odredba koja je navedena u predloženom zakonu, a odnosi se na član 12, da u stečajnom postupku nad bankom i društvom za osiguranje nije dozvoljena prodaja stečajnog dužnika kao pravnog lica. Ona je normalna zbog toga što krajnji rezultat stečaja jeste prestanak pravnog lica, pa bilo da je ono banka ili da je osiguravajuće društvo.
Ova odredba ovako kako je napisana je nedovoljna, a ukoliko bi se za ovu situaciju pomoć pronašla u opštem zakonu koji reguliše stečajni postupak, načinila bi se još veća greška. Svi stečajni postupci završavaju se, između ostalog, rešenjem koje znači prestanak pravnog lica.
Ovde je dobro što stoji zabrana, praktično, prodaje, ali fale odredbe koje se tiču statusa stečajnog dužnika, pravnog statusa stečajnog dužnika, odredbe koje se tiču imovine stečajnog dužnika, a to samo ukazuje da će ova odredba, kako je napisana, tražiti brojna tumačenja, jer ni stečajni upravnik, niti stečajni sudija, niti stečajno veće u nekim perifernim i problematičnim pravno-činjeničnim situacijama neće znati kako da odluče.
Ovim amandmanom smo samo hteli da vam skrenemo pažnju da niste završili posao. Dobro je što ste napisali da u stečajnom postupku ne može da se proda stečajni dužnik kao pravno lice, ali tu fale odredbe.
Pošto znamo o čemu se radi u celoj ovoj operaciji donošenja novih propisa koji treba da regulišu i status i poslovanje, pa zašto ne i likvidaciju i stečaj osiguravajućih društava i banaka, pošto znamo motive, ovde ste ovo stavili samo pro forme, jer ovo što ste stavili primenjivalo bi se i onako i ovako po logici stvari, a i samom činjenicom da se kao supsidijarni propis primenjuje opšti propis o stečaju nad privrednim subjektom.
Ovde ste hteli samo da napravite neku pro forme vezu, kao da ste nešto ozbiljno radili, i da prikrijete suštinu celokupnog projekta nedozvoljenog mešanja u ono što se zove bankarski sistem i sistem osiguranja imovine i lica u Srbiji.
 Gospodine predsedniče, predstavnik Vlade u Skupštini može biti samo ministar, a poverenici u radu nadležnih odbora mogu da budu i druga lica. Dobro, nisam se javio zbog toga. Javio sam se zbog amandmana na član 13. Predloga zakona kojim se reguliše jedna obaveza agencije koja je praktično stečajni upravnik.
Tu se propisuje obaveza da je ona dužna da izvrši popis imovine stečajnog dužnika, a to su banke i osiguravajuća društva, i sačini početni stečajni bilans u roku od 60 dana od dana nastupanja pravnih posledica stečaja. To ni manje ni više nije tako loša odredba i to je potrebno. Međutim, nije potrebno da to bude član 13, nego bi to trebalo da bude član 8a ili član 9.
Ukoliko to što bi po logici stvari trebalo da bude na početku otvaranja stečajnog postupka, a to je da se napravi taj početni bilans, on je neophodan, obavestite gospodina Dinkića, ako je nekada učestvovao, doduše, on je bio u jednom kratkom periodu i veštak, a kako li je on veštačio ne znam – ako se već otvori stečajni postupak i odredi stečajni upravnik, posle tih primopredajnih dužnosti između stečajnog upravnika i organa dužnika prva stvar koja sledi jeste popis imovine.
Kod vas je to šesta stvar. Kod vas je prva stvar obaveza agencije po osnovu osiguranih depozita. Kako može agencija da ispunjava svoje obaveze, kako može agencija da objavljuje javni tender i poziva, ako su u pitanju banka kao stečajni dužnik druge banke, a kada je u pitanju osiguravajuće društvo kao stečajni dužnik druga osiguravajuća društva, kako sa njima može da zaključi ugovor, kako može sa njima bilo šta da radi bez početnog stečajnog bilansa?
Ne znam kako ste to zamislili. Onda imate svojevrsno preklapanje rokova. Verovatno je svima jasno da velika osiguravajuća društva, poput ovih naših najvećih, a da ne baksuziram, niti prejudiciram budući status, ali nemoguće je da se napravi početni bilans za 60 dana kod velikih osiguravajućih društava ili kod velikih banaka.
Pokrenuli ste stečajni postupak nad nekim bankama, a posle godinu i po dana vi niste došli do stečajnog bilansa. Nije bio kriv zakon, to moram da kažem, o stečaju. Nije bio kriv zakon, vi ste to ubrzali, što se tiče trgovinskih sudova, tako što danas guverner dostavi rešenje, sutra mora sud koji sprovodi stečaj da donese ono svoje rešenje o pokretanju stečajnog postupka i tako ste navodno učinili nešto da bude efikasno.
Ovo je nemoguće. Nemoguće je da agencija za osiguranje depozita, koja je stečajni upravnik kada su u pitanju banke, stečajni upravnik kada su u pitanju osiguravajuća društva, raspisuje javni tender i bira banku preko koje će da se izmire ove obaveze po osnovu štednje i bira osiguravajuće društvo preko koga će takođe da se ispunjavaju obaveze po osnovu polisa osiguranja osiguravajućeg društva u stečaju, a da ne postoji neki početni bilans.
To je nemoguće, a jedino kod vas je moguće. Postoji neki redosled i ako kažete – dobro, mi tu samo nabrajamo izuzetke u odnosu na opšti propis o stečajnom postupku, kažem vam da ste opet napravili grešku, jer da ste išli logikom opšteg propisa ne bi vam se desilo ovo da u 13. članu stavljate nešto što je verovatno posle donošenja rešenja prva stvar koja treba da se uradi.
Kad pogledate ove rokove, u suštini, vi ovde imate rokove preklapanja i rokove probijanja. Ovamo ste rekli da je rok od 20 dana da raspiše tender, a kada su u pitanju banke rok od 15 dana. I, raspiše se tender; kako ćete vi na tenderu da saopštite podatke koji su uslov tendera, povodom kojih će neko drugi da učestvuje? Šta, samo kažete: otvoren je stečajni postupak nad NN bankom, pozivamo banke koje bi bile voljne da se preko njih isplati ono što je bila obaveza po osnovu osiguranih štednih uloga. Što bi se neka banka javila, osim Nacionalne štedionice? Ona bi morala da se javi, jer je dobra nona za sve. Niko nije hteo da isplaćuje staru deviznu štednju, htela je nova banka.
Kao što vidite, mnogo je bolje bilo da smo otvorili onu temu o Mlađanu Dinkiću, o Nacionalnoj štedionici, o onom Kipru koji tone, o onim egzotičnim ostrvima sa računima off shore firmi. Pazite, vi tu temu ne možete da zaustavite bilo kojim marifetlukom sa zakonom. Ta tema je nezaustavljiva. Štaviše, vi je podgrevate, vi čak i neku našu slutnju potvrđujete da je apsolutna istina, zato što ćutite, izbegavate ili izlazite ovde pa branite to, ne znam: "pridruživanje", "Studija o izvodljivosti", sve neke žute zvezdice oko glave, kao oreol neki. To više niko neće da sluša, to zapamtite, to je promašaj.
Znači, pogrešili ste redosled. Ne valja kada se nešto što pretenduje da bude sistemsko rešenje radi na brzinu, po sistemu: imamo 131 glas, mi ćemo to brzo da izglasamo.
Evo, da u ovom trenutku prekinemo raspravu, da li vi mislite da bi bilo bolje bankama, osiguravajućim društvima, štedišama i onima koji su osigurali svoju imovinu ili svoj život kod osiguravajućih društava?
Zar niste izvukli pouku iz ove avanture koja se zvala gašenje 15 osiguravajućih društava? Ima tu nekih stvari koje su i istinite, poput one stvari, recimo, da je metar kvadratni stambenog prostora u koji je, navodno, ulagalo neko osiguravajuće društvo kapital, kao neko dugoročno ulaganje, pa tamo knjiženjem došlo do 20.000 evra po metru kvadratnom itd. Mi vam to ne sporimo. Tu radite, sprovodite zakon.
Ali, nemojte da se desi da neko drugo osiguravajuće društvo isto to radi, a prema njemu niste primenili meru. To je glavni problem. Ima osiguravajućih društava, i vi to dobro znate... Na jedno jedino pitanje povodom ovog, na jednoj od sednica Odbora za finansije, guverner je jednostavno izleteo napolje, jer čim se raščeprka malo posle vaših izveštaja, tih bombastih reči itd, vidi se da je to sve na staklenim nogama. Vidi se samovolja koja izbija.
Zapamtite, ako kontroliše Mlađan Dinkić, to je zakonito. Ako ne kontroliše, ništa nije zakonito. Pa, nijedan normalan čovek koji se bavi politikom ne bi zagrabio tolike nadležnosti koliko je taj Mlađan Dinkić uzeo. Svaki normalan čovek bi hteo, prema svojim mogućnostima, kapacitetima, da kontroliše samo nešto što može. Ovde je to sve apsolutno. To je problem i problem je taj što vi morate da aminujete na želje koje su maksimalističke, a one su fizički neizvodljive.
Sudeći po ovim komentarima, vapite za činjenicama i dokazima zbog čega je ovaj amandman izuzetno dobar. Evo, da vam objasnim. O čemu se radi? Zakon o stečaju, opšti propis koji reguliše stečajni postupak i sva prava i dužnosti svih učesnika u stečajnom postupku, takođe sadrži jednu odredbu kojom je propisano u kom roku se prijavljuju potraživanja i u kom roku se prave ovi preseci, bilansi itd.
Ukoliko kod banaka i osiguravajućih društava želite da potencirate neku specifičnost zbog koje osiguravajuća društva i banke ne bi mogle da idu u stečaj po tom opštem propisu, onda tu specifičnost treba da ugradite u ovaj predlog zakona. Sada da vam malo pomognem. Jedna od tih specifičnosti kad su u pitanju banke, gde odavno u našem pravnom sistemu poslove stečajnog upravnika obavlja agencija, jeste upravo ta što ne postoji spor oko potraživanja kad su u pitanju štedni ulozi građana, depoziti građana i uopšte poslovanje između banaka i građana.
Sve knjigovodstvene evidencije koje poseduje banka, o stanju potraživanja, dugovanja itd, primarno imaju apsolutno tačnost.
Prihvatio bih ovu normu koju predlažete kada bi se ona ticala poverilaca osiguravajućih društava i banaka koji nisu fizička lica. Kada su u pitanju osiguravajuća društva, onda svi oni koji imaju zaključen ugovor i svi nosioci polise formalno-pravno ne bi smeli da imaju status poverioca tog tipa koji im dajete u članu 14, već su to tzv. prioritetni poverioci koji ne prijavljuju svoja potraživanja zbog apsolutne tačnosti evidencija koje vode banke. Čim počnete sa činjenicama, onda se i predstavnik i poverenik gube kao lastin rep.
Ako se ova odredba odnosi na redovne poverioce iz nekog komercijalnog posla banke sa nekim pravnim licem, onda ovo ima smisla, ali ne u ovom zakonu, nego u onom redovnom zakonu koji propisuje stečajni postupak.
U ovom zakonu treba da stoji odredba o tome da štediše i nosioci polisa nemaju obavezu prijavljivanja potraživanja, jer postoji prezumpcija apsolutne tačnosti onoga što je iskazano u knjigama kao potraživanje građana po osnovu štednje, potraživanje građana po osnovu raskinutog ugovora po osiguranju ili nešto sasvim drugo. Pošto se polisa predaje u portfelj drugog osiguravajućeg društva, onda ta lica i nemaju status učesnika u ovom postupku.
Ali, vidite, tih tananih razlika koje su neophodne za primenu ovog propisa nema u ovom zakonu, gde one moraju da budu, nego se jednostavno trapa, kao ono veliko stvorenje u staklorezačkoj radnji, i sve se predstavlja ekspertski.
Ovo je nemoguće da se primeni. Da bi se primenio ovaj član sudija mora prvo da rastumači ko je poverilac. Zar je štediša poverilac? Koji je on poverilac? Pobrkali ste temu.
Amandman se odnosi na član 17. Predloga zakona, koji reguliše isplatne redove kada je u pitanju stečaj nad bankom. Član 16. govori o namirenju, odnosno isplati troškova stečajnog postupka, i to jednog vrlo ograničenog dela troškova, kada su u pitanju i banke i osiguravajuća društva protiv kojih se vodi stečajni postupak.
Namerno pravim vezu između ova dva člana iz prostog razloga što u samoj definiciji stečaja u ovoj varijanti imamo, praktično, bankrot. Pošto je u pitanju bankrot, onda svi poverioci, bez obzira kako se oni kotirali prilikom prijavljivanja, mogu da računaju da će u stečajnoj masi imati srazmerno namirenje svojih potraživanja, jer naprosto u stečajnoj masi ne postoji ona količina novca koja bi namirila sve poverioce, kada je u pitanju član 17, banke.
Ovde se sada navodi, a tiče se tačke 1), vodi se kao potraživanje Agencije, ali ovde se Agencija javlja u onom delu gde ona osigurava depozit, a ne u onom delu gde je stečajni upravnik. Tu se pravi neka razlika. Naravno, ovo što se tiče građana i ispunjavanja obaveza po osnovu garancija države za štedne uloge i depozite fizičkih lica, to je potpuno normalno da se nađe na prvom mestu.
Potraživanja po osnovu javnih prihoda dospela u poslednja tri meseca pre otvaranja stečajnog postupka, osim doprinosa za PIO zaposlenih. Dakle, PIO zaposlenih, barem što se tiče onih koji su ostali tamo, jeste trošak stečajnog postupka iz člana 16. i zato vam namerno pravim ovo poređenje i ovu vezu.
Potraživanja ostalih poverilaca i potraživanja akcionara banke. Tu imamo najveći problem. Ako pretpostavimo da se otvorio stečajni postupak nad bankom koja je u potpunosti svoju organizaciju i svoj kapital usaglasila sa važećim Zakonom o bankama i finansijskim organizacijama, onda možemo reći da imamo banke sa definisanim vlasnicima i, zašto ne reći, privatizovane banke, jer sve je jasno.
Međutim, postoji samo jedna mala opasnost: da zbog troškova iz člana 16, a to su oni troškovi stečajnog postupka, i zbog ovih isplatnih redova, kako su ovako ostavljeni gde ne može da se da neka veća primedba, ova poslednja kategorija dođe u situaciju da konstatuje da praktično neće da namiri svoje potraživanje, ne po osnovu toga što je akcionar u stečajnom dužniku, jer taj deo nije obuhvaćen ovde, nego po osnovu nekog svog potraživanja koje ima iz redovnog svog posla osnivač banke, kao pravno lice, sa bankom kao pravno lice.
Tu imamo jedan neravnopravni položaj, a donekle postoji opravdanje za taj položaj, ali ne postoji zaštita od jedne moguće veze između člana 16. i člana 17. da se osujete neka normalna potraživanja koja je akcionar banke imao prema banci iz nekog svog trećeg posla, nekog komercijalnog aranžmana.
Zašto ovo pričam? Ovo pričam zbog promena Zakona o bankama i finansijskim organizacijama; to je onaj čuveni član 57j koji kaže da obavezno banka ide u stečaj ako je nelikvidna duže od 15 dana, znači račun ne radi, i ako su obaveze banke veće od njene imovine.
Ovaj prvi razlog iz člana 10. relativno lako može da se utvrdi. Ovaj drugi, da su obaveze banke veće od njene imovine, može da se utvrdi tek jednom dubinskom kontrolom poslovanja banke, pa da se vidi da je jednostavno banka na neki način ″pojela″ svoju supstancu i da je u vodama fiktivnog poslovanja.
Kada dođe ta situacija, onda po pravilu poverioci ne mogu da računaju na veliki procenat naplativosti svojih potraživanja. Neću sada da licitiram da li će to biti 10, 20 ili 50%, ali prosto ne mogu da verujem da neki poverilac može da naplati svoje potraživanje više od 60% od nominalnog iznosa tog potraživanja, iz prostog razloga što ovaj uslov iz tačke 11) Zakona o bankama i finansijskim organizacijama govori da je banka duboko ušla u dubioze, dakle, čim je pokrenut taj stečajni postupak.
Znači, nema načelne primedbe na ove isplatne redove, ali smatram da rešenje koje je sadržano u postojećem Zakonu o sanaciji i stečaju banaka i u opštem propisu koji reguliše likvidaciju, dakle, daje bolja rešenja za ovu situaciju kada je u pitanju banka.
Ono što je obaveza države, to je svakako onaj deo gde se garancija države realizuje preko onog dela koji se isplaćuje preko Agencije za osiguranje depozita.
Zato kažem, ovde treba potencirati u tački 1) da se Agencija pominje kao organizacija koja u ime države garantuje štedne uloge, a ne u svojstvu stečajnog upravnika.
Opasna je ova veza sa rešenjima iz člana 16, a apsolutno sam siguran da je ovo u tački 4) – potraživanja akcionara banke, gotovo imaginarna kategorija, koja je samo radi reda postavljena ovde, jer ona suštinski neće imati nekog većeg opravdanja.
Dame i gospodo narodni poslanici, član 18. reguliše potraživanja, odnosno isplatne redove kada su u pitanju potraživanja prema osiguravajućim društvima.
Skrećem pažnju predlagaču ovog zakona da je obratio pažnju samo na jednu stvar koja je vrlo krupna sa gledišta prakse koja se dešava kod nas. Vidite, potraživanja poverilaca društava za osiguranje u stečaju utvrđuju se na ispitnom ročištu i isplaćuju se po sledećim redovima prioriteta: 1) potraživanja poverilaca po osnovu ugovora o osiguranju i reosiguranju života, do visine obaveza iskazanih u sredstvima matematičke rezerve, u skladu sa zakonom kojim se uređuje osiguranje.
Molim vas, i tu postoji razlika: imate potraživanja koja građanin ima prema osiguravajućem društvu, koja su registrovana u sudu; imate potraživanja koja su registrovana u jednom mirnom postupku između osiguravajućeg društva i osiguranika i imate sporna potraživanja, gde osiguravajuće društvo i građanin nisu mogli da se pogode, dogovore i predmet je otišao na sud. To nije beznačajna stvar za ovaj zakon.
Druga tačka – potraživanja poverilaca po osnovu ugovora osiguranja od posledica nezgoda. Treća tačka – potraživanja poverilaca po osnovu ugovora o osiguranju svih ostalih vrsta osiguranja; četvrta – potraživanja poverilaca po osnovu ugovora o reosiguranju.
Ali, da se vratim na ovu treću tačku. Tu vam je i osiguranje od šteta, dakle, tu su vam putnički automobili, mislim na štete, i tu imamo situaciju da ljudi čekaju sa sudskim presudama da naplate svoja potraživanja, čekaju na neki prioritet u mirnom postupku, a sada ih je zadesio stečaj osiguravajućeg društva.
Pa, čekajte, ko ima prioritet, da li onaj ko drži u rukama dve godine staru presudu koja obavezuje osiguravajuće društvo da mu isplati naknadu štete ili neki drugi poverilac po istom osnovu kome je stečajni upravnik priznao potraživanje? Tu mora da se pravi neka razlika. Ne može to da se stavi u isti koš. A zašto?
Postavlja se pitanje zašto je onaj građanin, verujući u državu, dve ili tri godine vodio sudski postupak, dobio presudu, pravosnažna presuda, izvršna presuda, nije mogla da se izvrši i sada se desi da pre njega namiri potraživanje neko sasvim treći, ko je verovatno kasnije imao nezgodu, pa je prouzrokovana šteta.
Svi vi koji zastupate u sudu primećujete o čemu se radi. Ovo je ozbiljan nedostatak ovog zakona, koji će u praksi da se pojavi. Ova potraživanja poverilaca po osnovu ugovora o osiguranju, to se odnosi na nešto drugo.
Potraživanja po osnovu javnih prihoda dospela u poslednja tri meseca pre pokretanja stečajnog postupka – to je nešto što ide normalno. Potraživanja ostalih poverilaca, potraživanja akcionara društva za osiguranja, odnosno članova društva za uzajamno osiguranje itd. Slična logika sa tačkama 3. i 4. iz prethodnog člana, ali mora da se napravi ta razlika u pogledu potraživanja.
Šta da radi onaj ko, recimo, sedam godina čeka na izvršenje kod nekog velikog osiguravajućeg društva, kamata je učinila svoje, neko izazove stečaj tog osiguravajućeg društva; naravno, on će srazmerno da se namiri, ali u kom isplatnom redu?
Životno osiguranje, prvi isplatni red itd. Gde je njegovo potraživanje? Njegova potraživanja su pojela kasnija potraživanja koja su u mirnom postupku priznata ili od strane stečajnog upravnika priznata.
Ta tanana razlika mora da postoji, jer onda ne treba građani da vode postupak pred sudom i da dobijaju sudske presude, nego da trče u agenciju, da se pogađaju sa nekim predstavnikom stečajnog upravnika, da prave neke poluprivatne dogovore da im se prizna potraživanje. Ulazi u isti koš i oni se namiruju bez suda, bez ikakvih problema, u odgovarajućoj srazmeri kao što to čine i svi drugi.
To su neke stvari i ja se prosto čudim da vi advokati koji ste u strankama koje čine većinu niste ovo primetili i niste podneli odgovarajući amandman kojim bi se utvrdio neki redosled unutar isplatnih redova, jer to obezvređuje i vaš posao kada zastupate nekoga.
Član 20. Predloga zakona u prvom stavu odnosi se na likvidaciju banaka, a u drugom stavu na likvidaciju društava za osiguranje. Ono što je karakteristično i za banke i za osiguravajuća društva jeste da rešenje o oduzimanju dozvole za rad donosi NBS i ona istovremeno donosi rešenje o likvidaciji banke, odnosno druge finansijske organizacije kada je u pitanju stav 1, a kada je u pitanju stav 2. rešenje o likvidaciji društva za osiguranje.
Sada čitam ovaj predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o bankama i finansijskim organizacijama što se tiče ovog člana kojim se menja član 57j u stavu 1. dodaju se dve nove tačke 10) i 11), kao obavezni razlog za pokretanje stečajnog postupka. Prvih devet razloga odnosi se na oduzimanje dozvole za rad banke, a kao posledicu tog rešenja imaju pokretanje likvidacionog postupka. Tu se predlažu promene – nov stav 4. i promena u stavu 5. koja je u koliziji sa članom 20. stav 1. ovog drugog zakona.
Ovde kažete da NBS donosi rešenje o likvidaciji banke, a u članu 57j Zakona o bankama i finansijskim organizacijama naveli ste u poslednjem stavu – danom donošenja rešenja o oduzimanju dozvole za rad, a misli se na banku, Narodna banka Srbije izvršiće blokadu svih računa banke, a tim će rešenjem, a to je sada novo što dodajete, odrediti i meru zabrane raspolaganja imovinom banke do donošenja rešenja nadležnog suda o pokretanju stečajnog postupka, odnosno postupka likvidacije.
Ne znam da li se radi o terminološkoj neusklađenosti između ova dva zakona, ali ovde nema neke velike logike. U ovom zakonu koji se tiče stečaja i likvidacije banaka kažete da rešenje o likvidaciji donosi NBS, a postupak likvidacije sprovodi preko likvidacionog veća i preko likvidacionog upravnika. Ovde vam nešto fali između ova dva zakona. Nije samo terminološke prirode.
Sklon sam ovim pravno-tehničkim rešenjima iz člana 20. ovog zakona koji je na dnevnom redu, jer on ima neke logike, ukoliko se kao prezumpcija tačnosti prihvati da je sve ovo što je urađeno na osnovu člana 57j Zakona o bankama i drugim finansijskim organizacijama došlo u stadijum pravosnažnosti. Ukoliko to nije u stadijumu pravosnažnosti, tim pre što protiv ovih rešenja o oduzimanju dozvole za rad može da se vodi upravni spor.
U prepodnevnom delu sam čitao šta sve sadrži tačke od 1) do 9), gde postoje toliko preširoke formulacije razloga da mene uopšte ne bi iznenadilo da Vrhovni sud usvoji tužbu u upravnom sporu i poništi rešenje guvernera NBS.
U drugom zakonu je odmah pokrenut likvidacioni postupak. Podrazumeva se, kada je u pitanju prinudna i kada je u pitanju dobrovoljna likvidacija, da likvidacioni dužnik - banka raspolaže sredstvima da izmiri sve svoje obaveze i da nešto još ostane nakon brisanja i nestanka tog pravnog lica. Šta da se radi ukoliko se pred Vrhovnim sudom utvrdi da je rešenje guvernera kojim je oduzeta dozvola za rad, a ona je bila uslov za ovo drugo rešenje o likvidaciji, ukoliko se to usvoji, šta ćemo onda?
Po logici stvari, ako se uporno insistira na likvidaciji zbog oduzimanja dozvole za rad, pa stalno Vrhovni sud to poništava i vraća, onda imamo primer da guverner Narodne banke svesno krši propise, a to bi u nomenklaturi krivičnih dela bila verovatno zloupotreba službenog položaja. Dok neko raspravi zloupotrebu službenog položaja, banka je likvidirana. Ajde što je likvidirana, nego može da se desi da se na kraju tog postupka konstatuje veliki ostatak sredstava. Naravno, on pripada vlasnicima, ali oni su izgubili esenciju za obavljanje bankarske delatnosti.
Kako da se mi zaštitimo od toga? Zato kažem da je ovde namerno, između člana 20. ovog predloga zakona, koji se tiče stečaja i likvidacije banaka i društava osiguranja, u delu koji se tiče banaka, i Zakona o bankama i drugim finansijskim organizacijama napravljena rupa, jer je, praktično, trgovinski sud, koji je sada prema Zakonu o uređenju sudova nadležan za stečajne postupke, doveden u vrlo nezavidan položaj.
Namerno ne komentarišem ovaj deo koji se tiče Zakona o bankama i finansijskim organizacijama, gde se predviđa, osim blokade sredstava, i zabrana raspolaganja imovinom itd. Za takve neke mere jedino može biti nadležan sud.
Ne može Narodna banka i ne može bilo koji organ izvršne vlasti, već samo sudska vlast može tako nešto, na predlog organa koji potiče iz izvršne vlasti, da uradi.
Neusaglašenost ova dva propisa koja su sada na dnevnom redu i onog opšteg propisa koji reguliše likvidaciju dovodi u pitanje da li mi treba da usvojimo ovakav predlog zakona.
Ja praktično nastavljam tamo gde sam malopre stao kod onog člana 20. i onog amandmana. Upozorio sam vas na nelogičnost između ova dva predloga zakona. Može se reći da je formalno-pravno ovo što stoji u članu 22. korektno, ali ako se pravi veza između onoga što stoji u članu 20. i 23. i imaju u vidu one primedbe koje sam izneo na član 20, onda tu nešto nije u redu.
U članu 23. ste napisali: ″Ako Agencija u toku likvidacionog postupka utvrdi da su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka″, tu bi jedino mogao da bude razlog iz člana 57j tačka 11) da su obaveze banke daleko veće od njene imovine, to je ta situacija, ispunjeni su uslovi za otvaranje stečajnog postupka, ″dužna je da takav predlog podnese Narodnoj banci Srbije″. Zašto NBS? Zašto ne sudu pred kojim se vodi likvidacija? Zašto ne obavesti likvidaciono veće? Zašto NBS?
Po opštim propisima o stečaju, ukoliko se u toku postupka likvidacije vidi da imovina kojom raspolaže likvidacioni dužnik ne može da namiri sva potraživanja, odnosno sve obaveze koje postoje, onda se od suda traži da stečajno veće promeni odluku i da ne otvara likvidaciju, nego da otvara stečajni postupak. Zašto vi sada u jednom sudskom postupku vraćate ponovo Narodnoj banci Srbije, koja je administrativni organ, koja nije organ sudskog značaja? Kako ste mogli da dozvolite da vam to promakne?
Malopre sam vas upozorio na onaj nedostatak iz člana 20. u kome ste vi rekli da NBS donosi rešenja o likvidaciji. Šta će vam likvidaciono veće onda? U ovom članu 22. propisujete da su organi likvidacionog postupka likvidaciono veće i likvidacioni upravnik. Likvidaciono veće su sudije trgovinskog suda, a likvidacioni upravnik je agencija.
Agencija sprovodi likvidaciju, ustanovljava da su ispunjeni uslovi za stečaj, vraća, u toku sudskog postupka, Narodnoj banci Srbije. Zašto?
Samo se s jednog postupka prelazi na drugi postupak u okviru jedinstvenog postupka koji se vodi povodom jednog pravnog lica. Ceo postupak se svodi na to da se gasi jedno pravno lice. U svim ovim varijantama kada je u pitanju stečaj, tu je samo bankrot. Ništa više.
Ova odredba je vas izdala da ono što ste naveli u članu 57j, poslednji stav kaže – zabrana raspolaganja imovinom banke do donošenja rešenja nadležnog suda o pokretanju stečajnog, odnosno likvidacionog postupka, ovde pokazuje da NBS u likvidacionom postupku traži trgovinski sud kao neki pro forme organ, koji navodno učestvuje, pred kojim se navodno vodi likvidacioni postupak, ali ceo likvidacioni postupak nije u sudu, nego u Narodnoj banci i u agenciji, i to u onoj agenciji gde su članovi upravnog odbora po službenoj dužnosti ministar finansija, ministar privrede, viceguverner – sve istomišljenici.
Tu je zatvoren krug kada je u pitanju bankarski sektor i osiguravajuća društva. Sve je pod kontrolom ministra finansija. Znači, ne poštuje se Ustav, ne poštuju se pravila sudskog postupka, sve se drži u jednom krugu, tim pre što u jednom drugom zakonu postoji jedna odredba da ukoliko se poništi u upravnom postupku, u upravnom sporu rešenje o oduzimanju dozvole, onda može da se donese novo rešenje, posledice stupaju od onog dana kada je prvi put doneto rešenje.
Znači, ako je prvi put doneta odluka u jednom malom partijskom kružoku da nestane neki privredni subjekat, on će da odleprša. Pitanje je samo koliko će to bolno da bude, ali će biti bolno.
Naravno da smo podneli i ovde amandman, zato što smatramo da je postojeći Zakon o stečaju i likvidaciji banaka daleko humaniji od ovoga i daleko ustavniji u odnosu na ovaj ponuđeni set zakona, koji se tiče osiguravajućih društava i banaka.
Vi ovde imate fundamentalni nedostatak, vama je likvidaciono veće pro forme nešto što jedanput udari pečat na početku i nešto što na kraju možda i ne treba da udari pečat.
Ne mogu, predsedniče, da nastavim tamo gde sam stao, zato što je sada potpuno novo poglavlje koje se tiče dobrovoljne likvidacije. Dobrovoljna likvidacija je kada subjekat zaključi da su se izgubili razlozi da on postoji na tržištu, a on nije u poslovnim dubiozama, raspolaže imovinom, raspolaže sredstvima da namiri sva svoja potraživanja.
Jednostavno, želi u jednom brzom postupku da prekine više da postoji, pa se onda prelazi na tzv. postupak dobrovoljne likvidacije. To je nešto po teoriji.
Ono što je ovde interesantno u članu 24, to je patološka potreba da se za sve pita Narodna banka Srbije. NBS odlučuje o svemu, ovde u formi saglasnosti. Ona odlučuje tako što daje saglasnost da li neko može da ide u dobrovoljnu likvidaciju ili ne.
Moram da kažem da to naš pravni sistem ne bi mogao da dozvoli iz prostog razloga što, u principu, dobrovoljna likvidacija ne predstavlja štetu za drugu, treću ili bilo koju sledeću osobu. Ona ne narušava ničiji interes. Zato je dobrovoljna.
Ne znam zašto bi se NBS posebno pitala da li će "Rajfajzen" da se samougasi. Lično to želim, zato što sam greškom uzeo jedan kredit, jedva sam ga otplatio, svakoga meseca su mi po šest puta slali neke opomene za neke račune, a kada sam isplatio sada mi bezobrazno nude kreditnu karticu, jer sam upao kod njih u neki kompjuter. Naravno, zamolio sam ih da me izbace, da me više nikada ne pomenu, jer ne mogu da pomislim na njih. Veći su zelenaši nego bilo koja domaća banka.
Zašto bi sada NBS bila nadležna da daje saglasnost za samouništenje "Rajfajzen banke"? Prvo, nastala je vrlo problematičnim sredstvima, malo iz Ljubljane, malo iz Sarajeva, pa povraćaj tih sredstava, ali to neću da otvaram, pošto nije baš ova tema.
Zašto bi NBS morala da da saglasnost povodom odluke organa banke koja kaže – idemo u likvidaciju, ne želimo više da poslujemo; jednostavno, osnivači smatraju da su dovoljno zaradili da mogu da ispune sve obaveze da plate državi porez po osnovu izvučene dobiti, izvučene imovine. Zašto bi sada to bilo interesantno za NBS?
Slažem se da je tu u pitanju neka, uslovno da kažem, mešovita banka, gde postoji delom državni kapital, privatni kapital, pa za onaj deo državnog kapitala da se neko pita, ali nikako NBS, već nominalni vlasnik kapitala. Verovatno onaj ko u ime Srbije to radi, a to je Vlada Republike Srbije. Ne ovo što oni nezakonito guraju Agenciju.
Oni su čak Agenciju u jednom od ovih zakona u ovom setu ovlastili da ona rešava u ime Republike i vrši ta osnivačka prava preko svojih ljudi u upravnom odboru, a ujedno je i stečajni upravnik i likvidacioni upravnik – sve.
Sada kod dobrovoljnih stvari oni moraju da traže saglasnost Narodne banke. Postavljam pitanje – šta ako Narodna banka ne da saglasnost?
Onda terate banku koja je pozitivna da napravi negativno poslovanje da bi onda išla u stečaj. Na osnovu čega vi određujete – ovoj banci ćemo da damo saglasnost, a ovoj banci nećemo da damo saglasnost? Na bazi čega? Njihovih potencijala.
Kojih potencijala? Imate ove strane banke, one nemaju kredite prema privredi. One nemaju potrošačke kredite i plaćanje prema inostranstvu, gde je zagarantovano.
Na ličnom primeru sam rekao, odrali su me; ne pada mi na pamet više da gledam televiziju, njihovu reklamu. Svakog 16. šalju dospelu kamatu za 15. zato što blagajnik možda nije platio ili nije uzeo neki srednji kurs, ili je uzeo srednji kurs, ali se promenilo za dva dana. Takve banke smo dobili, čiste zelenaške banke. Sada su napravili svoje asocijacije za lizing, itd.
Kako neko misli da, recimo, toj banci ne da saglasnost da se ona dobrovoljno uništi, a zloupotrebljava ime jedne banke iz inostranstva.
Šta je to kriterijum? Nađite mi kriterijum, kažite – ne možemo da damo; zašto – zbog potencijala, zbog ovoga ili onoga. Država i svi su zaštićeni.
Ona traži dobrovoljnu likvidaciju. Ona nije problematična ni finansijski, ni imovinski. Ona sve svoje obaveze može da izmiri. Čak će i akcionari da povuku svoj osnivački kapital, da li u onom iznosu ili daleko većem iznosu; ni to, u krajnjem slučaju, nije bitno. Za svako povlačenje kapitala stupa na snagu drugi deo Dinkićeve ličnosti, a to je poreska politika. Zašto saglasnost?
Nema odgovora, ali je nešto ubačeno da biste držali sve pod kontrolom, jer je sve zakonito ukoliko je pod Dinkićevom kontrolom. Ukoliko nije pod njegovom kontrolom, to je katastrofa, to je kriminal, to je najgore. To je problem.
Nećemo da vam podržimo zakon zato što pokušavamo od člana do člana da skinemo tu masku, tu prašinu, da ogolimo, da svi građani vide šta ste zamislili i kojim se sve operacijama služite da biste sačuvali tih 3,2%.
Imajući u vidu da se Predlogom zakona o izmenama i dopunama Zakona o sudijama menjaju odredbe koje uređuju plate u sudovima, da smo mi našim amandmanima pokušali nešto da uredimo kada je u pitanju ovaj tekst Zakona, da je predstavnik Vlade obrazložio tokom načelne rasprave da ovo što Vlada predlaže jeste da se uredi ta oblast – s obzirom  na to da imamo potpuno drugačije viđenje kako treba da se urede plate u smislu samostalnosti jednog pravosudnog budžeta, pod okriljem Vrhovnog suda Republike Srbije, da ovim amandmanima, praktično, kako kaže i Vlada, ne bi mogao da se stvori prostor za poboljšanje ličnih primanja, a da se ne bi u javnosti stvorila slika kako je Srpska radikalna stranka protiv povećanja plata, jer je u medijima stvorena slika da se izmenom ovog zakona uređuje oblast plata – u ime SRS ističem da mi povlačimo sve amandmane na Predlog ovog zakona.
Ali, tražimo ujedno od Vlade da hitno, na potpuno drugačiji način uredi tu oblast samostalnosti pravosuđa u smislu formiranja posebnog pravosudnog budžeta. To se odnosi, ne samo na ovaj amandman, nego i na preostala dva.
 Pošto je i kod ovog predloga zakona obim izmena skoro identičan kao u prethodnom zakonu, mi povlačimo ova četiri amandmana koja smo podneli na Predlog zakona o javnom tužilaštvu i nadamo se da će i u ovom obimu izmena propisa, u delu plata u pravosudnim organima, kako sudovima tako i tužilaštvima, i predsednici sudova i Republički javni tužilac imati u vidu i onaj momenat da je potrebno razgraničiti među nosiocima pravosudnih funkcija one koji rade i koje treba stimulisati od onih koji ne rade i koje ne treba stimulisati, nego treba ići ka razrešenju ukoliko su ispunjeni uslovi.
Znači, mi povlačimo ove amandmane, da se ne bi stvorio stvarno pogrešan utisak, pošto mediji pričaju da će velike plate biti čim se usvoje ovi zakoni. Da ne bi stvorili zabunu kod nosilaca pravosudnih funkcija kako je samo SRS protiv njihovih velikih plata, mi nismo protiv njihovih plata, ali da se stvarno razgraniči žito od kukolja, a izgleda da tamo ima puno mešavine i jednog i drugog.
Pošto se nadam da je poslanicima jasno na šta smo pisali ove amandmane i šta smo amandmanima obuhvatili, zbog javnosti moram da kažem da mi našim amandmanima nismo dirali one članove ovog predloga zakona koji se tiču terminološkog usklađivanja ovog propisa sa propisima koji su u međuvremenu promenjeni, a tiču se pre svega Zakona o parničnom postupku i drugih zakona. Nismo dirali ni ono što je obaveza na osnovu Ustavne povelje u pogledu podeljene nadležnosti i pravosudnih organa.

Svi naši amandmani, a deluje da ima puno amandmana, zato što Predlog zakona ima 46, odnosno 47 članova, ali moram da kažem da je od 12. člana do 40 i nekog člana potpuno nepotrebno materija razbijena na članove i to po tarifnim stavkama. To ste mogli sve da tretirate praktično kao jedan član. Mislim da je mnogo ispravnije bilo da se tretira kao jedan član, a ne sa 30 članova da menjate tarifne stavke, koje su prilog Zakona. Ali, da sada ne idemo u širu elaboraciju. Zakonodavstvo vam je dalo saglasnost da ovako ide, pa, verovatno su procenili da to tako treba da bude.

Osnovna primedba koju ističemo, i mi našim amandmanima praktično tražimo da se brišu ove izmene tarifnih stavki, tarifnih brojeva, svodi se na to što mi stvarno smatramo da ne postoje razlozi da se ovoliko povećavaju sudske takse.

Radi primera, tamo gde je bilo 200 dinara, sada je 260, tamo gde je bilo 400 dinara, sada je 650. Mislim da je prisutna logika 20%. Čime se to pravda? Pravda se time da je od 2000. godine do danas inflacija učinila svoje, a da ovaj zakon u međuvremenu nije menjan, te verovatno Mlađan Dinkić misli da se tu gubi na supstanci, jer on kakav je ekonomista, on bi tu pronašao i gubitak na supstanci. Možete vi da uzdišete koliko hoćete, ali to je tako.

Moram da ponovim ono što stalno ističem. Sudske takse služe da bi se evidentirao predmet, a imaju neku vrednost, neki iznos, da bi stranka pokazala ozbiljnost kada se nekim podneskom obratila sudu. Sudske takse nikada nisu izvor prihoda tog značaja koji se pridaje sudskim taksama od 2001. godine do danas. Nikada nemaju, ako mogu da upotrebim ove norme, žargone ovih eksperata, te fiskalne kapacitete. To je smislila neka pametna glava 2001. godine, pa kaže – mi da povećamo takse, pa onda će ljudi manje da se tuže. Moguće je da ima i to uticaja, ali sporovi nisu rešeni. Oni su ostali.

Možda je taksa nekoga sprečila da traži zaštitu pred sudom, a gde onda on da traži zaštitu. Da li sam da preuzima zaštitu? Ja ne smem nikoga da pozivam da sam preuzima svoju zaštitu, osim onoga što je samo zakonom dozvoljena pomoć. Odlika, između ostalog, pravosudnog sistema na teritoriji ove naše države, ne od 1990. godine, nego od neke daleke prošlosti je, upravo ta, da se omogućava građaninu da pod relativno beneficiranim uslovima, u odnosu na pravosudne sisteme zapadne Evrope, može da se obrati sudu za zaštitu. Tu ima dve prednosti: prva, što se građanin obraća tamo gde je pravo mesto, a druga prednost, što poštuje državu, što poštuje proceduru.

U našim propisima nije bilo rigoroznih uslova da bi se građanin javio kao stranka u postupku. Verujte, danas ove takse opterećuju ljude i u ovom iznosu. Da su plate povećane nekoliko puta, pa onda da se nešto i prihvati, ali ovde nema opravdanja.

U doba ekonomskog prosperiteta, statističkog, u doba velikih pohvala sa Zapada, da li su baš velike ili nisu, nije ni bitno, ali bitno je da su prisutne u medijima. U doba kada se firme zatvaraju, u doba kada država otpušta radnike. Vi se hvalite da ste tri hiljade i nešto ljudi otpustili, neselektivno. Otpuštaju se ljudi sa pedeset i nešto godina i primaju ljudi sa pedeset i nešto godina po partijskoj pripadnosti i to tačno isparcelisano po ministarstvima.

Zna se u trgovini SPO-vci....pa možda dođe i neka gospođa sa četvoro unučadi da prosto dehidriraju oni koji treba da nauče šta da rade i kako da rade, ne, ali ona će biti primljena na mesto one koja više nije podobna. Može da bude i dve godine mlađa.

To su neki procesi koji se dešavaju kod nas. Na sve to dodajte i povećanje ovih taksi, onda budite sigurni da SRS za taj deo ne želi da glasa, ne može da glasa, jer ne vidimo osnovni razlog zašto bi se to povećavalo.

Ja sam u načelnoj raspravi dao jedan predlog, neki su to prihvatili kao šalu. Najbolje bi bilo da sudsku taksu vratimo u oblik taksene marke, da upravo na taj način pokažemo kolika vrednost treba da bude takse za vođenje nekog spora.

Vi danas nemate nijednu taksu u obliku taksene marke, sve ide uplatama na neki tekući račun sa uplatnicama, pa mora da se plati provizija, mora ovo, mora ono, da se proknjiži itd. Vratite taksene marke, apoensku strukturu odredite u skladu sa propisom da bi to bilo normalno, neminovno moraju da se smanje te takse ili makar da se zadrže na postojećem nivou.

Ne želim povodom ovog amandmana, koji sam podneo, baš konkretno da pričam za koji podnesak i koliko da se predloži povećanje, ali treba vlast da izbaci to iz glave, sudske takse ne smeju da budu taj izvor prihoda od koga bi se finansirala država, pravosuđe itd. Ne, nego samo neki novčani iznos koji omogućava da se predmet evidentira i da se pokaže da je onaj ko je potpisao taj podnesak ozbiljno mislio podnoseći taj podnesak, da se on ozbiljno obratio da traži zaštitu.
Nadam se, gospodine Anđelkoviću, da nećete da zamerite što ću malo u izlaganju da se krećem van onoga što je obuhvaćeno amandmanom, ali mi imamo potrebu da obavestimo javnost zašto SRS nije podnosila amandmane povodom ovog predloga zakona.

To što nismo podneli amandmane ne znači da se slažemo sa Predlogom ovog zakona, odnosno ovom korekcijom.

Radi se o zakonu koji se tiče posebnog odelenja i posebnih postupaka vezanih za ratne zločine, ali koristim ovu priliku da Vladu Republike Srbije i javnost u Srbiji obavestim da u dosadašnjoj praksi i sudovi opšte nadležnosti su sudili za ova krivična dela. Koliko se sećam, sudije su pokazale da razumeju tu problematiku i donosili kvalitetne presude, bez obzira koliko u javnosti bilo odjeka povodom nekih presuda tih sudova.

Upozoravam Vladu Republike Srbije da je čitav niz rezolucija Saveta bezbednosti, od one 808 iz februara 1993. godine, preko 827 od 25. maja 1993. godine, do ovih poslednjih 1.503, 1.534, nedvosmisleno, jasno stavljeno do znanja da je za suđenje povodom tih krivičnih dela nadležan domaći sud, nacionalni sud. U tom smislu je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, na sednici svih sudija, u skladu sa članom 15. tog njihovog nazovistatuta, izmenio Pravilnik o postupku i dokazima i ugradio novo pravilo 11 BIS. To pravilo daje nadležnost posebnom pretresnom veću, odnosno veću za prosleđivanje da se svi predmeti nižeg i srednjeg stepena odgovornosti proslede kompetentnim, merodavnim, nadležnim nacionalnim sudovima.

Vlada Republike Srbije ne sme da čeka, već mora da uputi zahtev preko nadležnih organa, a tu pre svega mislim na nadležnog tužioca za ratne zločine i da, u skladu sa završnom strategijom, koja je usvojena na Savetu bezbednosti, traži da se ta suđenja organizuju kod nas. Na taj način potenciramo suverenost, potenciramo da smo država. Ako mi nismo sposobni da sudimo za krivična dela zločin protiv čovečnosti, teško kršenje zakona i običaja ratovanja i ona druga dela, onda verujte ne treba da postojimo kao država. Jedna država se upravo definiše na taj način što je sposobna da vrši vlast. U tom vršenju vlasti sudska vlast je jedna od najznačajnijih.

Obaveštavam i vas i javnost da tražimo da naš Državni tužilac, koji je ovde izabran, nije moj, izabrala ga ona većina, verovatno imala neke kriterijume, a Savet bezbednosti je stekao uverenje da je naš sud kompetentan, osposobljen, može da sudi i treba da se izbori za ono što je njegova nadležnost, primarna nadležnost nacionalnog suda.

Znači, koristim ovu priliku da pozove Vladu Republike Srbije da postupi na takav način, jer ako postupi na takav način onda nam nisu potrebne svojevrsne gluposti koje se dešavaju u Skupštini Srbije i Crne Gore, da se donosi poseban zakon o zamrzavanju imovine ekonomskim sredstvima i fondovima lica koja su optužena, navodno, u nekom bekstvu itd.

Bez obzira na to što je SRS bila protiv osnivanja Posebnog suda za ratne zločine, a vidite i sami kada se otvori ta kutija sa posebnim sudovima onda je to bezgranično i onda izuzetak ima tendenciju da postane pravilo. Onda imamo sud za organizovane zločine, pa imamo sud koji se predlaže za računarski kriminal.

Ne bi me iznenadilo da se pod pritiskom iz inostranstva formira još neki specijalizovani sud, gde bi, ne znam čemu tolika specijalizacija i čemu potreba za takvim stvarima kada može u okviru postojećeg sudskog sistema. Mi nećemo podržati ni ovaj amandman, niti Predlog izmena ovog zakona, jer smo načelno, kao stranka, protiv postojanja jednog takvog suda, pošto sudovi opšte nadležnosti mogu vrlo lako da vode postupke i izriču presude za ratne zločine.
Povodom ovog amandmana ću da obuhvatim veći broj članova ovog predloga zakona. Zakon ima petnaest članova, zakon je potpuno nepotreban. On ne bi smeo da postoji kod nas, zato što se ovim zakonom u stvari nedozvoljeno menjaju odredbe čitavog niza drugih zakona koji se tiču pravosuđa. Jedan od tih članova koji menja postojeće odredbe zakona je upravo član 3. u kome se propisuju grupe krivičnih dela za koja se formiraju ovi organi Predlogom zakona. To su krivična dela protiv bezbednosti računarskih podataka i krivična dela protiv intelektualne svojine, ali opet u vezi sa računarima i tom tehnikom.
Na ovaj način mi, praktično, ovim zakonom menjamo odgovarajuću odredbu Zakona o uređenju sudova, menjamo nadležnosti. Sada kažemo, te odredbe Zakona o uređenju sudova ne postoje, nego će da se kod ovih krivičnih dela primenjuje ovaj član, a koji kasnije propisuje ko je nadležan i ko preduzima određene stvari. To ne bi smelo ni pravno-tehnički ni zakonodavno da se vrši na ovaj način.
Druga stvar, kaže se da se ovim zakonom uređuje obrazovanje, organizacija, nadležnost i ovlašćenja. Obrazovanje se uopšte ne uređuje ovim zakonom, jer nemate nijednu odredbu kojom se kaže obrazuje se nešto novo, već se u svim odredbama kasnije govori se o organizaciji, pa se kaže, posebna organizacija u okviru Okružnog javnog tužilaštva u Beogradu, posebna organizacija u smislu veća u okružnom sudu i posebna organizacija, verovatno neka uprava u okviru MUP.
Prosto, član 1. ne odgovara sadržini zakona. Ono što posebno smeta, ma koliko da je predlagač hteo da izbegne situaciju da stvara nešto posebno u okviru postojećeg, nešto što bi moglo da se prihvati, ali ono što je u zagradi nikako ne bi smelo, to je član 4. stav 2, kaže: "U Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu obrazuje se posebno odeljenje za borbu protiv", a sada je to protiv "visokotehničkog kriminala, (u daljem tekstu: Posebno tužilaštvo)".
Ne može odeljenje da preraste u posebno tužilaštvo. Ovo je verovatno neko predlagača prevario, jer predlagač je upravo insistirao na tome da ne bude posebno tužilaštvo, nego samo odeljenje.
Slično je sa odredbama koje regulišu status tužioca, a u članu 5. se kaže o posebnom tužiocu: "Radom posebnog tužilaštva rukovodi posebni tužilac za visokotehnički kriminal, (u daljem tekstu: Posebni tužilac)".
Znači, u težnji da se ne poremeti struktura koja je propisana Zakonom o javnom tužilaštvu, mi u stvari u zagradi imamo nešto što je negacija onoga što je Zakon o javnom tužilaštvu, a gde eventualno postoje neke mogućnosti da se prave specijalizovana odeljenja, ali ne i tužilaštva. A da ne analiziram konkretne odredbe koje su sve problematične sa gledišta postojećeg uređenja našeg pravosuđa, ali moram da istaknem osnovni problem.
Osnovni problem kod ove vrste kriminala jeste u otkrivanju, a ne u tome ko će da zastupa optužnicu pred kojim sudom. Ako je to osnovni problem i tu je potrebna specijalizacija, onda to znači da MUP, sa svojim područnim organima i jedinicama, treba da se opremi, osposobi da bi se pratilo, jer ne postoji principijelno nikakva suštinska razlika u otkrivanju krivičnih dela ubistava ili ovog krivičnog dela.
Mi nismo donosili posebne zakone o načinu kako će da se otkriva krivično delo ubistva, kako će posebno da se utvrđuje krivično delo za razbojnike, krađe. Ova specifičnost zahteva organizaciju, opremu i struku određenih ljudi u MUP-u koji bi mogli da rade na otkrivanju ovih krivičnih dela, a van toga ne sme više ništa da postoji. I onako na bazi rezultata pretkrivičnog postupka stvarno i mesto nadležni javni tužilac preduzima krivično gonjenje.
Ako je njemu stručnjak iz policije pronašao krivično delo, utvrdio izvršioca, javni tužilac može da zastupa. zašto bi on morao da ima neka specijalna znanja. Njemu MUP dođe kao stručni organ, kao veštak koji ga je podučio i ukazao mu da je krivično delo. Zašto bi sud morao da ima specijalne sudije koji bi razumeli to.
Moram da vas upozorim da u nekim zemljama, kada je došlo do "internet" ekspanzije i "kompjutera" i "računara" itd. gotovo da nisu promenjeni krivični zakoni, nego se tumačenjima išlo i upotrebljavalo se sa postojećim opštim odredbama, odnosno odredbama zakona koji se tiču opšteg kriminala. Plašim se da se na ovaj način samo baca prašina u oči, gde se navodno formira nešto za neku borbu protiv nečega, a tvrdim vam da za dve, tri godine ovo neće moći ni da zaživi.
Nisam siguran da ta centralizacija gonjenja, otkrivanja i suđenja koja svakako ide ovim predlogom zakona, može da bude efikasna, jer ovde nije problem ni u sudu ni u tužilaštvu, nego pre svega kod onoga koji treba da otkrije da li postoji krivično delo, a to je MUP. Mi praktično ovim zakonom u odredbama koje se tiču člana 9, pa člana 10. itd, takođe utičemo i menjamo Zakon o unutrašnjim poslovima, Zakon o sudijama, Zakon o uređenju sudova.
Jednostavno, moramo da se okanemo toga da više u našem pravnom sistemu postoje posebni zakoni, koji derogiraju ono što je propisano kao načelo ili ono što je opšti zakon, koji se primenjuje na celoj teritoriji prema svima.
To je naša osnovna primedba i zbog toga smo mi podnosili ove amandmane, upravo da skrenemo pažnju predlagaču. Nemačka verovatno ima potrebe i za posebnim sudom, posebnim tužiocem, posebno policijom za ove stvari. Zašto? Zbog teritorije, broja stanovnika, nivoa tehničke opremljenosti, itd. Ali, mi ne možemo slepo da prepisujemo sve iz inostranstva. Prosto ne može da se prepiše.
Ovde je trebalo skocentrisati, pre svega sredstva bez bilo kakve promene zakona prema Ministarstvu unutrašnjih poslova, to je jedna varijanta; moguće je da postoji i druga varijanta, da postoji posebna agencija koja bi to pratila, pošto i ta manija vlada u vladajućim strukturama, sve neka ide na agencije.
Ali, ovde je problem otkrivanje krivičnih dela. Tužilac, i sami znate, dovoljno je da Republički javni tužilac zaduži jednog svog zamenika koji će profesionalno da prati oblast ove vrste kriminala i po osnovu hijerarhije, raspisa stavova, obaveznih stavova koje tužilac daje nižim tužilaštvima, može da se obezbedi jedinstven stav povodom gonjenja.
Što se tiče suda, vrlo brzo se formira sudska praksa povodom ovakvih vrsta krivičnih dela i kako se sudi. Ali, da bi se to sredilo u Ministarstvu unutrašnjih poslova, nama nije potreban ovaj zakon. Mislim da čak nije potrebna promena postojećeg Zakona o unutrašnjim poslovima. Čak mislim da nije potrebna promena Zakonika o krivičnom postupku, jer i on ima te fleksibilne odredbe koje uvažavaju situaciju da se sa visokosofisticiranim tehnologijama se pojavljuju kriminalci. Oni, po pravilu, uvek idu ispred države.
Znači, ovde je samo problem otkrivanja. Ako je samo problem otkrivanja krivičnih dela, izvršilaca, postojanja dela, onda je to u potpuno istoj situaciji, kao sa ostalim krivičnim delima, samo što mora da se uvaži specifičnost u pogledu tehničke opremljenosti i stručne osposobljenosti.
Moram da kažem još jednu stvar, otvara se još jedan problem, koji se ovim zakonom ne dodiruje. To je problem koliko nadležni organi mogu da ulaze u privatnost i u funkcionisanje čitavih sistema i nekih mreža. Pitanje je, to ovaj predlog zakona ne reguliše. Na ovaj način mi samo pokazujemo neku legitimaciju prema inostranstvu kako smo nešto ispunili.
Zašto ovo ispunjavamo, na ovakav način, nama nije jasno? Sumnjamo da će neki rezultati da dođu, čak sumnjamo da može da se desi to da se pretvori u nešto suprotno, poput ove borbe protiv, recimo, piraterije. Najveći borci protiv piraterije su oni koji najviše stavljaju u nelegalni promet diskove iz Bugarske i nekih lokacija gde se to štampa, preko nekih zvučnih imena, ali oni sada nisu tema, pa neću da ih pominjem. Uostalom, dobili su krivične prijave.
Znači, nivo promena koji je potreban, faktički potreban je, prema Ministarstvu unutrašnjih poslova, prema osposobljenosti tužilaštva, raspisima, tumačenjima suda u vezi jedinstvene sudske prakse, ali nikako poseban zakon, sa posebnim odeljenjima ili posebnim većem.
Jer, ako neko smatra da posebno veće Okružnog suda u Beogradu treba da bude ta kapa koja će da bude prvostepeni sud za sve predmete u Republici Srbiji, tvrdim vam da će, verovatno ista ili slična krivična dela učinjena u nekom manjem mestu ostati potpuno neprimećena.
Jer, otkrivanje je na nivou Ministarstva unutrašnjih poslova centralizovano, gonjenje na nivou Okružnog javnog tužilaštva u Beogradu, suđenje na nivou Okružnog suda u Beogradu.
Gde su tu ova manja mesta? Gde su to sitni provajderi po manjim mestima? Pitanje je – taj deo, koji je vrlo važan za otkrivanje, mogućnost komunikacije, ulaska u sistem provajdera, jer preko provajdera se i završava to. Ne zahvaljujući njemu, nego zahvaljujući njegovim instalacijama, pristupu mreži, itd, itd. Umesto taj pristup da se uredi i da se osposobi MUP na svim teritorijama da ovo može da radi, mislim da je u pitanju pogrešan put.
Zbog toga smo podneli ove amandmane, upravo da skrenemo pažnju na neusklađenost nekih odredbi sa postojećim zakonima iz oblasti pravosuđa i na nemogućnosti primene odredbi ovog zakona.