Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Stvarno u jednom duhovitom i nadahnutom istupu predstavnika Vlade imali smo prilike da pola vremena potroši na način  da povredi član 100. našeg Poslovnika i da saspe u lice svim narodnim poslanicima da je on vlast, a da Narodna skupština mora njega da sluša.
Tako je ispalo da poslanici ne znaju matematiku i mnoge druge stvari. Naljutio se ministar zato što su pročitani zvanični podaci koji cirkulišu između nadležnih organa. To u prevodu znači da je podvala osujećena, pa je ministar povređen! Razumem taj njegov osećaj, ali on nema prava da vređa narodne poslanike, jer on poslanicima polaže račune, a ne poslanici njemu.
Ministar se uvredio što je nekoliko govornika upotrebilo reč "lopuže", a pri tom zaboravio da su u stvari ti poslanici citirali ministra. On se tim rečima izražavao o Labusu, Dinkiću i ostalim ljudima sa kojima je sada u vlasti.
Ali, ono što je demonstrirao, to je da je okrenuo istinu, pa je tako rekao za jednog bivšeg potpredsednika Vlade da dok je bio ministar saobraćaja, napravio privatno preduzeće, a taj čovek 20 i kusur godina ima svoje privatno preduzeće, pa je izmislio da je Prostorni plan Republike Srbije donet u periodu 1998-2000, a on je donet nekoliko godina pre toga i tada je bio ministar Bane Ivković.
Naprosto, malopre smo imali nekog novopečenog magistra, koji očigledno još nije te magistarske manire uspeo da prihvati, već je prihvatio one manire po kojima je poznat, još od 1990. i neke godine, po nadimku koji postoji u Čačku. Upozoravam predsedavajuće u Narodnoj skupštini da i ovo imaju u vidu kada se u utorak utvrđuje dnevni red, jer žarko želimo da se razreši ova Vlada, ako ništa drugo, onda zbog ovakvih ministara, kao što je onaj malopre što je zapalio na vrata.
Gospodine Anđelkoviću, vi kao predsedavajući dužni ste povodom svake intervencije sa ove govornice da je povređen Poslovnik, da date neko objašnjenje, pa ukoliko poslanik nije zadovoljan vašim objašnjenjem da uputite sve to na dan za glasanje kada će Narodna skupština da odluči da li je bilo povrede Poslovnika. Ali, ja se nisam javio zbog ove povrede Poslovnika, koja bi mogla da se pripiše na vaš račun.
Vi ste poznati po toleranciji, nego sam želeo da ukažem da se ovde stvarno u kontinuitetu krši član 100. stav 1. i da ne navodim još neke druge članove našeg Poslovnika.
Razumem potrebu da se brani politički stav Vlade, ali ovde izlaze poslanici koji brane ministra Velimira Ilića, ne zbog njegovih političkih stavova ili onoga što je predmet ove rasprave, nego zbog nečega što se može svesti na njegovo emotivno stanje, ponašanje i očiglednu neprilagođenost, akademskoj tituli koju je dobio, tako su nas sredstva informisanja obavestila.
Molim vas, poenta ovih povreda koje mi ovde reklamiramo, sastoji se u tome što jedan član Vlade ne pokazuje poštovanje Narodne skupštine i to nepoštovanje demonstrira i svojim rečnikom i svojim stavom i onim što je najgore, izvrtanjem opšte poznatih činjenica.
Na to smo mi ukazali, da se radi o tim povredama.
Zato molim vas, gospodine predsedavajući, kada bude dan za glasanje da stavite na dnevni red da se glasa o tome da li je Velimir Ilić, kao član Vlade i ministar koji je zadužen da zastupa Vladu u Narodnoj skupštini, povodom ove tačke dnevnog reda, koja se na neki način dotiče tih koncesija, povredio član 100. stav 1. jer je uvredio narodne poslanike svojim neprimerenim istupom za ovom govornicom. Ako je imao potrebe da emotivno reaguje, on je posle svakog poslanika mogao da izađe i da objasni, da razuveri, pa ukoliko ne ubedi poslanika, da je neka druga situacija, a ovako je "an blok". Izvređao je stranke, još je iskoristio priliku da iznosi crni veš iz vremena prevelike ljubavi sa nekim strankama. On ima tu sklonost da menja stranke u saradnji i ja to ne napadam. Mi smo ovde, vreme će da pokaže sve.
Gospodine Anđelkoviću, upravo sam izašao zbog toga da vam objasnim da nešto nije u redu sa sistemom za identifikaciju poslanika i da vam ukažem na povredu koju stalno činite, a to se odnosi na član 94. stav 1. našeg Poslovnika. Kao predsedavajući ste dužni da stalno motrite na ovaj ekran.
Znači, jedna od najodgovornijih dužnosti predsedavajućeg Narodne skupštine jeste da motri na ekran i da vidi ukoliko broj padne ispod 84, on je po tom članu dužan da odredi prekid sednice dok se ne uspostavi kvorum. To je povreda koja se stalno čini, a to što se ekran nalazi ispred predsedavajućeg još više potvrđuje da krši Poslovnik, jer se pravi da ne vidi da je "pao" kvorum. Molim vas da vodite računa o tome, jer, ukoliko radimo a nema kvoruma, sednica nije regularna.
Još jedna stvar zbog ove publike kojoj se žuri. Gospodo, vi ste tražili ovo, tražili ste da se radi u kontinuitetu, bez prekida, dok se ne završi dnevni red. Vi ste u obavezi da obezbedite kvorum i vi ste u obavezi da slušate šta mi pričamo sa ove govornice. Onog momenta kada kvorum "padne" ispod 84, mi ćemo opet da vas pozovemo da budete prisutni, jer ste vi "patentirali" ovakav oblik rada Narodne skupštine.
Molim da se, u danu za glasanje, Narodna skupština izjasni o tome da li je predsedavajući ove sednice, u ovom trenutku, učinio povredu člana 94. stav 1. Poslovnika, jer nije obratio pažnju da je u jednom trenutku Narodna skupština radila, a da nije bilo 84 narodna poslanika!
Pa, morali smo da se javimo povodom ove tačke dnevnog reda da bismo podsetili građane, koji su pre godinu dana posmatrali jednu noćnu sednicu, kada se usvajao zakon o izmenama i dopunama Zakona o obrazovanju i kada je patentiran projekat zvani Nacionalno-prosvetni savet.        
Da vas podsetimo da smo tada podnosili amandmane upravo na ovaj član zakona, koji je regulisao način izbora članova Nacionalno-prosvetnog saveta. Tada, u to vreme, ministar prosvete, koja je kasnije podnela ostavku ili je razrešena, ali mislim da je podnela ostavku, nije htela da prihvati naše amandmane koji regulišu način izbora ovih članova Nacionalno-prosvetnog saveta.
Skupštinska većina, u to vreme taze formirana koalicija, sa gnušanjem je odbacivala naše amandmane. Onda se desilo da, u zakonom propisanom roku za izbor Nacionalnog prosvetnog saveta, nije bilo moguće da se izvrši izbor – način izbora bio je tako koncipiran da ima skoro 42 člana i da postoje neke institucije koje predlažu kandidate, bukvalno rečeno – "kao rogovi u vreći". To je nemoguće usaglasiti. Naš skupštinski odbor za prosvetu našao se pred čudom, jer se ispostavilo da neke od tih asocijacija gotovo ni formalno-pravno ne postoje, te je praktično nemoguće da se dođe do predloga.
Da bi se taj problem razrešio pribeglo se jednom širom tumačenju odredbe zakona, uz blagonaklonost Zakonodavnog odbora, te se nekako došlo do ove zbirne liste kandidata za članove Nacionalno-prosvetnog saveta. Dobro, slažem se, i predsednika Skupštine.
Stvarno ne bih imao niti mogućnosti, niti imam tu nameru da pričam o predloženim kandidatima, jer niti znam te ljude, ni njihove kvalitete i bilo bi strašno da nešto kažem, a da nemam saznanja o tim ljudima. Ali, pre svega, javio sam se da ukažem na to da skupštinska većina mora da sasluša opoziciju, da proračuna, izmeri, utvrdi da li to što opozicija predlaže vredi, da li je dobro.
Ukoliko osećate da je to dobro, slobodno glasajte mimo onoga što ste dobili kao nalog od te vaše koalicione Vlade, jer vidite i sami da kada se uhvate ovog posla ljudi koji verovatno imaju dobre namere, ali ne znaju kako se taj posao radi, onda imamo ovu situaciju da mesecima nemamo Nacionalno-prosvetni savet. Imamo situaciju, neću mnogo da je otvaram pošto će ona u utorak biti na dnevnom redu, da ministar prosvete mora svojim odlukama nešto da uredi što je iz nadležnosti Nacionalno-prosvetnog saveta.
Praktično je ona početna greška, prilikom usvajanja izmena i dopuna zakona, napravila lanac grešaka u čitavom sistemu obrazovanja. Nema Nacionalnog prosvetnog saveta i praktično ste naterali ministra, koji se našao u to vreme, da pod pritiskom nacionalnih saveta odlučuje o nečemu što je isključivo u nadležnosti Nacionalnog prosvetnog saveta.
Ovu moju diskusiju shvatite kao upozorenje. Dobro je, što je jutros ministar povukao onaj predlog zakona kada je video koji su nedostaci. Šteta je što nije povukao Predlog zakona o vladi, jer su tamo još veći nedostaci, pa da se ne vraćam na tačke dnevnog reda sa ove sednice. Još najmanje dva-tri predloga zakona su bila sa teškim nedostacima, verujte sve se to posle izvesnog vremena javlja kao bumerang. Dokaz za to je ova tačka dnevnog reda, verovatno sa šest meseci zakašnjenja ona dolazi pred Narodnu skupštinu, jer je tako sistem postavljen da ne može da funkcioniše.
U ovom slučaju ne pomaže ni uvrtanje ruku, niti pretnje, jer ne postoji institucija koja bi nešto predložila. Znači, vodite računa kada glasate o amandmanima, kada zauzimate političke stavove, pozovite se malo i na struku, pozovite se na svoje i tuđe iskustvo. Ne srljajte u nešto što je avantura, sa tragičnim krajem ili lošim posledicama.
Napokon član 12. Predloga zakona. Potrudiću se da diskusija o ovom članu 12. ide onim tokom kako je i krenula. Skrećem pažnju poslanicima, s obzirom da je u toku i izrada predloga ustava, da će ovo verovatno biti interesantno i zbog nekih novih rešenja u našem ustavu.
Član 12. Predloga zakona treba da objasni koje su nadležnosti ili koja su ovlašćenja predsednika Vlade. Ono što se predlaže amandmanom takođe se tiče te oblasti – ovlašćenja predsednika Vlade. Onda smo u diskusiji ovde čuli da ovo što Vlada predlaže ovim članom ide u prilog jačanju pozicije predsednika Vlade, a ono što se promoviše ovim amandmanom zasniva se na drugačijoj koncepciji.
Imali smo prilike ovde da čujemo kakav je ustavni položaj predsednika Vlade. Da bi se definisao njegov položaj poslanici su pošli od odredbe člana 90. Ustava, gde je data nadležnost Vlade. Ono što se u raspravi zakačilo, to je kakav je to tip naše vlade po ovom ustavu.
Ovo nije tzv. tip kancelarske vlade, jer da je kancelarska vlada u pitanju, onda bi se birao samo predsednik Vlade, a on bi poslanike obaveštavao o sastavu i promenama u sastavu svoje vlade.
Ali, ovo nije ni tip vlade koju poznaje uporedna praksa (doduše, sve je manje država gde postoji takva praksa), gde se, praktično, pri formiranju vlade glasa o svakom pojedinačnom kandidatu i formira jedan poseban kolegijalni organ nadležan za vođenje politike, odnosno za sprovođenje izvršne vlasti.
Možemo reći da, po ovom ustavu iz 1990. godine, mi imamo jedno polovično rešenje, nešto što je između – nije klasična kancelarska vlada, to je bilo u Ustavu SRJ, ali nije ni tip izvršnog veća, kakav je bio u ustavnim rešenjima pre 1990. godine. Ono što može da se kaže na bazi člana 90. Ustava Republike Srbije, to je da on ipak više naginje jednom kancelarskom obliku i organizaciji vlade, jer i u žargonu se kaže – bio je član vlade tog i tog predsednika vlade.
Svi ti problemi koji mogu da se pojave unutar Vlade ne mogu da se reše na način kako je to predloženo amandmanom, ali ne može da se reši ni onako kako je navedeno u članu 12. Predloga zakona. Nešto što bi bilo u skladu sa Ustavom bilo bi neko polovično rešenje, koje bi verovatno predsednika Vlade tretiralo ne kao prvog među jednakima, jer, u krajnjem slučaju, ovde se glasa o njegovom programu i njegovom sastavu, ali se ipak glasa o njemu, prevashodno.
Imajući u vidu činjenicu da on može da traži razrešenje dotičnog ministra od Narodne skupštine, mislim da ni Vlada, kao predlagač ovog zakona, a ni ova intervencija putem amandmana, ne mogu da reše ono što je navedeno u Ustavu i da utvrde taj duh, pravi duh koji stoji u Ustavu. Ukoliko bismo tražili pravo i odgovarajuće rešenje, verovatno bi to trebalo da bude negde na pola puta između predloženog člana 12. i ovog amandmana. Ovde su u sukobu dve koncepcije, a naš ustav ima jednu međuvarijantu koju promoviše.
Predložio bih i predstavnicima Vlade, pa i podnosiocu amandmana, mislim da postoji prostor da se nađe adekvatno rešenje, jer mislim da ni jedno ni drugo rešenje, koje se ovde nudi kao alternativa, ne odslikavaju pravu suštinu članova 90. i 91. Ustava Republike Srbije, ne uviđaju pravi položaj predsednika Vlade. Ovo što se predviđa, pre svega članom 12, u slučaju nekog neslaganja, odnosno ukoliko ministar smatra da je predsednik Vlade prekoračio neka ovlašćenja kad mu je dao konkretni nalog i rešenje te situacije nalazi u tome što potencira to na samoj sednici Vlade, ne odgovara duhu Ustava Republike Srbije. To je činjenica.
Dame i gospodo narodni poslanici, samo bih skrenuo pažnju na nekoliko stvari povodom ovoga. Vidite, mi imamo ustavnu normu koja kaže da Vladu čine predsednik, potpredsednici i ministri. Naslov iznad člana 12. kaže – predsednik Vlade, naslov iznad člana 13. kaže – potpredsednik Vlade, naslov iznad člana 14. kaže – ministri. Trebalo je da se opredelite da li ćete, kada su u pitanju potpredsednici i ministri, da koristite jedninu ili množinu, jer ako ste kod ministara krenuli sa množinom, onda je ta množina trebalo da bude i u prethodnom članu, ali dobro.
Šta je svrha ovog amandmana i šta reguliše ovaj član? Moram da vas upozorim da član 91. Ustava Republike Srbije ima jasnu normu. Ona kaže ovako: ″Organizacija i način rada i odlučivanja Vlade uređuju se zakonom i poslovnikom.″ Na ovaj način nam je ustavotvorac rekao sledeće – i organizacija i način rada i odlučivanje je pitanje koje treba da bude regulisano zakonom, i to je zakon o Vladi. Pojedina pitanja organizacije, načina rada i odlučivanja, ona tehnička, treba da budu regulisana Poslovnikom Vlade Republike Srbije.
Poslovnik Vlade Republike Srbije mora da bude u saglasnosti sa ovim zakonom, jer on osnov za svoje donošenje dobija u ovom zakonu, zakonu o Vladi. Znači, nužno je da postoji neka odredba. Međutim, ovim amandmanom se ne prejudiciraju rešenja zato što ne koristi termin ″nadležnost″, nego koristi reč ″delokrug″, koja može da se tumači i kao oblast. Dakle, to je kao skup pitanja, oblast itd.
Moram da vas podsetim, ranije, prilikom izbora Vlade Republike Srbije, kada se birao veći broj potpredsednika, onda je mandatar kada je iznosio i predlagao sastav Vlade rekao – potpredsednik taj i taj za oblast privrede i za oblast ekonomskih odnosa, potpredsednik taj i taj za oblast državne uprave, pa za društvene delatnosti, u zavisnosti da li se opredelio da ima tri potpredsednika u Vladi ili četiri ili pet, ali bilo je slučajeva da smo imali jednog i šest potpredsednika 1992. i 1993. godine. Tada se jasno saopštava narodnim poslanicima koji potpredsednik prati koju oblast.
Međutim, ono što mene buni, da budemo načisto, ono što stoji u predloženom članu i ono što stoji u predloženom amandmanu je ista materija, samo što se razlikuju terminološke stvari i neko viđenje, ali ono što ste vi napisali u stavu 1. je nepravilno.
Vi ovde kažete – potpredsednik Vlade usmerava i usklađuje rad organa državne uprave. Samo da vas podsetim, član 94. Ustava Srbije kaže – poslove državne uprave obavljaju ministarstva. Puno puta se kao organi državne uprave ne javljaju samo ministarstva i zato bi bilo mnogo pravilnije da ste ovde iskoristili – usklađuje rad ministarstava; onda ste locirali koji je domen njegovog interesovanja.
Ovo vam pričam na bazi iskustva, jer Vlada, odnosno sve vlade imaju potrebe da potpredsednici dobiju neka zaduženja, da usklade rad tri ili četiri ministarstva koja su šira u nekoj oblasti, da se ne bi dešavalo da potpredsednik Vlade poziva prvostepene organe državne uprave ili organizacije, ili ne znam koga sa strane, a da čak resorni ministar, koji bi morao prvi da se pita, ni ne zna.
Zato mislim da je ova formulacija koja se predlaže amandmanom, mada verovatno i ona trpi neku kritiku, mnogo bolja od ove formulacije koja je u vašem prvom stavu. Govori o delokrugu, znači nečemu najširem, i više je kao saopštavanje poslanicima prilikom izbora za šta je koji potpredsednik u Vladi zadužen.
Moram da vam kažem, ako mislite da i ovaj amandman i ovo što sam ja rekao o načinu funkcionisanja može da blokira rad Vlade, to neće da blokira, u to budite sigurni, rad Vlade, ali pošto ste se opredelili za novi zakon, mi smo se uključili, znači, da ste išli na intervencije, mi ne bismo podnosili amandmane, jer promena svakog zakona nije baš tako jednostavan posao.
Mislim da predlagač treba da prihvati ovaj amandman, a ja ću navesti razloge. U skladu sa Ustavom, amandmanom se precizira od kada teče mandat i kada član Vlade polaže zakletvu. Moram da kažem da mi ovde imamo ugrađeno nepoštovanje nekih pojmova. Ovo što mi nazivamo zakletvom treba, u stvari, da bude svečana izjava, jer zakletve se daju prema nekim emocijama, prema nečemu imaginarnom, a članovi Vlade, predsednik Republike i svi funkcioneri koji podležu toj obavezi bi po pravilu trebalo da daju svečanu izjavu i ta izjava treba da bude u skladu sa onim vrednostima koje su promovisane Ustavom. Polazeći od toga, ovim amandmanom se samo potenciraju te vrednosti koje stoje u Ustavu i gde postoji veza između te vrednosti i nosioca državne funkcije.
Znači, u tekstu ove zakletve koja se predlaže amandmanom nalazi se upravo ono što stoji u članu 53. Ustava Republike Srbije – svako je dužan da se pridržava Ustava i zakona i svako je dužan da savesno i odgovorno vrši javnu funkciju. Onaj ko pripada izvršnoj vlasti član je Vlade, on daje svečanu izjavu kojom potvrđuje svoje opredeljenje da će da poštuje Ustav i zakon i da će savesno, marljivo i odgovorno da vrši svoju javnu funkciju. U tom smislu treba da bude ta svečana izjava koja se ovde naziva zakletvom.
U onome što je predložila Vlada, naravno, govori se i o savesnosti, poštenju, ustavnosti i zakonitosti, ali se navodi i nešto što ne postoji u Ustavu i spada u domen imaginarnih kategorija, a to je odanost Republici Srbiji. Da li se to odnosi na odanost negovanju republikanskog oblika vlasti i organizacije države u Republici Srbiji? Na šta se drugo odnosi? Kojim to vrednostima neko treba da bude pokoren, pa se dobrovoljno odriče nečega i prihvata nešto što mu je nametnuto? Šta mu je to nametnuto? Republika Srbija? Republika Srbija nikome nije nametnuta.
Znate, što se tiče teksta svečane izjave, da ne koristim primere iz nekih drugih država, u nekim državama članovi Vlade daju, u zavisnosti od religije koja je vladajuća, jednu hrišćansku zakletvu, recimo, poput Grčke. U zapadnoj Evropi postoje države gde se onaj ko je izabran za člana vlade, predsednika države, pored svečane izjave koju daje, zaklinje i to ima neka crkvena obeležja.
Naravno, ne plediram na to, pošto je ovo Republika Srbija, Ustav je to propisao kako je propisao, ali sama formulacija ″odanost Republici Srbiji″ u stvari ništa ne znači; jer, kako da se onaj ko je monarhista zakune na odanost Republici Srbiji? Mi sada u Vladi imamo ljude koji su izabrani, članovi su Vlade, a po političkom ubeđenju su monarhisti i vi njih provocirate kada ih terate da se zaklinju na odanost Republici Srbiji. Mislim da je nespretno izabrana terminologija svečane izjave, pošto ovo ne mogu da nazovem zakletvom.
Neću da navodim, pošto su moji prethodnici naveli konkretne primere, gde to postaje stvarno besmisleno. U izjavama nekih zvaničnika to postaje stvarno besmisleno. Ministar spoljnih poslova je, posle predsednika Republike, druga ličnost koja predstavlja jednu državu u inostranstvu. Ne može ministar zadužen za ekologiju da predstavlja državu u inostranstvu. Ministar spoljnih poslova je, po pravilu, u nekim državama i potpredsednik vlade. To je ličnost koju zna inostranstvo. Ako njegove izjave nisu u skladu sa politikom Vlade, nisu u skladu sa onim što je evidentno interes javnog mnjenja i svih građana Republike Srbije, onda se postavlja pitanje čemu se on zakleo, da li njega zakletva obavezuje.
Zato mislim da je ovaj tekst amandmana koji je Srpska radikalna stranka predložila ispravniji, u skladu sa Ustavom, nešto realniji, a ipak, ostavlja se svakom da moralno proceni da li se neko pridržava onoga što je svečano obećao, u jednom delu; u drugom delu, gde se primenjuje zakon i pravo, ta izjava gotovo da nema nikakvog uticaja, jer se na ministre, predsednika Vlade i potpredsednika Vlade primenjuju odredbe svih drugih zakona, pa ukoliko nisu radili u skladu sa zakonom i Ustavom, ili su nesavesno radili, podležu drugim oblicima odgovornosti, bez obzira što u jednom trenutku oni imaju imunitet.
 Samo bih upozorio narodne poslanike i predstavnike Vlade da pročitaju deo obrazloženja Predloga zakona I koji kaže – ustavni osnov. I, stvarno, tu niste pogrešili, ustavni osnov za ovaj predlog zakona nalazi se u članu 91. Ali, član 91. Ustava Republike Srbije u stavu 3. glasi: ″Organizacija i način rada i odlučivanja Vlade uređuju se zakonom i poslovnikom.″
Ovo što ste vi pokušali da uredite članom 18. je ustavna norma. To je nešto što je Ustav propisao i to se nalazi u članu 93. Ustava. To što je navedeno u članu 93. Ustava ne može da bude materija zakona o Vladi. To može biti materija, sve češće se čuje ovde nov termin, zakona o Narodnoj skupštini, ali, po pravilu i Ustavu, to bi trebalo da bude materija samo Poslovnika Narodne skupštine. Jer, tu nema šta da se radi, kada je u pitanju član 93. Ustava Republike Srbije, u zakonu o Vladi. Nema. Nema, stvarno nema šta da se radi. Ne postoji ustavni osnov da se mešamo u tu materiju.
Međutim, način na koji je predlagač koncipirao član 18, pogotovo ovo što se primećuje dobro amandmanom, da je problematičan stav 2, to je strašno. Tu se kaže: ″Od ponošenja predloga do glasanja o nepoverenju ne može proći manje od tri ni više od 15 dana.″ Ali, ono što asocira na ovo nalazi se u članu 93. Ustava, gde je navedeno – glasanju o nepoverenju Vladi može se pristupiti tek posle tri dana. Znači, samo glasanje, ali je neko ovde proširio, kaže – od podnošenja predloga do glasanja, pa još tri do 15 dana, preuzeo nešto što postoji takođe neustavno u našem poslovniku. Ali, naš Ustavni sud neće da ceni to. To je problem. Ustavni sud nije hteo da se izjašnjava povodom ovoga. Znači, ovde je potpuno promašena tema.
E, dalje, šta je karakteristično sada – to što ste pokušali kroz Predlog zakona o Vladi da dezavuišete ono što stoji u članu 93. Ustava Republike. Ovaj član koji se odnosi na glasanje o nepoverenju i o poverenju je po svojoj prirodi imperativna norma i moram da vas upozorim da veliku grešku Narodna skupština pravi, i to u kontinuitetu, pa da ne preteram, ali 7-8 godina, a možda i više, što se uvek o ovome odlučuje kada se koncipira dnevni red.
Pa, ovde je Ustav dao otežavajuće uslove da bi nešto došlo na Skupštinu. On je rekao – 20 poslanika, predlog 20 poslanika. To je taj kvalifikovan uslov da bi nešto po automatizmu došlo na dnevni red, o čemu se raspravlja, o čemu nema glasanja da li ćemo da raspravljamo, da li nećemo, ili kako beše pre nekoliko godina, kada se smeju i ovi koji su to podržavali – ne možete da tražite smenu Vlade, jer vi niste glasali za Vladu. Pa, smešno.
E, sad, ovde se realno postavlja problem šta bi bilo kada bi svakog dana po 20 poslanika podnosilo predlog za izglasavanje nepoverenja Vladi. Ali, molim vas, ta situacija ne treba nikoga da brine. Ona ima rešenje u Ustavu, a pribojavaju se te situacije oni koji smatraju da je potpuno prirodno da se krši Ustav. Znači, ovo što stoji u članu 18. Predloga zakona nije materija koja treba da bude u zakonu o Vladi Republike Srbije. A ovo što ste napisali, pogotovo je to dobro primećeno u stavu 2, to je strašno. To je strašno. To ne sme da bude materija ovog zakona.
I, ne znam da li je to svesno ili nesvesno, ali verujte, sve ovo što pričamo o ovom predlogu zakona o Vladi oni koji prave novi Ustav Republike Srbije moraju da imaju u vidu prilikom izrade nacrta; valjda smo sada bogatiji za neko iskustvo pa znamo šta sve ne valja i šta sve ne bi trebalo da bude. Pa, valjda ćemo po sistemu eliminacije da dođemo do nečega što je dobro, korisno, što će da uvaži i te principe i sve ovo drugo. Hvala.
Još jedna odredba kojoj mesto nije u ovom zakonu, ali da ne bi bilo nedoumice i da neko kaže – kada joj nije mesto u zakonu, zašto ste podneli amandman, morali smo da podnesemo amandman da to malo sredimo, jer imamo iskustva i sa Zakonom o radu, podnosili smo tolike amandmane da ga sredimo, pa je na kraju morao da prođe onako kako je prošao.
Član 19. se odnosi na pitanje poverenja Vladi. Znači, opet zalazi u član 93. Ustava Republike Srbije. U tom članu postoji samo jedan stav koji kaže da Vlada može postaviti pitanje svog poverenja u Narodnoj skupštini; ali, sve dalje oko toga mora da se reši ako ne Ustavom, onda Poslovnikom Narodne skupštine.
Međutim, vi opet tu pravite greške, opet nešto najavljujete. Ovo što je gospođa Pop-Lazić rekla, a što se tiče prvog stava, to bi verovatno svako prihvatio, jer je potpuno jasno. Međutim, ovo što ste napisali u stavu 4. je strašno. Ja ne sporim da takve situacije postoje, ali su ustavom propisane u pojedinim državama. To je situacija kada vlada postavi pitanje svog poverenja, ne dobije ustavom predviđenu većinu u parlamentu, ona i dalje radi, a da bi joj prestao mandat ona može da podnese ostavku, jer je oslušnula, dobila je odgovor od najkompetentnije institucije koja postoji u jednoj državi. Znači, ni od statistike, ni od anketa, niti od raspoloženja javnog mnjenja, nego je dobila odgovor da ne uživa poverenje.
To je problem sa krhkim, slabim koalicionim vladama, gde možda tri ili četiri partnera postoje, pa jedan, zbog svog nezadovoljstva, izaziva pad Vlade, a da bi se Vlada odbranila od tog pada, ona postavlja pitanje poverenja da bi dobila neki poen, naterala nekog drugog da izglasa poverenje, pa bi eventualno došlo do neke nove kompozicije.
Međutim, takva situacija kod nas je nemoguća, zato što postojeći Ustav u nekim drugim odredbama ne vidi ovu situaciju, a ako se ima u vidu ova naša politička situacija i kako ko hvata prostor na političkom nebu, onda je ona praktično isključena. Zbog te isključivosti, a da se ne bi desilo da Vlada koja je, u dobroj nameri i da bi ojačala svoju poziciju, postavila pitanje svog poverenja, nije dobila potreban broj glasova i da ne bi i dalje vršila vlast, iako je od kompetentne institucije dobila razrešnicu, da sada ne bi sudbina Vlade zavisila od toga da li će predsednik Vlade da podnese ili neće da podnese ostavku.
I, da li možete da zamislite situaciju, ne daj bože: Karić, predsednik Vlade, postavi pitanje svog poverenja, pa dobije jedan glas ovde, a on kaže – baš me briga, ja po ovom vašem poslovniku mogu da razmišljam da li ću da dam ostavku ili neću; neću da dam ostavku.
Zbog toga je u srpskim uslovima potrebno ovo što je gospođa Pop-Lazić navela da treba da stoji u stavu 4, više je to materija Poslovnika, znači, odluka o razrešenju Vlade je doneta ako većina od ukupnog broja narodnih poslanika ne glasa za poverenje Vladi. Ova odredba tera Vladu da uvek bdi nad tim da obezbedi 126 glasova. To je poenta. Poenta ove odredbe je da ona reprodukuje, traži da Vlada bude jaka, ukoliko želi da vlada, ali ne, vi kažete – ako ne dobijemo poverenje ovde, onda ćemo da razmislimo da li ćemo da podnesemo ostavku.
Kako da razmišljate da li ćete da podnesete ostavku kada ste od institucije koja vas je izabrala dobili manjinu? Ja sam vam nešto potpuno nenormalno uzeo za primer, nešto hipotetički, ali s obzirom na to koga je dobio sada za političkog savetnika, od jedan ne može dalje.
Bilo bi stvarno neumesno kada bih odavde pledirao da se formira konzilujum koji bi utvrdio da li se vidi ili se ne vidi. Videćete tamo preko onih instrumenata da je kartica bila i da je na vreme najavljena povreda Poslovnika, a sad kada čujete, gospodine predsedniče, o čemu se radi, videćete da ste napravili grešku pre 15 minuta. Ukazujem da ste povredili član 100. stav 1, a ovo treba ceniti kao doprinos razvoju parlamentarizma u Srbiji.
Kako bi sledeći predsedavajući shvatio o čemu se radi, a naročito stručne službe koje daju pogrešna uputstva Predragu Markoviću, povređeno je dostojanstvo Narodne skupštine, a evo u čemu se ogleda. Jedan poslanik vladajuće većine je izašao i predložio nešto. Nije naveo na osnovu kog člana Poslovnika on to čini. Onda smo imali prilike da čujemo preko predsednika Narodne skupštine da je moguće da se donese odluka o produženju rada, na osnovu odredbe člana 130. Poslovnika.
Međutim, promašili su. To što stoji u članu 130. ima logičku vezu sa članom 156, a to znači da onaj ko je predložio produžetak rada mora to da dostavi pismeno, sa obrazloženjem. Takav dokument ne postoji. Drugo, vi iz stručne službe da znate, to što stoji u članu 130. i 156. odnosi se na opšte akte, a ne na nešto što bi ličilo na pojedinačni akt ili neki akt kojim se upravlja nekim postupkom.
Vi ste prekršili ceo ovaj poslovnik, jer želite na silu da produžite taj rad, i da ste predložili u pismenoj formi i da ste obrazložili koji su razlozi poplave, ali za vas ni poplave nisu vanredno stanje. Za vas je vanredno stanje kada taj poslanik izađe i predloži, jer je rečeno da mora da se radi dok se ne padne u nesvest. Vi padajte u nesvest, neka kamere prošetaju, vlast je pobegla u hodnik, jer sad može 84 da radi i sada se pokazuje kome je stalo do ovog zakona koji je na dnevnom redu.
Ovima koji su na vlasti nije do ovog zakona. Njima je do toga da proknjiže koliko su zakona usvojili, koliku su radili, a videli smo – i po minut i po, sedam minuta u poslepodnevnom radu. To vređa dostojanstvo Narodne skupštine. Ako ste zakazali u 10,00 časova, u 10,05 budite, a ako ste rekli u 15,00 časova budite u 15,00 časova ovde. Vaša je obaveza da obezbedite većinu. Vaš je interes da prođu ovi zakoni, a naša je obaveza da vas kritikujemo i, ako možemo, da vas nateramo da se popravite. Očigledno da je ovo bezuspešan posao.
Sada, ove vaše gimnastike, menjaju se leteće zamene, predsednici, predsedavajući, te neko se nije prijavio, te jeste, prijavio se, nema ga. Saznajte ...
Po Poslovniku. Gospodine Mihailoviću, kako sam mogao da dobijem objašnjenje kada Marković nije ni saslušao šta sam prigovorio? Kako sam mogao od njega da dobijem objašnjenje kada je on "zapalio" pre nego što sam došao ovde? Stvarno ću morati da predložim jednu odluku kao opšti akt o formiranju konzilijuma.
To nije razlog da može po Poslovniku. Javio sam se po amandmanu, da ne bude zabune, pošto emocije rade ...
(Predsednik: Izvolite po amandmanu.)
Naravno, predsedniče, a stenogram ćete da pročitate, pa ćete da čujete šta sam rekao, vezano za onu povredu. Pošto ona nije na dnevnom redu, već član 19. i ovaj amandman kojim se traži brisanje stavova 2. i 4, koliko sam razumeo podnosioca amandmana, a delim mišljenje i sa prethodnim podnosiocem amandmana. Zbog predstavnika Vlade i ovog malog broja poslanika koji su glasali da radimo do kraja, samo bih objasnio neke stvari koje se tiču ovog Ustava, a, siguran sam, i budućeg ustava, znači, budućeg ustava koji se bude radio.
Dozvolite da krenem od početka. Članom 73. Ustava Republike Srbije propisane su nadležnosti Narodne skupštine kao republičkog organa, organa koji vrši ustavotvornu i zakonodavnu vlast. Tu postoji tačka 10. koja kaže da Narodna skupština bira i razrešava, pa se navode ti organi, a između ostalih predsednika, potpredsednike i ministre u Vladi. Znači, odluke koje po ovom pitanju Vlade, statusnom pitanju Vlade, da li ona postoji ili ne postoji i u kakvom sastavu, kada se bira donosi se odluka o izboru, pa se navodi predsednik, potpredsednici, ministri, a kada se pomera, šire posmatrano to je razrešenje, donosi se odluka o razrešenju.
Sada dolazimo na ovo što je materija člana 19, a to je poverenje Vladi, to je poseban put iz člana 93. Ustava Republike Srbije kada Vlada sama postavi pitanje svog poverenja u Narodnoj skupštini.
Kada pravo iskoriste narodni poslanici, njih 20 ili više, i traže da se glasa o nepoverenju Vladi, onda je predlog za izglasavanje nepoverenja sredstvo, instrument kako se dolazi do eventualne odluke o razrešenju. Zato u članu 93. nema predloga odluke o razrešenju, nego postoji ustavni mehanizam. Ukoliko je Ustavom propisana većina poslanika glasala za predlog o nepoverenju, po automatizmu se smatra da je doneta odluka o razrešenju Vlade.
Ta logika treba da se primeni i kada se razmatra pitanje poverenja Vladi. To je poseban institut koji ima za cilj da osnaži položaj Vlade i poziciju Vlade. Svaka vlada koja postavi pitanje svog poverenja to radi samo da bi ojačala svoju poziciju. Ako u nastojanju da ojača svoju poziciju Vlada postavi pitanje poverenja i ovde ne dobije 126 glasova, onda se po istom onom automatizmu za nepoverenje smatra da je ta vlada razrešena. To što vi vrtite glavom, možete biti u pravu samo ako je taj mehanizam oko glasanja i šta se tumači i kako se tumači Ustavom propisano, kao što postoji u nekim zemljama.
Ne sporim da u nekim zemljama, ali kao ustavna norma, postoji da vlada koja na glasanju nije dobila poverenje može da podnese ostavku, ali to nije slučaj sa našim Ustavom. Pošto toga nema, mi predlažemo na bazi ovoga automatizma iz člana 73. tačka 10, jer predlog da se glasa o poverenju, predlog da se glasa o nepoverenju su samo instrumenti, sredstva kako nešto ulazi u skupštinsku proceduru.
Meritum odluke jeste razrešenje, ili je doneta ili nije doneta. O tome se radi. Štaviše, mi to možemo, i to nije materija zakona o Vladi, to je više materija Poslovnika Narodne skupštine i ne znam zašto ste ubacivali to ovde.
Neću da vam pričam, javiću se kasnije povodom ovog drugog člana. Mislim da postoji prednost ove rasprave koju danas vodimo, koju može svako da tumači na svoj način, da li je dobra ili nije dobra, da li je opstrukcija ili nije. Svako ko se upušta u priču o novom ustavu Republike Srbije mora da uzme stenogram sa ove sednice, jer mislim da su se čuli neki dobri stavovi koji mogu da pomognu prilikom donošenja novog ustava.
Moram da kažem da je ovo prvi put da se u našem zakonu koristi termin ″šalje″. Znate, to što se na ulici kaže – poslao je poljubac i tako nešto, to ne može u zakon. Kako to ostavku šalje? Ne ide to. Dokaz za to da ste prekoračili neke stvari nalazi se i u samom Ustavu. Imate član 93, gde kaže: ″Vlada i svaki njen član mogu Narodnoj skupštini podneti ostavku.″ Ne kaže – mogu da pošalju ostavku, nego – podnose ostavku. Ovde – šalje; onda to precizirajte, da li sa taksenom markom, bez poštanske marke, u dva primerka, preporučeno poštom ili preko goluba pismonoše. Nemojte tako, molim vas, poštujte malo i Narodnu skupštinu i jednu zakonodavnu tehniku koja kod nas postoji.
Ono što treba da nas zabrine – gde ste vi našli ovde da se ostavka podnosi predsedniku Republike? Čitam ovde, kaže: ″Vlada i svaki njen član mogu Narodnoj skupštini podneti ostavku.″ Mogli ste da proširite na predsednika, kao bližu lokaciju i kako to ide, jer sve ovde što ide u Narodnoj skupštini, ide preko predsednika. Što ste ubacivali predsednika Republike? Zašto ste njega ubacivali? Iz čega je izašla obaveza da mora ostavka da se podnese, primerak ostavke da se pošalje, kako vi to kažete, predsedniku Republike. Vi nemate u Ustavu ovlašćenja za to. To je strahovit propust. Ne znam kako ste ovo mogli da napišete.
A ovo što ste napisali u drugom stavu – Narodna skupština na prvoj narednoj sednici, koja se održava u roku od sedam dana od dana prijema ostavke... Molim vas, ovo je materija koja ulazi u način rada i odlučivanja Narodne skupštine i to je materija koja se reguliše Poslovnikom Narodne skupštine. Ovom stavu 2. nije mesto u zakonu o Vladi Republike Srbije.
Nemojte vi da se bunite, ako Poslovnik donosi Narodna skupština, ako zakon donosi Narodna skupština, a materija je približno ista, pa nešto ćemo u zakon, a nešto ćemo u Poslovnik. Ne. Postoje oblasti koje idu u Poslovnik i postoje oblasti koje moraju da idu u zakon, a kao pomoć je mogao da vam posluži član Ustava koji govori o tome da Skupština poslovnikom uređuje način odlučivanja, način rada i prava narodnih poslanika. Znači, tu je taj ustavni osnov koji reguliše kako će Skupština i šta će Skupština da radi kada primi ostavku. Zašto rok od sedam dana? Odakle vam ovlašćenja da to oročite?
Ono što je najstrašnije, to je da ako je predsednik Vlade podneo ostavku, ima pravo to da obrazloži. Uvek se kaže da je ostavka lični čin. Lični čin ministra ako je podneo ostavku, ako je cela vlada potpisala ostavku, onda je to skup ličnih pojedinačnih činova članova Vlade, a ako je predsednik Vlade podneo ostavku, tu je ta dodirna tačka sa nečim što liči na kancelarski sistem položaja Vlade. Po pravilu, kada se daje ostavka, ne daje se obrazloženje. Ovo vam je potpuno nepotrebno ovde.
Zbog toga smo mi podneli jedan drugi amandman, a ako vi želite to na silu da progurate i da mi sada slušamo ovde jadikovke nekoga zašto je podneo ostavku, što ne može da se dogovori sa ovim ministrom, što ima opstrukciju, što ima ovo i ono, to je već druga stvar. Ako on ima pravo nešto da priča, onda i narodni poslanici imaju pravo da pričaju. Narodna skupština nije jednosmerni organ. Povodom svega što je na dnevnom redu Narodne skupštine otvara se pretres, a to je faza i vodi se rasprava. Mora da se čuje i druga, i treća i četvrta strana, sve političke opcije. Šteta je što ne čujemo političku opciju Pokret snaga Srbije – Živadin Lekić.
Evo još jednog dokaza da ono što ste napisali u tekstu člana 20. nije materija koja treba da bude u ovom zakonu. Moram da vas podsetim da je ustavni osnov za ovaj zakon član 91. stav 3. Kaže se: "Organizacija i način rada i odlučivanje Vlade uređuju se zakonom i poslovnikom." Kao što vidite, pitanja ostavke ne tiču se organizacije i načina rada i odlučivanja Vlade.
Kada ste zapeli da unesete ovako nešto u zakon, naravno da smo onda morali da podnesemo amandman da vam ukažemo i na prekoračenja ovlašćenja, ali ujedno da ukažemo i na nelogičnost ovoga što ste napisali i što je sadržano u stavu 3. koji se amandmanom menja.
Taj stav 3. kaže da predsednik Vlade može obrazložiti ostavku u Narodnoj skupštini. Način rada i odlučivanja Narodne skupštine regulisan je drugim članom Ustava i na bazi tog člana Ustava je donet Poslovnik Narodne skupštine i mi sada u Poslovniku Narodne skupštine imamo odredbe koje se dotiču pitanja ostavke predsednika Vlade, odnosno ostavke Vlade.
Pošto smatrate da kada neko podnese ostavku da je to lični, moralni čin, sada idete dalje pa kažete u onim rokovima iz stava 2. ili 3 – treba da se konstatuje na sednici Narodne skupštine, pa idete još dalje i kažete da presednik Vlade ima pravo da obrazloži svoju ostavku. Moram da vas vratim na Poslovnik Narodne skupštine.
Malo je tačaka dnevnog reda i pitanja uopšte koja se u Narodnoj skupštini mogu raspravljati, a da nema rasprave. Da budem precizniji, samo je nekoliko pitanja povodom kojih Narodna skupština odlučuje bez rasprave. Tačno su navedena u Poslovniku. Naravno, Ustav Republike Srbije ne prepoznaje ovaj naš Poslovnik, jer on apsolutno ne korespondira sa Ustavom Republike Srbije, a da ne pričam o praksi koja je suprotna Ustavu Republike Srbije.
Na sve to vi dodajete još jedno rešenje koje je krajnje besmisleno. Ono je besmisleno zato što nije materija Zakona o Vladi nego materija propisa koji treba da reguliše način rada i odlučivanja u Narodnoj skupštini. Ako ste već krenuli da date neki prostor predsedniku Vlade da nešto obrazloži, onda čim se nešto ovde obrazlaže mora da se otvori i rasprava.
Ako je neko hteo zakonom o vladi da reši statusna pitanja Vlade, postojanje Vlade, izgled Vlade i da jednim širim tumačenjem izvuče pravo da komentariše odredbe Ustava, koje ne bi mogle da se komentarišu ili da se prepisuju, da biste napravili jednu celinu navodno o Vladi, onda ste napravili još veću grešku. Zašto? Vi ovde nemate odredbu o tome kada prestaje mandat, sa kojim danom prestaje mandat. Nemate.
Ovde kažete u stavu 2 – Narodna skupština na prvoj narednoj sednici (pa ste još dali neki rok), bez rasprave prima k znanju da je predsednik Vlade podneo ostavku i time Vladi prestaje mandat. Dan kada je to konstatovano je dan kada je prestao mandat Vladi, ali ako mu dozvoljavate da obrazloži ostavku u Narodnoj skupštini, onda morate da prihvatite naš amandman koji ima i drugi deo, a on kaže ovako – dodaju se reči ″i tada se otvara rasprava, a nakon rasprave konstatuje da je prestao mandat Vladi″.
Niste primetili ovo, vi ste samo obratili pažnju na to – predsedniku Vlade treba da se da da on obrazloži zašto se naljutio, šta mu je bilo teško, ko ga nije slušao, da ne može više itd. i kraj priče, završen posao. Zaboravili ste da kada se konstatuje, jer u stavu 2. vi pričate da se konstatacija vrši bez rasprave ...
(Predsedavajući: Vreme.)
Iako je otvorio raspravu, moramo mi da ga dodatno podstaknemo što je dao ostavku, da ga ohrabrimo, ništa nije opasno što je dao ostavku. To je dobar čin. To je moralni čin ...