Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Bogami, evo danas smo nešto naučili. Nisam znao da postoji taj princip fleksibilnosti, ali, sudeći po TV prenosima, video sam princip kako da se pobegne iz "Zastave". To je bilo ono vreme kada je bilo neko restrukturiranje, pa polomljena kola, ministri u trku, to je bio princip spasi glavu.
Olako ste ušli u ovo što nazivate operacijom restrukturiranja. Potpuno je nepotrebno to arbitražno veće. Pazite, formirate arbitražno veće pošto ste zakonom naložili otpust dugova i onda razmišljate o tome da će se pojaviti situacija kada dužnik i poverilac mogu da imaju neki spor.
Ako dužnik i poverilac mogu da imaju neki spor, onda ovim zakonom nemojte da nalažete zakonski otpis duga. Nema logike. Čim ubacujete arbitražno veće onda ne verujete u zakonski otpis duga. To su ti logički problemi koji prate sve izmene koje se tiču restrukturiranja.
Onda nas opterećujete sa tim kakav je sastav arbitražnog veća. I, naravno, jedan poslanik je pokušao nešto nelogično da ispravi, da ne bi bio rezultat 2:1 po sili zakona u arbitražnom veću.
Ovde je po definiciji 2:1. Ministar i državni poverilac, kako ga vi zovete, naravno da je to jedna strana, i ovaj drugi poverilac naravno da je u manjini. Onda tu pokazujete koji je besmisao i kako je besmisleno da ubacujete obavezan otpust duga.
Ono što mene još više plaši, to je što je to otpust pod određenim uslovom. Znači, otpust duga postoji, preduzeće kreće u neko restrukturiranje, a kada se privatizuje, onaj ko je otpustio dug može da naplati neko svoje potraživanje. Šta je to? Ili preuzmite operaciju da se otpišu svi dugovi ili nađite način kako da ta potraživanja budu evidentirana, zamrznuta i postanu potraživanja države.
Moram da vam kažem da gotovo nema nikakve razlike, osim u delatnosti, između ovih banaka u stečaju i likvidaciji i društvenih preduzeća koja restrukturirate. Kod 4. tačke dnevnog reda vi kažete – država preuzima i kod krajnjeg korisnika kredita vlasničke akcije. A ovde država, ne, mi otpisujemo preko državnih poverilaca, ali ukoliko se postigne dobra cena, onda će državni poverilac nešto da naplati. Šta će da naplati? Ništa. Primer "Sartid". Uspešan primer "Sartida" na ovaj način primenićete na sva druga preduzeća, ukoliko nađete strateškog partnera. Onda je potpuno ovo iluzorno, da li aukcija, da li javni tender, to ne pije vodu. U pitanju je ponovo bacanje neke magle.
Ima jedan deo koji s pravom nismo hteli da obuhvatimo amandmanima, a tiče se člana 21. Na primer, vi kažete – Agencija izrađuje program restrukturiranja. U članu 23. novi stav 2, kažete – program restrukturiranja iz stava 1. ovog člana donosi nadležni organ subjekta privatizacije. A, odluku o restrukturiranju donosi Agencija. Znači, odluku Agencija, program Agencija, a program usvaja subjekt privatizacije.
Šta ako subjekt privatizacije neće da usvoji? Kao što smo imali kod onog Zakona o Akcijskom fondu, kaže - pismeno izjašnjenje. Pa, šta ako se pismeno ne izjasni? Šta ako se predstavnik države pismeno ne izjasni, zar treba da trpi onaj privredni subjekt čije se akcije nekim slučajem nalaze u posedu Akcijskog fonda?
Znate, ako pišete neki propis morate da imate neki program, morate da imate neku viziju šta vam je krajnji cilj, kojim sredstvima, kojim metodama želite to da postignete. Ali, problem naše privatizacije u Srbiji je što niko ne zna koji je cilj privatizacije. Da li da definišemo novog vlasnika? Da li da više ne postoji društvena svojina? Da li da se uzmu pare da se pokriju socijalni fondovi? Da li da se obezbedi neka planetarna pravda? Da li da se obezbede uslovi za novo zapošljavanje? Ne, ovde nema jasnog i prepoznatljivog cilja, već postoji kontrolisani haos i afera za aferom povodom svake privatizacije.
Ovaj amandman smo podneli samo da bismo pokazali čime se služi predlagač zakona. E, vidite odnosi se na član 38. Zakona. Oni menjaju stav 2, znači: ″Javni poziv objavljuje Agencija najkasnije 15 dana pre dana održavanja javne aukcije″, a epohalna izmena predlagača jeste: umesto ″najkasnije 15 dana″ – ″najranije 30 dana″.
Mi amandmanom kažemo – najranije 15 dana, samo da bismo pokazali da između ″najkasnije″ i ″najranije″ postoji nekakva dijalektika; između 30 i 15 dana takođe postoji nekakva dijalektika. A ovde u odbijanju, odnosno povodom nekog stava da se amandman ne prihvata, Vlada ističe pozitivna iskustva iz dosadašnjih postupaka privatizacije i kaže da je neophodno da se ″najkasnije 15 dana″ zameni sa ″najranije 30 dana″.
Eto čime se služi naša vlada, kako okreće, menja, neposredno nešto priprema, prikazuje to revolucionarnim, od ovoga zavisi privatizacija, sada će da krenu pare. Ne mogu računi da prime tolike pare kolike će da dođu. A naše privatizacije ili stoje, ili su nepravedne, i sve su sa nekom aferom.
I, na aferu ne utiče ni najkasnije, ni najranije, ni 30, ni 15, već utiču drugi faktori – kako da se obezvredi kapital, kako da se povlašćenima obezbedi kupovina tog kapitala, po mogućnosti bez zaposlenih, bez velikih troškova. Ako ne može tenderom ni aukcijom, onda će u stečaju. Ako ne može ni u stečaju, onda će epohalno restrukturiranje sa otpisom dugova i potraživanja, ali opet obezvređeno, i kad se otpišu dugovi opet obezvređeno, a da niko ne vodi računa o tome šta će biti sa bilansima tih poverilaca koji treba da otpuste dugove. Niko ne vodi računa kakvi će njihovi bilansi biti.
Da li na taj način pravite prostor da se na naše tržište ubrizgaju one pare koje se čuvaju kao devizna rezerva, od dve, tri ili četiri milijarde, koliko pričate, i to sasvim neopravdano.
U vrednosnom smislu mora da se napravi prostor da bi se naštampali dinari, da bi se to pojavilo kao vrednost i kao novčana masa. Jer, i sami znate, sve što dođe kao deviza iz inostranstva mora da ima svoj novčani ekvivalent, a da bi se očuvala vrednost povlače se devize propisivanjem velikih deviznih rezervi, obaveznih rezervi banaka, a sada se, verovatno, pravi monetarni prostor putem vrednosti da se ubrizgaju te pare, da se pro forme promene vlasnici, i nadam se, u okviru četvrte tačke dnevnog reda, da se vrate naše pare kao strana ulaganja u privredu Republike Srbije.
Vidite, ovo je novi član 41ž i naslov iznad tog člana glasi – Ustupanje ugovora o prodaji kapitala, odnosno imovine. Ovde se ugovor tretira kao potraživanje. Moguće je da se ustupi potraživanje. Jedno lice svoje potraživanje ustupa drugom licu. Vi ovde ustupate ugovor.
Naravno, ovo se odnosi na situaciju kada je zaključen ugovor i kupac kapitala, tako ste ga ovde nazvali, a sada ustupilac, može da ustupi ugovor o prodaji kapitala, odnosno imovine trećem licu. To bi u praksi značilo da na aukciji dobije pravo da zaključi ugovor o privatizaciji, o kupovini kapitala jedno lice, a u ugovoru se kaže da će u roku od šest godina da se otplati ta kupoprodajna cena i posle dva meseca prenese taj ugovor na neko treće lice koje uopšte nije ni učestvovalo na aukciji.
Tu situaciju već imamo. Mi smo tu situaciju imali, čak i korektnije nego što vi predlažete, kod "Soja proteina" i kod drugih firmi gde se NN lice pojavi sa parama ili sa garancijom kupi; nema nikakvih obaveza po osnovu te privatizacije, ispunilo je svoje obaveze, a onda posle tri meseca saznamo da je pravi vlasnik neko treći.
Razlika u odnosu na to, ovo što vi nama nudite, jeste ta što neko u toku otplate na rate može da prenese ugovor i praktično prebaci svoj status kupca nekom trećem licu, tako da sve drugo što dajete kao neki uslov, da i on ispunjava navodno uslove itd., jeste nešto za šta niste mogli da nađete mesto u postojećoj praksi. Kaže – ustupanje ugovora. Ne govori se o ustupanju potraživanja. Da je u pitanju ustupanje potraživanja, onda je to poznata kategorija iz Zakona o obligacionim odnosima. Ovde se ide sa jednom hibridnom varijantom da na mesto kupca stupa treće lice. Ugovor nije realizovan.
Slažem se sa vama, tretirate subjekt privatizacije kao dobro. Faktički se kao prodavac javlja Agencija. Preduzeće je dobro, preduzeće je predmet trgovine, to je onaj konj. Sada se javlja neko treći. Na ovaj način vi izigravate ceo proces privatizacije i omogućavate da se pro forme u prvoj fazi postupka pojavi NN lice, javno sazna da je to lice kupac, a posle nekoliko meseci istrči onaj pravi sa čijim parama je on učestvovao na licitaciji. To posle postaje ono što je bilo na carini, kad se licitira za vozila; skupe se trojica-četvorica i licitiraju; postigne se, navodno, najveća cena, ali je bilo ograničeno; mogla su samo trojica, jedan dao banku, drugi dve banke, treći tri banke. Što to vredi hiljadu dinara, nema veze.
Dosledno toj logici vi idete dalje, pa kažete – on jeste zaključio ugovor, ali pod određenim uslovima na mesto kupca može da dođe i neko treći. Onda je to izigravanje procesa privatizacije, onda tu nema pravde i pravičnosti, tim pre što se ovde ne ustupaju potraživanja niti se delegiraju obaveze koje taj kupac i dalje ima prema državi, jer nije otplatio. Kad je bila ova situacija da je on otkupio, isplatio, onda je tu njegova sloboda potpuno potrebna i ne bi bilo ove odredbe. Ova odredba se pre svega odnosi na kupovinu na rate. Ovo nije u duhu onoga šta se očekuje od privatizacije i u suprotnosti je sa načelom javnosti i transparentnosti, i poštenja i pravednosti. Ovo celo poglavlje treba da izbacite iz ovog predloga zakona.
Kako su predlagači zaredili, verovatno ćemo i u uredbama, pravilnicima, naredbama i odlukama da dobijamo propise o krivičnim delima. Nije mu mesto u ovom zakonu. Međutim, posebnu pažnju zaslužuje činjenica da u posebnim zakonima imamo toliko propisanih krivičnih dela, što je u potpuno identičnoj srazmeri sa brojem situacija za koje može da se kaže da je privatizacija bila kriminalna. Što država više preti nekim članom, nekim krivičnim delom, to se povećava broj spornih privatizacija sa elementima kriminala.
Međutim, ovde se opet postavlja pitanje da li ovo uopšte može da bude krivično delo. Pogledajte kako su ovo napisali, kaže: ″Odgovorno lice u subjektu privatizacije...″. Subjekat privatizacije je roba ...
(Ministar: Nije.)
... koja se prodaje na tržištu. Molim. Jeste, ministre, subjekat privatizacije je konj, a odgovorno lice u konju ne znam ko bi mogao da bude. Ko bi mogao da bude odgovorno lice u radio-aparatu koji se prodaje na tržištu? Znate, tu ne pomaže ni pravo. Evo, ne pomaže ni pravo, ni ekonomija, nema te discipline koja može da pomogne.
Ali, hajde da pređemo i preko toga, onda kažete: ″... koje je dostavilo neistinite ili nepotpune podatke sadržane u programu...″ Neistinite i nepotpune, bez poziva na materijalnu odredbu gde je propisana ta obaveza. Verovatno vidite jedan nedostatak. Naprosto, ne može prst na čelo i da se kaže – e, ovo je takav stepen društvene opasnosti za koji bi moglo da se kaže da predstavlja krivično delo i da se propiše i da postane inkriminisano delo. Vi ovde imate elementa protivpravnosti kojima se nagađa, ali već je problem radnja krivičnog dela.
Ali, čudi me da niste pronašli krivično delo kod onih ljudi u Agenciji za privatizaciju koji verifikuju nešto što je sasvim očigledno da ne treba da se verifikuje.
Interesantno je da niste pronašli elemente drugih krivičnih dela u nekim ponašanjima prilikom aukcija, priprema aukcija, ugovora, realizacije ugovora, ispunjavanja obaveza po osnovu ugovora, ali ovde ste pronašli. Pronašli ste po sistemu – eto, mi smo zapretili da je krivično delo. Da li će u praksi da se sprovede ova odredba? Teško.
Evo ja nepogrešivo mogu da vam kažem ... Molim? Vi ćete da mi date primer da postoji ovo, da će da bude krivično delo (obraća se ministru) i da će tužilac da goni po službenoj dužnosti za ovo delo nekoga. (Ministar klima glavom.)
(Predsednik: Molim vas, bez diskusije. Izvolite.)
Moguće je da tužilac napiše optužni predlog (da vidim koja je kazna, tri do pet godina), optužnicu, moguće je, ali vam tvrdim, na bazi izgrađene sudske prakse oko istinitosti i neistinitosti, potpunosti i nepotpunosti podataka u nekom aktu, da nema tog suda koji će da osudi ovoliko.
Ne, to je centralno pitanje, ministre. Vi ste morali, pre nego što ste utvrđivali elemente ovog krivičnog dela, da se konsultujete, da vidite kakva je sudska praksa sa istim, gde je radnja ista. Radnja izvršenja krivičnog dela je ista. Administracija čini ova krivična dela. To je zloupotreba službenog položaja, nesavestan rad itd.
Morali ste neku konsultaciju da izvršite, pa da definišete elemente bića krivičnog dela, usaglasite sa tim, da bi to prošlo na sudu. Ovo vam na sudu neće proći, jer će svaki sudija, kada pročita ova tri reda, da kaže – molim vas, ja ovde ne vidim delo.
(Glas: Promenićemo sudiju.)
A, vi ćete sudije da promenite? E pa, dobro.
Pošto ste razorili SRJ, ja ne znam kako se ona uopšte i terminološki pojavila u ovom članu. ″Preduzeća, finansijske organizacije ili ustanove u kojima SRJ...″ – tu možete da kažete državna zajednica Srbija i Crna Gora, jer onda ne priznajete Beogradski sporazum, Ustavnu povelju i sve ovo što je u međuvremenu urađeno.
Doduše, nije ni čudo, pre nekoliko dana vama je i dalje ostalo u zakonu, u ona dva zakona, i: Narodna banka Jugoslavije, i SRJ i svi mogući termini, to niste menjali. Znači, to je prvi problem.
Drugi problem je – ova norma je moguća u nekom od propisa koji se donosi u Skupštini Srbije i Crne Gore. Vi ovde praktično regulišete ponašanje savezne države. Evo kako. Kaže: ″Preduzeća, finansijske organizacije ili ustanove u kojima SRJ i njeni organi imaju osnivačka prava″, a pojmovno to pripada saveznom nivou da to reguliše; kažete: ″koji nastavljaju rad i za koja su sporazumom država članica uređena osnivačka prava″ – druga buduća neizvesna činjenica.
Vama je mnogo jače obrazloženje kojim ne prihvatate amandman, nego ovo što ste napisali u tekstu člana. Da ste hteli ovo da regulišete, mogli ste da kažete – ukoliko ili ako na osnovu sporazuma država članica Republika Srbija preuzme osnivačka prava na nekoj bivšoj od tih organizacija, proces privatizacije izvršiće se po odredbama ovog zakona. Vrlo prosto i jednostavno.
Vi imate potrebu da ovo regulišete, jer postoji veliki nasrtaj na tu imovinu. To je ″Borba″ i neke druge institucije, ″Borba″ pogotovo, cela novinska organizacija; i ta "Futura" koja krčmi jednu po jednu ustanovu, i neki savezni budući funkcioneri, Orlić i ovi koji prave neke svoje privatne šeme, znate vi dobro, i Čović itd. Vi imate potrebu, mi podržavamo to da vi regulišete, ali ovo kako ste regulisali ništa ne znači, jer se uvode neizvesne buduće činjenice.
Znači, ovde se uvodi da države članice regulišu. Znači, sporazum država članica, to je ispod nivoa zakona na saveznom nivou. Nego ste rekli Vlada Republike Srbije i Vlada Republike Crne Gore treba da naprave neki sporazum. Sve što bi oni pravili kao sporazum ličilo bi na neki međunarodni ugovor.
Povelja predviđa da to Savezna skupština reguliše. Zašto ste pravili državnu zajednicu kada nema nadležnosti? Vi ste i Vojsku isparcelisali po Zakonu za sprovođenje Ustavne povelje. Rekli ste – imovina koja se nalazi u Srbiji pripada Srbiji, imovina koja se nalazi u Crnoj Gori pripada Crnoj Gori. To je ovde u ovoj sali pre dve-tri godine prikazivano kao najveći stepen pravne regulative i demokratije, i brzog priključivanja u ne znam šta, a sada Republika Srbija svojim zakonom u prelaznim i završnim odredbama kaže – kada bude Republika Srbija napravila sporazum. Pa, dok se ovo vaše bude realizovalo, Davinić ima sve da proda. Ne može ovo ovako.
Ministre, ovo ne može ovako. Ako treba sporazum, napravite sporazum, a onda, po logici stvari, prema mestu sedišta i prema imovini koja je ovde. Ono što je ostalo tamo u Crnoj Gori, prema njihovim propisima; doduše, ono je sve privatizovano odavno. Nije urađeno, vi to niste napisali. Vi ste, gospođo, u obrazloženju bolji tekst napisali nego u članu. Možete da klimate glavom do sutra, ali videćete. Na ovo ima da vam se pozivaju mangupi i "Futura", i onaj Orlić i Čović, i svi oni koji su bacili ruku na ovu navodno saveznu imovinu, koja je u nedefinisanom stanju.
Ovim članom ne pomažete Direkciji za imovinu Republike Srbije. Direkcija za imovinu Republike Srbije ima nasušnu potrebu da dobije pravni osnov, jer postoje i sudski sporovi u vezi sa ovim, gde se kaubojski ponašaju ovaj Marović i ovi njegovi.
Mi vas podržavamo da regulišete to, ali pogrešan je član. Formulacija je pogrešna. Ova formulacija može za savezni propis; da ste preformulisali ovo gde je Republika Srbija dobila osnivačka prava, to se privatizuje prema propisima Republike, prema ovom zakonu i kraj priče. Ali ovde, ako se napravi sporazum, pa se reše osnivačka prava, onda po mestu sedišta republike članice, znači, već ste u samoj formulaciji izdigli na savezni nivo. Vi propisujete ponašanje savezne države. To je zabranjeno.
Prosto je prava šteta što diskusiju o restrukturiranju vršimo na kraju zakona. Ali, ovaj amandman je dobar povod da se skrene pažnja Vladi i da se upozori javnost da postoji problem, da je problem donekle mogao da bude rešen, da su društvena preduzeća koja čekaju privatizaciju ili koja su delimično privatizovana, što je predmet ovog amandmana, krenula u proces restrukturiranja 2001. godine.
Da vratim malo temu na nešto što je odranije poznato, to je onaj pogrešan termin – radni stečaj, da li preko suda, gde se pro forme otvori stečaj, a onda produžava taj stečaj, pa nešto završava i po pravilu završava sa zloupotrebama, ili finansijska i proizvodna konsolidacija, kako se to nekada zvalo, po posebnim programima koje je Vlada Republike Srbije na predlog nekog ministarstva sređivala. Sastavni deo i jedne i druge varijante bio je otpis dugova, otpis potraživanja, i uvek se javio problem sa Fondom PIO, sa Fondom zdravstva, pa i sa drugim, kako vi to zovete, državnim poveriocima.
Moram da vam skrenem pažnju, alfa i omega za rešenje svih tih problema, i posle otpisa dugova i ubrizgavanja novih sredstava, bio je personalni sastav onih koji stoje na čelu, koji vode to preduzeće u postupku restrukturiranja. Ako imate bitangu na čelu, od restrukturiranja nema ništa.
Ako imate jednu zdravu, normalnu ekipu koja zna da radi taj posao, onda postoje neke šanse, onda i ima nekog opravdanja što je došlo do otpisa duga. Ukoliko barabe vode to, onda otpis duga nema nikakvog smisla, nego treba da se pozove neko iz države na odgovornost što je omogućio otpis i pomoć kriminalcima i mafijašima.
Zahvatam ja, ministre, i privatizaciju. Samo da vam kažem da ćete biti suočeni sa tim problemom i to će vam biti najveći problem.
I ranije su rađene studije. Nije se zvalo restrukturiranje, nego se zvalo konsolidacija i osposobljavanje preduzeća, da može da zadovolji pre svega svoje programske i druge ekonomske interese i obaveze, a sve u funkciji da se očuva broj zaposlenih, da se obezbedi njihova egzistencija po osnovu rada i sačuva taj kapital za neku buduću privatizaciju.
To je kritikovano ranije. Znam da su reterirali svi oni koji su to kritikovali, onog momenta kada su se suočili u stvarnosti sa tim problemom. Tri godine je bilo potrebno, pa sad menjaju stavove, pa su sada dobri i amandmani ″crveno-crne koalicije″. Do pre pet godina to je bila kuga, niko nije hteo ni da razmišlja o tome.
To što načelno prihvatate ovo ne znači ništa ukoliko ne povedete računa o personalnom sastavu koji će taj posao da radi. Ukoliko tu napravite pogrešan izbor, ništa niste uradili. Ne zaboravite jednu stvar: ta sredstva koja su slobodna, koja bi mogla da idu u privatizaciju, danas su samo mafijaška sredstva. Malo ste posvetili pažnje prethodnoj proveri pre zaključenja ugovora, da li je komisija koja ispituje to pranje novca završila svoj posao kvalitetno. I u toj komisiji postoji dominacija jednog finansijskog lobija, tako da su se kao kupci pojavili, što kažu naši ljudi – ni kuče nema za šta da ga ujede, a postao je papirološki vlasnik u procesu privatizacije.
Zato vam kažem, i pored očigledno dobre želje oko ove konsolidacije pre privatizacije koju nameravate da uradite, vodite računa o kadrovima i personalnim rešenjima, jer može da vam se desi da se upropasti jedna ideja koja ima ekonomske logike i ekonomskog opravdanja.
(Predsednik: Vreme)
Samo još dve sekunde. Ako već pričate o otpisivanju dugova, vodite računa da ne podlegnete selektivnosti, pa se, recimo, uhvatite samo za preduzeća, velike sisteme koji imaju neki strateški značaj i potencijalnog strateškog partnera, neku belosvetsku protuvu, a izgubite iz vida, jer računate da nema nekog većeg interesa, preduzeće sa stotinu ljudi, koje sa otpisom duga i sa malim sitnicama može da stane na noge i da učini korist Vladi, da reši socijalni problem, jer bi ti ljudi ostali bez posla. Budite oprezni.
Dobro je što su predstavnici predlagača u sali, da dobiju priliku da čuju zašto nije dobro ovo što rade i što menjaju u ovom zakonu.
Član 1. je praktično nadogradnja, ubacuje se nov član 52a, koji ima problem sa ustavnošću i zakonitošću. Ovde se kaže - vlasničke hartije od vrednosti određenih izdavaoca. Onda se navodi način na koji oni mogu da budu u prometu, a to je putem javnog tendera. U četiri tačke se navodi kod koga se nalaze u portfelju te akcije - Akcijski fond, Republički fond PIO zaposlenih, Republički fond za razvoj, Republika Srbija po osnovu konverzije potraživanja u kapital.
Ovim članom se pravi izuzetak od pravila. Izuzetak se ogleda u tome što država dobija ekskluzivno pravo da ove vlasničke akcije, koje u sebi sadrže dva prava, prvo je pravo na posedovanje, a drugo je pravo koje proističe iz same akcije, tretira kao dobro.
Po toj vašoj logici, vi ste mogli u Zakonu o javnim nabavkama da ubacite da je moguća takva trgovina i hartijama od vrednosti, ali vi to niste uradili, jer ste imali taj problem kako država da proda akcije koje ima u portfelju, do kojih je došla, ovde imamo ova četiri osnova.
Zaboravili ste jednu stvar, da kada država u svom portfelju ima svoje akcije, ona se javlja na finansijskom tržištu kao svaki drugi učesnik, preko brokera i drugih učesnika na organizovanom tržištu, a vi ovde, pogotovo ovim drugim stavom ovog člana, gde kažete da Vlada Republike Srbije bliže propisuje postupak i način prodaje hartija od vrednosti, vi sada, praktično, imaocu hartija od vrednosti omogućavate da on propiše kako će svoje hartije da proda.
Ukoliko se usvoji ovaj član, moram da vas upozorim da je onda Narodna skupština prekoračila svoje ovlašćenje kao zakonodavni organ, jer je, usvajajući ovaj član, došla u situaciju da je povredila i Ustav Republike Srbije i očigledno odlučila kolizijski u odnosu na ostale propise.
Radi vašeg informisanja, moram da vam kažem da ovo što ste naveli u obrazloženju zašto ne prihvatate ovaj amandman, kada kažete – "amandman se ne prihvata, jer prodaja pomenutih akcija iziskuje posebnu proceduru koja omogućava ispunjenje očekivanja potencijalnih investitora" – molim vas, to ne smete da napišete u obrazloženju. Potencijalni investitor je svaki onaj ko se javi da kupi akcije na berzi. Ko je vama dao pravo da odredite unapred ko može biti potencijalni kupac?
Dalje, ovde ste zaboravili samo na jednu stvar: izdavalac akcija je neko pravno lice koje je u postupku privatizacije ili je možda već privatizovano, a ove državne asocijacije su samo asocijacije koje imaju u portfelju, na osnovu zakona, određenu količinu akcija. Vidite, određenog izdavaoca, a izdavalac može biti Mašinska industrija Niš, može biti "Knjaz Miloš", može biti bilo koja druga firma. Vi sada dajete pravo Vladi da ona propisuje kako će neko da kupi od nje. Ako ste imali ovu nameru, onda je ovo trebalo da ugradite u Zakon o javnim nabavkama, gde postoji institut javnog tendera kao načina na koji se vrši prodaja dobara.
Ali, akcije, pa i ove vlasničke akcije, nisu ta dobra koja bi mogla da idu na javnu nabavku, na tender. Zbog njih postoji posebno tržište, finansijsko tržište, postoji berza. Tu ste napravili veliku grešku i ta greška će da uzrokuje i ovo što sledi, a u praksi ćete imati situaciju da će novinski tekstovi da budu prepuni raznih napisa, jer vi negirate i institut Komisije za hartije od vrednosti, vi negirate institut postojanja berze.
Slažem se da postoje neki problemi na berzi, ali ako postoje problemi na berzi u pogledu brokera koji učestvuju, pogotovo onog čuvenog, zbog koga je prvi put i pala neka javna prodaja, mislim da beše Advokatska kancelarija Ignjačević, ako imate te probleme, onda ih rešavajte na berzi, a nemojte da rešavate na ovaj način što ćete državi da date ekskluzivno pravo, tim pre što zaboravljate na još jednu stvar, da u ovoj zemlji i dalje postoji Zakon o sredstvima u svojini Republike Srbije.
Iskustvo nalaže da se potencira da od kada je donet Zakon o javnim nabavkama porastao je kriminal u nabavci, preprodaji, dogovorenim javnim tenderima, preko kojih se vrši nabavka ili prodaja dobara. Ta pozitivna iskustva javnih preduzeća preslikavaju se i kada je u pitanju ovaj oblik privatizacije.
Članom 2. Predloga zakona vi menjate odredbu člana 67. Ubacujete nov stav 4. koji kaže da prvi i drugi stav ovog člana neće da se primenjuje ukoliko se akcije, koje su u portfelju ovih republičkih organizacija, prodaju putem javnog tendera. Tu ste zaboravili na stav 3. koji kaže da se odredbe prvog i drugog stava ovog člana ne primenjuju kada SRJ, molim vas, vi ste SRJ uništili, to je državna zajednica, odnosno republike članice kupuju akcije. Moram da vam kažem da državna zajednica i nije u mogućnosti da kupuje akcije. Ograničenja iz st. 1. i 2. odnose se da li je kupljeno ili obezbeđeno više od 25% akcija određenog pravnog lica.
Pored očigledne prednosti koja se daje učesnicima na javnom tenderu, kao budućim investitorima koji garantuju nešto, ovde im se omogućava kada se trguje ovim akcijama, vlasničkim akcijama Akcijskog fonda, Fonda za razvoj, Republičkog fonda PIO, pa još sintetički navedeno i akcijama koje su u posedu Republike Srbije, a njima raspolaže u ime Republike Vlada Republike Srbije.
Kod tih akcija imaćemo uvek problematične javne tendere, jer uslov koji će biti odlučujući prilikom odlučivanja o prodaji tih akcija neće biti samo cena ili vrednost koja se postiže, nego opet one izmišljotine: investiciona ulaganja, socijalni fondovi i još neke druge zvrčke koje treba da omoguće prioritet nekome. Ne znam ko je osmislio ovaj način, obzirom da je "Knjaz Miloš" dobar primer gde se pokazala nedorečenost naših propisa oko trgovine akcijama koje su u portfelju države. Vi ste sigurno izabrali pogrešan put, jer na ovaj način vi u stvari nama pokazujete da vi i ne znate čemu služe te akcije.
U sledećem Zakonu o Akcijskom fondu, videćete i sami, vi dajete čak i pravo glasa, a ne znate ko koristi pravo glasa. Ovaj kontrolisani haos je samo u funkciji možda treće ili četvrte etape privatizacije, koja se ne razlikuje od one koja je počela. Nema tu nikakve razlike.
Ovde je u pitanju samo igra reči, igra pojmova, igra papira, koja treba da zamagli suštinu, da nam se prikaže kao nešto ekspertsko, a molim vas, u Zakonu o hartijama od vrednosti ko ubacuje javni tender, onda to se ne radi o ekspertstvu, nego o neznanju i kriminalu.
Najmanje dve odluke Ustavnog suda od 2000. godine do danas vrlo su jasne, i one kažu da reč postupak i način je jedno te isto, da su to u stvari dva sinonima za jednu istu stvar.
U ovom članu 262a, pored ove intervencije u stavu 1, gde kažete da Vlada može da odluči da li će da se primeni zakon ili neće, što je očigledno neustavno i zabranjeno, mi vam skrećemo pažnju da ste ušli u zabranjene vode. Skrećem vam pažnju i na stav 2. tog istog člana, u kome se kaže: "Vlada Republike Srbije bliže propisuje postupak i način trgovine hartija iz stava 1. ovog člana."
Onda ne znam da li je nekome sada jasno. Vlada odlučuje da li će da primeni zakon, a onda kaže Vlada propisuje, a Zakon o hartijama od vrednosti sadrži upravo odredbe koje regulišu trgovinu hartijama od vrednosti na organizovanom tržištu. Ne znam šta bi sada Vlada trebalo da propiše. Valjda zato postoji ovaj zakon. I kaže - ponudu za preuzimanje akcija. Naravno da postoji posebno poglavlje preuzimanja akcija, sa nadležnošću Komisije za hartije od vrednosti, a imali smo praksu sa "Knjazom Milošem".
Međutim, ono što sam obuhvatio u ovom amandmanu tiče se nečega što je 4. tačka dnevnog reda ove sednice. Vi, naime, kažete da odredbe ovog zakona neće da se primenjuju i kada je u pitanju trgovina hartijama od vrednosti, a to su akcije koje su izdale banke, kada je, u skladu sa zakonom, zakoniti imalac tih akcija Agencija za osiguranje depozita, sanaciju, stečaj i likvidaciju banaka (čitaj G17 plus), kada je u pitanju trgovina akcijama koje su izdale banke, kada su zakoniti imaoci tih akcija posebnim ugovorom, koji mora biti zaključen u pismenoj formi, ovlastili Agenciju za osiguranje itd.
Verovatno to "posebnim ugovorom" misli se na državu, jer Agencija za osiguranje depozita i nije ovlašćena da sklapa neke poslovne aranžmane sa ostalim licima. Vi ste sada pokušali da kompletirate nešto, svesni problema koji postoji, a tiče se člana 9. Zakona o Akcijskom fondu. Vama nije bilo dovoljno ono što stoji u tom članu Zakona o Akcijskom fondu, tiče se javnog tendera, nego ste hteli da malo glumite da ste i u ovom zakonu, koji reguliše postupak ili, kako vi kažete, postupak i način trgovine hartijama od vrednosti na organizovanom tržištu i van tržišta, dogradili jednom kategorijom koja se zove javni tender, karakterističnom za javne nabavke. Vi ste pojmovno devalvirali hartije od vrednosti. One više nisu papiri, već su postali materijalna dobra.
Za vas je hartija od vrednosti postala jedna automobilska guma i vi mislite za tu automobilsku gumu koju imate, a izgleda kao hartija od vrednosti, da možete da postignete neku mnogo veću cenu, a pri tom ste zaboravili šta je pojam hartije od vrednosti. Znači, eksperti ne znaju šta je pojam hartije od vrednosti.
Naravno da smo protiv ovoga, jer na ovaj način vi terate Narodnu skupštinu da zloupotrebi svoje zakonsko i ustavno ovlašćenje da propiše nešto, pa da favorizuje do neslućenih razmera svakoga onoga koji u ime države ima u portfelju neke akcije. Konkretno, kod člana 3. tiče se akcija koje drži u svom portfelju opet ona asocijacija, za koju može da se kaže G17 plus.
Mi dižemo glas protiv toga, obaveštavamo javnost i sve one koji misle da pišu Ustavnom sudu: nećete da pogrešite, ovo je sve neustavno i verovatno će to Vučetić i da poništi.
Jer, ovakva zloupotreba nam samo pokazuje, pošto je ustaljena praksa da država nije dobar privrednik, da to privatnici mnogo bolje rade, onda po ovoj logici stvari država ništa ne zna, pa ne zna ni da vodi državne poslove, pa daj da uhvatimo nekog privatnika da vodi državne poslove.
Mi smo prepoznali to privatizovanje države i zato ovim amandmanima tražimo da se koliko-toliko ovo vrati u normalu, bez pozivanja na neko veliko ekspertsko znanje.
Gospodine predsedniče, po članu 100. stav 4. Meni je stvarno neprijatno da neko loše tumači ono što sam sa ove govornice rekao. Nisam upotrebio ni jedno ime, samo sam konstatovao činjenicu da neke stranke imaju dominaciju u nekim državnim institucijama i tu vrstu prepoznavanja vama nisam omogućio.
Sada ne shvatam koja je bila svrha vaše replike, ne želim da utičem na kvalitet vaše replike niti šta ćete vi da kažete. Međutim, kada izađete za govornicu i da pokušavate meni da replicirate nešto, onda nađite neko vezivno tkivo sa onim što sam saopštio sa ove govornice.
Sa ove govornice samo sam saopštio i podvlačim da stranka G-17 plus ima dominaciju i u Agenciji za sanaciju, stečaj i likvidaciju banaka, da se ponosi time, preko te agencije ste stabilizovali monterano tržište, sada raspolažete, upravljate imovinom banaka u stečaju i likvidaciji, a vi ste ovde išli na poštovanje zakona. Samo da vas podsetim, devet presuda najvišeg suda u ovoj zemlji institucije, u kojima dominaciju ima G-17 plus, ne poštuju, a slično je i sa drugim presudama i drugim odlukama.
Slično je sa osiguravajućim društvima, slično je sa svim drugim institucijama gde kojim slučajem dođe do pada nekog upravnog akta koji je potpisan u instituciji gde G-17 plus ima dominaciju, a jednostavno G-17 plus to ne prihvata, jer ljudi smatraju da su oni zakon. Videli ste i sami, vaš ministar Dinkić je rekao, Narodna skupština je javno preduzeće, nije to zakonodavni organ, to je javno preduzeće.
Ako poštujete Ustav i zakon, smirite ga malo, objasnite mu, imate vi valjda neke ljude eksperte za Ustav, pa da mu kažu, gospodine Dinkiću, Narodna skupština je zakonodavni organ, ovde se ulazi sa "dobar dan", obrazlaže se, trpe se neprijatnosti od poslanika koji rešetaju, a to je zadatak da izrešetaju ministra i Vladu, da istresu i da vide šta će da zazveči, da li će da ispadne.
Nemojte tako lepim rečima da branite nešto što nisam ni napao. To nisam napao, samo sam konstatovao ono čime se vi hvalite, kako je sve krenulo.
Penzije se redovno isplaćuju, napravili ste grešku, ne isplaćuju se iz budžeta, nego iz fonda PIO, a ono što malo nedostane, ide iz budžeta, i nemojte pogrešno da informišete naše ljude. Oni misle da se samo iz poreza isplaćuju penzije. Zaradili su to ljudi svojim doprinosima, uplatama, i vi kao eksperti ne smete da pravite te abecedne greške, samo na to plediram.
Koristimo činjenice, onda ukrstimo stavove, nemojte sada da preferirate, a ovamo se hvalite sa agencijom, kako ste sredili banke, kako ste sredili tržište finansijsko, kako ste sredili sve moguće, a onda izađete ovde i napadate to. Nemojte da vas ja branim u vašoj stranci, nemojte, vrlo mi je neprijatno.
Naravno, ista povreda, isto sve. Dobro je, predsedniče, što niste prekinuli prethodnog govornika.
Ali, moram da vam kažem - morate da se kvalifikujete za razgovor. Ako ste uzeli Fond PIO da meni spočitavate, napravili ste veliku grešku. Radio sam u tom fondu i pisao propise još pre 15 godina. Fondovi PIO su pukli daleko pre 1990. godine zbog pogrešnog koncepta tekućeg finansiranja penzija. Nemojte to da vezujete za 1998. godinu. Već 1991-1992. godine nije bilo sredstava u tom fondu.
Morate malo da znate, da proučite malo knjige. Proučite tu ekonomiju destrukcije, napisano je tamo nešto. Morate da baratate sa činjenicama. Najgora je stvar kada izađete za govornicu i počnete neku činjenicu da zloupotrebljavate. Nije tako kao što ste vi rekli.
Drugo, pričate neke stvari o ministru Dinkiću. Molim vas, što ga branite, mogli smo da stavimo tačku dnevnog reda, pa izađete dva sata da ga branite. Aplaudirali bi vam posle svake odbrane. Ali, vi izbegavate to. Ne dozvoljavate tu odbranu. Imaćemo tačku 4, gde ćemo malo da otkrijemo kako su gašene te banke. Pričaćemo, imaćemo statut Narodne banke Srbije, i tu ćemo malo da popričamo o njemu. Neka dođe, ne ujedamo.
Mora da položi račun. Vreme je. Godinu i nešto dana je ove vlade. Mora da se položi račun. Vidite i sami, građani su nezadovoljni, traže neko rešenje, prepoznaju gde se nalazi problem. Zašto nas sputavate da radimo svoj posao. Po automatizmu 20 poslanika podnosi predlog, nema da se pita Skupština da li hoće, da li neće. To ide na dnevni red, rasprava se otvara, priča se o tome. Vi izbegavate raspravu.
Nećemo mi sa vama da vodimo raspravu preko B92. Hoćemo ovde. Ovde su narodni predstavnici. B92 su neki tuđi predstavnici. Hvala bogu, posvađali se oko onih para, pa otišla ova u BK.
Gospodine predsedavajući, moraću da prihvatim ovaj  ekspertski manir da se čita tuđe. Malopre smo imali prilike da slušamo plagijat jednog govora od pre nekoliko dana.
Evo, javio nam se jedan građanin iz Prokuplja i kaže vrlo lepo, interesantno: "Gle čuda, tada na scenu stupa porodica Labus-Dinkić-Janjušević-Kolesar, jer tada novi DOS na mestu predsednika Upravnog odbora "Dunav osiguranja" postavlja Miroljuba Labusa, a gospođa Olivera Labus radi u Saveznom ministarstvu finansije, Odsek osiguranja. Brzo su se oni udružili i predložili mi nagodbu".
Čovek ima problema da naplati osiguranje od 10-15 miliona evra, maltretiraju ga desetak godina i nadao se, došao je Labus - ekspert, da će to brzo da se završi.
Kaže ovako: "Brzo su se oni udružili i predložili mi nagodbu: da mene zastupa doktor Miroljub Bogdanović, na taj način što od njega treba da uzmem robu, sa skoro isteklim rokom, u vrednosti od 148 miliona dinara, a iza koje stoji porodica Labus, a da, po njihovom dogovoru, treba da dobijem negde oko 20-30 miliona maraka, ali pod jednim uslovom - da preko Zlatka Bogdanovića, odnosno preko moje firme operem oko 500 miliona dolara, koji bi se kupili od londonske firme "Morgenštern". Objasnili su mi na koji način to sve može da se izvede, jer tadašnji guverner banke - Dinkić planira da zatvori sve filijale Narodne banke, tako da ni jedan papir u Narodnoj banci ne ostane, niti bi se znao trag, a ja bih dobio svoj novac".
Obećali, hoće čovek da svedoči. Evo, pozivam tužioca da se javi, da ukomponujemo ovo. Sada mi je jasno zašto Kljajević ne može da se promeni. On mora da bude predsednik Trgovinskog suda, jer je, sada ću samo da nabrojim imena zbog ovog vremena, Labus, Stamenić, direktor "Dunava", Bogdanović, Mira Gazivoda, Kljajević, sudija Gordić, Snežana Janić je bila jedini pozitivan lik, ali koristili ste i sudskog pisara Dragomira Jovanovića.
Onda na scenu stupaju Tanja Dinkić, Olivera Labus, Labus, Dinkić, Janjušević, HVB banka, to je vama poznato, eksperti. Onda i sudija Stojanović. Čak ste i sekretara Vrhovnog suda prebacili u "Dunav" osiguranje. Na kraju, braća Petrovići, i na kraju, bivši pukovnik Ljubodrag Ristić, sa odmetnutim ljudima iz 63. padobranske. Taj čovek je doživeo da ga krajem prošle godine kidnapuju i nateraju eksperti da potpiše cesiju na dva miliona evra, kako bi odustao od naknade od 10 miliona, možda i više evra.
Pomogao je sudija Slobodan Spasić. Pre nekoliko dana ste ga izabrali za sudiju Vrhovnog suda Srbije, 35 godina. Čak i kad je dogovoreno, gde je dogovoreno, čiji sin, pod kojim imenom, gde radi. To je G17 plus.
I gospodin Vlahović je podneo jedan dobar amandman, i da objasnimo o čemu se radi.
To je jedan od članova koji će biti tzv. prelazni u novom prečišćenom tekstu ovog zakona, kojim se propisuje da odredba člana 1, a to je novi član 52a stav 1. tačka 1) do 3), i član 2. ovog zakona primenjivaće se u slučajevima kada je odluka o prodaji akcija javnim tenderom doneta pre stupanja na snagu ovog zakona.
Dolazimo do onog trenutka kada nam Vlada, kao predlagač ovog zakona, priznaje da je i do sada bilo slučajeva da je neko mogao putem javnog tendera da trguje akcijama do kojih su došli ovi fondovi, Akcijski fond, Republički fond PIO, Republički fond za razvoj i ono što generički nazivate akcije čiji je imalac Republika Srbija.
Po logici stvari i prema onome što ste napisali u obrazloženju ovog zakona, zašto vam je potreban ovakav zakon, zašto vam je potreban ovakav član 52a, vi ovde regulišete jednu pravno nemoguću situaciju. Znači, tek usvajanjem ovog zakona stiče se mogućnost da se putem javnog tendera prodaju ove akcije.
Vi ovde priznajete da je bilo takvih prodaja, odnosno da su u međuvremenu donete neke odluke da se ovim akcijama trguje putem javnog tendera, praktično osnažujete te odluke tako što kažete da će se one realizovati na način propisan ovim kasnijim zakonom.
Očigledno ste svesni da akcije nisu dobra koja bi mogla da se prodaju i kupuju na sličan način kao što je to propisano Zakonom o javnim nabavkama, već da se radi o hartiji od vrednosti. Na ovaj način stvarno priznajete da ste na brzinu radili ovaj predlog zakona.
Dokaz za to je i puno odredbi u kojima je i dalje ostala SRJ, pa i neka nedefinisana narodna banka.
Pokušavali ste da ovo usaglasiste, čak imate negde i savezna republika. Pogledajte član 149. zakona i opet ćete videti da je ovo za jednokratnu upotrebu, dok neko ne zaključi da nam je potreban pravi zakon o hartijama od vrednosti i finansijskom tržištu hartija od vrednosti.
Na ovaj način želite da pospešite ne samo mogućnost, nego svoje ovlašćenje i pravo koje dobijate da ekskluzivno trgujete ovim hartijama od vrednosti, i to na način da ste zaboravili ko je vlasnik tih hartija od vrednosti i ko raspolaže u ime države. To što se pozivate na fondove različitog naziva, samo treba da znate da su oni korisnici, oni upravljaju, ali ne raspolažu.
Nastavak ove rasprave sledi u okviru druge tačke, gde ćete tačno videti koliko ste pogrešili i koliko ste na neustavan način pokušali da promenite sve ove tri oblasti.
Meni uopšte nije jasno zašto niste prihvatili ovaj amandman.
(Predrag Bubalo, sa mesta: Prihvata se.)
Ono u šta sam siguran, a to je da je predlagač ovog zakona imao u vidu i činjenicu da još uvek imamo Zakon o preduzećima i da u tom zakonu važe odredbe člana 392. do 399, 400a, 400b, 440v i 421a. U članu 398a Zakona o preduzećima kaže se: preduzeće koje posluje većinskim društvenim kapitalom ne može, bez prethodne saglasnosti agencije republike članice nadležne za poslove privatizacije, donositi odluke.
Sada ćemo preći na Predlog vašeg zakona, ovde kaže - pravo glasa na osnovu akcije iz stava 1. ovog člana Akcijski fond koristi izričito u sledećim slučajevima: smanjenja odnosno povećanja kapitala, a to je ono što je napisano i kod Zakona o preduzećima; i sve ovo što je ovde napisano od 1) do 9) sadržano je u članu 398a, gde se govori o društvenom preduzeću sa većinskim društvenim kapitalom. Taj kapital je izdeljen na akcije. Ono što je problematično ovde, to je što vi navodite da pravo glasa po osnovu akcija koje su došle u posed Akcijskog fonda, Akcijski fond koristi. Sada se otvara problem, šta obuhvata to pravo glasa. Da li samo ova izjašnjenja od 1) do 9) i kako dolazi do svoje izjave volje i do svog glasa Akcijski fond. Nezavisno, samostalno, bez ikakvog uticaja ministarstava ili Vlade? Akcijski fond, koji u rukama ima akcije po osnovu privatizacije koje su pripale Akcijskom fondu, dobio je pravo glasa u tom pravnom licu. Kako on formira svoju volju prilikom glasanja? Ko utiče? Različiti procenat je akcija koje dobija Akcijski fond.
Vidite šta ste naveli u stavu 3: akcionarska društva su dužna da pribave pismeno izjašnjenje Akcijskog fonda (Šta je to pismeno izjašnjenje? Akcionarsko društvo, koje u svojim organima ima predstavnika Akcijskog fonda koji glasa, koji ostvaruje pravo glasa, a sada treba da traži još i pismeno izjašnjenje od Akcijskog fonda, jer ne veruje predstavniku Akcijskog fonda.) u slučajevima iz stava 2. ovog člana.
A onda u 4. stavu kaže: "Odluke donete suprotno stavu 3. ovog člana ništave su." Znači, odluke akcionarskog organa, akcionarskog društva, ukoliko nisu zasnovane, odnosno ukoliko nije obezbeđeno pismeno izjašnjenje, ništave su, ne postoje. To je nemoguće. U kom procentu je to, te akcije koje ima Akcijski fond u akcionarskom društvu, da bi on stekao to ekskluzivno pravo.
Na kraju, nešto što ne sme da stoji, ne sme ministre da stoji ovo: "Način ostvarivanja prava glasa, odnosno izjašnjavanja Akcijskog fonda po osnovu prenetih akcija iz stava 1. ovog člana bliže propisuje ministar nadležan za poslove privatizacije." Način ostvarivanja prava glasa može da se uredi samo zakonom. Ne može podzakonskim aktom. Na izričitu zakonsku odredbu pojedina pitanja mogu da se prenesu samo Vladi, ali ne i ministru. Moram da vas upozorim, postoji Zakon o sredstvima u svojini Republike Srbije, postoji Ustav Republike Srbije, postoji Zakon o osnovama svojinsko-pravnih odnosa i postoji sijaset drugih propisa koji regulišu državnu svojinu. U svim tim propisima u ime države, u ime te svojine, istupa Vlada Republike Srbije. Ona neke stvari poverava nekim drugim organima, ali to su samo stvari koje se tiču upravljanja i korišćenja, ali ne i raspolaganja.
U načelnoj raspravi skrenuli smo vam pažnju, ovaj predlog zakona vam je neustavan, jer prevazilazi ovlašćenja koja možemo da damo izvršnoj vlasti. Vi ste ovde ubacili sve i svašta. Kod prava glasa u ime državne svojine javljaju se kao hibridne pojave ministarstvo, Direkcija za imovinu Republike Srbije, Vlada, a možda i neko drugo resorno ministarstvo i Ministarstvo finansija, pa sada imate situaciju, šta god da se postavi kao problem u nekom državnom preduzeću, javlja se Ministarstvo finansija. Evo, štrajk u JAT-u, Ministarstvo finansija određuje da li je zakonit ili nije zakonit; banke, javlja se opet Ministarstvo finansija. Gde god se javi učešće države, svojina države u nekom pravnom subjektu, javlja se Ministarstvo finansija. Ne može, može samo Vlada Republike Srbije.