Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Gospođo Čomić, znate da ja najbolje znam Poslovnik.
Kako ne znate? Znate koliko ste me puta kažnjavali. Gde smem da pomislim da kršim Poslovnik?
Ne smem, naravno. Taman posla. Gospođo Čomić, vrlo kratka replika.
Gospođo Kolundžija, rekli ste da oni koji dele neku našu politiku, SRS-a, žive u teškoj situaciji zbog toga što veruju nama, ali imam i slučaj ''verovali vama''. Ime ću da pomenem samo zbog situacije. Isteruju nekog seoskog lekara što živi u seoskom stanu u okviru seoske zdravstvene stanice u selu Vranić, doktorku Nadu Jovanović Vasiljević. Tražila je pomoć i Grada i DS da je zaštite od DS i došla je na sud radi iseljenja. Inače je izbeglica iz Republike Srpske.
Obraćali su se i vama, ne vama lično, nego DS-u. Daću vam ponovo dokumentaciju. Uvek kada me budete prozvali, daću vam po pet kilograma dokumentacije ljudi koji mi pišu koliko je teška situacija u Srbiji, i nikad to nisam zloupotrebio. Ali sad, kad god krenete sa napadom na politiku SRS-a, uvek ću vam davati konkretne primere. I zapamtite, velika Srbija traži veliku vladu. Ja vas nisam napao.
Samo da se pridružim ovoj slavljeničkoj atmosferi. Iluzorno je da ja pitam kako se primenjuje Zakon o javnim preduzećima i delatnostima od opšteg interesa. Iluzorno je da sada pominjemo veliki broj privrednih subjekata. Verovatno javnost nije u pravu kada čita u novinama da se dešavaju neke korupcionaške afere u javnim preduzećima za čije funkcionisanje, rad, pa i sastav odgovara najdirektnije Vlada Republike Srbije.
Ne bih hteo da pokvarim to lepo raspoloženje, tim pre što sve ankete kažu da je, od kada je gospodin Cvetković uzeo Vladu Republike Srbije, popularnost ove vlade negde oko 138%. Ovo više od sto je iz inostranstva, ali se uračunava ovde kod nas.
Naravno, kada bih postavio pitanje da li se pravi neka strategija, dobio bih, kao iz topa, odgovor – samo što je nismo završili. U to uopšte ne sumnjam, samo da vas obavestim, mi ćemo za dva-tri dana da menjamo one zakone koje smo doneli decembra. Decembra ste se kleli ovde, neki su i krvarili, koliko je to stvarno proevropski, probriselski itd.
No, gospodine Cvetkoviću, pošto vi zavodite red u zemlji i inostranstvu, dao bih vam jedan predlog, ali bih zamolio da mi odgovorite da li prihvatate taj moj predlog. Vidite, ankete kažu da je najpopularniji ministar u Vladi Republike Srbije onaj čovek koji je 2002. ili 2003. godine, nije ni bitno koje, potpisao sporazumni prestanak radnog odnosa, uzeo 40 plata, zato što je država rekla – hvala, pu, pu, pomeri se što dalje iz državne službe, i onda je otišao u SDPR.
Vidite kako država može da pogreši, da tako kvalitetan kadar otpiše, a čovek se posle godinu i po dana vrati i on je najuspešniji ministar – pištolji, puške, svuda se to izvozi; rakete, kamioni, avioni, supersonični avion "glista" itd.
Predlažem vam, gospodine Cvetkoviću, kada želite da raščistite ove upravne i nadzorne odbore, da tamo postavite samo one kojima je država platila 40 plata da ne rade u državnoj službi. Oni nisu za državnu službu, ali su za javna preduzeća majstori, najbolji majstori.
Gospodine Cvetkoviću, da li ste videli na sajtu Vlade spisak javnih preduzeća, agencija i primanja direktora i članova upravnog odbora? Ako niste videli, pogledajte. Evo sad ćete za pet minuta da idete na sednicu Vlade, a ako je telefonska, nema potrebe ni da idete, možete i telefonom odavde da završite taj posao, pa pogledajte kako je napisano…
Imam tri minuta. Mrko ste me gledali minut i po, to se ne računa.
Stvarno sam zadovoljan ovim odgovorom. Vi jeste stvarno limitirali plate tim ljudima, ali ne na donjem nivou, nego na gornjem – po 378.000 dinara imaju. Nije ni to bitno, bitno je da javnost ima prilike da sazna.
E sad meni nije jasno što se mi zadužujemo u inostranstvu, gospodine Cvetkoviću. Kada je kod nas sve lepo, fino, mazno, zašto se ovaj narod buni? Kako narod nije sramota da ne odaje nimalo priznanja ovakvoj vladi? Prosto nas je EU častila ovakvom vladom. Ne znam zašto ljudi pričaju, zašto protestuju, zašto se skupljaju ispred Vlade. Molim vas da ih ukorite, da to više ne rade, da to nije realno. Zar je moguće da ovaj narod ne zaslužuje ovako dobru vladu?
Gospodine Cvetkoviću, ne mogu mediji da poprave realnost u Srbiji. Vašom politikom (i ne samo vašom, tu ste u pravu, i onih vaših prethodnika, ali od 2000. godine naovamo, u kontinuitetu, za mene ste svi isti) vi ste doveli u pitanje funkcionisanje svih mogućih sistema iz nadležnosti javnih preduzeća, a sad ste epohalno smislili da od 1. marta skače cena struje. Kako je to moguće? Kako je moguće kada ste vi dušom, srcem, novčanikom i džepom opredeljeni za socijalnu pravdu? Tu nešto nije u redu, verovatno novinari lažu. Odgovorite mi, molim vas, kada ćete novinske tekstove i realnost da usaglasite. Hvala.
Gospođo Čomić, na današnji dan, otprilike baš u ovo vreme, 1991. godine u Kragujevcu, Savić-Šumadija, krenula je sa nazivom SRS i jedna od najvažnijih odrednica programa SRS jeste borba za parlamentarizam. Dokazali smo ovih 20 godina da nastojimo da se politički život vodi u parlamentu, da parlament bude najvažnija institucija političkog sistema Republike Srbije.
Danas moram da konstatujem da, teško onoj zemlji i onom narodu gde je poslovnik narodne skupštine najvažniji opšti pravni akt. U Srbiji više nikoga ne obavezuje ni Ustav ni zakoni, ali Poslovnik je nešto što se primenjuje, i oko Poslovnika svi diskutuju, svi ga tumače, pa, čak ga i službe tumače.
Vidite, i kada je nešto potpuno jasno u praksi postane toliko konfuzno da se ukaže potreba za promenom. Tako je i nastala potreba da se ovaj poslednji Poslovnik, donet u skladu sa novim Ustavom i novim Zakonom o Narodnoj skupštini, menja posle ne znam koliko meseci.
Tada ste se hvalili kako ste Poslovnikom sve regulisali, a sada vidimo da ima nekih problema. Problemi postoje u zavisnosti od toga kako se interpretiraju činjenice i šta se koristi kao dokaz za postojanje neke činjenice. Sada moram da vam kažem da se u predstavljanju tih činjenica koriste i laži ili se to na drugi način interpretira kako bi se kupilo vreme ili dalo značaja nečemu što realno nema takav značaj.
Pošto smo se mi u SRS dogovorili, da ne ponavljamo naše diskusije, ja ću sada da obavestim građane kako to u praksi izgleda. Prošle godine je bio Izveštaj Državne revizorske institucije o reviziji Završnog računa budžeta za 2008. godinu. U skladu sa Zakonom o Državnoj revizorskoj instituciji i u skladu sa Poslovnikom Narodne skupštine Odbor je napravio svoj izveštaj sa predlogom da se otvori rasprava u Narodnoj skupštini povodom takvog jednog izveštaja, jer je to zakonska obaveza. Taj izveštaj nije došao do ove sale, do plenarne sednice i do rasprave, jer, prvo, niste podneli zahtev da to bude po hitnom postupku, pa, onda, vanredno, redovno zasedanje, i taj izveštaj ovde nikada nije razmatran.
Međutim, to nije smetalo Ministarstvu finansija da preko jedne organizacije, navodno, iz inostranstva, koja prati stabilnost i pouzdanost javnih finansija, gde su dva stranca i dve gospođe iz naše zemlje, nisu čak ni bitna imena, naprave izveštaj koji će, otprilike, da parira Izveštaju Državne revizorske institucije. I, gle čuda, oni su konstatovali u tom svom izveštaju da je Narodna skupština razmatrala Izveštaj Državne revizorske institucije, u okviru jedne tačke kada su se postavljala pitanja predstavnicima Vlade. Eto, vidite kako zapadnjaci tumače propise.
Bilo je ovde govora, jedno, pola sata o tom izveštaju i rešen je problem. Sada imamo drugačiju situaciju, to je sada nova varijanta jednog istog zadatka, dakle, od 16. decembra prošle godine pred Odborom za finansije nalazi se Izveštaj Državne revizorske institucije po reviziji Završnog računa budžeta za 2009. godinu. I onda se pojavio novi problem, da li je to izveštaj koji je podnet na predlog zakona ili na nacrt zakona, prema tome, uvek se nađe neka začkoljica kako da se nešto izbegne. Zašto se to izbegava, da, jednostavno, Skupština ne ispunjava svoje ustavom i zakonom propisane obaveze, a onda se ide sa stvarno lepim pričama, širokim pričama o humanizmu, o renesansi, o svetloj budućnosti, narod ima pravo da očekuje, i tako dalje i tako dalje, kreće tako neka priča, pričica za narod da se izbegne suština.
Evo, mi nikako da završimo tu sednicu Odbora za finansije, zato što neki ne žele da dođu. Svaka čast izuzecima, ima koji dolaze, ali ima nekih koji ne dolaze. Mi ćemo za koji dan imati ponovo sednicu i još ne možemo da napravimo izveštaj. Ne znam da vam kažem zašto, iskreno. Kada budemo napravili taj izveštaj i ukoliko ga napravimo i pošaljemo Narodnoj skupštini, niko ne može da bude siguran da li će to biti na dnevnom redu.
Priča se o vlasnicima mandata da su poslanici, pa te poslanike treba osloboditi, evo, oslobodite poslanike DS tih stega koje imaju unutar DS, neka slobodno ljudi ispričaju sve što imaju, šta im je na srcu, šta narod od njih očekuje, šta traži. Nemojte da ih držite da budu taoci, dajte primer kako se oslobađaju poslanici.
Ono što me stvarno zaprepastilo u članu 2. Predloga ove odluke, šta vam je problem da napišete Zaštitnik građana, kada Ustav tako definiše taj organ, i šta vam je problem da napišete Državna revizorska institucija, kada je takav naziv iz Ustava i to ne može da se promeni zakonom.
Što se mene tiče, ne bi bio problem ni da ste napisali Agencija za borbu protiv korupcije, Poverenik za ravnopravnost ili Poverenik za slobodan pristup informacija od javnog značaja, nikakav problem ne bi bio. Neću da otvaram dilemu šta znači njihov izveštaj, ali vidim da ste zaboravili da postoji neka logička celina – 237. i 238. pa, ako s neba padne 237a sa ovakvom formulacijom, onda nema te pravno-tehničke redakcije koja to može da otkloni.
To smo vam unapred rekli svesni činjenice da ćete doći nekako do 126, pa ćete sve da izglasate, kao što ste sve izglasavali sa 126. Stekao sam utisak da jedini dokaz za normalno i za evropsko jeste 126, u tom trenutku, a posle dva meseca ponovo menjamo po evropskim standardima i sad je opet onih istih 126 evropski standard, svetski standard, standard za normalno. Kao što i ovde kada imate nešto protiv SRS vi napadnete Ivicu Dačića, Slobodana Miloševića ili Slavicu Đukić-Dejanović. Nemam ništa protiv, napadajte ih do mile volje. Slobodno ih napadajte. Ako ne možete da kažete njihovo ime, naziv stranke, kažite SRS, kažite Vojislav Šešelj, nikakav problem nije. Samo nemojte da potcenjujete građane, tačno se zna hronologija ko je kad gde bio, šta je radio, ko je palio Skupštinu itd. Sve se to zna. Ko je otpuštao sa posla, ko je izvršio privatizaciju, zašto građani ovako teško žive itd.
Čiji su to tragovi? Nemam ništa protiv, raste vam popularnost. Kako otpustite nekog s posla, tako vam raste popularnost! Kako uskratite neka socijalna davanja, tako vam raste popularnost. Nema nikakvih problema. Samo se vi uljuljkajte s tim pričama o rastu popularnosti!
Vrlo čudne stvari se dešavaju, znate, od kad je zavladala ova vrsta demokratije. Vidite, pre nekoliko godina, beše ono sa SRJ na državnu zajednicu ili, nije ni bitno koje godine, čoveka izbace iz savezne administracije i daju mu otpremninu 40 plata. Isplate ga da više ne radi u državnoj službi; da li je bio višak, da li je bio toliko loš, nemam pojma, ali ga isplate samo da ne bude više u državnoj službi – prođe dve godine, on se vrati i postane ministar odbrane. Sada, kada pogledate neki sukob interesa, pre nekoliko dana imali ste jednu gospođu koja je, takođe, primila otpremninu, pa se zaposlila u državnoj službi, e, to je sukob interesa, treba da se vodi postupak protiv nje. Znate, vodite računa kad se mnogo hvalite. Sinoć se jedan hvalio, kad, danas u novinama nema 370-380 tona nafte iz skladišta. Vodite malo računa kad se hvalite, aman, ljudi, makar neka ta pohvala traje dva dana. Nekako, stvarnost vas demantuje za tri sata.
Nije ništa sporno, vi ovde sve možete da uradite, i da izbacite i da kaznite, i da kažete nije tako, i da krenete da snimate ovde neke nove priloge, i da pravite ankete, sve možete da radite, to nikome ništa nije sporno, ali potrudite se malo i da promenite ovu stvarnost. Malo da je promenite, pa da kažete – e, ovim potezom smo promenili, vidite, rezultati posle dva meseca su krenuli na bolje. Sećate se prošle godine, ceo narod vrišti – nema, problemi sa mlekom. Jedan kaže – kako da ne, evo, sad sam zvao iz mog kraja, tamo, ljude, kažu ne znaju šta da rade sa mlekom, zadovoljni, otkupna cena, itd. Kad, pre mesec i po dana počeo i on ovde da kuka za mleko.
Dajte malo neka vaše rečenice izdrže neku proveru, makar neko minimalno vreme, da makar svi glumimo kako ste nas prevarili. Ova vrsta prevare koju vi nudite vređa dostojanstvo i jednostavno svako mora da se javi da obavesti javnost, mada je građanima i te kako dobro poznato sve ovo. Hvala, gospođo Čomić, što mi niste dali opomenu. (Aplauz)
Na početku bih morao da podsetim da SRS neće da podrži ni onaj prethodni zakon, ni ovaj zakon, a svesni smo i činjenice da gotovo ne možete da usvojite ovaj amandman, a i kad biste ga usvojili verovatno se ništa značajnije ne bi promenilo.
Ovaj amandman, kao i oni prethodni, jednostavno, treba da nam omogući da pokušamo da ubedimo parlamentarnu većinu koliko je pogrešan koncept, pristup problemu javnih finansija. Kad pogledam ovde u sali, verovatno je mali broj ljudi koji bi se setio šta se to dešavalo kod nas, recimo, u privrednim odnosima 1982, 1983, 1984, 1985. godine. Pravi hit za uspešnog finansijskog direktora nekog preduzeća je zavisio od toga koliko može da popije i koliko je sposoban da ode do neke banke, da obezbedi avaliranu menicu. Kasnije se to prebijalo, kako primarnom emisijom itd. Sećate se Fikreta Abdića u to vreme i onih afera.
Stičem utisak da otprilike sada država preuzima tu funkciju da svoju uspešnost u javnim finansijama dokazuje svojim kapacitetima da se zadužuje. To enormno zaduživanje krenulo je već krajem 2000. godine, kada je švajcarska vlada omogućila da putem jednog kredita SRJ dobije dobre pozicije da bi mogla kreditno da se zadužuje. Radi prisutnih moram da kažem da praktično od 1989. godine do 2001. godine, bez obzira kako to zvali, Savezna Republika Jugoslavija, državna zajednica, odnosno Republika Srbija, jednostavno nije postojala mogućnost da se država zaduži.
Tada je glavni hit bila primarna emisija, pa se preko primarne emisije peglalo sve. Sada zamena za primarnu emisiju jeste bankarski sistem u kome se, takođe, pegla sve. Peglanje se vrši po sistemu što država putem svojih finansija plaća nešto što joj ne treba ili što nije efikasno, ni racionalno, a putevi izlaska iz krize u javnim finansijama nalaze se u nedefinisanoj privatizaciji. Još uvek nismo dobili odgovor koja je bila svrha privatizacije. Da li da se sa društvenog preduzeća "n.n." pređe na akcionarsko društvo "Pera ložač a.d"? Ili je svrha bila prodati pa ubaciti sredstva u budžet? Ili je svrha bila od prodatih sredstava napraviti neke investicione fondove, fondove za razvoj? Jednostavno, sve se to izdelilo na neke trećine, a rezultat je vrlo slab. Teško mi je da pričam koliko je to sve crno i slabo, jer ne bih mogao nikome bolje da opišem koliko je teško od načina na koji svaki pojedinac to danas preživljava.
Onda dolazimo u situaciju da kada se istroše ili ograniče resursi zaduživanja kod ''Svetske banke'', MMF-a, kod sistema evropskih banaka, onda nam predstoji jedina mogućnost da se zadužimo u komercijalnim aranžmanima kod poslovnih banaka. Tako smo došli u ovu situaciju da se ovde sada jedna banka javlja kao kreditor.
Naravno, mi ovim amandmanom ne možemo da promenimo tender. To je valjda svima jasno. Naravno da mi amandmanom ne možemo da promenimo ni ugovor koji je zaključen između Republike Srbije i banke koja obezbeđuje kredit, ali to je prilika da se otvori pitanje da li mi i dalje možemo na ovaj način da dolazimo do ovakvih zakona i sve ono što prethodi zakonu? Da li Narodna skupština toliko mora da bude neobaveštena povodom svih predradnji pre nego što dođe ovakav zakon na dnevni red? To je sada tema za Zakon o javnom dugu, Zakon o budžetskom sistemu, verovatno i Poslovnik, kao i neke druge propise. Ali ne želim to da otvorim kao temu, zato što znam da to ne može da se reši. Ne postoji volja da se to reši.
Otvoriću temu – zar je potrebno zaduživanje? Zašto se u stvari mi zadužujemo 400 miliona? Zašto? Šta želimo da pokrijemo sa tih 400 miliona? To je prvo pitanje. Budžetski deficit, ma, budžetski deficit je imaginarna kategorija. U okviru budžetskog deficita nalaze se javne nabavke: i gorivo i mazivo, i kafe, i "oktavija" i maramice i papiri i kompjuteri i angažovanje preko Studentske zadruge ljudi da rade dve godine, pa, onda, naprasno preraste to u radni odnos na neodređeno vreme. Sve se može podvesti pod budžetski deficit. Pod budžetski deficit može da se podvede i veliki broj paradržavnih organa, u narodu od milja zvanih ''agencije''. U budžetski deficit mogu da se smeste i savetnici i saradnici i državni sekretari. Sve to može da bude u budžetskom deficitu, ali je to budžetski deficit za sve građane, a prihod za sve one koji se maste nad pričom, prosto epopejom o budžetskom deficitu.
Slažem se, skočiće neki ko nema planinarsku dozvolu, a voli da se penje, pa da kaže da to potiče još od 1991. godine kada je SRS bila na vlasti, pa 1992. godine kada su radikali bili na vlasti, pa 1993. godine, 1995. kada smo bili na vlasti, pa 1997. godine. Sve smo mi bili na vlasti, nema veze što su tu i Veljko i Slavica, oni nikad nisu bili na vlasti. Sve to može da prođe, ali može da prođe samo u ovoj sali ovde, ne može da prođe van sale, jer ljudi čitaju novine, gledaju malo, znaju ko je kada bio i pamte neke stvari. Nemoguće je za ovaj epohalni rezultat koji se desio od kada je jedan ministar napravio suficit, sećate se, dobio je ''evropsku nagradu''. Pazite, nemamo mi prava da sada osporavamo odlikovane. Gospođo Dragutinović, nemojte ovo da shvatite kao ličnu kritiku, i vi ste odlikovani kao najuspešniji ministar. Prošle godine ste proglašeni za uspešnog državnog funkcionera. Tako su mediji objavili. Ne znam da li se vi tako osećate ili se ne osećate, ali moram da kažem šta je činjenica objavljena u novinama.
Sada ako svi uspešni treba da dođu da zadužuju državu, onda nešto nije u redu sa kriterijumima na osnovu kojih se određuje uspešnost. Verovatno onaj ko nas zaduži u cugu za pet milijardi evra jeste najuspešniji. Onaj koji nas zaduži za dva miliona je manje uspešan. Dakle, onaj što nas je zadužio pet milijardi dobiće odlikovanje, a ovaj što nas je zadužio za dva miliona da se stidi, da se kaje i da gleda da u sledećoj raspodeli bude što uspešniji u zaduživanju.
Sada u toj igri iluzija, a vrlo lepo jedna radio-stanica koristi te izjave, pa kaže – narod ima prava da veruje, narod ima prava da očekuje. Evo, već 10 godina neprekidno očekuje. Sada očekuje za pet godina da se desi to što je rečeno 2004. godine. Dobro, očekivanja, nemam ništa protiv lepih osećanja i verovanja ljudi. Ja taj problem nemam. Svako može da veruje u šta god želi i ja to ne osporavam, to je legitimno pravo svakog čoveka, znate, kao mala deca kad stave šaku na oči, na lice i kažu – nema. Eto, može tako, nije nikakav problem. Nije ni problem što zbog toga dobijate veliku popularnost u narodu. Uopšte to nije problem, to je činjenica. Vi to predstavljate kao nekom realnom činjenicom. Ja to ne mogu da kritikujem. Ne mogu sada da kritikujem nekoga što voli neku stranku. Onda kad idemo sa tim reklamama, kaže – mi ćemo u EU pod našim uslovima.
Sećate se one gospođe, koriste je za reklamu, sada vodi taj put, zajedno sa Đelićem, prema EU. Tamo je ambis, ljudi! Koliki je ambis? Mnogo veći nego ovaj ambis koji traje 10 godina. Mi živimo u Evropi, mi živimo po evropskim standardima, mi svake godine po 200 puta promenimo evropske propise. Sećate se dok je bio predsednik Narodne skupštine Predrag Marković, 200 i nešto propisa i sve uslove smo ispunili. Mi smo uvek ispunili sve moguće uslove i živimo po evropskim standardima. Nije problem, nemojte pogrešno da me shvatite, samo želim da iznesem činjenice, da to ljudi shvate.
Mi smo u Evropi. Ovako se u Evropi živi, milijardu agencija, raspasana komanda, što bi se reklo, ''niti ko pije, niti ko plaća''. Tako i u Evropi, parlamenti dođu pred svršen čin, ponudi im se predlog zakona o zaduživanju prosperitetne Belgije, Holandije itd. Nemam nikakvih problema sa njihovim načinom života. Ako je njima lepo, meni je još lepše. Stvarno nam je drago kad je nekom lepo.
Uopšte nam nije jasno što vas pritiskaju ovi iz Brisela. Kako ih nije sramota da vas pritiskaju? Sada vam šalju u četiri etape posmatrače da vas kontrolišu šta radite. Odakle njima pravo da vas posmatraju? Vi ste njihovi. Što ne posmatraju svoje? Ne pada im na pamet u Belgiji da posmatraju svoje. Vas moraju da posmatraju. Dobro, to je neka vaša koprodukcija sa njima. U potpunosti se slažem.
Molim vas, mi se zadužujemo. Nekada će doći vreme da se to vrati. Sećate se, ''Londonski'' i ''Pariski klub'' star 20 i nešto godina, deset godina je to bilo maltene zamrznuto, 2001. godine se na neki način rešilo. Na koji način? Po meni loš, ali se rešilo. Posledice snosimo. Desila se sukcesija, loša, posledice snosimo! Desila se privatizacija, loša, posledice snosimo! Desile su se besplatne akcije od hiljadu evra! Rekosmo da nema od toga ništa, nemojte da lažete – samo što nas niste pobili.
Pre nekoliko dana ili meseci izađe čovek koji se kleo da to mora tako da bude, on garantuje i kaže – morao sam da vas lažem da bi Tadić bio izabran za predsednika. Pitam vas, koliko će godina da prođe kada će neko od vas da izađe i da kaže – sećate se 23. februara 2011. godine, u Skupštini se donosio taj zakon, tad smo vas prevarili? Znam da danas nećete to da kažete i nema potrebe to da kažete, ali sam siguran da će za nekoliko godina neko da se odvaži i da kaže tu rečenicu. Sećate se gospodina Ilića – proevropski, proevropski, proevropski, e, pa, pre dva meseca reče kako je u postavi donosio pare iz inostranstva. Niko ga nije prozivao za to. Ranije smo pričali, ali priznao je čovek, proradio je neki crv kod njega. Njegov problem, nije moj problem. To pričam neprekidno, konstantno.
Dakle, nema investitora. Nekada smo slušali da investitori jedva čekaju da dođu u Srbiju. Sećamo se onih šest i po milijardi koje su na granici, pred paljenje ove zgrade, samo što nisu ušle, samo da se pomeri Slobodan Milošević, naravno i Slavica Đukić, Ivica Dačić, Veljko Odalović, Zoran Krasić, Vojislav Šešelj. Samo da se oni pomere i šest i po milijardi je na granici, ulaze, rešeno! Čuli smo – nema!
Da vas podsetim, jedino SRS je bila protiv plana Ahtisari-Černomirdin. Izglasan je. Na bazi tog plana donet je Kumanovski sporazum i Rezolucija 1244. Veličali su 1244, napokon naši prijatelji na Kosovu i Metohiji, UN i NATO pakt, to su naši prijatelji, mi ćemo to da završimo. Dobro, vaši prijatelji, završili ste toliko da tražite promenu Ustava da se izbriše Kosovo i Metohija. To je činjenica.
Prema tome, samo je pitanje trenutka kada će neko da nas obavesti da je ovo loš posao. Mi vam na vreme kažemo – smanjite neke pozicije u budžetu Republike Srbije i rešićete ovaj problem. Vi kažete – ne možemo. Da li šaljete poruku da bez ovih para nema isplata penzija, da li bez ovih para nema mirovnih misija, da li bez ovih para nema avionskog prevoza do Brisela, da bi se odbranio onaj rebus što je doneo pre nekoliko meseci File? Za šta vam su vam potrebne ove pare? Kada se ovoliko zadužujete, vi stvarate jedan neprekidni krug. U čemu se ogleda neprekidni krug? Vi dokazujete da smo mi zemlja sa visokim stepenom rizika i da ove poslovne banke iz inostranstva ovde dižu kamatu i kad ih pitaju – kamata je mnogo viša nego inflacija, oni kažu: ali, visoki rizici. Šta je dokaz za visoki rizik? Dobro, bruto društveni proizvod, ali vi se zadužujete. Bankari neće nikada da izgube. Oni trenutno vedre i oblače u Srbiji, ne trenutno, već godinama. Oni drže naše finansijsko tržište. Oni se iz nekog prikrajka pitaju za sve i svašta.
Možete da zamislite koja je to nacionalna bruka da se sa dva gradonačelnika ministar i državni sekretar svađaju oko toga gde će slovenačka firma da preseli mašine? Pazite, gde će slovenačka firma da preseli mašinu, posvađaste dva regiona. Oko slovenačke mašine da se svađaju ljudi u Srbiji? Da li vam to deluje normalno? Dokle vi možete da idete sa tim, ne samo zaduživanjem, nego i tom vrstom ponižavanja? Šta to radi od naše privrede? Vi ne možete da obezbedite jednu televizijsku reklamu za neki proizvod od Ražnja do Vranja. Ako meni ne verujete, pitajte ove ljude koji se bave marketingom po televizijama. Kažu – ne možemo da obezbedimo reklamu. Ne računam ove lokalne televizije, gde ''baba Stojana'' čestita rođendan itd. Nema ozbiljne reklame, nema firme koja treba da se reklamira, nema sa čime da se reklamira. Ja to, teška srca, ali konstatujem. Nije to moje zapažanje, to su mi rekli ljudi koji se tim poslovima bave.
Mislim da je najbolje za ovu državu, bez obzira na budžet, da se ovi zakoni povuku iz procedure, da se ide na rebalans da bi se smanjila ta sredstva. Znam da imate velikih problema kako da povučete pare iz inostranstva, ali morate da shvatite jednu stvar: sva ta devizna sredstva koja dolaze na vrlo interesantan način, nisu u funkciji privrede, nisu u funkciji budžeta nego neke virtuelne stabilnosti evra na ovom prostoru.
Ma, mi smo svesni situacije ako bi se pustio evra, 99% građana Srbije ne bi moglo da otplati drugu ratu kredita, jer su prezaduženi, jer ona lepa očekivanja od pre nekoliko godina, što se tiče lizinga, stambenih kredita, da mogu to da otplate za 10-15 godina, bilo je realno pre nekoliko godina, a danas su se smanjili lični prihodi građana. Neki su u međuvremenu izgubili posao. Otvara se pitanje, kad se podvuče crta, da li je plus, da li je minus? Ma, Zapad više voli svoj evro i svoje devize nego bilo kog građanina ove Republike. Sada ste vi na vlasti, sutra će da izmisle neke druge. Njima je važno samo da slede evroatlantske integracije.
Ma, šta su bili juče, prekjuče, to ih uopšte ne interesuje. Njima je bitan taj smer prema Zapadu. Šta će da bude, ma njih to ne interesuje, oni su toliko jaki da mogu da kontrolišu krizu kad god žele; u novinama i na televiziji, i na granici, i na carini, ma, ko se više pita u državnim organima, molim vas.
Vlast naših ministara se završava na onoj kvaki sa unutrašnje strane, već, sa spoljne strane one kvake ne važi ono što je dogovoreno. Kapilarni je sistem. Taj kapilarni sistem neko drugi kontroliše. Pogledajte ljude koji su u ministarstvima, koji pričaju koje muke imaju sa unutrašnjom opstrukcijom u svojim ministarstvima. Kada bi nešto hteli najbolje da urade, nailaze na zid.
Nikoga ne želim da prozivam, ali znam za gospođu Dragutinović da ima te probleme. Dokaz za te probleme da se državni sekretar mimo ministra pojavi, pa to je skandal, pa to je bruka. Ko je državni sekretar? Onaj što je psovao pre dve godine poslanike na sednici Odbora za finansije. Ostalo zabeleženo, pa morao da se izvinjava. Nije ni to bitno, ali ovde nema kompasa. Ovde ne znamo šta je vrednost kada idemo sa građanima da pričamo.
U šta građanin treba da veruje? U lepe reklame, ''početak za imetak''. Molim vas, država je komplikovana stvar, ozbiljna stvar, ozbiljno treba da se radi, ali svako ko radi državni posao mora da voli Srbiju, pre svega, pa onda na drugom mestu struka, sposobnost, i ove treće i četvrte stvari. A, ne, vole ga ovi iz Brisela, podržavaju ga ovi iz NATO-pakta, hvale ga ovi ovamo, daju mu neka odlikovanja, šetaju ih tamo po nekim konferencijama, prikazuju ih kao dobar primer da je Evropska unija nešto uradila kod nas. Šta je to urađeno sa ovom politikom, ljudi? Šta je urađeno?!
Vidite koje je zadovoljstvo ili nezadovoljstvo kod ljudi. To što ljudi nisu orijentisani u vremenu i prostoru zna se i zbog čega. Kad udari ta sirotinja, obnevide ljudi. U svemu mogu da pronađu spas.
Mi želimo malo lepšu Srbiju, ali svakog dana malo lepša da bude, nego što je bila juče, ali ne vidimo da vlast to želi, vlast ne vidi ljude. Vlast vidi upitnik, rebus, pohvale, slikanje, snimanje, DVD, CD. Zato mi ne želimo da glasamo za ove zakone kojim se samo produbljuje kriza i povećava zaduživanje.
Znam, naći ćete neku reč da mi odgovorite. Krenite, nema problema, možete da nas izbacite. Pre dve godine ste nas izbacili iz Skupštine. Da li je bilo nešto bolje? Ništa nije bilo bolje. Možete da nas kaznite. Znam da možete da nas kaznite. Da li će biti bolje građanima? Neće! Možemo da se ljutimo, jedni na druge, do mile volje, koliko hoćemo, ali da li je nešto dobro, da li se vidi taj put kojim treba da idemo, da nema više trnja? Jeste da je mali put, ali da se probijemo, da ga širimo.
Izvinjavam se što sam možda malo produžio. Ako sam nekoga uvredio, to nisam uradi namerno. Izvinjavam se. Molim sve, dajte, Srbija je jedna. Ne valja da je gubimo. (Aplauz)
Gospođo Dejanović, najavio sam, pošto znam da postoji neka zakonomernost. Na početku sam rekao da ima onih koji nemaju planinarsku dozvolu a vole da se penju. Prepoznao se čovek i javio se, ali nije to problem.
Gospođo Đukić-Dejanović, nemam nameru da branim više SPS, vas, Slobodana Miloševića zbog ovakvih napada, to je vaš koalicioni partner, pa sa njime dogovarajte to, ali bih vas zamolio jednu stvar, da sve vaše potencijale, mogućnosti kao predsednika Narodne skupštine iskoristite i sprovedete detaljnu istragu, može i Veljko da pomogne, da li sam ja odgovoran, kriv, da li imam neku mrlju, da li mi se stavlja na teret nešto što se, s vremena na vreme, spočitava u ovoj sali, a krenulo je još od maja 2001. godine preko novina. Tad su mi izmislili rođenog brata. Pretpostavljam da znate da sam jedinac. To je ta kuhinja. Znam ta kuhinja odakle dolazi, zašto dolazi itd.
Molim vas radi javnosti, jer nemam namere da se pravdam nikome, nikada se u životu nisam nikome pravdao, pogotovo kada nema neko vozačku dozvolu, ali bih vas zamolio da iskoristite vaše potencijale i mogućnosti, obavestite sve poslanike da se jednom za sva vremena se prekine sa tom pričom. Ja sam ipak samo jedan mali jedinac, nemam ni rođenog brata ni rođenu sestru. Ako sam nešto kriv, kažite šta sam kriv, ali obavestite kompletno javnost zvanično, nemojte ovako sa insinuacijama koje se sporadično čuju.
Razumem potrebu zašto je Vlada predložila ove dve odluke, one jesu stvarno u vezi i mislim da su dobar potez uradili, jer će napokon i pred domaćom i pred svetskom javnošću precizno da se odredi ko je to u Narodnoj skupštini proevropski i pronato orijentisan i ko nije. Mislim da će to biti najbolji putokaz za sve naše građane i za sve naše prijatelje, pa i one koji nam baš nisu neki prijatelji u inostranstvu.
Ja to tako tumačim, jer zakonski osnov za ovakvu odluku postoji, ali videćemo u danu za glasanje, oni što kažu da bi pre od gospodina Šutanovca Srbiju odveli u NATO-pakt, oni što kažu da bi pre od Borisa Tadića Srbiju odveli u EU, ovo što je gospodin Šutanovac ovde zastupao, to je upravo opredmećenje nečega što je najviše evropsko i najviše usmereno ka NATO-paktu. I, ja to cenim tako i poštujem taj vaš potez, jer ste dosledni i iskreni, a i istrajni u onome što radite već godinama. Meni se to ne sviđa, ali to je već moj problem, to nije problem ovog teksta koji je na stolu.
Naravno, SRS je na jednoj drugoj strani, o tome ću malo kasnije, ali bih ukazao na neke stvari koje ste naveli u ovim dokumentima, koje mislim da ne postoje. Jedna konstatacija koja se u obrazloženju vrti, to je da se odbrana zemlje ostvaruje učešćem u multinacionalnim operacijama. Meni nije jasno, kada se brani zemlja, onda se brani teritorija neke zemlje.
Ne znam zašto bi sa nekoliko hiljada kilometara pet, šest medicinskih sestara branilo Republiku Srbiju, a mi ovde u Srbiji nismo u mogućnosti da obezbedimo suverenitet i teritorijalni integritet na celokupnoj teritoriji koja je opisana Ustavom Republike Srbije, koji je narod usvojio. To je neka nelogičnost, ali tumačim da svašta može da se stavi tu. Ili, recimo, konstatacija da je upućivanje naših medicinskih sestara u neku od ovih zemalja element naše spoljne politike, a to pokazuje da ćemo u odnosima sa državama članicama EU mi da se tretiramo kao ravnopravni partneri. To može da stoji na papiru, ali u stvarnosti to nije tako. Kad bi to tako bilo, onda bi Srbija odavno bila član EU. Sad smo na nekom statusu rešavanja rebusa koji se zove ''upitnik''.
Kaže se da sa tih nekoliko medicinskih sestara dokazujemo da bi se Srbija integrisala u EU. Nije tako, da budemo iskreni. Ipak je nešto malo ozbiljnije. Onda se u jednom delu izbegava reč NATO zato što, s pravom, to nije popularna reč kod nas, u našoj državi, i kažete da se tu otvaraju dodatne mogućnosti za aktivno uključivanje u multinacionalne operacije pod okriljem UN i EU. Moram da vam skrenem pažnju da u svim ovim tekstovima reč UN i EU samo figuriraju kao nešto što je politička pozadina, nešto što je kao neko pokriće, ali vrlo vešto se izbegava reč NATO. Ta reč je nezaobilazna. Zašto je nezaobilazna?
Vidite i sami, opet se vraćam na onu prvu rečenicu – dobar ste potez uradili zato što ćete da pocepate političku scenu, da se tačno zna ko je gde, ali moram da vam skrenem pažnju da ankete ukazuju na to da je NATO izuzetno neprijatna organizacija za većinu građana Republike Srbije. Prosto se plašim da, kada slepo zastupate te NATO interese, radite nešto na najdirektniji način protiv većine građana Republike Srbije. Ipak je većina rekla da je protiv NATO-pakta. Zašto je većina protiv NATO pakta? Verovatno postoji neki opravdani razlog.
Setimo se 6. aprila 1941. godine, ova zgrada je bombardovana od Nemaca, a pred kraj rata 1944. godine i saveznici su bombardovali Srbiju, sećate se, i Leskovac i ova druga mesta. Sećamo se tih silnih mirovnih operacija. Setimo se, recimo, Republike Srpske Krajine, pa pre "Bljeska" je NATO-pakt porušio one radarske sisteme. Setimo se zapadne Slavonije, Pakrac, Okučani, da nije jedna četa mirovnjaka ostala, ko zna da li bi ostali i oni koji su bili u onoj enklavi. Setimo se Republike Srpske, setimo se onoga što se dešavalo sa SRJ.
Mislim da su ta sećanja vrlo sveža kod svih građana i da imaju odbojnost prema NATO-paktu, a pogotovo kada znaju da NATO-pakt formira kosovske zaštitne snage, možda imaju neki drugačiji naziv, u veličini od 2.500 vojnika, kada KFOR povlači svoje vojnike sa KiM, ne znam da li su sada nešto ispod 10.000, gde demonstriraju da KiM više nije zona interesovanja NATO-pakta. Jeste u nekom drugom smislu, pošto se tu kontroliše kriza, ne samo na Balkanu, nego i u čitavoj Evropi. To je taj sistem kontrolisane krize: kada im treba, napravi se kriza, kad se otvara neko drugo krizno područje, onda primire, zamrznu malo krizu, a mi onda idemo u velika politička razmatranja i razmišljanja ''šta bi bilo kad bi bilo''.
Kaže se ovde da mi na taj način doprinosimo svetskoj, evropskoj, regionalnoj bezbednosti, uz poštovanje međunarodnog prava i mira. Znate, teško je danas pričati o poštovanju međunarodnog prava kada se, recimo, pročita depeša "Vikiliksa", gde se kaže da je tamo neko iz administracije naredio da se prati, recimo, generalni sekretar UN; gde kupuje, koje kartice koristi itd. Posle "Vikiliksa" može čovek samo da bude modar u predelu grudi, zaklinjući se u međunarodno pravo i nastojanje za uspostavljanje mira. Međutim, vidite i sami da je stvarnost potpuno drugačija.
U uslovima kada je, recimo, juče gospođa Diana Dragutinović ovde objašnjavala koliko je to blagotvorno kada se Srbija zaduži, a čini mi se da smo juče pričali o nekim kreditima, jedan je bio oko 400 miliona evra, da je to nasušna potreba, jer ukoliko to ne uradimo, shvatio sam da će ljudi da umiru po ulici. Onda dolazimo do zaključka da treba da se odvoje neka sredstva za učešće u ovim operacijama. Naravno, ima tu jedan deo što UN plaćaju itd, nije to ništa sporno, lepo ste to ovde prikazali, ukoliko je tačno.
Međutim, postavlja se pitanje prioriteta. Smatram, u uslovima kada mi godinu završavamo, a to je najavila statistika, da oni procenjuju da će sa 31.12.2010. godine da se konstatuje da je, negde, između 35.000 i 40.000 ljudi iz Srbije više umrlo nego što je rođeno. Kada se uzme u obzir kakvo je naše socijalno i ekonomsko stanje, ne moramo da ulazimo u dublje analize, samo da gledamo šta centralne informativne emisije objavljuju o narodnim kuhinjama, o otpuštanjima, o mafijaškim obračunima itd, pošto je već teško pričati o tim crnim stvarima našeg svakodnevnog života. Onda se s pravom postavlja pitanje – zašto mi srljamo da idemo, pa makar neka bude i sa skromnim snagama, šta mi u stvari tu postižemo? Koja je to korist za našu državu?
Znate, mi smo imali nešto što se zove mirovna misija, nije baš mirovna misija nego posmatračka misija na KiM, bio je onaj Voker. Kada je ta posmatračka misija napuštala teritoriju KiM oni su sve ostavili teroristima Albancima, Šiptarima; džipove, satelitske telefone. Onda su ti teroristi radili kao lokatori i obaveštavali NATO avijaciju i one američke snage koje su bile koncentrisane u okolini SRJ, gde da nas bombarduju, kako da nas bombarduju, kako da postignu najbolje rezultate, kako da postignu najveće uznemirenje kod naše javnosti.
Ako meni ne verujete, gledajte malo na internetu prenose iz Haga i videćete da se predstavnici mirovnih misija vrlo često pojavljuju kao svedoci na suđenju i priznaju da te mirovne misije nisu baš bile poprilično mirovne misije, nego otvore dušu i kažu – imamo izveštaje da je, recimo, kada je u pitanju Republika Srpska i BiH, kako su Amerikanci na ''Aerodromu Tuzla'' dostavljali svoje naoružanje. Pa onda dobijamo preko "Vikiliksa" podatke kako su strane države, velike sile, kršile embargo, naoružavale jednu, drugu, treću stranu. Pa, onda, imamo svojevrsnu aferu u Austriji sa "Alpe-Adria bankom", sećate se, zbog toga što su oni, takođe, bili jedan ventil preko koga su se naoružavali i Hrvati i Slovenci u vreme kada je postojala zabrana, pa je i onaj Gajder tamo bio vrlo značajan, banka je naprasno ojačala, pa je pod misterioznim okolnostima i nestao.
Ovo sve pričam telegrafski da bih samo podsetio prisutne da ipak moramo da budemo prilično oprezni. Jeste, kao članovi UN, mi nikad nismo isključeni, mi smo samo u jednom periodu bili suspendovani, to moram da ispravim, pošto sam jutros čuo taj pogrešan podatak. Država može i da izbegne tu svoju obavezu kada se nalazi u ovakvoj situaciji u kakvoj se nalazi Republika Srbija. Dokaz za ovu našu situaciju jesu i ovi silni posmatrači Svetske banke, MMF, što pokazuje da postoje opravdani razlozi da naša vojska bude samo na našoj teritoriji.
Slažem se da je pre nekoliko godina doneta jedna odluka, pa sad nije bitan naziv te odluke da li je rezolucija, deklaracija ili odluka, gde se nagoveštava, proglašava da Republika Srbija želi da ima taj stepen neutralnosti.
Slažem se da je pitanje da li mi možemo biti neutralni, ali sam apsolutno siguran da naš pravac nije prema NATO-paktu, nego prema nečemu što je stvarno u ekspanziji, a zove se ODKB. O tome ću nešto malo kasnije, jer i to ima status posmatrača, u Generalnoj skupštini UN, od 2. decembra 2004. godine, jedna perspektivna vojna alijansa, odbrambeni sistem, koja želi da obezbedi zonu sigurnosti na takozvanoj evroazijskoj kopnenoj masi, u njihovim planovima smo i mi, to moram da kažem. Postoji veliko raspoloženje u Republici Srbiji da pristupimo toj odbrambenoj organizaciji, da zaštitimo naše interese, ako ništa drugo, onda zbog toga što nas Rusi nikad nisu bombardovali. Dakle, oni nas nikad nisu bombardovali, oni su uvek pomagali. Mada se sada nalaze u vrlo neprijatnoj situaciji, čuli ste i sami, pa je i uzrečica – pa, mi Rusi ne možemo da budemo veći Srbi od Srba.
O čemu se radi? Pa, znate, ako vrlo neodgovorni ljudi zastupaju državne interese sa pozicija vlasti Republike Srbije u nekim međunarodnim institucijama i onda skriveno daju pristanak promoterima te zapadne politike, pa, ruska strana, Kinezi i ovi drugi čuju da je Srbija pristala, oni se neće protiviti. I, to je ta naša tragedija koja nas je zadesila, gde se jednostavno brkaju neke stvari, pa se kaže – eto, vidite, i ovi su prihvatili. Pa, nisu oni prihvatili, nego su prihvatili volju predstavnika vlasti iz Republike Srbije. Tako je bilo i kada je Euleks dolazio, tako je bilo i povodom Generalne skupštine i one rezolucije povodom savetodavnog mišljenja, gde je EU izdiktirala, naši predstavnici obavestili sve one koji su nas podržali u borbi za očuvanje KiM u teritoriji Republike Srbije. Pa, onda su ljudi rekli – ako ste vi pristali, zašto bismo mi sad bili veći katolici od pape.
To je ta priča koja nas muči, zaokuplja. Sklon sam da poverujem da, pošto je sasvim izvesno da, ove koristi koje se očekuju za našu državu od uključivanja i učešća naših pripadnika vojske i policije u ovim mirovnim operacijama nisu realni, pogotovo ovo za MUP, kaže – naučiće se elektronskom poslovanju. Nađite neki drugi razlog, nemojte ovako da određujete. Kaže – naučiće se elektronskom poslovanju tih pet, šest policajaca koji odu. Imamo valjda drugih mesta gde može da se uči kako da se radi na kompjuteru itd. Ali, 'ajde, neću da banalizujem baš te stvari.
Znam da je problem u strateškom opredeljenju politike koja je danas dominantna u Srbiji. Vidim da ima nekih problema u Skupštini, da baš nije toliko dominantna, ali ono što sam siguran kod građana, ta politika više ne prolazi, to je tih sedamdesetak posto građana koji ni za živu glavu ne vide Srbiju u članstvu u NATO-paktu.
Kazaće neko – pa, mi smo u Partnerstvu za mir. Pa i Rusija je u Partnerstvu za mir. Rusija ima i druge specifične odnose sa NATO-paktom. To je NATO-pakt – Rusija. Pa, Rusija ima i takozvanu Šangajsku organizaciju za saradnju sa Kinom.
Nešto se dešava, nešto se menja. Mi treba da se prestrojimo na vreme. Narod je osetio da treba da se okrenemo drugom pravcu. Voleo bih da idemo ka tom pravcu, a onda na kraju stičem utisak da razvoj vojne industrije i izvoza naoružanja, moguće da to, ako želimo da postignemo, treba da budemo dekorativno prisutni u mirovnim operacijama i vidim u tome vezu, jer između SDPR i Ministarstva poslednjih nekoliko godina napravila se čvrsta veza. Više ne znaš ko radi u SDPR, ko radi u Ministarstvu, bio nekad u SDPR-u, došao sad u Ministarstvo. Iz Ministarstva prešao u SDPR. SDPR verovatno sada želi da povrati svoj uticaj u namenskoj proizvodnji.
Sećam se da se tu javljaju i neki Čupići, neki liferanti oružja i neke banke, ali nemam razloga da to sada tvrdim. Samo to navodim kao neku mogućnost i stičem utisak da ovo strmoglavo kretanje prema našem učešću u ovim mirovnim operacijama u stvari ima dva cilja. Prvi je cilj približavanje NATO-paktu i drugi cilj, da, verovatno manje ili više vidljivi liferanti pod plaštom razvoja namenske industrije, eto, najbolji izvozni rezultati su u izvozu municije i drugog naoružanja itd, pa pošto postoji ovde glad za parama, onda ljudi kažu – dobro, neka ide tako.
Mislim da je to možda druga varijanta koja je tu postojala kao alternativa, ali vodite računa o jednoj stvari. Uvek se politika jedne države vodi u korist građana. Ako građani nisu za NATO-pakt, ako građani smatraju da su neke druge vitalne stvari za ovaj narod prioritetne, a pre svega mislim na zdravstvo, socijalno staranje, razvoj naše privrede, obnavljanje te privrede itd, onda, izvinite, molim vas, da se istovremeno zadužujemo i da istovremeno šaljemo u te, navodno, mirovne operacije, mislim da to nije interes ovog naroda, da to narod ne podržava. Kako će građani da se izjasne, to ne znam, to u ovom trenutku možda i nije toliko bitno.
Međutim, smatram da naš pravi put ka jednoj trajnoj bezbednosti jeste ODKB.
Nadam se da će i gospodin Putin 23. marta, ako ne nekom drugom, onda sigurno gospođi Slavici Đukić-Dejanović, da ponovi ono što je gospodin Medvedev pre dve godine ovde rekao. Tada je došao da samo priča o novom odbrambenom sistemu. Mislim da taj odbrambeni sistem više odgovara nama pošto je on u nekoj ekspanziji. To je, takođe, regionalna vojna i bezbednosna organizacija. Ima status zagarantovan u UN, ima partnerske odnose sa NATO-paktom, ali i istovremeno jasno stavlja do znanja NATO-paktu da ne sme da pređe neku crtu u pogledu širenja.
Ne možemo da vodimo neku politiku koja bi bila toliko u oblasti odbrane samostalna, toga treba da budemo svesni, nismo mi taj igrač, niti taj faktor, nemamo te potencijale, ali ako već treba da biramo stranu, onda je ova ''istočna strana'', pogotovo zbog toga što se taj sistem pravi da bi obezbedio garanciju sigurnosti na evroazijskom kopnenom prostoru, gde nam je praktično i mesto. Mi sa Atlantikom nemamo ništa, nemamo potrebe da se vezujemo za tu stranu sveta koja nas je više puta i bombardovala, pa su se čak i hvalili da nemaju ni bilo kakvu odluku. Jednostavno, njih ništa ne obavezuje kada treba da sprovedu neku svoju silu i neki svoj naum.
Moraćemo da vodimo računa i o KiM i o teritorijalnom integritetu. Smatram da ove dve odluke duboko zadiru u pitanje očuvanja teritorijalne celokupnosti i suvereniteta Republike Srbije, jer učešće u mirovnim misijama ne može biti na nekom važnijem mestu nego uspostavljanje vlasti Republike Srbije na celokupnoj svojoj teritoriji. Hvala vam.
Gospođo Čomić, koliko još imamo vremena kao grupa?
Sudeći po ovim komentarima, moram da budem baš, onako, oprezan, s obzirom na to da od jutros nijedna opomena nije pala, da ne otvorim ja tu sezonu. Dobro!
Vi znate da se ne ljutim kada dobacuju. Dobro je, znači, javljaju se, prepoznaju se, menja se dinamika, onda bolje građani razumeju ovo što se priča.
Dakle, preuzimam veliki rizik danas da ponavljam one kritike koje godinama ponavljam i očigledno je neko to zapamtio, neko nije zapamtio. Pa, 'ajde malo da se usmerim i na to šta kažu mediji, šta kažu analitičari. Analitičari kažu – nikad popularnija nije bila jedna vlada i nikada nisu bile toliko popularne stranke kao ove stranke koje su u Vladi. Da li govore istinu, da li prikrivaju nešto, stvarno ne znam? Ali, trudim se da postavim pitanje – na osnovu čega su postigli tu vrstu popularnosti i toliku popularnost? Otpustili, rasprodali, javne nabavke, znate i sami! Po meni, sve loši rezultati, da ne pominjem KiM, da ne pominjem dalje, ali vama je skočila popularnost. I onda se postavlja pitanje – šta je razlog što skače popularnost?
Zamislite, i gospođa Dragutinović se učlanila u ''društvo uspešnih ministara finansija za proteklih nekoliko godina''. Sećate se, Mlađan Dinkić je bio najbolji ministar na svetu, pa je Đelić dobio neko međunarodno priznanje, i gospođa Dragutinović je pred Novu godinu dobila jedno veliko priznanje, tako da je i ona odlikovana?! Za šta su oni odlikovani, meni nije jasno, ali, kažu analitičari, kažu mediji, kažu ove novine gde je Đelić suvlasnik, i ekonomisti i stručnjaci, znate, oni kada uzmu dlaku, pa je seckaju na 16 delova po dužini, sve je moguće.
To znači, gospođo Dragutinović, da ne smem da kritikujem ni Vladu, niti Ministarstvo finansija, jer, prema istraživanju javnog mnjenja, građani jedva čekaju da se Srbija zaduži. Jedva čekaju! Što se više Srbija zadužuje, to više skače popularnost strankama na vlasti. Što više strani investitori uzmu para i pobegnu preko granice, ministri dobijaju još veću popularnost. Tako beše i ono "Jumko", sećate se, uzeo pare i pobegao, kažu da imaju i ovi drugi, ali da ne otvaram tu temu, pošto moram da vas hvalim.
Šta je za pohvalu? Pa, znate, oni ljudi koji su glasali za budžet za 2011. godinu moraju da glasaju i za ove predloge zakone o zaduživanju, jer su oni već sadržani u Zakonu o budžetu. Da li se preko ovog zakona o zaduživanju vidi kakva je ekonomska politika? Vidi se. Šta se vidi? Ne postoji ekonomska politika! Evo jednog primera: ako mi ove godine treba toliko da se zadužimo zato što imamo u budžetu ambis, rupu, onda se postavlja pitanje: a šta ćemo mi da finansiramo od para koje dobijemo po osnovu zaduženja – stimulacije poljoprivredi, penzije, obrazovanje, zdravstvo, vojsku?
Za šta ste namenili ove pare? Onda dolazimo do pitanja – gde je rupa? Rupa je tamo što u čitavom sistemu državnih organa i funkcija državnih organa postoji nešto što ne treba da se plaća. Tu mogu da se naprave velike uštede, ali šta je problem? Problem je što vi baš stičete popularnost na tim mestima gde treba da se prave uštede. To su: državni sekretari, agencije itd.
Dakle, poštovani građani, mi živimo po evropskim standardima. Formalno-pravno mi smo u EU, ali živimo po evropskim standardima, čist komunizam. Zadužiš se, otpustiš i na kraju godine konstatuješ – 40 hiljada građana je više umrlo nego što se rodilo u ovoj našoj Srbiji.
Gde nam je granica, gde su nam teritorije, to ne sme niko da postavi pitanje, taman posla. Zadužujemo se da bismo finansirali, šta? Državnu administraciju. Šta još? Penzije! Kako penzije da finansiramo iz zaduženja, MMF to ne dozvoljava. Da finansiramo zdravstvo? Taman posla da se finansira zdravstvo! Da finansiramo poljoprivredu? Taman posla, pa, poljoprivreda cveta, u proleće, samo u proleće cveta naša poljoprivreda, kada joj je i vreme!
Veliki izvozni rezultati, epohalna zarada, otkupi se pšenica od seljaka po niskoj ceni, pa se posle dva meseca cena digne tri puta. Naravno, biznismeni u poljoprivredi uspešni, a jadni seljak, jadni seljak! On u svom neznanju povećava popularnost dragog mu predsednika. I, Srbija hrli evropskim putem?!
Šta se desilo za tih 20 godina evropskog puta, 10 godina intenzivnog evropskog puta? Šta se to desilo u svetu? U doba globalizacije Kina postala druga velesila po veličini društvenog proizvoda, Rusija stala na noge, Indija će za nekoliko godina biti treća velesila u svetu, Brazil napreduje, Argentina napreduje, napreduju tradicionalni prijatelji Srpske radikalne stranke zbog kojih ste nas napadali 2000. godine, a vaši prijatelji iz Zapadne Evrope u Belgiji 30 meseci ne mogu da formiraju vladu. Pa, šta reče pre neki dan jedan – pa, ako Belgijanci mogu bez vlade, pa, šta će i nama vlada u Srbiji.
Važno je da popularnost skače, važno je da je najvažniji dokument u Republici Srbiji Poslovnik Narodne Skupštine. On je najvažniji akt, kakav Ustav, kakvi zakoni, 126, pa bez obzira koja alhemija da je prisutna. Da li će neko da vraća, to više ne interesuje nikoga u ovoj zemlji, to moram da vam kažem. Gladna usta, naravno, uvek se javljaju državi, od države očekuju, jer je država garant. Država nudi sigurne kuće, narodne kuhinje, nevladine organizacije, sumnjive donatore! A ovde se, u teorijskom smislu reči, razglaba o finansijama, ekonomiji, o epohalnim stvarima – nismo zaduženi 45% od BDP, nego samo 41%. Ovo su najjeftiniji krediti.
Možda "Sosiete generale" kroz dve godine i ne bude na našem tržištu, što nikog ne bi ni iznenadilo, ne samo kada je u pitanju ta banka, nego i druge banke. Vidite da se širom Zapadne Evrope otvaraju afere povodom njihovih banaka, "Rajfajzen", "Hipo Alpe-Adria", da ne ređam dalje.
A ovde, sve je uspešno, mi ćemo u krizi da profitiramo, kao što reče jedan ministar, drugi kaže to će da nas uozbilji, treći da imamo loše rezultate, jer ceo svet ima loše rezultate.
Vidite, zakasnili ste sa ovim oružjem za Alžir. Da ste na vreme dostavili to oružje možda i ne bi bilo ovih pobuna u Alžiru. A sada, posle ovih pobuna, ne znam da li to oružje ide za vlast ili za opoziciju. Ne znam u Garmišpartenkirhenu kakv je nalog došao. To su strašne stvari, a vama skače popularnost. Narod jedva čeka da vas vidi. Ankete kažu da ste popularni, bez ikakvih rezultata ili samo sa negativnim rezultatima, ali Srbija voli da bude u minusu. Srbija voli da bude u minusu i ona je stvarno u minusu otkad se krenulo prema EU i NATO paktu. Tamo gde su oni koji nam zadaju nacionalne, političke, ekonomske i sve muke, vi idete prema njima, strmoglavo, po svaku cenu!
Koliko li je miliona evra upotrebljeno da biste rešili onaj rebus, Upitnik? Pre nekoliko dana ste ga odneli. Da li mi možemo da izdržimo kako vi sada optimistički kažete – kroz pet godina ćemo biti članovi EU? Ko bi to u Srbiji mogao za pet godina da dočeka, kao što vi sanjate? Ali vi to ne sanjate, vi plevite, vi nosite, vi drmate na svakom mestu. Kod vas je izreka, kako, ono, beše – ''IMT, ima li mene tu''? Tako, tako. Nekad je bilo – a, gde sam tu ja, sada je IMT, ''ima li mene tu''?! E, tu ste se vi posvađali, oko – ''ima li mene tu'', a popularnost vam skače.
Koalicione kapacitete neprekidno imate, oni su nepresušni, jer je cela Srbija opredeljena da ide prema EU. Tamo je spas! Još ako iz Brisela dođe neko odlikovanje za nekog ministra, ko sme da veruje u odlikovanja iz inostranstva?!
Zadužujemo se, a ne znamo zašto. Znamo da postoji rupa u budžetu, a ne znamo gde je ta rupa – da li je ta rupa u onom delu gde troši Vlada ili neko ministarstvo, ili je rupa tamo gde su prinadležnosti koje država obezbeđuje građanima. Gde je ta rupa? Setimo se, manje ili više, za budžet Republike Srbije glasale su sve proevropske stranke. Jedina koja nije proevropska i pronato jeste SRS. Znate i sami da za to vaše ne možemo da glasamo. Zato što mi ne glasamo za to vaše, nama pada popularnost, a vi nanosite štetu i skače vam popularnost. Pa, može još malo kod Milana Nikolića, kod Bogosavljevića i kod ovih, ali verujte, svakim danom sve više građana okrenuće se sebi, gurnuće ruke u džep, da vide šta imaju, koliko imaju i koliko mogu da izdrže, koliko su opasne te slatke priče –lepota na dohvat ruke moguća za pet godina.
A, ko će da preživi vas sledećih pet godina ili ovu politiku? Ko još može proevropsku politiku da preživljava u ovoj zemlji? Ne može više narod da trpi ovo. Ovde je potrebna promena politike za 180 stepeni. Potpuno pogrešnim pravcem vodite državu. Taj put kojim ste krenuli neće da omogući normalan život u Srbiji. Manite te vaše ankete i te cice-mice što igrate oko koalicionog kapaciteta, 'oće da uđe, neće da uđe, 'oće da izađe, neće da izađe. Tresete javnost, k'o da se javnost potresla bogzna šta.
Oni su se posvađali oko plena, jer se smanjila bara, a odavno krokodili harali u toj bari, pa porasli, pa im porasli apetiti, pa će sada da krene otkidanje delova. Tako je bilo i 2003. godine. Uvek kada ste vi na vlasti sunovrat je krajnji cilj prema kome vodite ovu državu.
Da li je 400 miliona, 200 miliona, 300 miliona, dva miliona, apsolutno nije bitna cifra, više nije bitno da li je "Sosiete Ženeral", da li je neka druga banka, MMF, Svetska banka ili bilo šta drugo. Vi sistematski uništavate osnovu da bi ljudi razmišljali o nekoj perspektivi, a vama skače popularnost. Stalno vam skače popularnost! Najjači ste sada u Srbiji. Niko ne može sa vama da konkuriše. Jedva čeka narod izbore da glasa za Demokratsku stranku, ZEZ, ZEZ, i koalicione partnere. Zašto?
Maestralni rezultati – na hiljade otpuštenih, penzije značajno porasle za 2%. E, u takvim uslovima vi vodite ovu državu. Ne daj bože da se ostvari vaš scenario, gde onda da završimo? Zahvaljujem, gospođo Čomić. (Aplauz)
Ovim amandmanom na član 10. tražim da se stav 2. izbriše a Vlada kaže – ako bi se izbrisao stav 2. onda član 10. praktično ne bi ni postojao. Onda Vlada zaboravlja da je sledeća tačka dnevnog reda Zakon o izmenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu i da nešto slično postoji u 1. članu tog Zakona o izmenama i dopunama. Neka se zabavljaju ovi koji prate ovo što je napisano. Ima tu besmislica, ima nelogičnosti da ne upotrebim neku drugu reč, ali građani Srbije treba da shvate da i ovaj član Zakona o budžetu i onaj Zakon o izmenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu treba da reguliše situaciju kada se ne uplate oni prihodi koji pripadaju i kada se smanje ti iznosi i kada se pojavi velika rupa šta da se radi. Vlada kaže – onda ćemo da odredimo prioritete.
Prioritet broj 1. je izvršavanje zakonskih obaveza. Odmah da vam kažem da to nije tačno. Prvo i osnovno što će da ispune ovi ministri, ove dosovske vlade jesu obaveze po ugovoru, službena putovanja i sve drugo što je neki njihov programski deo ili ono njihovo diskreciono ovlašćenje. Hvale se da 10% mogu slobodno da troše. Prvo će to da bude njihov prioritet, jer zbog toga se oni nalaze u Vladi Republike Srbije.Kada bi prvi prioritet bilo ispunjavanje zakonskih obaveza, onda ova država nikada nikome ne bi dugovala. Ne bi dugovala ni advokatima, ni komunalcima, ni penzionerima, ni za socijalna davanja, niti za ispunjavanje drugih obaveza, a nikako ne bi dugovali lokalnim samoupravama, pa gle čuda, oni čak ne veruju..
Gospođo Čomić, sve je krenulo pre nekoliko godina kada su bili raspisani lokalni izbori u opštini Vršac. Onda je Bojan Pajtić direktno finansirao mesne zajednice, nije hteo preko opštine. Pa je nastavljeno u opštini Odžaci. Onda je Bojan Pajtić u svim seoskim mesnim zajednicama napravio memorandume do dana izbora. Pošto su mašine bile do dana izbora, rezultat krajnji će biti u zavisnosti od toga kakvi budu rezultati izbora. Sada je tu funkciju dobio u ime Republike Srbije Milan Marković. Mada, vi ovde u jednom stavu kažete – može se. Došli ste do epohalne ideje da se direktno mogu transferisati sredstva prema mesnoj zajednici. Meni je krivo što nisam podneo drugi amandman, da umesto mesne zajednice bude kućni savet, da direktno Vlada sa kućnim savetima završava poslove.
Nadam se da ćete sledeće godine da krenete i po stanovima. Nadam se da će domari u zgradama da budu oficiri za vezu između Mirka Cvetkovića, koji sad prikuplja porudžbine, i građana koji treba da prikažu svoje želje, šta očekuju od Vlade Republike Srbije. Kako vas bre ljudi nije sramota? Da li ima neka crta gde kažete – aman, ovo više nije moguće ni po Ustavu, ni po zakonu. Vi smatrate stvarno da kad imate 126 možete da radite sve i svašta. Samo dokazujete onu izreku, koja je stvarno tačna, da papir trpi sve i svašta. Pitanje je dokle i papir može da trpi sve i svašta. Verovatno sad kad uzmete ove donacije iz EU, onda će i kompjuteri da trpe sve i svašta, jer će biti elektronska sednica Narodne skupštine, pa će moći iz Prćilovice neko da glasa, kao što ste sada pripremili novi falcifikat, jer Odbor za finansije nije održan. Nema Purića, nisu mogli da se sastanu. Evo, dobijamo…