Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Gospođo Dejanović, ne zloupotrebljava pravo na postavljanje pitanja onaj ko postavlja pitanja, on traži odgovor. Odgovor može da bude suvisao, razuman, nerazuman ili da izostane.
Da pređemo na amandmane. Na član 1. ovog predloga zakona, a taj predlog zakona su podneli poslanici, što je dobro, podneto je nekoliko amandmana. Neko može da zaključi da se u svim tim amandmanima vrši svojevrsna licitacija procenata, pa neko predlaže 30%, neko 40, neko 50%.
Što se tiče našeg amandmana koji smo podneli, mi smo se trudili da ne vršimo licitaciju, pa može ovako, može onako, ili, ili, ili. Ne, hteli smo da prikažemo neki ravnomerni odnos po pitanju odgovornosti.
O čemu se radi? U početnom tekstu zakona primanja ljudi koji rade u Državnoj revizorskoj instituciji određena su prema nečemu što je osnovica, a osnovica su bila primanja predsednika Narodne skupštine. Svi smo svesni da način na koji su određena primanja predsednika Skupštine predstavlja neki politički dogovor, a ne nešto iz radnog odnosa. Iz toga mora da se izađe na neki način. Ako je Državna revizorska institucija samostalan i nezavisan državni organ, onda i primanja ljudi koji rade u toj instituciji ne mogu biti politička kategorija.
Radi javnosti, znam da nije popularno, ali treba da se kaže, svi koji se nalaze u Narodnoj skupštini imaju samo statusno izjednačen položaj kao da su u radnom odnosu, a ovo se ne vodi kao radni odnos, nego kao vršenje neke javne funkcije. S obzirom na to da svaka nadležnost podleže plaćanju poreza i doprinosa, smatra se da je nešto kao u radnom odnosu. To što se smatra kao da je u radnom odnosu ne može da bude osnovica za nešto što predstavlja radni odnos u DRI.
Prilikom određivanja iznosa plate ovlašćenih revizora, državnog revizora, generalnog državnog revizora, vrhovnog državnog revizora, članova Saveta, potpredsednika, sekretara itd. mora da se krene od nečega što predstavlja izračunavanje plate, jer su oni tamo u radnom odnosu, ne u kobajagi radnom odnosu. Ako bi bili u kobajagi radnom odnosu, onda bi i sve što rade bilo kobajagi rad.
Mislim da najveći uspeh ove izmene koja se predlaže jeste to što je osnovica plate za ovlašćenog revizora i državnog revizora određena na isti način kao za državne službenike sa koeficijentom 9 i sa koeficijentom 8. Na taj način je potvrđen njihov status državnih službenika visokog ranga. Taj rang im i pripada s obzirom na posao koji rade.
U traganju za tim odnosima koji postoje u nagrađivanju državnih službenika mi smo podneli amandman jer smatramo da bi generalni državni revizor, predsednik Saveta, najviši po funkciji u hijerarhiji u DRI, morao da ima veću platu od državnog revizora. Koliko veću platu? Srazmerno većoj odgovornosti.
Znam da nije popularno da se u Srbiji priča o platama državnih funkcionera, ali je neshvatljivo da državni funkcioner ima nekoliko puta manju platu nego, recimo, neko u Direktoratu za kontrolu letenja, ili u nekom državnom javnom preduzeću, ili u Lutriji, ili na Aerodromu ili u onim javnim preduzećima koja su pred stečajem. Neprihvatljivo bi bilo da ovlašćeni revizori imaju manju platu nego direktori lokalnih komunalnih javnih preduzeća.
Tu postoje dva načina: ili ovima kojima je niska plata povećati ili ovima koji neopravdano primaju velike smanjiti. Očigledno je da ne postoji snaga da se smanji plata u tim otrgnutim centrima moći koji se nalaze u javnim preduzećima, na različitim nivoima organizovanja države i vlasti. Kao rezultat tog svojevrsnog ujednačavanja odgovornosti i funkcije koja se obavlja u nekoj instituciji proistekla je ova ideja da predsednik Saveta DRI ima za 50% veća primanja od državnog revizora. Čini mi se da je još jedan istovetan amandman podnet, sa tim istim procentom.
Ali, nisu amandmani, pogotovo ovaj naš amandman nije proistekao kao svojevrsna licitacija nečega, jer smo podneli i drugi amandman, koji se tiče primanja članova Saveta i potpredsednika, gde smo pokušali da uravnotežimo taj odnos. Vodili smo se pre svega principom da onaj odnos koji postoji u drugim državnim organima, poput ministarstava, da taj odnos plata u hijerarhiji zadržimo, da bude identičan, jer Državna revizorska institucija je državni organ; Ustav je predviđa, Ustav nalaže donošenje zakona o toj instituciji, to je samostalan, nezavisan državni organ, radi vrlo težak, komplikovan posao.
Duboko smo svesni činjenice da i sa ovom intervencijom ne može da se popravi status DRI, s obzirom na stvarno ograničene kapacitete. Postoje tu i objektivni i subjektivni razlozi. Postoji nešto što je moguće u ovom trenutku i toga treba da budemo svesni, a ima i nešto što možemo samo da želimo, ali je nemoguće da se sprovede u praksi. I da povećamo DRI na 250 ili 300 zaposlenih, teško da možemo da obezbedimo da se svake godine 9.000 subjekata prekontroliše u revizorskom smislu reči. To je nemoguće. Takva je situacija. Treba da činimo neke pokušaje da popravimo taj status da bismo omogućili toj instituciji da napokon krene sa ispunjavanjem svojih ustavnih obaveza u pogledu revizije načina kako su se trošila sredstva koja su obezbedili građani u svim našim budžetima.
Zato smo podneli ovaj amandman. Želeli smo da poboljšamo ovaj tekst. Moram i zbog predlagača, to su poslanici članovi Odbora za finansije koji su stali iza ovog predloga... Iza ovog predloga stoji ceo Odbor za finansije, to mogu da kažem, bez obzira na to da li su poslanici vlasti ili opozicije. Mislim pre svega na one poslanike koji su bili na sednici kada se razmatrao ovakav predlog; kada se dolazilo do predloga oni su stali iza ovog teksta. Nikakav problem nije što postoje amandmani. Nisu amandmani podneti da bi se omalovažio predlagač, to moram svima jasno da kažem, već da se, ako može, nešto poboljša.
Radi javnosti, moram da skrenem pažnju, što se tiče Ministarstva finansija, Ministarstvo finansija je dostavilo, čini mi se, dva puta svoje mišljenje povodom ovakvog predloga, i povodom jednog radnog teksta i povodom ovog zvaničnog predloga, da postoji mogućnost u budžetu da se obezbede sredstva, da se materijalno podrži ova promena zakona i učini kvalitetnijim i efikasnijim rad Državne revizorske institucije.
Moram da kažem nešto zbog poslanika, pre svega. Nije mi jasan stav Vlade. Zašto? Prema Poslovniku i prema Zakonu o Narodnoj skupštini Republike Srbije, kada predlagač nekog zakona nije Vlada, već, recimo, poslanici, to se obavezno dostavlja na mišljenje Vladi, ali se Vlada ne izjašnjava o amandmanima. Ovo izjašnjenje Vlade od pre nekoliko dana, da oni prihvataju neki amandman, ne samo što je bespredmetno, nego je i van okvira koji su propisani u komunikaciji između Narodne skupštine i Vlade Republike Srbije. Oni su izašli izvan tog okvira. Možda se radi o neukosti, možda su to uradili po inerciji.
Mislim da to ne obavezuje poslanike prilikom glasanja, da li Vlada stoji iza nekog amandmana ili ne stoji. Zašto? Zato što je za sve ove amandmane koji su podneti Ministarstvo finansija blagovremeno obavestilo predlagača da postoje sredstva, da su obezbeđena sredstva i da neće biti nekog većeg problema.
Državna revizorska institucija mora da dođe do nekog velikog dvocifrenog broja ovlašćenih revizora, a ne da bude na granici jednocifrenog i dvocifrenog broja. Sa desetak ljudi koji taj posao nose praktično je nemoguće nešto uraditi. Mnogo su veća očekivanja od DRI u onom delu koji se kolokvijalno naziva kontrola. Oni nisu kontrolori. Jednostavno, javno mnjenje je pripremljeno da su oni neki vrhovni kontrolori, da su oni bič božji.
Iskoristio bih ovu priliku, s obzirom na to da ima malo amandmana a imam sasvim dovoljno vremena, da se objasne stvari koje se tiču DRI. Obraćam se pre svega predlagačima iz parlamentarne većine, ali bi bilo dobro da to čuju i predstavnici Vlade. Tu pre svega mislim na Ministarstvo finansija i Ministarstvo pravde.
Vidite, posle prvog nedovršenog izveštaja Državne revizorske institucije opet su neki novinari, neka piskarala, po nečijem nalogu krenuli sa serijom tekstova i, naravno, promašili temu. Ali, običan čitalac ne zna da su oni promašili temu. Zašto bi on morao da zna sve pojedinosti? Jednostavno, čita se u novinama, piše u novinama, ljudi koji su lakomisleni poveruju u ono što je napisano. Konkretno ću vam reći i molim za trenutak pažnje, jer je načelna stvar u pitanju. Ne radi se o imenima i prezimenima, niti o institucijama.
Vidite, još u vreme onog socijalizma boljševičkog tipa na teritoriji bivše Jugoslavije, pa i u vreme onog samoupravnog, u našem krivičnom zakonu je postojalo krivično delo – zloupotreba službenog položaja. Po definiciji, to krivično delo podrazumeva i štetu i korist, pa je neko službeno lice ili ovlašćeno lice odgovorno i kad napravi korist za svoju firmu, a i kada eventualno napravi štetu. Tako nešto ne postoji u uporednoj praksi. Ovde se svi kunu da idu prema nekoj Evropi i prema nekim civilizacijskim kriterijumima.
Imamo paradoksalnu situaciju da se protiv glavnog trgovca duvanskim prerađevinama, glavnog švercera, kako ga nazivaju neki, Stanka Subotića Caneta, vodi postupak i da mu se u optužnici stavlja na teret – zloupotreba službenog položaja. Nikakav on službeni položaj nije imao u državi, nego je možda imao neki položaj u svojoj firmi. Ali, pogledajte, smeje nam se ceo svet. Švajcarci kažu – za ovo krivično delo mi nikoga ne možemo da isporučimo, jer to ne postoji.
Na pola puta je stala ona grupa poslanika koja je predložila Zakon o DRI. Zašto? Za većinu propusta, prekršaja i nepoštovanja nekih odredaba Zakona o DRI, te radnje su propisane kao prekršaj, malo ima krivičnih dela. Pitanje je da li može da postoji krivično delo, zato što posao DRI nije posao budžetske inspekcije. Revizija je jedno, a kontrola je nešto sasvim drugo.
Ako pričamo o reviziji, onda verovatno glavna reč koja treba da stoji, da bude sinonim za to jeste da se ispita bonitet – da li su pravilno iskazani svi prihodi, svi rashodi, da li je to knjiženo i kakav je bonitet. Nas su novinari naterali da razmišljamo o DRI kao da je budžetska inspekcija.
Moraju da se promene propisi. Za svaki dinar koji se isplaćuje sa računa bilo kog korisnika budžetskih sredstava (ili onoga što zovemo javna sredstva) moraju da se ugrade interni mehanizmi tako da je nemoguće da se plaćanje izvrši a da prethodno nije izvršeno nekoliko vrsta tih kontrola. Zašto? Slaba je vajda od naknadne inspekcijske kontrole kad je nešto urađeno.
Uostalom, i budžetska inspekcija ima veliki problem jer kada utvrdi da nešto nije namenski potrošeno ne postoji mogućnost da se ta sredstva vrate ponovo u budžet i na račun tog korisnika. Ne postoji mogućnost, a nešto je bio prioritet u nekom trenutku.
Ovo je vrlo važna tema zato što smo u prošlosti imali i neke svoje nebuloze. Ja ću da vas podsetim na jednu od tih velikih nebuloza. Podignuta je optužnica protiv Vojislava Šešelja zato što je kao potpredsednik Republičke vlade potpisao zaključak Vlade, za koji je Vlada glasala, svi članovi Vlade glasali su za taj zaključak, a zaključak glasi: „Godine 1999. zbog velikih poplava…“. Sećate se Jagodine itd., cela Srbija je bila poplavljena. Na računu Komisije za elementarne nepogode nije bilo dovoljno sredstava i Vlada je preusmerila sredstva sa računa koji je postojao za Valjevo, za sanaciju onih kuća koje su zemljotresom porušene, koja nisu mogla da se koriste jer su bili potrebni planovi, programi itd. Znači, jedna, kako bih rekao, pasivna masa sredstava usmerena je za sanaciju posledica poplava, a da se kasnije, kada se obezbede sredstva, to vrati i ide namenski.
Protiv Vojislava Šešelja, kao potpredsednika Vlade koji je potpisao zaključak koji je donela cela Vlada, vođen je krivični postupak. Tek posle nekoliko godina neko je verovatno malo drmnuo glavom pa je shvatio da to radi i ta nova, aktuelna vlada, svakodnevno, da je prinuđena na to. I ova naša vlada je prinuđena da reaguje kada se pojave poplave. Ne može da kaže – molim vas, na računu za elementarne nepogode imamo malo sredstava, jer, pobogu, niko nije ni planirao da budu neke velike poplave. Jer, ko može da planira poplave, ko može da planira zemljotres, ko može da planira požar, ko može da planira neku veliku havariju? Niko to ne može da planira. I ova vlada je suočena sa problemom da mora da seli sredstva sa jednog na drugi račun.
Da li treba da podnosimo krivične prijave i optužnice protiv predsednika Vlade i drugih? Da li treba da podnosimo krivične prijave protiv ovih koji se slikaju po Trgovištu? Ako se slikaju, sa razlogom, treba da obiđu, treba da se pomogne ljudima. Oni su na funkciji. Oni su prvi koji moraju da odu na ugroženo područje.
Svrha ovoga što pričam jeste da moramo da preuredimo te propise da se ne bi dešavale ove nebulozne stvari, da se ne bi hranili neki neprijatelji ove države, da idu sa serijom tekstova, članaka, da omalovaže i najbolju nameru koja postoji kod ljudi na vlasti koji moraju da vode računa o ovim stvarima. To su stvari koje moraju da se srede. Mora da se izbaci svaki adut za proizvoljna tumačenja. Neko tamo napisao tekst, verovatno je u pitanju neko knjiženje itd., nije ni bitno, u krajnjem slučaju, ali od toga je napravljen tekst i u startu je proglašen za kriminalca, pa sad ti izvoli, idi tamo pa se pravdaj da li si kriminalac ili nisi kriminalac.
Kod nas postoji nešto što nigde u svetu ne postoji. Evo, uzeo sam vam primer Caneta Subotića Žapca. Kažu – zloupotreba službenog položaja. Kakav je on službeni položaj imao? A to krivično delo, po definiciji, nekada je to bio član 242, kada uzmete komentare za taj član i sudsku praksu za taj član, ono je postojalo da bi se sprečavali pre svega državni službenici u socijalizmu i direktori socijalističkih preduzeća da slušaju komunističku partiju, pa je u uputstvu i u praksi kako se primenjivao član 242. direktor društvenog preduzeća odgovarao i ako je u nekom poslu ostvario korist za svoje preduzeće. Vi sad po tom članu proganjate neke ljude. Zašto? Ceo nam se svet smeje.
Sledeća stvar, prirodna veza sa ovim zakonom o kome danas mi pričamo – ne, ne tiče se konkretno ovih izmena koje su predložene, već same suština zakona – jeste Zakon o budžetskom sistemu. Godine 2001. krenule su naše ekskurzije sa Zakonom o budžetskom sistemu, od 2001. godine. Tada je rečeno – moramo da krenemo sa jednim novim zakonom, uvodi se sistem novih javnih finansija itd. Koliko smo puta menjali taj zakon? Na šta nam taj zakon sada liči?
Uzmimo u obzir još i Zakon o finansiranju lokalnih samouprava i uzmimo druge zakone koji se tiču korišćenja javnih sredstava. Da li to čini prirodnu celinu? Da li je to međusobno povezano? Nije. Raštimovano je. Nema konzistentnosti, nema logičke povezanosti. Zašto to?
Šta je posledica toga? Posledica toga je da svako može da stavi notes u mali džep, da izvadi hemijsku olovku i da glumi velikog novinara ili ekonomskog analitičara. Smejemo se mi koji nešto malo znamo o tim stvarima.
Ko su najveći ekonomski analitičari u Srbiji? Ljudi koji nisu ekonomisti. Sociolozi, psiholozi, elektroinženjeri, mašinski inženjeri. Kakve veze oni imaju sa ekonomijom? Ili onaj što mu reče Vuk Drašković – kolega, pa bili smo na Pravnom fakultetu, kako si ti ekonomista? Svako se predstavlja kako hoće. Kakve veze Medojević ima sa ekonomijom? On je elektroinženjer. Ali, on je autoritet. Zašto? Objavile novine. Ko kontroliše novine? Upozoravao sam vas pre nekoliko meseci da mafija kontroliše, smeškali ste se, sada vidite i sami. Sada su i novinari shvatili ko komanduje njima.
Moramo da sredimo te propise. Mora taj posao da se uradi i časno i pošteno.
Na kraju, da se vratim na ovaj amandman. Naša želja nije bila da licitiramo, naša želja nije bila da se nekome dodvoravamo, već samo da izrazimo u procentima ono što jeste odgovornost između nekoga ko je organizator posla i nekoga ko treba da nosi taj posao.
Samo da vratim diskusiju na pravu temu, bez namere da osporavam bilo čiju diskusiju i te slobodne sastave. Ovaj zakon i ovaj amandman nemaju veze sa korupcijom. Nemaju nikakve dodirne tačke sa korupcijom. Ova izmena zakona je potrebna da bi Državna revizorska institucija mogla da sprovede konkurs.
Imali su dva neuspešna konkursa. Javi se nekoliko stotina ljudi, oni izaberu one koji ispunjavaju uslove: „Da li ste raspoloženi da vas primimo?“ „Jesmo“. Pitaju kandidati: „Kolika je naša plata?“ „40.000.“ „Hvala, u postojećoj firmi primam već 150.000“. Znači, nema veze sa korupcijom, nego je pitanje da li ćemo imati osam ovlašćenih državnih revizora ili ćemo imati četrdeset. Ni sa četrdeset ne možemo da završimo posao.
Molim vas, prekinite više da brkate neke stvari. Ovo nema veze sa korupcijom, ovo ima veze s tim da li ćemo da popunimo sistematizaciju, elementarno. Kada kažem elementarno – minimum, da bismo mogli da opravdamo postojanje jedne institucije. Kako možemo da pričamo da imamo neku instituciju, a imaju osam revizora i 9.000 pravnih lica koja oni treba da kontrolišu? To ne ide.
Još jedna stvar. Molim vas, od 1990. godine naovamo svi se zalažu za principe tržišne ekonomije. To po jednostavnoj definiciji znači slobodno tržište, što slobodnije, tržište rada, robe, usluga i kapitala. Manimo više floskule da neko ulazi u radni odnos iz emotivnih, patriotskih, rodoljubivih, satiričnih, humorističkih i drugih razloga. U radni odnos ulazi da bi zaradio, da bi obnovio svoju radnu sposobnost, poboljšao svoj život, omogućio deci da jedu, da budu uredna, da se razvijaju. Koliko para, toliko muzike. Ljudi, budimo realni. Imali smo mi patriotsku vojsku, patriotsku policiju, patriotsku državnu bezbednost. Videli ste knjige, šta su radile patriote iz državne bezbednosti – pratile. Nemojte više.
Znači, da sažmemo to. Što se tiče konkretnog amandmana, on se ne odnosi na neko mesto koje tek treba da se popuni, već na popunjeno mesto. Koje mesto? Jednog čoveka. Ljudi, jedan amandman se odnosi na platu predsednika Saveta, to je jedan. Da li on treba da ima nešto veću platu od ovlašćenog i državnog revizora? Treba. Koliko? Da ne licitiramo, nego neka bude u istoj srazmeri kao što postoji u drugim državnim organima.
Taj amandman je u vezi sa amandmanom koji će gospođa Lidija Dimitrijević da objašnjava, gde se u nizu vrši neka korekcija. Po njenom amandmanu, ona će to mnogo bolje da objasni, prati se ova promena i dolazi se kod onog sledećeg amandmana praktično na isto, kada se to matematički svede. Dobro je što smo otvorili temu i plata u drugim institucijama.
Vi niste bili jutros, gospođo Kolundžija, kada sam ja pričao malo duže; bilo je nekima ovde dosadno, ali sam generalno pričao o usklađenosti naših propisa i o tome da je stvarno bilo neprihvatljivo rešenje u postojećem zakonu, gde se plata državnog revizora određuje prema plati predsednika Saveta, a plata predsednika Saveta zavisi od plate predsednika Narodne skupštine.
Predsednik Narodne skupštine i svi u Narodnoj skupštini kobajagi su u radnom odnosu, a nisu u radnom odnosu, već primaju samo kao funkcioneri javni. Pa, ne možete vi državnom službeniku da određujete platu prema nečemu što je kobajagi. Prednost ovog zakona jeste što se ovlašćeni revizor i državni revizor vraćaju u sistem državnih plata, državnih službenika i u odnosu na njih određuje posle ono dalje.
Znači, ovo što deluje da licitiramo da li će biti 30, 40 ili 50 odnosi se samo na jednog čoveka, predsednika. Sledeći amandman odnosi se na članove Saveta, njih ima ukupno pet. Zato sam i rekao, ne vredi da sada pričamo nešto, delovaće ljudima kao svojevrsna licitacija. Nemamo mi potrebe da licitiramo ovde ništa. Ali, treba da uzmemo u obzir neki hijerarhijski odnos koji već postoji u sistemu plata državnih službenika. O tome se radi.
Nema tu ni govora o nekoj korupciji. Pitanje korupcije nije pitanje materijalnog položaja onoga koji može biti korumpiran. Tu se u potpunosti slažem sa vama. Možete dati čoveku da ima i 500.000 mesečnu platu, pa će biti još korumpiraniji. Jednostavno, naviklo se to, grabi, uzimaj itd.
Pa vidite ove tajkune, oni su postali prosto zavisnici od para. Ako danas nije zaradio ne znam koliko hiljada evra, on je bolestan. Oni postaju robovi svog novca. Sad kapital gospodari njima, ne gospodare više oni kapitalom. Kapital ima prirodnu želju da se širi, da se oplođuje. Oni patološki ulaze u nove poslove, grabe poslove, prave monopole itd., da bi potvrdili onu staru tezu – nemoj da me pitaš za prvi milion, a posle tog ima sve da ti kažem.
Pa, ti veliki industrijalci... On, kada pređe tih milion dolara, a jedan je filozof izračunao da u životu čovek može normalno da zaradi maksimalno do milion dolara, ali ovi koji imaju mnogo više, njihov kapital traži da imaju legalno poslovanje i da kontrolišu svoje službenike. Nisu oni veliki ljubitelji države i obaveza. Pa, svi su nastali tako što su ukrali od države ili zabušili državi.
Ako idemo ka tim principima tržišne ekonomije, molim vas, nešto su postulati, ne smemo to da menjamo. Svako za svoj rad treba da bude plaćen. To se ne odnosi samo na DRI, odnosi se na svakog ko radi. I na onog ko radi kod zanatlije, i na onog ko radi kod industrijalca, i na onoga ko radi u državnoj službi, na svakoga ko je svojim radom na tržištu. On mora biti plaćen za svoj rad.
U potpunosti se slažem da ima i drugih državnih funkcionera i državnih službenika koji imaju vrlo čudnu platu. Možda je dobar primer ovo upoređivanje sudija i ovlašćenih revizora i državnih revizora. Ali, revizija je jedna branša, to mora da se kaže, jedna profesionalna branša. Vidite koliko primaju u ovim privatnim revizijskim kućama, gde smo jednim drugim zakonom dali njima pravo da utvrde bonitet pravnog lica, da li su pravilno knjižili, pravilno iskazali aktivu, da li su finansijski rezultati poslovanja pravilno iskazani itd.
Stičem utisak da mi nismo spremni na neke promene. Još bismo hteli da živimo u nekom samoupravnom socijalizmu, gde su inspektori SDK (dok je bila SDK) bili bog i batina i kontrolisali sve. Danas, u suštini, imamo samo dva principa u ekonomiji: likvidnost i solventnost. Da li će privatnik da pojede svoj kapital, da li će da pojede svoje mašine, to državu više ne interesuje u krajnjem slučaju. Ali, sve učesnike u privrednom životu interesuje kakav je on kao poslovni partner i zato je potrebna revizija da kaže kakav je bonitet toga. O tome se radi.
Neću da koristim vreme kao predstavnik Odbora za finansije zato što je sve ovo jednoglasno urađeno u Odboru za finansije, od prisutnih članova Odbora, i ne treba tu da pravimo neku veću galamu nepotrebno. Saglasni smo oko ovog. Mislim da ne zaslužuje ovoliku pažnju pitanje plate jednog čoveka, i sledeći amandman, pitanje plate još trojice; ne zaslužuje veliku pažnju. Vlajko Senić je u pravu, dajmo tom jednom tih 50% više, pa ih posle sve prozivajmo na odgovornost.
Koristiću vreme poslaničke grupe, a mislim da imamo sasvim dovoljno vremena da zaokružimo ovu temu izmene Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Samo na početku da ispravim, praktično se radi o jednom članu, ovaj drugi je u domenu prelaznih odredaba. Radi se o izmeni koja treba da omogući Povereniku da kao prvostepeni upravni organ izvršava svoja rešenja, a ona su u stvari drugostepena u ovom postupku.

Ne bih hteo sada da ponavljam ono što sam u načelnoj raspravi rekao povodom ovog predloga zakona, mislim da je to bilo dosta upečatljivo, a gospodin Avramović je iskoristio priliku da na nekim konkretnim primerima pokaže kako izgleda nazovisamostalni i nezavisni državni organ koji nema pokriće za taj svoj navodni status u Ustavu i koji, faktički, nema taj status. Dokaz za to je činjenica da ministarstvo mora da podnosi prekršajne prijave itd.

Bez namere da ponavljam načelnu raspravu, želim samo da ukažem, ako bismo ređali konkretne primere, verovatno bi nam bilo malo i tri meseca da sve to ovde pomenemo. Neću da se osvrćem na te konkretne primere, niti da ih bojim raznim bojama, niti da ih imenujem po pojedincima, to je manje ili više javnosti već poznato. Međutim, hteo bih da ukažem na potrebu da ovim zakonom, i verovatno još sa petnaestak, a možda i dvadeset zakona, uredimo ovu oblast.

Kad kažem ovu oblast, to malo šire posmatram. Zašto? Pravo građanina da bude obavešten o tim javnim poslovima nema svrhu da neko dobije samo obaveštenje, nego je osnovna svrha da se koristi to obaveštenje. Osnovna svrha je da neko ne sumnja u te činjenice koje dobije u tom obaveštenju. To obaveštenje i te činjenice su potrebne javnosti da bi proveravali javnu vlast, da li se vlast vrši u skladu sa Ustavom i zakonom, da li se to radi na objektivan, nepristrastan način, da li eventualno tu ima nečega što mi kolokvijalno nazivamo sukobom interesa. Sukob interesa nije samo kumulacija javnih funkcija, nego i posedovanje javne funkcije uz istovremeno posedovanje nekog privatnog interesa koji dolazi u neku vezu sa vršenjem javne funkcije.

Želim da kažem da je ova tema mnogo šira i mislim da je dobro što smo tu temu otvorili na jednom zakonu koji u suštini ne rešava taj problem. Opet vodim računa da ne ponovim načelnu raspravu, nego da se usredsredim na amandman, a amandman se tiče nečega što se zove administrativno izvršenje.

Sad malo šire... Gospođo Čomić, sve je u okviru ove teme, unapred da vam kažem, da ne mislite da sam izašao iz teme. Mi smo suočeni (kad kažem mi, mislim i na građane i na učesnike u političkom životu) sa činjenicom da neke informacije nikada ne možemo da dobijemo. To se ne odnosi na one institucije koje su ovim zakonom izuzete, poput sudova, tužilaštava, pa i Narodne skupštine itd., ali se neminovno otvaraju i ta pitanja. Zašto? Zato što zalaze u nešto što se zove javni interes i vršenje javne vlasti.

Mi ovih dana promovišemo četiri knjige Vojislava Šešelja „Policijski dosije“. Sve se to vrti oko nekih informacija koje su od značaja za javnost, ne od značaja za javnost sa gledišta prošlosti, nego i sadašnjosti i naše budućnosti, ukoliko je budemo imali – ko to radi, šta radi, šta mi to znamo. Tim pre što se kod Poverenika susreću dve vrlo važne oblasti: informacije od javnog značaja i zaštita podataka o ličnosti. To se nalazi kod tog poverenika.

Postoji situacija kada vi zvanično ne dobijate informacije, pa ste u mogućnosti na neki drugi način da to obezbedite. Nikakva to tajna nije. Srbija je tako mala država da je sukob pojedinačnih interesa evidentan, i kada se pojavljuje taj sukob interesa onda uvek neka strana želi da istera neku pravdu ili da sazna istinu, pa saopštava podatke redom. Političke stranke i poslanici su verovatno u tom nizu prvi koji dobijaju te sporedne informacije, pa se vrlo često u formi poslaničkog pitanja ili na drugi način aktuelizuju neke teme koje nisu dostupne javnosti, pa se neko prosto zaprepasti kako je to poznato kad je to dobro skrivano. Ne postoji ta varijanta dobrog skrivanja; kada drugi čovek zna za nešto, to više nije tajna, ni teoretski ni praktično.

Imamo veliki problem sa korišćenjem tih podataka koji su značajni. Priča se, recimo, da je predsednik Ustavnog suda u rodbinskim odnosima sa bivšim savetnikom predsednika Republike. Priča se, mi to ne znamo, uz sve ograde da je Ustavni sud zaštićen. Ustavni sud se kod nas nalazi u situaciji apsolutne nepogrešivosti, jer se smatra da ne možete da razrešite sudiju Ustavnog suda zbog nestručnosti. A imamo činjenicu, recimo, da odluka Ustavnog suda ne sme da se objavi dvadeset i nešto dana. Nije to van ove teme, da se razumemo, to je sve u okviru ove teme.

Mi treba malo drugačije da pogledamo ovaj zakon. Da li treba nekoga da štitimo tako što on ne potpada pod ovaj zakon? Mislim da se pravi velika greška. Imamo u našim propisima nešto što je zaštićeno – sudski postupak, presude ne smeju da se komentarišu, ono što radi tužilaštvo, ne sme da se ulazi u sitna crevca itd. Imamo činjenicu da ti organi neki put deluju kao da su zloupotrebili svoja ovlašćenja. Kako javnost da kontroliše? Da li mi možemo da imamo u zemlji nedodirljive?

Kako neko da kaže, recimo, Ustavnom sudu da su pobrkali sve, demonstrirali apsolutno neznanje, ne znaju ni šta su slobode, ni ljudska prava, ne znaju ni ona koja su apsolutna, ni ona koja su relativna? Pozivaju se na nešto što piše u nekom Protokolu I Evropske konvencije o ljudskim pravima, u članu 3, Izborno pravo, a tamo se govori samo o aktivnom biračkom pravu, a ne o pasivnom. Pasivno se ne reguliše. Pasivno biračko pravo je relativno pravo. Pravo da neko bude biran nije pravo da on bude izabran.

Ustavni sud se čudno ponaša; 2003. godine kaže – moguće je to što je urađeno 2003. godine, ukoliko bi Ustav dao osnov. Ustav je dao sada osnov, a oni kažu – nemoguće je.

Sada stvarno postavljam pitanje, deluje hipotetički, da li je tačno da su neki rodbinski odnosi ili neki drugi odnosi presudno uticali na neku odluku Ustavnog suda, koja dvadeset i kusur dana ne sme da se objavi? Posledice samog saopštenja da takva odluka postoji videli ste i sami.

Stvarno postavljam pitanje svima u ovoj sali, predstavnicima vlasti... Meni je krivo što nema nijednog predstavnika vlasti, nisam hteo da pričam o konkretnim primerima povodom ovog zakona, ali želim da načelno (i dobar primer je baš ovaj amandman) otvorimo temu.

Čuli smo 2001. godine da je sve transparentno, sve treba da bude jasno, sve treba da bude dostupno javnosti. Ako u praksi to nije dostupno javnosti, onda pojedinci iz te javnosti mogu slobodno da interpretiraju činjenično stanje i da nalaze razloge zašto to nije dostupno javnosti. Onda vršioci javne vlasti praktično otvaraju prostor, otvaraju teren za nagađanja, koja mogu biti tačna i ne moraju biti tačna. Onda je praktično propis omogućio proizvoljno tumačenje. Onda se vrtimo, dolazimo u situaciju da slobodoumni novinari... Prvi put u životu video blok za pisanje i hemijsku olovku, predstavlja se kao „ugledno pero“, izokreće stvari, medijski seli to u neki drugi prostor; javnost se dezavuiše činjenično, a pojedinci koji žele to da isprave dezavuišu se i kao stručnjaci i kao ličnosti. Zašto?

Znači, treba da imamo što savršeniji propis, koji je moguće primeniti. Država, vlast mora da ima neke tajne. Imamo i takav propis koji garantuje zaštitu nekih podataka koji nisu dostupni javnosti. Ne ulazim u tu oblast, to nije tema ovog zakona.

Onda se postavlja pitanje – kako Poverenik da ovo završi? Ne može, ovim izmenama i dopunama, odnosno ovom izmenom ništa se ne čini dobro. Ništa se ne čini dobro. Zašto? Opet ćete vi iz Ministarstva morati da radite prekršajne prijave. To nije promenjeno, izvinite, molim vas. Ovde je samo izvršena neka promena i pitanje je da li ovo može da opstane. Skrećem vam pažnju, s obzirom na status Poverenika u oblasti informacija od javnog značaja. Ne pričam o onom delu gde je zaštita podataka o ličnosti, ali u ovom delu, u pogledu ovlašćenja koja ima i kakav je njegov status, on ne može da radi.

Verovatno je lice koje trenutno obavlja funkciju Poverenika zaključilo – ako bi on mogao administrativno da završava, da sprovodi izvršenje, da bi se zadovoljile neke stvari. Ne mogu da se zadovolje, jer opet se otvara problem – šta, nekog ćete da kažnjavate nekom novčanom, navodno, kaznicom i da stalno ponavljate tu kaznu, da on neku informaciju pruži, a skrivanjem te informacije on postiže neuporedivo veći interes?

Bez namere da upadnem u zamku, nemam selektivni pristup prema tome šta su to informacije od javnog značaja, a šta nisu informacije od javnog značaja, pa ne potpada pod ovaj zakon, ne pričam o privatnim firmama, ne pričam o onome što postoji privatni interes, ali, izvinite molim vas, moram da vam postavim pitanje: ako neko na bazi svog privatnog posla zapošljava nekoliko hiljada ljudi u svojoj privatnoj firmi, da li je on izašao iz privatne stvari i da li je to postala javna stvar? Da li je radnopravni status nekoliko hiljada ljudi u jednoj firmi još uvek privatna stvar ili je i to možda javna stvar? Razmislite malo.

Ne treba mi da uzmemo neki južnoamerički recept da se nacionalna ekonomija zasniva na tome što su pretežni vlasnici sredstava za proizvodnju deset familija, a sve ono drugo okolo da popunjava šupljine itd., i oni su stubovi razvoja. Gde ćemo onda da dođemo?

Mi očigledno... Kad kažem mi, ova država očigledno ide tim putem. Ovde se preskaču institucije, ovde se jednostavno pozovu ljudi, koji se kolokvijalno nazivaju tajkuni... A tajkun u svojoj definiciji znači da se ne zna kako je došao do takvih sredstava, do tolikog bogatstva. Oni su postali vrlo važan faktor političkog života i uopšte života u Srbiji. Nikakva tajna nije, pre nekoliko godina su pretežno, i to značajno, uticali na formiranje Vlade. Možda na novoj stepenici neki iz organizovanog kriminala učestvuju u formiranju neke buduće vlade.

Zato mislim da treba da izvršimo svojevrsno redefinisanje nečega što nazivamo informacijama od javnog značaja. Mislim da nije dovoljno vezivati samo za organe javne vlasti, ma koliko široko da tumačimo pojam javne vlasti. Mislim da ima elemenata, upravo zbog principa transparentnosti, da se to proširi, da se omogući i komentarisanje i saznanje šta se dešava.

Na bazi nekog mog ličnog iskustva, barem što se tiče Ustavnog suda, mogu da vam kažem da sam jedanput predstavljao Narodnu skupštinu, kao član Zakonodavnog odbora, povodom jednog zakona čija se ustavnost cenila pred tim Ustavnim sudom. U javnoj raspravi su učestvovali i neki profesori sa raznih fakulteta. Tokom javne rasprave nijednu reč pravne prirode nisu rekli, nego su samo politički definisali svoje prisustvo na javnoj raspravi. Davali su samo političke kvalifikacije. Znate li kako su se lepo te političke kvalifikacije „lepile“ kod sudija Ustavnog suda, tako da jednostavno nisu čuli pravnu argumentaciju? Kao rezultat toga objavilo se jedno rešenje, koje je očigledno već ranije doneto.

Naravno, ovaj zakon ne može to da reši, ne može da reši pitanje supstrata i specifičnog sastava materijala koji treba da promoviše vrednosti koje naši zakoni moraju da nose. Ovu temu moramo da proširimo. Kao što smo, recimo, pokušali da dobro rešimo temu javnih finansija, pa smo rekli – Državna revizorska institucija vrši reviziju; kada oni završe, nema posle toga više ništa. Te podatke koristimo ovde da izvučemo nekakve zaključke i koristimo ih u našoj raspravi i oko tih podataka ne možemo da se sporimo, da nagađamo.

Ovde je slična situacija. Informacije koje su potrebne javnosti, koje predstavljaju interes javnosti, koje mora da sazna ne mogu da se zaustave, spreče. A imali smo situacije brutalnog sprečavanja pokušaja da takve informacije ugledaju svetlost dana. Dajemo prostor nekim novinarima da prave neke svoje karijere – na bazi čega? Na bazi čega prave karijere?

Mi imamo veliku izdavačku delatnost. Sećam se našeg člana koji je u nekom timu za antikorupcijsku borbu itd., koje je probleme imao da obezbedi neke zvanične informacije za novinske tekstove. Velikih problema je bilo. Moram da kažem da je Poverenik pomogao u nekoliko slučajeva, da je to bilo baš drastično.

Sećam se koliko je bilo problema da se obezbede najelementarniji podaci koji se tiču telekomunikacija, čak ni Poverenik nam nije pomogao. Setimo se koliko ima problema sa nekim informacijama koje su neophodne zbog „Ušća“. Samo da vas podsetim, kod „Ušća“ je i predsednik Republike morao da interveniše. Doduše, na malo interesantniji način – arhitektonski se to, po njemu, ne uklapa. Međutim, kasnije se postavilo pitanje zemljišta, i te kako sporno pitanje. Sada se pojavljuje kao sporno pitanje nešto u Luci, što Drakulić radi, po kojoj ceni je dobio.

Nije dobro da mi otvaramo te teme na bazi slutnji, sumnji i nagađanja i ovaj zakon treba to da zaustavi; ako je informacija potrebna za javnost, da se ona obezbedi.

Tvrdim, kada se usvoji ova izmena ovog jednog člana i kada ovaj gospodin koji trenutno obavlja funkciju Poverenika krene sa administrativnim sprovođenjem svojih rešenja, tek će da dođe do problema. Onda će da se pojavi situacija da se kaže – zakon nije dovoljno promenjen, morali smo da promenimo još nešto. To „još nešto“ ne može da se promeni zbog položaja i statusa koji Poverenik ima.

Samo radi razmišljanja, pitanje je da li je napravljena velika greška kada je Povereniku data nadležnost u pogledu zaštite podataka o ličnosti? Sve ono što je pripadalo državnom organu po onom zakonu njemu je prevaljeno kao da je on nadležni organ, a on realno niti je nezavisan, niti je samostalan; on je nešto što ne samo što nema zube, nego nema čak ni protezu.

Zato vam skrećem pažnju da je ovakav način izmene naših propisa, gde se u startu zna da je to nedovoljno, posao koji se radi nepotrebno; iziskuje veliko vreme, velika je rasprava, svi su na svojim pozicijama, a svi znamo da postoji veliki pravni nedostatak, koji ne može da se otkloni. Toliko.
Stvarno je tema da se zaštiti dostojanstvo ovog doma i suverenitet države Republike Srbije.
Gospodine Đeliću, do pre nekoliko meseci za vas je Narodna skupština bila crna rupa, a sada vam je lepa rasprava u crnoj rupi, kada ste se uhvatili vaše omiljene teme, da teoretski razmatrate šta je dug a šta nije dug.
Nego, zbog javnosti, da kažemo o čemu se radi. Država je zadužena. Perspektiva slaba. Godine 2008. Tadić je rekao u izbornoj kampanji da će zaposliti 200.000 novih radnika. U međuvremenu je otpustio 250.000. Ne on, nego njegovi saučesnici. Onda kažu – 200.000 ima da se zaposli na kraju mandata. U međuvremenu, 500.000 ima da se otpusti. Broj preduzeća koja su pred stečajem, likvidacijom raste.
Niko neće da priča o unutrašnjim dugovima. Trećina unutrašnjih dugova su dugovi privrednih društava i pravnih lica prema državi po osnovu poreza i doprinosa. Trećina. Pobeže mi Đelić, nemam sreće sa ovim ministrima. Hteo sam da ti pročitam Jovinu pesmicu, ali hajde, šta da radim. Dok si bio u Francuskoj nisi čitao pesme Jovana Jovanovića Zmaja iz političkog ciklusa, a pošto si tu, dok mi ne pobegneš, da ti pročitam: Kroz vekove, kroz maglinu, ded unuku, otac sinu, borac borcu dovikivo – gde ja stadoh, ti ćeš poći, što ne mogoh, ti ćeš moći, kud ja nisam, ti ćeš doći, što ja počeh, ti produži, Božidare, još smo dužni, ti oduži.
To je Jovan Jovanović Zmaj pevao Obrenovićima sa Svetozarom Miletićem. Ista situacija, ista meta, isto rastojanje. „Jututunska juhahaha“ je ova Vlada Republike Srbije, „juhahaha“ Evropska unija. Ali, da ne gubim vreme, pobeže. Šta da radim, nemam sreće.
Vidite, poštovani građani, po jednom od ovih sporazuma Srbija treba da dobije donaciju šest miliona evra, vrlo značajnu. Zakon o potvrđivanju je najdeblji od ovih ovde, do tančina je razrađeno kroz anekse i šta se potpisuje, i kako se potpisuje i kako se pravda donacija. Ne veruju oni ovima ovde.
Taj zakon i to zaduženje objašnjava Đelić, koji je za vreme opozicionog delovanja od dve godine bio marljiv i jako se trudio, kako je rekao, i dobio jedanaest i po miliona evra. Mi razmatramo sporazum o pomoći, poklonu od šest miliona evra. Pazite, jedanaest i po miliona je mnogo više nego šest miliona. Mi ni dan-danas ne znamo kako je to, ispod kog kreveta, gospodin Đelić bio tako uspešan. Znao sam da će da pobegne. Evo, nema ga, neće da sedi.
Vidite kakav apsurd, priča se o mogućnostima, o našim zaduživanjima i o našoj perspektivi. Aman, ljudi, to je obična priča. Rokovi dvadeset godina, kamate povoljne, veliki periodi čekanja sa otplatama. Gde se dedoše tolike pare, ljudi?
Da vas podsetim, 24. septembra 2000. godine ste pričali o šest i po milijardi maraka koje čekaju na granici, samo da nestanu ovi Slavičini sa vlasti, sa Miloševićem na čelu. Nikako da dođu te pare. Onda krenu sa ovim zaduživanjima. Pa, prodadoste čoveka. U sve moguće kombinacije ste ušli, po sistemu – daj, zgrabi pare. I gde završiše te pare? Gde su ti krediti? Nacija će da plaća. Gde su se potrošile tolike pare? Ima li nekog izveštaja? Šta je to bolje od kada su došli krediti? Sve su banke iz inostranstva. Po Bečkom sporazumu garantujete im da odnesu dobit iz naše zemlje. Prošle godine su 450 miliona evra odneli.
Još mislite da u Srbiji može da bude ono – ne možeš ti mene tako malo da platiš koliko ja mogu malo da radim. Prošlo je to vreme, ljudi. Znate, neki vide šta se dešava, pa vrlo često potenciraju neke reči, poput „nacionalizacija“ i „konfiskacija“. Zar je moguće da mafija toliko vodi ovu državu? Nauka u Srbiji ima da procveta posle ovog zakona o potvrđivanju ovog sporazuma, jer će Srbija da dobije superkompjuter. To je poruka. Verovatno postoje neki prioriteti, verovatno postoji i neka potreba, ali ko vama veruje, ljudi, u ovom vašem zaduživanju? Ko veruje?
Poklon je šest miliona za Beograd. Za koju ulicu? Za ovu gde treba da se posade platani. Kakvi ste, ima da prikažete da ste šest miliona potrošili za platane, da biste smirili ove što kukaju zbog posečenih platana. Vi ste u mogućnosti sve da uradite, apsolutno sve.
Sećate li se kako je prošle godine, ili pretprošle, Đelić vikao u ovoj sali – hajmo, hajte, Evropa za 15 minuta. Rekao sam vam, častim vas dva minuta da što pre stignemo u tu Evropu. Nikako. Nema ništa. Zaboravite na tu „juhahaha“, nema od toga „juhahaha“ ništa.
Promovišite rad ovde malo, da ljudi rade. Promovišete samo finansijske transakcije. Promovišete zaduživanja. Vidite da vam je budžet pukao skroz. Devizne rezerve... Zamislite, Đelić kaže – devizne rezerve nisu dug Republike Srbije. Čija je Narodna banka Srbije? Nije valjda privatna prćija Jelašića? Gde se drže devizne rezerve? Kaže Jelašić – jedanaest milijardi. Verovatno se 90% tih deviznih rezervi nalazi u tri države: SAD, Velikoj Britaniji i Nemačkoj. Zašto? Da bi se obezbedila stabilnost, navodno, našeg dinara. Baš je jaka stabilnost dinara. Kako stabilnost dinara ne obezbediste većim radom, većom količinom robe, većom količinom usluga, većom zaposlenošću?
Prelepa predsednica Argentine sinoć na televiziji reče – gospodo Grci, ne verujte MMF-u; koga dohvati MMF, taj više ne može da stane na noge.
Nas vodate ovde na po tri meseca. Veliki pregovori. Sada je glavna tema da li će da se povećaju plate u javnim preduzećima. Sada ćete vi natčovečanskim naporima da omogućite da se povećaju. One nisu ni bile zamrznute, to svi znamo, jer su se selektivno delile. Ali, treba velika galama da se digne, velika očekivanja. Evo, i sa nadom nešto nije u redu, ne samo sa Nadom Kolundžijom, nego uopšte nada nestaje u Srbiji, jer se vidi da se sve vrti u nekom krugu. Dokle će ljudi da trpe ovo?
Ovi predlozi zakona, možda su neki od ovih sporazuma i potrebni, verovatno su neka sredstva potrebna da se zakrpe neke rupe, pošto je Srbija jedan veliki točak koji ima hiljadu i nešto flekni, pa svakog trenutka može da pukne još negde, pa hajde još neku fleknu da stavimo. Takvu ste Srbiju napravili.
Suvereni dug. Gde mu je suverena Srbija? Pričate o statističkim regionima. Sad ne krijete, sad kažete da su to politički regioni, a ovde ste se kleli da je to samo statistika. Statistika, naša dika.
Pa, ljudi prosto ne smeju da pročitaju šta piše u statistici, kakvi su podaci o zaposlenosti, školstvu, godinama starosti, zdravstvenom stanju itd. itd. Mrsko mi je da čitam te podatke. Zašto? Pa, svaki građanin to oseća na svojoj koži. Najsiromašniji smo, a plaćamo najskuplje gorivo. Milijardu i trista pedeset miliona oprala mafija kroz… Kroz šta je oprala? Pa, nije kroz mašinu za veš, nego kroz institucije države.
A država? Država ćuti, vodi medijski rat. Ne sme da uđe u svoje strukture. Nekada su se ovde hapsili ministri, znate, Mihajlović, Vlajkov, kako beše? Ovde? Danas? Nema šanse. Nema šanse, to je sve na feude, na parcele.
Držimo medije, uhahaha, lepa pričica, proći će to. Vidite kako je u poljoprivredi, vidite kako je u svim drugim oblastima. Izlazak, ne može se izaći sa organizovanim kriminalom, verujte. Nijednu državu nije spasio organizovani kriminal. Ne može preko organizovanog kriminala toliko para da se propere da bi se zadovoljile potrebe u Republici Srbiji, a vi takve poruke šaljete. Takve poruke šaljete. Krupne investicije. Gde su te krupne investicije?
Ne bih smeo da glasam ni za jedan zakon gde se radi o nekom zaduženju. Ne zbog toga da li je to opravdano ili nije opravdano, nego ko sme da vam da pare u ruke bre, ljudi? Ko sme da vam da pare u ruke? Odmah postajete eksperti, preko noći. Odmah krenete sa nekim pričama. Da vas podsetim, beše ono sa šećerom, dozvoljen uvoz, izvoz i – afera odmah; drumska, pa đubretarska. Samo mi i Italijani imamo đubretarsku mafiju.
Da li je zatvorena neka priča? Nije. Ni Ustavni sud još nije formiran. Ni ovi saveti još nisu formirani. Ni Komisija za hartije od vrednosti nije izabrana. Guverner u ostavci, ispada da je on prva žrtva organizovanog kriminala u Srbiji.
Nema odgovora. Tajkuni vedre i oblače. U stanju su i da spreče da se primenjuju zakoni dok se ne prodaju stanovi. To svi znaju u Srbiji. Zna se ko je vlasnik kog medija, zašto koji medij forsira ovo… Mafijašima i tajkunima uopšte nije važno ko je na vlasti, ko je u opoziciji, njima je važno da svako bude na platnom spisku kod mafijaša, kao što se dešava na ovim lokalnim izborima. Neki posle izbora kažu – ma, šta me interesuje vlast u nekom Aranđelovcu.
Koja je poruka građanima? Koja je poruka ovoj deci što dolaze ovde na galeriju da nas slušaju i gledaju? Oni su pobegli sa časa, pa im aplaudiramo ovde. Sve je moguće kod vas, jer ovo treba da završi samo onu sličicu na cvokotalu i u pisanim medijima i idemo dalje, teramo dalje. Gde? Evropska unija. Ljudi, nema ništa od te Evropske unije. Ne možemo bez inostranih kredita, kako reče Mlađan Dinkić.
A ovaj vaš predsednik Vlade kaže – statistički smo izašli iz krize. Kada je već to rekao, neka ode u Niš, pa neka se pojavi na ulici i neka kaže – poštovane Nišlije, izašli smo iz krize. Ima da ga pojedu, da znate. Kome on to priča? Ko još u to veruje? Tako se ne vodi država. Zato nemate podršku.
Kažem vam, možda ovde ima i nekih dobrih predloga, ali izgubili ste poverenje. Niko ne sme da da to ovlašćenje ovoj vladi i nekim ministrima iz ove vlade. Ne sme da se da. Zašto ne sme da se da? Jer od ovoga što je napisano neće biti ništa.
Zamislite, pomoć od šest miliona, a malecki ima jedanaest i po, možda je sada i povećao! Kada je kao opozicija uzeo jedanaest i po, koliko je uzeo sada kada je došao na vlast? Ne sme da se priča.
Ovde verovatno ima 150 pitanja od javnog interesa koja su aktuelizovana ovde u Skupštini i tražen je odgovor od Vlade, ali nema odgovora. Crveni tepih, obezbeđenje, garda, muzika, velike zastave, male zastave... Nema „posle Tita Tito“, ljudi. Zapamtite, mora da se radi. Vi ne promovišete rad, vi kažnjavate rad u ovoj zemlji. Ko radi u ovoj zemlji, vi njega kažnjavate, uzmete mu poreze, uzmete mu doprinose, dovedete ga maltene do bankrotstva, a onda sa budžeta otvarate pa kažete selektivno ćemo da pratimo privredu. Smanjite procenat poreza, pa ćete linearno svima da pomognete. Ne, nećete to da radite, jer onda nemate mogućnost da vršite kontrolu.
Mi nećemo da glasamo za ove zakone jer ne vidimo šta bi bilo dobro za Srbiju. Hvala.
Gospođo Đukić-Dejanović, pošto ovo stvarno ispade malo monotono, kao da je neka komemorativna sednica, svi znaju a ne smeju da kažu. Malopre ste loše protumačili poslanike SRS kada su vam pokazali knjigu gde se nalazi skup informacija od javnog značaja. To su sva praćenja Vojislava Šešelja od 1982. godine do 2003. godine, pa vam preporučujem da za biblioteku Narodne skupštine kupite jedno deset kompleta, da se ljudi informišu, a možete i vi lično da kupite, nije baš mnogo skupo, možete da uzmete.
No, da se vratim na ovaj predlog zakona. Prvo, radi se o izmeni Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Na početku moram da kažem da i kod ovog predloga zakona vlast demonstrira junaštvo, ali ne i čojstvo – štiti sebe, a ne štiti građane, niti opoziciju od sebe. Evo dokaza: da li neko može da kaže šta je Poverenik za informacije od javnog značaja? Niko živ u ovoj zemlji ne može da vam da definiciju šta je on. Kakav je to organ? Zašto? Zato što ne izvire iz Ustava RS kao državni organ. Palo je na pamet nekome da propiše zakonom Poverenika i da se u zakonu napiše da je to samostalan i nezavisan državni organ.
Ako je samostalan i nezavisan državni organ, zašto Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu podnosi zahteve za pokretanje prekršajnog postupka za povrede ovog zakona? Zašto to ne radi Poverenik kao samostalni i nezavisni državni organ? Ne radi zato što nije državni organ. Ne možete da ga definišete.
Da li znate da taj poverenik ima dve grupe poslova? Prva grupa se odnosi na informacije, a druga na zaštitu podataka o ličnosti. U tom drugom delu poslova, koji su mu prebačeni pre godinu dana, Poverenik vrši i nadzor i inspekcijski nadzor, a u ovom delu koji se tiče informacija od javnog značaja nema nadzora, nego je drugostepeni navodno upravni organ. Sada tražite od nas da saučestvujemo u nečemu što je neprihvatljivo, ne samo sa gledišta Ustava Republike Srbije, nego i sa gledišta Zakona o državnoj upravi.
Postoji Zakon o ministarstvima. Dvadeset četiri ministarstva i trinaest posebnih organizacija. Kako je regulisana državna uprava? Pa, sećate se, vi ste izglasali taj Zakon o državnoj upravi. Organi državne uprave su: ministarstva, organi uprave u okviru ministarstva i posebne organizacije. Organi uprave mogu biti: uprave, inspektorati i direkcija. Posebne organizacije su sekretarijati i zavodi. Tu se vrše poslovi državne uprave.
Da li je materija ovog zakona posao državne uprave? Pa jeste, ali se ne radi o državnom organu, nego se radi o kvazidržavnom organu. Čak nije ni nezavisno regulatorno telo. Ne može da bude ni javna agencija, ne može da bude ni ustanova, ne može da bude ni javno preduzeće. Šta je? Ništa. To ništa ima 70 zaposlenih i ove godine treba da potroši 115.000.000 dinara, a za prva četiri meseca su već potrošili 14,5 miliona dinara. Sada primaju neke strance da rade ovaj posao. Jututunska juhahaha, što bi rekao Zmaj Jova.
Pravite nešto da ne bi moglo da radi. Želite da glumite da biste ispunili uslove prema „juhahaha“ Evropskoj uniji. Da mahnete sa zakonom, evo zakona, ispunili smo obavezu, uzeli smo neke pare, dokazali smo da smo te pare potrošili da napravimo nešto. A šta ste napravili? Ništa. Apsolutno ništa. To je taj naš problem, što mi pričamo o promašenoj stvari.
Zamislite, jedan nazoviorgan ima dve grupe poslova u okviru svoje nadležnosti: jedna je zaštita podataka o ličnosti, gde vrši i nadzor i inspekcijski nadzor, i ima drugu grupu poslova gde te poslove ne radi, već inspekcijski nadzor vrši Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu.
O čemu mi danas da pričamo ovde? Da iznosimo podatke sa interneta ili ovih nevladinih organizacija koje žele da se nekom velikom galamom dodvore finansijerima iz inostranstva ili finansijerima iz Vlade da bi kontrolisali situaciju u zemlji. To je to, kapilarno dejstvo – sa više strana nezavisni eksperti, stručnjaci, slobodoumni, piskarala neka, okrenu i pišu. Vi imate više Poverenika i Zaštitnika građana u medijima, nego predsednika Vlade. Kada pročitate šta sve piše u medijima, kako nastupaju, oni su ljuti protivnici Vlade. Kako ih Vlada trpi? Ona mora navodno da ih trpi. To je ono, trpimo ih sa namigivanjem.
Ko hara? Neko reče ovde, te tajne službe. Eto zato je važna ova knjiga - tajne službe. Ništa se ne reguliše do kraja. Zašto? Ne sme da se reguliše. Mora da se ostavi otvoreni prostor za vršljanje.
Pa, vi ste doneli zakon da onaj iz Leskovca traži od opštine Jagodina podatke, iako je to možda besmisleno. Vi ste doneli taj propis.
Moram da kažem da ovaj čovek koji vrši poslove Poverenika za ove informacije od javnog značaja, normativno gledano, vrlo korektno obavlja posao. On zna da nije definisana njegova uloga, i one podzakonske akte koje treba da donese on donese u obliku pravilnika, naredbe ili uputstva, ne ide izvan toga. On prima radnike prema zakonu koji reguliše položaj državne službe, ali to nije državni organ. Državni organi su definisani Ustavom Republike Srbije. Poverenika nema. Samostalnost i nezavisnost dao mu je jedan zakon, pa je on sada samostalan i nezavisan i u jednoj grupi poslova i u drugoj poslova. U onoj grupi poslova ima zube, u ovoj grupi poslova nema zube, pa mu je sada potrebno da on bude organ uprave koji treba da izvrši svoje drugostepeno rešenje.
Istovremeno, 140 prekršajnih prijava ili zahteva za pokretanje prekršajnog postupka podnosi Ministarstvo. Sada mi mislimo - junaštvom, čojstvom, čuli smo malopre i o junacima, i o heroinama i o herojima, svašta smo slušali ovde, ali to nije zakon, nema ozbiljnu zakonsku normu. Jututunska juhahaha, što bi rekao Zmaj Jova.
Mi sada treba da budemo oduševljeni time što se na šest meseci menjaju evropski zakoni još evropskijim „juhahaha“ zakonima. Dokle tako? Verovatno ćete u sledećoj promeni ovog Zakona o odlikovanjima uvesti odlikovanje koje bi imalo vizuelni izgled Narodne skupštine koja gori, a ispod toga staviti jednog od lidera DOS-a. Ko bi to dobio? Ovi koji su dolazili da kradu i da pale.
Opet bi trebalo da aplaudiramo. Čemu? Do malopre su ljudi kukali o tome kako treba da se pridržavamo tradicije, kontinuiteta. Pa, do pre nekoliko dana ste se hvalili diskontinuitetom, u svakom pogledu, na svakom mestu. Neki ljudi su se odricali prošlosti, međutim, tu je, zabeležena je njihova prošlost, i oni su bili predmet posmatranja. Tu se nalazi, u ovoj knjizi, znači, četiri knjige, „Policijski dosije“, koji se odnosi na Vojislava Šešelja.
Mi sada trebamo tu da saučestvujemo, a da ne znamo šta je krajnji cilj te operacije. Šta je krajnji cilj operacije kod ovog zakona? Krajnji cilj te operacije jeste da se na neki način legalizuje potrošnja nekih 115.000.000 dinara u toku ove godine na poziciji Poverenika za informacije od javnog značaja, da on poveća službu sa 70 na malo više.
Šta je njegov zadatak ako u prvostepenom postupku ne dobije informaciju? Obrati se Povereniku, on donosi nekakvu odluku, obaveže vršioca javne vlasti da mora da dostavi tu informaciju. Ako taj ne dostavi, on će moći da vrši, da traži i da sprovodi administrativno izvršenje.
Sada mi njega ovlašćujemo za administrativno izvršenje, a ne dajemo mu mogućnost da bude pokretač prekršajnog postupka. Koji je to blistav um mogao da smisli? Kako je to moglo da se smisli, objasnite mi. Da li imate Sekretarijat za zakonodavstvo u Vladi Republike Srbije? Kako je ovo moglo da dođe do Narodne skupštine? Ovde je potpuno razoren pravni sistem Republike Srbije. Doduše, ima i onih koji su pravili najviše agencija pa kritikuju koncepciju agencija, setili se. Dobro je da su se setili.
Gde je država ovde? Da li može neko da prepusti ove stvari nekome ko nije državni organ? Ko je garant za ostvarivanje ljudskih prava u Republici Srbiji? Država. Zašto država to prepušta nekome drugome? Nije država Poverenik za informacije od javnog značaja, jer nema ta ovlašćenja.
Da li je on pravno lice? Doneli ste Zakon o državnoj upravi pa ste napisali – i organi uprave u okviru ministarstva mogu da dobiju status pravnog lica, posebne organizacije takođe mogu da dobiju status pravnog lica, samo je potrebno da se zakonom to odredi. Oni se osnivaju zakonom, a mi imamo zakone u kojima se kaže – biće osnovano a osnivački akt će da donese Vlada Republike Srbije. Na prošloj sednici smo imali nekoliko takvih zakona. Gde je Ustavni sud da se oglasi povodom ovoga?
Neko je malopre rekao da to pitanje Ustavnog suda nije tema. Jeste tema. Evo, pre nekoliko meseci za sudiju Ustavnog suda je ova skupština izabrala čoveka na mandatni period od tri godine, pošto se prvi put zapošljava da bude sudija, izvesnog Bratislava Đokića. Vaš pomoćnik je bio. Pre nekoliko dana je položio zakletvu za sudiju Ustavnog suda. Znači, po definiciji sudija pripravnik, maltene. O njegovoj stalnosti i trajnosti sudijske funkcije tek treba da odlučuje Vrhovni savet sudstva. Oni su ga predložili i odmah ga ubacili tamo u Ustavni sud. Formalnopravno ispunjava uslove, ima 40 godina i 15 godina radnog iskustva. Pa, pola pravnika u ovoj skupštini ispunjava ovaj uslov. On je otišao tamo samo da bi bio protočni bojler, da krene prema Ustavnom sudu.
Onda se čudimo zašto Ustavni sud donosi ovakve odluke. Predsedniku Ustavnog suda je važna toga i lanac oko vrata, a odluke… Kako je moguće da se donose odluke i dvadeset i nešto dana nema odluke? Niko ne može da pročita šta su napisali. Kakav je to Ustavni sud? Koga su to ljudi izabrali za sudije Ustavnog suda? Što to ne razrešimo, kada na svakom koraku demonstriraju da ne poštuju Ustav Republike Srbije?
Ali, oni misle da mogu da ne poštuju Ustav Srbije zato što ne poštuje ni Vlada Republike Srbije. A ovde – jututunska juhahaha. Predsednika ne možemo da nađemo u zemlji. On samo beži po inostranstvu. Sad je počeo i predsednik Vlade, i on samo beži. Ne žele da se uhvate u koštac sa problemima. Od njih se traži da iniciraju, da reše problem.
Kada mi pokrenemo, smenite Todorovića, predsednika Odbora za bezbednost, i posle šest dana predložite baš istu tačku dnevnog reda zbog koje ste njega skinuli. I, gde će ovo da izađe? Ako želimo da napravimo tu situaciju da formalnopravno imamo sve pokriveno, a da se nijedan zakon ne poštuje, ne treba da se trudite, to već imamo. To već imamo.
Što se tiče ovih odlikovanja, ne znam, toliko je bilo amandmana kada je donošen taj zakon, sve ste to odbacili. Ma, niste hteli da čujete. Prošlo je šest meseci, vraćate te amandmane sada u obliku izmena i dopuna Zakona o odlikovanjima. Kako vi to politiku vodite? Kakva je moć zaključivanja, kakva je logika prisutna kod tih ljudi koji vode državu? Da li tu postoji neka logika, da li postoji neki zdrav razum? Dokle vi mislite da nas pozivate na po tri meseca da o istom zakonu pričamo?
Izneo sam samo deo primedaba povodom ovog zakona koji se tiče slobodnog pristupa informacijama, o kojima smo mi pričali godinama. Uvek kada je bio taj zakon mi smo rekli – aman, ljudi, to nije državni organ, nije definisan, nije uređen.
Mogu da shvatim da imate animozitet prema nekim starim propisima koje je doneo nenarodni režim, pa ne možete da usaglasite novi zakon sa tim propisom, kompatibilnost ne može da postoji, ali vaš je Zakon o državnoj upravi, vaš je Zakon o ministarstvima, vaš je Zakon o Vladi, vaš je Zakon o državnim službenicima, vaš je Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Vaši zakoni međusobno ne razgovaraju. Međusobno ne razgovaraju.
Kako je moguće da neko bude samostalni državni organ, a da nije ovlašćen da podnese prekršajnu prijavu? Objasnite mi, molim vas, to. Mi smo imali tu situaciju u Narodnoj skupštini, dok je bila neka nadležnost Narodne skupštine povodom Zakona o finansiranju političkih stranaka, pa je pametni Đelić napisao – odbor Narodne skupštine pokreće prekršajni postupak. Odmah je Ministarstvo za državnu upravu dalo tumačenje i rečeno je – odbor Narodne skupštine je radno telo, nema status niti državnog organa, niti pravnog lica, ne može da pokreće postupak. Znači, danas donet zakon, sutradan doneto tumačenje, zakon ne važi.
Isto se sad radi. Potpuno isto se radi. Hajde da pravimo kamernu ili komemorativnu atmosferu ovde, poštovani, poštovane, drago mi je, videli smo se, promenili smo kravate, sve smo u redu, evropski jeste, juhuhuhu. A gde to vodi, ljudi? Mi smo na vreme obaveštavali šta ne valja, šta će da se javi kao bumerang, šta ne može da se reši.
Ovde je cilj – što gore, to bolje. Što gore narodu, to bolje nekih pojedincima, ne svima. Mi danas imamo situaciju da polako ali sigurno tajkuni i organizovani kriminal, a tu može da se stavi znak jednakosti, za pare mogu sve. Mogu da izvrše prekompoziciju, njih ne interesuju političke stranke. U medijima ste i napravili da političke stranke ne treba ni da postoje. Onda ćete imati parlamentarnu grupu Mišković, parlamentarnu grupu Beko, parlamentarna grupa Darko Šarić, parlamentarna grupa Cane, može i Milo da ima svoju parlamentarnu grupu ovde. Naprave vladu, ode Cvetković, ode Tadić, dovedoše nekog drugog za predsednika Vlade i države. Sve demokratsko, juhuhuhu. Juhuhuhu, jeste, tako.
Gde vodite državu? Na vreme ste upozoreni na sve to, ali ste zapeli, srljate. Ljudi ne mogu da se orijentišu više. Koji je taj sistem vrednosti koji važi? Sada će opet Zaštitnik građana, pa će ova gospođa iz Agencije za borbu protiv korupcije, pa će onaj Stojiljković, onaj profesor, on je u šesnaest agencija, svuda je on, i za kolektivne pregovore i za sindikate, za svašta je on ekspert, na Fakultetu političkih nauka, i za borbu protiv korupcije, pa i onaj Čupić „otporaš“, pa i on. Imate i onog Blagojevića, nije ni završio fakultet, a već se kao naučnik u CESID-u predstavlja. Naučnik, on naučno sagledava izborne zakone, a nije fakultet završio još!
Dokle, ljudi, tako? Kakvu poruku šaljete onoj deci koja treba da završe škole, kakvu poruku šaljete onima koji treba da se zaposle? Onda se čudite šta se dešava na ulicama, stadionima, u porodici. Krivi mediji. Nisu krivi mediji. Vi instruišete medije šta treba da pišu.
Ako ima neke vajde od ovog što sam rekao, biće dobro, ali imam godine i moram malo da se pozovem na iskustvo – mrka kapa od svega ovog, vi srljate u propast. Hajde što vi srljate, nego što vodite državu u propast, e to me boli.
Verovatno ovo što ću u nastavku da saopštim neće biti interesantno širem auditorijumu zato što ima puno današnjih diskusija koje su pogodile temu. Prisutne su dobre namere, ne može niko da kaže da ne postoji dobra namera, ne može niko da kaže da Narodna skupština i njen Odbor za finansije ne daju podršku Državnoj revizorskoj instituciji i da je rezultat jednog zaključka, u stvari, ovaj predlog zakona. Naravno, ako su zakon predložili poslanici 2005. godine, sasvim je normalno da izmene i dopune predlože takođe poslanici 2010. godine.
Znate kako je u životu? Uzmite novčanicu, postoji pismo i glava; postoji plus i minus na akumulatoru; postoji nešto što je garantovano pravo, ali postoji i nešto što je zloupotreba prava. U svim normalnim društvima poštovanje prava treba da bude apsolutni prioritet, a da se suzbiju sve moguće zloupotrebe nekog prava, da se propišu odgovarajući mehanizmi i odgovarajuće sankcije, da se spreči kršenje propisa i kršenje nekih prava. U toj svojevrsnoj dijalektici odvija se realni život.
Ako taj realni život bude začinjen i sa nazovipolitičkim, mafijaškim i nekim drugim interesima i to bude prisutno kod pojedinih predstavnika vlasti, onda imamo jednu čudnu situaciju i postavlja se, ne samo hipotetički, nego uopšte, pitanje – da li vredi nešto raditi ako u startu znamo da svi oni koji budu glasali za ovaj zakon ne mogu da snose odgovornost za njegovu realizaciju i njegovu primenu? Onda će verovatno neko u žaru neke političke borbe da prozove nekoga zato što je iz najboljih namera glasao za neki zakon. Tu svi treba da budemo oprezni.
Smatram da i sa ovim izmenama i dopunama ovog zakona mi suštinski nećemo ostvariti ni 15% od ovih želja o kojima smo danas pričali. Zašto? Procena je da postoji između osam i devet hiljada korisnika budžetskih sredstava, što direktnih, što indirektnih, koji potpadaju pod ovaj zakon i koje treba revizori da prekontrolišu. Izvinite, molim vas, da mi ovu revizorsku instituciju podignemo i na 300 ovlašćenih revizora, taj posao ne može da se uradi. Ako se taj posao bude radio po unapred donetom programu i planu rada, onda možete da zaključite da svaki mafijaš može da preseli poslovanje kod nekog drugog korisnika budžetskih sredstava koji sigurno neće za sledećih sedam godina biti predmet kontrole. Onda će sve ovo što smo danas lepo ispričali biti magla.
Dalje, stičem utisak da se danas priča o nečemu što mora brzo i kratkoročno da se uradi da bi ova institucija koliko-toliko stala na noge. Zašto? Bio je potreban prvi izveštaj da se vidi da je samo 27% korisnika novčanih sredstava budžeta Republike Srbije prekontrolisano i tu su utvrđene brojne nepravilnosti. Mislim da je i današnja rasprava dala neopravdana očekivanja i velika nadanja kod naših građana da je DRI nešto što je svemoguće. To uopšte nije tačno. Zašto? Ne znam zašto bi Državna revizorska institucija kontrolisala postupak javnih nabavki kada imamo posebnu komisiju koja taj posao treba da radi? Zašto bi DRI trebalo da kontroliše nešto što je već u nadležnosti budžetske inspekcije? Onda je nešto višak – ili je budžetska inspekcija višak ili Komisija za zaštitu konkurencije ili Komisija koja vodi računa o javnim nabavkama.
Šta će nam paralelni organi koji se sapliću? Mi imamo baš tu situaciju u ovom prvom izveštaju. Apsolutno sam siguran da je ovaj prvi izveštaj izašao izvan okvira onoga što podrazumeva revizija. Revizija znači preispitivanje nečega što je urađeno. Težište treba da bude na zakonitosti korišćenja budžetskih sredstava i namenskom korišćenju tih sredstava, i ništa drugo.
U ovom izveštaju koji smo razmatrali decembra meseca prošle godine na sednici Odbora za finansije imali smo poprilične delove tog izveštaja koji u potpunosti odgovaraju izveštaju koji dostavlja budžetska inspekcija. To nije zadatak Državne revizorske institucije. Državna revizorska institucija treba da bude pomoćno telo Narodne skupštine, državni organ, ali to što oni urade treba mi da koristimo kao svršenu činjenicu, da izvlačimo političke zaključke i da pozivamo neke na odgovornost. To nije ništa novo kod nas. To je računski sud. To je poslednja instanca.
Niko ne može da preispita ono što je utvrdila Državna revizorska institucija u nekom svom izveštaju, ali treba da se propiše postupak, od kada državni revizor uđe i počne da kontroliše do njegovog završnog izveštaja, da se i korisniku omogući da štiti neka svoja prava i neke svoje interese u nekom postupku. I to treba da se sredi u nekim budućim izmenama ovog zakona.
Ima puno trapavosti u postojećem zakonu, recimo, poput imenovanja. Ne znam da se neko imenuje na neodređeno vreme, državni službenik.
Moram radi javnosti da kažem, ovim izmenama i dopunama vrši se korekcija osnovice plate državnog revizora, ovlašćenog državnog revizora i nečega što je iznad, poput državnog revizora, generalnog državnog revizora, članova Saveta itd. Svi drugi koji imaju status državnog službenika i dalje su u režimu plata državnih službenika.
Što se tiče onog institucionalnog dodatka, to je isto rešenje koje postoji i kod državnih službenika. Da li će predsednik Saveta da bude toliko samostalan? Neće, kao što nije samostalan rukovodilac u nekom organu državne uprave. Da li će te isplate biti? Ukoliko ima para biće, ukoliko nema - neće.
Zato vam kažem, jedno je zloupotreba prava, jedno je pravo. Obezbedimo mehanizme koji će da garantuju poštovanje prava i poštovanje ispunjavanja obaveza i ovlašćenja.
Moram da primetim da nam predstoji reforma celog sistema, da definišemo šta je to zloupotreba ovlašćenja. Danas imate u Zakonu o DRI prekršaje, gotovo da nema krivičnog dela. Neko će da kaže – to nije dobro. Mislim da je to dobro. Zbog čega? Svi koji koriste, sva ministarstva kao korisnici budžeta u obavezi su da imaju internu reviziju.
Državna revizorska institucija, kako reče jedan, verovatno mu se omaklo, nije zakonodavni organ. On jeste normativni zato što propisuje nešto što su standardi. I treba da propiše. Verovatno treba promeniti kontni plan, srediti još neka pravila ponašanja kako da se radi, ali ne treba gajiti neka velika očekivanja, ne treba iza DRI da se kriju policija, tužilaštvo i drugi organi koji su nadležni za ovaj posao.
Vidite, danas je glavna vest da će kod sudije za prekršaje da dođu neki navodni ministri da odgovaraju za ono što je utvrdila Državna revizorska institucija itd., ali sve je to bledo. Mi, kada kažem „mi“ mislim na vlast, nemamo pravi odnos prema zakonitosti. To je problem i taj problem ne može da reši revizor, ma koliko da bude revnostan.
Mislim da nam tu fale još neki mehanizmi koji treba da omoguće revizoru da radi reviziju, da preispita poslovanje i kakvo je bilo korišćenje tih sredstava. Ne treba gajiti veliku nadu.
Ovo što kažem deluje i suviše brutalno i realno. Možemo da se udaramo u pleća, da se kunemo, ali niko u ovoj sali ne primenjuje zakon. Izvršavanje zakona u nadležnosti je nekog drugog. Konkretno, kada je u pitanju ovaj zakon, njegovo izvršavanje u dobrom delu je kod DRI. Njima treba pomoći. Sada u Evropi samo Vatikan nema reviziju, ako je on uopšte država. Svi imaju reviziju.
Nije dobro pričati o tome da je Državna revizorska institucija zaživela pre nekoliko godina, a pre nije postojala. U Kraljevini Jugoslaviji je postojala, bio je računski sud. U jednom periodu je bila i komisija pri Narodnoj skupštini koja je trebalo da omogući Narodnoj skupštini da nađe pravu meru da se poslanici u Narodnoj skupštini ne svađaju oko činjenica da li je nešto bilo nenamensko, da li je nešto bilo nezakonito. To je završila DRI, a svi su dužni da to prihvate kao gotovu činjenicu. Ta činjenica eventualno podleže osporavanju u nekom kaznenom postupku gde svaka suprotna strana može da u dokaznom postupku osporava to, ali to je daleko od onoga što nas trenutno interesuje.
Odbor za finansije je pokušao da realizuje svoj zaključak. Svi su saglasni da materijalni položaj ove dve kategorije revizora bitno utiče, jer oni nose posao u DRI. Treba to povećati. Tu postoji druga opasnost – da se neko uspava posle tako, za naše uslove, dobre plate, da pogrešno shvati ova ovlašćenja, da pomisle da su bogovi, da posle njih nema ništa, da niko ne može to da preispituje.
Imamo tu situaciju sa Ustavnim sudom Republike Srbije, u kojem smatraju da su potpuno zaštićeni jer ne mogu biti razrešeni zbog nestručnosti itd. Već ima tamo nekih drugih razloga.
To je ta opasnost. Ta stalna borba za poštovanje prava i zakona i sputavanje zloupotrebe prava i kršenja zakona je naša realnost. Ali, budimo svesni, Narodna skupština ne može da izbalansira i da omogući pobedu zakona.
Samo da skrenem pažnju, nekoliko govornika je u ovu priču ubacilo i Vladu, povodom ovog zakona. Nema Vlade kada je u pitanju ovaj zakon. Tu postoji samo DRI. Budimo svesni šta oni mogu da urade. Budimo svesni i ovih stvari koje čujemo od ministra finansija, da za 130 milijardi dinara nema uvid gde to ide. Neophodna nam je reforma celog finansijskog sistema, jer je očigledno da ovaj, kako sada funkcioniše, ne funkcioniše dobro.
Samo da podsetim, ova vlast priznaje da je Darko Šarić 1.350.000.000 oprao kroz finansijski sistem Republike Srbije, kroz nepokretnosti, kroz privatizaciju itd. Ta rečenica ne znači da je država jača od mafije, već potvrđuje da je mafija u strukturi države, da mafija rukovodi nekim institucijama. Upozoravao sam vas i pre godinu i po dana na šta je sve spremna mafija. Tada sam vam slikovito to objašnjavao pričicom da ću da izbacim kamen iz cipele koji me žulja, ali biće velika stena o vratu nekih ljudi koji ne vide ili ne žele da vide šta se dešava sa Srbijom.
Gospođica Marina Raguš vam je pročitala statističke podatke, da ih ne prepričavam. Ne samo ona lica koja su obuhvaćena tom bolnom statistikom, nego svi u ovoj Srbiji vape za istinom i pravdom i za poštovanjem zakona. Zato budimo stvarno oprezni.
Ovo treba da se uradi, treba da se omogući Državnoj revizorskoj instituciji da svoju funkciju ispuni. Verovatno ćemo morati da menjamo taj zakon i u budućnosti, da učinimo tu instituciju što efikasnijom, ali zapamtite, oko devet hiljada korisnika budžetskih sredstava potpada pod ovaj zakon. Neka bude i četrdeset, i sedamdeset tih inspektora, odnosno revizora, bez obzira u kom zvanju, do kraja ove godine, ne mogu da završe ovaj posao. Istovremeno postoje paralelni organi: budžetska inspekcija, interna revizija.
Smatram da je prosto nemoguće da se sa pozicije budžeta isplati ijedan dinar, a da prethodno unutar ministarstva i unutar Ministarstva finansija službe ne izvrše prethodnu kontrolu, pa neka to bude i obična likvidatura. Ukoliko se kasnije utvrdi da je bilo nenamenskog korišćenja i nezakonitog korišćenja sredstava, onda svi u nizu da odgovaraju, kao učesnici u nečemu što je ipak kriminalni poduhvat. Onda budite svesni šta znači autoritet ministra, državnog sekretara ili onih koji podmeću druga lica da potpisuju naloge za isplatu sa nekog računa.
Nemojte da se igramo sa državom, država je ozbiljna i skupa stvar. Kada se krene neoprezno sa vršenjem vlasti, onda su upravo onakvi podaci kao oni o kojima je pričala gospođica Marina Raguš, bolni za sve nas. Onda se postavlja pitanje šta mi to radimo? Koji su to pozitivni rezultati ove Narodne skupštine? Trista zakona. Šta vredi trista zakona, ako se nijedan primenjuje?
Da vam sada razbijem onu brigu, znajte, više niko u EU ne priča o ulasku Srbije u EU. I Engleze, ­i Nemce i Francuze s vremena na vreme podsete Amerikanci, da bi ubacili neku žišku, da se nešto priča. Ta priča je završena, zapamtite. Priča je završena. Vodite računa o domino efektu koji kreće iz Grčke, preko Španije, Portugalije, Italije, završava sa Nemačkom. Devizne rezerve su jedanaest milijardi. Verovatno od sledeće nedelje MMF dolazi da kaže predstavnicima vlasti u Srbiji – nema više kredita jer nema više ni EU tih para, pa trošite devizne rezerve od jedanaest milijardi.
Zapamtite, već su se organizovali tajkuni i mafijaši, koji drže u šaci pojedine predstavnike vlasti. Stvoriće se priča, kao ona priča o Zakonu o izgradnji, da bi se prodali objekti nekoga ko je preinvestirao i četiri banke ugrozio i državu naterao da se za njega zaduži milijardu evra.
Vodite računa, to nam niko neće oprostiti. Dajte malo da vodimo računa o tom našem običnom čoveku. I ne plašite se Srpske radikalne stranke; kada treba da se pomogne narodu i državi, tu smo.
Kada se kaže zlostavljanje onda mogu da se koriste i neki drugi sinonimi, poput: tortura, pa bi moglo da se kaže i - diskriminacija, moglo bi da se kaže i - kršenje odredaba Zakona o radu i kršenje odredaba Ustava Republike Srbije. Mislim da je trapavo izabran termin koji izlazi izvan okvira radnopravnog zakonodavstva, termin koji je svojstven nevladinim organizacijama koje na opisan način više demonstriraju svoje emocije nego pravnu normu. No, da se vratim na predlog ovog zakona.
Znate, ako je nešto zabranjeno, onda to što je zabranjeno mora da bude propisano nekom normom, nekim članom. Najviše zabrana sadrži Krivični zakonik; od glave do glave, od člana do člana navodi se šta je sve zabranjeno da se uradi. Ukoliko neko ne poštuje tu zabranu, izvršio je krivično delo. To krivično delo ima svoje elemente, ima svoje biće, postoji svest, postoji nešto što omogućava da se utvrdi individualna odgovornost onoga ko je prekršio neku zabranu ili izvršio neko delo.
Neću da širim temu, jer ukoliko neko nije šest meseci primio platu, on formalno-pravno ne potpada pod ovaj zakon zato što je zlostavljanje ovde izdignuto na nivo, rekao bih, psihičke torture. Da bi to bilo jasnije, to je otprilike ono kada krenete na posao, pa pre nego što uđete u prostoriju gde vam je radno mesto, vi se uhvatite za glavu i kažete – opet onaj šef, opet onaj kolega, opet moram da nosim kod šefa onaj dopis, on će da mi vrati zbog zapete, zbog tačke. I zapeta i tačka može da bude ovo što je napisano ovde.
Može biti i brutalna tortura. Ona može biti prema pojedincu, može biti prema grupi, ali ovaj predlog zakona je, u stvari, deklaracija šta ne bi smelo da se dešava, i ništa više od toga.
Da krenem redom. Verovatno je centralni član ovog predloga zakona član 6. Tvrdim, kada vam budem pročitao član 6, da nikome ko se profesionalno bavi pravom, bilo da je u pitanju sudija, bilo da je neko od inspektora, pa neka bude i inspektor rada, a naročito ovi sa pravnog fakulteta, koji bi ovo morali da predaju studentima, ne bi mogli da protumače studentima šta znači.
Da krenem redom: „Zlostavljanje, u smislu ovog zakona, jeste svako aktivno ili pasivno ponašanje...“. Izvinite, šta je to ponašanje? Ako je nešto zabranjeno, onda to mora da bude neka radnja, neko činjenje ili nečinjenje. Šta to znači: „ponašanje“? Imate lepo ponašanje, kulturno ponašanje, nevaspitano ponašanje, prihvatljivo ponašanje, neprihvatljivo ponašanje. Sa gledišta te definicije ponašanja, najuspešniji šef je, recimo, u autoprevozničkoj firmi, onaj poslovođa koji pogrdnim rečima poziva one šofere i tera ih da idu da voze, i oni voze i ne ljute se. Znači, ponašanje ništa ne znači, ponašanje nije pravni pojam.
Dalje: „... prema zaposlenom ili grupi zaposlenih kod poslodavca, koje se ponavlja...“. Kada se kaže da se ponavlja ponašanje, da ponašanje svedemo na neku radnju, na činjenje ili nečinjenje, ono treba da se ponavlja u nekim razumnim rokovima, dva dana, pet dana, sedamnaest dana itd., ali već u onoj odredbi o zastarelosti vi govorite kao o svršenom činu zlostavljanja, kao o jednoj radnji koja ima svoje mesto, vreme, koja počinje i koja se završava. Kad se nešto ponavlja, to je produženo. To je malo u kontradikciji sa onim članom gde govorite o roku zastarelosti od šest meseci.
Kaže: „... a koje za cilj ima“, ako je nešto cilj, to je poslednja uporišna tačka gde se ide, stremljenje, „ili predstavlja povredu dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta...“. Izvinite, profesionalni integritet je lični integritet. Zašto se kod poslanika kaže ime, zvanje, pa prezime? To je sastavni deo te ličnosti, da li je on KV majstor, da li je bravar, da li je profesor. Molim vas, ovo je sve u vezi sa radom.
Dolazimo na teren radne discipline i izvršavanja radnih obaveza. Znate, vrlo je teško u materiju radne discipline i radnih obaveza smestiti nešto što je ponašanje koje nema direktne veze sa radom, ponašanje nekog iznad, ko je na nekoj funkciji iznad, ili u horizontali, koji čini neprijatnost čoveku da mu se smuči da dođe na posao. To su nedefinisani pojmovi koji u praksi ništa neće da znače, koji u praksi mogu da se tumače i ovako i onako. To mora zakonom da se reguliše, ne svaki pojedinačni slučaj, to je nemoguće definisati, ali radnja izvršenja čina torture i zlostavljanja i svojevrsnog oblika diskriminacije mora da se definiše. To ovde nije definisano.
Onda se ide dalje sa humanitarnim radom. Kaže da utiče na zdravlje. Vi imate tri člana gde službu medicine rada stavljate kao nešto što kada napiše izveštaj, to je apsolutno tačno. Doduše, ovaj Tomica Milosavljević hoće da ukine službu medicine rada, a vi ste ovde ubacili službu medicine rada. Ako služba medicine rada kaže da trpi posledice po zdravlje, onda ste to digli na nivo prezumpcije, da je zlostavljanje na radu već izvršeno. Kako je to moguće? Kako je moguće na bazi jednog lekarskog izveštaja nešto utvrditi?
Sutra šef neće smeti da traži od nekoga da izvrši radnu obavezu. On će da kaže – izvinite, molim vas, ovo tretiram kao zlostavljanje. Ovoga neće biti u privatnom sektoru, to da znate, biće u državnoj službi, lokalnoj samoupravi, biće u javnim preduzećima, gde se još nešto primenjuje Zakon o radu. Kažite mi kod kog se privatnika poštuje Zakon o radu? Da se poštuje Zakon o radu, ne bi mogla plata da kasni sedam meseci ili godinu dana.
Pre neki dan sam bio u selu Babe i jedan kaže – šest meseci nismo primili platu, mi želimo da budemo konji, jer ovi konji u ergeli dobijaju hranu i vodu na vreme, a mi nismo primili platu šest meseci. Ko njega zlostavlja tamo?
Da li uopšte možemo da pričamo o ovom nivou zaštite, zabrane zlostavljanja u uslovima kada materijalna sigurnost radnika nije definisana? Zašto neko zasniva radni odnos? Da zaradi svojim radom neke pare. Šta sa tim parama treba da uradi? Da primenimo i onu marksističku koncepciju – da obnovi svoju radnu snagu i da obezbedi egzistenciju za svoju porodicu i bolji život. Izvinite, molim vas, ako čoveku niste isplatili platu, kako on da radi? On je u startu zlostavljan. To ne rešava ovaj zakon.
Ovaj zakon čak ima situaciju da se poslodavac kažnjava zato što sam sebe nije kaznio. Da li znate to? Po prekršajnoj odredbi poslodavac sam sebe treba da kazni; ukoliko sam sebe ne rasporedi na drugo mesto, onda će ići kod sudije za prekršaje. To je apsurd, to je nedopustivo.
Kod zloupotrebe, kada neko traži da mu se zaštiti neko pravo i da se spreči zloupotreba, vi tražite svest, a kod akta vršenja torture nad zaposlenima vama nije potrebna svest, nije potrebna namera, nije ništa, nego to predstavlja. Zbog te nedefinisanosti će biti velikih problema.
Moram da skrenem pažnju na član 28 – to znači da će ministar morati jednim podzakonskim aktom sve da reguliše. Izvinite, molim vas, ako podzakonskim aktom iz člana 28. ministar treba da reguliše pojavne oblike, prevenciju, kako da se spreči itd., onda nam ovaj zakon uopšte nije potreban.
Moram da ponovim nešto što su moje kolege na jedan drugačiji način rekle…
(Predsednik: Gospodine Krasiću, ponovite u jednoj rečenici, pošto je vreme isteklo.)
Mi se zalažemo za kodifikaciju radnog prava, da u jednom zakonu o radu bude kompletna materija radnih odnosa, uz poštovanje svih konvencija Međunarodne organizacije rada.
Baš u skladu s tim članom Poslovnika, u ime SRS, postaviću pitanje, tražiću i objašnjenje i obaveštenje, ali ovo možete da shvatite i kao poziv. Naravno, upućujem ga predsedniku Vlade Mirku Cvetkoviću.

Da li Vlada razmišlja i da li je uopšte potrebno da se, recimo, za početak u dva propisa izvrše odgovarajuće izmene kako bi nadležni državni organi bili efikasniji? Evo koji su to propisi, da ne bude zabune. Znači, da li Vlada namerava da izvrši odgovarajuće izmene u Zakonu o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma i da li se planira eventualno izmena Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije?

Zašto tražim objašnjenje, zašto postavljam pitanje i zašto uopšte otvaram ovu temu na nivou principa, odnosno načela? Zbog toga da se ne bi desilo da za nekoliko meseci neko od nadležnih službenika, državnih službenika, funkcionera, preko medija ili ovde u Narodnoj skupštini obavesti javnost kako Vlada primenjuje svoje strategije borbe protiv organizovanog kriminala i terorizma, primenjuje svoje strategije borbe protiv korupcije, a to i dalje cveta u našoj zemlji. Ili da nas ne bi iznenadio neki državni službenik koji saopšti podatak, recimo, da je neka kriminalna grupa za pet-šest godina navodno svog postojanja ubacila nelegalan novac, novac od trgovine narkotika, u vrednosti od milijardu i 300 i nešto miliona evra.

Stvarno se postavlja pitanje kako je moguće da se to desi u jednoj državi kada postoje, recimo, ova dva zakona, kada je tim propisima tačno određeno ko šta treba da radi, u kojim rokovima, kako se proverava…Sećate se, pre nekoliko godina ili pre godinu i po dana, ovaj Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma je toliko daleko otišao, toliko široko otišao, da je zakonska kategorija postao i advokat, jer je neko zaključio da se preko advokata takođe peru te mafijaške pare.

Znači, da li planirate promenu ovih propisa? Ako planirate, da li ćete to što pre da uradite, da se otklone sve smetnje za postupanje nadležnih državnih organa?

Koristim ovu priliku i da podsetim Vladu, a ne sumnjam da će gospodin Ljajić ovo da prenese Mirku Cvetkoviću. Prosto je neverovatno. NBS kontroliše sve banke i sve finansijske organizacije, kontroliše sva osiguravajuća društva, kontroliše berzu, kontroliše investicione fondove, ceo finansijski sektor je i pod kontrolom NBS. U jednom je delu pod kontrolom Ministarstva finansija, poreskih organa, a tu postoje i carinski organi. Postoji posebna služba koja se bavi sprečavanjem pranja novca. U okviru tajnih službi postoje odeljenja koja se bave tom vrstom borbe protiv kriminala. Sve postoji i država kaže – milijardu i 350 miliona je oprano para.

Znate, te dve stvari ne idu jedna s drugom. Apsolutno ne idu jedna s drugom. Mora da je neko odgovoran. Naravno, nisu odgovorne kafe-kuvarice i šoferi. (Predsednik: Vreme.) Hvala, gospođo predsednice.
Koristiću vreme koje je namenjeno stranci. Ovo pričam zbog javnosti, da bi javnost čula o čemu se radi. Gospodinu Ljajiću je jasno, nije teško da se prate ovi propisi, ali evo o čemu se radi. Ima veze s amandmanom, da budemo načisto, da se ne sekirate.
U okviru projekta PARIP, ''Konsolidacija naplate i reforma penzijske administracije u Srbiji'', Vlada Republike Srbije je 2005. godine uzela kredit od Svetske banke pod IDA uslovima, to je ono maltene džabe, i u okviru toga je nastao idejni projekat Centralnog registra. Znači, materijalna pretpostavka i preduslov za ovo što danas radimo jeste kredit, uzete pare. Ne sme Svetska banka da se prevari - Srbija je uzela pare, pa sad nije napravila ono što je obećala. Mora da napravi.
Tržišna ekonomija u svom središtu ima princip ugovora. Ugovor je zakon. Znači, ovo je ugovorna obaveza. Da li je to naša nasušna potreba? Nije? Nemamo mi problem s velikim kompjuterom, kao što neko misli - da bismo sredili sve ove evidencije, nama treba veliki kompjuter, ''mekintoš'', da se upare podaci, pa kada taj kompjuter napravimo, upare se podaci, onda svi problemi ima da se reše. Ma, nije tačno.
Nije ovo zakon o kompjuteru i kompjuterskom programu. Ovo je zakon kojim se pravi nešto što je već napravljeno. Zašto? Evo, u samom Predlogu zakona, u članu 33. stav 4. kaže se – kada se donese ovaj zakon, prestaje da važi uredba. Koja uredba? Pa, već je formiran Centralni registar uredbom.
Sad dolazimo na onaj teren da nešto može da se napravi uredbom, nešto može da se napravi zakonom. Kako je to moguće? U pravno uređenoj državi ono što je rezervisano da se uredi zakonom samo se zakonom uređuje. Pojedini detalji mogu da se urede uredbom Vlade i nekim drugim podzakonskim aktima. Međutim, uredbom Vlade 2008. godine je formiran Centralni registar obveznika doprinosa za socijalno osiguranje. Onda se stvarno postavlja pitanje da li postoji ustavni osnov za ovu materiju.
Dalje, u razlozima zašto se donosi ovaj zakon i zašto se krenulo u ovo što se zove PARIP (tako glasi skraćeni naziv), evo rečenice: "Treba naglasiti da se primenom predloženog zakona stvaraju pretpostavke za znatno efikasniju naplatu doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, a što bi rezultiralo povećanim budžetskim prihodima". Ko je ovo mogao da napiše, gospodine Ljajiću? Ovo je rečenica u kojoj sve što je napisano nije tačno, osim pretpostavke. Jedina ispravna reč jeste pretpostavka.
Od kada su doprinosi za obavezno osiguranje budžetski prihod? Nikada. Svi ti naši fondovi su paradržavni fondovi. Doprinosi jesu u sistemu javnih prihoda, ali nisu budžetski. Ne iskazuju se u budžetu, nego u finansijskim planovima obaveznog osiguranja - penzijskog, invalidskog, zdravstvenog, osiguranja za slučaj nezaposlenosti. Ali, ovde je neko smatrao da niko ne čita obrazloženje, niko ne čita razloge, niko neće da obrati pažnju na ovo što je ovde napisano.
Da se vratim sada na ovaj konkretni amandman. Moraju naši građani da znaju, mi imamo i Zakon o evidencijama u oblasti rada, imamo propise o penzijskom i invalidskom osiguranju, o zdravstvenom osiguranju, Zakon o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti, zakon kojim se reguliše i pitanje doprinosa za obavezno osiguranje. Svim tim propisima je regulisano i vođenje evidencija. Najkompletniju i najispravniju evidenciju vodi Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje. Ne postoji tačnija.
I dosad su postojale prijave na osiguranje, odjave i promene osiguranja. Sve je postojalo. Sada se to izvlači i pravi se neka nova organizacija, koja treba da reši pitanje evidentiranja. Po kom sistemu? Podatke šta je naplaćeno dostavljaju Poreska uprava i organizacije obaveznog osiguranja i tu se sada vodi neka evidencija koja će da pomogne državi. Šta će da pomogne državi?
Šta može, gospodine Ljajiću, država da pomogne novim zakonom recimo grupi radnika Akcionarskog društva Montaža Beograd, Kosovska 39? Evo ga ovde preko puta, odmah iza Skupštine. Čovek kaže - kupio je to preduzeće u procesu privatizacije, bivši direktor, hvali se kako su mu prijatelji dali pare i, evo - peticija, potpisi, 180 i nešto radnika, firma nije ugašena, radi, dve godine nisu dobili platu.
Da ne pričam o onima tamo, koje god naseljeno mesto sa više od 2.000 stanovnika da ubodete u Srbiji, imate taj problem. Formalno-pravno su u radnom odnosu, imaju radne knjižice, nisu odjavljeni sa osiguranja, a doprinosi se godinama ne uplaćuju. Nekada i država nije uplaćivala doprinose, Republika nije, javna preduzeća nisu uplaćivala doprinose.
To je naš glavni problem. Da li postoji način kako da se nateraju da uplaćuju doprinose? Postoji. Sećate se da je pre nekoliko meseci vođena akcija, odnosno pokušaj akcije, akcija u pokušaju je možda ispravnije, da se poslovne banke preko kojih se obavlja platni promet obavežu da, kada vrše isplatu plata zaposlenima, obavezno uplaćuju i doprinose. Šta su vam banke rekle? Da poslovi platnog prometa nemaju veze sa ispunjavanjem zakonskih obaveza. Ispalo je da su u pravu. Dok je bio SDK, niko nije mogao da isplati platu a da ne odvoji doprinose.
I mi imamo taj virtuelni problem. Formalno-pravno, veliki broj zaposlenih, ako se gleda po plaćanju doprinosa, neuporedivo je manji i onda se javljaju deficiti u zdravstvu, u penzijsko-invalidskom osiguranju i onda država, kao univerzalni garant, mora da se otvara preko budžeta da interveniše. Formalno-pravno to sve ide normalno, u skladu sa Ustavom i zakonom. Država mora to da garantuje, nema ko drugi. Ko će drugi da garantuje? Država je propisala obavezu, država je preuzela i odgovornost ukoliko se obaveze ne ispunjavaju i ne omogućava ljudima da koriste svoja prava.
To da rešimo s Centralnim registrom? Ajte, molim vas. S kompjuterom da rešimo taj problem? Ajte, molim vas. Kako može jedan kompjuter koji vodi evidencije da reši problem proizvodnje? U ovoj zemlji se ne proizvodi roba, ne vrše se usluge. Tajkuni, uvoznički lobi završio posao, po damping cenama uvozi ovde i bofl i sve, platni promet u stranim rukama. To kompjuter ne može da reši, apsolutno ne može da reši. Da ovo pruži veću zaštitu građanima? Nema šanse. Da će građanin da ima veću zaštitu od bolje evidencije? Ma, nije problem evidencija, to znamo svi.
Mi imamo još jedan mentalni problem, gospodine Ljajiću. Vlada kaže da je ovo godine, nije bitno preko kog ministarstva, sad su svi tamo deda mrazevi, u svim ministarstvima, planirala ne znam koliko milijardi da vrati privredi. Kako? Davaće kredite preko banaka za likvidnost ili da nešto omogući.
Ajde, ljudi, da postavimo sada jedno pitanje – odakle u budžetu te pare? Po osnovu poreza, carina, akciza i na drugi način. Kome će Vlada ili ministarstva da daju to? Odabranima, selektivno. Ako ste već planirali toliko milijardi da vratite privredi, zašto privredu ne oslobodite poreza u nekom delu? Pa da smanjite sa 12% na 10% ili na 8%, pa PDV da smanjite sa 18% na 16%, i onda ste linearno celokupnu privredu rasteretili. Smanjili ste njihove izvorne obaveze. Po tom osnovu više ostaje za akumulaciju i proizvodnju. Ali, neće to Vlada da radi, jer onda nema kontrolu nad svim privrednim tokovima.
Malo je čudno da na zakonu koji se tiče kompjutera otvaramo ove krupne teme. Ali moraju da se otvore ove krupne teme, jer se praktično ovakvim zakonima prikriva postojanje tih velikih problema, a to je - malo se radi, malo se proizvodi, mnogo se uvozi, platni promet u inostranim rukama, organizovani kriminal, raspoređen kapilarno na svim mogućim mestima, uvek je za dva koraka ispred države i kreira sve u državi. Hvala bogu, moju stranku ne kontrolišu ni oni, ni tajkuni, niti ovi strani obaveštajci, pa verovatno mnogima i ne odgovaramo zbog toga, ali imamo obavezu da kažemo šta je istina i šta je stvarno problem.
Nije problem kompjutera sa evidencijom. Tolike godine su postojale te evidencije. Tačno se zna podeljen posao, zna se ko vrši kontrolu, da li je izvršena uplata, da li je pravilno izvršen obračun itd. Zna se da je krajnja evidencija bila u penzijskom i invalidskom osiguranju jer, u krajnjem slučaju, svi moraju da se jave posle za penziju, pa je obrazac M-4 bio bog i batina za sve. Tako je bilo, tako jeste i sada, tako i treba da bude i to ne treba da se menja.
Ali se ovde nekome otvorila klapna, IDA uslovi banke, da se uzme kredit, treba da se izvrši transformacija države, strukturne promene u državnim organima, u organizaciji države… To tako zvuči strašno, a onda kada se to svede na nivo konkretnog, imamo problem kompjutera. Ovo je zakon o kompjuteru. O kompjuteru koji treba da poveže tri organizacije koje se bave obaveznim osiguranjem, obveznike plaćanja doprinosa, pravna i fizička lica, da se da mogućnost osiguraniku da izvrši uvid i da Poreska uprava povratno informiše šta je naplaćeno (što dobrovoljno, što prinudno). Znači, jedan kompjuter centar, centar za uzbunjivanje, eto.
A šta da rade ovi iz Montaže? Ne vraća im knjižice, otvara firme, kupuje po Beogradu, firma fantastično posluje, a oni dve godine ne dobijaju platu niti radne knjižice. Ništa ne dobijaju. Kasnije ću vam ispričati - i Cvijićeva i firme u Crnoj Gori itd. Sad se borite protiv mafije. Ima verovatno elemenata i da se vidi način kako to funkcioniše. I sada tražite da mi damo saglasnost za zakon o kompjuteru.
Jedinstveni broj, kaže – slučajno izabrani broj. Šta je to, slučajni prolaznik? Ajd', neka vam bude da se igrate, ali zašto bismo mi učestvovali u toj vrsti igre? Vi sada nas terate da vam pričamo o kompjuterskom programu. Pa, nas kompjuterski program ne interesuje. Nas interesuje ono što je fundamentalno. A to fundamentalno, nadam se da sam za ovih nekoliko minuta uspeo da skrenem pažnju javnosti da sve što leti nije za jelo.
Samo nešto malo da objasnimo i mislim da je dobar povod baš ovaj amandman gospođe Plećević.
Osnovni problem ovog zakona, ma koliko nekome delovalo smešno što sam na početku rekao da se radi o kompjuteru, upravo je to što niko ne zna šta reguliše ovaj zakon. Da li ovaj zakon sadrži nešto što je povereno ovlašćenje? Da li država poverava neko ovlašćenje za neki posao? Nema te odredbe. Šta je taj Centralni registar? Pravno lice. U kom je karakteru? Javne službe. Ko ga osniva? Osniva ga Vlada, ne osniva se zakonom, nego aktom Vlade. Koji su poslovi u nadležnosti? Evidencija. Veliki hvalospevi oko evidencije. Čovek će da zna pre nego što podnese zahtev za penziju da mu nije uplaćen doprinos. Ne znam što bi to bilo epohalno što bi čovek dobio informaciju da mu pet godina nije uplaćivan doprinos. Biće radosniji za to saznanje.
Osim toga, da li ovde postoji nešto što propisuje u kom postupku oni rade? Ima samo postupak kako se dobija broj i ima nešto kako da se koriste podaci. Ko koristi podatke? Statistika, Uprava prihoda itd. Izvinite, molim vas, ali zašto donosimo zakon kojim se reguliše ništa? Kažite mi gde je u ovom zakonu ta odredba - kada se osiguranik javi, dobiće te podatke, ukoliko ne dobije podatke, šta može da radi; ukoliko dobije podatke, pa ne može da ostvari neko pravo, šta on da radi da ostvari to pravo koje ostvaruje kod nekog drugog. Nema.
Izvučene su neke odredbe o nekim evidencijama iz tri-četiri zakona, uzet kredit da se napravi Centralni registar... Po vama će osiguranici da budu u istom položaju kao i akcije. Koja je razlika? Kod Centralnog depoa za akcije i za hartije od vrednosti imate odredbe o postupku, kako se registruje itd. Ovde nemate čak ni odredbu o postupku. Ovde je osiguranik ispod nivoa akcije, ispod nivoa hartija od vrednosti. Nisam ja napisao, nemojte da me gledate, to piše u vašem zakonu.
Nema nijedne odredbe o pravima građanina, pojedinca i osiguranika kako se štite njegova prava po ovom zakonu, pa čak i pravo da dobije informaciju. Obratio se da dobije informaciju, nisu mu dali informaciju. Šta da radi dalje, koje odredbe primenjujete, po kom propisu on da se žali? Znate, po Ustavu, uvek kada se građanin obrati državnom organu, mora da mu se obezbedi pravo na žalbu. Ako ne dajete pravo na žalbu, onda ima pravo da pokrene upravni spor. Nema nijedne odredbe.
Da li je ovo povereni posao državne uprave? Nemate nijednu odredbu gde piše da je to povereni posao. Pričate o javnoj službi jedne institucije koju osniva Vlada. Kažite mi koja još javna služba u Srbiji postoji osnovana aktom Vlade, a da nije osnovana zakonom.
Ovaj zakon nije osnivački akt za Centralni registar, nego pojedinačni akt koji treba da donese Vlada. Pobrkali ste sve. Ne znam kako je ovo moglo da prođe u zakonodavstvu. Ovo je otprilike kao neko prepisivanje. Prepiše se nešto, na primer iz belgijskog zakonodavstva, gde su ovi u Belgiji pokušavali da prilagode neke standarde EU.
A je l' znate kako je to u EU? U Belgiji se to radi preporukom ministra, u Francuskoj uredbom Vlade, u Nemačkoj zakonom. Znači, ista materija, od države do države, u zavisnosti od ustava dotične države, određuje se i u kojoj formi se nešto reguliše i ko je nadležan. Verovatno je neko, u uslovima gde postoji nadležnost Narodne skupštine, prepisao dokument iz Belgije, gde je u nadležnosti ministra i neke njegove preporuke i nekog njegovog zaključka.
Naravno, kada prepišete nešto iz belgijskog zakonodavstva ili propisa, pa kažete – da, ako važi u Belgiji, tako mora da bude i u Srbiji, onda dolazite u problem. Prvi problem – nadležnost, drugi problem – organi, treći problem – postupak. I sve nešto veštački ubačeno, što ne odgovara našem pravno-političkom sistemu.
I zato, malo vam je bilo čudno na početku što sam pričao, pričamo o jednom zakonu koji treba da zameni kompjuter. Pričamo o kompjuteru, ali ne pričamo o tome kako će kompjuter da radi, kako će da funkcioniše, kakva će baza podataka da bude, nego pričamo o tome kako će ljudi da hrane taj kompjuter podacima. Zašto? Zato što je uzet kredit da se napravi kompjuter.
U obrazloženju se priča nešto. U načelnoj raspravi stekao sam utisak da će se posle ovog zakona doprinosi plaćati dva meseca unapred, toliko su ga hvalili. Znači, doprinosi će da idu kao avans dva meseca pre nego što radnik odradi taj mesec. Kad se raščeprka ovaj zakon, malo se pogleda šta je napisano, vidi se – ništa. Apsolutno ništa.
Zašto bismo mi saučestvovali u tome, zašto bismo podsticali lažnu nadu, velika očekivanja, da nas sutra neko proziva - svi hvalili pa se i vi priključili. Ma, ne hvalimo ništa, nego kritikujemo. Ovo ne rešava problem. Problem nije u kompjuteru, da li on ima struju, da li nema struju, da li su operateri spremni i sposobni da rade. Ne, nije to problem, problem je mnogo ozbiljniji, o tome je Gordana Paunović malo više pričala.
Znate i sami da se trećina razloga zbog čega firme koje se nalaze na listi stečajeva, to je negde oko 60-ak hiljada prema poslednjim podacima, pokazuju nelikvidnost i insolventnost odnosi na potraživanja utvrđena sudskim presudama, na osnovu sudskih rešenja o izvršenju. To se nikada nije desilo kod nas. Druga trećina su obaveze prema državi, to su pre svega porezi i doprinosi, i tek na trećem mestu, ta poslednja trećina su obaveze prema bankama po osnovu kredita. Kad se pogleda struktura obaveza iz uzroka zbog čega se dolazi do stečaja, sve je jasno.
Ne može Centralni registar da reši ni trećinu tih problema, a vidite i sami da nema nijedne odredbe koja garantuje zaštitu prava pojedinca koji se javi. Biću mnogo srećan ukoliko saznam da mi šest godina nije uplaćen doprinos.
Molim vas, da li se sećate da smo prošle i pretprošle godine donosili neke zakone kojima smo omogućili onima koji nisu platili doprinose za zdravstveno osiguranje da mogu da krenu, ako redovno isplaćuju, da će imati zdravstvenu zaštitu, da se reprogramiraju dugovi, 45 milijardi dinara, je l' se sećate? Bilo je to u onoj zgradi. I tada smo rekli da to ne rešava problem.
Evo, vidite, sada idete s ovim. Ni ovo ne rešava problem. Naši problemi su u proizvodnji. Finansijski sektor ne može da reši te probleme, jer se u finansijskom sektoru peru pare. Ljudi, peru se pare. Teška srca to pričam, ali je tačno. Još nije to demantovano. Jer, jednostavno, kada se podvuče crta i kada se vidi plus, plus, minus, minus, saldo – minus. Svake godine minus, minus, minus, minus.
Negde mora da se podvuče crta, da se kaže – e, ne može više ovako. Zbog toga mi pričamo. Zato mi ukazujemo na ove probleme.
Jutros sam najavio šta bi bila tema ovih naših današnjih pitanja i, naravno, dobili smo od građana veliku dokumentaciju. Koliko je to tačno, koliko nije tačno, odakle to poslanik zna. Znate kako je sa poslanicima. Pozovu ovi dole sa obezbeđenja, kažu – jeste vi taj i taj? Jesam. Traži vas taj i taj, ima neka dokumentacija. Mi uzmemo tu dokumentaciju i pogledamo. Ako to ne bismo uradili, onda kažu – vi radikali ne komunicirate s građanima, pa sutra u novinama može svašta da ispadne. Ali nije bitno, radi se o sledećem.
Grupa radnika preduzeća "Montaža", ovde iz Kosovske ulice, dostavila je dokumentaciju iz koje se vidi da oni imaju veliki problem sa ''rukovodstvom'' i vlasnicima nakon privatizacije tog preduzeća, a to je neki Miomir Pajković, bivši direktor. On se, čovek, hvalio. Odakle ti pare? Kaže – dali mi prijatelji. I on je odande, znate, iz Šarićevog kraja. Šta kažu? Da, Novi Sad, tamo je "Putnik", svašta ima.
Je l' vi mene slušate, gospodine Đeliću, il' me ne slušate? Ja vas slušam, a vi mene ne slušate kad pričam. Vi se samo smeškate. Samo se vi smeškajte, ali slušajte.
Šta je problem ovih ljudi? Problem je ovih ljudi što ih ima valjda oko 200 u ovom preduzeću, što ne mogu da rade, neće niko da ih angažuje, a ta firma posle privatizacije 2002. godine… Inače, procenu privatizacije je radio vaš predsednik Vlade gospodin Mirko Cvetković, pa je bila velika vrednost, pa je to smanjeno, pa smanjeno, pa onda ovaj kupio uz pomoć prijatelja.
On seli poslove od Rusije, preko Crne Gore, ovde, pa evo ima dokumentacija za Cvijićevu, pa ima neka dokumentacija za neku firmu… (Sad znate kako je došlo ovo. Zapljusnula vas je Evropa, da polomiš jezik dok pročitaš kako se zove firma.) …"Tvibo", kako se beše zove, ne znam ni ja, pa onda "Montaža Montenegro", Podgorica, kupili su i "Termovent", u Andrijevici je, sad se to zove ''MP klima produkt'' itd.
Dva su pitanja vrlo važna. Daću vam posle, Gospodine Đeliću, ovu dokumentaciju, da podsetite Mirka Cvetkovića jer je tu i njegova procena. Kažu da je i on uključen. Ne znam, nisam sproveo istragu. Da sam sproveo istragu, onda bih pričao da je tačno. Kažu da je u pitanju poprilično organizovani kriminal. I u pogledu uskraćivanja osnovnih prava zaposlenih ljudi…
Taman sam počeo, gospođo Đukić.
Cilj ovog amandmana jeste da se iz zakona izbriše nešto što ne postoji. Donekle mogu da shvatim odgovor Vlade, odmah da se razumemo. Još, čini mi se 1993. godine, tako beše, Ustavni sud je proglasio da taj član nije u skladu sa… Pobrkao sam, izvinite, ovo se odnosi na besplatno objavljivanje opštih akata. Pazite, naš amandman i ono što ste vi odgovorili, ne komunicira. Mislim da smo isto mislili.
Znači, tamo gde postoji obaveza po zakonu da se određeni opšti akt mora objaviti Službenom glasniku ne podleže plaćanju, ali zašto onda i kada su u pitanju drugi organi i organizacije gde takođe postoji zakonska obaveza? Vi sada brišete te dve reči, odnosno tri – organi i organizacije. Mislim da nepotrebno to brišete, ali kada sam već uzeo reč, gospođo Đukić-Dejanović, a tiče se sledećih amandmana, sve je to povezano, da ne bude neke zabune.
Znate, ako je Ustavni sud za određeni član zakona utvrdio da nije u saglasnosti sa Ustavom Republike, ovde imamo situaciju da se radi o bivšem ustavu, onda se postavlja pitanje – zašto taj član da postoji u tekstu zakona i da se precrta i da stoji ili dole u nastavku negde da taj član više ne važi, s obzirom da je odlukom Ustavnog suda stavljen van snage?
Gospodine Markoviću, vrlo često menjamo zakone, pa se promeni neki član. Sa izmenama i dopunama tog zakona gde se taj član menja ili uklanja, njega više nema. Ako je to uradio Ustavni sud, onda takođe ne bi trebalo da postoji u zakonu. Zašto postoji opasnost?
Ne kažem da je praksa ovo što ste odgovorili, to jeste praksa, ali moramo da menjamo praksu. Evo zbog čega vam to kažem. Sećate se da je bio zakon o nadziđivanju i pretvaranju zajedničkih prostorija u stambene objekte.
Ustavni sud Republike Srbije je nekoliko puta vodio neke postupke i doneta je odluka od strane Ustavnog suda da se neki članovi stavljaju van snage, ali moram da vam skrenem pažnju da je onda i Narodna skupština 1993. ili 1994. godine donela Zakon o stavljanju van snage tog zakona, a zbog toga što su neki postupci bili u toku našlo se solomonsko rešenje da tamo gde je doneto prvostepeno rešenje, gde je postojao postupak itd, okončaće se po zakonu koga više nema.
Naravno, krenuli su problemi. Vi čak danas u opštinama imate posebna odeljenja u čijem opisu poslova stoji i da rešavaju po zahtevima po zakonu koga više nema. Tog zakona nema ne od pre dve godine, nego od 1993. ili 1994. godine.
Zato postoji ta opasnost i zato smo ovim amandmanima, ne ovaj konkretno, nego ova dva sledeća, koristim vreme koje stranka ima, tražili da ono što je Ustavni sud proglasio da nije u saglasnosti sa Ustavom Republike ne bude više u tekstu zakona, da ga mi uklonimo. Zašto?
Imamo i obavezu i ne treba da stoji ni kao istorijska odredba. Ti članovi postoje kada se napravi retrospektiva od prvog donošenja izmena, dopuna itd, ali kada je Ustavni sud već odlučio dajte da ga uklonimo, da ne postoji, tim pre što je ovo odluka Ustavnog suda iz 1993. godine i nema nikakvih pravnih posledica 2010. godine.
Ustavni sud kada je odlučivao 1993. godine, to je čini mi se savezni, odlučivao je u skladu sa tada važećim ustavima. U međuvremenu je donet novi Ustav 2006. godine, tako da ni sa gledišta tog istorijskog aspekta ne treba da postoji u zakonu više.
Ne sporim ono što je odgovorila Vlada, to jeste praksa, ali moramo da menjamo tu praksu. Kao primer zašto treba da se menja praksa baš uzeo sam ovaj zakon iz 1993. godine o nadziđivanju koji ne postoji od 1994. godine. Na stranu tog što i danas neki građevinski magnati i investitori vrše nadziđivanje i pretvaranje po tom propisu koji ne postoji i danas.
Dokaz za to – pogledajte nadležnosti pojedinih organa lokalne samouprave. Imate tamo odeljenja za imovinsko-pravne poslove ili za stambeno-komunalne poslove, pa kad se taksativno navodi šta je nadležnost tog organa, stoji čak i primena ovog zakona, a zakon ne postoji.
Navodno, zaostali predmeti iz 1993. godine, to teško neko da može da nas ubedi da baš postoji neki predmet iz 1993. godine. Ako postoji, onda su to verovatno oni kapitalci koji treba nadzidaju na nekoj teritoriji neku veliku zgradu.
To pitanje danas se rešava, ali sa poštovanjem pravila imovinskog prava. Taj zakon se nije zasnovao na pravilima imovinskog prava, nego na pravilima korišćenje iz stanarskog prava. To više ne postoji.
Zato je važno da naše propise treba očistiti od onog balasta koji stoji nekom greškom u našim propisima. Toliko.
Samo bih jednu rečenicu da kažem, s obzirom da smo svi svesni toga da je ovo problem.
Po novom Zakonu o Narodnoj skupštini mi treba poslovnikom da regulišemo mnoge stvari, a imamo posebno obavezu da se formira radna grupa ili radno telo, nije bitno kako se to zove, koje treba da donese standarde, kako treba da izgledaju naši zakoni. Tu je mesto i prilika kako da se ovo uredi.
Stvarno ovo predstavlja veliki problem. Slažem se sa istorijskog aspekta da treba da stoje kako su koji zakoni doneti, kako su menjani itd, ali kada se gleda ona važeća varijanata treba očistiti od onoga što ne važi, pogotovo kada se radi o istorijskim datumima 1993, 1994. godina, odluka Ustavnog suda se odnosila na onaj ustav, a sada je neki novi ustav itd. Treba jednostavno promeniti praksu, jer neko može da bude veliki mangup pa da to zloupotrebi i toga smo svesni.
To je onaj amandman, kada se već vrše izmene Zakona o opštem upravnom postupku i ukoliko su se u ovoj sali pre osam godina gotovo svi poslanici opredelili za jednu inicijativu kako sačuvati naš jezik, eto cilj ovog amandmana jeste, da podsetimo i poslanike i javnost, da je umesto reči "rukovodilac" primerenija reč "starešina organa uprave", a ne "rukovodilac organa uprave".
Da sada ne pričam kako to izgleda kada u novokomponovanom kvazisrpskom jeziku i funkcije počnu da se izražavaju u rodovima, pa u ženskom rodu – predsednik-predsednica, tako da postoje neka gramatička, pravopisna i druga pravila koja ipak zahtevaju neko poštovanje.
To je ta naša intervencija. Mi ne sporimo obrazloženje koje je dato povodom ovog amandmana, gde Vlada izražava negativno mišljenje. S pravom se poziva na veliki broj zakona gde je ušla reč "rukovodilac organa" i to može donekle i da se shvati. U vrlo značajnim propisima je to prošlo – Zakon o državnoj upravi, pa da sada ne ređam sve redom koji su u međuvremenu doneti.
Mislim da je vreme da se malo trgnemo, da malo čuvamo tu našu neku samobitnost. U raspravi u načelu naši predstavnici su dokazali, ako mogu da kažem, i te istorijske korene i uopšte genezu tih pojmova.
Naravno, pozvali smo se i na Lazu Kostića i Slobodana Jovanovića, naše istaknute naučnike koji su ovu oblast razmatrali. I ovo što sada pričam povodom ovog amandmana uslovno shvatite kao još jednu u nizu inicijativa da se sačuva ono što su naši koreni. Jer ipak "starešina organa uprave" je odavno bilo kod nas. Kasnije je to menjano u vreme samoupravljanja i u vreme onih jezičkih varijacija na temu "bratstvo-jedinstvo" itd.
Koristim priliku ujedno i da kažem da je nama stvarno potreban jedan moderan Zakon o opštem upravnom postupku. Potreban nam je jedan zakon koji će naravno biti zasnovan na načelima na kojima je i Ustav RS, koji treba da omogući efikasan rad organa državne uprave kada rešavaju o pravima, interesima i onome što je zakonom propisano. Kada posao rade nadležni državni organi naravno da treba uzeti u obzir i ovo moderno doba i potrebu da se taj postupak ubrza, da bude efikasniji, da bude ispravniji itd.
Verovatno u nekom sledećem periodu je potrebno doneti jedan novi zakon o opštem upravnom postupku, a ovo što se sada radi ovim izmenama i dopunama jeste stvarno usaglašavanje sa nastalim promenama. Nema više SRJ, nema jugoslovenskog državljanstva, nema saveznih organa, saveznih zakona i gotovo da sam sve promene i pobrojao. Otprilike radi se na terminološkom usaglašavanju i usklađivanju.
Međutim, ima potrebe da se neki instituti, po pravu nadzora itd, vanredna pravna sredstva, ima puno elemenata gde treba da se suštinski promeni ovaj naš zakon. Nije to nešto epohalno, ali suštinske promene, uzimajući pre svega ovo što život nameće svakodnevno, jer ipak moramo da pratimo ovaj brzi ritam, da građanin ne čeka na rešavanje njegovih prava i obaveza.
Ima i još jedan deo koji je tu značajan, a to će verovatno predstavnici Vlade, i ako je u mogućnosti ovaj naš Republički sekretarijat za zakonodavstvo, ako su u mogućnosti da to sagledaju.
Posle najezde agencija koje smo imali od 2005. godine, pa bez obzira kako ih je ko tumačio, da li samo kao regulatorna tela ili nešto drugo, moramo principijelno da rešimo problem – javna služba, upravna organizacija, organ uprave, inspekcijski nadzor, nadzor.
Na principijelan način i da se to provuče kroz sve naše propise, jer ukoliko to ne budemo uradili, onda ćemo imati stvarno veliki broj kapilarnih, paradržavnih organa koji se pitaju za sve i za svašta, a država nema nikakvog uvida.
Država je jedino odgovorna. Kada kažem država, pre svega mislim na vlast. Ono što kažemo lokalna vlast, to nije država, to je lokalna samouprava. Kada kažemo vlast, mislimo pre svega na Vladu i na organe državne uprave. Organi državne uprave su ministarstva. Zna se, ako su u pitanju stručni poslovi, može upravna organizacija. Kod javnih službi već imamo svojevrsnu zbrku.
Mislim da ovu današnju raspravu treba i u tom smislu protumačiti kao ne samo upozorenje ili poziv, nego nasušna potreba da uozbiljimo ono što se zove državna vlast. Uozbiljimo u smislu normativnog uređenja, kako sa gledišta nadležnosti, tako i sa gledišta, evo, sada se nalazimo na ovom terenu gde je postupak.
Ovaj Zakon o opštem upravnom postupku gotovo da primenjuju svi. Kažem, gotovo primenjuju svi. Ne primenjuje se nešto u sudovima, donekle u tužilaštvima, ali se već njihova uprava zasniva na ovome, a da ne pričamo o lokalnoj samoupravi, ministarstvima, upravnim organizacijama, javnim službama, donekle javnim preduzećima.
Uostalom, na tim načelima rade i svi drugi. Zato je potreban vrlo precizan, jasan propis kojim će da bude sve rešeno na unapred poznat način, sa garancijama poštovanja postupka. Ma koliko postupak bio forma, on treba da bude velika garancija da bi se u pravilnom postupku razmatralo o pravima i interesima građana.