Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Posle današnje rasprave, mislim da je svima jasno da je ovo izuzetno dobar i demokratski Poslovnik, jer daje prostora da i predstavnici Vlade čuju argumente zašto opozicija smatra da su pogrešili, a, mada će ovo biti u odloženom prenosu, i oni koji su zainteresovani moći će da čuju i da vide šta se to priprema.
Mislim da ste vi nakaradno shvatili Ustav Republike Srbije i da iz toga ide čitav niz ovih, kako bih rekao, problema, koji ne mogu da se zadrže. Vidite, iz odredbe člana 150. Ustava Republike Srbije, koja se odnosi na nepremestivost sudije, proizilazi, logički, odredba o tome da je nemoguće da Visoki savet sudstva određuje broj sudija i sudija porotnika u sudovima. Ova odredba se neminovno nastavlja na zakon. Nešto što je standard, Ćosić to dobro zna, sve što Ustav kaže da treba da se reguliše zakonom, daje ovlašćenje da se zakonom uredi samo način ostvarivanja nekog prava, a da se ne zalazi u samo pravo.
Gospođa Judita je, sa svojim prijateljima iz stranke, podnela amandman na član 13. stav 3, gde se reguliše jedna situacija da Visoki savet sudstva donosi odluku kojom sudija nastavlja da obavlja svoju funkciju. Međutim, u prethodnom članu, vi ste ne samo interpretirali, nego unakazili odredbu Ustava. Pogledajte član 12. stav 3. Kaže – izuzetno, lice koje se prvi put bira za sudiju, bira se na tri godine. To je materija koju je rešio Ustav Republike Srbije.
Ne može da to bude izuzetno, kad je to pravilo. Zašto vi kažete – izuzetno, na tri godine, kada je to regulisano Ustavom, član 146 – lice koje se prvi put bira za sudiju, bira se na tri godine? Pustite vi drugi stav. Kako može da bude izuzetak u odnosu na stalnost funkcije? Zakon nema funkciju da prepisuje odredbe Ustava, jer ako zakon treba da bude Ustav dva, onda nam nije potreban. O tome se radi.
Kažete: ''Ako sud bude ukinut'', a ta materija je već regulisana ovom odredbom člana 150. Ustava Republike Srbije, ''sudija nastavlja funkciju u sudu koju preuzima nadležnost'', odnosno sudska funkcija ne prestaje ako bude smanjen broj sudija u sudu u kome obavlja sudijsku funkciju.
Objasnite mi kako može da dođe do te situaciju. Visoki savet sudstva sada kaže, od 24 ovih sudova, smanjićemo na 23. Vi ste sve predali Visokom savetu sudstva. Kako niste? Jeste li rekli – broj sudija i sudija porotnika određuje Visoki savet sudstva. U članu 10. ste rekli – Visoki savet sudstva određuje koliko će sudija da radi u jednom sudu i koliko će sudija porotnika biti u tom sudu. Ova odredba je logični nastavak toga. Ona kaže – ako se smanji broj sudija, bilo je 50, pa ste rešili, Visoki savet sudstva, da bude 48, šta ćemo sa tom dvojicom sudija?
Ta materija je regulisana zakonom, odnosno Ustavom. Ja sam vam rekao, to je član 150, koji kaže – u slučaju ukidanja suda ili pretežnog dela nadležnosti suda. Pa, ne bira se sudija za pretežnu nadležnost nekog suda. Ako je neko sudija, po vašoj nomenklaturi, osnovnog suda, on je sudija osnovnog suda. U kom će odeljenju da radi, na kojim sporovima da sudi, to je stvar unutrašnje preraspodele sudskog poslovnika. Vi sada kažete – ukoliko se deo nadležnosti tog suda smanji, poremeti, a taj sudija je radio u tom delu, postaje višak radne snage.
Sudija nije običan zaposleni. Vi morate da shvatite da sudija, pored onoga što je sudska nadležnost, što je propisano zakonom o uređenju sudova, ima i tzv. adhezionu nadležnost, nadležnost koja potiče iz same činjenice da se neko bavi sudijskom funkcijom.
Do te lekcije možete da dođete ako malo čitate odluke Evropskog suda za ljudska prava. Ovo je ozbiljna tema, ljudi. Vi, kvazinormama, uništavate nešto. Vi ovde šaljete jasnu poruku sudijama da, bez obzira na to da li je izuzetno radio tri godine kao sudija na probnom radu, ili je izabran, kako vi to kažete, da trajno obavlja tu funkciju, a ja ne znam koja je razlika između trajnosti i stalnosti, njemu je garantovano da ne može da se premešta tek tako.
Ne možete vi čoveka da premestite bez njegove saglasnosti, pa ste ovde, u zakonu, ušli u priču – ista vrsta, isti rang itd. Zašto? Nepotrebno. Sve ste vezali za broj sudova, broj sudija, a to ste vezali u nadležnost Visokog saveta sudstva. Vi onda zalazite u pravo sudija na vršenje sudske funkcije. Vi, direktno, ovim zakonom dajete za pravo da se neko meša, potpuno nedozvoljeno, u nešto što ste propisali kao stalnost.
Uzmite sudiju koji je izabran da trajno vrši sudijsku funkciju. Zbog činjenice da će broj sudija i sudija porotnika da određuje Visoki savet sudstva, on je u stanju neizvesnosti, i ko će biti raspoređen, ko će biti upućen u drugi sud, i na osnovu čega.
Ja sam vam čitao malopre odredbe o organizaciji, sastavu, da to mora da se uredi zakonom. Ako nešto mora da se uredi zakonom, to ne znači da se zakonom prenosi ovlašćenje na nekog drugog. Uostalom, sve što bi moglo da bude nadležnost Visokog saveta sudstva, propisano je članom 154. Ono, na kraju, što kaže – i druge poslove u skladu sa zakonom, vi treba isuviše restriktivno da tumačite, a ne da proširujete ovlašćenja iz člana 154. Vi ste proširili ovlašćenja iz člana 154.
Uzmite 154, uzmite 150. i uzmite odredbe čl. 143. i 146, da li možete primenom ovih normi, koje su obavezujuće, ustavne norme, da nađete ovu logiku koju gurate od člana 10, preko člana 12, i evo, sada kod člana 13? Naravno, provocirate ovakav amandman. Potpuno je svesna žena, pošto ima iskustva u sudu, da je ovo što su oni predložili samo pokušaj da se zaustavi ovo što ste planirali. Ti kriterijumi i sve to mora da bude propisano zakonom, a ne da zavisi od Visokog saveta sudstva.
Jednostavno, neke stvari u pogledu prava moraju da se urede zakonom, ne mogu da se spuste na nivo podzakonskog akta, ili da se devalvira tako što bi se iz materije zakona prepustilo nekome, pa neka to bude čak i najviši organ, ako mogu tako da kažem, u pogledu statusa u pravosuđu, kao što je Visoki savet sudstva. Doći ćemo i do tog zakona. Vi ste tu dali neograničena ovlašćenja Visokom savetu sudstva, pogotovo ovom prvom, ili nultom sazivu, sastavu tog visokog saveta sudstva. Ovaj ''nulti'', samo u Bibliji ima, i nigde više.
Zašto ste dali? Da biste unakazili pravosuđe. Vama nije potrebno uređeno sudstvo. To je početak i to je kraj celokupne ove operacije koje se zove set pravosudnih zakona. To, prosto, izvire iz svake odredbe. Neka merila, neki kriterijumi moraju da se urede zakonom. Ne može da se prepusti slobodnoj volji Visokog saveta sudstva, a vi ste to prepustili, koristeći nešto što omogućava jedna vrsta tumačenja ovih nekoliko odredaba Ustava, o kojima sam vam pričao.
Ja ovo pričam sa gledišta Ustava, ne sa svog gledišta, zato što smatram da u Ustavu nije dobro urađeno. Poštujem Ustav, ali smatram da je katastrofa za legitimitet i legalitet sudijske funkcije da sudije na probnom radu, izuzetno, bira Narodna skupština, a za trajno vršenje funkcije – Visoki savet sudstva.
Ako ste išli na to polovično rešenje, mislim da je situacija trebalo da bude obrnuta, da Visoki savet sudstva bira, pa neka budu tri godine na probnom radu, a kada se dokažu, da dobiju legitimitet u Narodnoj skupštini. Međutim, ne, vi želite politički uticaj i dominaciju preko Visokog saveta sudstva, i to onog nultog sastava, koji će da se napravi za nekoliko meseci, gde će sudije da biraju ljudi koji nemaju legitimitet kao sudije, njihov legitimitet se ne zasniva na izborima po zakonu, novom, nego na bazi zatečenog stanja.
To je ta podvala koja se priprema za naše pravosuđe. Ne želim da plašim sudije, oni treba da se drže Ustava i zakona, propisa, i da sude na osnovu propisa, a, naravno, uvek je prisutan i njihov osećaj za pravdu, ali zasnovan na savesnosti, časti i poštenju.
Toga nema ovde. To se sve dovodi u pitanje ovakvim rešenjima. Ovde se strašne poruke šalju sudijama, budućim sudijama, ili, da budem precizniji, kandidatima za buduće sudije – budite dobri, vidite kakva ovlašćenja imamo, vidite šta možemo da uradimo, vidite da ''nulti'' sastav Visokog saveta sudstva može sve i svašta.
Vi ne možete da govorite o slobodnom i nezavisnom sudiji, koji je u osnovi nezavisnog i samostalnog sudstva, ukoliko pitanje njegovog ''radnog mesta'', funkciju sudije tog suda dovodite u pitanje ovakvim odredbama, a ovo se, svakako, dovodi u pitanje činjenicom da broj sudija i sudija porotnika određuje Visoki savet sudstva a ne, zakonom, Narodna skupština.
Zakonom, Narodna skupština treba da to propiše, jer je to u duhu ovog ustava, i po principu stalnosti obavljanja sudske funkcije, i po svim ovim principima i načelima, to su načela UN-a doneta pre 20 godina, koji se primenjuju svuda u svetu. To su minimalna načela koja garantuju samostalnost i nezavisnost sudstva. Počinju od toga što se ustavom ili zakonom propisuje samostalnost i nezavisnost, pa dalje, preko stalnosti sudijske funkcije, preko materijalnog položaja, pa čak i udruživanja sudija, čak i to postoji. To mora da se kaže, mada meni to ne odgovara, ali to mora da se kaže kad se priča o tim standardima, to piše, to je međunarodni standard. Ovde imamo situaciju da se to iskrivljuje.
Naravno, moguća je situacija da se ukine sud. Naravno, moguća je situacija da se nešto promeni, ali to mora zakonom da se konstatuje. Nije sudija, kao običan šloser, na radnom mestu, pa će da mu da Peconi otkaz. Statusno, radni odnos sudije je jedna stvar, a sudijska funkcija je druga stvar. Mi ovde pričamo, pre svega, o ovoj stvari, a to je sudijska funkcija. Ako vršenje sudijske funkcije nema ove garancije o kojima se priča, onda nemamo sudstvo, onda nemamo nezavisan i samostalan sud. Onda imamo partijski sud, koji će, svaki put kada je u Beogradu suđenje, da svrati u Krunsku, da od nekoga dobije tekst kako da izdiktira presudu kada uđe u Palatu pravde.
Ja sam protiv takvog sudstva. Ako ste vi za takvo sudstvo, onda kažite – nas 126 smo za takvo sudstvo, ali kažite jasno da svi građani Srbije znaju za šta ste.
Moram da skrenem pažnju da je stvarno neverovatno da ovakav amandman Vlada ne prihvati. Ako ne prihvatite ovaj amandman, da se briše stav 2. iz člana 16, a treba da se obriše to da Visoki savet sudstva može sudiju vratiti na funkciju pre okončanja postupka za razrešenje, moram da vam skrenem pažnju na posledice koje mogu da se dese.
U stavu 1. ste rekli da onaj ko je u pritvoru, protiv koga se vodi krivični postupak i protiv koga je pokrenut postupak razrešenja, ne može da učestvuje u suđenju, udaljava se sa vršenja funkcije, a onda ste izvukli ovu treću kategoriju – koji su u postupku razrešenja, pa kažete: da, oni bi mogli da vrše sudijsku funkciju iako su udaljeni, jer ako se nagomilaju predmeti, mi ćemo to da vratimo, pa će oni još bolje da izreketiraju stranke. To je poruka koju šaljete.
Ako je neko ušao u postupak razrešenja, dajte, neka se okonča postupak razrešenja, pa kada se okonča postupak, u zavisnosti od ishoda tog postupka, da se reši sudbina tog sudije – ili će biti razrešen, ili će da mu se neko izvini što je pokrenuo postupak razrešenja, ako to ne uspe, i da čovek nastavi da radi. Ali, ako ste pokrenuli postupak razrešenja i taj postupak nije okončan, onda se postavlja pitanje čemu služi taj Visoki savet sudstva?
Moram ove poslanike iz Kragujevca da obavestim, možda vi niste obavešteni, Kragujevčani, malopre je B92 objavio vest da neka firma, ''Citadela'', ne znam, naplaćuje posredničke usluge zato što je u Kragujevac dovela ''Fiat'', i to je 50 miliona evra. Da li je Vlada Republike Srbije dovela ''Fiat'', ili ga je neko drugi doveo, pa vi plaćate posredničke usluge?
Molim vas, ne znam, niti sam gledao B92, čovek mi je javio, kaže – aman, čoveče, gde god se okreneš, kriminal. Mi slušamo – Vlada dovela strateške investicije, Tadić pobedio, G17 osvojio i moguće i nemoguće, doveli ''Fiat'', a, evo, sada agencijska vest da firma koja je to završila traži svoje pare za posredovanje.
Čekajte, ko vam traži pare za posredovanje za ovaj zakon? Da li vam Boško Ristić traži pare za posredovanje za ovaj zakon, Institut za uporedno pravo, Boris Begović, Gaša, Vodinelić? Da li traži neko pare za posredovanje? Ovde sve ima svoju cenu, koja je dupla. Građani Srbije smatraju da je Vlada zagazila u potok do kolena, izvadila ''Fiat'' odnegde, napravili strateški ugovor, evo, prošlo nekoliko meseci i čujemo da se javlja neki posrednik. Ma, meni je bilo sumnjivo čim je onaj čovek došao u iscepanom džemperu da potpiše ugovore. Znao sam da je neka prevara.
Znate šta, zaustavite vi vađenje tih mašina iz pogona "Zastave". Moj savet vam je, zaustavite pre nego što ispadne nešto. Ko zna šta će da ispadne!
Ako ste već pokrenuli postupak za razrešenje sudija, okončajte postupak. Dok traje postupak, on je po službenoj, po sili zakona, udaljen sa sudijske funkcije. Ako računate da, zbog priliva predmeta, možete da vodite postupak razrešenja, a istovremeno da omogućite čoveku da sudi, od tog posla nema ništa, jer neće stranka imati poverenja u tu odluku suda. Neće imati poverenja. Zašto? Kako je moguće da hoćete čoveka da izbacite iz suda, a dajete mu mogućnost da sudi, iako ste ga udaljili iz suda? Ako ste ga udaljili s posla, gde će on da sudi? Na hoklici, ispred kuće?
Onaj koji je udaljen sa posla zbog postupka razrešenja, ne sme da bude u sudu. Da li je tako? Kako mislite da to prekinete, da ga vratite u sud? Na hoklicu, da nastavi suđenje i završi posao?! Mene ne čudi što ''stečajnu mafiju'' puštate na slobodu. Sve je moguće, kada je Boško mogao penzionerke da stavlja na mesto predsednika sudova.
Boško, pazi na taj lap-top, da te ne udari struja.
Mi se sada nalazimo u situaciji da raspravljamo o nečemu što je ustavna kategorija i o nečemu što je predmet regulisanja naših procesnih zakona. Kada se javnost suđenja kao norma ugrađuje u Zakon o uređenju sudova, onda se to radi na principijelnoj osnovi i više kao odraz poštovanja Ustava i drugih zakona koji to regulišu. Sa gledišta materije koju reguliše Zakon o uređenju sudova, ova odredba iz člana 7. je apsolutno nepotrebna. Međutim, kada prosto navale emocije i velika količina ljubavi, onda se na glupost odgovara još većom glupošću, u vidu izliva nežnosti, poštovanja itd. Malopre smo imali prilike da to vidimo.
Samo da skrenem pažnju ustavobraniteljima: ova materija je regulisana Ustavom Republike Srbije, to je član 32. stav 3. Molio bih, ne bih čak ni molio nego bih ukazao, da ne treba ljudi da se ponašaju kao zid, nego da uzmu Ustav u ruke, barem poslanici, da pročitaju, da vide i da zaključe šta je napisano.
U tom stavu 3. stoji, citiram: "Javnost se može isključiti tokom čitavog postupka", ovde se priča o isključenju javnosti, "koji se vodi pred sudom ili u delu postupka, samo radi zaštite interesa nacionalne bezbednosti, javnog reda i morala u demokratskom društvu, kao i radi zaštite interesa maloletnika ili privatnosti učesnika u postupku, u skladu sa zakonom."
"U skladu sa zakonom" u ovoj odredbi Ustava treba tumačiti – u skladu sa Zakonikom o krivičnom postupku, u skladu sa Zakonom o parničnom postupku, u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku, u skladu sa ostalim procesnim zakonima koji se primenjuju. Samo da vas podsetim, naslov ovog člana je "Pravo na pravično suđenje"; znači, odnosi se na postupke pred sudom. Javnost se može isključiti, a ovde je pribegnuto formulaciji – ograničiti. Pogrešan termin, gospođo Malović, potpuno pogrešan termin. Ovaj termin koji ste vi ubacili odnosi se na one poslednje odredbe Ustava Republike Srbije o ograničenjima ljudskih prava, kada su ona moguća, pod kojim uslovima; kad treba da se zaštite temelji demokratskog poretka u Srbiji, onda je moguće ograničenje, vanredno stanje, ratno stanje itd.
Sa gledišta ustavnosti i zakonitosti, najbolje bi bilo ili da ovaj član ne postoji ili da ima formulaciju da se javnost suđenja može isključiti, u skladu sa Ustavom i zakonom. To je najprostija formulacija koja odražava sve. Ako neko pokušava zakonom da prepisuje odredbu Ustava ili da se trudi da bude mnogo pametan, pa stavi prst na čelo pa razmišlja, onda dobijamo najtrapaviju formulaciju.
Nadam se da Vlada neće da prihvati ovo što je gospođa Nada Kolundžija rekla da će oni oberučke da prihvate. Ja nemam ništa protiv toga, samo izražavam mišljenje da to ne bi bilo u skladu sa Ustavom. Pogrešili ste termin. U pravu se vrlo retko koriste sinonimi. Pravo je vrlo precizna kategorija, ima veze sa filozofijom i logikom; bez obzira na to što logičari spavaju, ali ima veze sa logikom i zdravorazumskim rasuđivanjem. Ova, po vama, sitna nijansa prosto dovodi do nakaznog izgleda prava na pravično suđenje u delu javnosti postupka.
Zahvaljujem se građanima Republike Srbije što su, po svim istraživanjima, juče u dobrom broju gledali Drugi kanal. Imali ste prilike posle 22.00 sata da pratite snimak nečega što je javno suđenje. Imali ste prilike da vidite...
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, molim vas da, poštujući član 103, govorite o tački koja je na dnevnom redu.)
Gospođo Čomić, mislim da vi nemate Predlog zakona pred sobom. Član 7. ima naslov - javnost, a odnosi se na javnost sudskog postupka. Koje ću ja stilske figure da koristim i na koji način ću da ubeđujem...
(Predsedavajuća: Dovedite u vezu javnost sudskog postupka i događanja u Skupštini juče u 22.00 časa ili se vratite tački dnevnog reda i amandmanu o kojem izražavate mišljenje, a na osnovu člana 103. Poslovnika Narodne skupštine.)
Gospođo Čomić, molim vas da uzmete primerak zakona koji je na dnevnom redu, amandmane i mišljenje Vlade povodom amandmana. Ja sam pet i po minuta pledirao kako treba da se zaštiti ustavnost u pogledu ovog člana. Skrećem vam pažnju da se ovaj član, kao načelna odredba, odnosi na javnost sudskog postupka i naravno da pozitivnim primerima iz sudske prakse treba da pokažem zašto je mnogo bolje i ispravnije da ovde ne stoji reč "ograničiti" nego "isključiti". Mogu da komentarišem bilo koji sudski postupak koji je dostupan javnosti da bi javnost shvatila koliko sam u pravu. Molim vas da imate ovo pred sobom kada pokušavate da me prekinete. Nećete uspeti da me prekinete, jer pričam o temi, pričam o javnosti sudskog postupka.
Naravno, želim da pokažem i kakva je evropska praksa i kakva je praksa Ujedinjenih nacija kada je u pitanju javnost postupka. Ne znam, vi pričate da grabite prema Evropskoj uniji, valjda želite i te standarde da preslikate ovde. Sada vam samo pričam o jednom standardu koji postoji u Evropskoj uniji. Ako smatrate da je zabranjeno da pričam o standardima Evropske unije, ja ću da se povučem, ali sada pričam i o standardima Ujedinjenih nacija. Mi smo članovi Ujedinjenih nacija, imamo neke obaveze koje moramo da poštujemo. To se, pre svega, odnosi na Međunarodni pakt o građanskim i političkim slobodama. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava... Ja bih vam preporučio da neke moje knjige pročitate; idite do SRS, imam tamo nekoliko knjiga o ljudskim pravima, edukujte se da biste mogli da vodite ovaj parlament.
Dakle, javnost je imala prilike već juče da vidi kako to izgleda kada je sudski postupak javan. Javnost je takođe imala prilike, već 13 meseci, da vidi šta se dešava kada se u tom postupku isključi javnost. Isključenje javnosti je ono kada nema ništa, kada je zatvorena sednica. Kada se javljaju one kockice i oni modifikovani glasovi, to je pod zaštitnim merama. Vidite da tu postoji neka razlika.
Kada je javan postupak, kao što je to bilo sinoć, imali ste prilike da vidite da optuženi može braneći svoja prava i svoje interese da to proširi i na interese celokupnog srpskog naroda, i to baš onog datuma kada svi napadaju Srbiju: i Međunarodni sud pravde, i ovi stranci sa Kosova i Metohije, ovi koji slave neke svoje datume. Videli ste kako se diže magla, a kako padaju sve barijere kada progovori istina. Onda vidite svedoka veštaka zbunjenog, očigledno pripremljenog, prepariranog da ispriča neku priču; ne može da se snađe da odgovori na pitanje kako je moguće da leševi iz Osijeka budu na Velebitu.
Da nema javnosti postupka, da li bismo mi mogli da kontrolišemo kako rade sudije, da li bismo mogli da kontrolišemo da li tužilac falsifikuje, osnovano nešto radi ili dobro vodi svoj postupak? Zato je bitna javnost postupka.
Znači, ako se ograničava javnost, kako ste vi napisali u članu 7, onda to dozvoljava različite interpretacije reči "ograničenje". To može da znači: javnost neće biti prisutna kada svedoči N.N., javnost neće biti prisutna kada svedoči N.N. prvih pet minuta, da ne idem dalje kakve sve ideje mogu da padnu na pamet nekome od sudija koji danas strepe zbog reizbornosti. Sada moraju da se dokazuju da su kompletno "žuti", 100% "žuti". Ukoliko nije 100% "žut", nema ga u sudu. To je ta velika dilema.
Uobičajeno je da se javnost isključi. Ustav je lepo propisao te izuzetke: nacionalna bezbednost, privatni život, zaštita interesa maloletnika i onaj četvrti uslov. Van toga ne treba ići.
Pazite, ako vi ovo ubacite u zakon ili ovako čudnu formulaciju koja se predlaže amandmanom, onda zbunjujete sudije. Da bi sudija dokazao svoju "žutu" boju, on će da baci Ustav, da baci Zakon o krivičnom postupku, Zakon o parničnom postupku, Zakon o izvršnom postupku i uzeće zakon o uređenje sudova i reći – ovlašćen sam da ograničim. Kako? Kako hoću.
Videli ste kako to neke sudije slobodno interpretiraju. Sinoć ste imali prilike da slušate, čitana su obrazloženja nekih odluka okružnih sudova, gde se sudija u obrazloženju hvali da je nešto uradio suprotno zakonu u čijem kreiranju je učestvovao gospodin Marković, koji se zgražavao, kaže: "Prosto mi nije jasno da član 47. sudovi mogu tako da primene". Zašto? Zato što se odredbe o javnosti seju po mnogim zakonima, u mnogim zakonima se nalaze na momente čak i kontradiktorne odredbe, a ne nešto što predstavlja logički sled. Onda ćete imati tu situaciju da se sudija pozove i na poslovnik mesne zajednice, jer u datom trenutku mu odgovara odredba poslovnika mesne zajednice, iako treba, recimo, da primeni Krivični zakon.
Mislim da nije dobro da se u zakone ubacuju slobodne interpretacije ljudi koji baš i nisu toliko sposobni da to protumače na pravi način. Evo, moram da podržim Vladu. Vi ste dobro napisali mišljenje, ali je neko, verovatno pošto je ideolog Srđan Milivojević, naredio – daj još malo, fali nam neki procenat da pobedimo".
Pobeđujte, nema problema, ali vratite ukradeno i radite posle šta hoćete. Oteto je prokleto, to oni ne znaju, ali vratite ono što je ukradeno. Kad budete vratili ono što je ukradeno moći će da se nastavi da se radi. Onda ćemo mnogo više da radimo po zakonima, ako treba i 300 amandmana dnevno ima da radimo, ali vratite ono što je ukradeno. Ne može da bude demokratska tekovina krađa.
Ne možemo mi u Evropu sa lopovskim načinom ponašanja. Kako je moguće da lopov dobija satisfakciju, društveni ugled? Nemojte to da radite. Uništavate sistem vrednosti. Ono što je ukradeno mora da se vrati u javnom postupku, da ne bi dobio opomenu... Znači, u javnom postupku mora da se vrati.
Inače, možete vi ovo da držite još koliko hoćete, dajete mi izuzetno dobar šlagvort da poistovetim onoga ko krade i onoga ko čuva lopova. Vodite računa da ne pređete onu crtu. Da znate da ste vrlo blizu te crte kada prekipi građanima; odavno je njima prekipelo.
Gospođo Čomić, častim vas ovih deset sekundi.
Gospodine Todoroviću, gospođa Kolundžija bi pre promenila farbu kose nego da prihvati moj amandman. Ona mene mrzi, vidite i sami. Zbog te mržnje prema meni ona je u stanju da eliminiše celu poslaničku grupu SRS. Ljuta je, vidite, nešto se dešava.
Da počnemo sa ovim amandmanom. Kada uzmemo u obzir da je Vlada Republike Srbije članom 7. Predloga zakona rekla da se raspravljanje pred sudom može ograničiti, ja sam to ozbiljno shvatio. To u prevodu znači – vi iz Društva sudija dobro zapamtite, vi koji očekujete reizbornost još bolje zapamtite, raspravljanja pred sudom ne sme da bude. To je poruka Vlade gospodina Cvetkovića. Vidite i sami kako je to loše urađeno, čak su i poslanici vlasti, poput Konstantinovića i ostalih, morali da podnose amandmane i da popravljaju ovaj predlog zakona. I ja sam podneo amandman na član 11. da ga popravim, ako se može popraviti, s obzirom na to da je pogrešen koncept.
Znači, vi iz Društva sudija zapamtite, raspravljanje pred sudom biće zabranjeno. Vodite računa zbog reizbornosti. Kako nas je sunce ogrejalo sa ovom i ovakvom trapavom Demokratskom strankom, mi smo dobili nove demokratske standarde: znači, može da se glasa iz Soluna, može da se glasa iz Bodruma; kad hapsiš, 13.000 komada slobodno možeš da uradiš, nema nikakvih problema; vanredno stanje uvek može da se uvede. To su sve demokratski standardi. Vodite računa ako neko ozbiljno shvati te vaše demokratske standarde.
Član 11. Predloga zakona reguliše... Posle Balinovca su svi prihvatili taj manir pa iznad člana zakona stavljaju i naziv, neki naslov; ne onaj veliki naslov za celo poglavlje, nego svaki član ima svoje napisano. Član 11. ima naslov - Sudovi Republike Srbije, i u nekoliko stavova on reguliše nazive sudova opšte nadležnosti i sudova posebne nadležnosti.
Naravno, mi kao SRS ne prihvatamo ovaj koncept, mi smo izložili u načelnoj raspravi zašto ne prihvatamo takvu podelu, nazive i hijerarhiju sudova opšte nadležnosti i sudova posebne nadležnosti po ovom konceptu. Odnosi se, znači, na osnovne, više, apelacione, varijante sa privrednim, varijante sa prekršajnim i ove varijante sa upravnim sudom.
Ja sad neću da se vraćam na to, veliko je koncepcijsko neslaganje, ali u nameri da predlagač zakona ipak ne pogreši toliko mnogo, da ne bude greška, osušilo se sve, mada smo na dobrom putu da bude - osušilo se sve posle Demokratske stranke, jer za šta se oni uhvate sve se suši, mi smo pokušali da ih malo poučimo da primene svoju logiku dosledno. Računali smo, imaju neke logičare, valjda i neka predavanja drže, da neka logika postoji, ali vidimo da toga nema, tu postoji promaja. Kad zapne, tera tako i završi se posao.
Ova vlada je napisala... a sad sumnjam u ovo što su napisali jer i povodom amandmana na član 7. oni su dali jedno obrazloženje zašto ga ne prihvataju. Evo, sada vidite kako je bilo povodom amandmana na član 7, kaže: "Amandman se ne prihvata iz razloga što je formulacija člana 7. Predloga zakona dovoljno jasna", to Vlada kaže, nema javnog raspravljanja, "tako da nije potrebno dodatno preciziranje navedene odredbe na način predložen amandmanom." Zatim skoči Nada Kolundžija i kaže – ne, ovo preciziranje je potrebno jer ovo što je Vlada napisala nije dovoljno jasno.
Kada čitamo obrazloženje zašto ste moj amandman odbili, prosto se tresem. Da li još uvek važi to što ste napisali? Evo šta je visokomisaona vlada gospodina Cvetkovića napisala (verovatno vam je Vojkan Simić radio ovo obrazloženje, mi njega isterasmo iz sudova, da znate, a vi ga primiste), kaže ovako: "Amandman se ne prihvata iz razloga što je naziv 'privredni apelacioni sud', koji se nalazi u Predlogu zakona, pravilniji."
Da bi nešto bilo pravilno ili nepravilno mora da postoji nešto drugo kao etalon, jedinica mere vrednosti. Doduše, pravilnost može da bude i estetski kriterijum; može na neki način da se odnosi i na emotivno stanje, ali znate i sami, o ukusima se ne raspravlja. Volim slatkiše, Zeka voli slano, džabe ja njega da ubeđujem - jedi slatko, on kaže - brate ne volim, volim slano da jedem i kraj priče. To vam je kao sa ljubavlju, znate, kooperativni egoizam. Evo, sad posle 20-30 godina braka da vas pita neko - a zašto ti je baš ta žena, čovek ne zna da odgovori. Pa, emotivno stanje.
Tako meni Vlada odgovara, kaže - mi vama ne prihvatamo amandman zbog emotivnog stanja koje je bilo u tom trenutku u Vladi. Malopre me niste razumeli, gospodine Todoroviću, kad sam rekao da ovo ne može da prođe s obzirom na to da Nada mene mrzi. Znači, da je drugačije emotivno stanje, ovo što sam predložio bi bilo prihvaćeno.
To je nama naša demokratija dala – Zorana Živkovića za feldmaršala. Tako je bilo, ljudi, šta da radite.
Znači, ako pođemo od logike koja postoji u Predlogu zakona o uređenju sudova, ta logika može ovako da se izrazi, čitam ono što je Vlada napisala: "Sudovi opšte nadležnosti su osnovi sudovi, viši sudovi, apelacioni sudovi i Vrhovni kasacioni sud." To je kod sudova opšte nadležnosti; postoji svojevrsna gradacija, ne gradacija kao kada se meri procenat alkohola u rakiji koja se peče, nego postoji neki nivo, prvi nivo, drugi, treći, četvrti. Da budem još precizniji, sa gledišta nadležnosti apelacionog suda, on je uvek drugostepeni, doduše, javlja se neki put i ovaj okružni kao drugostepeni, ali neka hijerarhija postoji. U toj hijerarhiji se koriste odgovarajući nazivi i termini koji treba da prikažu da se radi o nekoj hijerarhiji.
Kad su u pitanju sudovi posebne nadležnosti, onda je rečeno ovako, sad se tu izbegava hijerarhijski raspored: prekršajni sudovi, Viši prekršajni sud. Ovo je prvostepeni, ovo je drugostepeni. Razlika, ne samo u nadležnosti, ali u ovoj terminologiji, jeste što je ovo prekršajni, a ovo je viši prekršajni.
Kada su u pitanju privredni sudovi, oni kažu ovako: privredni sudovi, pa privredni apelacioni sudovi. Da bih njima pomogao, kažem da je logika opasna disciplina, rekao sam - privredni sudovi, to su oni prvostepenog nivoa, a drugi su apelaciono-privredni. Znači, uvek se na prvo mesto stavlja nivo, pa naziv tog suda. Oni kažu, ovde je pravilnije da bude ovako. Pomislio sam da možda to ima nekog rezona kada su u pitanju privredni, pa da ne bude apelaciono-privredni, nego da bude privredno-apelacioni, da ne bi ličilo na ono kako je kod prekršajnih, jer tamo je prekršajni, viši prekršajni. Onda sam počeo da razmišljam, a zašto nisu napisali prekršajno-viši?
Ništa ne želim da karikiram, nego samo želim da se vratim na ono čime sam počeo kad sam izašao za ovu govornicu. U pitanju je mržnja i nema drugog razloga. Mržnja, čak ni po Marfijevim zakonima... Znate, nije ovo lingvistički problem, ovo je mentalno-moralni problem. Mentalni je u onom delu koliko je zagađena okolina, pa nedostatak kiseonika ne dozvoljava da se vidi ono što postoji, a moralni iz prostog razloga što neko ne želi ni po koju cenu, zgražava se nad tim ukoliko amandman dođe od strane Srpske radikalne stranke.
To nije novost, to nije novo ponašanje, to je nešto što postoji od 25. januara 2000. godine. Sve što predloži Srpska radikalna stranka je antievropsko, anticivilizacijsko, ide ka izolaciji, odraz je primitivizma, prostakluka, odraz je činjenice da se nose cipele od 200 evra, a ne od 500 evra, da se nosi odelo od 200 evra, a ne od 2.000 evra, da se vozi "jugić", a ne jahta, da ovoga ne vole mediji, a ovoga obožavaju mediji.
Znači, opet je to emotivno, psihosomatsko stanje, ta vododelnica koja ne dozvoljava ovoj prodemokratskoj, evropskoj... ne znam više koji epitet da upotrebim da bih opisao tu lepotu koja nije prelazna, ali je prolazna.
Svojevremeno sam razmišljao, da bi ovaj zid sa leve strane mogao da shvati nešto što je razumno, da svako moje izlaganje povodom Demokratske stranke počnem rečju "evropski", pa bi to otprilike ovako bilo: evropski Boris evropski Tadić evropski i evropski Dragan evropski Đilas evropski su evropski zajedno evropski pokrali evropski sve evropski građane evropski Srbije. Razmišljao sam da u toj gradaciji kažem lep, lepši, najlepši, što bi rekli Vranjanci, i ono, i šesta - evropski lep. Sve je evropsko kod nas, pa čak i ono evropsko ne smrdi nego miriše. Toliko daleko, i ovaj zid ćutanja, ide i računa da će bivši "Idoli", mediji, Miki Rakić, policija, "Kobre", CIA, BIA, DEA, Mea, izaberite šta hoćete, koji hoćete naziv, da završe. I završiće, ali neće da poboljša položaj građana Srbije.
Gospodine Novakoviću, juče ste verovatno bili opravdano odsutni iz sale Narodne skupštine. Naravno, ne ljutim se ukoliko ne prihvatite amandman, čak i nema potrebe da ga prihvatite, ali, gospodine Novakoviću, zamolio bih vas da obezbedite prisustvo ideologa Demokratske stranke gospodina Srđana Milivojevića. Moguće je da je on preko puta, da savetuje Borisa Tadića o tim dalekosežnim potezima, pošto je on vizionar, on gleda dalje od Mićunovića, moguće je. On vam je juče dva puta sa ovog mesta obećao da ćemo da razgovaramo samo o temama koje se tiču života građana Srbije. Molim vas da ga pozovete, imate i policiju, ako treba, privedite ga, da počnemo da raspravljamo o životnim temama koje muče naše građane.
To je nama naša Demokratska stranka sinoć jasno poručila, obećala da neće oni da se bave izborima, pošto svuda pobeđuju, ali žele da reše ekonomske probleme. Želimo da raspravljamo, da vidimo da li naši građani imaju para na štednji u ovim bankama i koliko je rizično štedeti u Srbiji. Pazite, imamo bankarski sistem koji je potpuno sličan evropskom. Taj evropski je poprilično narušen, popucao. Građani u Evropi ne znaju šta da rade. Taj sistem kod nas višestruko multiplikuje probleme. Ovde smo imali neke koji kažu: građani, slobodno idite na štednju. Ne znam, tražim odgovor, da li neko može da štedi u ovim bankama ili da ide pod hitno da podiže te pare. Videli smo, naš sistem navodno nije dobar, evropski sistem je još gori. Pa, šta da rade građani? Ko njima garantuje? Garancija je što je lep Boris Tadić. Pa, to je prolazno, ljudi. Gde su pare? Da li će ljudi da ostanu bez para? Vi samo odbijajte amandmane.
Gospodine Novakoviću, pozivam se na član 104. našeg Poslovnika o radu Narodne skupštine. Vi ste učinili povredu Poslovnika.
Dok ja ovo budem obrazložio i na kraju našao vezu između vas i povrede, uručujem vam po jedan primerak dokumentacije za političke stranke u Narodnoj skupštini, a shodno sajtu Narodne skupštine. Ovde se nalaze primerci za: DS, G17 plus, DSS, LDP, SPS, NS, Ligu socijaldemokrata Vojvodine, PUPS, SPO, Savez vojvođanskih Mađara, Sandžačku demokratsku partiju, Jedinstvenu Srbiju, Zajedno za Kragujevac, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, Demohrišćansku stranku Srbije, za jednu nestranačku ličnost, Pokret veterana Srbije, Socijalno liberalnu partiju Sandžaka, Partiju za demokratsko delovanje, Bošnjačku demokratsku stranku Sandžaka i Socijaldemokratsku uniju.
Zamolio bih vas da političkim strankama zastupljenim u Narodnoj skupštini, prema vašoj informaciji sa sajta, dostavite to što je kopirano u dovoljnom broju primeraka, a ovde imam i nekoliko primeraka za vas i za ostale potpredsednike, da ne biste bili uskraćeni za obaveštenje.
Tražim da predsednik Narodne skupštine, predsednik Vlade, predsednik Republike i neko po vašem izboru pročita to pismo i hitno dostavi informaciju Srđanu Milivojeviću, gospođi Nadi Kolundžiji i svim poslanicima u Narodnoj skupštini Republike Srbije, s obzirom na to da se u jednom delu svega toga što sam vam dostavio nalazi zvanični prikaz statistike o kretanju penzija i o tome šta može da se desi od 1. januara 2009. godine. Kao komentar za to stoji upozorenje – ako se do kraja 2008. godine ne donese zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, prestaje pravna snaga članova 73, 75. Zakona iz 2005. godine (to je takozvani Dinkićev zakon) i otvara se mogućnost da penzije siđu na samo 30% od prosečne plate.
Da me u žaru medijske borbe protiv SRS neko ne bi prozivao da baratam podacima koji nisu tačni, verodostojni, ja unapred, za svaki slučaj, a ceneći to što nam je gospodin Srđan Milivojević, koji se zdušno borio da stečajna mafija izađe iz zatvora, da se brani sa slobode i da se učlani u jednu novu stranku, molim vas da zvanični organi odgovore na ovo, kako upotreba tih podataka ne bi izazivala čuđenje i kako građani Republike Srbije ne bi došli u situaciju da se krste i levom i desnom rukom šta ih je snašlo od kada je glavni ideolog DS-a postao Srđan Milivojević.
Gospođo Čomić, dovoljno je i osam minuta, znate da sam ja darežljiv kada je u pitanju EU.
Sada bih skrenuo pažnju na nešto u vezi sa čim vi niste shvatili gospodina Petra Jojića. U nastavku razmatranja ovog zakona biće i drugih odredaba gde će biti govora o shvatanjima i stavovima, međutim, jedno je pravno shvatanje koje zauzima odeljenje Vrhovnog kasacionog suda, a drugo su načelni pravni stavovi. Gospodin Jojić vam je vrlo slikovito objasnio kako se dolazi do pravnih shvatanja u odeljenjima i kako se dolazi do načelnog pravnog stava. Velika je razlika.
Ukoliko vi verujete ili ne verujete, to je vaš problem, ali na bazi nekog mog iskustva, a verujte da sam bio suočen sa ovim problemom najmanje 30 meseci kao ministar trgovine, mi smo imali veliki problem kada su u pitanju stavovi i shvatanja koja zauzimaju odeljenja. Zašto? Zato što predsednik veća napiše neki tekst i kaže - to je pravno shvatanje, zakaže sednicu odeljenja, kolege podignu ruke i to postane pravno shvatanje. Kolega iz drugog odeljenja, iz drugog veća istog odeljenja, u identičnoj pravnoj situaciji, a dešavaju se takve situacije, napiše pravno shvatanje, zakaže se sednica odeljenja, dignu ruke i vi imate u pravnom prometu dva pravna shvatanja koja su međusobno potpuno suprotna.
Onda, ako dođe do Vrhovnog suda, pričamo o Vrhovnom sudu jer nemamo iskustva sa Vrhovnim kasacionim sudom, molite se Bogu kom će veću da padne predmet, da li veću čiji je predsednik izdejstvovao pravno shvatanje na ovaj način ili veću gde je drugi. Pogotovo je to bilo strašno kod veća za upravne sporove.
Kada su u pitanju načelni pravni stavovi koji se zauzimaju na opštoj sednici, ja moram da vam skrenem pažnju, na bazi prakse rada Vrhovnog suda, ne od kad je ova gospođa, nego odavno, i tu imamo lobiranje, bukvalno rečeno lobiranje i zauzimaju se neki načelni stavovi.
Da vam sad kažem nešto najiskrenije: ako je načelni pravni stav od '65, '70 i neke ili eventualno 1983, 1984, 1985. godine, onda je to zacementirano i ima svoju težinu; ako se radi o načelnim pravnim stavovima zauzetim posle 1992, 1993. godine naovamo, vežite mački o rep, od toga nema ništa.
Zahvaljujući akciji Dušana Petrovića i Srđana Milivojevića, stečajna mafija je na slobodi danas, da znate, i niko ne priča o tome. Svi su oni na slobodi danas, brane se sa slobode i našli su novu stranku koja ih štiti. Tamo će da budu funkcioneri jer su tajkuni.
Ako ste uspeli ovo da shvatite, gospođo ministre, onda će vam biti mnogo lakše da posumnjate u obavezujuću snagu načelnih pravnih stavova i pravnih shvatanja. Ovo deluje malo anahrono i deluje kao da neko pledira na nepoštovanje sudstva. Molim vas, Vrhovni sud Srbije, Društvo sudija i društvo ovih tužilaca ne može da se uporedi sa Domom lordova. Dom lordova vrlo retko zauzima načelne stavove povodom nekih pitanja. Ima tu nekih i drugih razloga, da vas ne opterećujem time, da vam ne pukne mozak, ali ima i drugih razloga. Znači, u tom smislu treba tumačiti ovu kritiku, pre svega zbog ove naše sumorne prakse. Načelni pravni stav, pravno shvatanje u uređenom pravosuđu ima nekog smisla, ali otkad je došla demokratija mi smo daleko od toga što ima smisla.
Što se tiče ovog amandmana koji je podnet na član koji govori o objavljivanju na veb-stranici Vrhovnog kasacionog suda, zašto nešto što je obično tehničko sredstvo vi dižete u zakonsku normu? To je neka mogućnost. To je mogućnost i rezultat tehničkih dostignuća pojedinca u kući, institucije, firme, da li ima kompjuter, da li je priključen na internet itd. Zašto od toga pravite zakonsku normu? Ko ima, ukoliko se to objavi, može da vidi, a kad ga stavite kao zakonsku normu, onda neminovno morate da vodite računa da svaka zakonska norma u sebi, ako ne direktno onda indirektno, sadrži nešto što se zove pravo i sadrži nešto što se zove obaveza. Ako vi jedan oblik tehničke komunikacije dižete na nivo zakonske norme, onda treba da preuzmete odgovornost da obezbedite uslove da bi i pravo i obaveza bili na istom tasu.
Ne, Vladi je stalo da... Videla žaba da se konji potkivaju, pa hajde i ona da digne nogu. To je taj problem, što vi od jednog običnog tehničkog sredstva kao mogućnosti pravite EPP. Pa i sada Vrhovni sud Srbije ima svoj veb-sajt, pa ko je zainteresovan i ima kompjuter u kancelariji, klikne, pronađe nešto što ga interesuje. Doduše, ovih stvari možda i neće baš da bude.
Pazite, ako ste krenuli na ovaj način, vi morate da date sad i nalog kako da se ažurira sajt. Šta meni vredi što gledam sajt kad su tamo odluke od pre godinu i po dana? Ne, videla žaba gde se konji potkivaju, pa hajde da digne batak, i ona da dobije potkovicu.
Ali, da li može da nosi potkovicu, nema veze. Potkovica teža od žabe. Računaju da će vreme da progura svoje, proći će, tu će malo ovaj informativni medij, onaj medij, sve će da bude evropski, evropski. Znate kako to ide smešno.
Još veći problem u celom ovom vašem konceptu jeste to što vi nešto tumačite da je nadležnost a nije nadležnost. Nadležnost je nešto što može da se definiše kao stvarana i mesna, gde treba da se primeni zakon, odgovarajuća odredba. Kako može neko da bude nadležan za utvrđivanje pravnih stavova? Kad se priča o nadležnosti vi morate da imate i stranke, ovde nema stranaka. Da ste možda razmišljali o nečemu – delokrug poslova, svaka čast, ali vi ste napisali "nadležnost", a reč "nadležnost" u pravu ima vrlo precizno značenje. Narodna skupština je nadležna, imamo dva člana koja definišu šta su to poslovi koji su u njenoj nadležnosti, ali Narodna skupština razmatra i druga pitanja koja nisu u ta dva člana, zato što to spada u delokrug poslova i interesovanja Narodne skupštine. Međutim, šta da radimo, imamo problema zbog toga što su ljudi završili fakultete "na vezu".
Gospodin Avramović je podneo amandman na član 44. i to je prirodni nastavak onoga što sam malopre pričao. Vidite, ovde ste u članu 44, to je opšta sednica...
(Predsedavajuća: Na redu je član 34.)
Izvinjavam se, član 34. Gospodin Avramović je podneo amandman na dva člana, na član 34. i član 44. U redu je.
Sada ću da vam objasnim zbog čega je u redu. Pogledajte naslov iznad člana 44, upravo stoji ona reč "delokrug". Iznad člana 44. kaže: Opšta sednica Vrhovnog kasacionog suda – Delokrug; znači, to su poslovi. U okviru toga je napisano i o načelnim pravnim stavovima. To je ono što sam malopre pričao.
Gospodin Avramović je svojim amandmanom na član 34. tražio da se stavovi 3. i 4. brišu. Taj član se odnosi na godišnji raspored poslova. Između ostalih stvari, tu je propisano nešto za šta smatram da mu nije mesto u zakonu, a to je da li će na godišnji raspored sudija da se žali i u kom roku će da podnese prigovor da bi se taj godišnji raspored promenio. Mislim da je to stvar poslovnika. Ako ovo ubacujete u zakon onda treba da bude čitav pravni put definisan, a ovde ne postoji pravni put. To je prva i osnovna primedba.
Stav 3. kaže: "O prigovoru sudije odlučuje predsednik neposredno višeg suda u roku od osam dana od dana podnošenja prigovora". Stav 4, koji gospodin Avramović traži da se briše, glasi: "O prigovoru sudije na godišnji raspored poslova u Vrhovnom kasacionom sudu odlučuje opšta sednica."
Izvinite, molim vas, mislim da ste to pitanje digli nepotrebno na neki viši nivo. Sada moram da vratim malo raspravu na nešto što je bilo prisutno u načelnom pretresu o ovom predlogu zakona. Koliko se sećam, mislim da je gospodin Konstantinović, ali nećete da se ljutite ako sam i pogrešio, ali znam da je nekoliko predstavnika DS-a veličalo ovaj predlog zakona, između ostalog tvrdeći da više neće biti nameštanja predmeta prema sudiji i prema veću; čak je tu neko malo istrčao izvan okvira pa je rekao - kompjuter ima da određuje kada će ko u kom predmetu da sudi itd.
Moram radi javnosti da kažem da tako nešto već funkcioniše u Srbiji. Postoje rimski brojevi za veće, za sudiju koji se zadužuje i onda ide onaj broj iz upisnika po redosledu kad je došao. Svrha tog prirodnog prava jeste to da sudija sudi po redosledu kako dolaze predmeti, a svodi se na sledeće: ako ima deset sudija, ima deset svojih brojeva i onda prvi predmet ide prvom sudiji, 11. ide prvom, 21. ide prvom, po onoj logici da ne može da se utiče na to koji će sudija da sudi u zavisnosti od toga ko je tužilac a ko je tuženi. To kod nas manje-više i funkcioniše.
Pitanje rigoroznosti i da li to funkcioniše na pravi način jeste nešto što je unutrašnja stvar suda. Međutim, znate kakvi su advokati, oni su snalažljivi, podnesu tužbu, pa onda povuku tužbu, pa podnesu ponovo tužbu pa dobiju drugi broj i drugo veće, tako da ne treba da pravite od toga fetiš. To što će kompjuter... Petre, da li sam pogrešio nešto? (Ne.)
Povlače tužbe pa ih ponovo vraćaju kada dođe na red Marina, neće da mu sudi Persida, nego hoće da mu Marina sudi. Ljudi, to se zna. Mislim da ne treba od toga sada praviti nauku. To je najobičniji raspored. To što ste vi hvalili kako će kompjuter, ali ne NASA-in kompjuter, da deli predmete, od toga nema ništa. Zaboravite to. Ne znam odakle vam taj nagon da toliko hvalite te mašine. Mnogo hvalite mašine, a društvo nam je kao životinjska farma. To je nešto neverovatno.
To jeste garantovano pravo, standardima Ujedinjenih nacija, za samostalnost i nezavisnost sudstva – da po redosledu sudija bude zadužen sa predmetom i da sudi, nema tu ni žrebanja, niti binga, niti lotoa, niti Pink, niti ovo, niti ono, nego se tačno zna redosled. Ali, nemojte da od ovoga pravite, kao, dobar sistem koji će da spreči zloupotrebu.
Na jednom primeru sam rekao kako se to sprečava. Ili, ode advokat u pisarnicu i kaže – ako sada podnesem, koje će veće da bude? Marinino. Neću da podnesem, za koliko da dođem? Dođi za pola sata. U međuvremenu je "utrčala" jedna tužba, ide se kod Perside i onda je završen posao.
Nemojte da nam držite predavanja kako su to moderne evropske stvari itd. U evropskim sudovima se muva na neviđeno, ne biraju se sredstva. Šta mislite ko će da dobije spor od dve-tre milijarde da sudi? Neka Marina tamo? Ma neće, već odabrani sudija.
Ovo shvatite samo kao kritiku prakse, ne kritiku prvog i drugog stava ovog vašeg predloga zakona. Pošto želite da kukuričete o tome da je to tehnologija, kompjuteri će da srede pravično suđenje itd., onda nemojte od toga da pravite nauku.
Da sudija koji je nezadovoljan godišnjim rasporedom ima pravo na prigovor, o prigovoru rešava viši sud, to vam ne treba u zakonu. Nije sve podobno da bude u zakonu. Ne može neko da stavi u zakon šta mu padne na pamet, pogotovo ovako nešto što se tiče EPP-a. Jer, ako stavljate ovo ovako kao EPP, onda vi sudiju uvlačite u nešto što su neotuđiva prava iz radnog odnosa, jer kod sudija imamo jednu stvar - sudijsku funkciju i radni odnos. To je sublimirano u ličnosti sudije, vodite računa, jedno je sudijska funkcija, drugo je radni odnos. Kamo sreće da se nikada ne postavlja pitanje radnog odnosa sudija, već vršenja sudijske funkcije, a ovo već poprilično zalazi u nešto što se tiče nepotrebnih stvari.
Zato vam i kažem da nije svako slobodoumno razmišljanje, želja ili volja dobra materija za zakonsku normu. Jer, vi kako ste krenuli otprilike bi to, da bi gledaocima bilo jasno šta oni pokušavaju, bilo: Zakon o braku kaže šta je bračna zajednica i šta je brak; u osnovi jeste da se vole muškarac i žena, koji imaju nameru da trajno žive. Po zakonu su dužni da poštuju te obaveze koje su propisane zakonom. Posle dvadesetak i nešto godina nema više ljubavi, nestalo je nešto i sada žena tuži muža u sudu i kaže - tražim da donesete presudu i da obavežete muža da me voli. Kako to može u zakonu? Kako to može u presudi? To je ovo što vi upisujete ovde. Majke mi, biću dobar sudija. Imamo onog što se kleo dva puta u crkvi pred Bogom, pa je postao "Smoki". Nemojte, nije sve za zakonsku normu.
Gospođo ministre, stičem utisak da vas je neko u ovom setu pravosudnih zakona, delom ovog zakona, ali još više ona dva-tri zakona koja slede posle ove rasprave, grdno prevario.
Sada ću da vam objasnim u čemu se ogleda ta prevara. U Ustavu Republike Srbije postoji član 146, prvi stav kaže ovako: "Sudijska funkcija je stalna". Šta po vama znači stalnost?
Stičem utisak da vi brkate pojmove, trajno, stalno, na neodređeno, na određeno vreme. Da li može da se vrši sudijska funkcija na određeno vreme? Možete da primite čistačicu na tri meseca, da radi na određeno vreme. Možete čistačicu da primite na probni rad. Ima tamo u zakonu koliko maksimalno može da traje. Možete nekoga da primite da radi povremene i privremene poslove. Možete da angažujete nekoga po osnovu ugovora o delu, ali ovo je sudija. Ovo nije radni odnos, ovo je funkcija. To je funkcija u okviru jedne grane vlasti koja kontroliše, prilično, i zakonodavnu i izvršnu vlast. Da li je sudija u radnom odnosu?
Vidite, ovde ste rekli stalnost, a u sledećem članu Ustava postoji odredba koja kaže: "Visoki savet sudstva, u skladu sa zakonom, bira sudije za trajno obavljanje sudijske funkcije u istom ili drugom sudu." Šta vam znači ovo - trajno obavljanje? Zar pojam stalnosti ne obuhvata u sebi i trajnost?
Ovo što pričam odudara od amandmana, ali mora da se ima u vidu i ovo, jer je sada hajka na sudije. S obzirom na to da postoji 126 glasova i da će biti reizbornosti, vodite računa o godišnjem rasporedu, vodite računa. Ovde je namerno dat rok za prigovor sudiji koji je nezadovoljan godišnjim rasporedom. Zašto? Da bi ga eliminisali ovi "žutaći", da bi ga izbacili iz suda. Vidite li koliko oni dugoročno smišljaju prevaru?
U Ustavu Republike Srbije postoje dva člana koja su međusobno kontradiktorna. Sudijska funkcija je stalna, i kada Narodna skupština po novom zakonu, novom Ustavu bira sudije, ona im daje stalnost funkcije. Nema sudija na određeno vreme. To ne postoji. Ako postoji sudija na određeno vreme, onda on nije sudija. Principi i načela za uređenje sudova, radi obezbeđenja samostalnosti i nezavisnosti sudija, koja su usvojile Ujedinjene nacije ne znaju za ovo rešenje.
Mi smo malo čekali da čujemo i ovo udruženje sudija, pošto su oni mnogo pametni itd. Pa, danas i juče smo izdiktirali imena sudija. Neće oni da se oglase. Udruženje sudija je fol protiv ovih ovde. Oni su na istom poslu, da znate, i sudije, i tužioci, i stranke i građani koji učestvuju u sudskom postupku. Oni su na istom. Oni se samo pro forme bore protiv reizbornosti.
Vi se sećate Vide Petrović-Škero. Kao predsednik Okružnog suda ona je izašla da štrajkuje, da demonstrira sa ljudima koji rade u sudskoj administraciji. Ona je kritikovala Vladu, a ona je pisala uredbu Vladi Zorana Đinđića kako da se isporuči Milošević. Pa, kao nagradu za to, navodno ona je neprihvatljiva za Okružni sud, oni je prebace u Vrhovni, a tamo je jedva dočekala da dođe na mesto predsednika. Videli ste pre nekoliko dana – ona kritikuje Vladu. Pa, ko veruje u to? Mene ne može da ubedi zato što mnogo bolje znam šta oni rade i kako funkcionišu.
Vidite čime se sve prikriva podla namera: i odredbama o veb-sajtu Vrhovnog suda, načelnim pravnim stavovima, a imate dve kontradiktorne odredbe Ustava Republike Srbije koje će ovi "žutaći" da zloupotrebe. Zato ne čudi: pre mesec dana je jedan sudija doneo jednu presudu, a u identičnom činjeničnom i pravnom stanju danas donosi drugu presudu. Zašto? Prete mu reizbornošću. Idu na reizbornost, na lustraciju. Osim Srpske radikalne stranke, koja se bori protiv reizbornosti, svi drugi su saglasni da bude reizbornosti. Zbog čega? Ne žele da poštuju Ustav, zakon, ne žele da poštuju principe Ujedinjenih nacija, Evropske unije. Ja branim Evropsku uniju, ne daj bože, ali kakvi su ovi, moraću i to da radim. Do viđenja.
Naravno, nemam nameru da kvarim ovo što je gospodin napisao u svom amandmanu, ali koristim priliku, s obzirom na ovaj tekst, da ukažem na sva loša rešenja u Predlogu zakona, a to ću sada vrlo konkretno da objasnim ljudima da to shvate, pošto ljudi gledaju Drugi program. Gledajte Drugi program, naročito večeras u 10 sati, biće prenos suđenja Vojislavu Šešelju, biće mnogo interesantnih stvari.
Znači, to je amandman na član 56. stav 1. Podnosilac amandmana traži da se stav 1. promeni, tako da glasi: "Sud koji ima najmanje deset sudija ima sekretara suda." To je verovatno u ovom nagonu racionalizacije i efikasnosti, s obzirom na to da izvorno tekst člana 56. stav 1. glasi: "Sud može da ima sekretara suda". Naravno, amandman je imao za cilj da nešto dovede u red, jer moguće su različite varijante u pogledu izgleda suda i nivoa suda.
Ima tu jedna stvar koju nikako ne mogu da shvatim: zašto se, od kada nas je zapljusnula demokratija, reči "može", "mogu" upotrebljavaju nekritički?
Sud je po definiciji državni organ i on nešto ili ima ili nema; ne može da bude situacija – može da ima. Ne može, takva formulacija u zakonu ne ide. Tekst zakona nije slobodan literaran rad, pa da se kaže – što je upotrebio metafore, stilske figure, pet minus. Ne može, norma mora da bude precizna i jasna.
Međutim, primećujem ovde da problem potiče iz prethodnih odredaba ovog zakona. Sada ću da ukažem javnosti, naročito Društvu sudija, pošto oni vole da pametuju, na neke stvari za koje mislim da ne bi mogle da budu u zakonu, bez obzira na to kakav je zakon. Ovo što su oni uradili ne bi moglo da bude.
Uzeću za primer član 49. st. 2. i 3. Član 49. se odnosi na uređenje Vrhovnog kasacionog suda i, da budem precizniji, na sekretara Vrhovnog kasacionog suda.
U članu 49. stav 2. se kaže da on ima status državnog službenika i verovatno to nije tako loše napisano, s obzirom na to da radi u sudskoj upravi. U stavu 3. se navodi koje uslove treba da ispunjava sekretar Vrhovnog kasacionog suda i ti uslovi su identični onim uslovima koji se traže za sudiju apelacionog suda. Praktično, to je jedina odredba koja na neki način definiše uslove koje mora da ispunjava sekretar, konkretno se radi o sekretaru kasacionog suda.
U članu 56. govori se o sekretaru suda. Kada se kaže sekretar suda, onda se misli na sekretara osnovnog, višeg, apelacionog, privrednog, prekršajnog, višeg privrednog, višeg prekršajnog itd. Međutim, ovde nema nijedne odredbe koja definiše koje uslove treba da ispunjava sekretar.
Kasnije može da se naiđe na neke odredbe koje ukazuju na to kako se zasniva radni odnos kada su u pitanju zaposleni u sudu, a nisu sudije. Međutim, kada je u pitanju sekretar suda, nigde nije propisan uslov koji on mora da ispunjava.
Štaviše, u stavu 3. člana 56. stoji nešto što je ordinarna glupost: "Sekretara suda raspoređuje predsednik suda". Valjda se on prima na konkurs. Imate odredbe da se primenjuje Zakon o državnim službenicima i nameštenicima za sva druga radna mesta u sudu. Znači, raspisuje se konkurs za odgovarajuće radno mesto sekretar suda. Koje uslove treba da ispunjava? Ne mogu da budu uslovi koji su potrebni za državne službenike. Morate uslove da propišete ovim zakonom. Vi ste samo kod sekretara Vrhovnog kasacionog suda naveli da su to uslovi kao za sudiju apelacionog suda.
Ove odredbe koje se tiču sudske uprave se primenjuju na sve sudove, i opšte nadležnosti i posebne nadležnosti, i na sve nivoe, kako ste vi rekli, potpuno nepotrebno - republičkog ranga. Svi sudovi su republičkog ranga. Ako ste rekli "republičkog ranga", kog su ranga ovi drugi? Nema pokrajinskog, nema opštinskog, nema NATO ranga, NASA rang ne postoji, rang zapadnog Balkana ne postoji. Svi sudovi su republičkog ranga, ali kada krene nasrtaj pameti, onda čitamo gluposti.
Sada da se vratim na onu odredbu: "jednog ili više zamenika predsednika suda". Šta to znači? Ako je neko zamenik, on može da bude samo jedan. Ako ih je više onda su to potpredsednici, ali u sudu ne mogu da budu potpredsednici suda. Verovatno mora da postoji neko ko je zamenik, ali je jedan. Budite oprezni kod zamenika, mi imasmo jednog, "Smokija", uništi nas skroz, zaduži nas, ode, blokada računa, dolaze računi, ne može niko da se snađe više. Mi računamo 68 miliona, kad on u novinama kaže: "Zadužio sam vas 260 miliona". Smejte se vi, ali ga vi čuvate ovde. Samo se vi smeškajte i tresite kao parkinsonovci, nema problema. Ko se zadnji smeje, najslađe se smeje.
To ne može ukoliko želite da napravite zakon kao opšti akt koji sadrži objektivne norme i koji zaslužuje neku primenu koja odražava sistem vrednosti. Kada čitamo ove vaše predloge zakona vidimo da tu postoji samo jedan sistem vrednosti, a to je sistem vrednosti koji odgovara interesima, trenutnim, dnevnim, tog minuta, te sekunde, za sledećih mesec dana, Demokratske stranke.
Jutros kada sam dolazio u Skupštinu, a dolazim prvi ovde, zaprepastio sam se kada sam video da na vratima stoji oglas, kaže: "Raspisujem konkurs za Vladu u trajanju od mesec dana. Plaćam koliko im treba. Mesec dana mi treba da završim jedan posao." Možda sutra naiđem na oglas: "Raspisujem konkurs za Vladu u trajanju od dva meseca, treba da završim neki posao". Zašto dva meseca? Treba da prođe kroz zemljišne knjige, pa treba malo više vremena.
Vi ste toliko devalvirali ono što je organizacija države, ono što su državni organi. Slušajte me, najveća bruka koju je Narodna skupština mogla da doživi, to su bile one odredbe koje su malopre komentarisane, a tiču se načelnih pravnih stavova i pravnih shvatanja.
Opet zbog Društva sudija, da shvate, pošto oni samo - reizbornost, ali to fol. Da vidite šta prolazi kroz ovaj zakon; ovi će da srede sudstvo, ali znate kako – više ga neće biti. To je njihova ideja. Da vidite šta su pametne glave Demokratske stranke smislile. Kažu ovako: "Unutrašnje uređenje Vrhovnog kasacionog suda", pa postoji član - Odeljenja u Vrhovnom kasacionom sudu, pa postoji član - Sednica odeljenja Vrhovnog kasacionog suda, pa onda - Opšta sednica Vrhovnog kasacionog suda, član o delokrugu, to je član 44, pa onda - Usvajanje načelnih pravnih stavova, pa - Sastav i odlučivanje.
Znači, oni su u članu o opštoj sednici Vrhovnog kasacionog suda razradili odredbe koje se tiču samo opštih načelnih pravnih stavova. Gledajte kako počinje član 45: "Opšta sednica saziva se i kada između veća...". Nije tačno, opšta sednica se saziva i povodom drugih pitanja, povodom kandidata za Ustavni sud itd. Ta odredba o sazivanju opšte sednice ne postoji za ove druge poslove.
Pogledajte član 46 – ko čini opštu sednicu; pa sazivanje i rukovođenje sednicom; pa sekretarijat, pa u okviru sekretarijata i delokrug, sekretar; pa poslovnik Vrhovnog kasacionog suda. Nas možda neko neće da shvati povodom ovih pravnih stavova, pravnog shvatanja i načelnih pravnih stavova. Nije to problematično. I jedno i drugo je potrebno radi jedinstvene primene propisa, da bi se sudilo po Ustavu i zakonu. Nije tačno, kako ste vi rekli, da zakon nije pravno savršen, pa je potrebno mišljenje ili stav. Ne, nije to razlog. To je nekada u uređenom pravosuđu potpora, poštapalica i pomoć radi ujednačavanja sudske prakse, da se ne bi desilo ovo o čemu dva dana pričaju poslanici Srpske radikalne stranke. Pričaju o tome da po istoj pravnoj stvari, pri istom činjeničnom stanju, isti sudija donosi različite presude.
Vama nije potrebna ta vrsta ujednačavanja. Vama je potrebno da od tih pravnih načela napravite presedane koji će da budu obavezujući za sudije, pa je tako moguće da se desi da postane obavezujući presedan ona situacija, da je ne komentarišem, pošto je malo komplikovana. Juče sam o tome pričao ministru Milanu Markoviću. On se uhvatio za glavu i rekao: "Sud je odlučio suprotno izričitoj zakonskoj odredbi". To je toliko očigledno. Ova vlada kaže - mi moramo njih da nateramo da poštuju Ustav. Pa čekajte, da li Vlada poštuje Ustav, da li Narodna skupština poštuje Ustav? Zašto ne poštujete član 102. stav 2. Ustava Republike Srbije? Ne, tu se smeškate, trljate ruke, kao fino. Nema problema, šta smo mi preko leđa sve prebacili, niste vi tako veliki teret, i silni Milošević, i Đinđić silni itd. I vas ćemo mi da svedemo na meru.
Upozoravamo vas, vi dajete sudsku praksu, vi dajete parlamentarnu praksu, vi ste svima dali poruku - imaš 126 i možeš da radiš šta god hoćeš. Šta reče Nada pre nekoliko dana, nervozna? Ma, sve ću ja vas da izbacim iz Narodne skupštine, vas radikale.
Kada nekom tu rečenicu saopšti, gde je tu prostor za Ustav, zakon, sud? Sila, nasilje, mene to ne čudi. Znam kako ste došli - na paljevinama, tučama itd. Ova država trpi, a mi smo došli upravo zbog toga - da sprečimo, onemogućimo, upozorimo, žigošemo, stavimo do znanja da izvor kompletnog zla u ovoj Srbiji jeste u toj grupaciji oko Demokratske stranke.
Pošto je tu gospodin Srđan Milivojević kao ideolog, on će to sve lepo da demantuje. Vidim, bode po ovom laptopu, verovatno pravi dnevni red sa životnim temama za građane Republike Srbije: kako spasiti sve koji su u stečajnoj mafiji bili u pritvoru? Koalicija Srđan Milivojević i Dušan Petrović je efikasnom akcijom oslobodila sve prijatelje da ne budu u pritvoru. Bravo majstore!
Sledeće pitanje koje će biti, gospodine Milivojeviću, odnosi se na onaj apel penzionera da se spreči katastrofa penzija zbog Dinkićevog zakona.
To, gospodine Milivojeviću, da izbacite sa vašeg laptopa, da date jasan program kako Kosovo i Metohija da budu u sastavu Srbije, da stavite do znanja svim građanima Srbije i svim abonentima vaših pljeskavica u Kruševcu da ćete vi biti garant da Vojvodina neće da se otcepi.
Vi, gospodine Milivojeviću, izvolite, evo ja vas prozivam i podržavam vas za te životne teme; dignite glas protiv ovog zakona o uređenju sudova gde se daju loša rešenja. Vi, veliki borac za ljudska prava, vi, glavni ideolog Borisa Tadića. Pa, Boris Tadić ne može ništa da uradi bez vas.
(Predsedavajući: Hvala.)
Vi ste to svemoguće oko i uvo koje mu šapuće da on čini te epohalne poteze.
Molim vas, dajte reč ideologu Demokratske stranke.
Ovim amandmanom mi smo, u stvari, hteli da skrenemo pažnju na to da se ovde u Predlogu zakona u ovom članu koriste neki termini koji će verovatno biti prisutni u budućem zakonu – "sa odlikom" itd.
Šta je svrha ili cilj ovog amandmana? Mi odavno zastupamo stav da nije dobro, bez obzira na to koji je nivo, ali po ovom novom da krenemo od osnovnog suda, nije dobro ako se na mesto sudije osnovnog suda bira čovek koji nije proveo neko vreme u sudu. Mi odavno zastupamo stav da za sudije mogu biti birani oni koji su bili sudijski pripravnici, pa onda pomoćnici, savetnici itd. Znači, da su krenuli od početka svoje radne karijere iz suda, a onda, kako ispunjavaju te uslove, da budu birani za sudije jednog suda, pa višeg itd. Zašto? Zato što smo u dosadašnjoj praksi imali situaciju da neko formalnopravno ispunjava uslove: diplomirani pravnik, položen pravosudni ispit, šest, sedam, osam godina radnog iskustva na pravnim poslovima, a to je pomoćnik u advokatskoj kancelariji kod oca, sekretar zemljoradničke zadruge, sekretar u nekom privatnom preduzeću. Imali smo situaciju, čini mi se da je u pitanju bilo Valjevo, da čovek iz zadruge dođe, zahvaljujući Bošku Ristiću i njegovima, dođe u sud i bude izabran za sudiju, pa odmah postane predsednik suda, a on je sud video samo kad je išao na sastanak sa devojkom, jer su se dogovorili da se u sedam sati uveče nađu ispred suda. Znači, imali smo čoveka koji formalnopravno ispunjava uslove, a sud je video samo kada je išao na zakazani sastanak sa devojkom.
Da se sad ne bi desilo da se čovek zapošljava i postaje sudija, da uzmemo ove naše uslove, opštinskog suda, kada treba da juri normu, da deli pravdu u skladu sa Ustavom i zakonom, on treba da uči šta je rešenje, kad se donosi rešenje, s pozivom na koji član, rešenja kojima se upravlja u postupku, kako se donosi presuda, kako ovo, kako ono, jer taj čovek nikada u praksi nije mogao to da vidi.
Ono što smo mi zastupali, to već godinama pričamo sa ove govornice, jeste: sudijski pripravnik, položio je pravosudni ispit, bio je saradnik godinama, došao je do tih godina koje ukazuju da ispunjava uslove za izbor za sudiju, konkurs, izabere se za sudiju i vi već imate formiranog čoveka i on može da nastavi sa onim poslom, jer on se zadojio tim mlekom, u sudu, on je to radio pet, šest, sedam, osam, godina. To je bio naš koncept.
Šta smo mi hteli da kažemo? Mi uvažavamo tu situaciju da sud može da primi veći broj ljudi kao sudijske pripravnike i da ih osposobi itd. i da sistematizacija ne dozvoljava da neki ostanu. Svrha ovog člana, ono što je predlagač hteo da postigne ovim članom, jeste da onaj koji je bio najbolji na pravosudnom ispitu, ukoliko postoji upražnjeno mesto, ostane, a ovi drugi da čekaju red kada se otvori mesto za pomoćnika, osoblje itd. Šta želimo da postignemo ovim amandmanom?
Ukoliko je neko prošao kriterijume za sudijskog pripravnika, položio pravosudni ispit sa tom kvalitetnom ocenom, on treba da ostane u sudu. Zašto bi taj kadar išao na neka druga mesta? On je primljen kao sudijski pripravnik da bi se školovao za rad u sudu. Ako je položio pravosudni ispit posle tri godine pripravničkog staža, pokazao te rezultate, zašto to dete bacati negde dalje? To je svrha onoga što smo mi hteli.
Naravno, ovi ljudi će biti primljeni za sudske pripravnike, položiće pravosudni ispit na neki način, neće da pokažu neku dobru ocenu ili su tokom pripravničkog staža pokazali nesnalažljivost, ne znaju da razlikuju šta je bitno a šta je nebitno itd., nema potrebe taj da ostane. Ali, stičemo utisak da se u ovoj formulaciji u članu 66. Predloga zakona krije nešto što prevazilazi stručne kriterijume, zalazi u nešto što je neka podobnost, zalazi u kriterijume neke podobnosti. To je ono što smo mi hteli da izbegnemo i zato smo podneli ovakav amandman. Znači, ako je neko položio pravosudni ispit, pokazao uspeh, treba da ostane. Ako je neko pokazao da jednostavno nije za taj posao, tokom tri godine pripravničkog staža, a bez obzira na to što je položio taj pravosudni ispit, on ne treba da ostane. Samo smo hteli to da preciziramo. Jer, ovde se vrti jedan automatizam, a to se kaže - u zvanje sudijskog saradnika. To je ono najniže u toj hijerarhiji. Znači, u ovoj vašoj formulaciji to ima značaj nekog automatizma. Ubacili ste nešto što je kriterijum, iza čega se ne krije samo struka. To je svrha ovog amandmana.
Kada sam već ovde, želim da iskoristim priliku da prozborim i nekoliko reči o nečemu što je takođe vrlo značajno za ovaj zakon, da on liči na nešto. Gospođo Malović, radno telo je, po definiciji, pomoćni organ. Nema te institucije gde radno telo može biti drugostepeni organ. Vlada je u članu 64. stav 2. dala jedno rešenje gde je moguće da se izjavi prigovor povodom ove stvari koja je regulisana članom 64, a to se odnosi na rešenje o oceni rezultata rada sudijskog pomoćnika, da ukoliko je nezadovoljan tom ocenom koju je dao predsednik suda, može da uloži prigovor i da se prigovor podnosi radnom telu Visokog saveta sudstva. Radno telo ne može da bude organ. Da ste rekli neki odbor, neka komisija... Ali, pitanje je da li odredbe Ustava Republike Srbije o Visokom savetu sudstva dozvoljavaju da u okviru tog organa pravite podorgane, radna tela i nešto drugo.
Siguran sam da Ustav Republike Srbije ne dozvoljava to. On je definisao Visoki savet sudstva kao nadležni državni organ. Visoki savet sudstva je postao institucija donošenjem Ustava Republike Srbije. Ako je on postao institucija, ne možete vi sada da prenosite njegove nadležnosti na nešto što je pomoćno telo unutar organa. Ne možete, zabranjeno je. To je apsolutno neustavno. To je bila poenta amandmana na taj član 64. koji je podneo poslanik SRS Milovan Radovanović.
Znači, mi vama ne sporimo da, prema unutrašnjoj organizaciji rada Visokog saveta sudstva, postoji nešto što će da priprema za sednice Visokog saveta sudstva, da pravi nacrte odluka, da pravi predloge odluka. Mi ne sporimo to. Ali, vi ste u članu 64. rekli da o tome odlučuje radno telo Visokog saveta sudstva. Radno telo unutar tog visokog saveta ne može da bude organ koji odlučuje.
Samo da vas podsetim, mi ovde u Narodnoj skupštini imamo nekoliko apsolutno neustavnih i nezakonitih odredaba u našem poslovniku. Moguće je da samo Administrativni odbor donosi pojedinačna akta i da rešava neke stvari. Svi drugi odbori i komisije su radna tela, bez mogućnosti da meritorno odlučuju. Kada predlog zakona dođe kod Odbora za pravosuđe ili kod nekog drugog odbora, tu se daje samo mišljenje u okviru onog izveštaja. To mišljenje je stav, koji ne obavezuje. Jedino Administrativni odbor pod nekim uslovima, po postojećem Poslovniku, može da odlučuje o pojedinačnim pravima, statusnim pitanjima itd. Jedino on. O tome treba da se vodi računa. Vi koji pišete zakon o Narodnoj skupštini treba da pravite drugačiju kompoziciju. Radno telo ne može da odlučuje.
Mi imamo nekoliko radnih tela koja su vrlo značajna i donose neke odluke, pa makar to kasnije bio i predlog. Mislim da je najgore stanje kod Odbora za finansije.
Vi ne znate, dok je bio onaj stari ustav, taj odbor je kroz zakon i kroz Poslovnik dobio ovlašćenje da predlaže guvernera Narodne banke, u jednom sazivu, kada je trebalo promeniti Dinkića i dovesti onu žena iz Svetske banke. Ne može, radno telo nema taj kapacitet, nema to ovlašćenje, bez obzira na to što se u tim radnim telima preslikava struktura i srazmera kakva je u Narodnoj skupštini.
(Predsedavajući: Vreme.)
Dovodite u pitanje stvarno, jer ovaj koncept je očigledno nakaradno smišljen. Stičem utisak da ovde nije bilo koncepta, nego je bila neka početna verzija, a onda je svako uslovljavao sa nekim rešenjima. A vi, da ne biste bili uslovljavani, vi ste malo od ovoga, malo od onoga i dobili ste nešto što ni na šta ne liči.
Gospodine Novakoviću, posle ovoga što je Miloš Radulović rekao, neka je samo tri posto istina, sa strahom i sa zebnjom dolazim do ove govornice. Kako ovo ispade, odavde može da skoči neko sa motkom i da nas premlati. To je demokratski, znate. To je nama naša revolucija dala; imamo feldmaršala.
Sada ćemo da se vratimo opet na ovaj član 77. Gospođo Malović, član 77. vašeg predloga zakona, Vlade Republike Srbije, ne može da reši nijedan problem. Rekao bih vam da postoji naročito veliki problem i izvinjavam se što ću da upotrebim ime jedne gospođe koja je bila sudija Vrhovnog suda. Radi se o gospođi Drecun. Ona je bila u jednom sudskom veću, krivičnom, Vrhovnog suda Srbije. Doneta je presuda; sve je završeno i žena umalo da padne u nesvest kad je čula da je neko iz pisarnice povukao to i falsifikovao odluku Vrhovnog suda. Da li je bila policija, da li straža, da li sudska BIA, da li sudski KOS, da li neko, kako god da ga imenujete, verovatno je neko iz NATO pakta u tim našim sudovima i on vrši kontrolu tako da naše sudije nisu samostalne u skladu sa Ustavom i zakonom.
Da ponovim još jedanput. Sudsko veće je završilo posao. Presuda je otišla u pisarnicu da se zavede i da se ekspeduje predmet nižem sudu radi dostave. Neko je to izvadio, falsifikovao sve. Gospođa je htela da padne u nesvest. Održana je konferencija za štampu, i sve umrtvljeno – mirovanje. Mislim da je ta gospođa sada u penziji ili da je podnela ostavku, izvinjavam se ako sam pogrešio, ne činim to namerno.
Šta je poenta? Ne može demokratija i sud. Ne može demokratija i policija. Ne može demokratija i BIA. Ne može demokratija i mediji. Ne može ništa. Jednostavno, ova Demokratska stranka nije kompatibilna za višestranački sistem. Nepodobna je. Ne uklapaju se.
Dokaz za to je sledeće. Vidite, povodom ovog člana 77, sa gledišta Vlade, pošto ima nekoliko amandmana, oni smatraju da reč "policija" ne odgovara, već da treba koristiti termin ili reč "straža". Moram da vam kažem jednu stvar – tu je donekle Vlada u pravu. Zašto je u pravu? Zatvorska straža je u nadležnosti Ministarstva pravde i ona ima neku bliskost sa sudovima. Policija nema. To je potpuno jasno. Međutim, sudeći po ovim poslovima koji su navedeni u članu 77, to nisu poslovi straže, to su poslovi obezbeđenja, fizičko-tehničkog obezbeđenja objekta, objekta nepokretnosti, zgrade suda.
Ovaj amandman ide ka tome da se priča o obezbeđenju. Zašto? Ovaj gospodin koji je podneo amandman traži da se na kraju te lepe rečenice doda – kao i da vrši zaštitu zaposlenih van radnog mesta. Tokom uviđaja, kad izađe ekipa, da tu bude obezbeđenje iz suda, da se ne bi desilo da onaj zbog međe potegne sekiru, pa umesto protivtuženog kokne sudiju ili zapisničara. Takva je situacija. Samo da vam skrenem pažnju, za sve radnje koje sud preduzima van zgrade suda, ako je u pitanju uviđaj, rekonstrukcija itd., uvek se obezbeđuje asistencija od strane policije.
Ali, ovaj amandman je dobar sa idejnog stanovišta. Pobeže ovaj ideolog. Zašto je dobar? O čemu se radi? Imamo situaciju da treba da se sudi nekoj odabranoj mafiji koja selektivno pripada žutoj boji. Onda neko od njihovih advokata pozove telefonom sud i kaže – molim vas, diskretno da vam kažem, podmetnuta je bomba. Oni isprazne ceo sud, ročište se odlaže.
Pokušavao sam, kada počnu ovde da nas maltretiraju da radimo do pet ujutru, da odem preko puta, da pozovem obezbeđenje i kažem - u Skupštini je podmetnuta mina, molim vas, vodite računa, vi snosite odgovornost ako se nešto desi.
Ali, nisam to uradio. Znate li zbog čega? Zato što građani toliko mrze Narodnu skupštinu da bi neki rekli – kamo sreće da eksplodira bomba. To je zbog ovog odnosa, zato što ovde nema ni tolerancije, niti dijaloga. Tolerancija uvek mora da dođe sa one strane gde se nalazi većina; ne možete vi toleranciju da tražite od manjine.
Manjina nema tu vlast da odlučuje. Ta sila se nalazi kod većine i onaj koji poseduje silu treba da bude tolerantan i obazriv u upotrebi te sile. Sila je i 126 ruku u vazduhu, u tom smislu treba da tumačite. Možete glasno da se smejete, ne morate skromno, gospodine Novakoviću.
Kamo sreće da su naši sudovi projektovani na način kao što je projektovan sud u Trsteniku. Za istražno odeljenje istraga je u prizemlju; postoji pritvorska jedinica, iz pritvorske jedinice pritvoreni dolazi kod istražnog sudije; završava se posao, preko istražne jedinice vraća se u istražni zatvor, gde god da je taj istražni zatvor. Mi imamo tako projektovane sudove da onaj ko sprovodi lice, kada je u pitanju krivica, mora da prođe kroz, bukvalno rečeno, javni deo sudskog hodnika. Moguće su različite "sačekuše", različite vrste maltretiranja ljudi koji se nalaze u hodniku. Vi ne želite to da rešite.
Moram da vam skrenem pažnju, pritvor se obavlja u istražnim zatvorima ili delovima zatvora koji služe kao pritvor radi istrage. To su, po novoj terminologiji, pritvorske jedinice. Tu rade stražari, ne rade policajci i nisu potrebna policijska ovlašćenja; pravila ponašanja straže propisuje Ministarstvo pravde, a ne MUP. MUP vam daje saglasnost za ono obezbeđenje.
Gospođo ministre, 17 godina sam živeo u KP domu, u zatvoru. Fudbal sam naučio da igram sa zatvorenicima, pasulj sam jeo sa najtežim kriminalcima. Meni je zatvor prirodna sredina. Nemojte, molim vas. Nemojte meni da držite predavanja o zatvoru. U zatvoru se ponašam normalno. Nemate pojma koje je zadovoljstvo kada "slobodanka" prođe kroz radijator.
Vama je potrebna služba obezbeđenja zgrade, a ne straža, jer ako kažete da je straža onda se u zgradi nalaze zlikovci. U zgradi se nalaze oni koji su osnovano osumnjičeni da su izvršioci krivičnog dela, Pa, nisu valjda sudije osnovano sumnjive da su izvršile krivična dela?
Doduše, nisam baš siguran, možda ima i takvih slučajeva. Vama je potrebno fizičko-tehničko obezbeđenje objekta i to je nešto sasvim drugo. Ne bi me iznenadilo da u budućoj promeni ovog zakona, gospodine Šormaz, živi bili pa videli, ovaj član pretrpi izmenu, pa da se kaže – poslovi fizičko-tehničkog obezbeđenja objekta suda putem konkursa ustupaju se privatnim agencijama. Začas će oni da naprave agencije.
Pre neki dan sam video da "bodigardovi" prate onog jednog, svi su kockasti, kratko ošišani. Čim političara prate četvorica, desetorica u obezbeđenju, razgrću narod da bi on prošao, ima problema sa savešću. To neću ni da pominjem, zato što svaka sličnost nije slučajna. Tako stoje naše stvari.
Gospođo, moram da vam skrenem pažnju. Nekada, u neko vreme za koje sam i ja pričao da nije dobro, a grdno sam grešio, to vam iskreno kažem...
To je ono vreme kada smo mogli da idemo na letovanje i nismo imali potrebe da zaključavamo stan, već smo mogli sa mora da pozovemo komšiju i da mu kažemo – idi, molim te, i vidi da li sam zaključao, pa ako nije zaključano polij cveće; kada se automobili nisu zaključavali ispred zgrade; kada je najveće krivično delo bilo pozajmljivanje automobila radi noćne vožnje i vraćanje nazad. To je to vreme. Tada vi niste imali potrebe da imate u sudu uniformisano lice, bez obzira u kojoj uniformi. Pitanje je da li je policajac mogao da uđe tek tako u sud.
Jednostavno, bilo je neko malo bolje ekonomsko stanje, a ja želim da ga što pre rešite da ne bi bilo ovog stampeda prema bankama - građani kreću da podižu svoje ušteđevine, jer niko više nije siguran. Boško, ako nisi podigao, slobodno idi i podigni. Ko zna šta će da bude. Slobodno podigni ovo, da posle ne kažeš drugari smo a nisam te upozorio na vreme.
Budite oprezni, ako pravite to obezbeđenje, pravite obezbeđenje, nemojte da pravite stražu. Jer, kada straža čuva neki objekat ona čuva da ovi ne izađu iz objekta, a ne čuva od ovih koji treba da uđu u objekat. Ovde je sud. Ljudi treba da uđu i da reše svoj problem, a ne da držite sudije pod ključem da moraju da sude.
Drugo, ako želite stvarno da napravite uštedu, onda predsednika Republike, predsednika Vlade, ministra unutrašnjih poslova, ministra odbrane i sve druge koji imaju kućno obezbeđenje, predsednika Narodne skupštine obavezno, sve ove kojima se kuće čuvaju, po 15-20 ljudi, po tri-četiri smene, smestite u CZ, sprat ispod Legije. Prva ćelija Tadić, druga ćelija Cvetković, treća ćelija Đelić. Jedan može da ih čuva. Besplatno grejanje, besplatna hrana. Mogu da se svađaju i mediji neće da objave ništa. Ljudi će slobodno da hvataju kriminalce umesto što čuvaju njihove objekte. To bi bila prava ušteda i rasterećenje budžeta Republike Srbije od nepotrebnih troškova.
Namerno sam zbog gledalaca ovo na duhovit način iskazao, da bi se bolje shvatilo, ali vas sve pozivam da gledate Drugi program RTS-a, jer se ovde čuju prave stvari koje interesuju građane Republike Srbije. Može da se nauči nešto, kakva je razlika između policije, straže, obezbeđenja i koga sve treba čuvati u ovoj zemlji.
Gospodine Novakoviću, imate još dva minuta. Požurite u Evropu.
Gospodine Novakoviću, čuli ste šta je rekao gospodin Radulović, on kaže da nije tri posto, nego sto posto. Ja se pozivam na član 104. Rekao sam gospodinu Raduloviću, ako je i tri posto pa je mnogo, a ako je sto posto to je preterano mnogo, to jest, razlika je u gradaciji.
Znate, imao sam ja jednog koji se predstavljao da mi je veliki prijatelj, pa je pričao da je veliki hedonista, a ja tog ludaka nisam mogao da ubedim da su svi ljudi od rođenja hedonisti, samo je razlika u tome što sam ja hedonista sa 100 evra, a on je hedonista sa 1000 evra; intenzitet moj i njegov je isti, ali rang hedonizma je drugačiji. Hedonizam je potpuno normalna stvar kod svakog živog bića, samo idiot bi hteo da se muči, normalan čovek želi da lepo živi, ali oni su i od toga pravili nešto.
Međutim, dobro ste me podsetili na neke stvari. Mene uopšte ne iznenađuje takvo ponašanje DS-a i mladog majora Đurišića. Videćete za nekoliko dana, saslušajte šta sam vam rekao, ovde je pripremljeno nešto još gore, da bi se prikrilo u ovom... Pazite, kada je najveća kriza, onda idu sumanuti potezi vlasti. Samo da vas podsetim, u vreme najveće hiperinflacije 1993. godine, kada su svi razmišljali kako da se država spasi, kako da se nešto organizuje, onaj čovek je presavio knjigu i raspisao izbore. I, svi htedoše da padnu u nesvest – krajem 1993. godine povećao je broj mandata. Zašto? Zato što je strah učinio svoje. Strah vlada Srbijom.
Samo da vam objasnim nešto. Jedan veliki hedonista predsedniku opštine Zemun poklonio je sat od 4000 evra. Ja mislim da je 50 evra, ali nema veze, on je rekao da je 4000 evra. Ovaj čovek htede da padne u nesvest, kaže – čime sam ja to zaslužio? On kaže – zaslužio si tako što ćeš lokaciju preko puta Doma penzionera u Zemunu, gde se nalazila "Čistoća", pa je to vratila opštini Zemun, da daš, odnosno opština, tom i tom tajkunu, dobićeš ti toliko, dobiće ovaj toliko. Čekaj, ne može taj da gradi hotel ili stanove. Nema problema, to sam ja završio na gradskom nivou sa Draganom Đilasom, i on je u igri.
(Predsedavajući: Vreme.)
Naravno, čovek je vratio sat, otkrilo se sve, taj veliki hedonista je rekao – nećemo da ti diramo opštinu Zemun. I, šta se desilo? Pre nekoliko dana imali ste neuspeli puč. Vi stojite iza toga.
(Predsedavajući: Vreme vam je isteklo.)
Izvinjavam se, gospodine Novakoviću, malopre sam vas častio, pa računam da malo tolerancije pokažete.
Gospođo Slavice Đukić-Dejanović, posle ove pobede verovatno će mnogo bolje da se čuje i da se shvati ovo što radi Narodna skupština, a građani Srbije znaju da je vrlo važan rad i sve ovo što se priča u Narodnoj skupštini, jer pričanje je glavni posao ovde.
Pozivam se na one čl. 225. i 226. i koristim priliku da makar imamo jednog predstavnika Vlade u Narodnoj skupštini, uz konstataciju one činjenice da verovatno pola Vlade ne bi smelo da uđe ovde, ni zajedno ni pojedinačno, poput Đelića, Dinkića, da ne ređam dalje.
Smatram da je za Narodnu skupštinu, za poslanike i za sve građane Republike Srbije izuzetno važno u ovom trenutku da dobije odgovor, ali kvalitetan odgovor, od predsednika Republike, predsednika Vlade, direktora Bije, možete i vi da se uključite u to, i ne samo kao predsednik Narodne skupštine, nego i prema onoj svojoj osnovnoj vokaciji.
Pitanje glasi - ko je osmislio ovu kampanju da bude ovakav život u Republici Srbiji? Da to objasnim. Činjenica je da je od kad je formirana ova četvrta demokratska Vlada Republike Srbije da je Srbiju zapljusnuo totalni haos.
Donosimo zakon o državnoj granici, niko ne zna gde je granica, isterujemo ambasadore - vraćamo ambasadore; pitanje Euleksa rešeno, nije rešeno, nikako nije rešeno; pitanje poštovanja našeg Ustava je poslednja rupa na svirali.
Vi kažete, svetska finansijska kriza, kažem ekonomski propast i socijalna beda u Srbiji. Vidite i sami da vaši partneri i prijatelji iz inostranstva imaju neki svoj hronometar i imaj neku svoju hronologiju, pa na vrlo problematične datume donose vrlo značajne i ključne odluke za sudbinu Republike Srbije.
Nešto najnovije što imamo, neko je osmislio ne samo tu kampanju, nego i kampanju da ljudi povade oči u istoj kući, u istom stanu. To je relacija otac penzioner, sin zaposlen. Sada deca prozivaju svoje roditelje penzionere, pa kažu, zbog toga što ste nerealno tražili treba drugome da se otme da bi se dalo vama.
Gospođo Đukić-Dejanović, taman kada sam malopre hteo da zaustim nešto da kažem, vi ste me prekinuli i nisam završio misao. Znači, opet je tema ko je osmislio kampanju u kojoj treba da se otac penzioner i sin zaposleni ili nezaposleni svađaju oko toga da li je prioritet penzija ili radni odnos.
To nije bez razloga. Ovi su uspeli sve da posvađaju, ostala je još samo i ta uža porodica. I to uspešno rade. Zašto? Pripremaju teren za neke buduće izbore, gde bi građani Srbije glasali protiv sebe, glasajući za "primerke" i slično.
Naravno, neću dobiti odgovor na ovo pitanje, mada sam čitavu plejadu državnih organa prozvao da nađu neki odgovor na ovo pitanje. Međutim, stičem utisak da atmosfera malo splašnjava i da treba malo ubrzati ritam.
Evo, koristim priliku da postavim pitanje i da tražim obaveštenje od gospodina Ivice Dačića, pošto je on troglavo vezan za Vladu Republike Srbije, kao ministar, kao potpredsednik i kao zamenik predsednika, da mi odgovori na pitanje: da li je Boris Tadić potpisao nalog za službeni put svom šefu kabineta, koji se umetnički zove Miki Rakić, da bi on sa Aleksandrom Vučićem u Holandiji dogovorio ove stvari koje se dešavaju?
Ako gospodinu Dačiću nešto nije jasno, neka mi se obrati na poznatu adresu. Jedan sam od očevidaca tog događaja. Bilo je tu i smešnih scena, ali sam očevidac za ono što nas interesuje.
Zašto ovo postavljam kao pitanje? Zato što mi vreme ističe, pa ću u trećem javljanju da vam napravim adekvatnu vezu između Vučića, Rakića, Đilasa, opštine Zemun, lokacija, tajkuna, uzetog zemljišta, prodatog zemljišta, uzetih para, a neisporučenog zemljišta, zbog čega se drma, navodno, nešto ovde u Beogradu, a Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu neće imati nikakvog uticaja na to, niti će verovatno imati i sudovi.
Zato pozivam ove iz Društva sudija, neka prate ovaj prenos i kada čuju ime i prezime nekog svog kolege, člana Društva sudija, neka pitaju šta nije tačno u ovome što poslanici SRS čitaju iz odgovarajućih presuda, gde se za istu pravnu stvar i identično činjenično stanje donose različite presude.
Naravno, koristim priliku da vas obavestim, gospođo Đukić, da ću ponovo da se javim, da vam ne bih upropastio ovo vreme za Evropu.
Gospođo Slavice Đukić-Dejanović, s obzirom da nikako da završimo ono što je značajno za građane Srbije, a mislim da ova ekonomska kriza i socijalna beda koja vlada u Srbiji i činjenica da su ovi koji se predstavljaju kao vođe zapali, upali u neke rupčage i ne vide ništa drugo, osim što pokušavaju medijski da kažu da je lepota poželjna, ali je prolazna, moram da vas obavestim, i vas i ove građane koji prate ovaj prenos, pogotovo građane koji prate prenos da obaveste svoje komšije, prijatelje i rođake, da svi prebace na Drugi kanal.        Večeras ćete imati priliku da čujete ono čega nema u ostalim medijima i to je najveći uspeh parlamentarizma u Republici Srbiji - što građani mogu izvorno da čuju i pitanja i odgovore, i sami da zaključe zašto je težak život u Republici Srbiji.
Naravno, ako ovi koji su to medijski osmislili smatraju da će neko sa ove govornice da se bavi pitanjem da li neki Nikolić nosi cipele od 500 evra i zašto je postao sumnjiv kada je počeo tri puta dnevno da se tušira, mi nećemo o tome da pričamo.
Mi smo samo uporni i tražimo od lopova da vrati ono što je uzeo. (Slavoljub Stajković, sa mesta: Ko je lopov?) Lopov je Boris Tadić, hvala ti što si me podsetio. Tražio si tatka, dobio si Borisa Tadića. Šta da ti radim.
Gospođo Slavice Đukić-Dejanović, samo bih vas upozorio na jednu stvar - zašto je neophodno da se pravi ovaj zid ćutanja u Narodnoj skupštini i da se sve ne prepusti Šaperu, Đilasu i ostalim medijskim magnatima i tajkunima. A da vam skrenem pažnju da sledi obračun dva tajkuna, vrlo opasan obračun, oni ga najavljuju, ali to je vaš problem, nije moj, pošto sa tom bandom nemam nikakve veze – hteo bih da vam sada objasnim neke stvari koje se tiču građana Republike Srbije.
Slobodno pozovite komšije neka prate ovaj prenos, zapamtite Drugi kanal. Ne znam da li je vama "selo gori", gospođo Slavice Đukić-Dejanović, samo da vam skrenem pažnju na sledeće.
U odluci koja je juče pročitana u Hagu, između ostalog, stoji da je sud zaključio: premda je status SRJ u pogledu UN od 1992. do 2000. godine bio neizvestan i protivurečan, same vlasti u Beogradu tokom tih godina su prihvatile nadležnost Međunarodnog suda pravde, odgovarajući na tužbe BiH, Hrvatske i ulažući tužbu protiv zemalja NATO.
Kad je bila u pitanju tužba protiv NATO pakta i zemalja NATO pakta, onda je rečeno - nemate pravo na zaštitu jer niste član Ujedinjenih nacija. Sada vas podsećam građani Republike Srbije, novembra 2000. godine neko je iz ove države podneo zahtev da se Savezna Republika Jugoslavija primi kao nova država članica. Nije tražio suspenziju mera od maja 92. godine kada je bila suspenzija. Rečeno je - ukazali nam iz Ujedinjenih nacija da predstoje izbori u Americi i da će biti problema, podnesite vi zahtev, mi da vas primimo kao novu državu.
Naravno, javiću se još i sad koristim priliku da se javim ponovo, a građane Republike Srbije molim, svi gledajte Drugi kanal i pratite večerašnju sednicu.
Nadam se, gospođo Đukić, da ćete u skladu sa članovima 225. i 226. da naložite službi da pribeleži ovo što ću da kažem i da to prosledi predsedniku Vlade, a vi izaberite ko je predsednik Vlade.
Cela dilema ili potrebno obaveštenje se svodi na to da neko u ovoj zemlji bi napokon morao da nas obavesti kao poslanike, a verovatno i javnost ili sigurno javnost, kakav je domet pravnog puta i šta da radi pojedinac kada iskoristi sva pravna sredstva i kako da sprovede pravdu kada oni koji su dužni da mu pomognu u ostvarivanju pravde gaze po Ustavu, gaze po zakonu, gaze po svemu?
Ovo nema neke dodirne veze sa demokratijom, pa nema potrebe da skačete. Postavlja se pitanje i velika dilema pred sve građane Republike Srbije, šta da rade sa narastajućom nepravdom koja postaje toliko nepodnošljiva, šta građanin kao pojedinac da učini? Kako da ostvari ono što mu pripada?
Samo da podsetim, to se može odnositi na sve staleže. Ako se na tako očiglednim stvarima pokazuje besmislenost pravnog puta, a podsećam vas da sam vas poslušao, kompletno sam iskoristio sva sredstva da pokrenem taj pravni put. Šta da radi građanin pojedinac, za šta on da se lati da bi ostvario pravdu koja mu po prirodi stvari pripada, kada ovde nailazi na neustavnost, nezakonitost i na najočigledniji primer nepravde. Zbog te i takve nepravde mi imamo ekonomsku krizu i socijalnu bedu.
Ako ovde ne može da se sprovede pravda, ako se ovde ne poštuje moral, kako će da se poštuje moral, pravda običnog štediše kod neke od ovih stranih banaka? Vi mene možete da optužite već sutra, da kažete da sam sa govornice pozvao građane da hitno vade svoje štedne uloge, jer ukoliko ovde ne može da se ostvari pravda, pred kojim će sudom štediša da ostvari pravdu u odnosu na neku banku kod koje je uložio svoje pare?
Znate kako je sa bankarima, fini, mazni dok dajete pare na štednju, a kada treba da povučete svoje pare javite se prekosutra, čekajte, imamo nekih problema, a onda vas jednog dana obaveste - izvinite, molim vas, mi smo pukli.
Zar mi ovde da dozvolimo da ta situacija bude i sa našom državom i sa našim narodom? Pukli smo. Klimajte vi glavom, samo klimajte. To je najava buduće Parkinsonove bolesti.
(Predsednik: Vreme.)
Neću vama, gospođo, da oduzimam vreme. Slobodno koristite vaše vreme, samo zapamtite jednu stvar: kada se pravi put pokaže da nije dovoljan ili građanin oseti da korišćenjem pravnog puta je postao nemoćan, onda nemojte mnogo da razmišljate o toj vrsti demokratije koju vi predstavljate. Sladite se, prijatno vam bilo.