Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Vladan Batić

Govori

Mislim da braća Grim i Anderson mogu mirno da počivaju, jer imaju dostojnog naslednika u Srbiji u liku Mlađena Dinkića.        Posle lažnih obećanja za "Fiat", za stotine hiljada automobila iz fabrike "Zastava", posle lažnih obećanja za besplatne akcije u vidu hiljadu evra, usledila je nova prodaja magle, nova dimna zavesa i nova šarena laža.
Ovaj zakon predstavlja spisak lepih želja, predstavlja nešto što je restauracija socijalističke retorike, predstavlja jeftinu demagogiju prepunu licemerja, predstavlja jedan neverovatan birokratizovan aparat. Pazite šta ovde piše – Nacionalni savet za regionalni razvoj, Nacionalna agencija za regionalni razvoj, regionalni nacionalni savet, regionalna razvojna agencija, oblasna asocijacija, pa će onda ovi nesrećnici, koji nemaju ni hleba da jedu, da traže akreditacije od oblasne asocijacije.
Ko normalan veruje u ovo? Šta to znači za ona mrtva sela u Kuršumliji, Gadžinom Hanu i širom Srbije, gde više nema ni struje, ni vode, ni ljudi? Gde su pare da se ovaj spisak lepih želja ostvari? Kakve su ovo naivne i jeftine bajke? Na šta ovo liči? Ko će normalan u ovo da poveruje? Kada će ovi ljudi da dobiju pare?
Verovatno će im se obećati uoči izbora, jer, naravno, kapa na svemu ovome je Ministarstvo i ministar. Oni će baciti mrvice s trpeze, kad dođu izbori, naravno, pod uslovom da se zna za koga će ti ljudi da glasaju, za stranku na čijem čelu je ministar koji se ponaša kao baron Minhauzen.
Hajde da budemo realni, hajde da budemo pošteni. Sve se svodi na priču o parama. Gde su pare za ovo što se ovde obećava? Ovde nigde nema priče o tome, nego još enormna birokratija. Pa, bolje te pare koje su predviđene za ove silne savete, agencije i asocijacije, da se daju tim nesrećnim ljudima da naprave neki put, da se otvori neka mala fabrika, da se stvore neki elementarni uslovi za normalan život ljudi u Srbiji, koji treba da budu građani Evrope u 21. veku. To bi bilo pošteno.
Ovako, lepo to zvuči – ravnomerni regionalni razvoj. Ovde, čini mi se, treba da bude Ugljanin, ako je on zadužen za razvoj nedovoljno razvijenih područja, jer, šta znači ravnomerni razvoj? Problem su oni koji nemaju ni elementarne uslove za normalan život, a ne oblasti koje su već razvijene.
Još nešto, kada govorimo o regionalnom razvoju, preduslov za to je da imamo jasno definisane regione. Srbija može i treba, i to zagovara, ne može država, regija i država regiona, ali, najpre, treba da se donese novi zakon o teritorijalnoj organizaciji Srbije, da se utvrdi šta su regioni, da se utvrdi šta su opštine, da se promeni mapa opština i mapa regiona. Imamo neka sela ''izgubljena u svemiru'', koji imaju status opština. Jednostavno, živimo na bazi matrice iz nekih minulih vremena.
Kao što sam i ministru spoljnih poslova rekao – šta će vam ambasada u Adis Abebi? Tamo nema nijednog Srbina, nijednog građanina Srbije, a, recimo, na Malti, ili u Dubaiju, imate po nekoliko hiljada ljudi. Tako i ovo. Hajde da utvrdimo šta su opštine, šta su regioni, da izmenimo Ustav u skladu s tim, i onda da pričamo o ravnomernom razvoju, ali, prvo da pričamo odakle pare da se pomogne onima koji su zaista na rubu civilizacije i na rubu života, ponavljam, dostojnog čoveka, građanina Evrope. Hvala.
Gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, gospođo Dragutinović, gospodine Mrkonjiću, čini mi se da sam pomenuo u načelnoj raspravi da ovde presipamo iz šupljeg u prazno. Treba da se uzmu ti krediti. Šta će se sa tim uraditi? Neće se otplatiti ni svi dugovi putarima. Od čega ćemo onda da gradimo ono što je obećano ili ono što je neophodno?
Gospodine Mrkonjiću, verujem u vaše dobre namere. Apsolutno sam siguran u vaše dobre namere, kao što sam siguran da ste poprilično naivni u davanju tih obećanja, jer imate jedno negativno nasleđe u pogledu tih dugova, u pogledu onoga što se dešavalo u Preduzeću za puteve ili „Putevima Srbije“, kako se to zvalo. Hajde da raspravimo, neka to bude učinjeno deset godina unazad, ko je napravio dugove, ko je vršio malverzacije, ko je vršio mahinacije, ni po babu, ni po stričevima. Nije uopšte bitno koja je vlada u pitanju, ni koji je ministar u pitanju.
Svi znamo da je tu bilo malverzacija i mahinacija i svi se prave ludi. Prvog dana trebalo je da kažete – nasledio sam to i to, nameravamo da napravimo to i to, da bismo isplatili dugove treba nam toliko i toliko para, da bismo izgradili to što nameravamo treba nam toliko i toliko para, te ćemo pare obezbediti na taj i taj način. Ovako, kada vi to kažete, s dobrim željama i dobrim namerama, to liči na one stare priče o metroima, o brzim prugama. Imamo najsporiji voz u Evropi, kao ono „sightseeing“, kao na Divljem zapadu. „Ćira“ je bio brzina za ovo. Onaj „ćira“ koga nema više od 30 godina.
Hajde da pričamo pošteno, ali to je trebalo da kažete, kao i za koncesiju koja je raskinuta. Niti znamo zašto je zaključena, niti znamo zašto je raskinuta. Misterija, tajne, ko zna o čemu se radi. Isto tako se obećava olako – nema ništa od međunarodne arbitraže, džabe su nas tužili. Nije tačno. Opet će neko to da plaća.
Svake godine državni vrh se slika, to im je valjda lepo, na putu od Beograda do Subotice. Pa, to se gradi kao Skadar na Bojani. Ne može da se napravi od Beograda do Batajnice.
Sada imamo temu: učešće naših mirovnih snaga u Čadu u okviru snaga Ujedinjenih nacija. Zbog tog Čada i rata u Čadu nema više relija Pariz - Dakar. Predložio sam da mi budemo organizatori, jer imamo sve: trnje, korov, rupe, bare, šume, prašume, pustinju, idealna prilika da reli bude ovde organizovan.
Zašto se naplaćuje putarina kada idete za Suboticu? Koliko tu ima kilometara pravog autoputa? U civilizovanim zemljama ni na autoputevima se ne naplaćuje putarina. Hajde da ne kažem u civilizovanim, u dobrom delu zemalja. Ovde bi se i Valentino Rosi napatio da prođe tu deonicu. I onda autoput, tobože, i naplatna rampa. To stvarno nema smisla. Zašto se naplaćuje putarina na putu Beograd - Subotica, ponavljam, kad nemate nekoliko kilometara, 20 - 30, autoputa gde bi trebalo naplaćivati putarinu?
Možemo da mislimo šta god hoćemo, ali Hrvatska je napravila fantastične autoputeve na mnogo težem terenu. Pre neki dan ste imali sliku u informativnim emisijama: Sali Beriša i Hašim Tači otvaraju nekakav tunel na autoputu Drač - Priština. Pa, i tamo će biti autoput, a ovde ne možemo da rešimo klizište, što reče Velimir Ilić!
Pomenuo sam pre neki dan, hajde da odemo, gospodine Mrkonjiću, na Duboko. Stalno pričamo o tome da odemo, ali nikako da odemo. Mi hoćemo u 21. veku Koridor 10. Ko je pokrao pare? Taj ko je pokrao neka odgovara. Kako da obezbedimo pare da bismo napravili elementarne puteve? Ili da organizujemo reli Pariz - Dakar, pa da od tih para počnemo da pravimo puteve. Hvala.
Gospođo predsednice, gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, u ime DHSS-a, podržavam Predlog odluke o slanju predstavnika naše vojske u Mirovnu misiju UN-a u Čad.
Gospodine ministre, možda bi pravno-tehnički trebalo doterati tekst odluke, jer ako semantički tumačimo, proizilazi da ona znači konvalidiranje neke već donete odluke. Treba da bude u ovom vremenu i da je donosi ovaj parlament, čisto da bude pravno-tehnički potpuno uredna.
Mislim da je učešće predstavnika naše vojske u sastavu mirovnih snaga UN-a nastavak tradicije koju je naša vojska nekad imala. Ako hoćete, ovo simbolički prevazilazi i značaj i ulogu Vojske. Ovo je svojevrsno priznanje Srbiji, jedan novi početak za državu Srbiju, koja se manifestuje na ovaj način, ali to istovremeno znači vraćanje Srbije u porodicu evropskih i svetskih država i naroda, iz koje je godinama, čak dve decenije, bila izopštena i izolovana.
Uostalom, Srbija je, ako se setimo, bila 22. zemlja članica Društva naroda, preteče UN-a. Ovo je naša međunarodno-pravna obaveza kao članice UN-a. Ovo je, ponavljam, određeno priznanje i određena poruka i za Vojsku i za državu, za onu vojsku koju je, kao učesnika pobedničke alijanse u Prvom svetskom ratu, čitav svet uvažavao, poštovao i cenio. Ona epopeja iz Prvog svetskog rata je podigla tadašnju srpsku vojsku i njene generale na nivo svetske veličine i svetskih ličnosti. Doktrina vojvoda, ili vojskovođa, ili generala srpske vojske, godinama i decenijama je izučavana u pojedinim vojnim školama i univerzitetima u inostranstvu. Ovo je mali nastavak te tradicije. Zato mislim da ne treba previše politike unositi u sve to, pogotovo ne previše politikantstva.
Razumem što su oni koji su se, recimo, zalagali za konfederaciju sa Rusijom i Belorusijom ostali dosledni i protiv su ove odluke. Razumem i one čiji su predstavnici bili na skupovima Bas partije Sadama Huseina, ili Komunističke partije Kine, što su protiv ove odluke. Ima nekih koji su imali takvu politiku. Danas su se, srećom, uzdigli. Neki od njih ćute i postali su članovi ''Reda majke Tereze'' i reč ne progovaraju, ali dobro, svaka promena je korisna. Oni kojima je Milošević bio vrhovni komandant, to su zaboravili. Oni koji misle da je Kominterna do skoro vladala ovim prostorima, i od toga su digli ruke.
Ne treba biti previše autističan, jer ova misija ima i nešto što je iznad naših međunarodno-pravnih obaveza i izvan članstva u UN-u, ima odgovarajući humanitarni karakter. Hajde da prevaziđemo nešto zbog čega smo bili izolovani, izopšteni, što je bio bespotrebni prkos, na našu štetu. Ovo nije učešće u snagama NATO-a. Ovo nije učešće ni u snagama Partnerstva za mir. Ovo su snage UN-a, i to čak preko Norveške, koja je naš tradicionalni prijatelj.
Ponavljam još jednom, u ime DHSS-a, podržavam Predlog ove odluke, s molbom da se pravno-tehnički to malo dovede u red. Hvala.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, gospođo Dragutinović, gospodine Mrkonjiću, verujem u iskrene namere vas kao nadležnih ministara i čitave Vlade, kada je predlog ovih zakona koji su na dnevnom redu u pitanju. Svestan sam činjenice da vi ne možete snositi odgovornost i posledice za postupanje, delovanje i ponašanje vaših prethodnika. Ali, kada sve to pogledamo zajedno, ovo me neodoljivo podseća  na onu narodnu poslovicu – seci nešto da bi krpio uši.
Zašto? Iz prostog razloga što mi se čini da će ovim kreditima biti nadoknađen deo obaveza prema putarima, da nećemo dobiti pare za ono što je neophodno, a onda bi oni valjda, po toj logici, trebalo ubuduće kapitalne projekte da rade na veresiju. Otprilike me to podseća na ovo što predstoji.
Još nešto, da li će se na ovaj način i kada će se utvrditi odgovornost u okviru JP „Putevi Srbije“ za ogromne finansijske malverzacije? Kada će se na tapetu naći i ljudi iz Upravnog odbora koji su sve to aminovali?
Zdušno podržavam najavu Borisa Tadića o borbi protiv kriminala i korupcije. Evo prilike: „Putevi Srbije“, divna prilika za borbu protiv kriminala, i nešto što se na to nastavlja – NIS. Igramo se žmurke, kako deca kažu. Svi znaju da je to izvorište kriminala i korupcije. Ta revizija može da se uradi za nedelju dana, i u jednom i u drugom slučaju.
Kao advokat po profesiji, učestvujem u nečemu što se naziva postupak pred Specijalnim sudom za tzv. naftnu mafiju. To je tragikomično u odnosu na jednu transakciju NIS-a, na jedan ugovor o nabavci sirove nafte, na dobit koju su imali razni tajkuni, razni oligarsi, pod pokroviteljstvom nekih ljudi iz kabineta bivšeg premijera. To svi znaju i svi ćute. Na čelu NIS-a bili su ljudi koji nisu hteli nikom da pokažu kolika im je plata. Onako kao malom Radojici, mogli ste klince pod nokte da im zabijate, ne, neće da kažu nikom. Do danas to nismo saznali.
Šta će biti ako izgubimo spor sa „Alpinom - Por“ pred međunarodnom arbitražom u Parizu?
Bolje rečeno, nema od toga ništa, ma kakvi, lupaju gluposti, nemaju šanse. A nikada javnost nije videla one tajne anekse ugovora o izgradnji autoputa, ja to onako kolokvijalno kažem – od Horgoša do nigde, jer ispostavilo se da je to put za nigde.
Olako se, kažem, prelazi preko toga, nema od toga ništa. Sećam se kada se to tvrdilo i za „Galeniku“, u sporu države Srbije sa „ICN Pharmaceuticals“ – nema od toga ništa, to su gluposti. Taj spor je izgubljen, država je debelo to platila. Da ne potrošimo ove pare od kredita na taj spor, koji vrlo lako ova država, kako je pravila u potaji te ugovore...
Danas sam, gospodine Mrkonjiću, prošao putem od Subotice do Beograda, ne videh da se išta radi. Možda negde van puta, van domašaja očiju – obratio sam pažnju, vi me ispravite ako grešim, voleo bih da grešim – možda tamo u onim šumama pored Beške, pa se ne vidi od drveća i lišća, ali ne vidim.
Daj bože da ovo bude injekcija i da ovo bude jedan novi početak.
Samo sam, ne zamerajući ništa vama, izneo svoje rezerve i svoje bojazni. Hvala.
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine premijeru, dame i gospodo ministri, prvo pitanje tišti mnoge zemljoradnike u Srbiji i tiče se kategorizacije seoskih domaćinstava na komercijalna i nekomercijalna i, zavisno od toga, na subvencije koje oni imaju pravo da dobijaju ili ne.
Stvorena je potpuna konfuzija, potpuni haos, i molio bih ministarku finansija, pre svega, jer se ovo tiče Uprave prihoda, da eventualno dobijem odgovor na ovo pitanje.
Napravljen je kriterijum bez kriterijuma da, ako nosilac poljoprivrednog domaćinstva ima neki drugi izvor prihoda i nije obveznik doprinosa za penziono osiguranje zemljoradnika, onda je njegovo domaćinstvo tretirano kao komercijalno, bez obzira što se za druge članove njegovog užeg domaćinstva plaća doprinos za penziono osiguranje. Onda oni nemaju pravo na subvenciju.
Umesto da se ovo tiče zemlje i zemljišnog fonda i eventualno kriterijuma prihoda za nosioce seoskog domaćinstva, nema nikakvih kriterijuma. Ne zna se ni ko pije ni ko plaća.
Drugo pitanje se odnosi na Ministarstvo ekonomije ili Agenciju za privatizaciju, s kojom Ministarstvo ekonomije ima veze. Tiče se privatizacije "Prve iskre" u Bariču.
Najveći deo "Prve iskre" Barič prodat je preduzeću "Univerzal", koje nije ispoštovalo većinu obaveza iz ugovora o kupoprodaji, ni u pogledu ljudi koje su preuzeli (preuzeli su 250 radnika, a sada tamo radi 26 radnika), ni u pogledu proizvodnje, ni investiranja, ni dužine trajanja obaveza, ništa.
Agencija je zabila glavu u pesak, kao noj, a "Prva iskra" je prodata kao staro gvožđe. Gigant, koji je nekad zapošljavao preko 5.000 ljudi, danas je deponija starog gvožđa, zarasla u trnje i korov.
Treće pitanje. Verujući u viziju ministra za infrastrukturu gospodina Mrkonjića o epohalnim planovima na izgradnji Koridora 10 i drugih puteva, voleo bih da vidimo kako da rešimo jedan prozaični problem, višedecenijski – klizišta na Dubokom.
Pre neki dan je bila havarija na trafo-stanici Termoelektrane "Nikola Tesla". Nisu mogla da prođu kola vatrogasnih brigada… (Predsednik: Gospodine Batiću, tri minuta.) ... završavam ... preko klizišta na Dubokom. Svake godine se potroše milioni na nasipanje, neprestano se nešto radi, ali rešenja nema. Hvala.
Zahvaljujem gospodinu Mrkonjiću na lepim željama. Klizište je rešeno u potpunosti, ali u mašti. Klizište nije rešeno nikako danas, a tim putem prolazi hiljade vozila svakog dana.
Dakle, molio bih za konkretan odgovor – kada će to klizište biti rešeno? Ne kao lepa želja, nego u stvarnosti. Jer, naslušali smo se u prošlosti priča o autoputu od Horgoša do nigde i, naravno, pošto je do nigde, nije ni bilo ništa. To ne stavljam na teret i na dušu gospodinu Mrkonjiću, ali ova njegova završna rečenica, da je klizište rešeno, deluje mi onako previše uopšteno i previše futuristički.
To je jedno. Drugo, gospođi Dragutinović želeo bih da ukažem na ovaj detalj. Sva zemljoradnička domaćinstva kategorisana su u tzv. komercijalna i tzv. nekomercijalna. U zavisnosti od toga da li je komercijalno ili nekomercijalno, država daje subvencije. To radi Uprava prihoda, a ne Ministarstvo poljoprivrede.
A kriterijum Uprave prihoda je - da li je komercijalno zavisi od uloge i statusa nosioca poljoprivrednog, odnosno zemljoradničkog, odnosno seoskog domaćinstva. Ako on, eventualno, ima neki drugi status i ako nije samo obveznik doprinosa za penziono osiguranje zemljoradnika, iako su to članovi njegovog užeg domaćinstva, iako možda ima 20.000 ha zemlje, oni nemaju pravo na subvenciju. A neko ko nije, i ima možda hektar zemlje, on ima pravo na subvenciju.
Valjda kriterijum treba da bude zemljište, ili eventualno prihod, a ne birokratske kategorije po podeli na komercijalna i nekomercijalna domaćinstva.
Gospodinu premijeru zahvaljujem i nadam se da ću dobiti odgovor na pitanje o privatizaciji "Prve iskre" Barič. Jer, deo odgovora dobio sam delimično, ne od Vlade, nego u emisiji "Insajder". Tamo nam je rečeno ko je vlasnik firme koja je privatizovala veći deo "Prve iskre" Barič.
Ali, mene interesuje uloga Agencije za privatizaciju, koja nije obavezala kupca "Prve iskre" Barič da ispuni većinu svojih obaveza iz kupoprodajnog ugovora. Hvala.
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, posredno postavljam pitanje ministarki pravde i tražim odgovor koji ona može da dobije preko nadležnog tužilaštva, nadam se da može da dobije: Šta je sa krivičnim prijavama protiv Aleksandra Tijanića koje sam podneo pre četiri godine Specijalnom tužiocu za organizovani kriminal, septembra 2005. godine, vezano za otkup paketa Univerzalovih filmova, preko fantomske of-šor  kompanije Digitrak? Odgovora nema.
Više puta pitao sam ministra v.d. najpre Specijalnog tužioca za organizovani kriminal, a sada v.d. Državnog tužioca Slobodana Radovanovića o čemu se radi. Krivična prijava ili se procesuira podnošenjem zahteva za pokretanje istrage, podizanjem optužnice, ili se odbacuje. Niti je odbačena, niti se procesuira, četiri godine.
Šta mislite kada će obični građani da stignu do pravde, ako kao narodni poslanik nebrojano puta postavljam to pitanje Republičkom tužiocu i odgovora nikada nema?
Neko će pomisliti da je to politizacija pravosuđa. Ne, kao neko ko je došao do materijalnih dokaza u vidu ugovora, znači dokumenata, a ne rekla – kazala, uradio sam ono što je moja građanska dužnost, podneo krivičnu prijavu.
Sličnu krivičnu prijavu protiv istog čoveka i nekih drugih podneo sam u vezi sa Produkcijom gramofonskih ploča PGP RTS i sudbina te krivične prijave je identična.
Ponavljam, mogla je da bude odbačena ili procesuirana, a nikako ne može da stoji u fioci. Tražim odgovor na to pitanje i od Slobodana Radovanovića, i od takođe v.d. okružnog tužioca Zagorke Dolovac, koja o svemu tome ćuti.
Ono što je posebno bruka i sramota je ćutanje tužilaca u slučaju Topčider, to je bruka i sramota. Predmet je otišao u FBI, američki stručnjaci, balističari i forenzičari, rekli su, Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović su streljani 5. oktobra 2004. godine. Pa sam Radovanović je u jednoj televizijskoj emisiji rekao da su po svemu sudeći ubijeni. Od zadnjeg nalaza veštaka prošlo je sedam meseci i ništa se ne događa. Zašto ćuti v.d. okružnog tužioca? Gde će joj duša?
Konačno da pitam nešto ministra za ekologiju, koji ili ne odgovara ili kada odgovori, ti odgovori su besmisleni. Da li je napravljena studija o uticaju termoelektrana Nikola Tesla A i B, a planira se i gradnja treće, na mikroklimu u Obrenovcu i okolini? Ta mikroklima je potpuno poremećena. U tom kraju pada tri ili četiri puta manje kiša nego pre gradnje termoelektrana. I ono što pada, to su tzv. kisele kiše. Potpuno su biosfera ili biotip ili biocenoza poremećene.
Temperatura Save je viša za jedan ili dva stepena nizvodno od termoelektrana. Čitav biljni i životinjski svet, vazduh, zemlja, voda su upropašćeni.
Deca obolevaju od kancerogenih oboljenja, oboljenja disajnih organa, od oboljenja respiratornih organa, od hronične astme, a planira se i gradnja nove termoelektrane.
Da li će za to biti izgrađena posebna studija o zaštiti životne sredine, posebna ekološka studija, jer ako su toliko puna usta ovoj vladi Evrope, pa Evropa na tome insistira?
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, reklamiram povredu člana 27. poslovnika o radu Narodne skupštine. Vi ste vrlo promptno reagovali na pismo Aleksandra Tijanića. Čini mi se da je mnogo veća vaša obaveza da reagujete kada isti taj čovek, maltene svakodnevno, ali vrlo često, na najbestidniji način vređa pojedine narodne poslanike, kleveta, omalovažava, diskredituje, vređa. Nisam primetio da ste bilo kada reagovali.
Kao što ste sada reagovali, još više treba da reagujete u zaštiti integriteta i dostojanstva narodnih poslanika od strane istog tog Aleksandra Tijanića, čoveka koji je svojevremeno zbog tuče u sudnici sa Mikijem Vujevićem, vlasnikom Palma televizije, bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 ili 20 dana, pa pošto je u to vreme ministar pravde bio gospodin Stojković, inače nekada njegov branilac ili punomoćnik, to je zastarelo, pa se nije našao u Padinskoj Skeli, verovatno ne bi nastavio da šamara, recimo, članove LDP-a po sudskim hodnicima ili članove SDU-a na ulicama, kad već pričamo o nečijem dostojanstvu. Ovde je najviše vređao i na razne načine Čedomira Jovanovića, Žarka Koraća, moju malenkost itd.
Molio bih vas da imate bar identične aršine, da se ne bavim više likom i delom Aleksandra Tijanića, ima ko će se njim baviti.
Evo, mogu da prihvatim ovu sugestiju gospodina Tomislava Nikolića - ako ikada kvorum bude zavisio od mene, dali ste mi dobru ideju, neću prihvatiti da obezbeđujem kvorum dok je na čelu Javnog servisa Aleksandar Tijanić.
Takođe sam veoma zadovoljan vašom metamorfozom, pošto ste nakon 15 ili 20 godina govora mržnje, po kome ste bili prepoznatljivi, najzad počeli da govorite na drugi način. Nadam se da ćete postati počasni član pojedinih nevladinih organizacija, koje vode gospođe koje ste u prošlosti toliko omalovažavali i kritikovali. U svakom slučaju, to je vidan napredak za rad parlamenta i tome se iskreno radujem. Hvala.
Mislim da me gospodin Nikolić nije razumeo. Naravno, sarkastično sam prihvatio vašu sugestiju, ali, što reče gospodin Čedomir Jovanović, niste od jutros u elementu, pa niste između redova razumeli moju poruku.
Jedan jedini put sam davao kvorum, na dnevnom redu je bio zakon o grbu, zastavi i himni, zakon koji sam predložio 2001. godine. Za iste te simbole, za ista ta državna znamenja, jedini na tadašnjoj vladi podigao ruku "za". Četiri tadašnja ministra su bila protiv, a ostali su bili tobože uzdržani. To je bila moja moralna obaveza da budem na toj sednici Skupštine. Onda je usledio set ekoloških zakona.
Ako primećujete, kao neko ko je rođen i ko živi u Obrenovcu, na svakoj sednici parlamenta pitam neko pitanje iz oblasti ekologije i takođe sam imao potrebu da budem tu. Uostalom, potpuno je besmisleno, ako od mene zavisi da propadne jedan radni dan parlamenta, uvek ću da budem tu. To nikakve veze nema sa mojim političkim stavovima.
Ne znam otkad ste vi postali portparol Aleksandra Tijanića, jer on nije ni bio tema, personalno. Koga briga za Aleksandra Tijanića? On je paradigma nekih fenomena koji ne bi trebalo da se događaju u ovom društvu, ako ste razumeli šta sam hteo da kažem.
Gospodine Nikoliću, nisam rekao da ste vi mamurni, ali na osnovu ove prethodne konstatacije, ispada da ste senilni, a ni u to ne verujem. Dakle, Aleksandar Tijanić nije bio dosovski direktor RTS-a, daleko od toga. Znači, njega na mesto direktora RTS-a nije postavio DOS.
Evo, osvežiću vam memoriju. Dakle, to nije tačno. U vreme Vlade Vojislava Koštunice on je postao direktor Javnog servisa. Prethodno je bio savetnik Vojislav Koštunice, čisto istine radi, ništa drugo.
Gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, Nacionalni program zdravstvene zaštite životinja za 2009. godinu još nije počeo. Sada je kraj maja. Preventivna vakcinacija i dijagnostika zaraznih bolesti – do sada u ovoj godini ni jedan jedini dinar nije isplaćen veterinarskim stanicama za urađeni posao. Rebalansom budžeta nisu obezbeđena potrebna sredstva za preventivnu zaštitu životinja. Od 1. juna ne mogu se izdavati uverenja, potvrde i pasoši za stoku, jer nije sprovedena zaštita.
Zbog neisplaćenog duga, 17 od 22 veterinarske stanice u Beogradu biće u blokadi, jer ne mogu izmiriti svoje obaveze ni prema državi, u smislu poreza i doprinosa, niti obaveze prema dobavljačima – lekovi, seme, potrošni materijal, vakcine itd.
Ovo su podaci koje sam dobio od dr Živorada Kostića koji je predsednik beogradskog ogranka Veterinarske komore, naravno, i član DHSS, ali to nije bitno. Na sve fakture koje su dostavljene Ministarstvu, veterinarske stanice su platile PDV, a njima ništa nije uplaćeno, ponavljam, od Nove godine.
Prvog juna stupa na snagu obaveza stanica da uvedu fiskalne kase. Da nije tragično, bilo bi smešno, ovako je tragikomično. Svaki veterinar će na teren da nosi kasu. Koliko veterinara, toliko kasa. Samo kada bi im nešto platili. Svaki vlasnik će moći da vidi na računu koji mu je lek dat, pa će onda sam da počne da se bavi veterinarskim poslom i onda će šteta da bude mnogo veća.
Od 1. juna, gospodine ministre, 70% veterinarskih stanica koje su u blokadi, tragično je, 70% su u blokadi, najavljuju prestanak rada. Molio bih vas, ako možete da me čujete, gospodine ministre. Da li znate, o tome sam govorio kad je bio rebalans budžeta na dnevnom redu, kolika su sredstva potrebna za preventivnu zaštitu životinja? Dve milijarde i 640 miliona. Niste se izborili za ta sredstva. Kako nameravate da rešite ovaj problem, a bolje je i bezbolnije da se on reši, sada ću ilustrativno navesti, nego da se izgradi 30 km puta, da se napravi 300 punta, ovih čuvenih Dinkićevih, tobož domaćih, da se ne izgradi jedno skijalište, da se ne kupi par aviona, da se ne izgradi jedan most ili 50 stambenih zgrada. Ovo je vrednije i važnije. Zašto?
Gospodine ministre, vi ste vrlo ljubazni kao i uvek, ali niste odgovorili ni na jedno od mojih pitanja.
Od 1. januara, a sada je kraj maja, veterinarskim stanicama nije isplaćen ni jedan jedini dinar. Nijedan dinar. Ne vrede sad neke mihauzenske priče, devet meseci pre je počela isplata u ovoj godini. Ništa nije plaćeno.
Drugo, još važnije od toga, a sve povezano, kako ćete da obezbedite dve milijarde i 650 miliona za preventivnu zaštitu životinja? Hajde, gospodine ministre, javno da kažemo, da su Čačak, Kraljevo i Kruševac zaraženi besnilom, da je tamo epidemija besnila. Kako ćete da nađete pare?
Mi smo preživeli u prošlosti tri velike epidemije ili zaraze. Bila je bruceloza na Vlasni, kada je ubijeno 3.000 ovaca, jer su se i ljudi zarazili. Slinavka i šap na Kosovu, kuga živine, kada je ubijeno 500.000 komada živine, pa sva sredstva iz budžeta su potrošena na to. Tražim odgovor na to pitanje: kako ćete i kada ćete obezbediti sredstva, kako ćete i kada ćete isplatiti zaostale dugove veterinarskim stanicama?
Tada kada je bila epidemija živine i kada je moralo da bude ubijeno 500.000 komada živine, to je bilo skupo, i skoro ispraznilo budžet. Bilo nam je potrebno dve godine da se nakon toga oporavimo. Tadašnja Evropska zajednica zabranila nam je izvoz, nikada posle toga više nismo imali taj broj komada živine, odnosno ovih grla stoke, koja su zbog zaraze morala biti likvidirana. To je loš primer u svetu da se ne misli na stočarstvo, da se nedovoljno misli na poljoprivredu.
Molio bih vas, ako možete da kažete, kad pare koje su ozbiljne, ali se moraju obezbediti? Pa, dve milijarde je prethodna vlada isplatila vojnim rezervistima iz Kuršumlije i sa juga Srbije.
Dve milijarde. Jer su naplatili svoju ljubav prema otadžbini. Postoji velika bojazan od katastrofalnih posledica, zato ja… (Predsedavajuća: Tri minuta, narodni poslaniče, pravo na repliku je iskorišćeno) na ovome insistiram. Nadam se da ste me razumeli.
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, dobro je što je uvedena praksa postavljanja poslaničkih pitanja, ali bi bilo još bolje kada bi na ta pitanja nadležni ministri davali odgovore, ili davali korektne i konkretne odgovore.
Do sada sam postavio oko 40 pitanja, dobio sam četiri odgovora. Od većine ministara, nikad nikakav odgovor. Od nekih, poput ministra za kulturu, potpuno besmislen odgovor, od ministra ekologije, povodom akcidenta koji se dogodio na pepelištu Termoelektrane B, kada je, kao da je pomračenje sunca, u po bela dana nastao mrak, ljudi se zatvarali u sobe, u kuće, pepeo ulazio u zamrzivač, dobijem odgovor da je bio inspektor i da je utvrdio da nema zagađenja. To je apsurdno. To nije normalno.
Drugo, od ministra Dačića sam dobio jedini konkretan odgovor, povodom nekih finansijskih zloupotreba, kriminalnih aktivnosti nekih fantomskih firmi u Obrenovcu, i to je u redu, ali od njega nikad nisam dobio odgovor povodom kriminalnih događanja u fudbalskom klubu „Beograd“ sa Karaburme.
Postavljam pitanje, više molbu, neko pitanje, ministrima pravde i finansija. Ovde imam izvode ličnih dohodaka troje radnika Opštinskog suda u Obrenovcu: Vujkanović Marina, spremačica – 11.000 mesečna plata, Ilić Dragana – 12.200, Lazić Mirka, takođe spremačica – 12.000. Kako ovi ljudi da prežive sa 12.000? Hoće li se preduzeti nešto da se tim ljudima vrati dostojanstvo, da mogu normalno da žive i rade?
Sledeće pitanje – za ministra Dinkića, ili gospođu Dragutinović. Od Dinkića nikada nisam dobio nijedan odgovor povodom njegovih obmana, prevara i laži povodom „Fiata“ u Kragujevcu, kao ni o njegovim obmanama, prevarama i lažima povodom naknade za besplatne akcije od 1.000 evra. Po principu – ne lipši magarče do zelene trave.
Sledeće pitanje tiče se privatizacije, što je aktuelna tema u Srbiji. Pitam ministra za ekonomiju da nam odgovori u vezi s privatizacijama u Obrenovcu. „Prva iskra“ Barič je nekada bila gigant, zapošljavala preko 5.000 ljudi, hiljade građana Bariča, Obrenovca i okoline živeli su i radili zahvaljujući „Prvoj iskri“.
Danas tamo radi nekoliko desetina radnika. Bile su neke sumnjive privatizacije nekih pogona „Prve iskre“, oko 30-40 ličnih dohodaka radnicima nije isplaćeno, socijalni program se ne poštuje, sve je zaraslo u trnje i korov i to se očito krčmi kao Alajbegova slama.
Šta je s privatizacijom „Prve iskre“ Barič? Šta je s privatizacijom firme „Bora Marković“ na obali Save? To je nekad bila čuvena strugara Simovića, pre 70 godina, poznata u celom regionu. Zabrežje je bilo najveća luka na Savi. Taj Simović je imao u toj fabrici sistem protivpožarne zaštite jedinstven u svetu. Imao je izgrađene stanove za sve zaposlene pre 70 godina. Nacionalizovano je i ubijen je kao državni neprijatelj. Zaraslo trnje i korov, stavljen katanac. Bila je jedna neuspešna privatizacija. To je bilans.
Neka se vrati vlasnicima, kao i „Komgrap“, koji je, isto, bio nacionalizovana imovina, ali ovde nemamo zakon o denacionalizaciji. Umesto toga, imamo nove nacionalizacije, poput Mokre Gore za Emira Kusturicu, ili Nemanju Kusturicu, ne znam koje mu je danas pravo ime.
Šta je s Draganom Markovićem, poljoprivrednim kombinatom sa nekoliko hiljada hektara, koji je mogao da hrani, kao što se nekad govorilo, čitav ovaj deo Srbije? Tavori, jedva sastavlja kraj s krajem, ogromni potencijali, jedna neuspešna privatizacija. Privatizacija trgovinske firme „Posavina“, gde stotine zaposlenih protestuje, sporovi u Trgovinskom sudu itd., problemi oko nadgradnje, dogradnje itd. Tema i pitanja je više, spomenuo sam samo nekoliko firmi u Obrenovcu i tražio konkretne, a ne nemušte i besmislene odgovore. Hvala vam.
Poštovanje dostojanstva Parlamenta, član 100. Apelovao bih, gospođo predsednice, na vas da prekinemo ovakvu vrstu dijaloga. Apelovao bih na gospodina Velju Ilića, on je ipak džentlmen, nema smisla da se na taj način obraća jednoj dami…
(Velimir Ilić, s mesta: Ima smisla. Ona će odgovarati kad-tad. Nemoj da kažem imena.)