Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nemanja Šarović

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, zaista je teško odlučiti odakle krenuti, jer u ovoj hiperprodukciji agencija do koje je došlo zaista je pitanje koja agencija će biti najgora. Mi smo još i ranije upozoravali, već sa prvim agencija koje ste počeli da pravite, da od toga građani Srbije neće videti nikakvo dobro, ali zaista niko nije mogao da pretpostavi da ćete otići ovoliko daleko, da ovoliko nećete imati mere i da ćete baš u svakoj oblasti života naći modalitet da osnujete neku agenciju.
Agencija za osiguranje i finansiranje izvoza Republike Srbije je nešto što nije potrebno građanima Republike Srbije, iz više razloga. Kao prvo, treba reći da već postoje neke agencije koje bi trebalo da se bave nekim sličnim delatnostima. Ono što je trebalo da prethodi raspravi o formiranju nove agencije svakako je i izveštaj o radu Agencije za promociju izvoza, koja već postoji.
Dakle, trebalo je prvo da objasnite šta je ta Agencija za promociju izvoza uradila do sada, kako je ona poslovala, koliko je novca iz budžeta Republike Srbije utrošeno na finansiranje i poslovanje te agencije, koji su efekti toga što je rađeno, da li uopšte bilo kakvi efekti mogu da postoje, da li bilo ko uopšte prati rad ove agencije. Jer, osnovna, čini se i suštinska karakteristika svih agencija koje ste do sada formirali je to da se njihov rad obavlja daleko od očiju javnosti i da ono što je nekada koliko-toliko bilo moguće proveriti i biti upoznat sa nečim, dok se to odvijalo u okviru ministarstava, sada ste sklonili bukvalno u stranu, stavili u agencije koje su veoma male, veoma zatvorene.
Praktično, nikakve mogućnosti javnost nema da sazna šta se u tim agencijama dešava. Jedino što znamo je to da je tu zaposleno dosta ljudi, i pored toga što i sami kažete da ćete brutalno smanjiti broj zaposlenih u državnim organima.
Naravno, kada treba da se zapošljavaju novi ljudi u agencijama, onda nikome ne pada na pamet da kaže – dajte da neke od ovih ljudi koji su radili godinama, neki i decenijama u ministarstvima, koji svi imaju izuzetno veliko iskustvo iz tih oblasti, zaposlimo u agencije koje formiramo.
Umesto toga, vi ljude sa dvadeset i više godina radnog staža šaljete na ulicu, a u agencijama zapošljavate vaše stranačke aktiviste bez ikakvog iskustva. Sve to zajedno dovodi do situacije u kakvoj se Srbija nalazi danas.
Amandman na član 6. u ime poslaničke grupe SRS podneo je narodni poslanik Branislav Blažić. Ovim amandmanom je traženo da se član 6. briše. To na najbolji mogući način oslikava odnos poslaničke grupe SRS i prema ovom članu zakona, ali i prema ovom zakonu u celini i svim onim zakonima kojima pokušavate da napravite na jedan veštački način još neku agenciju koja će dalje opterećivati budžet Republike Srbije, samim tim i građane Republike Srbije, iako bi ta sredstva mogla biti upotrebljena na jedan neuporedivo bolji način.
Dosta je toga što nam smeta ovde. Morao bih da dodam i to da je delatnost agencije, između ostalog, i finansiranje stranog kupca ili njegove banke, u vezi sa izvozom domaćeg pravnog lica ili preduzetnika. Vi ste na ovaj način, praktično, doveli građane Srbije u jednu jako čudnu poziciju. Vi ih obmanjujete i radite ono što niko na kugli zemaljskoj ne radi.
Vi na ovaj način kažete da ćete, ukoliko neko iz inostranstva želi da kupi bilo koji naš proizvod, biti spremni da finansirate tog kupca, odnosno da mu date novac sa kojim će on kupiti te proizvode.
Možda čak i ne mora da ih kupi, jer ovde kaže da je dovoljno da je posao u vezi sa izvozom domaćeg pravnog lica ili preduzetnika, a onda ćete, ukoliko taj strani kupac ili njegova banka ne izmire obaveze koje imaju na osnovu tog pravnog posla, sve to u skladu sa članom 6, prevaliti na teret ove nesrećne agencije za osiguranje i finansiranje izvoza Republike Srbije. Samim tim, indirektno ili direktno, kako hoćete, te vaše bahanalije će plaćati građani Srbije.
Dalje, član 6. kaže da za obaveze preuzete u pravnom prometu sa trećim licima agencija odgovara celokupnom svojom imovinom. Ovim zakonom bi trebalo da bude propisano i to koja je to imovina, da vidimo mi gde je to regulisano, šta se pod imovinom agencije podrazumeva.
Da li pod imovinom podrazumevate ovih 25 miliona evra, koliko ste opredelili da izdvojite za ovu agenciju; da li pod imovinom podrazumevate neka sredstva koja će navodno kasnije doći iz kredita međunarodnih finansijskih organizacija; da li tu podrazumevate opremu i prostorije u kojima će ta agencija raditi, šta je to uopšte i da li će agencija funkcionisati tako što će, kada ne može neko potraživanje da se naplati od nje, prodavati kompjutere, stolove, stolice na kojima rade zaposleni.
U stavu 2. kaže se da Republika Srbija odgovara za obaveze agencije po osnovu osiguranja izvoza od nekomercijalnih rizika do iznosa koji se utvrđuje zakonom kojim se utvrđuje budžet Republike Srbije.
Ukoliko ste pažljivo, a vidim da niste, pročitali ovaj zakon, ili barem pratili diskusiju poslanika SRS o prethodnim članovima i amandmanima, videli ste da ste pod nekomercijalne rizike praktično stavili sve moguće razloge zbog kojih bi moglo da dođe do propadanja nekog posla, odnosno do neplaćanja potraživanja od strane stranog partnera. U svim tim slučajevima obavezu će na sebe preuzeti Republika Srbija.
Na ovaj način, iako kažete da će ti rizici biti utvrđeni zakonom, ne znam ko to može da proceni koliko će u jednoj godini poslova propasti iz ovog ili onog razloga, pogotovu ukoliko su ti razlozi postavljeni ovako široko kao što ste ih vi postavili i da li to znači da će onda prva tri preduzetnika, primera radi, čiji poslovi propadnu imati mogućnost da naplate svoja potraživanja dok se ne ispuni taj limit koji ste vi odredili zakonom, a da ostali neće imati nikakva prava, pa se onda postavlja pitanje zašto uopšte i čemu služi ova agencija. Trebalo bi da nađete neki modalitet i, ukoliko već želite ovako nešto da uradite, da onda na jedan način koji bi bio jednak prema svima pružite podršku nekome ko će nešto izvoziti.
Ono po čemu se razlikuje poslanička grupa SRS i naš program od onoga što vi proklamujete kao vaš program i sprovodite ovim i ovakvim zakonima, jeste što mi smatramo da bi vam mnogo bolje bilo da ste ova dosta velika sredstva – a ovih 25 miliona evra je samo vrh ledenog brega, mnogo više će tek izvući ova agencija iz budžeta kroz neku drugu formu, to će biti kao neki drugi troškovi – uložili u proizvodnju, da ste pokrenuli neku fabriku ovde u Srbiji.
Na taj način bismo imali dvostruku korist: najpre, što bi svakako deo tih proizvoda koji su proizvedeni u Srbiji bio izvezen i stigao bi do stranog tržišta, jer dobar deo onih koji rade to mogu i da urade. Druga korist, čak i ako se ti proizvodi ne izvezu van Srbije, svakako bi bila u tome što bi ti proizvodi ostali ovde, oni ne bi propali, ali bi, umesto da budu uvezeni proizvodi stranih proizvođača, bili trošeni naši domaći proizvodi.
Na taj način bismo smanjili taj spoljnotrgovinski deficit, koji je u ovom trenutku toliki da niko od nas nije mogao, čak ni najgori pesimista, da pretpostavi da će biti toliki. Vi ste, naravno, obećavali da će taj spoljnotrgovinski deficit biti smanjen, ali, naravno, nećemo se vraćati na vaša obećanja, jer vi ste obećali toliko toga, a ispunili jako malo, da vama praktično više niko ne veruje.
Rekao bih još samo nekoliko reči u vezi sa ovim sramnim obrazloženjem Vlade Republike Srbije, gde se kaže da se amandman ne prihvata, s obzirom da u obrazloženju nisu navedeni razlozi koji upućuju na osnovanost i opravdanost rešenja navedenog u tekstu zakona.
Ovakvo obrazloženje je dato od Vlade Republike Srbije prilikom odbacivanja svakog amandmana koji je podnela poslanička grupa SRS. Mislim da je ovo uvreda za svakog poslanika i da ovakav odnos Vlade ne bi trebalo dozvoliti.
Ovakvo obrazloženje bi moglo da bude dostavljeno jedino u slučaju da su amandmani koje smo mi predali bili bez ikakvog obrazloženja. Samo tada bi mogla Vlada da kaže da u obrazloženju nisu navedeni razlozi koji upućuju na osnovanost i opravdanost rešenja navedenog u tekstu amandmana.
U svakom drugom slučaju gospoda iz Vlade bi trebalo bar toliko pismeni da budu, pa da napišu da možda razlozi koji su navedeni po mišljenju Vlade ne ukazuju na opravdanost i osnovanost rešenja navedenog u amandmanu.
To što se njima naši razlozi ne sviđaju ili ih nisu razumeli, to apsolutno nije naš problem, ali oni ne mogu da unižavaju ovu Narodnu skupštinu tako što će reći da ti razlozi ne postoje. Dakle, razlozi postoje, ali se eventualno Vlada sa njima nije složila ili se ne slaže.
Zbog svega ovoga i mnogih drugih stvari, a kolege su rekle, a biće reči još po drugim amandmanima, ja vas pozivam da se ipak dozovete pameti, da odustanete od stvaranja ove agencije, jer će ovo predstavljati još jedan izuzetno veliki trošak za građane Republike Srbije.
Ponavljam, radi se o startnom osnovnom kapitalu od 25 miliona evra, a on se daje agenciji koja predstavlja, koliko sam uspeo da ispratim, četvrti modalitet agencija koje ste vi uspeli da napravite za ovaj kratak period.
Ono što je specifično za ovu agenciju je i to što ste rekli da se ova agencija zove Agencija za osiguranje i finansiranje izvoza Republike Srbije a.d., a da pri tom niko ne zna šta je to a.d. i šta to znači, da li je to akcionarsko društvo, ko će biti akcionar ove agencije, na koji će se način upisivati te akcije, na koji će se način raspodeljivati prihodi.
Podsećam vas na činjenicu da je ova agencija, koja bi kao osnovni cilj trebalo da ima pomaganje izvoza, ovde definisana kao profitna organizacija; neko ko treba da pomogne ne može da ostvaruje profit i pitanje je kako će pomoći ako će po tom osnovu ubirati znatna sredstva.
Na taj način jedino što može da se desi je kao i kod drugih agencija, kao što je Agencija za osiguranje stambenih kredita, kada smo vam unapred govorili da ona ne može i neće pojeftiniti stambene kredite, kao što ste vi tvrdili, nego da jedino krediti moraju da budu veći, zato što će taj procenat koji će agencija naplatiti za osiguranje stambenog kredita u krajnjoj liniji biti uvek prevaljen na potrošača.
To će se desiti i ovde, s tim što će procenat koji budete uzimali za, kako vi kažete, pomoć ovde biti prevaljen na izvoznika. Na taj način vi ćete jedino moći da pogoršate izvoz i da pogoršate prilike u kojima malo privrednika i preduzetnika koji još uvek nešto izvoze rade. Još jednom vas pozivam da prihvatite ovaj i sve ostale amandmane Srpske radikalne stranke.
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SRS podneo sam amandman na ovaj član, tražeći da se briše predložena izmena i to iz više razloga. Neprincipijelno je rečeno u obrazloženju ovog zakona da se u stvari predlaže povećanje iznosa sudskih taksi za 30% i već se dalje,– "s obzirom na inflaciju koja je u periodu od 1. januara 2002. godine do 1. januara 2005. godine iznosila 41,71%".
Ukoliko već vršite isključivo usklađivanje sa inflacijom, ukoliko ste želeli da sudske takse dovedete na onaj nivo na kome su one bile 1. januara 2002. godine, zašto onda niste pratili ovaj iznos koji sami dajete kao iznos kolika je inflacija bila. Trebalo bi vas podsetiti da je tada, 2002. godine, 1. januara kada su stupile ove nove takse predložene od strane ministra pravde Vlade Republike Srbije Vladana Batića, da su ove takse bile izuzetno velike, da su povećane mislim od 5 do 15 puta u zavisnosti od tarifnih stavki i da su one tada bile zaista veliki udar na džepove građana. Ovo što ste rekli, da se samo vrši neko inflatorno usklađivanje, nije tačno, a govori nam naredni stav u obrazloženju gde kaže, da se, kada je u pitanju taksa "u postupku za raspravljanje zaostavštine", predlaže "petostruko povećanje maksimuma sudske takse".
Ovde je očigledno da se ne radi o tehničkom povećanju, već da se upravo suštinski menjaju neke odredbe i da vi ovde vršite promene raspona određenih maksimuma u okviru nekih različitih sudskih postupaka. Ono što bi trebalo da bude osnovna ideja vodilja u ovom setu i promeni seta pravosudnih zakona, pored nekih terminoloških izmena vezano za zakone koje smo imali prethodno na dnevnom redu, bilo je poboljšanje materijalnog položaja sudija najpre, a zatim kako kažete, i zaposlenih u pravosuđu. Na ovaj način sudije bi trebale da dobiju neko minimalno povećanje plata, ali to bi povećanje bilo samo u nominalnom iznosu, jer od 2002. godine i bombastih obećanja da će sudije dobiti platu od 1.000 maraka, (što je u to vreme izazvalo burno negodovanje u javnosti i salve protesta i napada na sudije po sudovima) do ispunjenja tog obećanja, naravno, nikada nije došlo.
Sudije su i tada dobile oko 27.000 dinara, plate su u prethodne tri godine i pored inflacije za koju sami kažete da je bila veća od 40% nisu menjane. Plate koje imaju sudije u ovom trenutku u Srbiji i pored velikog broja predmeta i činjenice da dobar deo sudija pošteno obavlja svoj posao, postale su mizerne. To je dalje dovelo do toga da najbolji kadrovi beže iz srpskog pravosuđa i praktično, svaki sudija koji može da se snađe na neki drugi način, on to i čini – da li prelaskom u advokaturu ili na neki drugi način. Što je sigurno, sigurno je to da je pravosuđe zbog ovog načina rada u sve gorem i gorem položaju.
Pored ovoga, niste ništa uradili da se popravi materijalni položaj stručnih saradnika, a podsetiću vas da su to oni koji su praktično na koraku od sudija, dakle stručni saradnici sa pravosudnim ispitom, neki rade i po sedam, osam, a neki više od deset godina na tom položaju. Njihove plate u ovom trenutku su oko 16 do 17.000 dinara.
Morate priznati da to svakako nije dovoljno i da se na ovaj način ne mogu planirati korenite promene i poboljšanje stanja u našem pravosuđu. Čuli smo i to da postoji preveliki broj sudova, da postoji preveliki broj sudija, ali da oni nisu dobro raspoređeni i to je tačno; ne može se očekivati da sudija koji u radu ima 350 ili 400 predmeta bude plaćen isto kao sudija koji u radu ima 30 ili 40 predmeta.
To je, nažalost, veliki problem koji vi ni ovom izmenom još, ponavljam, sedam pravosudnih zakona, niste uspeli da rešite. Postoje određeni načini za stimulaciju sudija koji imaju povećani broj predmeta u radu, ali ako se radi o desetostrukom broju predmeta po sudiji od suda do suda, onda morate priznati da i ta stimulacija, koja je neuporedivo manja, neće biti dovoljna.
Ono što je, takođe, upadljivo kod ovih zakona je to da bez obzira što ste rekli da će ovim zakonima biti poboljšan materijalni položaj zaposlenih, od sedam zakona za pet, kaže se u obrazloženju da nisu potrebna dodatna sredstva za sprovođenje ovih zakona.
Pitam vas, kako ćete onda vi na osnovu nečega za šta nećete odvojiti neka veća sredstva, uspeti da koliko-toliko, kažete, popravite materijalni položaj zaposlenih. Ono što je još zanimljivije je to što kaže u "Analizi efekata zakona" iako zakon, po vašem sopstvenom priznanju, neće doprineti poboljšanju materijalnog položaja posebno zaposlenih u sudovima, kažete da će primena rešenja predloženih u ovom zakonu izazvati dodatne troškove građanima u privredi, posebno u malim i srednjim preduzećima, ali će istovremeno doprineti porastu prihoda u budžetu. To je ono što je suština svega ovoga. Vi, na ovaj način, umesto da kroz sudsku vlast, kao treću, a trebala bi da bude ravnopravnu granu vlasti u Srbiji, umesto da na taj način omogućujete građanima sudsku zaštitu koja svakako ne bi trebala da zavisi od materijalnog položaja.
Vi građane koji su i onako dovoljno siromašni na ovaj način pokušavate da dodatno opteretite, a moram reći da opet uzimate na pogrešnom mestu i da sečete tamo gde je najtanje. Ne možete očekivati i zahtevati od onih koji se obrate sudu za određenu pomoć, jer svoje probleme nisu u stanju da reše na drugi način, da najpre uplate ove povećane takse. Vi znate i sami da je potrebno i dan-danas i pored toga što ste, kada su prethodni zakoni donošeni, rekli da će sada suđenja biti mnogo ažurnija – sada prolazi po nekoliko meseci od ročišta do ročišta.
Vi niste obezbedili odgovarajući kvalitet i ekspeditivnost suđenja. Mislim da je krajnje licemerno da kažete, evo još jednom ćemo povećati takse, pa će to onda poboljšati kvalitet suđenja. Dajte vi od tih prihoda iz budžeta poboljšajte materijalni položaj ali svih zaposlenih u pravosuđu, a ne samo sudija. I onda kada budete povećali njihovu zainteresovanost za rad, i ažurnost i kvalitet suđenja, onda ćete, eventualno, moći da od građana zahtevate da se i oni na neki drugi način odnose prema tim sudovima.
Zbog svega ovoga, predlažem da i ovaj i ostale amandmane SRS prihvatite i da na taj način doprinesete poboljšanju stanja u našem pravosuđu. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, po ko zna koji put pred nama je Zakon o radu i po ko zna koji put ministar Lalović nije tu da bi saslušao primedbe koje mi imamo. Mislim da je, gospodine Markoviću, veoma loše to što ste mu vi sa vaše strane omogućili da se obrati ovoj Narodnoj skupštini, podešavali rad Narodne skupštine onako kako to odgovara ministru Laloviću, a on nam je to vratio, naravno, tako što nas je još jednom napustio, ne želeći da sasluša primedbe koje narodni poslanici imaju na ovaj zakon.
Teško je bilo pretpostaviti nakon prethodnih izmena i dopuna Zakona o radu da je moguće smisliti još neke kojima bi se dalje i dublje pogoršala situacija radnika u Srbiji.
Međutim, iako ste kroz javnost vodili kampanju da će se menjati samo neke odredbe, koje su nekom navodnom greškom usvojene ovde tokom prethodnog ciklusa usvajanja i zbog kojih je, između ostalog, vraćen zakon na usvajanje, pred nama se našlo još nekoliko izmena o kojima nije govoreno u javnosti i koje svakako dovoljno i dodatno opterećuju radnike u Srbiji.
Ovo obrazloženje razloga za donošenje zakona, da je usvajanje jednog broja amandmana narodnih poslanika prilikom donošenja imalo za posledicu da su odredbe pojedinih zakona međusobno suprotno, ne može da stoji, jer vi na ovaj način nipodaštavate Narodnu skupštinu i Zakonodavni odbor, koji je dva puta zasedao u pauzama nakon usvajanja pojedinih amandmana na prethodni Zakon o radu i utvrdio kako je moguće dalje raditi, koje su to izmene koje su neophodne. Na ovaj način Vlada Republike Srbije kaže da Narodna skupština i ovi pravnici koji bi trebalo da budu vrsni, a koji su članovi Zakonodavnog odbora, jednostavno ne poznaju svoj posao.
Što se tiče samih predloženih izmena, najpre tu je ova kojom se ukida obaveza poslodavca da zatraži mišljenje ministarstava nadležnih za poslove rada i zdravlja prilikom uvođenja noćnog rada. Još prilikom one prvobitne rasprave mi smo isticali da je to važno kod lica koja se zapošljavaju već sa 15 godina života i da bi to predstavljalo neku dodatnu meru i imalo uticaj bar utoliko što bi se bilo kakva kontrola ministarstva, a samim tim i Vlade, utvrdila.
Ovde se sada kaže da je to suvišno administriranje i da bi otežalo rad javnih preduzeća, da bi na neki način to dovelo do privremenog obustavljanja obavljanja određenih delatnosti, npr. u pekarskoj industriji, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti. Ja vas onda pitam zašto u prethodna tri meseca, otkako je ovaj zakon stupio na snagu, nije došlo do poremećaja u pekarskoj industriji, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti. Više je od tri meseca prošlo, i da su ove odredbe imale bilo kakve slične efekte, do sada bi se to pokazalo.
Jednostavno, krajnje je licemerno ovako nešto reći, a posebno to da bi se onemogućilo obavljanje dežurstava u zdravstvenim ustanovama koje pružaju hitnu medicinsku pomoć. Šta hoćete da kažete? Da je neko ko je protiv ovog zakona protiv toga? Naravno da nije, ali efekti ovih odredbi nisu i ne mogu da budu takvi, i najbolji dokaz za to je da su prethodna tri meseca sve ove službe funkcionisale besprekorno i nikakav uticaj doneti Zakon o radu nije imao na njih.
U članu 2. dalje se smanjuju prava zaposlenih. Ovog puta, i pored akcije koju vodite prethodnih dana, a to je akcija koja se vodila prethodnih godina, i to je uostalom obaveza ove vlade i prethodnih vlada, a biće svakako obaveza i nekih narednih, da se obezbedi što veći broj dobrovoljnih davalaca krvi.
Na praktično brutalan način vi smanjujete pravo na odsustvo od tri dana i ukidate ona dva dodatna dana koja su radnici mogli da rasporede tada kada daju krv ili kada im zatreba u nekoj drugoj situaciji.
Vi kažete da će biti sasvim dovoljno da se taj dan omogući zaposlenom da ne ide na posao, ali zaboravljate da je davanje krvi izraz neke društvene solidarnosti. Vi one koji se odluče na to, koji se odluče da deo praktično svog zdravlja podele sa drugima na neki najhumaniji mogući način, pomognu onima koji se nađu u takvoj potrebi, zaboravljate i mislim da to nije dobro.
Teško je reći za ovo kratko vreme nešto više, ali je nužno o članovima 3. i 4, kojima navodno precizirate pravo na porodiljsko odsustvo i odsustvo povodom neke deteta. Zaista ne znam kako možete da, nešto što je bilo u potpunosti obuhvaćeno jednim članom i što je bilo savršeno regulisano, vi sada regulišete sa dva člana zakona, širite tu zakonsku regulativu. A ono što je najbitnije, može se videti da vi jedan stav koji je postojao u članu 94. tu brišete i onda ga samo prebacujete u član 94a.
Nakon toga dodajete još par besmislenih odredbi, ukidate pravo majci koja je imala troje dece, ukoliko ne rodi nakon toga dvoje ili više, pravo na te dve godine. Ono što je još veoma bitno, članom 30. izmena i dopuna zakona regulisali ste stečena prava: znači one majke koje su rodile treće i četvrto dete u periodu od 23. marta do danas zadržavaju ta prava, majke koje to budu učinile nakon 1. januara 2006. godine ta će prava imati, ali one koje dete rode od dana stupanja na snagu zakona pa do 1. januara to pravo neće imati.
Zaista ne znam ko bi to mogao, pozivam bilo koga iz vladajuće koalicije da ovo obrazloženje objasni ili da jednostavno prihvatite amandman SRS i da se ova nepravda ispravi.
Hoću prvo da govorim po Poslovniku, a onda po dnevnom redu.
Gospodine Markoviću, povređena su najmanje dva člana Poslovnika i to ovog novog, koga doduše još nismo ni dobili.
U petak je povređen član 104. novog Poslovnika zato što ste nastavili da se poigravate ovom Narodnom skupštinom. Najpre ste u 15,30 časova, onako da vas niko ne čuje, provukli to da će se raditi do kraja načelne rasprave, a niste obavestili poslanike, na jedan doličan način, da će vreme za rad biti produženo, a onda, kada smo počeli da radimo, nakon pola sata prekinuli ste sednicu sa obrazloženjem da više nema direktnog prenosa.
Vaša dužnost je bila da obezbedite da sednice Narodne skupštine budu prenošene na jednom od kanala državne televizije, jer postoje tri programa. Umesto toga, prenošen je tenis.
Mislim da je zaista ispod dostojanstva Narodne skupštine da sednice, za koje kažete da su izuzetno važne,( da raspravljamo o izuzetno važnim zakonima, da te zakone treba doneti što pre) prekidate iz tako trivijalnih razloga.
Mislim da više ništa nije preostalo, jedino još da ovde dajete pauze i za vreme reklama. Vaše objašnjenje da se te televizije izdržavaju od tih prenosa, svakako da ne stoji. Najvećim delom, državna televizija se izdržava od budžeta, a veoma mali deo je od prihoda od reklama. Svakako, mislim da je jedna od najvažnijih stvari koja postoji od zadataka za državnu televiziju, upravo, i prenos zasedanja Narodne skupštine.
Drugo, gospodine Markoviću po novom Poslovniku, član 85. stav 1. kaže da se sednice održavaju "u vremenu od 10,00 do 18,00 časova", a član 86. kaže: "Ukoliko predsednik konstatuje da na početku radnog dana, u sali za sednice, nije prisutna najmanje jedna trećina narodnih poslanika, sednica se odlaže za jedan sat". Očigledno je bilo da na početku radnog dana, dakle u 10,00 časova, u sali nije bila prisutna trećina narodnih poslanika i da ste bili dužni da početak sednice odložite za sat vremena.
Vaše izvinjenje da kasnimo dva minuta – ne stoji, jer, kao prvo, ne kasni se dva nego pet, a u Poslovniku se jasno kaže da, ukoliko u 10,00 časova i nula minuta nije dovoljan broj ljudu, sednica se odlaže. Ukoliko prekršite to za pet minuta, onda možete i za 15 i za 25 i ta vremenska ograničenja gube bilo kakav smisao.
Gospodine Markoviću, niste mi odgovorili na ovaj drugi deo pitanja u vezi kašnjenja sa početkom rada današnje sednice, i vaše obaveze po članu 86, pa vas molim da mi prvo odgovorite na to.
Da.
Nisam zadovoljan, ali, od gospodina Markovića, ništa drugo nisam očekivao.
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je ponovo, ne znam po koji put, set pravosudnih zakona. Mislim da je bar četvrti-peti put da ovakav ili sličan set zakona imamo pred sobom. Svaki put su očekivanja velika. Svaki put su obećanja gospodina ministra velika. Svaki put je bilo govora da će, upravo, u ovim i ovakvim promenama, na jedan kvalitetan i sveobuhvatan način, biti promenjene neke stvari. Najpre da će doći do poboljšanja materijalnog stanja zaposlenih u pravosuđu, kako nosilaca pravosudnih funkcija, tako i onih drugih, a i broj ljudi koji nisu nosioci pravosudnih funkcija, a zaposleni su u pravosuđu, veliki je.
Pošto nemamo mnogo vremena, da krenem. Ovom zajedničkom raspravom obuhvaćeno je čak sedam zakona. Najpre o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o sudijama. U članu 10, odnosno članu 2. Predloga zakona o izmenama i dopunama kaže se: "Po prestanku sudijske funkcije u Sudu Srbije i Crne Gore, sudija ima pravo da nastavi vršenje funkcije u istom sudu ili u drugom sudu istog ranga". Zanimljivo je zašto je ova i ovakva nova stavka stavljena u Zakon.
Može ministar da kaže, verovatno kada sudijska funkcija po nekom drugom osnovu prestane, da će te sudije imati pravo da se vrate u redovne sudove u Republici Srbiji.
Ako se zna kada je formiran Sud Srbije i Crne Gore, koliki je mandat sudijama u tom sudu, onda mislim da je ovo, pre, najava nestanka i državne zajednice Srbija i Crna Gora i tog Suda Srbije i Crne Gore, pre nego bilo šta drugo.
Zatim, izbrisan je član 31. po kome je osnovna plata sudije Vrhovnog suda bila vezana, odnosno nije mogla biti manja od plate ministra u Vladi, dalje Apelacionog suda, Višeg trgovinskog suda određivala se u odnosu na plate sudija Vrhovnog suda Srbije, neposredno nižeg suda, takođe su bile određene u odnosu na plate sudija neposredno višeg suda.
U obrazloženju zakona rečeno je, da je Zakon o sudijama stupio na snagu 1. januara 2002. godine i da je tim zakonom određen ovakav način određivanja plata sudija koji, nažalost, nikada nije primenjen. a da je Prethodno – 1. jula 2001. godine stupio je na snagu Zakon o platama u državnim organima i javnim službama, pa je, kako se navodi u obrazloženju, u praksi često bilo pitanja da li će se kod obračuna plata za sudije primeniti zakon koji uređuje to pitanje za sve državne organe ili će se primeniti Zakon o sudijama.
Ministar nam je ovde rekao, u raspravi u petak, da je bio jedan od najboljih studenata Pravnog fakulteta, da je bio najbolji sudija. Mislim da i onaj koji je dobar student i na prvoj godini Pravnog fakulteta nikada ne bi mogao da napravi ovakvu grešku, jer je jedan od osnovnih principa u pravu da lex posterior derogat priori, odnosno da kasnije donet zakon drogira ranije donet zakon.
Svakako da je Zakon o sudijama, u odnosu na Zakon o određivanju plata u državnim organima, zakon koji se pojavljuje kao lex specialis i ni na koji način nije moglo doći do bilo kakve zabune, ukoliko se to čisto pravno posmatra. Mislim da je to uglavnom bilo zbog toga što su na ovaj način plate određene sudijama trebalo da budu mnogo više.
Kada dođe do ovih promena, kako nam je ministar rekao, da će se popraviti materijalni položaj, oni bi trebalo da imaju sada plate oko četrdesetak hiljada, ali ono što je jasno to je, da se sudijama na ovaj način, čak rekao bih u jednom delu, ne do kraja, nadoknađuje onaj deo njihove plate koji je pojela inflacija.
Još za vreme dok je ministar pravde bio Vladan Batić, gromoglasno su najavljivane sudijske plate od hiljadu nemačkih maraka. Naravno, to sudije nikada nisu dobile, jer je tada osnovna plata bila oko 26 hiljada dinara.
Na ovaj način, sa jednim velikim zakašnjenjem, sudijske plate, koje su i sada osnovne, tu negde oko 30 ili ispod 30 hiljada dinara, povećaće se za tridesetak procenata. Kažem, samo će se nadoknaditi ono što je pojela inflacija.
Druga stvar, koja je tu veliki problem je, što neće doći do popravljanja materijalnog položaja, najpre onih koji predstavljaju buduće sudije, znači – sudijskih pripravnika, stručnih saradnika, a to su ljudi koji su bukvalno na korak do postajanja sudije; neki rade u tom statusu i po deset godina, čekaju na izbor, možda nisu izabrani jedino zbog toga što nisu članovi nekih od vladajućih stranaka. Mislim da, ukoliko želimo da nam pravosuđe bude kvalitetno, treba da obezbedimo da ti koji predstavljaju najbolje studente, najbolje stručne saradnike, a svakako sutra i najbolje buduće sudije, budu ipak bolje nagrađeni za taj svoj rad i da ostanu u sudstvu.
Što se tiče Zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnom tužilaštvu, tu se ponovo prave neke podele između tužilaca. Ono što nije dobro, mislim da član 4. koji precizira pitanje uvećanja plate javnim tužiocima i zamenicima, koji postupaju po predmetima u krivičnim delima sa elementom organizovanog kriminala, jer ova definicija je preširoko postavljena, dosta neprecizno.
Šta znači krivično delo sa elementom organizovanog kriminala? Ovo će, svakako, biti različito tumačeno od suda do suda. Nemoguće je ustanoviti neku ujednačenu praksu. Mislim da će ovo biti jedan osnov za zloupotrebe, da će nekima, zamenicima, odnosno tužiocima na ovaj način biti, na neprimeren i nezaslužen način, uvećana plata, da će to biti korišćeno i da se unutar samih tužilaštava forsiraju i nagrađuju neki ljudi zbog ovih ili onih razloga.
Ukoliko procenite da u jednom predmetu neko ima neki element organizovanog kriminala i zbog toga mu uvećate platu za 100 procenata, to zavisi, dakle, isključivo od volje tužioca, a nekom drugom, koji može da radi u više takvih predmeta, zbog ovih ili onih razloga, takvu mogućnost ne dozvolite, to će svakako doneti mnoge probleme.
Zaista nemam mnogo vremena da se baš na svaki zakon osvrnem. Ali, treba reći neke stvari vezano za Predlog zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa za borbu protiv visokotehničkog kriminala, to je novi zakon. Doduše, naslov je izmenjen naknadno amandmanima. Sporan je, po mom mišljenju i mišljenju SRS, ceo ovaj zakon.
Mislimo da ne treba dalje deliti srpsko pravosuđe, da ne treba praviti posebna tužilaštva, još jedno posebno tužilaštvo, pa ponovo posebna sudska odeljenja, kako će se već zvati, jer bi trebalo, ipak, da jedinstveno regulišemo materiju kojom su određena krivična dela.
Ona koncepcija koja je potrebna i koja je prihvaćena, barem javno u ovoj Narodnoj skupštini, jeste da će sva krivična dela biti obuhvaćena Krivičnim zakonikom.
Mi na ovaj način, upravo, delo koje jeste Krivičnim zakonikom regulisano, stavljamo u neki poseban postupak; imaćemo posebne tužioce, imaćemo posebne sudije za ove slučajeve. Oni će imati, naravno, posebne plate i to jedino može da dovede do novih podela.
Dakle, ne samo da je loše što je podeljeno na ovaj način, nego je zakon izuzetno loše formulisan. Na primer, član 6. stav 2. kaže: "Kad dođe do saznanja da se u jednom krivičnom predmetu radi o slučajevima predviđenim u članu 3. ovog zakona," odnosno da se radi o ovim delima visokotehničkog kriminaliteta, ili sajber kriminala, kako je to rekao ministar, "Posebni tužilac se u pismenoj formi obraća Republičkom javnom tužiocu, zahtevajući od njega da mu poveri ili prenese nadležnost."
Ako znamo da će ovaj posebni tužilac i posebno tužilaštvo, imati sedište u Beogradu i da će oni biti nadležni za gonjenje po službenoj dužnosti ovih krivičnih dela koja su izvršena na teritoriji bilo kog drugog tužilaštva, odnosno na teritoriji cele Srbije, onda se postavlja pitanje kako će to posebni tužilac saznati ukoliko, npr, u Opštinsko javno tužilaštvo u Bosiljgradu dođe predmet u kome postoje elementi ovog kriminala.
Koji je to način komunikacije posebnog tužilaštva u Beogradu sa svim tužilaštvima u Srbiji? Kako će oni dolaziti do saznanja da postoje određeni predmeti (a broj predmeta u Srbiji se meri desetinama hiljada) sa elementima ovih krivičnih dela?
Ovakva određena nadležnost, da posebni tužilac sam podnosi zahtev da mu nešto pređe u nadležnost, svakako nije dobro. Mislim da je moralo biti drugačije određeno, odnosno da svaki tužilac u svakom tužilaštvu u Srbiji treba da ima obavezu da odmah, nakon što primeti da u njegovom predmetu ima elemenata ovog krivičnog dela, pošalje predmet Republičkom javnom tužilaštvu i traži, ukoliko je ta situacija, (a što naravno može odlučivati Republičko javno tužilaštvo) da se nadležnost prenese posebnom tužilaštvu.
Kaže se: "Ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa nadležno da obezbedi odgovarajuće prostorije i sve druge tehničke uslove potrebne za efikasan rad Posebnog tužilaštva i Veća". To je najbolji odgovor ministru da su, ipak, oni i posebni i odvojeni.
Postavlja se pitanje, ukoliko oni pripadaju okružnom sudu, ukoliko su u okviru okružnog suda, zašto se onda redovnim putem ne bi sve ove njihove potrebe obezbeđivale. Kažem, ukoliko jesu u sklopu okružnog suda i okružnog tužilaštva, pa ovo je najbolji dokaz da to nije tako.
Na kraju, član 14. – Prelazne i završne odredbe, kaže: "Krivični postupci za krivična dela iz člana 3. ovog zakona u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu do dana stupanja na snagu ovog zakona okončaće se pred sudovima koji su bili stvarno i mesno nadležni pre stupanja na snagu ovog zakona."
Ovo je, rekao bih, krunski dokaz da ipak postoji mogućnost da se i u sudovima u Srbiji sudi za ova krivična dela. Kako će sudije završiti postupke koji su već započeli, a neće moći da sude neke buduće. Tako bi svakako imali više iskustva. Mislim da je i ovo rešenje moralo da bude drugačije, odnosno ukoliko već nemamo, kako tvrdite, dovoljno obučene kadrove u sudovima po Srbiji da sude za ova krivična dela, onda je i predmete koji su već započeti, odnosno postupke koji su već započeti, trebalo odmah da prenesite u nadležnost ovom posebnom tužilaštvu.
Na kraju, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o sudskim taksama, mislim da nije dobro ono što je rekao ministar da, onaj ko se sudi treba i da plati, i da je to obrazloženje zašto su povećane ponovo sudske takse.
Država kao država mora da garantuje svim njenim građanima određene stvari. Jedna od tih je i pravda, odnosno pravo na suđenje, pravo da njihova prava budu zaštićena kako u parničnom, tako i u krivičnom i svim drugim postupcima pred sudom. Ne može se jedino vezivati za to da li će neko za to imati novca ili ne.
U svakom društvu mora da postoji određena solidarnost, kao što ne možete reći ko treba da se leči, taj treba i da plati. Za lečenje svi moraju da plaćaju doprinose, ali samo onaj ko se nađe u toj situaciji mora i da se leči. Naravno, on tu najviše troškova i vuče i ne može onda da kaže ministar da oni koji se sude, jer to nije svakako nečiji hir, niti potreba da moraju da plate.
Zanimljiv je raspon ovih taksi. Primetićete, izvukao sam, koliko je procentualno realna taksa u zavisnosti od toga koja je visina spora i videćete, postoje tu zaista neke frapantne činjenice i ogromne razlike.
Ovo govorim za opštinske sudove opšte nadležnosti: ukoliko je vrednost spora 10.000 dinara taksa je 1.300 dinara, odnosno 13%; na 100.000 dinara taksa je 6.500 dinara, odnosno 6,5%; na pola miliona dinara vrednosti spora taksa je 19.500 dinara, odnosno 3,9%; ukoliko je vrednost spora milion dinara taksa je 32.500 dinara, odnosno 3,25%; ukoliko je 10 miliona dinara vrednost spora taksa je 65.000 dinara, odnosno 0,65%.
Vi ćete videti da su ovde upravo najviše opterećeni oni koji su najsiromašniji sloj u društvu i najveće opterećenje plaćaju oni kojima je vrednost spora mala.
Na 10.000 dinara to je 13%, a na 10 miliona dinara, gde je izuzetno velika vrednost spora i valjda su to oni koji bi trebalo nešto da plate, njima je taksa realno samo 0,65% od ukupne vrednosti spora. Dakle, dvadeset puta je veća taksa ukoliko vam je vrednost spora 10.000 dinara, mislim da bi ovi nameti trebalo da budu ipak malo drugačije raspoređeni.
Trebalo je principijelno da kažete, ako već kažete, da ko se sudi treba i da plati, evo, svakome će biti taksa 2 ili 3 ili 5%, nebitno koliko će to već biti procenata, ali mislim da je neprihvatljivo da oni koji štite neko svoje pravo, 10 ili 15 hiljada dinara, znači najminimalnije, da oni plate čak 13%, a da oni koji plaćaju i sude se oko 10 miliona plate 0,65%.
Nemojte reći gospodine ministre da će to njima nekada naknadno biti vraćeno ukoliko oni uspeju u sporu, jer ne radi se samo o tome da li će uspeti u sporu, već i o tome da li će imati mogućnost da tu parnicu pokrenu. Koliko će im biti potrebno da do tog uspeha u sporu dođu i da na kraju to svoje potraživanje naplate? Za sada ovoliko. Više u raspravi u pojedinostima. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, dosta je toga rečeno u prethodnom toku rasprave.
Meni je zaista žao što i predlagač nije tu, jer bih dosta toga imao i njemu lično da kažem. Mislim da je on, i kao predsednik Narodne skupštine i kao predlagač ovog sramnog akta, najodgovorniji za ono što želi da napravi od Skupštine Republike Srbije u narednom periodu.
Sam gospodin Marković je rekao da je Narodna skupština trenutno poslednja institucija koja predstavlja sve građane Srbije i mislim da je to upravo i poslednja institucija koju DOS-ov režim želi da uništi. Sami ste rekli da je trenutno poverenje građana u Narodnu skupštinu Republike Srbije negde oko 4% i sigurno je da će sa usvajanjem novog poslovnika o radu Narodne skupštine biti do kraja obesmišljena i ta institucija, za koju tvrdite da je poslednja koja predstavlja sve građane u Srbiji.
Najpre, ako se zanemare ovih nekoliko članova kojima se reguliše rad u skupštinskim odborima i na koje SRS nema nekih naročitih primedbi, ono što je suština ovog poslovnika, jeste uvođenje novih restrikcija i praktično uništavanje skupštinskog rada. To je urađeno tako i kroz obesmišljavanje rada u samom parlamentu, ukidanje, kako vi kažete – radnog kvoruma. Ali, pre toga – i na taj način što ste uništili i obesmislili i rad na skupštinskim odborima. Kako drugačije razumeti predlog koji kaže da se u članu 73. menja stav 3. tako da glasi: "rasprava na sednici odbora vodi se bez obzira na broj prisutnih članova odbora".
Kako će to, dame i gospodo iz DOS-a, biti moguće voditi raspravu, ukoliko sednici odbora ne prisustvuje praktično niko od članova odbora? Da li je moguće da se rasprava vodi između jednog čoveka? Da li je moguće da predsednik odbora (dovoljno je da to bude predsednik odbora) otvori raspravu i da je povede sam sa sobom i naknadno kaže: evo, završili smo raspravu o amandmanima. Mislim da je ovo zaista sramota.
S jedne strane vi ste proklamovali kao intenciju da se rad iz skupštinskih klupa preseli u odbore; gospodin Marković je rekao da će na osnovu toga biti moguće planiranje nekakvog vremena, pa će poslanici precizno moći da obaveste svoje birače i da kažu – evo, tada i tada će na samoj sednici u direktnom prenosu biti u mogućnosti da vide ono za šta se u tom trenutku najviše interesuju, a za šta nije bilo mogućnosti da se preko medija jave.
Postavlja se pitanje, kako će uopšte poslanici, ukoliko im je već ukinuto to pravo da se u direktnom prenosu obrate građanima i da im kažu nešto više o amandmanu, biti u mogućnosti da građane obaveste kada će tema koja njih zanima biti na dnevnom redu.
Član 75. kaže da "odbor odlučuje većinom glasova prisutnih članova na sednici kojoj prisustvuje većina članova odbora". Dalje se kaže – da u pretresu mogu učestvovati članovi odbora, predlagač zakona ili njegov predstavnik, predstavnik Vlade, ako ona nije predlagač i podnosilac amandmana ili predstavnik podnosilaca amandmana, i to u trajanju do 5 minuta po svakom amandmanu.
Prethodni DOS-ov režim i ova gospoda iz DS, kada su donosila poslovnik zbog koga se sada posipaju pepelom po glavi, između ostalog su predvideli restrikciju po kojoj je o svakom pojedinom amandmanu mogao da se izjasni samo predstavnik poslaničke grupe i poslanik koji je taj amandman podneo.
Ovaj Ustavni sud nakaradan kakav jeste nažalost u Srbiji, bio je prinuđen da posle dužeg vremena donese odluku da su takve odredbe poslovnika neustavne. Onda vas pitam, ako već imate iskustvo i ako vam je već rekao Ustavni sud, da svaki poslanik, kao autonomni izvorni predstavnik građana, ima pravo da se izjasni o svakom amandmanu i to u skupštinskoj raspravi, kako onda mislite da to pravo ukinete poslaniku na sednici odbora?
Druga stvar, kako mislite da poslanici odlučuju i da glasaju o amandmanima, a osnovno bi bilo da se svakom poslaniku omogući, ne samo da govori o svakom amandmanu, već i da prisustvuje raspravi u svakom odboru, kada se odlučuje o njegovom ili o bilo kom drugom podnetom amandmanu.
To bi značilo da ste vi morali da predvidite da se u isto vreme nikada ne mogu održavati sednice dva skupštinska odbora, jer je to jedini način da omogućite svakom poslaniku da se upozna sa svakim amandmanom i da ima bilo kakvo formirano mišljenje o tome, i da na osnovu svoje savesti u danu za glasanje glasa za ili protiv određenog amandmana.
Na ovaj način vi pretvarate poslanike u glasačku mašineriju, i neće biti moguće da se bilo koji poslanik izdigne iznad mišljenja svoje poslaničke grupe, da uopšte, na ozbiljan način, uzme u razmatranje neki amandman i vidi da li bi to po njegovom mišljenju donelo određenu dobrobit građanima Srbije ili ne.
U članu 81. stav 4. kažete: "predsednik Narodne skupštine može odlučiti da se sednica Narodne skupštine održi i drugim danima", što je bio slučaj do danas, "odnosno da Narodna skupština produži rad i posle 18 časova, ukoliko za to postoje opravdani razlozi, koje predsednik saopštava narodnim poslanicima".
Davanje ovolikih ovlašćenja predsedniku Narodne skupštine svakako nije dobro. Mi smo se i do sada suočavali, povodom raznih pitanja, sa samovoljom gospodina Markovića i dali mu ovlašćenje da on sam odlučuje da li postoje razlozi da se produži rad Narodne skupštine.
Mislim da to svakako nije dobro. Vi na ovaj način pokušavate da izbegnete čak i ono što ste ranije morali da imate, a to je 126 prisutnih poslanika u sali, da bi njihovom odlukom, odnosno odlukom Narodne skupštine, bili u mogućnosti da produžite rad.
Na ovaj način već sada jasno stavljate do znanja da će takva situacija u radu, po ovom novom poslovniku, biti nešto što je apsolutno nemoguće i što se neće dešavati, već da ćete na početku rasprave imati situaciju da se pojavi 84 poslanika, a da će se dalja rasprava voditi pred praznom skupštinskom salom.
O tome govori član 82, gde se menja prethodna formulacija da se na početku rada utvrđuje kvorum za rad Narodne skupštine. Sada se to zamenjuje rečima da se: konstatuje broj narodnih poslanika koji prisustvuju sednici.
Stav 2. se menja i glasi: "Rasprava o pojedinim tačkama iz utvrđenog dnevnog reda sednice Narodne skupštine vodi se bez obzira na broj prisutnih narodnih poslanika".
Sada bi bilo dobro da bilo ko iz vladajuće koalicije ili predstavnik predlagača, koji, naravno nije tu, jer ima neka pametnija posla, odgovori zašto je neophodno da se na početku radnog dana u ovoj sali sastanu 84 poslanika, da bi Skupština mogla da počne da radi. Logički, to je potpuno besmisleno. I da li će doprineti radu Skupštine to što će u prvom trenutku biti 84 poslanika ovde prisutna, a već narednog će moći da izađu napolje, ukoliko već ne postoji nikakva obaveza da u toku radnog dana poslanici prisustvuju raspravi?
Na ovaj način omogućićete to za šta se formalno zalažete – da više neće moći poslanici da dođu samo po dnevnicu. Upravo će moći, jer neće postojati kvorum potreban za rad tokom dana.
Ranije ste morali, barem kako-tako, da održavate taj minimum od 84 poslanika, a ni to niste bili u stanju. Podsetiću vas da je po prethodnom Poslovniku, koji ste vi nazivali nedemokratskim, obaveza da svih 126 poslanika, koliko uostalom i treba da ima neka koalicija koja želi da bude prisutna u sali, prvo smanjeno na 84, a sada kažete da vam više nije potrebno ni tih 84.
Ni skupštinski odbori više neće morati da rade svoj posao. Po ranijem Poslovniku bilo je predviđeno da Skupština, ukoliko nadležni odbor ne dostavi izveštaj o pojedinom predlogu zakona, može odlučiti da se predlog zakona razmatra i bez mišljenja nadležnog odbora ili utvrditi novi rok u kome će odbor biti dužan da to mišljenje dostavi.
Sada predviđate situaciju po kojoj će automatski, ukoliko se skupštinski odbor nije sastao i nije dao mišljenje o određenom zakonu, Skupština nastaviti svoj rad.
Ovo takođe kažete zbog činjenice što ste svesni da nikada nećete imati tu većinu od 126 poslanika, koja je potrebna za donošenje bilo kakve odluke Narodne skupštine.
Za sada ću prekinuti ovo svoje izlaganje, jer mislim da je krajnje nekorektno, kao prvo, da raspravljamo ovde bez prisustva predlagača. Mi smo kao Narodna skupština dovedeni u jednu lošu situaciju da nas praktično članovi Vlade ni na koji način ne poštuju. Redovna je situacija da čak ni oni neće bilo šta da kažu o predlogu zakona koji je na dnevnom redu.
Ali, kada se predsednik Narodne skupštine ponaša ovako i kada neće da sasluša argumente – iako je jedini, i kao pojedinac, podnosilac Predloga poslovnika, a zloupotrebio je svoja ovlašćenja time što je to stavio na dnevni red – mislim da zaista nema smisla da se dalje upuštam u raspravu. Zato ću se javiti povodom svih amandmana Srpske radikalne stranke.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, tri puta ste već prekršili član 96. Poslovnika Narodne skupštine, u kome je, između ostalog, predviđena vaša obaveza, nakon što neki poslanik ukaže na povredu poslovnika, da date objašnjenje.
Zaista je skandalozno vaše ponašanje i zaista ne znam zašto na ovoj sednici, na kojoj treba da se raspravlja o nekom narednom poslovniku, na ovako brutalan način gazite Poslovnik koji ste sami doneli.
Vi nemate pravo da sačekate da ovde pet-šest poslanika ukaže na povredu određenih odredbi Poslovnika, pa da tek onda dajete neko obrazloženje, nego ste dužni da odmah, svakom poslaniku pojedinačno, odgovorite da li je povređena ili nije određena odredba Poslovnika.
Ukoliko jeste, onda treba da predložite mere kojima bi se ispravila ta povreda, da vidimo šta treba da uradimo i da li možemo da nastavimo dalje. Ukoliko mislite da nije, da obrazložite zašto po vašem mišljenju nije, da date priliku poslaniku koji je ukazao na povredu poslovnika da kaže da li želi ili ne želi da Narodna skupština, ukoliko nije zadovoljan vašim odgovorom na kraju, u danu za glasanje, odluči da li je bilo povrede poslovnika. Vi to niste uradili.
Četvrti sam poslanik koji govori o povredi Poslovnika i zahtevam da kažete da li je povređen Poslovnik u prethodna tri slučaja, a mislim da je evidentno i da bi trebalo da priznate da ste ovu povredu, na koju ukazujem, učinili, tj. nije sporno da ste prekršili Poslovnik. Hvala.
Zahvaljujem. Gospodine Mihailoviću, vi očigledno ne shvatate suštinu parlamentarizma. Ne znam kako možete da kažete da je predsedavajući dužan da sprovede volju predlagača. Ukoliko ste vi samo puki sprovodilac volje predlagača, onda vam predlažem da odmah ustanete sa tog mesta i pređete na neko drugo.
Vi ste tu, kako predsednik parlamenta, tako i predsedavajući, da sprovodite ovaj poslovnik i da se starate o sprovođenju poslovnika. Šta nas briga šta je želja predlagača.
Druga stvar, to što kažete da su sva tri ukazivanja na povredu Poslovnika bila usmerena na istu stvar, vi to nikako niste mogli da znate niti možete da prejudicirate o čemu će neki naredni govornik da govori.
Vaša obaveza je bila da odmah, pošto je gospodin Marković ukazao na povredu Poslovnika, odgovorite da li je Poslovnik povređen ili ne. Sa tim da li je želeo gospodin Predrag Marković ili neki drugi budući predsednik Narodne skupštine, Narodna skupština nema ništa. Vaša je dužnost da i njega, kada prekrši Poslovnik, opomenete da je to uradio.
Vaš odnos prema parlamentarizmu se upravo meri prema vašem odnosu prema predsedniku parlamenta i prema vladajućim poslaničkim grupama. Ukoliko se ponizno i podanički odnosite prema njima i sprovodite njihovu volju, onda nemate nikakvo pravo, niti moralno niti bilo koje drugo, da se nama, koji predstavljamo opoziciju u ovom parlamentu, obratite za bilo šta i kažete bilo kada da smo prekršili Poslovnik. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, dobili smo danas priliku i amandmane da branimo, posle one prakse koju ste juče uveli da više ne mogu da se podnose amandmani na predloge zakona. Ne znam otkud danas ovakva promena mišljenja. Da li možda gospodin Marković nije imao vremena da okupi taj čuveni Odbor za ustavna pitanja, pa da eventualno predloži i za ovaj zakon da nema amandmana, jer, bože moj, treba da se usvoji onako kako bi to Vlada volela.
Sada, gospodine Markoviću, voleo bih da mi odgovorite na osnovu kog člana Poslovnika ste zabranili juče da se raspravlja i glasa o amandmanima, a na osnovu kog člana Poslovnika to danas dozvoljavate? Umesto što, gospodine Markoviću, tu imate sumnjive konsultacije, bolje bi bilo da malo obratite pažnju na ovo što se ovde diskutuje.
U ime poslaničke grupe SRS podneo sam amandman na član 6. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o akcizama, kojim se traži da se u novom članu 39b u stavu 2. reči "ministar nadležan za poslove finansija" zamene rečima "Vlada Republike Srbije".
Naime, članom 39b, novim članom koji je dodat ovim predlogom o izmenama i dopunama Zakona, regulisano je da lica koja derivate nafte koriste za industrijske svrhe mogu ostvariti refakciju plaćenih akciza, pod uslovom da te derivate nabavljaju od uvoznika, odnosno proizvođača tih derivata nafte, kao i da je na te derivate uvoznik, odnosno proizvođač platio propisani iznos akcize.
Najpre, potpuno je nejasno zašto je propisano da se može ostvariti refakcija samo ukoliko je plaćen odgovarajući iznos akciza na ove derivate, jer je valjda prvi i osnovni uslov da to što se traži nazad bude i naplaćeno.
Teško je verovati da će neko ko je nabavio naftu na crno, odnosno proizvođač ili uvoznik koji je prošvercovao tu naftu u zemlju, kasnije zatražiti da mu se, po ma kom osnovu, vrati bilo kakva akciza, jer bi time u stvari samo sebe doveo u situaciju da bude optužen za šverc, odnosno za neplaćanje akciza i da bude izložen izuzetno velikim kaznama.
Druga stvar koja je sporna je ta što po ovom članu 39b bliže uslove, način i postupak za ostvarivanje prava na refakciju akcize propisuje ministar nadležan za poslove finansija. Stav Srpske radikalne stranke je da se ovakve stvari ne smeju prepuštati ministru finansija. Dakle, ne smeju se prepuštati ministru finansija, ne smeju se prepuštati bilo kom ministru, pogotovu kada imamo iskustvo kakvo imamo sa Mlađanom Dinkićem, onda je jasno da njemu ne treba u ruke dati bilo kakav posao u Vladi, a svakako ne ovako važan. Jer, na taj način omogućićete mu da dalje ide u brojne malverzacije, da svojim prijateljima omogućava u određenim oblastima povlašćene uslove i da on samostalno, što će reći arbitrarno, odlučuje ko će imati pravo na povraćaj uplaćenih akciza, u kom obimu i po kom osnovu.
Takođe, treba reći da i novi zakon o Vladi, koji će izgleda biti ponovo na dnevnom redu, predviđa slično rešenje, po kome bi ovakve stvari spadale u nadležnost Vlade. Dakle, trebalo bi da se Vlada, kao kolegijalni organ, izjasni o uslovima pod kojima će neko moći da ostvari pravo na refakciju akciza.
Zbog svega ovoga pozivam vas da ovaj amandman usvojite. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, zaista je teško slušati predstavnike ove stranke, čiji je prethodni govornik član, kada brani Ustavnu povelju i priča nam o Ustavnoj povelji, ali ne želi da kaže da je ovde, u stvari, na delu konačno razbijanje i ove države, pa makar i ovako nakazne kakva je sada.
Ono što je istina, kažete i sami da je ta država potpuno nefunkcionalna, ali nećete da kažete da je upravo Miroljub Labus bio potpredsednik Savezne vlade, nećete da kažete da je upravo Miroljub Labus bio i jedan od tvoraca i pisaca ove ustavne povelje. Nećete da kažete da imate i ministre u ovoj saveznoj vladi, koji su upravo i najviše uticali na rastakanje same države, a gospodin Davinić je odlučujuće uticao na rasturanje Vojske Jugoslavije.
Ono što je, takođe, nesporno je i to da ne samo što sada gazite Ustavnu povelju, nego ste Ustavnu povelju pogazili već nakon 30 dana, jer je 30 dana bio rok za konstituisanje svih organa u skladu sa Ustavnom poveljom, a to zahvaljujući vama i vašim koalicionim partnerima iz Crne Gore nije urađeno.
Ustavna povelja pogažena je i onda kada niste raspisali izbore u skladu sa njom, a niko od vas u vladajućoj koaliciji, ni u jednom trenutku, nije bilo šta rekao u javnosti, insistirao ili bilo šta drugo. Imali ste za to mogućnosti, da ti izbori budu raspisani.
Vi ste, pored toga što je u parlamentu Republike Srbije donet Zakon o neposrednom izboru poslanika u Skupštinu državne zajednice Srbija i Crna Gora, propustili da to isto zatražite i od onih koji su to bili dužni učiniti u Crnoj Gori. Čekali ste da rokovi prođu, ćutali ste, a onda ste rekli, ovo je sada realnost i mi to moramo da prihvatimo.
Da li ćete vi i kroz dve godine, kada proteknu ponovo rokovi za raspisivanje izbora i po ovim amandmanima, koje ste sada dali, reći, evo, proteklo je vreme, ovo je sada realnost, mi moramo da prihvatimo ovo ili će biti nešto mnogo gore.
Zanimljivo je i to što nam govorite da ćemo upravo, preko ovih amandmana, doći do te Evrope, razne stvari ste nas ubeđivali da treba da uradimo zarad te Evrope, evo, sada treba ove amandmane da donesemo. Doduše, čudi me i stav Vlade Republike Srbije, odnosno njenog predstavnika ovde, gospodina Lončara, koji kaže da je 7. aprila, pod pokroviteljstvom same Evropske unije, kako je on rekao, "potpisan sporazum o izmeni Ustavne povelje."
Zaista ne znam kada je to Havijer Solana postao sama EU, odnosno personifikacija te unije, i trebalo bi da nam kažete kada je to neki od zvaničnih organa EU predložio upravo ovakve amandmane. To, naravno, nikada nije učinjeno.
Ko je uopšte ovlašćeni predlagač izmena Ustavne povelje? Da li je to Vlada Republike Srbije, da li je to Vlada Republike Crne Gore, savezna država, Boris Tadić i Vojislav Koštunica, ili je to Havijer Solana. Mislim da je nakon ovoga što se desilo 7. aprila jasno da se radi samo o Havijeru Solani, da jedini ovlašćeni predlagač izmena je on, jer ovakva ustavna povelja je bila njegovo čedo.
Prethodni put ste, doduše, malo duže pregovarali, a ovog puta došao je praktično bez najave, doleteo, dao vam tekst ovih amandmana i rekao, potpisujte ovo brže-bolje i gurajte u parlament.
Ono što čudi je da vi pokušavate – i pored toga što ste rekli, evo neće biti izbora još dve godine, ovom parlamentu istekao je mandat, ali će mu taj mandat produžiti još dve godine – da očuvate neki privid nekakve demokratije. Bilo bi zanimljivo da vidimo šta bi to ova Evropa, kojoj svi toliko težimo, rekla kada bi neka druga zemlja, zašto ne bi, na primer, Francuska rekla, evo, umesto pet godina mandat će parlamentu sada trajati sedam; nema potrebe da raspisujemo izbore, biće to dobro i ovako, produžićemo mandat i ministrima i svima ostalima, nema potrebe da se izjašnjavamo, imamo mi i važnijih stvari.
Zašto nam kažete da način izbora poslanika ostaje neposredan? Kako može da ostane neposredan, ukoliko su ovi poslanici izabrani posredno. Onda valjda način ostaje posredan, jer vi njih na posredan način ovlašćujete da još dve godine sede tamo gde sede, iako iza toga ne stoji volja naroda. Način izbora poslanika će biti neposredan tek onda kada ga bude, a sada dok nema tog izbora, dok im vi na ovakav način, koji je svakako protivan Ustavnoj povelji, produžavate mandat, ne možete reći dosta je neposredan izbor.
Fraze da se ovim amandmanima usklađuju propisi na nivou državne zajednice, da se omogućava funkcionalnost državne zajednice i da je na ovaj način rešena kriza u funkcionisanju institucija državne zajednice, u najmanju ruku, teško su objašnjive. Jer, podsetiću vas i na to da ste do 2000. godine govorili da je jedini problem u funkcionisanju savezne države Slobodan Milošević. Nakon pada Slobodana Miloševića rasturili ste, suprotno tada važećem Ustavu, SRJ.
Napravili ste državnu zajednicu, a naravno niste ispoštovali rokove u vezi izbora ni organa, niti u vezi izbora suda. Niste ispoštovali ni odredbe koje određuju da ne mogu iz jedne države članice biti i ministar odbrane i ministar inostranih poslova.
Niste ispoštovali ni odredbe koje kažu da nakon dve godine moraju da se zamene ministri sa njihovim zamenicima. Sve u svemu, niste ispoštovali ništa. Zgazili ste od prvog do poslednjeg slova ove ustavne povelje.
Zaista, i pored najbolje volje, ne mogu da vidim, niti da zamislim kako će ova dva amandmana, koja produžavaju mandat nečemu što ne funkcioniše, uspeti da to promene. Na koji će to način profunkcionisati ova zajednica, koja nikada ne može da profukcioniše, zaista bi bilo dobro da nam odgovorite.
Takođe, treba da nam date odgovor na pitanje kako mislite da usaglasite odnose u državnoj zajednici, ukoliko vi, čak ni u ovoj vladi Srbije, koja ima negde sve zajedno oko 15 posto popularnosti, ne možete da usaglasite stavove u vezi ovoga. Izlaze predstavnici G17 plus i otvoreno se zalažu za raspad državne zajednice.
Gospoda koja su prethodno govorila ne samo da nisu mogla da pogledaju u kameru, nego nisu mogla ni ovde svojim kolegama poslanicima, mrmljali su nešto u bradu, pa ni sami nisu znali kako bi i zašto opravdali svoj stav po ovom pitanju.
Onda kažu radikalima, vi ste protiv toga, protiv ovih amandmana, i tako ćete i glasati. Naravno da je tako. Mnogo je bolji taj stav i mnogo je lakše objasniti stav naš, nego vaš stav da ste protiv, ali ćete glasati za. Kako je to moguće?
Što se tiče održavanja neposrednih izbora, već smo vam rekli da je potpuno besmisleno održavati isti dan i izbore za republičke parlamente u Crnoj Gori i Srbiji, i izbore za poslanike u državnoj zajednici. Smisao ove ustavne povelje, prethodno potpisane, i ovog neposrednog izbora bio je da se proveri volja građana.
Nema potrebe da volju građana proveravate dva puta u istom danu, jer u zavisnosti od stavova političkih partija glasaće ljudi i za poslanike u državnoj zajednici Srbija i Crna Gora. Razlika između glasova koje neka stranka dobije na jednoj i na drugoj listi može da bude samo minimalna.
Ovo je potpuno izigravanje i Ustavne povelje i onoga što ste obećali građanima. Budite sigurni da ovo što ste smislili oko amandmana neće tako lako proći kao što mislite.
Zakon o sprovođenju amandmana na Ustavnu povelju takođe je predlog zakona, kao i svi ostali zakoni koji dolaze ovde u proceduru. Morao je, ponavljam, morao je Zakonodavni odbor da se izjasni i o tom zakonu, morao je da se izjasni o amandmanima na taj zakon, isto kao što ćete morati da stavite i na raspravu i na glasanje amandmane koje su podneli predstavnici SRS. Sve suprotno što uradite, a ne bi vam bio prvi put, predstavlja gaženje i volje naroda, i suštine parlamentarizma, i Poslovnika o radu ove Narodne skupštine.
Zato još jedanput dobro razmislite šta ćete i kako ćete raditi, jer ste već umnogome prevazišli one u prethodnom sazivu, koji su čuveni po gaženju Ustava, zakona i Poslovnika. Vi, iako vam je za sada nešto kraći mandat, a verujem da nećete uspeti da dostignete po trajanju mandata one prethodne, uspeli ste da ih za ovo kratko vreme prestignete po broju koliko ste puta prekršili Ustav i zakon. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SRS podneo sam amandman na član 16. Predloga zakona o Vladi. Ovim amandmanom traženo je da se promeni stav 2. ovog člana, odnosno da se promeni tekst zakletve koju članovi Vlade polažu pred Narodnom skupštinom. Ukoliko moj amandman bude prihvaćen, stav 2. bi glasio: "Na dan svog izbora članovi Vlade polažu pred Narodnom skupštinom zakletvu koja glasi: Zaklinjem se da ću se u svom radu pridržavati Ustava i zakona i da ću dužnost člana Vlade vršiti odgovorno i savesno".
Ovim amandmanom otklanja se nedoumica iz Predloga zakona kada se polaže zakletva. Mi smo i ranije imali problema u vezi sa trenutkom kada član Vlade treba da položi zakletvu i od kog trenutka mu počinje mandat. Imali smo situaciju da je gospodin Goran Pitić vršio dužnost člana Vlade, iako nije položio zakletvu, već je to uradio tek nakon nekoliko meseci.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovde se postavlja pitanje šta uopšte predstavlja ta zakletva. Da li su svi ti akti koje je Goran Pitić u svojstvu ministra potpisao pre nego što je potpisao zakletvu bili validni, da li su konvalidirani naknadno i od kog trenutka je on u stvari bio ministar? Mislim da je, u najmanju ruku, neozbiljno da dopustimo da i u narednom periodu dolazi do sličnih stvari. Prihvatanjem ovog amandmana ovakva mogućnost bi se otklonila.
Drugo, u ovom članu rečeno je u stavu 1. da mandat Vlade teče od polaganja zakletve pred Narodnom skupštinom. Sami znamo da Vlada u svom obrazloženju sada kaže da, naravno, mandat cele Vlade kreće od tog trenutka; svesni ste i vi da naknadno, ukoliko politički trenutak i situacija, odnosno potrebe nekih koji imaju većinu u ovom parlamentu budu tako tražile i zahtevale, vrlo lako, kao i u prethodnom periodu, može doći do tumačenja kako će u tom trenutku odgovarati poslaničkoj većini i da ovo što sada piše i što u ovoj raspravi kao neke ciljeve proklamujete može vrlo lako biti zgaženo.
Drugi deo koji se menja ovim amandmanom je tekst zakletve, ovako kako je postavljena, gde se neko zaklinje svojom čašću, zaklinje se na odanost Republici Srbiji. To su neki, pokazalo je vreme, izuzetno rastegljivi pojmovi. Neki su se, evo, zaklinjali čašću i kada su polagali zakletvu za narodnog poslanika. Bilo je zaista krajnje loših primera u prethodnom periodu.
Imali smo čak i potpredsednika Vlade koji je bio zatečen na delu kako predstavniku strane obaveštajne službe predaje određene informacije, a vi znate da se i taj, ja ne mogu za njega reći gospodin, ali da se i ta osoba, moralna nakaza, zaklela na odanost ovoj državi, zaklela se svojom čašću, a evidentno je da takve osobe čast nemaju, pa je apsurdno da se ovde kroz zakletvu takvi ljudi na čast i pozivaju.
Mislim da je mnogo bolje da se mi držimo u ovom parlamentu Ustava i zakona, da oni koji budu izabrani, da li za predsednika ili potpredsednika Vlade ili za ministre, polože zakletvu da će se u svom radu pridržavati apsolutno Ustava i zakona i da će dužnost člana Vlade vršiti odgovorno i savesno.
U tom slučaju, nećemo imati mogućnost da, ukoliko dođe do kršenja Ustava ili zakona, ti ljudi odgovaraju. Vi vrlo dobro znate da ne postoji ni sud časti, niti neki sud koji bi uticao na nečiju savest, ali postoje redovni sudovi koji bi ovu funkciju mogli da obavljaju.
Onda je, po mišljenju Srpske radikalne stranke, potpuno neprihvatljivo da vi pokušavate da zakonom nekome ko savesti i časti ima ili nema nešto naturate. Za one koji savesti i časti imaju ovaj zakon ništa neće ni značiti, jer će oni to sami osetiti. Za one koji savesti i časti nemaju ni to što ćete vi ovde napisati da neko treba da se zakune čašću svakako ništa neće značiti.
Prema tome, predlažem da prihvatite ovaj amandman. Mislim da je mnogo realniji, da je primereniji situaciji u zemlji, političkom trenutku i razvoju demokratije trenutno kod nas. Znači, dajte da se okanemo više tih moralnih i kvazimoralnih floskula, neka se ministri drže Ustava i zakona, neka svoju dužnost obavljaju odgovorno i savesno i mislim da ćemo svi biti u mnogo boljoj situaciji.
Dame i gospodo narodni poslanici, kao što ste čuli od prethodnih predstavnika SRS, postoji nekoliko razloga zašto ne bi trebalo usvojiti predloženi amandman. Moram priznati da i prvi put kada sam pročitao delovalo je jako čudno, u najmanju ruku, i praktično sam se pitao da li je po sredi neka šala i da li je neko zaista ozbiljno mogao da predloži da u nekom zakonu, a pogotovo ovako ozbiljnom i važnom zakonu kakav je, svakako, zakon o vladi, stoji naslov "Otvorena vlada", a ispod toga stoji član koji reguliše otvorenu vladu.
Ovo mnogo više liči na neku od onih igraonica i vežbaonica, kakve je organizovao Gašo Knežević, za vreme prethodne vlade. Oni su davali ovako smešne nazive nekim stvarima. Ne znam šta to znači otvorena vlada.
Ustanovljavanje dana otvorene vlade, kao obaveze za komunikaciju sa građanima, značilo bi sa druge strane da ste ustanovili i 364 dana zatvorene vlade. Ovakav vid i način formulisanja svakako je neprimeren. Mnogo je bolje ostaviti na volju svakoj vladi da sama razmišlja o načinu na koji će komunicirati sa građanima. Ovo je nešto što ne možete nikome naturati. Uostalom, svaka vlada valjda želi da joj taj mandat bude prvi, a ne da bude poslednji. Trebalo bi ostaviti svakome mogućnost da sam proceni na koji način će se boriti za taj drugi mandat.
To što me je zbunilo, to je obrazloženje - verujući u evropski duh predlagača. Kakav je to duh zaista ne znam. Postavlja se pitanje da li ste vi opozicija ili ste vlast, jer ovde kažete čak da deo te komunikacije vlada očito već sprovodi.
Da li ste ovde želeli ili imali potrebu da malo pohvalite tu vladu? Da li vi ovde najavljujete i ovim članom zakona da ćete se možda toj vladi priključiti, jer svi vrlo dobro znamo da stara ljubav zaborava nema.
Mislim da bi ipak, kada se setimo svega što ste radili u prethodnom periodu, svih onih priča o transparentnosti i o tome da, što ste transparentnije radili, situacija u zemlji je bila sve gora i gora, ovaj dan otvorene vlade i neposredne komunikacije sa građanima trebalo ostaviti za neki drugi put.
Ono što smo očekivali svi, mislim da je u obrazloženju trebalo malo da nam prezentirate neke konkretne aktivnosti i načine gde bi ostvarivali ovaj dan otvorene vlade. Šta bi vi to radili na taj dan sa građanima? Koji bi to procesi bili, koliko bi trajali, ko bi mogao da dođe. Ukoliko imate samo jedan dan - dan otvorenih vrata, odnosno otvorene vlade, a postoji oko osam miliona građana ove države - na koji bi vi način i koji bi to modaliteti bili da vi ostvarite ovaj dan otvorene vlade?
Da li bi taj dan svi zainteresovani mogli da nagrnu u zgradu vlade, pa da se tu šetaju, da rade šta hoće, da isprobavaju aktivnosti koje inače sprovode ministri, da li bi dopustili da se taj dan voze, eventualno, ministarskim kolima, pa bi to bio i dan ne samo otvorene vlade, nego otvorenih vladinih automobila. Koje bi to bile aktivnosti. Mislim da bi malo bolje razmislili i mi, pa bi eventualno i podržali ovaj amandman.
Za sada, ukoliko predlagač ne bude u stanju da nam malo bliže pojasni o kakvim bi se tu aktivnostima radilo, SRS ovaj amandman neće podržati.