Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nemanja Šarović

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, ako se već priča o racionalnosti, a kreće se od atestiranja kućnih telefona i sandučića, mene čudi da vi kao veoma pronicljivi, imali ste već dosta tih ideja oko kioska, niste smislili da napravite neku agenciju koja bi licencirala i atestirala poštanske sandučiće, pa da svi građani, lepo svako svoje sanduče pod mišku, pa kod eksperata iz G17 plus, da oni to atestiraju za neku pristojnu nadoknadu, pa da vide da li je to dobro ili nije.
Kada već govorite o vlasti u prethodnih 10 godina i onima koji su do nečega doveli, vi treba kao racionalan čovek, ako jeste, bar se tako predstavljate, da znate da od tih prethodnih 10 godina vi evo već petu vladate. Razmislite koga za šta optužujete. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, posle nekoliko dana rasprave stigli smo i do poslednjeg amandmana koji je podnet na Predlog zakona o železnici.

To što je poslednji ne znači da nije važan, već je izuzetno važan i od toga da li ćete prihvatiti ovaj amandman ili ne zavisi i sudbina celog ovog zakona.

Naime, na član 96. podneo sam amandman kojim se reči "1. 10. 2004. godine" zamenjuju rečima "osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srbije".

Ovde se radi o prelaznim i završnim odredbama zakona kojim se određuje datum stupanja ovog zakona na snagu. Ovaj amandman je važan i zbog toga što nam govori o nekoliko stvari.

Govori, pre svega, o neozbiljnosti predlagača ovog zakona, odnosno o neozbiljnosti Vlade Republike Srbije koja je podnela Predlog zakona i istovremeno predvidela da će ovaj zakon važiti od dana koji prethodi danu podnošenja.

To je direktno suprotno najpre članu 120. Ustava Republike Srbije, koji kaže da zakon, drugi propis ili opšti akt stupa na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja, osim ako iz naročito opravdanih razloga nije predviđeno da ranije stupi na snagu.

Znači, da ste hteli da utvrdite retroaktivnost ovog zakona, a podsetiću vas da je danas već 24. januar, tako da bi zakon, ukoliko stupi na snagu, kako ste predložili, 1. januara 2005. godine, bio u celosti retroaktivan, a što bi dalje značilo da će taj ceo zakon na Ustavnom sudu pasti u vodu, pa bi to dalje značilo da ćemo opet morati da gubimo još nekoliko dana raspravljajući ponovo o istom predlogu zakona u ovoj Narodnoj skupštini.

To kao da nije bilo dovoljno Vladi, već u obrazloženju gde ne prihvata moj amandman napisano je da se amandman ne prihvata iz razloga što je prihvaćen amandman na član 96. koji je podneo poslanik Miroslav Markićević i kojim je definisan datum stupanja na snagu ovog zakona.

Dame i gospodo narodni poslanici, to takođe ne bi bio problem da taj amandman koji je sastavni deo zakona takođe ne predviđa da zakon stupa na snagu 1. januara 2005. godine. Na ovaj način vi dolazite u situaciju, iako ovde nema naravno našeg ministra kapitalnog koji bi prihvatio ovaj amandman, da pokažete pravu suštinu vaše vlasti time što je nadležni odbor odbio ovaj amandman, time što je Vlada Republike Srbije odbila ovaj amandman, a bićete u situaciji i moraćete, hteli ne hteli, da kada se bude glasalo o amandmanima prihvatite ovaj amandman i da vam ceo zakon ne bi pao u vodu.

Onda bi mi, srpski radikali, mogli kada bi to želeli i da povučemo ovaj amandman i da vas na taj način dovedemo u bezizlaznu situaciju. S obzirom na to da smo mi kao poslanička grupa odgovorni najpre građanima Republike Srbije koji su nas birali u ovu skupštinu, mi to nećemo učiniti.

Molim vas da ubuduće, kada se bude radilo o ovakvim stvarima koje su čisto pravne prirode, jer niko ne može osporiti da je pravno gledano rešenje koje je ponudila poslanička grupa SRS mnogo bolja i od rešenja koje ste vi dali u zakonu i rešenja koja ste prihvatili po amandmanu.

Ovde je očigledno da se radilo o tome da ne prihvatate amandman samo zato što je podnet od strane poslanika SRS i da naredni put malo bolje razmislite, i da budete malo više odgovorniji i prema sebi i prema građanima Republike Srbije, i da ne gledate od koga je podnet amandman, već da gledate kakav je. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je Predlog zakona o poštanskim uslugama, novi zakon, ali čini se da se istorija ponavlja. I dalje se ne usvajaju načelne primedbe koje je SRS davala, kao i na ranije predloge zakona.
Kao prvo, to je primedba na osnivanje novih agencija. I ovim zakonom, a čini se i svakim novim zakonom koji donesete, vi u pravni život u Srbiji uvodite bar još jednu agenciju. Svaka agencija znači još neki upravni odbor, još neki nadzorni odbor, svaka agencija znači i nekog novog direktora. Administrativni aparat se povećava, poreski rashodi se povećavaju, a to je upravo suprotno od svega onoga što ste obećali kada ste dolazili na vlast.
Objašnjenje da je agencija potrebna da bi se izbegli uticaji stranaka 2005. godine u Srbiji zaista ne deluje previše ubedljivo, pogotovo kada se ima u vidu da će agencijom upravljati savet, da će savet birati Narodna skupština, i to na predlog Vlade. Ponavlja nam se priča koju smo imali kod ranijih agencija, ponavlja se priča kod svih onih organa i tela, nazovinezavisnih, koje treba da izabere Narodna skupština, na predlog Vlade.
Već smo se više puta uverili da će presudan uticaj na sve te organe i na sve te izabrane ljude, odnosno na to ko će biti izabran, a ko neće, imati političke stranke. Mnogo bi bilo i jednostavnije i jeftinije kada bi lepo i otvoreno političke stranke u parlamentu davale svoje predloge za sve te ljude, kada bi se znao koji je čovek čiji predlog, kada se ne bi krili iza nezavisnih tela kao što je Visoki savet pravosuđa, a imaćemo na kraju ovog zasedanja priliku da vidimo kakav je predlog za izbor sudija, kada bi svako morao da stane iza svog čoveka i da kaže - toga i toga smo mi predložili i za njegov rad odgovaramo. Dosta je i do sada agencija formirano. Članovi i direktori uvek su birani po koalicionim kvotama.
Takođe, potpuno je nesuvislo objašnjenje ministra da plate u agenciji moraju da budu ogromne zato što su, između ostalog, i plate direktora u pošti već ogromne, pa se onda postavlja pitanje kako će ovi u agenciji, koji su nadređeni direktorima u pošti, imati manje plate od njih.
Mora se reći da nije dovoljno da se u ovoj oblasti formalno ukida monopol, što je učinjeno ovim zakonom, već je neophodno da se i suštinski u svest ljudi koji rukovode i koji će rukovoditi PTT-om u narednom periodu promeni način razmišljanja, da oni shvate da je vreme monopola prošlo i da moraju da počnu da se ponašaju tržišno i konkurentno, i da ne mogu više razrezivati sami sebi plate koliko im padne na pamet.
Oni moraju da se sete da su oni servis građana, da to što drže monopol u određenoj oblasti ne znači da se bez njih ne može, već naprotiv, sigurno ima mnogo zainteresovanih ljudi, i to neuporedivo kvalitetnijih od onih koji su do sada vodili PTT, ljudi za koje bi bilo vezano i mnogo manje afera, a koji bi koliko sutra bili voljni da za mnogo manje plate preuzmu te obaveze koje su ovi do sada nosili.
Dosta je toga što je sporno u ovom zakonu. Oni koji su pažljivo čitali amandmane SRS moći će to i da vide. Ne radi se tu samo o ovim načelnim primedbama koje imamo i za ovu i za sve ostale agencije. Naravno, sporna je tu i nadoknada od 0,5% koja će se plaćati za obavljanje poštanskih usluga.
Naime, ovim predlogom zakona predloženo je da svaki operator mora, pored toga što će posebno agenciji za poštanske usluge plaćati i za dobijanje licence za obavljanje usluga, da izdvaja i 0,5% ukupnih svojih prihoda. Na prvi pogled ovaj procenat možda ne izgleda mnogo, ali ako se ima u vidu koliko se novca obrće u poštanskim uslugama, sigurno je da su to desetine i stotine miliona dinara.
Postavlja se pitanje zašto će se tolika sredstva slivati u budžet agencije, posebno ako se ima u vidu da ta sredstva neće biti izdvajana iz zarade onih koji se u budućnosti budu bavili poštanskim uslugama, već će se, kao što je to i u drugim oblastima, to prelivati, opterećivaće se korisnici usluga, opterećivaće se naši građani, a to uvek, po pravilu, najviše pogađa one koji imaju najmanje prihode, odnosno najsiromašnije građane.
Ono što je problem u ovom zakonu, to je i što se ovim zakonom pošta dovodi u nejednak položaj, što će morati da obavlja poštanske usluge i tamo gde to nije profitabilno. Naravno, to mora da se radi. Neophodno je da se i u najudaljenijim selima te poštanske usluge obezbede, ali je problem što će te manjkove onda pokrivati država. Vi kažete da tih manjkova, odnosno gubitaka neće biti ili će ti gubici biti minimalni, ali kada dođemo do prakse, sigurno je da će ti gubici biti mnogo veći nego što ih vi sada predviđate.
Moglo bi se dosta i o pojedinim članovima reći. Ima dosta nepreciznosti u zakonu, nekih potpuno besmislenih izraza, kao što je npr. u članu 3. stav 1. tačka 2), gde kaže da se univerzalna poštanska usluga mora obavljati u okviru propisanog kvaliteta i po pristupačnim cenama.
Ko je taj ko će, bez unapred propisanih uslova, propisivati šta su to pristupačne cene. Ono što je za jednog građanina pristupačno, za drugog svakako neće biti, ukoliko ovaj posao određivanja šta je pristupačna cena ostavite gospodi direktorima iz agencije sa ovim velikim platama. Sigurno je da će oni to po svojim nekim aršinima odrediti. Svakako, ovi izrazi koji posle ostavljaju nekome na ličnu ocenu da se odredi da li je nešto pristupačno ili ne, nemaju po meni mesta u zakonu.
Zanimljivo je vaše rešenje, jer mi nismo prihvatili, gde kaže ovde - da je poštanski operator domaće ili strano lice koje je neposredni davalac poštanskih usluga. Amandman SRS je da se to ograniči, a to Vlada nije prihvatila, da to moraju biti samo pravna lica. Obrazloženje Vlade je da se na taj način mnogima onemogućava angažovanje u ovoj oblasti, pa npr. neće moći da se poštanskim uslugama bave i preduzetnici.
Postavlja se pitanje da li Vlada ovim zakonom želi da uvede red u ovu izuzetno važnu oblasti ili želi da se ovim zakonom stvori haos. Da li želimo da se poštanskim uslugama bavi 1000 preduzeća, odnosno 1000 preduzetnika od danas do sutra, ili želimo da se na jedan uređen način ova oblast sredi i da mi imamo uglavnom veća preduzeća koja će svojim kapitalom i nekim kvalitetom i dugotrajnošću rada garantovati obavljanje određenih usluga građanima.
Sada nemam vremena, u načelnoj raspravi, da se više posvetim detaljima, ali povodom amandmana poslanička grupa SRS će imati još dosta toga da kaže. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SRS podneo sam amandman na član 22. kojim se traži da se poreska stopa iz člana 30. zakona smanji sa 5 na 3%.
Radi se o porezu na prenos apsolutnih prava i ovim predlogom, odnosno izmenama i dopunama Zakona predloženo je smanjenje stope poreza na prenos apsolutnih prava sa 5 na 2,5% kada su u pitanju prenos prava na poljoprivredno i šumsko zemljište, upotrebljavana motorna vozila, upotrebljavani plovni objekti ili upotrebljavani vazduhoplovi.
Amandmanom SRS traži se da se smanji stopa sa 5 na 3% i kada je u pitanju promet nepokretnosti. Na ovaj način, po našem mišljenju, s jedne strane, došlo bi do legalnijeg prometa nepokretnosti utoliko što građani više ne bi bili prinuđeni da prikazuju u ugovorima manju vrednost od one koja je realna i koja je tržišna u odnosu na onu po kojoj su zaista i prodali stan.
S druge strane, mislimo da bi time bar malo došlo do smanjenja cena nepokretnosti, koje rastu iz godine u godinu. Kada je ova, a i prethodna vlada DOS-ova, kada su osnovane, obećavali su nam dosta toga, a između ostalog to su bili i jeftiniji stanovi. Obećavano je da će biti dosta novoizgrađenih stanova. Znamo da će sada, kada se uvodi porez na dodatu vrednost, novoizgrađeni stanovi dodatno poskupeti. Čuli smo ovde dosta hvalospeva i kada je na dnevnom redu bilo donošenje zakona kojim je osnovana Nacionalna korporacija za osiguranje stambenih kredita. Tada nam je obećavano da će ubuduće stanovi biti jeftiniji. Naravno, mi smo videli da od svega toga nema ništa.
Sada tražimo od Vlade da bar na ovaj način, na najlakši mogući način, smanjenjem ove poreske stope sa 5 na 3%, bar minimalno smanji cene nekretnina i omogući mnogima, kao što su se formalno i zalagali, da dođu do stanova.
Obrazloženje Vlade koja, naravno, nije prihvatila ovaj amandman, po meni zaista nema smisla, jer u prvom stavu kaže da se amandman ne prihvata, pre svega, iz bilansnih razloga, s obzirom da bi se njegovim prihvatanjem smanjio priliv prihoda u budžet lokalne samouprave po ovom osnovu za oko 40%.
Ovo objašnjenje ne može da stoji iz više razloga. Kao prvo, normalno je da se, kada god se smanjuje poreska stopa, i prihod budžetski smanjuje, a kada se povećava da se povećava. Proklamovani razlozi donošenja ovoga zakona i proklamovana ekonomska politika ne slaže se sa ovim.
Kao drugo, šta to znači da će biti smanjen priliv po ovom osnovu za 40%, ako je već priliv po osnovu poreza na promet, npr. korišćenih vazduhoplova, smanjen sa 5% na 2,5%, što znači da će prihod lokalne samouprave po ovom osnovu biti smanjen čak 50%. Da li to Vlada štiti one koji imaju potrebu, verovatno ogromnu, da kupuju vazduhoplove, da kupuju avione, da kupuju helikoptere i onda ne štiti, u tom slučaju, lokalnu samoupravu.
Jer kada neko kupi avion, u redu je da plati 50% manji porez, a ako neko treba da kupi stan za sebe i svoju porodicu, onda mora da se štiti lokalna samouprava, jer će se poreski prihodi smanjiti za 40%.
Mislim da bi Vlada trebala da se opredeli, konačno i konkretno, koje su to socijalne kategorije koje želi da štiti. Da li su to oni građani Republike Srbije koji na svaki način pokušavaju da dođu do krova nad glavom ili su to one kategorije koje pokušavaju da dođu do još jednog korišćenog vazduhoplova? Valjda je to opravdano, zato što oni u svojoj bedi ne mogu da kupe novi avion, nego su prinuđeni da kupuju polovne, pa Vlada na taj način želi da im pomogne i da im omogući da na što jeftiniji način dođu do još jednog aviona.
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SRS podneo sam amandman na član 12. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak građana i ovim amandmanom SRS je želela da popravi tekst ovog zakona, što bi bilo u skladu sa proklamovanim načelima i željama predlagača ovog zakona, jer se kaže da se na ovaj način, dodavanjem novog člana 21a, stimuliše ulaganje u penzijsku štednju, odnosno treći stub penzijskog osiguranja, koje bi prema opredeljenoj ekonomskoj politici trebalo da bude značajna dopuna obaveznom penzijskom osiguranju.
Član 21a kaže da se ne plaća porez na zarade na premiju dobrovoljnog dodatnog penzijskog i invalidskog osiguranja koju poslodavac obustavlja i plaća iz zarade zaposlenog, u skladu sa zakonom koji uređuje dobrovoljno penzijsko osiguranje, ukupno najviše do 3.000 dinara mesečno.
Stav SRS je da oslobađanje od plaćanja poreza na dohodak građana do tog iznosa od 3.000 dinara ne predstavlja dovoljni fiskalni podsticaj i da se svakako, na taj način, ne može izgraditi taj treći stub, kako kaže predlagač ovog zakona, i da se definitivno na taj način u budućnosti ne mogu obezbediti veća prava i socijalna sigurnost obveznika poreza na dohodak građana, što neminovno mora dovesti do povećanja transfera iz budžeta Republike Srbije za socijalnu pomoć i osnovna penziona prava.
A ukidanjem ovog cenzusa od 3.000 dinara, što je predložila SRS, omogućilo bi se onim građanima koji to žele da u većim iznosima ulažu u svoju budućnost, da se obezbeđuju u onim trenucima kada to mogu i da sutra ne zavise ni od socijalne pomoći, niti od penzija koja im može biti 5, 6 ili 7.000 dinara. Trebalo bi da dobrovoljno penzijsko osiguranje, kao oblik štednje, utiče na građane da samostalno obezbeđuju sigurnost za slučaj starosti svojim ličnim sredstvima, ali se ovim omogućava i istovremeno podstiče efikasnije korišćenje i angažovanje sredstava.
Oporezivanjem dobrovoljnog doprinosa, odnosno premije, ne samo da se ne stimuliše osiguranje, već se građanima zabranjuje da samostalno raspolažu i upravljaju svojim budućim socijalnim položajem.
Postavlja se pitanje - zašto predlagač uopšte uvodi ovako ograničenje i da li je bilo koja zloupotreba ovog prava moguća. Znamo kakva je danas situacija i u Srbiji i u privredi i veoma je mali broj onih koji će se odlučiti da od i od onako malih plata odvoje više od 3.000 dinara za dobrovoljno penzijsko i invalidsko osiguranje. Broj građana koji će koristi ovo pravo biće minimalan.
Takođe, SRS ostavlja i tu rezervu da je moguće, ukoliko dođe do promene namene ovih sredstava ili do raskidanja ugovora o dobrovoljnom osiguranju, povlačenje tih sredstava i preusmeravanja u ličnu potrošnju, da onda može doći do dodatnog oporezivanja ovih prihoda, ali u ovom trenutku mislimo da bi bilo dobro ukinuti ovaj cenzus od 3.000 dinara, omogućiti građanima, koji to mogu sebi da priušte i koji to žele, da odvoje veća sredstva od svojih ličnih primanja za svoju budućnost. Zato još jednom predlažem da prihvatite ovaj amandman SRS. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, nesporno je da treba prihvatiti amandman na član 30. koji je podnela poslanička grupa Srpske radikalne stranke.
Ukoliko bismo zadržali ovakvo postojeće rešenje, bez obzira da li se radi o mirovanju ili zastoju... Tačno je da je u aktuelnom Zakonu o parničnom postupku predviđeno mirovanje kao institut, da zakon o parničnom postupku, o kome smo raspravljali prethodnih dana i koji svakako želite da usvojite, predviđa neki drugi institut a ne ovaj, ali ono što je suština ovog zakona i ovog amandmana, to je da vi ovim zakonom pokušavate da neka prava, koja ste dali radnicima nekim drugim zakonima, na ovaj način izvrdate, da ih onemogućite u korišćenju tih prava.
Naime, čak i Zakon o parničnom postupku, kao sistemski i osnovni zakon, u svom drugom članu, gde daje načela po kojima će se raditi, garantuje strankama pravo na zakonitu, jednaku i pravičnu zaštitu njihovih prava. U stavu 2. garantuje se da sud ne može odbiti da odlučuje o zahtevu za koji je nadležan.
Šta onda uopšte znači da su, ako među stranama u individualnom sporu teče sudski postupak iz istog činjeničnog i pravnog osnova, strane u sporu dužne da sudu zajednički podnesu zahtev za mirovanje postupka?
Da li to znači da ovim zakonom ukidate prava koja ste dali Zakonom o parničnom postupku, prava na sudsku zaštitu koja građanima garantuje Ustav Republike Srbije, prava koja garantuju i brojne međunarodne konvencije koje smo potpisali, da li to znači da ćete celokupan pravni sistem izmeniti sada ovim zakonom?
Mislim da nemate pravo da građane terate da rešavaju sporove na miran način, pogotovo ukoliko se radi o sporu o isplati minimalnih zarada. U desetinama i stotinama preduzeća u Srbiji i po više od godinu dana radnici ne primaju čak ni minimalne plate. Kada oni uspeju da preko službe pravne pomoći, prijatelja ili advokata naprave tužbu sudu i pokušaju da na taj Ustavom garantovani način ostvare svoja prava, vi im onda kažete – ne, ne može, sada ćete se posle 15, 20 ili 30 meseci, koliko ne primate platu, dogovarati sa istim tim poslodavcem; sada ćete morati u roku od tri dana da nađete zajednički jezik, iako prethodne tri godine to niste mogli da učinite.
U Zakonu o radu koji ste doneli u članu 121. kaže se da se opštim aktom i ugovorom o radu može predvideti postupak sporazumnog rešavanja spornih pitanja između poslodavca i zaposlenog. Šteta je što ministar nije tu, pa ne može da odgovori sada na ova pitanja, ne može ni da čuje primedbe. Mislim da je sramota kad ovoliko poslanika izađe da uputi svoje primedbe da ministra nema da to čuje, a da istovremeno ima časti i obraza da uđe u ovu salu neposredno pred završetak rada sednice i da drži nama svima ovde predavanja šta bi i kako bi trebalo da radimo.
Zakonom o radu već je regulisana mogućnost uspostavljanja arbitraže. Već postoji ta zakonska mogućnost da poslodavac i zaposleni neka sporna pitanja rešavaju na ovaj način, a ne preko suda. Ali, ovo se, gospodo, radi odmah nakon nastanka spora, nakon 15 dana, nakon mesec dana. Ovo se ne može radi nakon godinu, dve ili tri.
Vi ste u obrazloženju ovog zakona naveli da slična rešenja postoje u Americi i Velikoj Britaniji, pa po sistemu "videla žaba da se konji kuju" i vi rešiste da u pravni sistem ugradite to isto. Zaboravili ste jednu veoma bitnu stvar, da ne možete naš pravni sistem upoređivati sa pravnim sistemom Engleske. Ona pravila koja tamo važe ovde ne važe. Tamo se neke stvari poštuju bez obzira na zakon.
Nađite u Engleskoj ovoliko firmi ili barem jednu, kao što je u Srbiji, u kojoj radnici 30 meseci ne primaju plate. Tako nešto je jednostavno u pravnim sistemima razvijenih zemalja potpuno nemoguće.
Za nas ovaj zakon, u ovakvom obliku kako ste predložili, svakako ništa dobro neće doneti. Štitili ste poslodavce kada ste donosili Zakon o radu. Mi smo i taj zakon kritikovali. Rekli smo vam i tada da će taj zakon omogućiti da otpustite hiljade radnika. Tvrdili ste da nije tačno, da će to podići privredu.
Ispostavilo se da smo bili u pravu, hiljade radnika je otpušteno, a sada i ovo malo prava koja ste dali po Zakonu o radu želite da im oduzmete.
Dame i gospodo narodni poslanici, s obzirom na to da je ministar prispeo, pozvaćemo ga još jedanput da se dozove pameti i da povuče ovaj zakon sa dnevnog reda. Zašto? Zato što je ovaj zakon put, odnosno način na osnovu koga će ona minimalna prava koja su radnicima garantovana Zakonom o radu biti uskraćena.
Šta znači: "Arbitar je dužan da zakaže raspravu u roku od tri dana od dana prijema predloga i dokumentacije o predmetu spora i o tome obaveštava strane u sporu"? To, gospodo, kada se tumači, znači da će arbitar u roku od tri dana odrediti kada će biti održana rasprava, a ne znači da će rasprava biti održana najduže u roku od tri dana.
Znači, arbitar može da kaže, rasprava će biti održana nakon četiri i po meseca. Podsećam vas da se ovde radi o sporu povodom isplate minimalne zarade, gde se radnicima kaže da su strane u sporu dužne da sudu zajednički podnesu zahtev za mirovanje postupka.
Sve i da arbitar zakaže raspravu u nekom primerenijem roku, neka to bude 15 ili 20 dana, a sledeći stav kaže, rasprava se održava u prisustvu strana u sporu i arbitra. Šta ukoliko neka od strana u sporu ne dođe, a opravda svoj nedolazak? Mi smo takvu situaciju imali i do sada po Zakonu o parničnom postupku i to je omogućavalo da se rasprave vode unedogled. Ovaj zakon sprečava da istovremeno teče radni spor koji je hitan po svojoj prirodi i koji mora najduže u roku od šest meseci da se završi. Na ovaj način ne mora da dođe ni do početka te rasprave i duže od godinu dana, jer ovde nikakav rok ne postoji.
Dakle, ako jedna od strana u sporu neopravdano izostane sa rasprave, arbitar može da održi raspravu u njenom odsustvu, uzimajući u obzir dokumentaciju koju je ta strana dostavila. Šta će se desiti ukoliko jedna od strana u sporu ne prisustvuje raspravi, a istovremeno ne dostavi dokumentaciju, da li će ovde biti doneto nešto poput presude zbog izostanka u parničnom postupku, i kako je moguće da neko sprovodi arbitražu i da na miran način rešava spor ukoliko nema dve strane u sporu, i šta će se tada desiti.
Na kraju, zadnji stav koji je sporan kaže da svaka strana u sporu može da povuče predlog za pokretanje postupka pred arbitrom najkasnije do dana otvaranja rasprave.
Šta ukoliko jedna od strana iskoristi to pravo, šta to znači da može povući predlog za pokretanje postupka do otvaranja rasprave, ukoliko prethodni član zakona kaže da su stranke u sporu dužne da zajednički podnesu zahtev za mirovanje postupka.
Da li to znači da će i posle ovoga stranke u sporu, odnosno poslodavac i zaposleni biti dužni da podnesu novi predlog, da li će ovo biti iskorišćeno samo u cilju zloupotrebe prava i u cilju prekida, odnosno zastoja parničnog postupka. Koliko puta može da se pokreće postupak za mirno rešavanje sporova?
Na kraju, još jednom ponavljam pitanje ministru, kako će ovaj član zakona uticati na član 121. Zakona o radu, koji je osnovni zakon u ovoj oblasti, a ovaj zakon o mirnom rešavanju može da bude leks specijalis i mora da bude u svemu u skladu sa odredbama Zakona o radu.
Da li se ovim negira postupak mirnog rešavanja, odnosno sporazumnog rešavanja sporova, kako je ovde nazvano u Zakonu o radu, i da li to znači da ove odredbe prestaju da postoje, ili to znači da će se ove odredbe uporedo primenjivati. Ali, one su potpuno nepotrebne. Znači, možemo imati jedno ili drugo. Ukoliko ostanete pri tome da usvojite ovaj zakon o mirnom rešavanju radnih sporova, onda morate dosta toga da promenite u Zakonu o radu. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, Poslovnik o radu Narodne skupštine prekršen je juče više puta od strane predsednika Narodne skupštine, gospodina Markovića, a nisam želeo da ukazujem na te povrede danas dok je predsedavao gospodin Mihailović, već sam sačekao da počne da predsedava gospodin Marković.
Bilo je tu Više povreda, na koje ću samo ukazati. Došlo je do ozbiljnih povreda zbog kojih ćemo tražiti detaljno objašnjenje i od strane predsednika Narodne skupštine, ali isto tako ćemo tražiti da se predstavnici poslaničkih grupa izjasne o tome.
Naime, prvo, predsednik Narodne skupštine oglušio se o odluku Narodne skupštine da se radi dok se ne završi 7. tačka dnevnog reda. Dakle, po mom mišljenju, ta odluka nije mogla biti doneta u skladu sa Poslovnikom o radu Narodne skupštine, jer nije mogla da bude stavljena na glasanje. Jedanput kada je ta odluka doneta i kada je predsednik Narodne skupštine formalno proglasio da je ta odluka doneta, on je tu odluku morao da poštuje i nije smeo da prekine sednicu, osim ukoliko bi Skupština donela novu odluku da prekine sa radom.
Zatim, obmanuli ste i narodne poslanike kada ste rekli da je sednici prisustvovalo 86 narodnih poslanika.
Prvo, ja sam uzeo iz stenograma sa jučerašnje sednice, iako ste rekli da to nije tačno, vi ste prozivali prvo poslanike koji su na stalnom radu u Skupštini. Vi na to niste imali pravo i niste imali pravo ni da vršite prozivanje narodnih poslanika, jer to može da traži samo predstavnik, odnosno ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe, ukoliko izrazi sumnju u postojanje kvoruma a utvrđeno je prebrojavanjem.
Vi na to niste bili ovlašćeni, jer nijedan predsednik, odnosno ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe nije izrazio sumnju u kvorum koji je utvrđen prebrojavanjem, niti je kvorum utvrđen prebrojavanjem.
Zatim ste čitali poslanike koji nisu na stalnom radu u Skupštini, a kada se uporede ta dva spiska, može se videti da ste 16 poslanika prozvali dva puta i među onima koji su na stalnom radu i među onima koji nisu na stalnom radu!!
Dopuštam gospodine Markoviću da ste vi mogli kojim slučajem da dobijete pogrešan spisak, pa da prozovete i one koji nisu poslanici, kao što ste učinili kada ste prozvali Gorana Jocića koji je prethodne nedelje podneo ostavku na mesto narodnog poslanika u Republičkoj skupštini i prešao je u savezni parlament, odnosno u Parlament državne zajednice Srbija i Crna Gora.
Mogli ste da napravite grešku da čitate stari spisak, pa da ne pročitate gospodina Sulejmana Spaha, ali niste mogli da napravite takvu grešku i da gospodina Gorana Jocića koji, niti je poslanik, niti je bio tu, evidentirate kao prisutnog, a vi ste upravo to uradili.
Znači, na strani koja je označena "brojem 38/1 stenograma" sa jučerašnje sednice, vi ste rekli: - "Jocić Goran, prisutan".
Jocić Goran nije poslanik, on nije bio tu. Zahtevam, gospodine predsedniče, da se vi izjasnite o ovim povredama, ali da prethodno dobro razmislite. Zahtevamo da se ostale poslaničke grupe izjasne o ovome, jer je ovo ponavljanje afere Bodrum, gospodo, ovo je ponovo glasanje iz Turske i iz Soluna, pa želimo da vidimo da li ste nešto naučili ili radite sve kao vaši prethodnici. Hvala.
Gospodine Markoviću, član 217. Poslovnika o radu kaže: "Narodni poslanik koji se nalazi na stalnom radu u Narodnoj skupštini Republike Srbije dužan je da prilikom utvrđivanja kvoruma, kao i u toku rada sednice, bude prisutan na sednici Narodne skupštine.
Narodnom poslaniku iz stava 1. ovog člana, koji neopravdano odsustvuje prilikom utvrđivanja kvoruma ili u toku rada na sednici Narodne skupštine, oduzeće se status poslanika na stalnom radu u Narodnoj skupštini Republike Srbije".
Ovaj član Poslovnika vas ni na koji način ne ovlašćuje da vršite prozivku poslanika. Niti da ih diskriminišete prema tome da li jesu na stalnom radu ili nisu na stalnom radu. Ukoliko mislite da ćete nešto postići time što ćete oduzeti nekim poslanicima taj status koji imaju, vi to slobodno učinite. To je vaše pravo. Ali, član 86. na koji ste se vi malopre pozvali, nisam ni pomenuo.
Govorio sam o povredama nekih drugih članova, znači čl. 28, 82. i slično. A, što se tiče toga da ste rekli – Goran Jocić, pa – je li prisutan ili nije, to jednostavno nije tačno. Evo, ja ću pročitati stenogram, tačno od reči do reči, kako ste vi prozivali: – "Avramov Mita nije tu, Anastasovski Dragoljub nije tu, Anđelković Zoran nije tu, Antić Zoran nije tu".
A, evo vrlo zanimljivo, da vam pokažem kako naredni put, kada ste drugi put prozivali, pa prozivali poslanike koji nisu na stalnom radu, znači prvi put prozivate i kažete: "Anastasovski Dragoljub nije tu", a drugi put prozivate pa kažete: - "Anastasovski Dragoljub, je bio". Pa, ne znam da li ste i njega računali. Valjda je to jutro bio, pa ste ga računali u kvorum.
Pa, onda kažete: – "Slobodan Adžić prisutan, Banović Donka prisutna, Baralić Rajko nije tu" itd. Pa, dolazite do: – "Jovanović Nataša nije tu, Josimov Ivan prisutan, Jocić Goran prisutan, Karaičić Boris prisutan" itd. Znači, nema ni govora gospodine Markoviću o tome da ste vi pitali da li je neko tu ili nije tu. A, ovo što gospoda iz vladajuće većine nemaju nikakav problem sa ovakvim načinom rada shvatamo, gospodo, kao vaše odobravanje. Hvala.
Gospodine Markoviću, da je to baš tako kako ste vi juče tvrdili, da su bili prisutni svi poslanici iz poslaničke grupe G17 plus i ovi ostali, mi ne bismo ni imali taj problem. Vas bi bilo ovde 100, ili 85, ali svakako bi vas bilo dovoljno da držite sednicu. Vi ste ...
Evo ovako: – Predsednik: "Molim narodne poslanike da proverimo kvorum. Ubacite svoje kartice u poslaničke jedinice elektronskog sistema. Očito da nema poslanika DS-a i SRS-a. Dajem pauzu od 15 minuta". Ovo su vaše reči.
Povređen je član 100. povređeno je dostojanstvo ne samo Narodne skupštine, nego i svih onih koji imaju zdrav razum i koji su gledali ovaj prenos. Jasno se videlo da ovde nema dovoljno poslanika, da je taj broj bio nedovoljan, a prozivali ste, navodno, prvo poslanike na stalnom radu, a onda i sve ostale, pa ste čak tražili od onih koji su tu da vam prijave koga niste prozvali.
Druga stvar gospodine Markoviću, kada ste prozivali poslanike vi ste bili dužni da prozivate one koji "jesu" poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srbije! Spiskovi vam ne valjaju! Prozivali ste i neke koji "nisu" poslanici, a neke koji "jesu" poslanici niste prozvali. Ažurirajte malo spisak, pa probajte ponovo.
Gospodine Markoviću, molio bih da vi ostanete i da mi odgovorite, najbolje bi bilo da prvo vratite vreme.
Gospodine Markoviću, ne radi elektronski sistem, pa onda merite ručno. Gospodine Markoviću, povredili ste član 82. koji govori o otvaranju sednice i učešću na sednici. S obzirom na to da ste to vi lično uradili, mislim da ne bi bilo korektno da sada ostavite potpredsednika da ispravlja vaše greške.
Naime, stav 5. člana 82. kaže da, ukoliko sistem za elektronsko glasanje nije u funkciji, o čemu predsednik Narodne skupštine obaveštava narodne poslanike, kvorum se utvrđuje prebrojavanjem narodnih poslanika. Znači, vi niste, u skladu sa Poslovnikom, a pogotovo ne na osnovu člana 217, na koji ste se pozvali, imali mogućnost da tražite da se prozivkom utvrđuje ko je prisutan a ko nije.
Znači, ukoliko elektronski sistem ne radi, mogli ste jedino da tražite da se prebroje poslanici.
Stav 7. kaže: "Ako predsednik, odnosno ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe izrazi sumnju u postojanje kvoruma utvrđenog prebrojavanjem narodnih poslanika, može da zatraži da se kvorum utvrdi prozivanjem narodnih poslanika, o čemu Narodna skupština odlučuje bez pretresa".
Nijedan predsednik, odnosno ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe nije izrazio sumnju u broj poslanika koji je utvrđen prebrojavanjem, jer prebrojavanja nije ni bilo, a vi to sami niste mogli da uradite, a o ovome je morala Skupština prethodno da se izjasni bez pretresa, pa ni to nije urađeno.
Zbog toga vam predlažem da se vratite i da u skladu sa članom 96. odredite pauzu, kako bi se otklonile posledice povrede Poslovnika. Hvala.
Gospodine Markoviću, povredili ste i član 96. Poslovnika koji kaže da je, predsednik Narodne skupštine dužan da nakon povrede Poslovnika, odnosno reklamiranja povrede Poslovnika od strane nekog poslanika da objašnjenje.
Ja sam vama naveo ne samo član koji je povređen, nego sam naveo i stavove koji su povređeni. Znači, radi se o članu 82. st. 5. i 7. Nakon toga vi niste dali nikakvo objašnjenje. Rekli ste: "Ne, ne, nije povređen Poslovnik". To nije objašnjenje.
Zahtevam da mi date objašnjenje da li je, po vašem mišljenju, povređen član 82. st. 5. i 7. Hvala.