Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Marko Đurišić

Marko Đurišić

Socijaldemokratska stranka

Govori

Nemoguće da je potrošeno.
Dobro, ako sam potrošio, ja vam se izvinjavam.
Pa, naša poslanička grupa SDS – NPS se slaže sa uvođenjem novog ministarstva za zaštitu životne sredine. Mi smo takav predlog imali i kada je 2014. godine poslednji put pred izbor Vlade usvajan novi Zakon o ministarstvima. Smatrali smo da s obzirom na stanje životne sredine u Srbiji, na važnost te teme za budućnost Republike Srbije i svih njenih građana, postoji više nego jasna potreba da to ministarstvo postoji i da se oformi. Tada, vladajuća većina koju čine iste stranke kao i danas, nije imala razumevanje i ja bih sada možda ovde mogao da citiram šta, kakvi su sve argumenti bili, iznošeni od strane poslanika koji sada predlažu ovu izmenu i da na tome poentiram.

Mislim, da svrha rasprave današnje ne treba da bude to. Mi pozdravljamo ovo rešenje. Ono što smo mi dodali našim amandmanom je ono što ja očekujem da do kraja rasprave bude demantovan, a to je da će i ovo ministarstvo svoje poslove, poslove iz okvira svoje nadležnosti raditi uz pribavljenu saglasnost predsednika Republike. Ja se nadam da će poslanici vladajuće većine u ovom popodnevnom delu uzeti učešće u raspravi i demantovati moje zebnje na način na koji će Vlada, buduća Republike Srbije funkcionisati.

Mnogo puta, samo u ova dva dana rasprave smo čuli o Vladi Aleksandra Vučića, o tome kako će Aleksandar Vučuć voditi, raditi i kontrolisati tu Vladu. To naravno nije po zakonu. Mi smo želeli ovim amandmanom da vam omogućimo da to bude po zakonu. Vi ste to odbili, ali vas molim i da nas uverite da stvarno stanje neće biti takvo i da Aleksandar Vučić neće kontrolisati Vladu Republike Srbije.
U članu 4, koji definiše nadležnosti ministarstva zaštite životne sredine, koji mi, naravno, ponavljam, pozdravljamo, naša intervencija je bila da će to ministarstvo poslove iz svog delokruga obavljati uz pribavljenu saglasnost predsednika Republike.

Naime, pripremi ove sednice, raspravi koja je u javnosti trajala oko izbora kandidata za mandatara, zatim samog mandatara, još uvek nismo uspeli da čujemo mnogo i o programu te nove Vlade i o personalnom sastavu, ali smo mogli da čujemo zaklinjanje poslanika vladajuće većine, da li oni dolazili iz SNS ili drugih koalicionih stranaka i partnera, da će se nastaviti rad na način na koji je to bilo rađeno do sada, da će se nastaviti sve ono što je radio i način na koji je radio, kako je rukovodio Vladom Aleksandar Vučić.

Ono što smo mi želeli kroz ove amandmane je da, s obzirom da očigledno postoji jasna namera da se nastavi sa tim načinom rada, ozakonimo njegovo uplitanje u rad buduće Vlade. To nije prihvaćeno i nađeno je jedno obrazloženje da to nije po Ustavu. Mogu da se složim da Ustav ne dozvoljava direktno uplitanje predsednika Republike u rad Vlade, ali očekujem da se pridržava Ustava i zakona bez ove norme koju nećete usvojiti. Znači, da predsednik Republike ne može da se meša u rad i odluke buduće Vlade Srbije i nadam se da ćemo biti svedoci toga u danima koji dolaze.
Naš amandman predviđa prvo da se obriše ovaj štetni i pogrešan, da li slučajno, a ja čisto sumnjam da je slučajno, deo da se nadležnosti iz Ministarstva privrede prebace na Ministarstvo rudarstva i energetike, koja se tiču poslovanja, pripreme za izbor upravljačkih organa preduzeća koja se bave proizvodnjom, distribucijom električne energije i prirodnog gasa. Ključna reč koja je izostavljena u ovome je nadzor. Znači, nadzor nad ovim preduzećima je volšebno nestao u prebacivanju nadležnosti iz Ministarstva privrede u Ministarstvo rudarstva i energetike.

Zašto je to posebno važno? Zato što je odlazeći premijer i još tada samo izabrani predsednik Republike, koristeći ovaj zakon i nadležnosti koje ima, nekoliko dana pred kraj svog mandata organizovao sastanak sa rukovodstvom EPS-a i vršiocu dužnosti naložio da obustavi sve remonte u EPS-u planirane za 2017. godinu, sa jednim jedinim razlogom - da se nedostatak u proizvodnji električne energije iz februara i marta ove godine nadoknadi u narednim mesecima. Time je ozbiljno ugrozio poslovanje EPS-a u nadolazećoj zimi i u budućim godinama, jer postoji jedna dinamika remonta koja mora svake godine da se završi da bi taj sistem funkcionisao. Ti redovni remonti su sada odloženi samo da bi se punom parom radilo i da bi se proizvodnja električne energije nadomestila i da bi došli do famoznog rasta od 3%. To će imati dugoročne loše posledice i mi moramo da imamo mehanizam da neko iz buduće Vlade reaguje na to, a sumnjam da će bilo ko, i mandatarka i budući ministar imati autoritet za to ako to ne stoji u zakonu.
I naša intervencija ide u dva pravca. Prvi je da se obriše predložena izmena od strane predlagača, jer nismo čuli nijedan jedini razlog zašto se oblast nadležnosti u izradi propisa za javno-privatno partnerstvo i koncesije prebacuje iz nadležnosti Ministarstva za trgovinu, turizam i telekomunikacije u Ministarstvo privrede? Jedino što možemo da razumemo, to je da je to deo političke trgovine.

Naime, Ministarstvo privrede je, da tako kažem, oslabljeno izuzimanjem nadležnosti i nadzorom nad preduzećima u oblasti trgovine i proizvodnje električne energije i snabdevanja gasom i kao jedna vrsta kompenzacije sada se ovaj deo izrade propisa prebacuje tamo.

Nema nikakvog obrazloženja zašto je to urađeno, na koji način će to unaprediti rad državne uprave i eventualno podići nivo investicija kroz koncesije i javno-privatna partnerstva, što jeste jedna od važnih razvojnih šansi Srbije koju ova Vlada apsolutno nije iskoristila u prethodnih pet godina.

I umesto da vodimo argumentovanu raspravu na osnovu nekih činjenica koje će doći od strane predlagača, od strane poslanika vladajuće većine, imamo tišinu. Tišinu i nikakvo obrazloženje.

Meni je žao što se pokazuje da cela ona halabuka i priča oko dva nova ministarstva i na šta je najviše vremena potrošeno, očigledno je bila jedna dimna zavesa, da se sakriju ovi tragovi političke trgovine, da se jedan ministar koji se verovatno smatra oštećenim oduzimanjem nadležnosti sada nagradi davanjem nekih novih, bez bilo kakvih jasno navedenih razloga.
Hvala.

Ovaj zakon, pored toga što je došao u Skupštinu po hitnom postupku, predvideo je i stupanje na snagu danom objavljivanja u „Službenom glasniku“. Naravno, Ustav govori da zakoni u Republici Srbiji, član 196, stupaju na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja, a da mogu da stupe ranije ako za to postoje naročito opravdani razlozi koji se utvrđuju u Predlogu zakona.

Šta je predlagač naveo kao te razloge za stupanje na snagu pre osmog dana? Kaže da je ocenjeno da bi to u znatnoj meri doprinelo unapređenju društvenih odnosa u oblastima za koje se dva ministarstva koja se obrazuju ovim zakonom obrazuju, kao i efikasnijim radom državne uprave.

Znači, po mom mišljenju i mišljenju moje poslaničke grupe, ne postoji razlog i jedini razlog zbog koga ovo radi vladajuća većina je manir bahatosti, manir nepoštovanja i konstantnog gaženja Ustava i pravnog sistema Srbije, gde je vladajuća većina svojim ne činjenjem u prethodna tri meseca, koliko ima da su održani izbori u Republici Srbiji, dovela samu sebe u vremenski cajtnot da ne može da donese ovaj zakon koji bi onda trebao da sačeka osam dana da stupi na snagu, a onda po tom zakonu da izabere Vladu. To više nije moguće, a isključivo zbog nesposobnosti vladajuće većine i onda ona pribegava zloupotrebi ustavne norme, jedan zakon za koji apsolutno nije bilo potrebe da se donosi po hitnom postupku i da stupa na snagu narednog dana po objavljivanju u „Službenom glasniku“ ona to radi. To je još jedan razlog zbog kojeg ne možemo da podržimo ovaj zakon i da rešavamo o njemu.
Hvala, predsedavajući.

Teško je odgovoriti na sve urede i laži iznesene u poslednjih pola sata u ovoj raspravi i uvek kada govorimo u Skupštini i kritikujemo argumentima određena rešenja, kao rešenja koja se sada nalaze u Predlogu zakona o ministarstvima, kreću priče o 2000, 2001, 2002, 2003, 2005, priči o nekim lopovima, o nekim privatizacijama, o tome koliko je ko ojadio ovu zemlju i stalno pokušavamo da se vratimo u prošlost, govoreći kako su oni pre nas bili lopovi, kako su krali i na taj način obesmišljavamo svaku raspravu i onda na kraju gospodin Martinović kaže – ne, ne pretimo mi, nikoga ovde ne optužujemo ni za šta, ali spremite se, spremite četkicu, spremite čarape, spremite ćebe.

Gospodine Martinoviću, ja nemam ništa od toga spremno, a spreman sam na svaki sud koji vi i država koju vi vodite želi prema meni i prema članovima moje stranke u bilo kom trenutku da sprovode pravdu, a spremni smo ne zato što nam trebaju četkica, ćebe i čarape, spremni smo zato što nismo ukrali ništa, što nismo prekršili ni jedan jedini zakon. mirno spavamo i nemamo nikakav problem da sačekamo taj dan kada će doći vaša pravda.

Pet godina upravljate ovom zemljom. Pet godina sada predsednik, bivši premijer, koordinator službi bezbednosti, mogao je da istraži sve šta je rađeno u ovoj zemlji i nije imao ni jedan jedini dokaz ni protiv jednog člana Socijal-demokratske stranke.
Hvala, predsedavajući.

Nažalost ne mogu da podelim optimizam moje koleginice Čomić da je ideja Evrope u Srbiji pobedila, jer priča o Evropi u parlamentu nikad ne dobije aplauz od vladajuće većine kao što dobije priča o 5. oktobru kao o najcrnjem danu u novijoj srpskoj istoriji.

Celo izlaganje gospodina Martinovića govori o tome da ne razume šta se dešavalo 2000. godine, šta je dovelo do 5. oktobra, zašto su ljudi bili tog 5. oktobra, šta su želeli i kakva se promena desila. Priča o tome šta se dešavalo posle 5. oktobra, o mnogim zločinima, zločinima koji su posledica onog sistema koji je postojao do 5. oktobra i s kojim mi nismo uspeli da se izborimo i zbog kog je država Srbija platila najveću moguću cenu, ubistvom predsednika Vlade 12. marta 2003. godine, pravljenjem zločinaca i ubacivanjem zločinaca u sistem bezbednosti. Sada bih mogao da krenem da nabrajam sva ubistva pre 5. oktobra, ali gde bih nas to dovelo, i kako ćemo mi biti ili kako ćemo kao društvo izgledati 2018, 2020. ili 2025. godine?

Ne verujem, nažalost, da je pobedila ideja Evrope, ideja demokratije, ideja pravde, jer se sa tim ovde u Skupštini govori pežorativno, a aplauz dobijaju uvrede na račun ljudi koji su 5. oktobra 2000. godine bili na ulicama Beograda.
Hvala.

U članu 2. se definiše da Republika Srbija postaje garant po ovom zakonu za zajam koji se uzima po sporazumu o zajmu i govori se na više mesta o sporazumu o zajmu, a narodni poslanici nisu u mogućnosti da vide taj sporazum.

Ono što smo tražili u raspravi načelnoj od ministra je da se poslanicima dostavi taj sporazum. Ministar Vujović je rekao da ne vidi nikakav problem da dobijemo taj sporazum. Međutim, do dana današnjem mi ga nismo dobili, a nažalost naš amandman, koji doduše ide kasnije, da sporazum bude deo ovog zakona, Vlada nije prihvatila.

Mislimo da mi ovde bi bili neodgovorni ako bi dali garanciju i prihvatili ovaj zakon bez mogućnosti da vidimo sporazum. To što se u obrazloženju zakona navode neki delovi sporazuma za nekoga je možda dovoljno, ali ja mislim za većinu da nije i ne vidim nijedan razlog zašto do kraja makar ove rasprave ne dobijemo taj sporazum, da vidimo sve detalje, one koji su navedeni u obrazloženju, kao i one koji nisu navedeni u obrazloženju. Očigledno je iz ove rasprave prethodna dva, tri dana da nije situacija baš tako sjajna i da upravljanje EPS-om ima ozbiljne probleme.

Slušali smo o tome kako je početa reorganizacija, verovatno posle nekoliko godina boravka visoko-plaćenih konsultanata došli smo do epohalnog rešenja da u EPS umesto 600 direktora imamo sedam. Sada taj podatak očigledno bi trebao sve nas da oduševi i da mi kažemo bravo, ali postavlja se pitanje – posao tih 600 direktora ko danas obavlja, ko su ti ljudi i da li oni imaju znanje za taj posao.

Očigledno je, na osnovu rezultata EPS-a u proizvodnji struje, što je primarna delatnost EPS-a, a EPS je, evo da ponovim, rekao je malopre kolega, u martu mesecu proizvela 22,9% manje električne energije, nego u martu 2016. godine. Znači, očigledno je da su rezultati katastrofalno loši. I ako pratimo tu logiku, mislim da je bolje da vratimo onih 600 direktora, ako će se proizvodnja struje vratiti na nivo iz 2016. godine.

Ova rasprava mora da se vodi u tom kontekstu. Mora da se vodi u kontekstu šta još nije urađeno, a vezano je za poboljšanje zdravlja i ekoloških uslova u Obrenovcu. Imamo kredit odobren od Japanske investicione banke još 2011. godine, potpisan 2013. godine, koji treba da od 200 miliona dolara za odsumporavanje štetnih gasova koji izlaze iz Termoelektrane A. Do danas realizacija tog posla nije krenula, četiri godine pošto je potpisan ugovor.

Koje penale plaća Republika Srbija za ne povučena sredstva, a potpisana? I da li je to pokazatelj brige o zdravlju građana Obrenovca? Šta mi radimo kako bismo ispunili uslove iz evropske Direktive o emisiji štetnih gasova iz velikih kotlova? I da li ćemo, pošto očigledno nećemo ispuniti ta pravila koja smo sami prihvatili da ćemo ispuniti do početka sledeće godine, u narednih pet godina morati da ugasimo tri ili četiri bloka na Termoelektrani? I u kakvoj ćemo poziciji onda bezbednosnoj, ekonomskoj, svakoj drugoj biti, ako ti blokovi prestanu sa radom 2022. godine?

To su ozbiljne teme, nažalost, ovde danas nema ni ministra energetike i prethodnih dana nismo mogli da dobijemo nijedan odgovor na to pitanje. Slušali smo priče o velikoj reformi, rekonstrukciji, tranziciji koja se radi, ali rezultat te tranzicije je katastrofalan – 14% manje u prvom kvartalu, s tim da je u martu mesecu 22,9% proizvedeno struje manje nego pre godinu dana. Mart nije bio najhladniji mesec. Hladnija je zima bila 2011, 2012. godine nego što je bila ova zima, pa tada nije bilo tih i takvih padova električne energije i iskopavanja uglja. Očigledno je da su nesposobni kadrovi koje je SNS doveo pre svega na rukovodeća mesta u sistemu EPS-a, oni se možda danas ne zovu direktori, nego imaju neko drugo moderno ime, ali očigledno svoj posao ne umeju da rade. Posledice toga su katastrofalne. Hvala.
Pošto nemamo sporazum, onda ne može da pročitamo i da budemo upoznati sa svim detaljima, ali hajde da pogledamo ono što stoji u obrazloženju Vlade. Ako je kolega krenuo da govori o nekim uslovima, mogao je makar da bude dosledan i da ih pročita do kraja. Znači, kamata je 0,8%, ali postoji „front end fi“, kako je rekao ovde ministar. Znači, jednokratna naknada koja se plaća na početku od 0,75%. Pa, postoji i kamata od 0,25%, ako se sredstva ne povuku na vreme. Pošto nemamo sporazum, ne znamo koje je to vreme, koje su to tranše i, s obzirom da imamo očiglednu neefikasnost u realizaciji projekta od strane rukovodstva EPS, da li će se i ta kamata zaračunati.

Ovako kada bi građanin otišao u banku i dali mu ovako definisane uslove kredita, on bi rekao – izvinite, imam zakon, po zakonu vi ste dužni da mi izračunate efektivnu kamatnu stopu. Onda bi građaninu banka izračunala i ovo ne bi bilo 0,8%, nego bi bilo 1,55%, plus ova kaznena zatezna kamata u odnosu na nepovlačenje sredstava. To je prava kamata i to su pravi troškovi. Da imamo sporazum, mogli bi da vidimo i koliko će biti plaćeno za konsultantske usluge. Nešto o tome je govorio i ministar, ali nam nije dao sporazum da vidimo tačno koliko kome plaća ta sredstva. Onda bi, računajući to kao efektivnu kamatnu stopu, ja verujem to naraslo preko 2%. I dalje je to dobro, ali nemojte ovde da govorite stvari do pola, nego recite do kraja i donesite nam sporazum da možemo da vidimo sve, da bi mogli da damo podršku. Sporazum je ministar najavio, rekao je da nema ništa sporno, ali se posle toga izgubio i on, a sporazuma nema.
Žao mi je što nemate isti aršin, pa ako je ministarka govorila duže od dva minuta mogla je i prethodna koleginica da završi rečenicu.

Ministarka je rekla kako nema provizije u ovom poslu. Sada mi možemo da govorimo o terminologiji, ali evo šta piše ovde. „Provizija za organizovanje posla je 0,75% iznosa zajma i plaća se jednokratno.“ Provizija. Ministarka, nemojte da se smejete, tako piše ovde. Provizija. Provizija na neiskorišćeni iznos zajma je 0,25% godišnje. Znači, troškovi kamate i provizije na neiskorišćeni iznos zajma biće plaćeni polugodišnje, 30. juna i 30. decembra. Znači, vi ovde ste koristili termin „provizija“.

Ja govorim, da se ne bi mi ovde gađali terminima, znači mi tražimo da vidimo sporazum, da vidimo tačno koliko se šta, kada, kome i za šta plaća. Onda ovde kada diskutujemo, ono što tražim od Vlade, ja sam laik, priznajem, ali znam kao građanin dovoljno da kamata nije samo 0,8%, nego da ima i drugih troškova koje građani, po zakonu, kao građanin kada ode u banku, mora da mu se obračuna i da mu se pokaže kao efektivna kamatna stopa, da bi on znao koliko ukupno plaća više u odnosu na pare koje dobija na ime kredita. To svaki građanin koji ode u banku ima pravo po zakonu da zna.

Mislim da mi ovde kada dajemo garanciju, a to je pitanje jednog broja kolega ovde – zašto država Srbija mora da daje garanciju jednoj firmi koja, kako vi kažete, ima 500 miliona na računu, koja ima, ne znam, imovinu vrednu nekoliko milijardi evra? Zašto država Srbija mora da daje garanciju za ovaj kredit, zašto samo preduzeće ne da garanciju? To su pitanja za ovu raspravu i ona su sva ja mislim na mestu i zaslužuju odgovor pre glasanja o davanju garancije.
Hvala predsedavajući.

Ja ću da ponovim zbog čega smo mi podneli ovaj amandman koji je iste sadržine kao i amandman na prethodni zakon, a kaže se u njemu da je sporazum po osnovu koga se traži da Narodna skupština da garanciju sastavni deo ovog zakona. Još jednom da izrazim svoj protest i nezadovoljstvo zašto poslanici do dana današnjeg, do ovog trenutka nisu mogli da dobiju ovaj sporazum da ga vide.

Mi čujemo onoliko koliko to smatraju ministri koji se ovde menjaju kao na traci. Oni nas upoznaju sa određenim delovima sporazuma, ali samo ono što oni smatraju da treba da nam kažu, a ne sve. Stalno se vrši zamena teza i izbegavanje odgovora na neka pitanja.

Znači, koliki su stvarni troškovi ovog kredita? Stalno se govori o stopi za uzimanje kredita. Kamata je 0,8%. Ja vam stalno ponavljam, naš zakon koji definiše pojam efektivne kamatne stope vezano za kredite koji svaki građanin uzme i tamo se kaže da efektivna kamatna stopa obuhvata sve naknade i provizije koje klijent plaća banci pri odobravanju kredita, sve, pa i ovih 0,75% provizije ili „front et vi“, pa i 0,25% za nepovučena sredstva po dinamici koju mi ne znamo jer sporazum nismo dobili.

Da bi se na sva ova pitanja odgovorilo i da bi izbegli raspravu i skratili je, to bi sve moglo da se uradi da je sporazum dostavljen Skupštini, odnosno da je on postao sastavni deo ovog zakona što smo mi amandmanom tražili.

Kada je reč o EMS, želim da postavim jedno pitanje vezano za ovaj Transbalkanski koridor zbog koga se uzima ovaj kredit – da li je zbog tog transbalkanskog kredita EMS kupila 10% akcija elektro mreže ili kako se to zove, elektroprenosnog sistema Crne Gore? Zašto je ta transakcija plaćena 9% više u odnosu na cenu akcija dan pre i dan posle, pošto je ta kupovina obavljena na berzi? Zašto je kupovano od malih akcionara? Ko stoji iza toga u Crnoj Gori i koji je interes Srbije bio da kupi tih 10% akcija, da plati 13,8 miliona evra? Znači, da pretplati 9%, jer su akcije dan pre vredele 87 centi, plaćenu su 95 centi, a dan posle su vredele 87 centi na berzi. Šta ćemo sa tim što danas te akcije vrede 65 centi, što je izgubljeno skoro 5 miliona evra? To je jedna trećina ovog kredita, izgubljena u jednom poslu koji nikada nije objašnjen. Koji je interes Srbije bio za sve to? Da li je bio interes da dobijemo ovaj kredit, jer su onda sredstva koja ćemo da platimo koliko će nas koštati ovaj kredit mnogostruko veća, ne 7, 8 nego 50%.

To su pitanja koja moramo da dobijemo da bi mogli da podržimo eventualno davanje garancije, a na ta pitanja od ministra nismo čuli ni jednu jedinu reč do sada.
Mislim da ovaj amandman pokazuje da ove izmene zakona nisu tako jednostavne i tako benigne kao što se ovde u prethodna dva dana predstavljalo, da mi imamo jednu jednostavnu situaciju da je zbog poremećaja na međunarodnom tržištu kapitala, negativnih kamata tamo gde držimo sredstva Agencije za osiguranje depozita zbog čisto ekonomskih razloga bolje da kupujemo hartije od vrednosti koje izdaje Narodna banka i da je to sve jednostavno i super i da to rade sve zemlje na svetu i da tu nema nikakvih problema. Očigledno je da je neko sugerisao da takav način upravljanja nije dobar, odnosno ako bi se sva sredstva, tih 380 miliona, koliko tamo postoji, na ovaj način iskoristila da bi to poslalo jednu lošu poruku i značajnije uticalo na domaće tržište hartija od vrednosti.

Onda se ovde stavlja u zakon jedno ograničenje, da samo jedna četvrtina novca može na taj način da se iskoristi, što je vrlo neobično kada čitate ovaj zakon da u zakon stavljate jedno ovakvo ograničenje. Čemu onda upravljački organi te agencije, ako je obrazloženje da je to da bi se ispoštovao osnovni princip diverzifikacije? Znači, neko upravlja ovim fondom u ime Republike Srbije i ovim sredstvima i za to dobija, verujem, pristojne plate. Sada ih mi ovde ograničavamo i učimo ih šta je to osnovni koncept diverzifikacije. Hajde onda zakonom da propišemo sve, koliko sredstava treba da bude u dinarima, koliko sredstava treba da bude u devizama, u kojoj valuti, kod kojih banaka, da sve stavimo u zakon i nam uopšte ne trebaju upravljački organi Agencije. Mislim da ovo govori da ovo nije tako beznačajna promena i ovo što je govorio gospodin Krasić i druge kolege poslanici, da su očigledno drugačije namere predlagača od onih koje su nam ovde predstavljene u prethodna dva dana.

Zato smatram da ovaj amandman, kao i ceo ovaj zakon ne treba da se prihvati. Hvala.
Ovo je još jedan amandman koji dolazi od strane vladajuće većine, na ovaj ili onaj način. Mislim da je suština prihvatanja ovog amandmana mnogo veća od onoga što piše u obrazloženju koje je Vlada navela kao razlog za prihvatanje amandmana.

Naime, po amandmanu koji treba da bude prihvaćen ili je prihvaćen brišu se reči: „dok traju te okolnosti“. Znači, Vlada je predložila ovde da izuzetno, kako počinje ova izmena, u okolnostima poremećaja na tržištu kapitala, znači izuzetno može da se krene sa ovom aktivnošću, ali je na kraju stavila da to mora da se završi dok te okolnosti traju.

Sada ovde imamo prihvatanje amandmana da se taj deo briše, što znači u prevodu, u načinu funkcionisanja ove vlasti prethodnih pet godina, da će to da traje unedogled, ne izuzetno, dok traju okolnosti, nego dokle god predlagač, odnosno u ovom slučaju, ako se usvoji ovakav zakon, dokle god se smatra da je to potrebno, a ne dok traju okolnosti. Da nije samo jezička stvar u pitanju, onda bi se prihvatio verovatno i amandman koji su podnele kolege iz poslaničke grupe LDP i LSV, koje su isto imale samo jednu jezičku izmenu, da se briše ova reč „izuzetno“.

Ponavljam, nije očigledno ovde toliko benigna stvar i toliko jednostavna. Ovde je namera neka druga, namera da se očigledno sve veći problem popunjavanja i nepronalaženja sredstava za smanjenje deficita pronađe i u ovim sredstvima, to je problem. Zato je ovaj zakon loš i mi ga nećemo podržati. Hvala.
Naš amandman, na ovaj stav je da se obriše stav 2. i da zakon ne stupi na snagu, jer smatramo da je zakon loš, odnosno da ova izmena nije valjano obrazložena i da postoje neke skrivene namere. Ja nisam bio ubeđen, ni od strane gospodina Vujovića prošle nedelje, ni danas od gospodina Antića, kao predlagača, da se radi samo o ovome o čemu se priča. Zato nam daju za pravo i ova dva amandmana, koji izgledaju kao da su došli iz Narodne banke, koja nije ni druge institucije, pošto je zakon po hitnom postupku bio u mogućnosti da se upozna sa rešenjima koja se ovde predlažu i o kojima mi raspravljamo i zato smatramo da je loše usvojiti ovakvo rešenje da je trebalo malo još o tome razgovarati, jer kao što smo čuli, ova pojava negativnih kamata, ako tako laički zovemo, nije se desila pre nedelju ili dve dana, nego pre dve i po godine. Ako je trebalo reagovati, sigurno je trebalo reagovati, ali u ovih nekoliko dana, za normalnu zakonsku proceduru i raspravu je nešto što je trebalo.

Ono što je posebno zanimljivo kod ovih amandmana, na član 2. je kada se predlaže da, eto kao računajući da je potrebno da zakon hitno stupi na snagu. U ovom zakonu se to od strane predlagača ne prihvata, pozivajući se na smisao člana 196. stav 4. Ustava. Voleo bih da Vlada ima dosledan stav i da po drugim zakonima, a gotovo pravilo je obrnuto, da zakoni stupaju na snagu narednog dana od dana usvajanja u parlamentu, ne osam dana kako kaže član 196. da to važi za sve zakone. Ako smo danas kao čestitku predsednici, imali ovde pozdrave od strane poslanika i po neki cvet, a mi smo jednom predsedniku suda usvajanjem zakona po hitnom postupku u izmenama roka za stupanje na snagu, produžili radni vek, i da takve stvari se više ne dešavaju. Da ovaj parlament počne da radi poštujući svaki put Ustav i zakon, tako da zakoni ne stupaju na snagu odmah, sledećeg dana po objavljivanju, nego u ovom roku od osam dana.

Ali, pozivam Vladu i predlagača da ovo odbijanje ovog amandmana dobro pročita i zapamti. I svaki put da pročita član 196. Ustava, kada dođe ovde sa nekim predlogom zakona koji treba da stupi na snagu sledećeg dana po objavljivanju u „Službenom glasniku“. Hvala.