Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milisav Petronijević

Milisav Petronijević

Socijaldemokratska partija Srbije

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, ja sada tražim, po članu 226. Poslovnika, obaveštenje, jer iz ovoga dobijamo potpuno novo obrazloženje.
Gospodine ministre, šta je tačno? Ono što vi pričate, ili što priča gospodin Šormaz? Ako je u pitanju ratifikacija sporazuma, već je regulisano Ustavom da Skupština donosi zakon kojim se potvrđuje međunarodni sporazum itd., ali je Ustav vrlo jasno rekao da Vojska može da se upotrebi van granica Republike Srbije samo odlukom Skupštine Srbije.
Ja vas pitam, da li mi pričamo o istom? Mi iznosimo jedan koncept, a vi ste malopre govorili o posebnim zakonima za svaku od tih akcija. Sada čujemo da je u pitanju klasična ratifikacija sporazuma. E, ne bi moglo da bude baš tako.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, ja vam se uljudno obraćam, ja vas ne grdim. Ne pripadam onima koji vas grde. Mi grdimo nešto što nije dobro, a to je Predlog zakona o Vojsci Srbije. Kao ozbiljna partija, želimo da Vojska Srbije povrati onaj ugled koji je imala, a neka početak bude donošenje dobrog zakona o Vojsci Srbije.  
Da ne biste pogrešno razumeli naše reagovanje s mesta malopre, gospodine Albijaniću, kada ste prozvali povodom amandmana koji smo podneli na član 4, mi smo svoje rekli o diskusiji gospodina Bojana Milovanovića i Rajka Baralića, javili se povodom amandmana koji je podnela gospođa Vjerica Radeta, pošto je sličan i nismo želeli da pravimo bilo kakvu dodatnu priču.
Nama je cilj da vam što više argumenata iznesemo, da vas ubedimo, ako uopšte prihvatate i ako niste toliko sujetni, pa da neki put budete ubeđeni da nešto treba da prihvatite, a ne, umesto snage argumenata, argumentom snage – ne može, i tačka. Iz tog razloga smo to objasnili.
Inače, kada bismo hteli opstrukciju, nema boljeg razloga nego, gospodine ministre, vaši odgovori kada izađete za ovu govornicu. Vi date jedan odgovor na pitanje koje vam nije postavljeno, a otvorite bar 20 pitanja za raspravu. Naša želja i cilj je nešto drugo - da i vi shvatite da opozicija snosi odgovornost da učestvuje u izradi jednog zakona koji je veoma važan. Za tu opoziciju je neko glasao, ne samo ko će da bude pozicija, nego ko će da bude i opozicija, i šta treba da radi za to vreme.
Da se vratim na amandman. Predlagač zakona i mi se slažemo u sledećem – da je Vojska organizovana, depolitizovana oružana snaga. Tu se slažemo, a ne slažemo se u onoj drugoj formulaciji, u nastavku, gde vi preskačete reči – suverenost, nezavisnost, teritorijalna celovitost i bezbednost, odbrana zemlje od oružanog ugrožavanja spolja. Vidite, ja to stalno naglašavam, da ne biste izvlačili pogrešne zaključke.
Ovaj član 14. treba, u stvari, detaljnije da obrazloži zašto je vojska depolitizovana, pa kaže: ''Vojnom licu je zabranjeno prisustvovanje skupovima političkih stranaka u uniformi i svaka politička aktivnost, izuzev korišćenja aktivnog biračkog prava''. Tu nemamo spora.
U drugom stavu se kaže: ''Profesionalno vojno lice i vojnik, učenik i student vojnoškolske ustanove i lice na drugom stručnom osposobljavanju za oficire i podoficire ne može biti član političke stranke''.
Tako napisano stvara zabunu. Šta smeta? Posledica može da bude. Pazite, ne može da bude član političke stranke. Šta je kontramera ako je neko član političke stranke? Ti onda kažeš – slušaj, ja te neću u Vojsku?! Regrut će jedva da sačeka da to kažeš i reći će – upravo, neću da idem u Vojsku.
Gospodine ministre, vi ste rekli da je popunjenost, odziv regruta negde oko 90 i nešto posto. Treba detaljnije reći ovoj javnosti, to je i štampa objavila, pa to nije nikakva tajna, tajni podatak da se 40% regruta izjašnjava za služenje vojnog roka, a 30% za civilno. Dakle, to je 90%, od tih 40% koji su se prijavili itd.
Šta ovde smeta? Ovde smeta ova reč "i vojnik". Zašto?
(Dragan Radulović, s mesta: To je bilo na Odboru, taj amandman je prihvaćen i Vlada ga je prihvatila.)
Ja ovo ne znam. Zašto ne kažete da je prihvaćeno. Kažem da je problem u reči "i vojnik". Znači, to je višak. Ako je vojnik na odsluženju vojnog roka, nema pravo da bude član političke stranke i ne može da se politički angažuje. To stoji u stavu 1. Ako je to profesionalno lice, i profesionalni vojnik je profesionalno lice.
Dok ovo obrazlažem, dobijam informaciju da je Odbor ili Vlada, odnosno Odbor je prihvatio izmenu, tako da su brisane reči: "i vojnik". Je li tako? (Da) Ako je to tako, onda nemam razloga da dalje govorim o amandmanu.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, eto nas opet posle nekoliko dana da u narednih nekoliko dana polemišemo o predlozima zakona koje vi ovde obrazlažete. Za početak, Ustavni zakon vas obavezuje da podnesete Narodnoj skupštini zakon o uređenju službi bezbednosti. Vi to niste uradili, vi ste podneli zakon o osnovama uređenja službi bezbednosti, što nije isto. Dakle, tek sledi uređenje službi bezbednosti.
Kada su u pitanju službe bezbednosti, u članu 4. samo su nabrojane službe koje postoje. Ja ću član pročitati u celini, iz prostog razloga što je to početak sledeće priče: "Službe bezbednosti su BIA, kao posebna organizacija, Vojnobezbednosna agencija i Vojnoobaveštajna agencija, kao organi uprave u sastavu Ministarstva odbrane."
Što se tiče službi, samo je to, sve ostalo niste ispoštovali, da podnesete zakon o uređenju službi bezbednosti.
Kada je u pitanju nabrajanje ovih službi bezbednosti, samo da upozorim, sve tri nabrojane, ne govorim o onima koje još nisu obuhvaćene, mada tamo stoji da je zabranjeno osnivanje službi van toga, jesu u nadležnosti Vlade Republike Srbije. Uostalom, piše u članu 4 – kao organi uprave u sastavu Ministarstva odbrane i kao posebna organizacija.
Molim vas da zapamtite da su nadležnosti Vlade Republike Srbije, što je logično i normalno, jer Vlada Republike Srbije je nosilac izvršne vlasti u Srbiji, da Vlada Republike Srbije uređuje i vodi politiku, usmerava i usklađuje rad organa itd. Zašto sam sve ovo rekao? Zato što je dalje samo napravljen jedan kermes, gde se ne vidi šta i na koji način treba da se reguliše.
Prvo, u članu 3, gospodine ministre, piše da je rad službi bezbednosti pod nadzorom Narodne skupštine, predsednika Republike, Vlade, saveta za nacionalnu bezbednost i javnosti. Pitam vas, imajući u vidu višednevnu raspravu koju smo ovde vodili o Zakonu o predsedniku Republike, gde ste našli izvorište u Ustavu da predsednik Republike nadzire rad službi bezbednosti? Zašto to napominjem? Ustav vrlo jasno određuje nadležnosti predsednika Republike i niko više, ni zakon, ne može da mu da više, niti manje. Sećate se, gospodine ministre, te rečenice, kada smo vodili raspravu o Zakonu o predsedniku Republike? Tome nema mesta ovde, pogotovo nema mesta savetu za nacionalnu bezbednost, jer to nije razrađeno u zakonu.
Kada se pogleda treći deo videće se šta je suština ovog zakona, a suština donošenja ovog zakona je da predsednik Republike preuzme kontrolu nad službama bezbednosti, i to je cela priča. Pogledajte šta radi, šta usklađuje, o čemu se stara savet za nacionalnu bezbednost, ko ga čini, ko predsedava, ko ga opslužuje, ko operativno to radi. U stvari, vidi se da je suština ovog zakona u tome da se službe bezbednosti stave pod kontrolu predsednika Republike.
Gospodine ministre, tražim od vas da kažete gde je ustavni osnov za to da se predsedniku Republike dodeljuju ove nadležnosti, ako Ustav zabranjuje da predsednik Republike radi bilo šta što već Ustavom nije predviđeno, a suština je upravo u tome. Predsednik Republike saziva, predsednik Republike, zajedno sa predsednikom Vlade, predsedava, predsednik Republike potpisuje, šef kabineta predsednika Republike je sekretar saveta. Dakle, čak je i član biroa za koordinaciju službi. Dakle, sva vlast se koncentriše kod predsednika Republike. Gospodine ministre, to je suprotno Ustavu. Nama još uvek zvuči ona rečenica Solane koji je u maju mesecu rekao – Vojislav Koštunica ne može da kontroliše službe bezbednosti, to mora da čini Tadić. Nije li ovaj zakon verifikacija toga?
Ono što je dobro, bar je zakon, nije odluka, inače bi to bilo urađeno odlukom Vlade Srbije u junu mesecu ove godine, što bi bilo još katastrofalnije.
S obzirom na kratkoću vremena, kad bude bila rasprava o pojedinostima još detaljnije ćemo razraditi neustavnost ovih odredaba kada je u pitanju savet za nacionalnu bezbednost. Samo ću kratko da se zadržim kod skupštinskog nadzora.
Skupština Srbije nadzire rad službi bezbednosti i to je precizno u Ustavu navedeno. Ovde zakon kaže – neposredno i preko nadležnog odbora Narodne skupštine.
Pitam, kako to Narodna skupština neposredno nadzire rad? Kada je u pitanju nadležni odbor, u ovom trenutku to je Odbor za bezbednost, ovde je nabrojano dosta nadležnosti, da se ta služba stavi pod kontrolu Odbora za bezbednost. Kad malo razgrnete to, vidite da se predlagač uplašio, da je odmah počeo da smanjuje – znate, direktor ne mora da dođe na sednicu, neka pošalje pomoćnika itd. Ne može, mora da dođe na sednicu. Ne mora to da bude dan kada je pozvan, pa ne može da dođe, neka bude sledeći dan, bilo kad, ali mora da bude.
Sledeća stvar, ovde je zakon jasno dao nadležnosti Odboru šta sve može. Kad to pogledate i kad pogledate drugi deo šta sve ne može, nema od nadzora ništa. Već u prvoj rečenici stoji da članovi Odbora ne mogu tražiti podatke o identitetu sadašnjih i bivših saradnika službe. Zašto se već jednom ne skine ta fama o dosijeima službi državne bezbednosti? Zašto ih jednom ne otvorite?
Juče je predsednik poslaničke grupe SPS u ime poslaničke grupe zatražio da se to učini, da se već jednom prestane igrati sa tim službama, jer se ta pitanja pokreću samo onda kad neko hoće da izvuče neki ćar i da dovede u pitanje funkcionisanje te službe, a nema države na svetu koja nema službe bezbednosti i koja ne uvažava službe bezbednosti. Naravno, obaveza je službi bezbednosti da rade u skladu sa Ustavom i zakonom, i da ne nabrajam dalje.
Dakle, sam predlagač se uplašio onog svog pristupa da stavi službe pod nadzor Narodne skupštine; već narednim članovima je devalvirao i učešće u radu i nabraja šta sve to ne može. Ponavljam još jednom, otvorite ta dosijea već jednom, da se skine fama sa tih službi. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, predlagač zakona je naveo četiri razloga za donošenje ovog zakona. Inače, pravi razlog je da se stvore zakonski uslovi za raspisivanje izbora za predsednika Republike. S obzirom na to da je načelna rasprava, navešću deset razloga, samo taksativno, zbog čega ovaj zakon nije dobar, a kada bude rasprava u pojedinostima razgovaraćemo detaljnije.
Prvo, kada se govori o zakonu o spoljnoj politici očekuje se da se ovim zakonom uvede više reda u ovu važnu oblast, a to se pre svega odnosi na razgraničenje i razradu nadležnosti ključnih subjekata spoljne politike, Vlade, predsednika Republike i Narodne skupštine, a to je izostalo ovde. Dakle, ne govorim da ovaj zakon treba da odredi nadležnosti predsednika Republike, jer je to Ustav uradio, već kako oni svoju funkciju da ostvare i svoje nadležnosti kada je u pitanju spoljna politika. Dakle, ostavljeno je na milost i nemilost, pukom kretanju odnosa političke moći na unutrašnjoj političkoj sceni.
Tačno je ono što su kolege navele, ovo je zakon o spoljnim poslovima samo po nazivu. Inače, pravi naziv za ovaj zakon je zakon o Ministarstvu spoljnih poslova. I kada bi to tako bilo, to čak ne bi bio zakon. Naravno, govori se o nadležnom organu za državnu upravu i radnim odnosima zaposlenih, da ne nabrajam dalje.
Postavlja se pitanje, ako je zakonska materija ovako regulisana, kakve su onda uloge i ovlašćenja predsednika Republike, Narodne skupštine u spoljnoj politici, odnosno na koji način ti najviši državni organi ostvaruju svoje nadležnosti u spoljnim poslovima.
Treće, ako zakonom o spoljnim poslovima nije predviđeno da predsednik Republike i Narodna skupština učestvuju u utvrđivanju jedinstvene spoljne politike, onda su veliki rizici od nejedinstva u njenom tumačenju i sprovođenju. Valjda bi trebalo svima da bude jasno: unutar naše države možemo da se raspravljamo, napolju svi treba da štitimo državu i državne interese.
Dakle, veliki su rizici, ne samo kao potencijalna opasnost, već poduže i kao deo stvarnosti. Uostalom, dijametralno su različiti stavovi predsednika Republike i predsednika Vlade u odnosu na pitanja članstva zemlje u NATO-u, što svakako nije i ne sme da se tretira kao dnevnopolitičko ili stranačko, već kao strateško pitanje. Vojna neutralnost ili članstvo u NATO-u je srž strategije, a ne teren za iskazivanje slobode mišljenja najodgovornijih predstavnika države. To nedostaje.
Dalje, peto, nadležnost i procedura za potpisivanje međunarodnih sporazuma nisu jasno regulisane. Ko sve i na koji način i u kojim oblastima može preuzimati obaveze za Srbiju u međunarodnim odnosima? U praksi je došlo do ozbiljnih nejasnoća pa i javnih političkih sukoba najviših državnih organa oko procedure i ovlašćenja za vođenje pregovora i potpisivanje međunarodnih ugovora, uključujući i najosetljivije kao što su u vojnoj oblasti.
Imamo primer onog nesretnika Vuka Draškovića, koji je kada je potpisivao sporazum o prolasku NATO trupa izjavljivao da su predsednik Vlade i predsednik Republike upoznati sa tim, da su dali saglasnost, oni to demantovali, a posledica je bila da je svet mogao da zaključi da je ovo neozbiljna država.
Gospodine ministre, zašto ne saopštite javnosti, da bi se izbegla svaka špekulacija dalje, da li je predsednik Republike potpisao taj tzv. SOFA sporazum? Ako jeste, na temelju čega? Šta je ustavni i zakonski osnov za to? Ako nije, zašto ne kažete da nije, da se ne bi pravile oko toga špekulacije itd?
Šesto, ovim zakonom nije jasno definisano koji se međunarodni ugovori obavezno podnose na ratifikaciju. Ustav kaže da Narodna skupština ratifikuje međunarodne sporazume ako je to zakonom predviđeno. Kojim?
Sedmo, u članu 5. tačka 5) predviđeno je da Ministarstvo predlaže Vladi učlanjenje, odnosno učešće Republike Srbije u međunarodnim organizacijama. Nije jasno ko odlučuje o učešću u međunarodnim organizacijama. To nije jasno iz ovog zakona. Članstvo Srbije u međunarodnim organizacijama tiče se njenih strateških opredeljenja i ono predodređuje okvir međunarodnog položaja zemlje i nije to tako nevažno pitanje. Treba li o članstvu, recimo, u Partnerstvu za mir, u NATO-u da odlučuje Skupština? Inače, mi se zalažemo za to da se o članstvu u NATO-u odlučuje na referendumu.
Osmo, moderna diplomatija je pre svega ekonomska diplomatija i poluga za ostvarivanje zaštite ekonomskih i tehnoloških interesa svake zemlje. U ovih 27 tačka navedenih u članu 5. nijedna tačka nije mogla da pripadne tome. Mislim da je to veliki nedostatak ovog zakona.
Deveto, moderna diplomatija je profesionalna diplomatija. Toliko smo slušali danas primera kakvi su već bili u prošlosti, da ne gubimo vreme na tome, od ambasadora koji nisu znali strani jezik, preko zapošljavanja, preko određivanja ambasadora ličnih, tazbinskih, ne znam kojih, ličnih ginekologa, seksologa i već ne znam koga itd. U stvari, problem kod ovog zakona je što nema jasno naznačenje da je diplomatija profesionalna služba, niti da se uspostavljaju instrumenti i procedure koje garantuju profesionalnu diplomatiju.
Nema ni institucije javnog konkursa. Široko su otvorena vrata za prijem premeštaja, i da ne nabrajam dalje.
Naravno, ovakvo ovlašćenje koje ministar ima u zakonu ostavlja neograničene mogućnosti za nastavljanje i produbljivanje prakse prijema po kriterijumima stranačke podobnosti, prijateljstva, rođaštva i svake druge vrste nepotizma, na uštrb profesionalizma i stabilnosti diplomatske službe i profesije.
I, sasvim na kraju, deseto - ako predlagač pretenduje da to bude moderan evropski zakon, zašto u zakonu nije našla mesto institucija saslušavanja kandidata za ambasadore u parlamentu? To je već praksa u mnogim zemljama.
Ova institucija bi svakako bila brana preteranim improvizacijama. Ona bi delovala preventivno, jer bi samo njeno postojanje odvraćalo predlagače da predlažu apsurdna i sumnjiva imenovanja, a možda bi podstaklo same kandidate da se povuku zato što ne žele javno blamiranje u skupštinskom odboru, pred kojim bi bili izloženi neugodnim pitanjima kako o poslu ambasadora tako i lične i privatne prirode.
Naveli smo taksativno samo ovih desetak razloga zbog kojih mislimo da predloženi zakon nije dobar, a detaljnije o tome kad bude rasprava o pojedinostima. Hvala lepo.
Član 104. Poslovnika.
Dame i gospodo narodni poslanici, izašao sam da se složim s gospođom Stojanović-Plavšić u jednoj stvari: SPS i G17 nemaju ništa zajedničko. Potpuno se slažem s tim.
Drugo, imajući u vidu ono što je gospođa Plavšić izrekla, želim samo da napomenem – nemojte da nam poturate da SPS podržava ugrožavanje bezbednosti, ne samo poslanika Stojanke Petković, nego bilo kog građanina, jer to nije tačno i to je laž. SPS osuđuje ugrožavanje bezbednosti i traži da nadležni organi utvrde krivca za to. I to nema veze s politikom.
Naš odnos, koji smo iskazali u odnosu na političko delovanje, to je naše pravo. Mi smo reagovali onog momenta kada je gospođa Stojanka Petković rekla da je Kosovo posledica politike SPS-a. Rekli smo, u jednoj rečenici samo: SPS i Slobodan Milošević su u najtežim uslovima obezbedili Rezoluciju 1244. Vi koji ste pričali 2000. godine i koji i danas mislite da je 2000. godina, samo sačuvajte to i ništa više.
Treće. U nabrajanju rezultata G17 plus, dodao bih samo još nekoliko. G17 plus je bio na vlasti zahvaljujući podršci SPS-a u Skupštini. SPS nije učestvovala u Vladi i ne zna šta se tamo događa, ovde jeste davala parlamentarnu većinu. SPS se nije pitala hoće li se formirati ta vlada ili ne, ali G17 plus bi, da ima ono što treba da ima, rekao: ja neću u takvu vladu koju će da podržava SPS. A, inače, bili su i direktni pregovori.
Sasvim na kraju, da nastavim te rezultate politike, kako reče gospođa Snežana, G17 plus. Ovde je nabrojala, ja bih dodao još samo nekoliko. Rezultati te politike su da je danas 400.000 dece ispod granice siromaštva, da ne mogu sva deca da se školuju. Rezultati te politike su da danas ima milion nezaposlenih, da je lako izgubiti posao a teško ga dobiti. Rezultat te politike danas jeste da je preko milion penzionera na granici siromaštva, da se penzije isplaćuju redovno, ali da su 50 posto od proseka zarada. Rezultati te politike su da se oslobađa od poreza na dodatu vrednost kompjuterska oprema, ali ne može nikako da se oslobodi oprema za bebe. Rezultati te politike su da danas majke primaju 60 posto na trudničko bolovanje i da ne nabrajam dalje. To su rezultati te politike. Naravno, jedan manji procenat ljudi odlično živi u Srbiji.
Kad se to napravi u vidu proseka, onda je to srednji sloj. Tih koji odlično žive je malo i ogroman je broj onih koji žive loše. U proseku jeste srednji sloj.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, pozivam se na članove 225. i 226. i tražim potrebno obaveštenje da bismo mogli da nastavimo priču vezanu za ovaj amandman.
Inače, sličan, skoro isti amandman na član 9. Predloga zakona o predsedniku Republike je uložio i poslanik SPS-a Miletić Mihajlović i imaćemo mi još dosta vremena da se pozabavimo tim članom zakona. Očigledno je predlagač pravio zakon imajući u vidu gospodina Tadića, a opozicija se svim sredstvima trudi da odbrani instituciju predsednika Republike, a ne Tadića.
Hteo sam da kažem da ćemo se mi još javljati i iznositi svoj stav – zašto smatramo da ne može neko pre podne da izražava državno jedinstvo, a po podne da deli Srbiju.
Ovde je pitanje za vas, gospodine ministre, sledeće. Vi sad uporno objašnjavate, i ako se slažemo ili ne slažemo, da funkcija u političkoj stranci nije javna funkcija. Mi kažemo: dobro, ne slažemo se s tim, ali predlažemo, u amandmanu, da se doda da ne može da bude i stranačka funkcija. Vi onda odgovarate na sledeći način: ne može amandman da se prihvati – molim vas da slušate formulaciju jer je suština mog pitanja upravo u tome – ''predloženim amandmanom menja se ustavni položaj predsednika Republike''.
Molim vas, gospodine ministre, da objasnite, da bismo mogli dalje da nastavimo raspravu: kako se to menja ustavni položaj predsednika Republike ako predsednik Republike, koji bude izabran, opet nemojte da gledate vašeg, podnese ostavku na funkciju u stranci? Čime je to promenjen ustavni položaj predsednika Republike? Jadan ustavni položaj.
Dakle, vrlo je važno odgovoriti na ovo pitanje da bismo mogli da idemo dalje. Inače, imaćemo mi još da pričamo.
Gospodine Mrkonjiću, dok se vi raspravljate sa poslanicima, zaustavite mi vreme.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, pozivam se ponovo na iste članove. Postavio sam jedno pitanje koje je veoma važno da bismo mogli dalje da učestvujemo u raspravi.
Direktno sam vas pitao, gospodine ministre: u kom smislu, čime je promenjen ustavni položaj predsednika Republike, ako se usvoji ovaj amandman? Vi ste se pozvali na član 115. koji kaže da predsednik Republike ne može vršiti javnu funkciju i drugu profesionalnu delatnost. Vi, u stvari, niste odgovorili na pitanje.
Podsetiću vas samo, pre nego što vam postavim dopunsko pitanje, kada je razgovarano o Ustavnom sudu, pre desetak dana, za sudiju Ustavnog suda je stajala ista formulacija – da ne može da vrši javnu i profesionalnu funkciju. Ali ste u zakonu, odnosno neki drugi ministar ili neko drugo ministarstvo, sasvim svejedno, vrlo precizno naveli šta to sve ne može da vrši. Znači da nije tačno da se ugrožava ustavni položaj. Veoma je važno da razjasnimo ovo pitanje, zbog javnosti Srbije.
Gospodine ministre, razumem vašu potrebu da dajete takve odgovore da, u stvari, zbunjujete ljude. Rekli ste da je ovo pitanje par ekselans političko pitanje. Naravno da jeste. Pa, ceo zakon o predsedniku Republike je i te kako važno političko pitanje. Govori se o najvišoj funkciji u državi. Nema nikakvog spora da vi ustanete i da kažete: ej, nećemo da zamajavamo ni poslanike ni građane Srbije raznim nekim driblinzima u vezi s ovim, jednostavno, naš stav je, mi smatramo (naravno, to vi kažete) da predsednik Republike može da bude i predsednik partije. Da uputite takvu poruku javnosti.
Mi upućujemo poruku javnosti da, ako predsednik Republike treba da izražava državno jedinstvo, ako predsednik Republike treba da bude simbol države, ne može da bude istovremeno i predsednik partije. Razumem vaše potrebe da branite Tadića, a mi kažemo – dokaz za to je Tadić, dokaz da ne može da bude i predsednik države i predsednik partije.
Dakle, gospodine ministre, ja vas ne pitam zbog čega je ova većina, koja sebe naziva demokratskim blokom, promenila svoj stav. To vas ne pitam jer, setite se vremena kada je Slobodan Milošević bio na vlasti, vi ste žestoko insistirali na odvajanju funkcije predsednika Republike i predsednika partije, i 1992. godine, kada je izabran za predsednika Srbije, predsednik Republike Slobodan Milošević se tada razrešio funkcija u partiji.
Ne pitam vas što ste promenili taj stav. Mislite valjda da će Tadić da bude predsednik sto godina. Mi ne govorimo o Tadiću, jer mislimo da neće biti više uopšte predsednik, nego govorimo o instituciji predsednika Republike. Da to bude čovek, kada se pojavi da kažemo: jeste, ja nisam glasao za njega, ali to je i moj predsednik. Dok je on predsednik DS-a, ogromna većina građana Srbije će reći: to nije moj predsednik, to je predsednik Demokratske stranke. Dakle, da se do kraja ofiramo. Još jednom vas pitam: u čemu se ustavni položaj predsednika Republike menja ako se usvoji ovaj amandman?
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre u odlasku, samo da iznesem stav poslaničke grupe SPS kada su u pitanju i član 10. i amandmani na član 10.
O članu 10. svoj stav smo iskazali prilikom načelne javne rasprave. To je bio – prenesite gospodinu ministru, pošto volim da mu se obraćam direktno – jedan nakaradni član koji je, u stvari, bio samo verifikacija jednog lošeg iskustva. Naravno, reći ću o čemu se to radi. Amandman koji je podnela Srpska radikalna stranka mogao je da se usvoji, imao je smisla, iz sledećih razloga.
Da bi javnost znala o čemu se radi, prvi stav kaže: ''Predsednik Republike bira se na pet godina''. To kaže i Ustav, i sad ne regulišemo ništa. Drugi stav kaže: ''Mandat predsednika Republike počinje kad predsednik Republike položi zakletvu pred Narodnom skupštinom''. To isto kaže i član 116. Ustava. Dakle, i jedno i drugo je suvišno. Treći stav tog člana je bio nakaradan. Glasio je: ''Ako Narodna skupština nije u redovnom zasedanju ili ako joj je prestao mandat'' – potpuno se slažem s gospodinom Nikolićem, ne može Skupštini da prestane mandat, može poslanicima da prestane mandat, Skupština može da se raspusti – ''narodni poslanici se okupljaju da bi predsednik Republike pred njima položio zakletvu''.
Ovo je verifikacija jednog skandaloznog iskustva. Sećate se 2004. godine. Tada je primenjen ovaj član, koji se ovde stavlja a koji tad nije postojao. Tada su se okupili, kako se to kaže ovde, poslanici ili jedan broj poslanika, pristalica – odveo ih gospodin Tadić u zgradu Predsedništva Srbije da bi, uz paradu, položio zakletvu. Mi smo tada reagovali, odnosno kada je bila načelna rasprava: ne, ima da se poštuje institucija Narodne skupštine. Dakle, predsednik Republike polaže zakletvu pred Narodnom skupštinom. Ne mislim ispred zgrade, nego pred poslanicima. Dakle, Narodna skupština mora da bude u zasedanju.
Tu je potpuno mogao da se primeni član 114a Poslovnika, koji kaže da predsednik Narodne skupštine saziva posebnu sednicu Narodne skupštine, da ne nabrajam sve, ali – radi polaganja zakletve predsednika Republike. Dakle, sasvim je dovoljno elemenata bilo da se izbriše ovaj član jer je Ustav već predvideo, a Poslovnik nam tačno kaže kako se pred Narodnom skupštinom, kada se održava posebna sednica, polaže zakletva predsednika Republike.
Vlada je prihvatila amandman jednog poslanika na isti ovaj član 10, gde je donekle popravila njegov stav 3. Sad je izmenila pa umesto ''narodni poslanici se okupljaju'' rekla – sastaje se Narodna skupština da bi predsednik pred njom položio zakletvu. Priznajem, to je manje loše rešenje nego što je bilo ono predviđeno Predlogom zakona.
Što se nas tiče, sasvim nam je svejedno da li će da prihvati amandman koji je smislen ili ovakvu popravku. Ono što želimo da istaknemo jeste da, kao što smo ova dva-tri dana čuvali i kao što ćemo čuvati instituciju predsednika Republike, isto tako želimo jasno da stavimo do znanja da želimo da se čuva i institucija Narodne skupštine.
Dakle, ne mogu poslanici da se okupljaju, prikupljaju, skupljaju, odvode negde i, eto, položi se zakletva, nego ima da se sazove posebna sednica Narodne skupštine radi polaganja zakletve predsednika Republike tamo gde se održavaju sednice Narodne skupštine, a posle toga predsednik može da pravi paradu kako hoće. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, samo bih rekao nekoliko reči povodom amandmana koji je ovde podnet. Suština i ovog amandmana i amandmana gospodina Ranđelovića i dva amandmana koje je podnela SPS, gospodin Rajko Baralić i Miletić Mihajlović, jeste da imaju jednu istu želju – da se razradi taj mehanizam kako predsednik Republike može da predloži kandidata za predsednika Vlade.
Da je predlagač, odnosno Vlada imala dobru volju, ona je mogla, ako ništa drugo, da od svih tih predloga sačini jedan koji bi bio prihvatljiv za sve, ponudi ga jutros Odboru za pravosuđe i da to bude kao amandman Vlade.
Jer, ovo ovakvo stanje, koje je bilo u maju mesecu i koje svi dobro pamtimo, kada je maltene u minut do dvanaest izabrana Vlada, neprihvatljivo je stanje. Zašto?
Ustav kaže samo da ''predsednik Republike predlaže Narodnoj skupštini kandidata za predsednika Vlade, pošto sasluša mišljenje predstavnika izabranih izbornih lista'', i dalje ne priča. Na drugom mestu Ustav kaže: ''Narodna skupština se raspušta ako u roku od 90 dana od dana konstituisanja ne izabere Vladu'', i dalje ništa ne priča.
Šta je ovde bila suština? Ustav nigde ne brani da se zakonom o predsedniku Republike precizira i kaže da je predsednik Republike dužan da učini sve što može ne bi li se izabrala Vlada.
Ako bi ostalo ovako kako je formulisano, postoji nekoliko nepoznanica. Recimo, u stavu 2. ovog člana se kaže: ''Predsednik Republike dužan je da Narodnoj skupštini predloži onog kandidata za predsednika Vlade koji može da obezbedi izbor Vlade''. Kako će da dođe do tih podataka gospodin predsednik Republike i kada će da dođe do toga? Imali smo situaciju u maju da je predsednik Republike predložio predsednika Vlade u poslednjem momentu.
Ponuđeno je ovde nekoliko varijanti - da se sasluša, da se da prvo onom kandidatu koji može da obezbedi većinu, gospodin Rajko Baralić je predložio čak da to budu potpisi 126 poslanika. Ponuđeno vam je nekoliko varijanti kako može da se dođe do toga.
Šta ovde još fali? Fale rokovi. U kom roku predsednik Republike mora da izađe s predlogom kandidata za predsednika Vlade? Šta može da se desi? Da tri meseca prođu, predsednik Republike i dalje razgovara s nosiocima izbornih lista, nema kandidata jer, eto, ne može da dođe do saznanja ko može da ima tu većinu i Skupština se raspušta. U tom slučaju izborna volja građana je u rukama predsednika Republike.
Molim, gospodine ministre, da još jednom dobro pogledate sva četiri amandmana. Svaki na svoj način daje doprinos tome na koji način da se uredi, kako da dođe do saznanja predsednik Republike da onaj kome poverava mandat može da ima većinu, šta da uradi u slučaju ako taj nije obezbedio većinu, dakle da pokaže i dokaže da će u okviru tog roka od tri meseca on učiniti sve da predloži kandidata za predsednika Vlade, odnosno da Skupština dobije Vladu. Ako ne bi bilo toga, onda bi mandat svih poslanika izborne volje bio u rukama predsednika Republike.
Mislim da ima sasvim dovoljno elemenata da može da se reši taj problem na najbolji način. Amandmani su vam ponudili i rok, i kako da dođete do toga da može da se poveri onome ko može da sastavi većinu, i šta u sledećem slučaju, kome se još nudi. Dakle, popunjava se ceo prostor od tri meseca koliko je Ustavom predviđeno da mora da se konstituiše Vlada, u suprotnom raspušta se Narodna skupština. Hvala lepo.
Hvala lepo.        
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, evo prilike da se, na amandmanu koji je podneo gospodin Aleksandar Martinović, oko jedne stvari usaglasimo svi – i opozicione partije, koje smatraju da ovaj amandman treba prihvatiti, a i predlagač, u ime Vlade, da može da pokaže da je iznad sujete koja postoji u Vladi i jednog arogantnog odnosa da ne može da se prihvati amandman zato što ne može.
Kratko ću reći: amandman koji je podnet je dobar amandman. Nikakav razlog ne postoji da se ne prihvati jer ništa ne reguliše.
Da vas podsetim, u odnosu na ono što ste predložili, vi ste u obrazloženju Predloga zakona o predsedniku Republike rekli da je donošenje zakona kojim se uređuje položaj predsednika Republike jedan od uslova za raspisivanje predsedničkih izbora.
Koristim priliku još jednom da vas upozorim: to jeste jedan od uslova, ali donošenje zakona o predsedniku Republike i zakona o izborima za predsednika Republike je samo jedan od uslova. Uslov je i da se donesu zakoni o spoljnoj politici, odbrani, vojsci i bezbednosti.
Još jednom da vas upozorim, gospodine ministre, isti uslovi su potrebni i za raspisivanje izbora za lokalnu samoupravu, koje očigledno svi preskaču. A istim Ustavnim zakonom je dat isti ustavni rok, do 31. decembra ove godine, da moraju da se raspišu lokalni izbori, ali da je uslov za raspisivanje lokalnih izbora donošenje zakona o teritorijalnoj organizaciji, zakona o lokalnoj samoupravi, zakona o lokalnim izborima i zakona o glavnom gradu.
Ja vas samo podsećam i upozoravam da je na vama odgovornost da do 31. decembra to uputite u proceduru i da oni budu doneti. Upozoravam vas, takođe, da se lokalni izbori ne mogu raspisati bez toga, pošto vidim da ima i takvih najava u štampi, jer je Ustav, jednostavno, promenio način izbora kada je u pitanju lokalna samouprava.
Dakle, u obrazloženju ovog zakona vi kažete da je ovo zakon koji uređuje položaj predsednika Republike. Mi smatramo da se ovaj zakon nije dovoljno pozabavio tim pitanjem i, kako bude dalje proticala rasprava o pojedinim članovima, to ćemo i dokazivati.
Vraćam se na suštinu amandmana na član 2. zakona. Dakle, govori se o zakonu koji govori o uređenju položaja predsednika Republike. Drugi zakon je zakon o izboru predsednika Republike. Šta vi sada kažete? U zakonu o predsedniku, koji uređuje položaj predsednika Republike, vi kažete ''izbori za predsednika Republike''. Kako ovo reguliše položaj predsednika Republike?
Član 2. zakona: ''Predsednik Republike bira se na neposrednim izborima, tajnim glasanjem. Izbori za predsednika Republike uređuju se zakonom''. Podsećam vas na ustavnu formulaciju, član 114: ''Predsednik Republike bira se na neposrednim izborima, tajnim glasanjem, u skladu sa zakonom''. Jedna rečenica kaže više nego ceo ovaj član.
Mislim da su u pravu oni koji su predložili da je ovaj član potpuno suvišan. Šta on reguliše? Šta rešava u ovom zakonu? Ništa. Član 114. Ustava je jasniji. To može da bude dalje razrađeno u zakonu o izborima za predsednika Republike, koji je takođe na dnevnom redu.
Sada vas pitam, gospodine ministre, imate li dovoljno razloga da se izdignete iznad onoga što nameće Vlada kao odnos prema opoziciji u ovoj skupštini i da kažete: stvarno, ovaj član mi ne znači ništa u ovom zakonu, ništa ne reguliše, ništa ne rešava, imam poseban zakon o izboru predsednika Republike.
Verovatno biste mnogo više dobili i u očima poslanika i u javnosti da izađete i kažete: prihvata se ovaj amandman iz razloga što je – pod jedan, Ustavom sve to precizno definisano a nema potrebe da prepisujemo, zakon treba da razrađuje, i pod dva, ima poseban zakon koji to reguliše.
Mislim da je ovo primer gde možete komotno, ja to i očekujem od vas, ministre, da izađete i kažete da ovaj amandman može da se prihvati. Što se nas tiče, mi ćemo podržati ovaj amandman. Hvala lepo.
Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, ne sumnjam da govorite tečno, ali sumnjam da govorite tačno. Gospodine ministre, vi ste se ovde siti izodgovarali na pitanja koja vam nisu postavljena, a niste odgovorili na pitanje koje vam je postavljeno.
Da budem precizan. Vaš je pokušaj da pobrkate stvari time što ćete reći da gospodin Petronijević i gospodin Obradović različito misle. Tu ste se grdno prevarili. Nikad oni nisu različito mislili.
A, o čemu se radi? Moje pitanje je bilo sledeće.
Ovu Srbiju udaviste, svaki dan, pričom o tome kad će izbori za predsednika Republike, pozivajući se na Ustav, Ustavni zakon itd. Isti taj Ustavni zakon propisuje da se do 31. decembra, što je takođe veoma važno pitanje za Srbiju, raspisuju izbori za lokalnu samoupravu.
Danas je 28. novembar. Podsećam vas da je za ponedeljak, ako se bude završila ova sednica, zakazana nova sednica sa gomilom zakona, računajući budžet, spoljnu politiku, odbranu, bezbednost, Vojsku itd.
Pitam vas: kada ćete da dostavite ona četiri zakona, o kojima sam govorio, u Narodnu skupštinu? I drugo pitanje: šta ćete da radite ako dotle ne budu usvojeni u Skupštini? To je moje pitanje i odnosi se na izbore u svim lokalnim samoupravama, u smislu primene zakona.
Ovo o čemu je kolega Marković govorio odnosi se na opštine gde su uvedene privremene mere. Tamo je vanredna situacija.
Molim vas, veliki gradovi su u pitanju, da ne govorim o Beogradu koji raspolaže sa milijardu evra. Velika je stvar ko će da drži tu kasu. Zar mislite da je to jednostavno pitanje – biće kad se bude doneo zakon itd.
Pitam vas: šta će se dogoditi ako se do 31. decembra ne donese zakon o lokalnoj samoupravi? Na koji način mislite da rešite to pitanje?
I, sasvim na kraju, gospodine Markoviću, član 192. Ustava u stavu 2. jasno kaže: ''Vlada može, pod uslovima određenim zakonom, raspustiti skupštinu opštine''. Tako je – u skladu sa zakonom. Vi sad kažete: imamo postojeći zakon. Jeste, tu se slažemo. Ali, gde se ne slažemo?
Stav 3: ''Istovremeno sa raspuštanjem skupštine opštine, Vlada imenuje privremeni organ koji obavlja poslove iz nadležnosti skupštine, vodeći računa o političkom i nacionalnom sastavu raspuštene skupštine opštine''. Nema ''u skladu sa zakonom'', gospodine Markoviću, nego direktno da vodite računa o tome.
Suština naših primedbi je, kako ste rekli već 11 puta, u tome da ne poštujete Ustav jer ne postavljate privremeni organ vodeći računa o političkoj i nacionalnoj pripadnosti. To je suština i ne treba vam zakon za to. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, član 3. Predloga zakona o predsedniku Republike, u stvari, potvrđuje naše primedbe, koje smo iznosili u ponedeljak i danas, da je ovo zakon koji ima dosta nejasnoća i koji se može na različite načine tumačiti.
Upravo i odredba člana 3. i predlagač je u pravu kad kaže: ili neka se primeni Ustav ili bar uredite ono što je Ustav već predvideo.
Naime, ja ću početi od obrazloženja koje je predlagač dao u vezi s članom 3. Da bi javnost znala o čemu se radi, šta mi to ovde pričamo, samo ću vas podsetiti.
Član 3. ima naslov ''Nadležnosti predsednika Republike'', pa kaže: ''Nadležnosti predsednika Republike određene su Ustavom. Ustavom određene nadležnosti predsednika Republike mogu se razraditi zakonom ili drugim propisom samo ako to Ustav izričito dopušta ili ako nalaže njihova priroda''.
Dakle, pošto smo čuli formulaciju člana 3, da vidimo šta kaže predlagač u obrazloženju. ''Nadležnosti predsednika Republike'', kaže predlagač, ''mogu da se odrede samo Ustavom''. To je član 112. i učinio.
Međutim, kada obrazlaže ovu odredbu člana 3. zakona, predlagač kaže: ''Pomenuta odredba izvire iz ustavne formulacije prema kojoj predsednik Republike, pored poslova koji su izričito nabrojani u odredbi Ustava koja pledira da propiše nadležnosti predsednika Republike, 'vrši i druge poslove određene Ustavom'''. Dakle, oni su se pozvali na tu odredbu.
Molim vas, samo da podsetim, u članu 112. Ustava stoji, u tački 8: ''vrši i druge poslove'', ali ''određene Ustavom'', ne i druge poslove, bilo koje, koje ćemo napisati.
Time, u stvari, postaje sporna odredba u članu 3. koja kaže: ''Ustavom određene nadležnosti predsednika Republike mogu se razraditi zakonom ili drugim propisom samo ako to Ustav izričito dopušta'', pa sad pazite, ''ili ako nalaže njihova priroda''. Dakle, priroda tog propisa.
Šta to znači? Ustav je u članu 112. propisao nadležnosti precizno. Ustav je u još nekim članovima – kada govori o Ustavnom sudu, o Narodnoj skupštini, o Vladi – propisao nadležnosti predsednika Republike i nema više dodatka ''ili kada to priroda nalaže''.
Drugi sporni momenat ovde je da se ''nadležnosti mogu razraditi'' (iako se ja slažem s kolegom Martinovićem – da mogu da se urede detaljnije) ''zakonom ili drugim propisom''. Ne može da stoji ovo ''drugim propisom''. Kako će to drugim propisom da se razrade, odnosno urede nadležnosti predsednika Republike?
Zašto sve ovo pričam? Da bih, u stvari, pokazao da ovako formulisan član 3. Predloga zakona nema nikakvog smisla, a može da izazove konfuziju i može da otvori prostor za neke stvari koje nisu u skladu sa Ustavom. Upravo ova odredba koja kaže da se to, eto, može dogoditi i kada proizilazi iz prirode nadležnosti predsednika Republike. Neko će da tumači prirodu nadležnosti?
Dakle, šta mi smatramo? Smatramo da je Ustav precizno propisao nadležnosti predsednika Republike. Zakon o predsedniku Republike ima smisla onda ako te nadležnosti, i isključivo te nadležnosti koje dopušta Ustav, bliže uredi.
Naša osnovna primedba je bila upravo to što nisu bliže uređene nadležnosti predsednika Republike. Ima jedan deo, doduše, koji govori o nadležnostima predsednika Republike kada je u pitanju odnos prema Narodnoj skupštini, ali dalje ne. Međutim, ostavlja prostor za različita tumačenja i za, čak, kršenje Ustava.
Evo vam primer, ja sam to navodio u ponedeljak, i verovatno bih se sada mogao pozvati na taj član 3. ako bi ovako bio usvojen. Kada se pročita član 112. Ustava, gde su precizno navedene nadležnosti predsednika Republike, nigde ne mogu da se nađu nadležnosti da on vrši poslove koordinacije službi bezbednosti, da zadire u rad unutrašnjih poslova i drugih državnih organa.
Predsednik Republike je državni organ i njegov odnos sa drugim granama vlasti je po principu ravnoteže, ako se sećate, kako kaže Ustav, međusobne kontrole. Ovako, pomešalo se. Gde se nalazi – sada pitam predlagača – ustavni osnov za taj posao?
Mi znamo i nemojte da krijemo. Sećate se, u maju, kada je formirana Vlada (to nije naše izmišljanje, štampa je to prenosila), Solana je rekao: Koštunica ne može da vodi službe bezbednosti, mora Tadić. Da biste to uradili i sproveli, citiram šta je štampa prenosila, tada ste, ova Vlada, na sednici Vlade doneli odluku ili uredbu, mislim odluku, da to tako bude. Osnov te odluke je bio ne u Ustavu, nego u Zakonu o Vladi, koji kaže da Vlada može da donosi odluke.
Vidite, kada je nejasna formulacija, kada je nejasan zakon, kada se daju takve mogućnosti, onda može da se desi nešto što nema veze sa Ustavom. Iz tih razloga mislim da predlagač nije ponudio dobru formulaciju, dobar član.
Ako je hteo samo da prepiše Ustav, nema potrebe da ga prepisuje, a ako je hteo da uredi nadležnosti, onda je trebalo da nadležnosti koje je definisao Ustav bliže odredi i ništa van toga. I ne može da ostane formulacija da se to može nekim drugim propisom nižeg ranga itd., i ne mogu da ostanu formulacije da se nadležnosti mogu bliže uređivati, razrađivati, i ako to priroda funkcije zahteva.
To je već u sferi tumačenja, da ne kažem gatanja. Iz tih razloga mislim da je predlagač amandmana bio u pravu. Ili napravite dobru formulaciju i dobar zakon ili nam, u takvoj situaciji, ne treba zakon koji, u stvari, samo više unosi konfuziju nego što rešava pitanje. Hvala lepo.
Hvala lepo.         Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, još jednom vas pozivam da iskoristite priliku, izađete za govornicu i kažete: prihvatam amandman. Olakšaćete svima.
Opet zarad javnosti, da kažem o čemu se radi, da bi javnost razumela šta mi to pričamo ovde. Član 7. Predloga zakona o predsedniku Republike ima naslov ''Sredstva za rad predsednika Republike'' i kaže: ''Sredstva za rad predsednika Republike i Generalnog sekretarijata predsednika Republike obezbeđuju se u budžetu Republike Srbije, na predlog predsednika Republike''.
Kolega Rajko Baralić je u ime poslaničke grupe SPS predložio da se ove reči "na predlog predsednika Republike" brišu i da ostane sledeća formulacija: Sredstva za rad predsednika Republike i Generalnog sekretarijata predsednika Republike obezbeđuju se u budžetu Republike Srbije. To je sasvim dovoljno. Evo iz kojih razloga.
Kolega Baralić je to malopre objasnio iz jednog ugla, a ja ću se potruditi da iz još jednog ugla, kroz nekoliko pitanja koja ću postaviti ministru, u stvari, prosto razjasnimo čitavu ovu situaciju. I siguran sam da ćemo uveriti ministra da treba da se prihvati ovaj amandman.
Šta znači "na predlog predsednika Republike"? Gospodine ministre, da li se ovaj zakon sudara sa Zakonom o budžetskom sistemu, kao sistemskom zakonu koji reguliše budžetski sistem u celini? Kada kažem budžetski sistem mislim i na budžet države Srbije i na budžete lokalnih vlasti, fondove socijalnog osiguranja, kompletno sve budžete u Srbiji.
Sistemski zakon, Zakon o budžetskom sistemu, kaže da do 1. septembra svi direktni korisnici budžetskih sredstava – a institucija predsednika Republike jeste direktni korisnik budžetskih sredstava – dostavljaju svoje predloge ministru.
Dakle, svi dostavljaju predloge, pa i predsednik Republike, odnosno institucija predsednika Republike, ne znam ko u njegovo ime. Pa, ako se sećate, u Zakonu u budžetskom sistemu stoji dalje, u kalendaru, da ministar na osnovu tih predloga predlaže Vladi, a Vlada utvrđuje nacrt budžeta, odnosno zakon o budžetu. Dalje kaže da Vlada, opet na osnovu predloga svih direktnih korisnika budžetskih sredstava, tako i predsednika Republike, na osnovu usaglašenih mišljenja, usvaja predlog, odnosno utvrđuje predlog zakona o budžetu i dostavlja ga Narodnoj skupštini na usvajanje.
Doduše, gospodine ministre, tamo kaže do 1. novembra. Ova Vlada, od kako je formirana, sve radi sa zakašnjenjem. Počev od svih ovih zakona o kojima govorimo, tako isto i kada je budžet u pitanju – umesto 1. novembra, dostavlja ga 15. novembra. Ovo sam hteo samo da napomenem i nije mi namera da sada pričam o tome kako Vlada ne poštuje zakon. Nije to jedini zakon koji Vlada ne poštuje, ima gomila tih zakona.
Doduše i predsednik Skupštine pomalo pomaže, po sistemu ''dajte, kad god date, te zakone, nema veze, možete kasniti i pet-šest meseci, mi ćemo ovde u Narodnoj skupštini uvesti režim, ima da se radi i danju i noću, pa ćemo da nadoknadimo sve to što vi niste uradili na vreme''. Dakle, nije mi to bila ideja, da kritikujem Vladu da ne poštuje zakon, nego govorim o jednoj proceduri za donošenje zakona o budžetu.
Sad ja vas pitam šta znači ova formulacija "na predlog predsednika Skupštine"? Ako je to sastavni deo ove procedure za donošenje budžeta, onda je potpuno suvišna. Ovo bi imalo smisla da ostane kad bi institucija predsednika Republike imala svoj poseban budžet, pa da ga onda direktno on predloži. Pošto u Obrazloženju kažete da predsednik Republike, kao nezavisan, samostalan organ ima pravo da predlaže, mi vam kažemo da ima vazda tu i nezavisnih i zavisnih – svi su zavisni od lidera vladajuće koalicije – ali, imaju pravo da predlože.
Dakle, šta vam je suština bila kada ste stavili ''na predlog predsednika Republike''? Da li se sredstva za rad Narodne skupštine obezbeđuju na predlog Narodne skupštine? Pa, na predlog Narodne skupštine ministar tamo isecka, u zavisnosti iz koje je stranke. Ako bude iz druge stranke u odnosu na predsednika Republike, još kako će iseckati. Ako bude iz iste stranke, onda će moći u budžetu predsednika Republike da se provuku i narodne kancelarije i sve ostalo, iako svi znamo, sva javnost zna da je, u stvari, ta narodna kancelarija bila agitprop Demokratske stranke.
Šta je bio cilj ovoga? Još jednom ponavljam: mi smatramo, i sigurni smo, i nadam se da smo pokazali i ministru da je, ako se poštuje budžetski sistem, on direktni korisnik budžeta kao i svi drugi i da je ovo suvišno. A ako predsednik Republike ima poseban budžet, kao nezavisna institucija, onda je to nešto drugo. A nema ga.
Gospodine ministre, najbolje rešenje je, da ne biste pravili zabunu, da ministri seckaju ono što predsednik Republike kaže, lepo prihvatite ovaj amandman. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, prvo da se nešto razumemo. Izašli ste za govornicu i rekli da je formulacija "porodičnog domaćinstva" bolja ili smo vas ubedili ili uverili u to da je bolja nego što je ponuđena šira formulacija ''domaćinstva''.
Ako stvarno mislite tako, a smeta vam ovaj drugi deo amandmana, pokažite to tako što ćete sutra, imate pravo na to, kao predstavnik Vlade na odboru predložiti samo takav amandman. Time biste dokazali da stvarno uvažavate ovu raspravu i da je ona , u stvari, izuzetno polemična, ali korisna, jer sigurno treba da omogući da se donese, ne bilo kakav, nego dobar zakon o predsedniku Republike.
Želim da vas vratim na ono što je gospođa Vjerica Radeta u svom izlaganju rekla, da nije dobro obrazloženje koje je dobijeno od Vlade. Želim samo da dodam, gospođo Radeta, da ne da nije dobro obrazloženje, nego vi uopšte niste dobili obrazloženje.
Molim vas, pogledajte kako Vlada, već po svom ustaljenom načinu rada, kaže: ''Amandman se ne prihvata''. Onda ne kaže zašto se ne prihvata amandman, nego kaže: ''Propisom Vlade biće određena lica koja imaju pravo na obezbeđenje kao i predsednik Republike...''
Gospodine ministre, vi uopšte niste dali odgovor na ovaj amandman. Pokušali ste nešto ovde za govornicom da obrazložite, ali ovo nije obrazloženje. Jedini vaš odgovor je, kako ovde stoji, da se amandman ne prihvata i tačka.
Želim samo da vas podsetim na dve-tri stvari, što je stav SPS-a i poslaničke grupe SPS, i da budemo jasni u tome. Gospodine ministre, u vezi sa članom 8. zakona, koji govori o obezbeđenju predsednika Republike, želimo da ukažemo na nešto što je normalna i logična stvar i na nešto što nije.
''Predsednika Republike i članove njegovog domaćinstva'' − mislimo preciznije porodičnog domaćinstva, a ne bilo koga, sve moguće ujne, tetke, strine i ostale koji, eto, žive slučajno na farmi, žive slučajno na nekom potezu tamo, ne mislimo da oni treba da imaju obezbeđenje policije, vojske i drugih organa.
Šta hoću da kažem? Predsednik Republike je institucija i on mora da ima najjače moguće obezbeđenje, i policije, i vojske – ne razumem do kraja baš šta znači ovo ''drugih organa'', ali ako su u funkciji obezbeđenja, a naši su, domaći, ne strane obaveštajne službe, onda mi tu nemamo nikakve dileme – treba da ima apsolutno najjače moguće obezbeđenje jer je to institucija u Srbiji.
Kada govorimo o obezbeđenju predsednika Republike, mislimo na instituciju, a ne na Tadića. Za Tadića mislimo da ne treba da bude predsednik Republike uopšte.
Predsednik Republike treba da ima apsolutno obezbeđenje, ali molim vas, vi ovde zakonom o predsedniku Republike utvrđujete pravo predsednika na obezbeđenje u ovakvom obimu, a Vladu ovlašćujete da može za sve ostale da donese, ne obezbeđenje, nego – obezbeđenje isto kao predsednik Republike.
Dakle, niste ovde dali ovlašćenje Vladi da može ponekog da obezbedi, da propiše da ima obezbeđenje, već ste rekli – isto kao predsednik Republike. Znači, i policija i vojska i sve ostalo. Doći ćemo u situaciju da će vojska, u stvari, da nam se bavi samo obezbeđivanjem državnih funkcionera, raznoraznih savetnika itd.
Nije to suština ove odredbe zakona. Suština je da se predsedniku Republike i, logično i normalno, njegovim članovima porodičnog domaćinstva pruži apsolutno obezbeđenje. I to nije za igranje, to su ozbiljna pitanja, ozbiljne stvari.
Vi ste to stavili kao član zakona, što je dobro, ali ste isto tako, što je loše, stavili u stav 2. odredbu da ovlašćujete Vladu da može za koga god proceni da treba da donese propis kojim se obezbeđuje isto obezbeđenje kao predsedniku Republike, dakle, ne obezbeđenje, nego isto kao predsedniku Republike – znači: policija, vojska, itd.
Valjda ste imali prilike, gospodine ministre, da se uverite da smo stvarno ušli u suštinu stvari i da se bukvalno na svakom detalju zadržavamo samo sa jednim ciljem – da vas uverimo da je potrebno doneti zakon o predsedniku Republike, da ovako predložen zakon nije dobar i da ga je potrebno mnogo popravljati da bi bio smislen i da bi mogao da izvrši svoju funkciju.
Dakle, ja vas još jednom molim – imaćete kasnije amandman gospodina Rajka Baralića koji govori samo o brisanju stava 2 – niste precizno naveli šta je suština tog stava 2. člana 8. zakona.
Ovako, može da se protumači da smo zakonom odredili da predsednik Republike ima obezbeđenje, a, evo, ovlašćujemo Vladu da, za koga god proceni, ima isti nivo obezbeđenja kao predsednik Republike.
Ne može niko u državi da ima isti nivo obezbeđenja kao što ima predsednik Republike. To je suština.