Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milisav Petronijević

Milisav Petronijević

Socijaldemokratska partija Srbije

Govori

Hvala lepo, gospodine Mrkonjiću.
Bilo bi vrlo interesantno da gospodin ministar Milan Marković prisustvuje ovde, da stvarno pokaže na koji način može da obrazloži ovo što je predložila Vlada, odnosno na koji način može da obrazloži odbijanje amandmana.
Ako mi sad ovde počnemo da pričamo - uložili smo amandman na član 6, kojim se menja član 18, tako da u dosadašnjem stavu 3, koji postaje stav 4, reči: ''počinje da'' - brišu se, niko ne bi imao pojma ni šta je to, ni o čemu se radi. Ja ću ipak iskoristiti ovo vreme da javnosti malo
detaljnije objasnim o čemu se radi.
Član 18. Zakona o Vladi nosi naslov - Nepoverenje Vladi, nepoverenje predsedniku Vlade i reguliše postupak za izglasavanje nepoverenja Vladi.
Naravno, mislim da je javnost već shvatila da se najveći deo ovog zakona koji je Vlada predložila odnosi na ovlašćenje Vlade kada joj prestane mandat. Jednostavno, Vlada vidi da će brzo da joj prestane mandat, pa hoće sebi da obezbedi što bolju poziciju kada joj prestane mandat.
Mogućnost da se izglasa nepoverenje Vladi je jedan od veoma važnih i veoma ozbiljnih oblika parlamentarne kontrole Vlade i uvek potiče od narodnih poslanika. Ustav je veoma precizno regulisan u članu 130. - glasanje o nepoverenju Vladi ili članu Vlade.
Glasanje o nepoverenju Vladi ili pojedinom članu Vlade može zatražiti najmanje 60 narodnih poslanika. Stav 2. - predlog za glasanje o nepoverenju Vladi ili pojedinom članu Vlade Narodna skupština razmatra na prvoj narednoj sednici - molim vas da obratite pažnju, Ustav kaže precizno - razmatra na prvoj narednoj sednici, a najranije pet dana od podnošenja predloga. Pa, kaže Ustav - nakon okončanja rasprave, pristupa se glasanje o predlogu.
Dakle, vrlo precizno, Ustav definiše postupak o predlogu za glasanje o nepoverenju Vladi. Da ne čitam dalje, jer je suština mog izlaganja vezana upravo za stav 2.
Stvarno vas molim, gospodine ministre, da mi objasnite koji je razlog da se uz ovako precizno definisanje u članu 130 Ustava uvode nove reči, a one su – ''počinje da se razmatra''. Drugim rečima, Vlada kaže u Predlogu svog zakona - predlog narodnih poslanika počinje da se razmatra, dakle, ne - razmatra se, na prvoj narednoj sednici Narodne skupštine, najranije po isteku pet dana od podnošenja predloga.
Šta to znači, gospodine ministre - počinje da se razmatra? Da li to znači da posle toga ima i - trajanje itd? Zašto niste prepisali odredbu Ustava, u kojoj se veoma jasno kaže - razmatra se na prvoj narednoj sednici; posle okončane rasprave, glasa se o predlogu? Ovako, očekujemo da bude izmenjen i sledeći član Zakona, pa će, umesto kada predsednik Vlade podnese ostavku, a ona bude konstatovana na prvoj narednoj sednici, dobiti predlog od Vlade da će, kada predsednik Vlade podnese ostavku, ona početi da se konstatuje na prvoj narednoj sednici.
Možda je u pitanju samo jedna reč, ali, gospodine ministre, imajući u vidu kakve zakone Vlada predlaže, imajući u vidu da ima mnogo nejasnih odredaba, koje se mogu tumačiti na različite načine, stvarno se pitamo šta je motiv, šta je razlog da Vlada potpuno izbegne jednu veoma preciznu formulaciju koja je data u Ustavu Srbije. Samo da je prepiše, i ništa više. Znajući kako je ova vlada nastala i sa koliko problema, kako i sa koliko problema funkcioniše, kako i sa koliko problema pokušava da odbrani, evo, i danas, nešto što će u javnosti teško moći da se odbrani, jednostavno, počinjemo da sumnjamo, gospodine ministre, pitamo se, šta Vlada želi s ovom ubačenom rečenicom - "počinje da", osim da i za to pripremi neki marifetluk, iza čega će nešto da se muljari itd.
Neću dalje govoriti o ovom amandmanu. Pošto imam 15 minuta, veoma me interesuje odgovor na pitanje i obrazloženje gospodina ministra, zbog čega jedna precizna formulacija u Ustavu nije samo prepisana, nego je, bukvalno, gospodine ministre, ubacivanjem reči "počinje da", iskarikirana. Hvala lepo.
Ne sporim da je Vlada htela da kaže kada Vladi nije izglasano poverenje. Sporim nešto drugo, a to je da je
Vlada ponudila naslov - član Zakona koji govori o poverenju, o glasanju o poverenju, isto, jedno vrlo ozbiljno pitanje, a nije rekla nijednom rečenicom kada je izglasano to nepoverenje.
Nije u pitanju samo igra reči. Evo zašto. Za razliku od pitanja nepoverenja koje poslanici pokreću, naravno, uvek ga pokreće opozicija, traži da se izglasa nepoverenje Vladi, Vlada ima pravo da zatraži od Skupštine, zbog nekih važnih pitanja, nekih događaja, evo, recimo, sada, o pitanju vođenja politike prema Kosovu ili nekim drugim pitanjima, da Skupština glasa o poverenju Vladi.
Šta to znači? To znači da Vlada traži da 126 poslanika digne ruku za nju, kao što i opozicioni poslanici, kada traže da se glasa o nepoverenju, moraju da obezbede 126 ruku. Tada je Vladi izglasano nepoverenje.
Ovde je važno, kod ovog člana, da Vlada bude ta, da se to u prvi plan stavi, koja će da obezbedi sebi 126 glasova da bi joj bilo izglasano poverenje.
Opet jedno pitanje - zašto nije prepisana konkretna odredba Ustava, koja vrlo jasno kaže - Narodna skupština je prihvatila predlog za izglasavanje nepoverenja Vladi ako je za njega glasalo više od polovine od svih narodnih poslanika.
Dakle, Ustav je vrlo precizno rekao - 126 ruku i Vladi je izglasano nepoverenje.
Vlada ima član Zakona koji govori o glasanju o poverenju i uopšte ne navodi kada joj je izglasano to poverenje. Mislim da ne stoji obrazloženje kakvo je ponuđeno od strane Vlade, eto, kada se ne izglasa poverenje, u tom slučaju pada Vlada. To uopšte nije sporno i to se ne dovodi u pitanje. To je i Ustav precizirao. Ako se Vladi izglasa nepoverenje, pada Vlada. Ako Vlada, s druge strane, kada ona traži da se glasa o poverenju, ne dobije tih 126 glasova, opet pada. To je Ustav definisao.
Nije u redu obrazloženje da - s obzirom na to da Vladi prestaje mandat ako joj se ne izglasa poverenje, mi to moramo da regulišemo.
Zar je stvarno teško zaključiti iz rečenice - Vladi je izglasano poverenje ako je za njega glasalo više od polovine od svih narodnih poslanika, zar se, stvarno, iz ovoga ne zna šta se dešava ako nije dobila 126 glasova, ili 126 dignutih ruku.
Suština ovog amandmana je jasna, čak je u prethodnom zakonu to stajalo, ali opet ste, izgleda, zakomplikovali stvar da biste je učinili nejasnijom, da biste posle opet otvarali priče o tome šta to znači, koliko njih treba da glasa da Vlada ne bi dobila poverenje itd. Bez potrebe se otvaraju mnoga pitanja.
Da zaključim, vrlo jasno u Ustavu piše, vrlo je jasno stajalo u prethodnoj odredbi, odnosno u Zakonu koji se menja: ''Vladi je izglasano poverenje većinom glasova od ukupnog broja narodnih poslanika''. Vlada je to precrtala, a naslov toga je - poverenje Vladi. Tu je, dakle, suština, da se stavi do znanja da je Vlada ta koja mora da obezbedi 126 glasova za i stoga ne treba nikakva nauka ako nije dobila 126 glasova, primenjuje se odredba Ustava; može i u Zakonu da stoji da će, jednostavno, prestati mandat Vladi.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, veoma nedostaje ovde ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu, gospodin Milan Marković, iz samo jednog razloga. Kada bi čuo ovaj amandman, siguran sam da bi ga u ime Vlade prihvatio.
Naime, ovo je jedan od četiri amandmana koji su potpuno istovetni u predlogu, samo što se odnose na različite članove. Mislim da ipak nije dobro, nije prihvatljivo, nekorektno je što predstavnik Vlade nije prisutan na ovoj sednici, jer, da je prisutan, sigurno bismo uštedeli bar 15, 20 minuta, samim tim što bi on u startu rekao da prihvata amandman. Ipak, moram da kažem o čemu se radi. Ako je negde u blizini, poručite mu neka dođe. Što pre dođe i prihvati, prekidam razgovor, stvarno, nikakav razlog nemam.
Mi smo danas govorili o delu Zakona koji se odnosi na izglasavanje nepoverenja Vladi i svim detaljima koji su vezani za to, pa zatim o delu koji govori o izglasavanju poverenja Vladi. Dakle, sve u svemu, gro u ovom zakonu je kako Vlada da postupa kada joj prestane mandat; očigledno sluti da će brzo da joj prestane mandat, pa da se što bolje pripremi za tako nešto.
Tada smo upozorili da je Ustav preciznije formulisao kada se razmatra predlog za izglasavanje nepoverenja Vladi, kada se razmatra predlog Vlade za izglasavanje poverenja Vladi, a sada je u pitanju nepoverenje ministru, dakle, potpuno istovetna priča.
Pogledajte šta Ustav kaže - predsednik Vlade može predložiti Narodnoj skupštini razrešenje pojedinog člana Vlade. To je Vlada u svom predlogu zakona ostavila. Zatim, član 133. Ustava kaže, pogledajte koliko konkretno i jasno - Narodna skupština razmatra i glasa o predlogu za razrešenje člana Vlade na prvoj narednoj sednici. Vrlo jednostavno, kratko i jasno, razmatra i glasa. Vlada je to prevela na sledeći način - predlog za izglasavanje nepoverenja ministru počinje da se razmatra u istom roku kao i predlog za izglasavanje nepoverenja Vladi.
Šta je opet suvišno? Opet je suvišno ono - počinje da razmatra. Znači da iza toga sledi - možda napravim pauzu, pa će, možda, nastaviti da razmatra, pa će biti i drugi deo razmatranja itd. O tome smo pričali dosta danas i stvarno nemam nameru da ponavljam, pogotovo što ministar ovde nije prisutan.
Molim vas, gospodine predsedniče, pozovite ga ili neka nam telefonom javi, da skratimo priču. Ako je prihvatio sve one amandmane danas, koji su slični, ne vidim nikakvog razloga da ne prihvati i ovaj.
Dakle, formulacija treba da glasi - predlog za izglasavanje nepoverenja ministru razmatra se u istom roku kao i predlog za izglasavanje nepoverenja Vladi. Ništa čudno, ništa ne boli, ništa ne košta, a toliko konkretno i jasno.
Molim, gospodine predsedniče Skupštine, da čujem šta Vlada, odnosno predstavnik Vlade misli o ovom amandmanu.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, Vlada je predložila izmene i dopune Zakona o Vladi sa ciljem da se usaglasi s Ustavom. Kada je to podnosila, bilo je to, pre svega, da se popuni vreme, imajući u vidu da nije bilo, a ni danas nema ključnih zakona koji su potrebni da se donesu u skladu sa Ustavnim zakonom.
Vlada je u svom predlogu predvidela član 2, kojim je dužna da obustavi od izvršenja opšti akt opštine, grada i grada Beograda za koji smatra da nije saglasan Ustavu ili zakonu, rešenjem koje stupa na snagu kada se objavi u ''Službenom glasniku Republike Srbije''. ''Rešenje o obustavi od izvršenja prestaje da važi ako Vlada u roku od pet dana od objavljivanja rešenja ne pokrene postupak za ocenu ustavnosti i zakonitosti opšteg akta.''
Mi smo predložili amandman koji glasi da je Vlada dužna da obustavi od izvršenja opšti akt opštine, grada i grada Beograda za koji smatra da nije saglasan Ustavu ili zakonu, pa smo dodali, amandmanom: ''kao i da odmah, a najkasnije u roku od pet dana, pokrene postupak za ocenu ustavnosti i zakonitosti opšteg akta''. Zašto?
Ako posmatramo član 192. Ustava, on precizira dve obaveze Vlade, jednu - da je dužna da obustavi od izvršenja opšti akt opštine za koji smatra da nije saglasan Ustavu ili zakonu, i drugu - da u roku od pet dana pokrene postupak za ocenjivanje njegove ustavnosti ili zakonitosti. Vlada je u Predlogu ovog zakona uzela samo prvu obavezu, drugu nije stavila u Predlog zakona. Zato mi tražimo da stavi i drugu.
Šta to znači? Vlada je dužna da obustavi opšti akt, ali je dužna i da pokrene postupak pred Ustavnim sudom. To je ono čega nema u Predlogu zakona. U Predlogu zakona, u stavu 2, stoji da će rešenje o obustavi od izvršenja prestati da važi ako Vlada u roku od pet dana ne pokrene postupak, ali to ne znači da je Vlada obavezna da pokrene postupak, nego, ako pokrene postupak. Ako ne pokrene postupak, prestaće rešenje da važi. Nestaje njena obaveza.
Koliko god je dužna da brine o tome da opšti akti budu u skladu sa Ustavom i zakonom, isto toliko je dužna, a tako piše i u članu 192. Ustava, da pokrene postupak za ocenjivanje njegove ustavnosti i zakonitosti. Vlada odgovara, prilikom razmatranja predloga amandmana, da je izričito sadržano u stavu 2. člana 2. Predloga da rešenje prestaje da važi ako u roku od pet dana ne pokrene postupak.
Ponavljam, tačno je da rešenje prestaje da važi ako u roku od pet dana ne pokrene postupak, ali to ne znači da je Vlada dužna da pokrene postupak, nego - ako ne pokrene postupak. Mi insistiramo da je Vlada dužna da pokrene postupak. Zašto ovako precizno insistiranje?
Prvo, mislimo da poboljšava tekst, ništa ne remeti, ništa ne smeta Vladi, a veoma precizno definiše. Ovo je iz razloga što imamo iskustva da kada nešto nije precizno definisano, Vlada tumači zakon onako kako joj odgovara, tumači Ustav onako kako joj odgovara. Najbolji primer je, već je kraj oktobra, a mi još u Srbiji nemamo Ustavni sud, nemamo zakon o Ustavnom sudu, nemamo zakon o postupku pred Ustavnim sudom, o ustavnoj žalbi i tako dalje.
Evo, kraj je oktobra, mi još nemamo zakon o predsedniku Republike, o spoljnim poslovima, o bezbednosti, o Vojsci, o odbrani, o teritorijalnoj organizaciji Srbije, o lokalnoj samoupravi, o lokalnim izborima, o glavnom gradu - Beogradu, da ne pričam o zakonima koji regulišu materiju sudstva i tužilaštva.
Šta je posledica toga? Posledica toga je da imamo nekoliko velikih gradova u Srbiji koji, u stvari, imaju vlast koja nije u skladu sa zakonom.
Pominjali smo ovih dana u Skupštini Srbije da je deset opština u Srbiji pod privremenim merama. To znači - van Ustava, van zakona, van toga da građani budu ti koji će da odrede ko će im biti vlast. Pet opština je od 2006. godine.
Evo, sada im se pridružuje i Grad Beograd. Svi su svedoci da već 15 dana upozoravamo u Skupštini Srbije na nezakonito, neposlovničko ponašanje u Skupštini grada, prilikom izbora predsednika Skupštine grada i zamenika predsednika Skupštine grada. Vlada, odnosno nadležno ministarstvo ćuti, iako je nadležno ministarstvo obavezno da, u skladu sa članom 111. Zakona o lokalnoj samoupravi, sagleda stanje, upozori Skupštinu grada da ponovi postupak, ako to ne učini u roku od mesec dana, da poništi odluke.
Šta se događa? Još uvek nema odgovora, zato što Vlada, nadležna ministarstva tumače zakone na svoj način. Kada smo upozoravali kod onih opština, a velike opštine su u pitanju, Užice, Leskovac, Valjevo, da ne nabrajam dalje, da nije dobro da imaju privremene organe, da treba raspisati izbore, onda su rekli iz Vlade da će izbori biti raspisani po Ustavnom zakonu. Istovremeno, svedoci smo ovih dana da se vode pregovori u vladajućoj većini, da se čak i ona menja i da se produži taj rok.
Slična je priča sa Skupštinom grada Beograda, gde je na nezakonit, neposlovnički utvrđen način Odbor za lokalnu samoupravu zatražio od Ministarstva da preduzme mere u skladu sa članom 111. Zakona o lokalnoj samoupravi. Izmišljena je funkcija zamenika v.d. gradonačelnika, koje nema u Zakonu o lokalnoj samoupravi, da ne nabrajam dalje.
Sve su to razlozi, primeri koje sam naveo, koji potvrđuju ispravnost ovog amandmana, odnosno zahtev da se u članu 2. Predloga izmena i dopuna Zakona o Vladi mnogo preciznije definiše obaveza Vlade, da ne bi imala toliki prostor da može da tumači zakon kako hoće.
Ponavljam, Ustav obavezuje Vladu dva puta. Jednom - da je dužna da obustavi akt od izvršenja, a drugo - da je dužna da u roku od pet dana pokrene postupak pred Ustavnim sudom. Na stranu to što, u stvari, nema pred kim ni da pokrene postupak, jer Ustavnog suda nema, što govori o tome da je, očigledno, ovde pobrkan redosled donošenja zakona. Bez obzira na to, onoliko koliko je dužna da obustavlja akt, toliko je dužna i da pokrene postupak pred Ustavnim sudom.
Ako bi ostala ovakva formulacija, tačno je da ako Vlada ne pokrene postupak, rešenje prestaje da važi, ali to ne obavezuje Vladu da pokrene postupak, nego samo kaže - ako ne pokrene postupak. Iz tih razloga, predložili smo amandman kojim se ta odredba dopunjava obavezom i da pokrene postupak pred Ustavnim sudom u roku od pet dana.
Dame i gospodo narodni poslanici, želim samo ukratko da iznesem jasan stav SPS-a da je protiv ovog amandmana, i politički, a očigledno da ni pravno nije u redu.
Formulacija amandmana je da se u tekst zakletve unesu reči: jačanje autonomije Vojvodine i njene zakonodavne, izvršne i delimične sudske vlasti, prava na izvorne prihode i imovinu, te da će se zalagati za ostvarivanje punog subjektiviteta grada Beograda, Negotinske krajine, Šumadije, Raške oblasti, Nišavskog okruga i drugih regija koje budu formirane na teritoriji Republike Srbije i da će štititi prava svih građana Republike Srbije.
To je možda politički stav stranaka koje se za to zalažu. Naš politički stav je suprotan tome.
Još nešto. Nema mogućnosti za ovo ovde - i drugih regija koje budu formirane na teritoriji Republike Srbije. Teritorijalno uređenje Republike Srbije poznaje autonomnu pokrajinu, svaka čast, i lokalnu samoupravu, ne predviđa regione.
Ne daj bože da se Srbija isparceliše na taj način, taman bi se lepo rascepala i izdelila itd. Pogotovu nema mogućnosti da se formiraju nove regije. To je politički stav, u odnosu na politički stav nekoga ko ima takav. Naš stav je potpuno suprotan - nema regionalizacije Srbije, jer bi to vodilo u katastrofalne posledice po Republiku Srbiju.
Pravno nije moguće da ovo bude amandman. Moguće je da ovo bude politički stav na konferenciji za štampu, ili iskazan za ovom govornicom, a amandman mora da ispunjava neke propisane uslove.
Gospođa Vjerica Radeta se pozvala, a i ja se pozivam na član 45. Poslovnika Narodne skupštine. Čudi me kako Zakonodavni odbor, čiji je pravi posao da pogleda zakon, amandman, i da vidi da li je u skladu sa Ustavom i zakonom, to nije uradio. Ne znam da li je u pitanju aljkavost, brzina ili nešto drugo, ali ne bih voleo da to bude odgovor i da je to namerno propušteno da se uradi.
Velika je odgovornost i Zakonodavnog odbora, koji je propustio da se odredi. Ovo nije naivno pitanje, i nije lako pitanje, mi to odbacujemo i ne prihvatamo ovakav amandman.
Hvala.
PREDSEDAVAJUĆI: Zahvaljujem narodnom poslaniku Milisavu Petronijeviću.
Repliku na izlaganje gospodine Petronijevića ima Aleksandar Marton.
Dame i gospodo narodni poslanici, želim u nekoliko reči da iznesem svoj i stav naše poslaničke grupe – SPS-a.
Za ovo što se sada događa i što preti da nam se stavi na glavu kao da mi opstruišemo rad Skupštine, hoću da javnost zna da je to samo posledica. Hoću da javnost zna da su pre 15 dana, 9. oktobra ove godine, javno pozvani Vlada i Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu da reaguju na nezakonito ponašanje, protivposlovničko ponašanje u Skupštini grada Beograda, protiv Statuta, i da ne nabrajam dalje.
Pre 15 dana tražili smo odgovor i stav - odmah. Rekli smo - to što se dogodilo je skandal, izvolite stenogram, izvolite Poslovnik o radu, izvolite Statut, izvolite Zakon. Tražimo hitnu reakciju. Posle sedam dana, održan je Odbor za lokalnu samoupravu. Tada nam je državni sekretar rekao da maltene prvi put čuje za to i da mora da se upozna s tim.
Odbor za lokalnu samoupravu je zaključio i zatražio od Ministarstva da preduzme sve mere, naravno, da sagleda, utvrdi stanje i tako dalje i da preduzme sve mere u skladu sa članom 111. Zakona o lokalnoj samoupravi. To je bio ponedeljak, prošli.
Malopre smo čuli da je ministar zatražio da Skupština grada odgovori šta je to radila 8. oktobra.
Sada pitam - dokle će to tako da traje? Ko, u stvari, obmanjuje javnost? Obmanjuje je Vlada, Ministarstvo, većina, jer su odmah mogli sutradan da ustanu, da izađu i kažu - na temelju Zakona, Ustava, Poslovnika, Statuta, gospodo, vi niste u pravu, to nije tačno, i da nas argumentima ubede u to. Ne bi bilo više polemike.
Naravno, nema argumenata za to. Onda oni idu linijom odugovlačenja. Ovo je sada posledica toga, zato što se nema hrabrosti da se suprotstavi; nema hrabrosti Vlada da izađe, Ministarstvo da izađe s jasnim, preciznim stavom, i da kaže - ljudi, jeste, to što ste uradili nije zakonito, izvolite, ponovite, održite ponovo sednicu, i šta znam šta sve treba da se uradi. Ni to nije urađeno.
Konačno, molim vas, slušajte odgovor, mišljenje Odbora za ustavna pitanja. Kaže da Ustav Republike Srbije kaže - skupština opštine odlučuje o izboru izvršnih organa opštine, a izbor izvršnih organa grada i grada Beograda uređuje se zakonom.
Kojim? Koji treba da bude donet. Kada? To niko ne zna. Ni oni ne znaju kada će biti donet. S druge strane, Zakon o lokalnoj samoupravi vrlo precizno kaže - izbori se raspisuju u roku od 15 dana, osim ako je ostalo manje od šest meseci do kraja mandata. Mandat ističe u septembru iduće godine, a nama se stalno prevodi priča kako će, eto, po Ustavnom zakonu, koji, uzgred rečeno, već ne poštuju, biti raspisani. Kada - ne znaju ni oni da kažu.
Još jedna rečenica, završiću time. Slušajte, molim vas, obrazloženje Ustavnog odbora.
Kaže - imajući u vidu navedene odredbe Ustava i Ustavnog zakona i tako dalje, kao i odredbu Statuta grada Beograda kojim se predviđa sprovođenje istovremenih izbora za odbornike i gradonačelnika Beograda, te da je do izbora odbornika za Skupštinu grada Beograda ostalo manje od šest meseci, nisu se stekli uslovi.
Da li je moguće da je ovo Ustavni odbor pisao? Da li to znači da se dogodilo da mandat prestane pre isteka mandata u celini, da mora da se čeka tri godine kada istekne mandat, da bi istovremeno bili izbori? Takvo ponašanje Vlade, Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu, koji misle da smo mi, valjda, maloletni, ne razumemo.
Neću se više javljati po Poslovniku, jer smo dovoljno, danima, upozoravali da se krši i Zakon, i Ustav, i Poslovnik, i hoćemo da učestvujemo dalje u raspravi, ali je razlog mog javljanja bio da javnosti jasno kažemo - ovo je posledica arogantnog ponašanja Vlade, Ministarstva, nedavanja adekvatnih odgovora na postavljeno pitanje. Tek kada ga budu dali na pravi način, neće biti potrebe za ovim.
Dame i gospodo narodni poslanici, nit manjeg papira, nit većeg problema, sa mogućnošću da bude još veći.
Prvo, dozvolite u nekoliko reči da podsetim šta je u stvari predmet današnje rasprave.
Na današnjoj sednici Narodna skupština treba da potvrdi predloženo autentično tumačenje člana 127. Zakona o visokom obrazovanju, koje je predložio Zakonodavni odbor, ili da ga ne potvrdi.
Šta je suština tog predloga? Suština predloga autentičnog tumačenja, koje je ponudio Zakonodavni odbor, jeste da odredbe člana 127. stav 1. i 2. Zakona o obrazovanju - da lice koje je steklo ili stekne odgovarajući akademski, stručni ili naučni naziv, prema propisima koji su važili do stupanja na snagu ovog zakona, zadržava pravo na njegovo korišćenje u skladu sa propisima prema kojima ih je steklo - treba razumeti tako da se vremensko dejstvo zadržavanja prava na korišćenje stečenog naziva prostire se ne samo na sadašnjost, već i na budućnost. Svrha prava na korišćenje stečenog naziva je u tome da se zaštite pravna sigurnost i stečena prava.
Već dolazimo do prvog pitanja - pravna sigurnost i stečena prava. Siguran sam da je bar velika, ogromna većina na strani toga da se pravna sigurnost i stečena prava ne mogu dovoditi u pitanje.
Drugi stav tog zakona glasi - da lice iz stava 1. ovog člana može, dakle ono, tražiti od visokoškolske ustanove u kojoj je steklo naziv, da mu u postupku i pod uslovima propisanim opštim aktom visokoškolske ustanove, a u skladu s kriterijumima za usklađivanje stečenih naziva koje propisuje Konferencija univerziteta, odnosno Konferencija akademije strukovnih studija, utvrdi da ranije stečeni naziv koji odgovara nekom od naziva iz člana 95. ovog zakona.
Zakonodavni odbor predlaže Narodnoj skupštini i kaže u predlogu autentičnog tumačenja - odredba stava 2. može se isključivo tumačiti u kontekstu ovakvog tumačenja odredbe stava 1. malopre, dakle zaštita pravne sigurnosti i stečenih prava, što znači da mora biti izjednačen status lica koja su stekla ili će steći naziv po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu Zakona o visokom obrazovanju sa statusom lica koja budu stekla nazive koje predviđa ovaj zakon.
Drugim rečima, da lica koja su stekla sedmi jedan stepen stručne spreme, diplomirani pravnik, diplomirani inženjer itd, izjednačena su sa licima koja steknu naziv master.
Šta je na ovoj skupštini? Na ovoj skupštini je da ovaj predlog Zakonodavnog odbora potvrdi ili da odbije. Samo želim u narednom delu mog izlaganja upozorim Skupštinu na posledice i ako potvrdi, i na posledice ako odbije.
Kada je u pitanju autentično tumačenje, to su mogućnosti koje nam po Poslovniku daje član 158. Sada želim da otvorim drugo pitanje. Da li će ovo autentično tumačenje, ponavljam nije sporno da se pravna sigurnost i stečena prava moraju zaštititi, rešiti problem? Bojim da će on dati jedan odgovor, a otvoriti 50 pitanja.
Zakonodavni odbor je ovo posmatrao iz pravnog ugla, to njemu i pripada, i pravno je ovo jasan odgovor i on nije sporan. Ali, postavljam drugo pitanje. Šta se događa sa reagovanjem od strane prosvetnih i univerzitetskih vlasti? Molim vas, Zakon o visokom obrazovanju je donet 2005. godine. Ima već više od godinu dana kako traje postupak žalbe, kako traju inicijative, protesti studenata itd. Dakle, u igri je već godinu dana ovaj problem.
Pitam, doduše nije tu, da li je to bio dovoljan razlog za ministra prosvete da, shvativši ovaj problem i težinu ovog problema, izađe sa predlogom za izmene i dopune zakona u smislu da pojasni mnoge odredbe, gde su ljudi uočili da se teško sprovode.
Mislim da je suština u tome, jer je Vlada, odnosno Ministarstvo za prosvetu moglo i moralo da izađe sa predlogom za izmenu i dopunu zakona i da precizira sve stvari, pa i ovu stvar, da ne bi izazivala različita tumačenja. Tu je veliki problem. Ne znam da li je od strane univerzitetskih vlasti postojala takva inicijativa, da se ne bi kasnije suočavali sa još većim problemom.
Dakle, problem je otvoren najmanje godinu dana, a ministarstvo nije izašlo odmah sa izmenama u smislu rešavanja ovih otvorenih pitanja. Ne samo ovih, ima mnogo otvorenih pitanja u primeni Zakona o visokom obrazovanju.
Mi smo po onom principu potrčali u Bolonju i sapleli se već na prvom koraku. Jedino što znamo, to hoćemo Bolonjsku deklaraciju, hoćemo u Evropu itd, a sada šta će to usput da nam se događa, to ćemo videti kada se usput bude događalo.
Ima, recimo, razloga i potrebe da se sagleda kvalitet visokog obrazovanja, da se sagleda delovanje Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje, Komisije za akreditaciju i kvalitet. Sećate se onih silnih priča i rasprava, velikih očekivanja od jedne stručne, nezavisne i da ne nabrajam dalje, jer su to jako popularni izrazi kada se nešto obrazlaže, Komisije za akreditaciju. Istovremeno, setite se samo letos koliko je bilo primedbi na rad tih komisija.
Šta mi imamo tu kao problem? Imamo problem, svi se slažemo u tom delu, ali kada dođe do akreditacije mog fakulteta, onda nastaje problem, onda već više nije to to. Pre verujem da će univerzitet izaći sa predlogom za izmenu i dopunu zakona da umanji ovaj deo koji se odnosi na akreditaciju, nego što će izaći sa inicijativom da raspravlja ova pitanja izjednačavanja naziva i zvanja. To su sve veoma važna pitanja za sprovođenje ovog zakona.
Zatim, studije, studijski program, vrste i nivoi studija. Mi sad ovde polemišemo sa čim će da se uporedi diplomirani pravnik, sa čim da ga izjednačimo, a tamo recimo imamo precizno dva nivoa studija, imamo osnovne, imamo diplomske. Sa osnovnim verovatno nije logično, sa diplomskim očigledno smo se sapleli na prvom koraku.
Zatim obim studija; pogledajte član 29. Zakona o visokom obrazovanju. To je još jedan od razloga i argumenata na koji ljudi s pravom upozoravaju.
Ako sam, a inače nisam, diplomirani pravnik izjednačen sa svim o čemu danas ovde pričamo, ipak ne mogu na doktorske studije, osim ako nisam započeo taj ciklus po starom, onda već nisam izjednačen. Naravno da i tu postoje rešenja, ali svako gleda u tome svoj interes.
Jedino i najviše su oštećeni studenti i oni jedini sa pravom reaguju - ljudi, dajte nam jasna pravila studiranja, jasne propise, gde neće biti nikakvih dilema.
Zatim, recimo, samo kada su u pitanju studije za master, fakultete nije mnogo ovo brinulo. Organizovane su studije za master. Naravno, plati dve, tri, četiri, pet hiljada evra, i to po programu koji bi trebalo da bude tek onda kada stigne ova prva generacija, a ona će stići za nekih ne znam tri-četiri godine. Po tom programu oni organizuju nastavu za one koji su završili nekada po nekom drugom programu.
Naravno, iskoristili su to pravo i tu priliku, i mislim da su studenti u pravu, dok se ne reguliše precizno taj deo, ne mogu samo fakulteti da uzimaju pare od studenata, a da se ne zna šta daju tu. Najmanje što može da se uradi jeste da se studentima vrate pare.
Kako se primenjuje zakon u oblasti finansiranja fakulteta. Zakon je vrlo precizno rekao u članu 58. i obavezao državu šta sve mora da obezbedi jednom fakultetu, sredstva koja obezbeđuje država, osnivač. U članu 59. samo ću dve stavke da navedem, materijalne troškove, tekuće i investiciono održavanje, plate zaposlenih u skladu sa Zakonom o kolektivnom ugovoru itd. Iza toga imate u članu 61. školarine, ljudi, studenti, prvo što pitaju, šta to plaćamo, kome to plaćamo i šta dobijamo za to što plaćamo.
Tada nije prošao, kada je bila rasprava o Zakonu o visokom obrazovanju, jedan amandman gde je traženo da se utvrde kriterijumi i da se utvrdi neka granica. Mi treba da se ozbiljno zapitamo, i mi postavljamo pitanje, mi smo sigurni da je tako, a tražimo odgovor od države kako da to zaustavi.
Danas u Srbiji u vreme kada su enormno velike socijalne razlike, kada je veliko raslojavanje stanovništvo, sa ogromnim brojem siromašnih, danas sve više školovanje na fakultetima postaje privilegija bogatih. Socijalistička partija Srbije je protiv toga. Smatra da niko ne može da bude uskraćen da studira samo zato što nema pare.
Osnovni kriterijum mora da bude znanje, sposobnost itd. Ako neko raspolaže znanjem, a nema pare, država to mora da razreši kada su državni fakulteti u pitanju i da jednostavno omogući svakom, bez obzira na njegovo materijalno stanje, da može da se školuje. U suprotnom sve više idemo ka tome, a već je jasno, ići na fakultet je privilegija bogatih.
Sve se plaća. Na fakultetu traže da platite 1.000 dinara što će da vam upiše ocenu i izda potvrdu. Imamo najnoviji primer na Pravnom fakultetu za deset, čini mi se upisanih, 10.000. Traže da se plati ono što je isfotokopirano, bez prava da iskopiraš negde i sve to ide na štetu studenata. U celoj ovoj stvari jedino su oni u pravu i oni zaslužuju da se ovakav odgovor da kakav je dat.
Vratiću se konkretno na ovo. Ponavljam, odgovor je dat s pravne strane i on je OK. Ali, obrazovne institucije su stajale sa strane i koristile taj zakon onoliko koliko im je to odgovaralo. U jednom i drugom slučaju trošak plaćaju studenti.
Ima recimo ovde i dilema da li treba izjednačavati diplomirani sa sadašnjim novim nazivom diplomirani master.
Sigurno je greška i u tome što jednostavno taj detalj, a ako tada nije, nije razrađen kasnije, a ponavljam imali smo godinu dana da Ministarstvo izađe sa predlogom izmena i dopuna Zakona da reši te probleme.
Sada kada je pogledam ovako, ako član 127. kaže - da ima pravo da dobije odgovarajući naziv, po nomenklaturi iz člana 95, Nacionalni savet za visoko obrazovanje, na predlog te iste Konferencije univerziteta, 30. marta 2007. godine utvrdio je liste stručnih akademskih naučnih naziva, sa naznakom zvanja odgovarajućeg stepena studija.
Sada pitam, uzmimo pravne nauke, stoji ovde i kaže – akademske studije osnovne, pravnik, skraćenica je prav. Diplomske, diplomirani pravnik-master, skraćenica dipl. prav. Diplomatske specijalističke, diplomirani pravnik-specijalista, skraćenica dipl. prav-spec.
Sada vas pitam, ako je zakonom omogućio da dobije odgovarajući naziv, koji je onda odgovarajući naziv ovde. Ovde ima samo tri: pravnik, to je prvi stepen, pretpostavljam da nije, i ima diplomirani pravnik master i diplomirani pravnik specijalista, pretpostavljam specijalista za neke oblasti. Ono što pitam Zakonodavni odbor, da li ovo tumačenje člana 127. Zakona suspenduje mogućnost da Konferencijom univerziteta utvrdi kriterijume koji će važiti za sve ili ne. Da li je automatsko ili dalje postoji mogućnost da se prave i da se utvrđuju ti kriterijumi. To je jedno od značajnih pitanja koja su ovde bitna.
Inače, ako diplomirani pravnik je završio po jednom programu, pa iza toga posle 10 godina se program promenio i više nije isti, on je i dalje ostao diplomirani pravnik i tu su ljudi u pravu kada kažu mora se zaštititi ta pravna sigurnost i ta stečena prava.
Sada ovaj sistem u koji smo ušli se razlikuje. Mi sada imamo situaciju da diplomirani pravnik može da se pita, gde sam sada ja ovde u ovoj celoj stvari.
Neko je izneo jednu ideju o kojoj bi moglo da se razmišlja, ako se ovo izjednači sa diplomirani pravnik-master, omogućuje diplomiranom pravniku da ide na doktorske studije, ali ne verujem da sprečava univerzitet odnosno fakultete da kažu, jeste kada smo mi izračunali koliko otprilike bodova nosi to što si doneo sa onim koliko treba, to znači 300, i nema druge mogućnosti. U toku doktorskih studija, ti treba da dopolažeš još 20 bodova, 15, 28 itd.
Dakle, ima rešenja, jednostavno nisu se udubili oni koji je trebalo takvo rešenje da nađu kako da predlože Skupštini da pojasni te stvari, da ne bude nikakvih dilema, već jednostavno svak je u svemu tome gledao šta je njegov interes. Fakultetu da organizujem master studije, nije važno po kom programu, daj dve hiljade evra, tri hiljade itd. Ljudi, ne znajući šta će, hajde, plati pa idi i slično tome.
Vraćam se na početak, odgovornost je na Ministarstvu prosvete, ono je moralo da sagledava sprovođenje ovog zakona, stanje u ovoj oblasti i kada se suočilo sa tim problemom, da izađe sa predlogom izmene i dopuna da se sve te nedoumice otklone.
Ovako, bojim se da Zakonodavni odbor nije imao kud i nema šta drugo da kaže, pravno gledano, ali ostaje pitanje za ministra i univerzitetske vlasti zašto oni nisu na vreme upozorili.
A dosta je tu već bilo priče, dosta je bilo razgovora o tome, ljudi su upozoravali, da sada ne oduzimam vreme kakve će sve posledice i ovo imati. Neko je čak rekao možda je ovo najmanje loše rešenje od svih onih loših.
Završiću priču, odgovornost za ovo je Ministarstvo prosvete, onoga ko mora da brine kako to funkcioniše i ko je dužan da izađe sa predlozima zakona kako to da se popravi.
Nije dozvoljeno, kao što je to već uradio, da dogovorom, čak ne i uredbom, promeni jednu odredbu člana Zakona o visokom obrazovanju, vi se svi sećate to je skoro bilo u štampi, a ne ovde gde se zakoni i donose. Hvala vam lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, pozivam se na član 226. Pre toga, da su svi oni koji je trebalo da reaguju reagovali kada smo upozoravali na ovo pitanje, prošlog utorka, očigledno danas ne bismo ovoliko vremena potrošili na to. Pitanje jeste postavljeno u utorak i samo želim da ponovim. Tražim obaveštenje od predsednika Narodne skupštine da li je raspisao izbore za gradonačelnika Beograda. Ako nije, kada će da ih raspiše?
Prošli put, u utorak, upozorili smo da se u ponedeljak u Skupštini grada dogodio skandal, odbornici SPS i odbornici SRS su upozoravali na samoj sednici na protivposlovničko i protivzakonito ponašanje. Silom argumenata ubeđivali smo tada većinu u Skupštini grada. Većina u Skupštini grada je argumentom sile jednostavno donela odluke koje su protiv Poslovnika i protiv zakona. Nema nikakvih mogućnosti da se političkim dogovorom uspostavi vlast u gradu, već izborima.
Iz tih razloga, mi smo upozorili, Beograd je ogroman grad, Beograd raspolaže sa oko milijardu evra i naravno da je velika bitka ko će da raspolaže tim parama. Naravno, još je veća potreba da Beograđani saznaju šta se događa sa tim parama. Zbog toga tražim obaveštenje od predsednika Narodne skupštine da li je raspisao izbore. Ako nije, kada će?
Tražim da Vlada da svoj sud. Ona je dužna, čak u proceduri i u izmenama Zakona o Vladi, da se brine o ustavnosti i o zakonitosti rada lokalne samouprave. Neka kaže šta ona misli o tome. Inače, to ponašanje Vlade, da prećutkuje, dovelo je dotle da je u Srbiji neustavno stanje, da je u deset opština u Srbiji već godinu dana vanredno stanje, privremena uprava. Stalno se priča, evo sada i u gradu, biće izbori.
Istovremeno, ovih dana slušamo o mogućnosti promene Ustavnog zakona, na osnovu čega bi došlo do pomeranja izbora. Dokle će onda to tako da traje?
Konačno, tražim obaveštenje od predsednika Odbora za lokalnu samoupravu, s obzirom na to da Odbor, u skladu sa članom 40. Poslovnika, ima pravo, a to je na prošloj sednici obećano, kada će da sazove Odbor za lokalnu samoupravu i da skupštinski odbor da svoju ocenu o tome.
Dakle, sve ovo što je govorio gospodin Dragan Todorović o tome šta se događalo u Skupštini grada Beograda, da ne ponavljam, sve je to tačno. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, samo jedan kratak komentar pre nego što postavim pitanje, a pozivam se na član 226, da ne trošim vreme na citiranje.
Mislim da je razlog za bujicu ovih događanja u Skupštini poslednjih dana upravo u tome što Skupština radi i ide drumom, a život šumom.
Prema tome, imajući u vidu kakvi se zakoni nalaze na dnevnom redu Skupštine, da ključnih zakona još uvek nema u proceduri i da za to vreme izuzetno teška socijalna situacija, od dece do penzionera, izlazi na površinu, velike zloupotrebe u privatizaciji, otimanje imovine itd, logično je, a uz to, Skupština, pored zakonodavne, ima i kontrolnu funkciju, logično je da se ova pitanja postavljaju.
Tražim sledeće obaveštenje. Svedoci smo ovih dana da radnici često dolaze u Narodnu skupštinu, oni i treba tu da dođu, to je njihova Narodna skupština – juče "Magnohrom", gde se radnici bore da prežive, mali akcionari "Centromarketa", koji upozoravaju državu da je "Centromarket" opljačkan, da je privatizovan za izuzetno male pare, upozoravaju i tužilaštvo da ne vrši svoju funkciju, radnici RK "Beograd" koji, nažalost, od države čuvaju ogromnu imovinu, pored svojih prava.
Evo još jednog primera gde državni organi najnovijim odlukama Šećeranu Beograd guraju iz redovne privatizacije u stečaj, a sve radi kupovine velike imovine ovog preduzeća u bescenje.
Agencija za privatizaciju je 2006. godine donela zaključak o prekidu postupka privatizacije, jer nisu postojali organi upravljanja u preduzeću, koji su neophodni za vođenje i usvajanje privatizacionih dokumenata.
S obzirom na to da je restrukturiranje počelo 2002. godine, nije bilo moguće sprovesti to zbog nepostojanja organa, ali zato Vlada i resorno ministarstvo formiraju odbor u Šećerani Beograd juna 2006. godine, a vršioca direktora postavljaju februara meseca 2007. godine. Za samo par meseci ti organi su uspeli da formulišu potrebnu privatizacionu dokumentaciju i spremili su preduzeće za privatizaciju. U međuvremenu, Vlada menja svoju odluku i nameru u vezi sa ovim preduzećem, predviđajući stečaj za ovu kuću.
Dakle, samo od marta do jula meseca.
Zbog čega je to interesantno pitanje? Iz prostog razloga što je očigledno opet neko od tajkuna bacio oko na 10 hektara zemljišta na najatraktivnijoj lokaciji, na Čukarici, u Beogradu i 110 hektara u Padinskoj skeli.
Iz tih razloga guraju ovo preduzeće u stečaj da bi deo ove imovine neko dobio badava. Zbog toga tražim obaveštenje od Vlade, a imajući u vidu da su ugroženi i imovina i prava radnika, zbog čega to Vlada radi i zašto ne pruži šansu ovom preduzeću i novoizabranim organima uprave da sprovedu regularan postupak privatizacije. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, pozivam se na članove 225. i 226. Nedostaje mi predsednik Skupštine. Pitanje upućujem i tražim obaveštenje od njega, ali gospodine Albijaniću imajući u vidu da vi predsedavate molim da mu ovo pitanje prenesete, odnosno tražim sledeće obaveštenje: da li će i kada će predsednik Narodne skupštine, koji je po zakonu inače dužan, da raspiše izbore za gradonačelnika u Beogradu?
Podsećam, zakon obavezuje predsednika Narodne skupštine da izbore raspiše u roku od 15 dana, osim ako je manje od šest meseci do isteka mandata. Podsećam, takođe, da mandat ističe sledeće 2008. godine, u septembru. Dakle, godinu dana ima do kraja mandata. Sve ostalo je protivzakonito razmišljanje vladajuće većine.
Vodi se jedan ogroman grad na osnovu mišljenja ministra. Ministar kaže – biće izbori. Jedni kažu da će biti u decembru, drugi se zalažu za odlaganje u sledeću godinu, ko zna kada. To ne može da bude razlog da se ne primeni zakon, a upozoravam Srbiju da je ovo što se juče dogodilo u Beogradu skandal, i Srbija, pored toga što je u neustavnom stanju već dosta dugo, sada je dovela i Beograd u jedno protivzakonito stanje. Šta se događa?
U Beogradu vršilac dužnosti gradonačelnika je neko ko nema legitimitet gradonačelnika, a iz legitimiteta gradonačelnika očekuje se sve ostalo. Zamišljeno je, u skladu sa zakonom, da predsednik Skupštine vrši dužnost gradonačelnika u tehničkom smislu, da bi se što pre organizovali izbor i dok se ne sprovedu izbori.
Mi smo juče imali jedan skandal u Beogradu, tako da nije omogućeno svima da predlože kandidata za predsednika Skupštine, a sa druge strane imamo situaciju da je Skupština izabrala predsednika Skupštine i zamenika, a istovremeno suspendovala zamenika izborom v.d. zamenika gradonačelnika. Sada zamislite v.d. gradonačelnik, koji je u stvari predsednik Skupštine, on predlaže i Skupština potvrđuje v.d. gradonačelnika ili v.d. zamenika sekretara Skupštine. Postavlja se pitanje šta će sada biti sa ovim sekretarom Skupštine.
To je skandal, a nije ni čudo, svima je jasno, velika je borba za Beograd, jer Beograd raspolaže sa milijardu evra. Znate koliko je to para i koliko godina van svake kontrole.
Iz tih razloga podržavam ovu ideju da Odbor za lokalnu samoupravu hitno razmotri to što se juče dogodilo u Skupštini grada Beograda, a istovremeno i da se predsednik Narodne skupštine izjasni ovde kada će da raspiše te izbore. Sve ostalo je neustavno, nezakonito i vodi u jedan haos.
Evo vam primer mnogo skupština opština, evo juče u Rumi i ko zna gde još, deset opština se drži na ledu, počeće ljudi tučom da rešavaju problem vlasti u opštinama umesto izborima, a to ova vlast u stvari i podstiče.
Dame i gospodo narodni poslanici, prekršen je član 149a. Poslovnika. Pozivam se na član 104, i neću da gubim vreme na koje se sve članove pozivam, ova rasprava koja se sada odvija u Skupštini je posledica.
Uzrok je u nečem drugom. Uzrok je u tome što su spojene babe i žabe, što je spojena rasprava o šest predloga zakona, koji nemaju veze jedni sa drugim. Član 140. Poslovnika kaže da se izuzetno može spojiti rasprava samo u dva slučaja: ako su međusobno uslovljeni zakoni ili ako su njihova rešenja međusobno povezana.
Da ne gubim vreme da pitam nekog kakve veze ima i u čemu su uslovljeni i međusobno povezani Sporazum o socijalnom osiguranju, jeste jedan važan dokument, koji potpisujemo sa Crnom Gorom, granica tromeđa itd. To je uzrok sve ostalo je posledica. Zašto sam se pozvao na član 104.
Pozvao sam se da reagujem na obrazloženje, koje je šef poslaničke grupe DS ovde dao.
Mislim da apsolutno nije tačno i Vlada je predlagač ovog zakona, a član 149a Poslovnika kaže, da se potvrđivanje ratifikacije međunarodnih ugovora na isti način razmatra u Skupštini kao i svi drugi zakoni, osim što je jedinstveni pretres i sada smo čuli takvo obrazloženje, koje je ponižavajuće za poslanike. To je besmisleno i možda Vlada i hoće da obesmisli ovu raspravu i da ne vodimo raspravu ni o čemu, da jednostavno prolazi.
Imamo treću stvar, Vlada ima jedan ponižavajući odnos prema ovoj skupštini.
Gospodin ministar Rasim Ljajić ovde je označen kao predstavnik Vlade i on se nama jasno obratio, hvala mu na korektnosti, i rekao, ja stojim i obrazlažem Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o socijalnom osiguranju sa Crnom Gorom, a ostalo ne. Vlada, u stvari nema ovlašćenog predstavnika za ostale tačke. Sada umesto da se reši to na jedan način, ako ništa drugo da se sazovu šefovi poslaničkih grupa da se nađe neki dogovor, kako iz ovoga da izađemo, mi upadamo i dalje iz greške u grešku.
Ja samo hoću da završim sa onim sa čime sam počeo. Ova rasprava je posledica odgovornosti na poslaničkoj većini, što suprotno Poslovniku formuliše dnevni red i odgovornosti na Vladi, koja nepoštovanjem Skupštine ne odnosi se na način kakav je potreban. Hvala vam lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, na početku ove načelne rasprave o predlogu pet zakona, izgubiću vreme ako ih samo nabrojim, koliko je ovde na dnevnom redu, pošto je šesti povučen iz procedure.
Ja sam svoj stav rekao, da je već u startu počelo loše iz prostog razloga što je poslanička većina zloupotrebom saznanja da ima 126 i više poslanika spojila nespojive tačke dnevnog reda.
Sada treba pričati i o Sporazumu o socijalnom osiguranju i o Konvenciji o korupciji, o državnim granicama itd. Opredeljujući se u kom smislu da iznesem svoj sud, zadržaću se na dva zakona.
Jedini ministar koji ovde prisustvuje, koji može da obrazlaže zakon, a to je Zakon o potvrđivanju Sporazuma o socijalnom osiguranju sa Crnom Gorom, žao mi je što najmanje pitanja imam za njega, da bar to iskoristim ovog puta. Mislim da je dobro da Sporazum o socijalnom osiguranju između dve države bude potpisan.
Takođe, mislim da je dobro što je Skupština nedavno usvojila Zakon o izmenama Zakona o državljanstvu. To je nešto što je dobro. Naravno, ima tu i pitanja, ali će to kasnije moje kolege u diskusiji postaviti. Mene samo interesuje da li su sva pitanja socijalnog osiguranja obuhvaćena ovim sporazumom.
Zadržao bih vašu pažnju na druga dva zakona. Nažalost, ispred sebe nemam ministra koji bi mogao odmah da mi odgovori ili bi mogao da ospori ono što ću ja ovde reći. To su Predlog zakona o potvrđivanju Dodatnog protokola uz Krivičnopravnu konvenciju o korupciji i Predlog zakona o potvrđivanju Građanskopravne konvencije o korupciji.
Počeo bih od razloga koji su navedeni u obrazloženju ovog zakona.
Naime, u razlozima za donošenje zakona stoji – potvrđivanje navedenog protokola, to je isto i kod konvencije, uz već izvršeno potvrđivanje konvencije u krivičnopravnoj oblasti, doprineće efikasnijem suzbijanju korupcije u našem društvu i unaprediti saradnju naše države sa drugim državama u borbi protiv ove pojave. Usvajanje ovog zakona predstavlja jedan od uslova u procesu pridruživanja EU.
Tu imam pitanje, ali nadam se da će stići do onih ministara koji mogu da daju taj odgovor, a pitanje je u sledećem – da li usvajanjem ovih konvencija ili dodatnog protokola država preuzima i obavezu sprovođenja iste, a ne samo usvajanje? Mislim da je svima jasno da je uspešna borba, pre svega, protiv korupcije jedan od činilaca koji se čini u procesu pridruživanja EU. Dakle, ne samo usvajanje.
Zašto to pitam? Srbija ima mnogo papira koji su vezani za borbu protiv korupcije. Pomenuću samo nekoliko. Jedan od najvažnijih papira je Nacionalna strategija za borbu protiv korupcije. Naravno, uz veliku pompu taj dokument je usvojen, Skupština je donela odluku o usvajanju dokumenta, obavezala Vladu šta sve treba da uradi. Sada se postavlja pitanje – da li je išta od toga urađeno? Opet se vraćam na početak – potvrđivanje Konvencije ne znači samo usvojiti, nego znači preuzeti obavezu za sprovođenje u sopstvenoj zemlji.
Kada to kažem, imam u vidu sledeće, da je istom odlukom o usvajanju Nacionalne strategije za borbu protiv korupcije utvrđeno stotinak preporuka šta sve treba da čine nadležni državni organi. Mi danas nemamo odgovor ni na jedno od njih, ali imamo veoma prisutnu korupciju.
Istom odlukom bilo je potrebno da se donese akcioni plan. Mi nemamo odgovor – da li je donet i kako se sprovodi. Istom odlukom trebalo je, Vlada je bila obavezna da donese zakon kojim se ustanovljava samostalna nezavisna institucija koja će se baviti sprovođenjem strategije. Ni to danas nemamo u našem društvu.
Doduše, imamo Savet za borbu protiv korupcije, koji je DOS-ova vlada formirala, služi im samo za priču u javnosti i niko ne uvažava te stavove i ta mišljenja. Navešću tu i nekoliko primera. Pre nekoliko dana smo ovde izneli svoj stav, u Srbiji nije moguće, kada se sve deli po partijskom ključu, da bude išta samostalno i nezavisno. Skoro je bio Savet državne revizorske institucije koji nema veze ni sa nezavisnošću, a i te kako je partijski postao jedan organ.
Drugo pitanje, Vlada treba da podnese jedan izveštaj kako se bori protiv korupcije, a mi smo u prilici da svakodnevno slušamo, čitamo zloupotrebe u oblasti privatizacije. Koliko godina se postavlja pitanje ''Sartida'' i nikako da se dobije odgovor na to pitanje, kako to nestade jedan takav gigant kao što je ''Sartid'' i ko je u svemu tome učestvovao. Skoro se vodi polemika i oko ''Ce marketa''.
Dosta se Vlada optužuje. Hoće li Vlada da se oglasi oko tog pitanja, o čemu se radi? Da ne gubim vreme da ne nabrajam dalje.
Pitanje kontrole javnih nabavki. Ko to kontroliše? Veliki izvor korupcije! Da slučajno štampa, javnost ne otkrije ovo što se događa u Direkciji za univerzijadu, niko se od državnih organa ne bi time pozabavio. Zatim, javni radovi, Nacionalni investicioni plan itd.
Vlada i podstiče korupciju. Na koji način? Tako što je sve u Srbiji podelila po partijskom ključu. Podelila je ministarstva, pomoćnike, državne sekretare itd. podelila je javna preduzeća po sistemu – meni ovo, ti tebi ovo. Naravno, podelila je i profit tih javnih preduzeća, a kada se to tako radi, nema od struke, nema od profesionalizma ništa, jednostavno rečeno, u pitanju je samo puki partijski interes onih koji formiraju vlast.
Naravno, time Vlada podstiče i korupciju. Najveći mogući izvor korupcije Vlada nije ni načela svih ovih godina, a to je pitanje javnih finansija.
U Srbiji je javna potrošnja skoro pola bruto nacionalnog društvenog proizvoda. To su ogromna sredstva. Niko ne zna šta se sa tim dešava. Srbija je jedna od retkih zemalja koja nema kontrolu trošenja novca.
Evo već sedma godina nema ni izveštaja da Skupština raspravlja, naravno, Skupština po običaju ne vrši svoju kontrolnu funkciju, nema ni revizije, ali nema je već dugo godina, izveštaja budžetske inspekcije, što je po zakonu dužna Vlada dva puta godišnje da dostavi Narodnoj skupštini.
Za to ne treba da se čekaju nikakve revizorske kuće. Jednostavno rečeno, Vlada je dužna da dostavi dva puta godišnje izveštaj budžetske inspekcije kako se troše sredstva budžeta. Skupština nijedan izveštaj nema.
Dakle, samo sam nabrojao nekoliko oblasti u kojima je i te kako i po mišljenju javnosti veliko izvorište korupcije i gde Vlada nije ušla u bitku sa tim, naveo sam samo jedan primer, a ima ih mnogo, vreme je ograničeno, gde Vlada svojim potezima podstiče korupciju.
To su ta pitanja, između ostalog, koja sam želeo da postavim ovde, smatrajući da nije problem u prihvatanju, usvajanju konvencije, problem je što ova država mora da preuzme obavezu sprovođenja te konvencije, a to još uvek ova vlast nije sposobna.
Zato će i ovo, kao i strategija i čitav niz tih dokumenata, ostati samo još jedan papir koji je donet i koji, nažalost, nema efekta. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, već sam zbunjen poslednjih dana tom polemikom i kampanjom koja se vodi na Javnom servisu oko ukidanja TV prenosa. Zbunjen sam, jer sam počeo da razmišljam da li su ti TV prenosi počeli sad, pre dva-tri meseca, ili traju desetak godina? Otkud sad, odjednom da se sete toga, kao da je to nešto novo?
Nisam se javio zbog toga. Postoji jedno važnije pitanje od Javnog servisa RTS-a. Pozivam se na članove 225. i 226.
Dame i gospodo narodni poslanici, mislim da Narodna skupština nema priliku da se aktivno uključi u jednu manifestaciju od izuzetno velikog značaja. Od 1. do 7. oktobra, u celom svetu, pa i ovoj našoj zemlji, organizuje se Dečija nedelja, organizuje se čitav niz manifestacija posvećenih deci, promovišu se prava dece itd. Ove godine je moto manifestacije - ''Menjajmo svet, bavimo se decom''.
Gospodine predsedniče Narodne skupštine, mislim da i Skupština treba da menja mnogo toga u ovoj zemlji, a i da se bavi decom. Juče je na konferenciji za štampu objavljen jedan frapantan podatak. Mislim da je to signal za uzbunu i da Skupština treba da reaguje.
Pored niza papira koji postoje kada su u pitanju prava dece, od Ombudsmana i da ne nabrajam dalje, o kome se priča i što je nesporno, 400.000 dece je siromašno u Srbiji.
Frapantan je podatak, objavljen u medijima, da polovina od tog broja, dakle, 200.000 dece, ceo jedan grad malih ljudi, živi u krajnjoj bedi i ne pojede ni krišku hleba dnevno. To je veliki problem, uz onaj problem na koji su poslanici SPS-a upozorili pre neki dan, težak položaj starih i penzionera. To je milion ljudi.
Zar milion ljudi nije dovoljan razlog da Skupština kaže - stanite, hoćemo da stavimo to kao prioritet?
Stoga, tražim objašnjenje, tražim da Skupština zatraži od Vlade podatke o tome kako se realizuje i da li se realizuje uopšte nacionalni plan ''Akcija mladih'', koji je usvojen 2004. godine, jer imamo dosta zapažanja da se ne realizuje. Koje mere će se sve preduzeti, a ne da se samo konstatuje svakodnevno stanje u Srbiji, koje je počelo čak, u poslednje vreme, da eskalira nasiljem u osnovnim školama?
Dakle, tražimo da Vlada izađe što pre sa merama pred Narodnu skupštinu, da bi Skupština zauzela svoj stav. Evo prilike, konačno, Vladi Srbije da ispravi jednu svoju grešku. Naime, kada je Socijalistička partija Srbije tražila da se ukine porez na dodatu vrednost za bebi opremu, Vlada je to odbila.
Patrijarh je zatražio, Vlada kaže da je prihvatila. Nama je svejedno, samo neka je ukinu. Dakle, neka se Skupština na svoj način uključi u ovu akciju.
Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, pogrešno sam protumačen, i to je osnovno javljanje.
Gospodine predsedniče, molim da ovo o čemu je govorila gospođa Snežana Stojanović-Plavšić ne smatrate odgovorom na moje pitanje. U čemu sam pogrešno protumačen? Ja nisam tražio odgovor i objašnjenje od gospođe Snežane Stojanović-Plavšić, tražio sam odgovor od Vlade. Drugo, ja nisam govorio o Strategiji za smanjenje siromaštva, govorio sam o potrebi da Srbija donese strategiju brige o deci. Ako je to sporno, možemo o tome da razgovaramo.
Treće, ja sam samo upozorio da Skupština dobro razmisli o podatku, ne baveći se ničim što je bilo prethodno, već okrenut onome što treba da bude u budućnosti, tj. pitao sam da li je to što 400.000 dece i 600.000 starih penzionera živi u siromaštvu, dakle milion, dovoljan razlog da se Skupština pozabavi tim pitanjem i tražio u vezi s tim odgovor.
Zatim, nisam govorio o ad hok merama, jer naš zahtev da se ukine porez na dodatu vrednost za bebi opremu nije ad hok mera i nije socijalna zaštita. Najzad, nema ostvarivanja nijednog dečijeg prava, i to će ostati mrtvo slovo na papiru, ako država ne obezbedi sredstva. Suština mog izlaganja je bila, upravo, u tome. Sledi donošenje budžeta i prilika da se to uradi.
Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, predložena su četiri zakona - zakon o Vladi, o državnoj upravi, o platama državnih službenika i nameštenika i o državnim praznicima.
Više govore o tome kakva je Vlada, nego o samoj materiji. Ovo ću ilustrovati sa dva primera.
Naravno, govore i o tome kakav je odnos Vlade prema Narodnoj skupštini, prema javnosti, prema Ustavu, prema Ustavnom zakonu, ali i o tome kakav je odnos vladajuće parlamentarne većine prema Narodnoj skupštini.
Prvo, kada je u pitanju Vlada, Vlada je odgovorna za neustavno stanje u zemlji.
Danas smo konačno imali priliku da čujemo i od predsednika Narodne skupštine da je Vlada ta koja ne dostavlja zakone u proceduru Narodne skupštine, te zbog toga ne može da se sprovodi Ustavni zakon. Konačno da to prevali preko usta i predsednik Narodne skupštine.
Inače, ta ista Vlada stalno uverava javnost kako je zastoj u Skupštini, kako oni imaju neka 44 ili koliko evropskih zakona koji stoje, a ja potvrđujem, pridružujem se predsedniku Narodne skupštine, stoje, ali možda kod njih.
Drugo, Vlada ovim dokazuje da ne poštuje ni hijerarhiju, ni redosled. Umesto da predloži zakone kojima se sprovode Ustav i Ustavni zakon, kao prioritet - zakon o Ustavnom sudu i sve što je vezano za rad Ustavnog suda, zakon o predsedniku Republike, o izboru predsednika Republike, o spoljnoj politici, bezbednosti, odbrani, Vojsci, teritorijalizaciji Srbije, lokalnoj samoupravi, lokalnim izborima, glavnom gradu, sudovima, tužilaštvima, i da na taj način uređuje ovu državu, Vlada nudi četiri izmene zakona, o čemu ću kasnije nešto reći. Time Vlada, pored toga što je stupila na dužnost bez kredibiliteta i bez međusobnog poverenja, pokazuje i nedovoljnu kompetentnost i loš, arogantan odnos i prema Skupštini, i prema Ustavu, i prema Ustavnom zakonu.
Još jedan primer. Vlada je 14. juna, posle povlačenja, ponovo pustila u proceduru zakon o izmenama i dopunama Zakona o Vladi, da se razmatra po hitnom postupku, a on se razmatra posle tri i po meseca. Održano je devet vanrednih zasedanja, a nijedno nije zatražila Vlada Republike Srbije, iako ima ustavno pravo. Da joj je to stvarno hitno, da joj je nužno, ona bi već 15. juna zatražila vanredno zasedanje Skupštine Srbije.
Moram kratko da se osvrnem i na odnos vladajuće većine, parlamentarne većine, prema Narodnoj skupštini. Imamo usvojen predlog da se spoje četiri tačke dnevnog reda. Naravno, i predsednik Skupštine, koji je dužan da se stara o Poslovniku, prihvata to. Naravno da postoji mogućnost, u skladu sa članom 140. Poslovnika, da se spoje tačke, ali samo u dva slučaja - ako su međusobno uslovljene i ako su rešenjem međusobno povezane.
Voleo bih da mi neko objasni u čemu su to međusobno uslovljena, odnosno gde su ta rešenja međusobno povezana kod zakona o državnim praznicima i zakona o platama državnih službenika, ili zakona o platama državnih službenika i zakona koji reguliše odnos državnih organa i AP Vojvodine, da ne nabrajam dalje.
Očigledno, umesto da Skupština pokaže da je nezavisna, da je predstavničko telo, da je kontrolno telo, u kojoj se suprotstavljaju argumenti svih, poslaničke većina primenjuje argument sile i izglasa da se to spoji.
Samo nešto kratko o predloženim zakonima. Zadržaću se kratko na Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o Vladi. Ostaviću svojim kolegama da i oni dodaju, imaju šta da kažu.
Prvo, u samom obrazloženju ste videli da predlagač obrazlaže Ustav. Ne navodi razloge zbog kojih se menja Zakon, nego navodi razloge zbog kojih je trebalo promeniti Ustav.
Onda, samo u jednoj rečenici kaže - izvesna rešenja se usklađuju sa Ustavom. To je razlog za promenu Zakona.
Nisam baš siguran. Naravno, ne sporim ni potrebu da se sve to uskladi s Ustavom, ali sve četiri tačke nisu usklađivanje sa Ustavom. Mi tu potrebu ne sporimo, ali ćemo nastaviti, kao SPS, da insistiramo da se, pre svega, ključni zakoni u Srbiji, o kojima sam malopre govorio, nađu na dnevnom redu, pa tek onda ovi. Da li je to samo usklađivanje s Ustavom, malopre je bilo primera, govorile su kolege o tome, da ne gubim vreme.
Jedan interesantan detalj, koji je ovim zakonom o izmenama i dopunama Zakona predviđen, jeste da se razradi odredba Ustava kojom je Vlada dužna se stara o ustavnosti i zakonitosti opštih akata opština. Tu se postavljaju dva pitanja.
Dakle, stara se o ustavnosti i zakonitosti, onda, u roku od pet dana, treba da pokrene postupak pred Ustavnim sudom. Prvo, pitam - ako se to sada dogodi, kome će Vlada da piše da se otvori postupak ocene ustavnosti i zakonitosti, ko sad to treba da uradi i šta se sad tu događa? Akti će nastaviti da funkcionišu.
Ima još gore pitanje od toga, drugo pitanje - da li može neko ko ne poštuje ustavnost i zakonitost da se stara o ustavnosti i zakonitosti?
Da Vlada ne poštuje ustavnost, malopre sam navodio primere, jer ne poštuje Ustavni zakon kojim je jasno precizirano šta, kad i kako treba da se uradi, a ni zakonitost. Evo, opet, jednog primera.
Zakonom o lokalnoj samoupravi i lokalnim izborima, Vlada je ta koja uvodi privremene mere u skupštinama opština u Srbiji. Te privremene mere mogu da traju tri meseca. Vlada nezakonito održava takvo stanje u deset opština, u Užicu, Smederevu, Babušnici, Zrenjaninu, Valjevu, Leskovcu, Bogatiću, Kuli, Velikom Gradištu i Smederevskoj Palanci.
Dakle, u deset opština su privremeni organi, privremene mere. Od toga, u pet opština je od prošle godine, a ovih drugih pet - u ovoj godini, već istekao rok od tri meseca.
Jedino što je Vlada uspešno radila, to je da je u junu izmenila postojeće privremene organe i sprovela princip koji su oni promovisali, nulti princip, tako da su svuda stavili DS, DSS-Novu Srbiju i G17 plus, iako u nekim opštinama neke od tih stranaka nemaju nijednog odbornika.
Ustav, član 192, vrlo jasno i precizno kaže - kada se formira privremeni organ, mora se poštovati odnos koji postoji u skupštini opštine, i politički i nacionalni. Time, u stvari, Vlada pokazuje da ne sprovodi zakon, a, malopre sam rekao, ni Ustav.
Samo još vrlo kratko, da bi moje kolege došle do izražaja. Podneli smo veliki broj amandmana i ima priliku ministar da ih razmotri i da popravi ovaj predlog zakona o Vladi.
Rešenja koja su data su nejasna i mogućnosti tumačenja su različite, počev od toga da je Vlada dužna da obustavi opšta akta opštinama, s tim što nema odredbe da je dužna da pokrene postupak pred Ustavnim sudom, nego ima poslednji član, pa, ako ga ne pokrene u roku od pet dana, pa zatim, umesto da razmatra na prvoj narednoj sednici, predlagač nam je ponudio da - počinje da razmatra. Šta znači to - počinje da razmatra? Vrlo jasna formulacija stoji u Ustavu i može da se prepiše.
Zatim, kod prava Vlade koja je u ostavci, između ostalog, umesto da ne može da imenuje funkcionere, što je bilo do sada, kaže se - može da imenuje funkcionere, ne može samo državne službenike. Šta se promenilo? Jeste smanjen broj funkcionera, ali i dalje ostaje opcija da funkcionere može da promeni.
Bilo bi interesantno, gospodine ministre, kada se budete javljali, da nam date podatak o tome koliko sada u ovoj vladi ima državnih sekretara, koliko pomoćnika sekretara, boga pitaj, ali bi bilo važno da se saopšti tačna cifra.
Završiću delom koji govori o poverenju Vladi, jer kada budemo razgovarali o amandmanima, imaću prilike još nešto da kažem. Naravno, zakon poznaje institut nepoverenja, i to je jasno. Nepoverenje pokreće opozicija. Da bi izglasali nepoverenje, mora da ima 126 poslanika. Vlada pokreće pitanje poverenja, ali i ona mora da obezbedi 126 poslanika.
Ovde je stavljena jedna formulacija koja je vrlo diskutabilna, kada bude bilo rasprave o tome, tada ćemo razgovarati, jer ne kaže onako kako stoji u Ustavu - Vladi je izglasano poverenje ako je glasala većina od ukupnog broja poslanika, a sve ostalo nije, nego obrnuto - Vladi nije izglasano poverenje ako ne glasa većina od 126 poslanika.
Dakle, biće još prilike da razgovaramo o tome. Mi nećemo glasati za ove zakone dok ne vidimo sve amandmane, a nastavićemo da insistiramo da se na dnevnom redu nađu zakoni koji su bitni za građane Srbije, koji su veoma važni za život građana Srbije. Hvala lepo.

Whoops, looks like something went wrong.