Poštovani gospodine ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, Predlog zakona o uzbunjivačima koji danas imamo na dnevnom redu je još jedan dokaz da ova Vlada i ministarstvo na čijem je čelu gospodin Nikola Selaković, se obračunavaju sa korupcijom u Srbiji i da su odlučni u ovoj borbi.
Čuli smo danas od nekih kolega koji pripadaju bivšem režimu oštru kritiku predloga ovog zakona, pa je moje pitanje upućeno njima – zašto oni nisu doneli ovakav zakon, ili čak i bolji? Nije teško da donesu bolji, ako su mogli da donesu, ali oni nisu dali nikakav predlog ovakvog ili sličnog zakona. Možda ih je sprečavalo donošenje ovakvog zakona zbog raznih mahinacija koje su radili i zbog kojih su kažnjeni od strane građana na izborima koji su bili pre par meseci.
Ovo je prvi konkretan i sveobuhvatan zakon koji se donosi za zaštitu uzbunjivača koji je dobio pozitivno mišljenje i od strane Evropske komisije i od strane Saveta Evrope.
Sjedinjene američke države su prva zemlja koja je usvojila poseban zakon o uzbunjivačima i kod njih je ovaj zakon stub demokratije. Oni su najbolje zaštitili uzbunjivače, odnosno žviždače u pištaljke, kako ih tamo zovu. Nažalost, korupcija u Srbiji prethodnih godina za neke je postala način života.
Smatram da će se usvajanjem ovakvog predloga zakona bitno promeniti ovakav način ponašanja i bar jednim delom iskoreniti korupcija koja prožima skoro sve pore društva u Srbiji, a sa kojom se uspešno bori ova Vlada. Tužno je da danas od onih koji su bili na vlasti prethodnih 12 godina, a koji predstavljaju opoziciju, čujemo samo rečenicu da se ova Vlada ne bavi dovoljno borbom protiv korupcije, a to govore samo u goloj borbi za vlasti. Ništa nisu uradili dok su bili na vlasti, a ništa konstruktivno ni ne rade ni ne doprinose kao pristalice opozicije.
Ovim Predlogom zakona ohrabriće se ljudi kako u javnom, tako i u privatnom sektoru da prijave korupciju, jer su oni koji prijave korupciju do sada bili bez zaštitite i vrlo često izloženi šikaniranju.
Sada se uzbunjivaču pruža najbolja moguća zaštita u vidu sudske zaštite, pa se Predlogom zakona jasno propisuju subjektivni i objektivni rokovi za podnošenje tužbe, kao i nadležnost višeg, ne osnovnog suda, kao i mogućnost izjavljivanja pravnog leka revizije Vrhovnom kasacionom sudu.
Građani koji prijave korupciju to ne rade zbog nagrade, već zato što im to savest nalaže i te građane treba država da zaštiti, jer one ko je digao glas protiv korupcije, protiv zla, ne sme nikakve posledice da snosi, a snosili su prethodnih godina.
Usvajanjem ovog zakona država će zaštiti građane koji prijave korupciju jer se na taj način gradi sistem, ali isto tako moraju biti kažnjeni oni koji ometaju razotkrivanja.
GREKO kao instrument Saveta Evrope Srbiji je dao preporuku 21, 2005. godine, ali tadašnja vlast nije imala razumevanja za problem korupcije, u kom sistemu je očigledno vrlo dobro funkcionisala, pa su nam onda produžili rok da donesemo neke instrumente da zaštitimo uzbunjivače.
Istraživanja su pokazala takođe da je najveća korupcija u zdravstvu i školstvu, a potom u sudstvu i policiji. Ministar je već spomenuo neke primere koje ću ja isto da spomenem. Primer sudije koja je 2009. godine u Šapcu nije reizabrana. Tada je vršen čuveni reizbor sudija, koji bi trebao da uđe, dajem predlog, ali ovim putem, ministru pravde, da uđe u knjige za pravni fakultet kako ne treba da se vrši reforma pravosuđa. Sudija koja je 24 godine radila bez ikakve mrlje u svojoj karijeri nije reizabrana. Uputila je predsedniku Srbije tadašnjem podnesak, kome je objasnila i ukazala na korupciju u Šabačkom sudu. Neko je pozvao iz predsedničkog kabineta i pretio joj je. Odmah su dobili informaciju iz tog podneska i pretili sudiji. Podneli su protiv nje tužbu za klevetu koja je naravno odbijena. Tako je bivši režim tada štitio ljude koji su pošteno radili, koji su imali savesti da prijave korupciju.
Da smo tada imali jedan ovakav zakon možda se ne bi desilo to što se desilo sa Razvojnom bankom Vojvodine. Možda bi neko od zaposlenih prijavio kakve se mahinacije tamo dešavaju.
Ovde su selektivno spomenuti neki primeri takođe od strane poslanika bivšeg režima. Ja ću navesti još jedan primer, mislim da ga je ministar spomenuo, a to je doktorica koja je obelodanila šta se radi u Institutu u Sremskoj Kamenici. Bile su liste čekanja, liste smrti su tada nazivane. Ljudi su iz Srbije stavljani na liste čekanja za zračenje, dok su strani državljani plaćali određenim doktorima od tri do pet hiljada evra da dobiju tretman zračenja. Toliko je koštao život. Doktorica koja je prijavila ovo trpela je pravu golgotu, prećeno joj je da će biti tužena za narušavanje ugleda Institutu, a Agencija za borbu korupcije koju ste spominjali je 2013. godine donela meru za razrešenje direktora Instituta, ali se sa time nije složila pokrajinska vlast, na čijem čelu je gospodin Bojan Pajtić, pa je gospodin koji je bio direktor Instituta mirno je sačekao kraj svog mandata. Toliko o tome da ste nešto uradili protiv korupcije.
Ovakvih slučajeva ima previše. Ne bih sada sve da ih nabrajam. Čula sam od nekih mojih kolega. Svedoci smo takođe poslednjih godina da smo imali razne korupcionaške afere koje tek sada izlaze na videlo i najbolji primer je možda Razvojna banka Vojvodine ili kupovina poslanika u AP Vojvodini, u Skupštini AP Vojvodine, kada je u jednim novinama izašao naslov - koliko košta žive vage poslanik?
Nadam se da usvajanjem ovakvog zakona više nećemo biti svedoci da gledamo kako se poslanici kupuju. Pozivam sve da u danu za glasanje daju svoj glas za borbu protiv korupcije i da podrže ovaj predlog zakona. Hvala vam.