Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Ivica Dačić

Ivica Dačić

Socijalistička partija Srbije

Govori

Mislim da je ovde centralno pitanje ono što smo se dogovorili na sastanku šefova poslaničkih klubova kod vas, gospodine predsedniče, a to je da pokrenemo inicijativu da se spreči berza poslanika posle parlamentarnih izbora.
Mi smo danas, dame i gospodo poslanici, poštovani građani, suočeni sa jednim velikim fenomenom, koji je naravno u svetu veoma moguć, ali veoma redak, jer bi se svaki poslanik i odbornik koji bi se na to usudio našao na stubu srama. Kod nas je postalo normalno da poslanici menjaju političke partije i da se to radi brzinom kazaljke na satu. To se čini i u republičkom parlamentu, a još više na nivou skupština opština, na nivou gradova itd.
Najvažnije je da se spreči krađa i otimanje izborne volje građana.
Očigledno je da se danas može uticati na poslanike zbog famozne odluke Ustavnog suda iz DOS-ovog vremena da mandat pripada poslanicima, a ne političkim strankama koje su učestvovale na izborima. Ustav Srbije tako ne kaže. Ustav Srbije kaže da poslanik ima pravo na sopstveno mišljenje, ali to ne znači da poslanik ima pravo da menja političku partiju posle završetka izbora, a naročito da ima pravo da formira druge poslaničke klubove.
Podsetio bih vas da je Branislav Ivković upravo u ovoj sali Narodne skupštine formirao svoju političku partiju i svoj poslanički klub zato što su mu omogućili oni koji su tada bili na vlasti, jer je to bilo potrebno radi održanja vlasti.
Mi imamo jedan politički fenomen, a to je da ljudi danas u Srbiji uopšte ne moraju da učestvuju na izborima, a da formiraju Vladu. Danas je teoretski moguće da onaj ko ima para ili nekog drugog uticaja jednostavno formira vladu u Srbiji nezavisno od političkih partija. Opravdanja se uvek mogu naći.
Imate situaciju sličnu kao i kod nekih drugih stranaka da se, na primer, stranka Bogoljuba Karića predstavlja da više voli Slobodana Miloševića od SPS-a. Podsetio bih građane, pa i one koji imaju dileme ili su zaboravili, da je u vreme hapšenja tog istog Slobodana Miloševića išao direktan prenos na BK televiziji sa kajronom "Poslednji čin".
Zašto su potrebni glasovi? Potrebni su glasovi u parlamentu, potrebni su glasovi na izborima, naravno ne zato da bi se srušila Vlada. Nije bitno da li će se Vlada srušiti ili ne, ali je bitno da bi se sačuvao sopstveni profit, sopstveni imetak i sramotno je da se u svemu tome učestvuje. Razumem da neko promeni politički stav, ali ne razumem da je politički stav ekonomska kategorija.
U svakom slučaju, još jednom, da ne bismo sada sumnjali u svakoga, ima vremena kada će se sve to najbolje videti, mislim da treba da učinimo sve što možemo na zakonskoj regulativi da se to spreči. Ono što je dozvoljeno zakonom i praskom Ustavnog suda Srbije se zloupotrebljava na najgori mogući način. Svedoci smo da se, naročito uoči važnih političkih odluka, kao što je usvajanje budžeta, rebalansa budžeta ili donošenja važnih političkih zakona, ide na to da se formiraju neki novi poslanički klubovi ili, ono što je još modernije, da se izdvajaju kao neki nezavisni poslanici itd. Argumentacije su različite, ali su svuda iste i svode se na isto.
Ovde nije reč o tome da li će neko glasati za Vladu ili ne. Reč je o tome da li će poslanici raditi u interesu građana, u interesu političke partije koja ih je predložila ili u interesu onih koji su u određenom momentu spremni da to svrstaju u ekonomsku kategoriju.
Siguran sam da će svi poslanici, a naročito poslanici SPS-a koji imaju dovoljno negativnog iskustva vezano za prošli mandat republičkog parlamenta, učiniti onako kako smo i do sada činili, a to znači da ćemo glasati onako kakav je interes građana Srbije i naravno kakvi su stavovi SPS-a.
Predsednika molim da taj naš dogovor koji smo imali što pre operacionalizujemo; promena izbornog zakona je rešenje za sve ovo. Ne znam zašto čekamo ili svi zajedno hoćemo da učestvujemo u berzi poslanika. Moramo sprečiti da ovo postane berza, inače građani nemaju potrebe da učestvuju na izborima. Izbori će biti farsa. Na izborima se odlučuje ko vlada Srbijom u ime tih građana. Mi onda na izborima varamo te građane, jer posle nekoliko dana kažemo da više ne podržavamo stranke na čijoj smo bili listi, jer ta stranka je iznela neke svoje izvorne principe i zalažemo se za neke druge političke stranke koje možda u to vreme nisu ni postojale. Da su te stranke vredele, da su te stranke imale svoju političku moć, sigurno bi učestvovale na izborima. Izbori se ne dešavaju u Skupštini. Građani biraju i niko ovde nema pravo da menja izbornu volju građana.
Zato predsedniče, molim vas, sve političke stranke ovde, vlast i opoziciju, jer tada je i Demokratska stranka učestvovala na tom sastanku i svi zajedno smo zaključili da je neophodno stvoriti zakonsku regulativu koja bi sprečila otimanje i krađu poslaničkih mandata, odnosno prevaru građana koji posle izbora doživljavaju to da odbornici i poslanici prelaze u različite političke opcije. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedniče Vlade, uvaženi ministri, poštovani građani Srbije, tema o kojoj danas govorimo nije samo tema koja se tiče nas koji smo prisutni u ovoj sali. Tema o kojoj danas govorimo je srpski arhetip. Tema o kojoj danas govorimo je vezana za srpske korene, za srpske seobe, ali nažalost i za srpske deobe.
Nadam se i želim, i zato sam oduvek smatrao, i naivno se nadao, da o ovoj temi nije ni potrebno zakazivati sednicu. Naivno se nadam da je ovoj temi potrebno i srpsko jedinstvo. Čini mi se da smo i suviše mnogo vremena u našoj istoriji, ne samo u ovih 15 godina, kako neko misli da istorija počinje od 5. oktobra do danas, nego i suviše smo dugo vremena i decenija u našoj istoriji potrošili optužujući jedni druge, ne shvatajući da se boreći sami protiv sebe ujedno ne borimo dovoljno protiv onoga što jeste konstanta politike na Kosovu i Metohiji i svih ovih decenija i vekova. Ta konstanta jeste stalna, jedinstvena i uporna težnja i želja Albanaca na Kosovu i Metohiji ka stvaranju nezavisnog Kosova i Metohije.
Ovde nas ima nekoliko političkih stranaka koje predstavljaju, između ostalog, ne samo građane Srbije nego i Srbe. Među nama, čini mi se već iz ovoga što smo do sada čuli, postoje već ozbiljne razlike o tome kako mi vidimo budućnost Kosova i Metohije.
Da li neko od vas sumnja da li postoje razlike o tome među albanskim političkim partijama? Da li postoji jedna politička partija na Kosovu i Metohiji, koje su trenutno u parlamentu Kosova, gde se mogu čuti ovakvi tonovi kao ovde u srpskoj skupštini? Ne, zato što oni znaju šta hoće. Oni hoće nezavisno, samostalno i od Srba očišćeno Kosovo i Metohiju. Da li mi to i dalje ne vidimo ili ne želimo da čujemo i da stalno i dalje gubimo vreme optužujući jedni druge?
Zato danas mislim, pre svega, da mi kao narodni poslanici Narodne skupštine Republike Srbije, poslanici koje je narod birao, pa i naš narod koji živi na Kosovu i Metohiji, treba da odamo priznanje i zahvalnost svim Srbima koji su, i pored terorizma i etničkog čišćenja koje su doživeli, ostali da žive tamo na Kosovu i Metohiji, svesni da to može biti opasno i po njihov život. Jeste Kosovo deo naše istorije, jeste Kosovo deo naše budućnosti, ali je Kosovo deo naše sadašnjosti, i tamo i danas živi naš narod, i on ne zaslužuje da sa ove govornice čuje možda i neke sumnje kako će dalje živeti.
Zato mislim da je osnovni red svih ovih koji se ovde javljaju, da pre svega odamo priznanje ljudima koji su ostali dole. Možemo se mi ovde boriti koliko hoćemo za Kosovo i Metohiju, ali ako Srba nema na Kosovu i Metohiji, nema ni Kosova u Srbiji.
Smatram da mi treba sećanjem da odamo poštovanje i priznanje svima onima koji su dali svoje živote za odbranu svog naroda i svoje države, u svim borbama za slobodu srpskog naroda i za opstanak Srba na Kosovu i Metohiji. To se ne odnosi samo na poslednjih 10-15 godina, to se odnosi na nekoliko poslednjih vekova.
Takođe, moram da iskoristim i ovu priliku da kažem da je potrebno odati zahvalnost onima koji su u najnovijem ratu dali svoje živote i branili Kosovo i Metohiju onda kada smo bili izloženi bombardovanju.
Oni su branili svoju zemlju i narod, a slušajući ono što danas ovde govorimo i šta smo zapisali, oni su branili osnove politike Srbije, oni su branili osnove politike srpskog naroda, a to je da je Kosovo sastavni deo Srbije. Zato su dali svoje živote i oni nisu ratni zločinci, na Kosovu nije bilo kolektivnog, organizovanog i sistematskog genocida srpske države i srpskog naroda. Naprotiv, bilo je etničkog čišćenja Srba od strane Albanaca na Kosovu i Metohiji.
Nadam se da je krajnje vreme da doživimo otrežnjenje, da svi oni koji su desetak, petnaestak godina govorili o tome da je na Kosovu glavni problem nedostatak ljudskih prava Albanaca, imali su dovoljno prilike da vide posle 2000. godine da to apsolutno nikada nije bila tema dnevnog reda, nego da je tema isključivo bilo stvaranje nezavisnog Kosova i Metohije.
Uostalom, podsetio bih da u vreme čak i nekadašnje SFRJ, naša država je uložila 20 milijardi dolara na teritoriji Kosova i Metohiji, da je naša republika, Republika Srbija, Kosovu predložila i u samom Rambujeu najviši stepen autonomije koji igde na svetu postoji, da je prihvaćeno čak i međunarodno prisustvo, ako bi se potpisao taj politički sporazum o Kosovu Metohiji.
Jedino na šta država nije bila spremna da pristane, a mislim da niste spremni ni vi danas koji vodite ovu državu, a to je da se raspiše referendum koji je bio predviđen sporazumom iz Rambujea, bilo je predviđeno pravo takozvanim Kosovarima da posle tri godine održavanja međunarodne konferencije u Rambujeu da održe referendum. Dame i gospodo, da je to prihvaćeno, taj referendum bi bio održan 2002. godine. Danas na Kosmetu ne bi bilo Srba, danas bi Kosovo bila nezavisna država, jer nadam se da ovde ne postoje sumnje da Albanci znaju šta hoće i da bi unapred bio poznat ishod takvog referenduma.
Takođe, jasno je da je na Kosovu i Metohiji bilo vrlo sporno i nešto, na osnovu čega je bilo bombardovanje naše države, kao što je takozvani masakr u Račku. Da li se to zaista desilo na takav način? Čak i sama gospođa Ranta, koja je bila patolog u tom slučaju, priznala je da je slučaj Račak isfabrikovan. Podsetio bih vas da su i Markale bile isfabrikovane da se bombarduju Srbi u Republici Srpskoj, a tako je i Račak bio isfabrikovan, da bi bilo izvedeno bombardovanje Srbije, Kosova i Metohije, naravno cele Republike Srbije.
Mi smo takođe povukli, i kao država i kao narod, pogrešne poteze time što smo amnestirali albanske separatiste i teroriste iz srpskih zatvora. Oni nisu bili u srpskim zatvorima zato što su bili politički zatvorenici, nego zato što su ubijali srpsku decu i Srbe na Kosovu i Metohiji.
Smatramo da je takođe bila greška učešće u tzv. privremenim institucijama na Kosovu i Metohiji, jer je ova skupština proglasila da je taj tzv. Hekerupov ustav bio nelegitiman i nelegalan. Takođe, apsolutno je neopravdano i učešće Srba na izborima, tzv. izborima na Kosovu i Metohiji, jer se time legalizuju te privremene institucije na Kosovu i Metohiji.
Koji su to standardi koji su na Kosovu i Metohiji ispunjeni. Govorilo se standardi pre statusa. Sada se više ne govori o tome, sada se govori standardi i status u isto vreme. Uskoro će se govoriti prvo status, pa standardi.
Jednostavno, nema na Kosmetu multietničkog Kosmeta, zbog toga što Albanci ne žele da žive u miru sa Srbima. Rešenje za Kosovu i Metohiju, što se tiče Albanaca, jeste da na Kosmetu više nema Srba i to je valjda svima ovde jasno posle toliko vekova. Ono što se danas dešava na Kosovu i Metohiji jeste direktna posledica nesprovođenja Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN.
Ta rezolucija, kao što znate, kao i sve druge rezolucije Saveta bezbednosti, ima obavezujući karakter. Ona je doneta na osnovu Glave VII Povelje UN. Ona je bila rezultat, ona je bila i posledica bombardovanja naše države i našeg naroda. Ona nije idealna, ali vi je i danas spominjete kao nešto što je jedina slamka spasa koja i danas drži Kosovo i Metohiju u okviru teritorijalnog integriteta i suvereniteta naše države i našeg naroda.
Oni koji su insistirali da se rezolucija donese danas ne poštuju tu rezoluciju. Podsetio bih da u toj rezoluciji piše - mir i bezbednost za sve građane, razoružanje terorista, povratak izbeglica i raseljenih lica, povratak jugoslovenskog osoblja, vojske i policije po određenim namenama i suštinska autonomija za Kosovo i Metohiju.
Od 280.000 raseljenih lica sa Kosova i Metohije svega se 2% vratilo u tu našu pokrajinu.
Na Kosovu je ostalo da živi još oko 215.000 nealbanaca, od toga oko 150.000 Srba. Od dolaska KFOR-a i UNMIK-a bilo je više od 7,5 hiljada terorističkih napada na Kosovu. Ubijeno je više od 1.200 Srba, povređeno i ranjeno više od 1.500 ljudi, uništeno i oštećeno više od 150 crkava i manastira.
Na Kosovu vladaju terorističke bande, ne samo Al kaida i mudžahedini, ne treba ići toliko daleko. Pripadnici OVK i Albanske nacionalne armije su i pripadnici zvaničnih kosovskih struktura, Kosovskog zaštitnog korpusa, Kosovske policijske službe, Vlade i Skupštine Kosova i Metohije i naravno političkih partija.
Tek po koji Albanac se nalazi na spisku Karle del Ponte da se nađe pred Haškim tribunalom. Čak i ako se tamo nađe ubrzo se pušta da se brani sa slobode, pa čak mu se i dozvoljava da se bavi politikom, dok mu se ne izrekne konačna presuda. Oni koji su sprovodili politiku etničkog čišćenja ne samo da se i dalje nalaze na slobodi, nego se i puštaju kada se uhapse u Evropi na osnovu poternice Interpola, a u tome je i prethodna Vlada Srbije učestvovala, šaljući poruke da su to poternice bivšeg režima, koje sada ne važe u nekom novom režimu. To su bile poternice, dame i gospodo, za terorizam, protiv onih ljudi koji su ubijali ne samo Srbe, nego i Albance koji su bili lojalni građani države Srbije.
Nažalost, danas između Srbije i Kosmeta, iako je Kosmet i dalje formalno deo Srbije, pa čak i po rezoluciji Saveta bezbednosti, postoji carina, a ne postoji carina između Kosmeta i Albanije. Danas su građani Srbije koji žive na Kosovu, kada pređu u Srbiju ili kada žele da ostvaruju određena prava unutar Srbije, van Kosova i Metohije, unutar Srbije ponekad građani drugog reda.
Nema jedinstvenog informativnog prostora. Vi znate i kada je bilo 17. marta etničko čišćenje na Kosovu i Metohiji, RTS i drugi naši mediji su imali direktne izveštače sa snimka ulaska američkih trupa u Bagdad, Avganistan i druge gradove u svetu. Celu noć se vrtela slika zapaljene džamije iz Beograda, dok se na Kosovu i Metohiji palile srpske svetinje i ubijali ljudi.
Smatramo li mi Kosovo i Metohiju delom našeg prostora? Ako naši mediji ne smeju da idu tamo, ako naši političari ne idu tamo, ako naši biznismeni razvijaju biznis u Tirani, a ne u Kosovskoj Mitrovici ili u Gračanici, kako mi onda da tražimo od tih Srba koji tamo žive da ostanu da tamo žive, a da mi ne smemo da odemo i da ne smatramo Kosovo i Metohiju sastavnim delom naše države.
Ekonomska pomoć Srbima na Kosovu i Metohiji, ekonomski razvoj srpskih delova Kosova i Metohije je naravno veoma važan, jer bez toga Srbi neće moći da ostanu tamo da žive. Kosovo, očigledno, lagano klizi ka nezavisnosti.
Vi znate da je i u Evropskoj komisiji u više navrata razgovarano o tome da se putem posebnog mehanizma, nezavisnog od Srbije i Crne Gore, ostvari pitanje učešća Kosova i Metohije u procesu stabilizacije i asocijacije.
Takođe je najavljeno bilo i evropsko partnerstvo za Kosovo. Vi, kao što znate, svakodnevno možete čuti od Kontakt grupe da navodno oni ne znaju šta će predložiti, ali nikako neće biti dozvoljen, kako oni kažu, povratak na stanje 1990. godine. Pod dva, neće biti dozvoljeno priključenje drugoj državi. Pod tri, neće biti dozvoljena podela Kosova i Metohije.
Mislim da smo svi mi dovoljno politički inteligentni da, ako isključimo sve ove tri mogućnosti koje su ovde navedene, ne treba se igrati skrivalica i razmišljati o tome šta je jedino ostalo kao mogućnost. Ne treba skrivati to da zaista postoje veliki centri moći, pa između ostalog i među nekim članicama Kontakt grupe, koji se zalažu za nezavisnost Kosova i Metohije.
Ako se formula "više od autonomije, manje od nezavisnosti" možda nekima čini kao zagonetna, što se tiče SPS, ona je moguće da bude dešifrovana samo na jedan način, a to je suštinska autonomija i značajna samouprava za Kosovo i Metohiju, u okviru teritorijalnog integriteta i suvereniteta naše države, baš onako kako je zapisano u Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti UN.
Nismo mi pisali tu rezoluciju. Da bi ta rezolucija bila prihvaćena i u ovoj skupštini, Srbija je bila bombardovana nekoliko meseci. Ona je bila prihvaćena kao uslov za završetak rata. Ko danas u miru može da menja uslove pod kojima je prekinut rat?
Takođe, mi smatramo da je međunarodna misija, vojna i civilna, odgovorna za sprovođenje Rezolucije 1244. To znači da, dok se ne završe razgovori o konačnom statusu Kosova i Metohije, mora se učiniti sve da se Rezolucija koja je na snazi poštuje. Mora se zaustaviti pokušaj rešenja pre konačnog rešenja. Mora se zaustaviti politika svršenog čina. Ako na Kosovu i Metohiji ne bude više Srba, stigli smo do politike svršenog čina.
Što se tiče samog Predloga rezolucije, što se tiče SPS, za nas je tekst rezolucije prihvatljiv, između ostalog, zbog toga što sadrži nekoliko ključnih pitanja. Prvo, polazi se od suverenosti i teritorijalnog integriteta Srbije. Ako se odstupi od ovog pravila i od ovog principa, naša država ima potpuno legitimno i moralno međunarodno pravo da traži da se od tog principa odstupi i na nekim drugim teritorijama.
Kako je moguće da na celoj teritoriji bivše SFRJ važi princip nepovredivosti granica, pa onda nije moguće formirati ni autonomne ili bilo kakve druge republike, Republiku Srpsku Krajinu ili Republiku Srpsku, a kad se dođe do pitanja Srbije, onda je ipak moguće da se malo odstupi od tog principa. Ako se odstupi od tog principa, naša država treba da postavi pitanje Republike Srpske. Kako je moguće da postoje dvostruki aršini? Moguće je, sve dok mi ne postavimo pitanje zašto je to moguće.
Takođe, ova rezolucija je prihvatljiva zato što se polazi od suštinske autonomije i značajne samouprave Kosova i Metohije, kao oblika političkog rešenja krize iz raznih rezolucija Saveta bezbednosti UN.
Svi vi znate da su od strane međunarodnih faktora svih ovih nedelja vršeni veliki pritisci da se ova sednica Skupštine uopšte ne održi. Zašto? Zašto je nekim državama međunarodne zajednice važno da se ova skupština ne sastane? Zato da mi ne bismo, navodno, zakovali neke tvrde stavove od kojih bi neko kasnije u tim njihovim pregovorima, po njihovom mišljenju, mogao da odstupi bez volje i odluke Skupštine. Zato je za nas ova rezolucija, i ovakva - blaga, ali sa ovim osnovnim porukama, prihvatljiva, jer to je nešto od čega naša država ne sme da odstupi.
Veoma je bitna i spremnost za mirno i sporazumno rešenje, ali da konačnu verifikaciju da Narodna skupština i građani. Ono što je najznačajnije, svako nametnuto rešenje budućeg statusa Kosova i Metohije se mora proglasiti nelegitimnim, protivpravnim i nevažećim.
Sada će ovde neki postaviti pitanje - šta ako se to desi, šta ćemo mi preduzeti? Za nas se to pitanje ne postavlja. Kosovo i Metohija nije pitanje naše istorije, kako je ovde neko rekao, pozivajući se na Ustav, navodno, iz 1990. godine, a pri tom ne odgovarajući na pitanje - što niste menjali taj ustav, jer su već pet godina na vlasti neke nove snage koje su se, navodno, borile protiv tog vremena? Što niste promenili taj ustav? Uostalom, svi funkcioneri ove države, pa i predsednik ove države je izabran po tom ustavu i ima ovlašćenja iz tog ustava. Kako je onda moguće jednoga dana poštovati Ustav i zalagati se za Ustav, a drugog dana reći "ne moramo se držati Ustava kao pijan plota".
Naravno, mi smatramo da se ne može pobeći od pitanja Kosova i Metohije da bi sedam miliona ljudi živelo bolje. Niko u ovoj zemlji neće živeti bolje ako mi pristanemo na to da Kosovo ne bude deo Srbije. Gde god da krenemo, kako kaže i pesma, ne možemo pobeći, ne možemo izbaciti iz naše duše Kosovo i Metohiju. Grci i dan-danas smatraju da je Konstantinopolj glavni grad Grčke.
Mi moramo odgovoriti na pritiske kojima smo izloženi da napustimo princip teritorijalnog integriteta i suvereniteta našim političkim jedinstvom. Srbija je jaka onoliko koliko je jedinstvena. Zato danas svi oni koji žele da pobegnu iz tog jedinstva, u stvari, rade protiv Srbije i protiv interesa Srbije u ovom trenutku.
(Predsednik: Vreme.)
Zahvaljujem svima koji su bili prisutni danas na ovoj sednici i koji će podržati ovu rezoluciju. Mi ćemo je podržati uvek. Ne morate da nas pitate uopšte da li ćemo glasati "za" ili "protiv", ako u njoj piše da je Kosovo deo Srbije i da ćemo se svim silama boriti da ne prihvatimo bilo kakvo nametnuto rešenje, jer bez države, i bez Kosova, i bez Srbije, nema ni SPS, ali nema ni DS, ni DSS, ni SRS. Nema partija bez patrije i bez otadžbine. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodin Žarko Korać je izneo niz neistina, odnosno začudio bih se kada bi on izrekao makar i neku poluistinu. U svakom slučaju, ovo što je ovde rečeno ne može se čak čuti često ni u krugovima lobista koji rade protiv Srbije i srpskog naroda.
Ne znam na čijoj je on listi bio. Da su albanske političke partije učestvovale na izborima, pretpostavljam da bi on bio na čelu te liste. Prvo, autonomija Kosova i Metohije nije ukinuta. Kao što znate, promenama Ustava, koje su obavljene potpuno legalno, Srbija je vratila svoje jedinstvo.
Srbija je bila jedina Republika bivše SFRJ koja je imala, da tako kažem, pravo veta dve svoje pokrajine. Zato i ne čudi da se danas ponovo u ovoj skupštini čuje da je Srbija ukinula autonomiju Kosova i da je to, navodno, bio razlog zašto su Albanci krenuli u demonstracije protiv Srbije.
Gospodine Korać, šta se dešavalo 1940. i neke, šta se dešavalo 1968, šta se dešavalo 1981. godine? SPS nije bila tada na vlasti. Albanci su imali pokrajinu koja je imala pravo veta, po ustavnim promenama, u odnosu na ostali deo Srbije.
Apsolutna je neistina da je Srbija išla politikom sile. Šta se dešava i kakvo pravo Srbija ima u odnosu na deo svoje teritorije, u odnosu na vaše političke mentore i nekih zemalja na zapadu, koje imaju pravo da intervenišu na desetine i stotine hiljada milja udaljeno od svoje teritorije, kada su, navodno, ugroženi njihovi interesi? Nemoguće je da opravdavate pravo Americi da napadne Irak ili Avganistan, a da osporavate pravo Srbiji da brani svoju teritoriju od terorista i ekstremista, odnosno od onih koji žele da otcepe deo svoje teritorije.
Sigurno je da u Srbiji treba da postoje izuzeci. Nisam siguran da su izuzeci uvek onakvi kako se oni predstavljaju. Ako je neko izuzetak, zašto je onda častan izuzetak? Mislim da, u svakom slučaju, ni jedan građanin Srbije, ni jedan pripadni srpskog naroda nema pravo da se tako igra sa delom svoje teritorije, sa delom svoje istorije i sa delom svoje budućnosti.
Imate pravo možda u svoje ime, ali nemate pravo u ime onih sedam miliona o kojima je malopre govoreno. Narod nije glasao ni za koga od nas da bi razbijao Srbiju, narod je glasao za nas da bismo svi zajedno pokušali da odbranimo Srbiju.
Dokle više da delite Srbiju na one koji su za ovu ili za onu političku opciju? Dokle više da delite Srbiju na one koji su nekada bili na vlasti ili na one koji su malo skorije ili malo ranije bili na vlasti? Svi smo mi ovde zajedno dobili mandat od naroda da odbranimo ovakvu Srbiju kakva jeste.
Vi ste bili potpredsednik one bivše vlade, vlade koja je vladala Srbijom od 2000. do 2003. godine. Svi mi zajedno nosimo odgovornost za svoje postupke. Možemo međusobno da se razlikujemo i možemo međusobno da se mrzimo, mi sigurno ne mislimo isto, ali kako je rekao Berđajev onima koji su na ruskoj političkoj sceni radili nešto slično: "Ako mrzite vlast, nemojte mrziti majčicu Rusiju". Ako mrzite neke koji su bili na vlasti ili jesu na vlasti, nemojte mrzeti Srbiju. Hvala vam.
Ne bih da ponavljam političke stavove koje sam malopre iznosio. Uveren sam, svakako, da je oko ove teme Srbiji neophodno političko jedinstvo.
Uveren sam, takođe, da su neke političke partije i neki pojedinci poslušali one koji su bili protiv zakazivanja ove skupštine, a kada je Skupština već zakazana žele da pokažu kako u Srbiji ne postoji političko jedinstvo. Želim svima njima da poručim da je, bez obzira koliko ih pojedinačno ima, ogromna većina Srbije i srpskog naroda jedinstvena – Kosovo mora da ostane u okviru Srbije.
Sa druge strane, zamolio bih predsedavajućeg da predloži da uvedemo ovde da neki poslanici mogu da se obraćaju i na nekim drugim jezicima, maternjim jezicima. Svakako da bi gospodin Korać lakše naišao na razumevanje kada bi se ovde obratio na albanskom jeziku.
Javio sam se za repliku, mada gospodin Vučić trenutno nije ovde, mogao sam da sačekam i da dođe, ali nije ništa strašno da pročita stenogram.
Moj uvaženi kolega Aleksandar Vučić je izrekao jednu rečenicu na koju sam morao da reagujem. Citiram: "Danas je očigledno da vlast u Srbiji, koju čine DSS, G17 plus, SPO-Nova Srbija, SDP i SPS, pokušava da ukrade jedan mandat SRS". Vi znate da je SPS apsolutno protiv krađe mandata. Vi znate da smo mi bili prva žrtva krađe mandata od strane Baneta Ivkovića.
Takođe, znate, vaši ljudi to znaju, uostalom, Tomislav Nikolić je predsednik Administrativnog odbora, iznesite na dnevni red Administrativnog odbora pitanje vaših poslanika, ako imaju potpisane ostavke, pa čak i ako nemaju, smatraćemo da mandati pripadaju strankama, a ne poslanicima. To da mandati pripadaju poslanicima a ne strankama je izmislio DOS, prvo je oteo pet, pa onda sedam mandata SPS u vreme DOS, čuvenog Baneta Ivkovića, koji je potpomagao vladu Zorana Đinđića i vladu Zorana Živkovića.
U svakom slučaju, ovo je apsolutno netačno da SPS ima bilo kakve veze sa otimanjem bilo kojih mandata ovde u Skupštini. Bili smo protiv toga i protiv smo principijelno za sve - da nema otimanja mandata. Onako kako je narod glasao na izborima, za koje političke stranke je glasao, tako bi trebalo da se reprezentuju posle toga u parlamentu.
U tom smislu, nadam se da je ova konstatacija bila više u opisnom smislu, da kaže ko čini parlamentarnu većinu, a ne ko učestvuje u otimanju mandata. Ako imate bilo kakav plan da se borimo protiv otimanja mandata, mi smo tu. Nas ima 22 u poslaničkoj grupi. Dajmo da napravimo zakon u kome će se to sprečiti.
Ali, promena zakona ne odgovara onima koji mogu da kradu mandate. Zašto bi neko menjao zakon kada može sa 100 hiljada evra, ili sa stanom, ili sa ponudom za posao za porodicu nekog poslanika, da prebaci određene poslanike na drugu poslaničku listu?
Zašto bi neko menjao zakon kada tajkuni u Srbiji procenjuju da im je bolje da daju šestorici ili desetorici poslanika tri miliona evra, nego da izgube 200 miliona evra?
Dame i gospodo, u tome je problem što nećemo da se borimo protiv otimanja mandata. To je suština svega.
Mi moramo da zaštitimo izbornu volju građana. Ona se iskazuje jednom na izborima. Narod na izborima glasa za one koji će odlučivati u njihovo ime u narednom međuizbornom periodu.
Za koga ovde narod glasa? Glasa za političke stranke ili koalicije? Šta se dešava posle izbora? Poslanici, odbornici još više, maltene su od prvog dana na berzi. Kakve ideje, kakve ideologije, kakve izdaje izvornih principa - izdaja Miloševića, Šešelja ili drugih? Ovde je reč o krađi i otimanju mandata.
Prema tome, slažem se sa gospodinom Vučićem, ukoliko SRS želi da se borimo protiv otimanja mandata, mi ćemo dati apsolutnu podršku, samo vas molim da nas ne spominjete u tom kontekstu, naročito ove ljude koji se sada nalaze u rukovodstvu SPS, jer nikada nismo imali bilo kakve veze sa bilo čijim otimanjem mandata. Naprotiv, bili smo žrtva otimanja mandata.
Takođe, zamolio bih gospodina Vučića da mi ne bira društvo u kojem ću se nalaziti na političkoj sceni Srbije. Siguran sam da i on i ja imamo istančan i politički i estetstveni ukus, da ćemo sami birati društvo sa kojim ćemo se družiti.
Društvo, koje je ovde spomenuto, da bi moglo da mi bude društvo, naravno, ne bi mi palo nikada na pamet.
Uostalom, pokazalo se i to, SPS nikada ne bi palo na pamet da bude u ovom društvu, a nekima drugima se ponekada izmaklo kontroli, pa su zajedno sa njima potpisivali određene sporazume protiv SPS, za vreme postojanja SPS u periodu od 15 godina. Prema tome, samo sam se javio da bih skrenuo pažnju na ova dva detalja.
Što se tiče Glamočanina i Derete, da li sam u tome učestvovao ili bilo ko iz ove poslaničke grupe?
(Predsednik: Vreme.)
Znači, SRS je protiv otimanja, a i mi smo protiv otimanja i krađe mandata. Apsolutno se slažem da svako ko je u tome učestvovao treba da odgovara, dame i gospodo.
Samo nemojte imati dvostruke aršine. Nemojte grliti SPS kada vam treba i kada vam trebaju glasovi onih koji vole ovoga ili onoga, Slobodana Miloševića ili ovih, a sada kada vam ne treba - vi ste lopovi, otimanje mandata itd.
Dame i gospodo poslanici, gospodine ministre, zakon o policiji predstavlja jedan od važnih sistemskih zakona. U toku pripreme za ovu sednicu Narodne skupštine, poslanička grupa SPS je obavila konsultacije i sa ministrom i sa njegovim saradnicima. Mi smo podneli nekoliko amandmana koji imaju za cilj poboljšanje nekih odredaba ovog zakona.
Generalno, mi ćemo glasati za ovaj predlog zakona, jer smatramo da je neophodno ovu oblast urediti. Važno je da ova oblast bude uređena.
Čini mi se da su, zavisno od političke pozicije određenih ljudi i političkih partija, u ovoj našoj kratkoj istoriji od 15 godina različite političke partije vremenom različito govorile o policiji.
Sećate se, u vreme kada smo mi bili na vlasti, tada su govorile opozicione stranke da u Srbiji ima 150.000 pripadnika MUP-a.
I dan-danas, tu je ministar i on to može da posvedoči, u policiji i uopšte u MUP-u, a to smo videli i na sednici Odbora za odbranu i bezbednost i u BIA, postoji manjak ljudi, odnosno postoji više sistematizovanih radnih mesta nego što uopšte trenutno ima izvršilaca.
To je dokaz koliko je politička propaganda i političko delovanje otišlo van suštinskog toka rasprave koja treba da se vodi kada su u pitanju ovako važni zakoni.
Takođe, ne bih govorio o stavovima određenih političkih stranaka koje imaju nihilistički odnos prema policiji ili BIA, koji kažu da to maltene nije ni potrebno, pa tako i prema Vojsci Srbije i Crne Gore, da to treba smanjiti na najminimalniju moguću meru, da neke od tih institucija treba ukinuti itd. Taj pristup je apsolutno suprotan nacionalnim i državnim interesima.
Interes ove zemlje jeste da se uredi ova oblast, da ova oblast bude harmonizovana sa zakonodavstvom EU i da se praksa koja postoji u mnogim zemljama u svetu primeni i kod nas, naravno, sa veoma važnim specifičnostima naše zemlje, jer nije jednostavno, na primer, primeniti princip decentralizacije policije u našoj zemlji kada znate da smo mi jedva našu zemlju spasili od rastakanja krajem osamdesetih godina prošlog veka, kada je Srbija iz tri dela ponovo postala cela.
Tako je i policija tada imala ne znam koliko delova. I policija je tada imala ne samo tri dela, čini mi se da je imala i više delova, jer je svaki veći grad, praktično, bio deo za sebe. Zato, kada danas govorimo o principu decentralizacije, koji je možda prisutan u nekim zemljama Evrope, uvek moramo da imamo u vidu specifičnosti našeg podneblja, specifičnosti naše zemlje.
Samo fali lokalnim moćnicima, koji uz to imaju i separatističke i nacionalističke oznake, da uz sebe imaju i policiju, koju će oni da imenuju i da se onda već polako pripremamo za građanski rat unutar naše zemlje.
Što se tiče ovog zakona, mi smo imali nekoliko primedaba i one su ugrađene u naše amandmane. Mi nismo insistirali na prihvatanju svih amandmana. Neki od tih amandmana su prihvaćeni i zahvaljujem ministru i njegovim saradnicima. Prihvaćen je jedan od amandmana koji je, po našem mišljenju, veoma bitan. Mi smatramo da oblast civilne zaštite, koja nije regulisana, nekako je ispala iz zakonodavstva, zato što ona nije adekvatno zakonski uređena na nivou Republike, mada se neke njene funkcije, kao što je npr. protivpožarna zaštita, već godinama nalaze u MUP-u.
Zaista se u našoj zemlji postavlja pitanje, kada je civilna zaštita prešla sa saveznog nivoa ili nivoa državne zajednice Srbija i Crna Gora na neki republički nivo, ko će, u stvari, biti nosilac aktivnosti kada su u pitanju poslovi nekadašnje civilne zaštite. To su zaštita i spasavanje ljudi i imovine u slučaju požara, elementarnih nepogoda, hemijskih, bioloških i fizičkih akcidenata, prirodnih i drugih katastrofa, oružanih sukoba i terorizma.
Podsetio bih da mnoge zemlje u svetu, npr. Rusija, imaju čak i posebno ministarstvo za ove namene - Ministarstvo za vanredne prilike. Ovde bi morala da postoji dobra koordinacija različitih državnih organa da bi se moglo ostvariti ono što je neophodno u pojedinim trenucima.
Na primer, imate sada ovu veliku euforiju koja se nadvila nad celim svetom - opasnost od ptičijeg gripa. Ko vrši evakuaciju područja? Ko naređuje? Koji je organ nadležan? Mi smo u tom smislu predložili amandman i drago nam je da je to Vlada prihvatila, ne zato da bi se to primenjivalo, nego mora da postoji red u ovoj državi, jer ako se u takvim incidentnim situacijama haotično ponašamo, to može da ima velike posledice po državu i narod.
Dalje, veoma je bitno pitanje, zbog našeg međunarodnog statusa, i regulisanje policije u uslovima ratnog stanja. Da li je policija deo oružanih snaga ili je "civilna služba"? Ne može ona imati status klasične civilne službe, ali civilne državne službe, bez mogućnosti uključivanja u oružane snage, ili i dalje ostaje ovaj status policije koji je imala do sada, što znači da se ona može uključiti u oružane sukobe u sastavu oružanih snaga.
To je bitno zbog toga što se policija po međunarodnim propisima smatra civilnom službom, koja u oružanim sukobima nastavlja da obavlja svoje redovne poslove i ne može biti predmet napada agresora ukoliko nije uključena u oružane snage u skladu sa Ustavom i zakonom.
Mi smo imali još nekoliko amandmana koji se tiču ovlašćenja za upotrebu vatrenog oružja u uslovima kada je ugrožen život. Mislili smo da se to malo preciznije definiše, a ne da se ostavlja arbitrarno policajcu da na licu mesta sam procenjuje da li treba ili ne treba. Po našem mišljenju, on ima obavezu da upotrebi vatreno oružje kada je u opasnosti život, ne samo život nekog drugog, nego i njegov život.
Inače, mislim da u ovoj državi već godinama traje proces kompromitacije policije, vojske i drugih veoma važnih državnih službi. Ukoliko želimo da budemo ozbiljna država, mi moramo da imamo policiju kao instituciju, da građani imaju odnos prema policiji, pripadnicima vojske, pripadnicima drugih službi bezbednosti itd, kao prema ljudima koji brane ovu državu i ovaj narod, a ne kao prema ljudima koji mogu biti upotrebljeni ili zloupotrebljeni u neke druge svrhe, osim one koje su predviđene Ustavom i zakonom.
Zato je moguće da su glavne teze političke aktivnosti pojedinih političkih stranaka ili nevladinih organizacija upravo rušenje ugleda policije, MUP-a, vojske, bezbednosnih službi itd, zato što je to korak dalje u snižavanju naše spremnosti da branimo ovu državu i ovaj narod.
Ne želim da propustim ovu priliku da se još jednom zahvalim svim pripadnicima policije, vojske i drugih službi bezbednosti u ovoj državi za veliki doprinos koji su dali u odbrani države i naroda.
Mnogi od njih su dali i svoje živote, a njihove porodice su ostale bez najmilijih. Mnogi su ranjeni.
Molim Ministarstvo i ministra da vodimo računa da se ne ponašamo u skladu sa nekadašnjom pripovetkom Laze Lazarevića "Sve će to narod pozlatiti". Ne smemo zaboraviti našu prošlost, inače ćemo biti osuđeni da je ponovo proživimo.
Zato i ovom prilikom želim da kažem da i ovaj zakon treba iskoristiti za promenu odnosa prema tim službama, da podignemo njihov nivo dostojanstva, način ophođenja prema njima.
Naravno, i njihovi pripadnici da malo izmene onu uobičajenu floskulu i formu kako se oni ophode prema građanima, da građani i policija budu saveznici, a da kriminalci i policija budu suprotstavljene strane.
I na kraju, molio bih ministra i nas koji smo članovi ovog odbora za Odbranu i bezbednost da konačno stavimo tačku na sve ove radnje oko akcije "Sablja". Zaista više postavljam sam sebi pitanje, ima li svrhe da se više sastajemo oko toga?
Godinu dana mi ovde utvrđujemo da li je bilo nepravilnosti u akciji "Sablja", da li je bilo kršenja ljudskih prava i sloboda, a mislim da je neko ko je bio u Australiji mogao je da primeti da su se u Srbiji u vreme akcije "Sablja" kršila ljudska prava i slobode.
Za vreme akcije "Sablja" predsednik vaše vlade mogao je da bude uhapšen, zamalo nije bio uhapšen, zato što su intervenisali ambasadori sa Zapada. Bio je optužen, da vas podsetim, da je učestvovao i podsticao, zajedno sa drugim patriotskim strankama, misleći da nas time nešto vređaju, mislili su tu na SPS i na SRS, da smo mi učestvovali u ubistvu Zorana Đinđića i tako dalje i to je iskorišćeno kao povod da se u Srbiji uhapsi 12.000 ljudi bez odluke suda.
Tako su držani i u pritvoru, nisu imali pravo na advokate, nisu imali pravo na prisustvo porodice. Kao što znate, Ustavni sud je sve te odredbe proglasio neustavnim, prisluškivani su ljudi bez odluke nadležnog suda, prisluškivani su političari i novinari. Zaista mislim da je vreme da stavimo tačku na sve to: ili je bilo zloupotrebe ili nije bilo zloupotrebe. i da se to zna.
Takođe, molim i ovu komisiju koja se bavila, a tu je samo gospodin Jojić, ne vidim gospodina Mamulu, mi smo napravili jednu komisiju koja će imati uvid u to, dakle, šta je pričano na sednicama Saveta, a taj savet se zvao - Savet za nacionalnu bezbednost. Možda nisam rekao pun naziv, ali tako nešto je bilo.
Inače, taj savet je zasedao sve vreme trajanja tog vanrednog stanja i baš me zanima kada ćemo izaći u javnost sa tim da li se tu zaista odlučivalo ko će biti uhapšen u akciji "Sablji" ili su to radile nadležne službe?
Ovo ne govorim da bih se bilo kome svetio, ovo govorim zbog toga da se to ne bi ponavljalo. Svakome ko misli da je v.d. vlast, dakle, može da se desi da pomisli da može u određenom trenutku da pohapsi nekoliko desetine hiljade ljudi, da od tih 10.000 ljudi bude procesuirano svega nekoliko stotina, a gospodin Jojić kaže da je malo ko procesuiran.
Jesu ovi neki koji su uhapšeni i to nije sporno, a oni koji su kriminalci treba da odgovaraju, i ovo ne govorim da bih branio kriminalce.
Znate kako, ako uhapsite nekoga, držite ga 20 dana u pritvoru, mesec dana ili tri meseca, potom ga pustite, a ne kažete zašto je bio uhapšen, da li to znači da će on sledeći put kada opet bude neko vanredno stanje, on opet da bude uhapšen za preventivne stvari. Kao što se nekada radilo, kada su u pitanju neke posete, da se preventivno pohapse neki da ne bi pravili određene probleme. Dugačka je ta lista ovde u Srbiji, ima 12.000 ljudi.
Zato molim da svi zajedno učinimo napor, i mi i MUP, a od ministra sam tražio da nam kaže ko je pisao ta famozna saopštenja i on je odgovorio da MUP nije posalo saopštenja vezano za vanredno stanje. Znači, to saopštenje koje je napisano u novinama, odnosno u novinama je objavljeno, dakle, da su Crvene beretke ubijale za račun SPS-a, JUL-a i SRS.
Znači, ministar je zvanično odgovorio da MUP u tome nije učestvovao. Kako je moguće i ko je pisao to, mi nismo to do sada dobili, a sumnja se na Biro za komunikacije i do sada nije došlo ni do jednog konačnog zaključka vezano za sve te stvari.
Izvinjavam se što sam ovu temu počeo, ali mislim da je red da posle godinu ili dve dana, trebalo bi da se skine oznaka tajnosti sa svih tih dokumenata, koje ne predstavljaju državnu tajnu i da se sagleda šta je to toliko bilo bitno u pojedinim slučajevima, da se utvrdi puna istina o tome i da se konačno stavi tačka, jer ćemo svake godine dalje pričati ovako jedni o drugima. Treba staviti tačku. Ako je bilo zloupotrebe, treba to definisati. Ako nije bilo, onda treba i na to staviti tačku.
Uveren sam da je bilo zloupotrebe za vreme vanrednog stanja, da je bilo hapšenja političkih protivnika, da je bilo hapšenja nevinih ljudi, a većina kriminalaca je ili brzo pušteno iz zatvora ili nikada nisu ni uhapšeni. Dakle, možda su i dobili status zaštićenih svedoka. Znači, mi ćemo podržati ovaj zakon o policiji, iako smatramo da bi bilo bolje da Vlada prihvati neke od ovih naših amandmana.
Zadovoljni smo i prihvatanjem ovih najvažnijih, jer smatramo da je to korak napred i da može biti korak napred u odnosu na obaveze i probleme koje Srbija ima u ovo teško vreme, kada se odlučuje o sudbini našeg naroda na Kosovu i Metohiji, kada imamo separatističke tendencije na jugu Srbije, kakve-takve slične tendencije se javljaju u Vojvodini i kada moramo, naravno, zaključiti, odnosno stvoriti jedan politički konsenzus vezano za najvažnija državna i nacionalna pitanja, a smatramo da je policija važno državno i nacionalno pitanje. Hvala vam.
Nisam dobio nikakvu SMS poruku, ali nadam se da niko neće od komercijalnih televizija, niti od državnih morati da ceni ovo što ću ovde da kažem.
Javio sam se za repliku svima onima koji u ovoj raspravi pominju SPS i, da tako kaže, ono vreme.
Ako je alibi ministru za uvođenje pretplate, a da ga podsetim, nije on ponovo vratio pretplatu nego bivša vlada Zorana Đinđića, odnosno Demokratske stranke, možda tada nije bio živ i ne mogu da se setim da li je to bilo pre ubistva ili posle ubistva, pošto tada nisam bio u republikom parlamentu.
Želim sve ovde da podsetim da je u ovom istom domu euforično, spektakularno 2001. godine Božidar Đelić, sa ovog mesta obrazlagao, a svi ste vi ovde skakali od radosti i aplaudirali, zašto treba da bude ukinuta televizijska preplata. Zato što ste to obećali biračima 2000. godine i to obećanje ste ispunili.
To što ste prevarili birače pa sada ponovo vraćate preplatu 2002. i 2005. godine, mora da kažem da nama prija to pokajanje koje ste doživeli u svojim glavama. Ova priča o svinjcu nije priča Tome Nikolića, to je priča Gorana Vesića iz te godine. Znači, tada je govoreno o tome zašto je nađen takav sistem naplate preplate, pa onda oni koji imaju strujomere i u štalama moraju da plaćaju televizijsku preplatu.
Slažem se da je nelogično, ali nije se pronašao, a niste ni vi za ovih pet godina pronašli bolji način kako da ubirate televizijsku preplatu. Samo vas molim, u kritikama nekog prošlog vremena, molim vas saberite se i pogledajte ponekada i sami sebe, i da li ste mnogo različiti od nekih drugih ili ste mnogo isti ili ste mnogo gori. U svakom slučaju, glasila čije je osnivač država, ona koja su javnoj svojini, uvek je tako bilo, uvek je tako bilo u svakoj vlasti, sledila su državnu politiku ili politika koja se vodila na određenom nivou.
Da li je Studio B sledio politiku svih Beograđana ili politiku tadašnje koalicije Zajedno ili SPS ili Demokratske stranke? Da li su Zemunske novine sledile politiku svih ili one vladajuće većine u tom trenutku? Uostalom, svi ste vi pomalo sa nama u tome učestvovali. Nemojte sada od toga da se ograđujete, ne vredi vam ništa jer ste sa nama u tome bili zajedno i zato nas nemojte provocirati, gospodine ministre, da mi sada promenimo našu odluku, a naša odluka je takva da iz zadovoljstva što priznajete da ste pogrešili ukidanjem preplate, pa ćemo glasati ponovo za vaše pokajanje. Ne vaše, niste vi tada obrazlagali, ali žao mi je što sada tu nije Božidar Đelić, što nije tu Goran Vesić i neki drugi jer i neki ljudi iz DSS-a su to govorili tada.
Šta ćemo sa nacionalnom televizijom, zovite je kako hoćete, državnom televizijom, Radio-televizijom Srbije? Imate li drugi način za njeno finansiranje ili ćemo prepustiti komercijalnim televizijama da nam vaspitavaju decu. U svakom slučaju, posle određenog perioda pogled unazad je mnogo drugačiji nego kada "stvar prenoći".
Zbog toga o nekom prošlom vremenu stalno pokušavate da govorite kao da je danas 5. ili 6. oktobar. Već je prošlo mnogo vremena od 5. oktobra.
U svakom slučaju, prihvatili smo predloge izmena ovog zakona isključivo iz tog razloga što se vidi da je DOS imao pogrešnu politiku, zato što je rekao da će ukinuti preplatu, zato što je obećao građanima. Ovde su ljudi iz Vlade Srbije, Đelić, Batić, ljudi iz DSS-a, Korać i ostali tada rekli - što se vi brinete za finansiranje državne televizije, mi smo sada na vlasti i sve će biti u redu, a šta je u redu?
Nemojmo samo da govorimo o karakteru programa. U vreme kada je Demokratska stranka bila na vlasti socijalisti su mogli da se pojave u Drugom dnevniku samo kada su hapšeni, ubijani ili kada su izručivani Haškom tribunalu. Pošto predstavnici Demokratske stranke kažu da je dobro, zato ćemo se boriti svim snagama da više nikada ne budete u prilici da upravljate Radio-televizijom Srbije, niti bilo čime važnim u ovoj državi. Hvala.
Dame i gospodo poslanici, nisam shvatio da je tema ove rasprave - odnosi SRS i SPS. Možemo i o tome da razgovaramo, ali ne mislim da je to cilj našeg uvaženog kolege, koji je dugo godina bio zajedno sa nama i našeg prijatelja Zorana Krasića. Mislim da je cilj da se što više odugovlači i vodi rasprava o rebalansu budžeta. Nemamo ništa protiv da koristite vaše vreme, samo nemojte to činiti svađajući se sa SPS.
Nisam primetio da je vaš programski cilj suprotan onome zašta se zalaže SPS u nacionalnom i državnom interesu. Takođe, odnosi prema vladajućim grupacijama su bili različiti i u vreme kada smo bili na istoj strani i kada nismo bili na istoj strani. Ali nas je i tada rukovodila, čini mi se, želja da dođe od određenog nivoa političkog konsenzusa između veoma važnih političkih činilaca na političkoj sceni Srbije u vreme kada je Srbiji i srpskom narodu bilo teško.
Dobro znate da je SRS jedno vreme podržavala našu manjinsku vladu, isto kao što SPS danas podržava manjinsku Vladu Vojislava Koštunice. Ne verujem da su tada vaši motivi za tu podršku bili drugačiji od motiva koje danas ima SPS.
Takođe, u vreme kada ste bili u Republičkoj vladi Mirka Marjanovića, Vuk Drašković je bio potpredsednik Savezne vlade. Vi, naravno, znate da smo glasali za smenu Vuka Draškovića. Tačno je da smo glasali za izbor svih onih koje je Koštunica predložio kao svoj paket koji će vršiti vlast i, što se tiče toga, to je naš odnos prema tim ljudima koje je neko drugi predložio, a ne SPS. Mi smo glasali za njegov opoziv kada je ta inicijativa bila na dnevnom redu i glasaćemo ponovo kada bude na dnevnom redu.
Ali, što se tiče SPS, ne želimo da se upuštamo u raspravu i svađu sa SRS, jer mislimo da za to nema razloga, naročito zbog toga što je vreme takvo da ne treba izgovarati reči koje sutra mogu biti prepreka za uspostavljanje bilo kakvih odnosa na političkoj sceni Srbije. U tom smislu, pošto vidim da gospodin kaže - šta ćete s nama, onda to recite u više od nekoliko desetina opština, u više od 60 opština u Srbiji ste na vlasti sa SPS. Prema tome, ako je već tako, onda nemojmo jedni o drugima govoriti tako loše.
Nisam replicirao mom uvaženom drugi i komšiji Zoranu Krasiću, hoću samo da kažem da mi se čini da SRS i SPS imaju mnogo drugih meta, a ne da se bodu između sebe, osim ukoliko želite da se produži rasprava. Ukoliko to želite, samo izvolite, ali bez naših reakcija sa ove strane. Hvala.
Svako ko je ubijao, ko je vršio zločine treba da odgovara. Mi smo se oduvek zalagali za to da se istina utvrdi, oduvek smo se zalagali za to da svako ko je počinio bilo koje krivično delo treba da odgovara.
Međutim, za to treba da se vode sudski procesi sa dokazima, da se dovedu do kraja, a ne da se donose političke presude na osnovu pretpostavki. Zato smo mi reagovali na odluke nekih sudova, koji na osnovu pretpostavki, u usmenim obrazloženjima, one koji su, ako je to nesporno, izvršioci tih ubistava, povezivali sa tim da su nalogodavci dolazili iz državne vlasti.
Još jednom ponavljam, interes Socijalističke partije Srbije pre svega jeste da se utvrdi puna istina o tome i mi na tome insistiramo, ali smo takođe protiv političkih zloupotreba i političkih pritisaka na odluke suda, kakvi su se dešavali u proteklih nekoliko godina.
Već sam rekao da su naši odnosi sa političkim strankama u Srbiji takvi da u vladajućoj parlamentarnoj većini postoji velika razlika u shvatanjima između nekih političkih stranaka. Zato SPS ima dogovor sa DSS i ne ulazimo u odnose DSS-a drugim koalicionim partnerima. Prema tome, ovakvi međusobni odnosi nas ne iznenađuju, kao što nas ne iznenađuje stav G17 plus, koji ste juče mogli da čujete, vezan za neke stvari iz te desetogodišnje istorije, jer to je njihovo političko mišljenje.
Mi imamo potpuno drugačije mišljenje, mi se nalazimo na drugačijoj političkoj strani, ali kada u Srbiji nije moguće da postoji bilo kakva vlada, bolja je i Vlada između različitih političkih opcija, nego Vlada Zorana Živkovića u to vreme.
Što se tiče ostalih stvari oko mućkanja, mislim da ste se obratili na krivu adresu. Što se tiče SPS-a, mi nismo baš veliki stručnjaci za mućkanje. Prema tome, što se tiče mućkanja i mućki, obratite se nekim drugim političkim strankama. Što se tiče intelekta, tu sam spreman da sa svim od vas stanem. Ko god je bio bolji student od mene u istoriji nekog fakulteta skinuću mu kapu.
Hvala, gospodine predsedniče.
Želim da kažem da je, ovo što je sada rekao gospodin Mlađan Dinkić, ministar finansija, bio i naš jučerašnji zahtev. Razgovarali smo sa ministrom Dinkićem. Tražili smo, kao što znate, SPS je tražila da se usvoje završni računi budžeta za 2002. i 2003. godinu.
Ali, komisija koja je radila taj posao je, kao najboljeg ponuđača, izabrala firmu "Deloitte". Firma "Diloit", kao što znate, jeste firma u kojoj je nekada radio ministar Aleksandar Vlahović. Apsolutno je nelogično da firma, u kojoj je nekada radio Aleksandar Vlahović, vrši revizuju rada Vlade u vreme kada je u njoj bio Aleksandar Vlahović. To je toliko veliki sukob interesa i krešenje tih odredbi da je to za SPS bilo apsolutno neprihvatljivo.
Apsolutno je mislim, ovo što je sada predložio i sa čim se složio ministar Dinkić, za nas prihvatljivo. Krajnje je nekorektno da damo prijateljima Aleksandra Vlahovića da kontrolišu njegov rad i rad ostalih ministara, da ocene da je sve bilo super, da je sve bilo po zakonu i da ih još za to dobro platimo.
Zato mislim da je i naš jučerašnji zahtev bio potpuno opravdan, bez obzira što će možda malo biti produženi ovi rokovi. Mislim da je mnogo bolje da Odbor za finansije, zajedno sa Ministarstvom finansija i Vladom Srbije učestvuje u ovom poslu. To je bio naš razlog zašto smo tražili da se ova tačka skine sa dnevnog reda, odnosno odloži, da ne bismo ušli u jednu takvu ironiju da neko sam sebe ocenjuje. Hvala.
Upozorio sam predsednika parlamenta prošlog puta, upozoravam ga i sada, odnosno molim ga da što pre stavi na dnevni red Skupštine zakon o proglašenju dana žalosti u Republici Srbiji. Potreba za tim je zaista velika, jer preti opasnost da se izazovu velike posledice za našu državu i naš narod različitim parcijalnim političkim odlukama nekih organa lokalne samouprave ili organa teritorijalne autonomije, kao što je predlog pokrajinskog Izvršnog veća Vojvodine, koje je tražilo od Vlade Republike Srbije da 11. juli proglasi danom žalosti u Republici Srbiji.
Mi danas nemamo zakonsku regulativu o tome. Zaista je nezabeležen slučaj da se dan žalosti proglašava povodom događaja koji su se desili pre deset godina, a naročito je politički diskutabilno da li se takve odluke mogu donositi kada nismo proglašavali dan žalosti povodom tužne godišnjice masakra nad pripadnicima srpskog naroda širom teritorije bivše SFRJ.
Takođe, ovo pruža mogućnost velikih manipulacija. Dobronamerno sam u petak ujutru upozorio na to, da bi tokom dana usledilo saopštenje Pokreta snaga Srbije, koje sam ovde spomenuo, kao konstitutivnog dela pokrajinskog Izvršnog veća, odnosno Vlade Pokrajine Vojvodine, koju vodi Bojan Pajtić. Koliko mi je poznato, u toj vladi sede i pripadnici Pokreta snaga Srbije - Bogoljub Karić. Potpredsednik te vlade je Tihomir Simić, koji je visoki funkcioner Pokreta snaga Srbije.
U novinama je objavljeno da je pokrajinsko Izvršno veće uputilo inicijativu Vladi Republike Srbije da 11. juli proglasi danom žalosti. Bogoljub Karić daje saopštenje u kojem stoji da oštro protestuje protiv laži i uvreda koje su se čule na račun Pokreta snaga Srbije i njegovog lidera Bogoljuba Karića za skupštinskom govornicom, naravno, spominje mene kao nosioca tih laži i uvreda. Kaže da Pokret snaga Srbije nije pokrenuo inicijativu da se 11. juli proglasi danom žalosti.
Kako nije? Da li je taj pokret sastavni deo kabineta Bojana Pajtića ili ne? Da li je Bogoljub Karić i dalje u koaliciji sa Demokratskom strankom i Čankom na teritoriji Vojvodine ili ne?
(Iz sale: Jeste.)
Pošto je ovde predstavnik nezavisnih poslanika, koji se sada zove Pokret snaga Srbije - Bogoljub Karić, molim predsednika Skupštine da mu da jednom reč da nam objasni da li oni podržavaju autonomaše u Vojvodini i da li traže da se 11. juli proglasi danom žalosti u Republici Srbiji?
Ali, još tragičnije od svega toga nije samo to što Karić ne sme da kaže da stoji iza odluke svojih pokrajinskih organa, već što nas ovde i napada.
Kaže ovako: "To je nastavak petnaestogodišnjeg pokušaja obmanjivanja javnosti rečnikom lažnog patriotizma koji je u prošlosti odneo hiljade ljudskih života, a zemlju doveo do ruba propasti". To kaže Bogoljub Karić.
Misli da je izrekao veliku filozofsku misao, a svima je jasno da je Socijalistička partija Srbije možda i pala sa vlasti upravo zbog takvih kao što je bio Bogoljub Karić, sa kojim SPS nikada nije imala veze i koji danas pokušava jednom da hapsi Slobodana Miloševića, drugi put ga proglašava za sveca, a nas za izdajnike Slobodana Miloševića, treći put uzima i krade poslanike radikala da bi odbranili Šešelja od Tomislava Nikolića, Aleksandra Vučića itd. Ovo je pokušaj ne petnaestogodišnjeg obmanjivanja javnosti, ovo je takva laž na kojoj bi mogli pozavideti mnogi koji su se ovih godina bavili medijskim manipulacijama na našem prostoru.
Zaista molim predsednika parlamenta da da reč ovom nezavisnom poslaniku da nam objasni ovde kakva je to politika koju vodi Pokret snaga Srbije. Kaže – lažni patriotizam. Lažni patriotizam, napada se SPS, napada se 15 godina, a od toga je Socijalistička partija Srbije deset godina bila na vlasti. Koga vi napadate? Napadate one koje stalno zovete da idu u koaliciju da ruše Republičku vladu. O čemu vi ovde govorite? Molim vas, stavite što pre ovaj zakon na dnevni red.
Bogoljub Karić neka raskine koaliciju sa Demokratskom strankom u Vojvodini, sa Čankom i sa Demokratskom strankom u Vojvodini. Neka Tihomir Simić izađe javno i kaže da je Bojan Pajtić zloupotrebio i obrukao Vojvodinu time što traži da se obeležavaju takvi događaji koji se ne obeležavaju danom žalosti. Država treba javno da osudi sve zločine. Mi smo to ovde tražili – u Skupštini Srbije, da se osude svi zločini. Ali, neko to neće. Neko hoće samo da se osude zločini, sa kojima narod Srbije i država Srbija nema nikakve veze, namerno, da bi se stavila omča oko vrata Srbiji.
Prema tome, predsedniče, taj zakon je stigao odavno u proceduru. Potpisao ga je potpredsednik Vlade Miroljub Labus. Stavite ga na dnevni red – zakon o proglašenju dana žalosti, a Bojana Pajtića, Tihomira Simića i ostale, Čanka, Kostreša, iz Vlade i Skupštine AP Vojvodine... Znači, oni čak razmišljaju da verovatno u Vojvodini proglase separatno dan žalosti povodom Srebrenice.
Žalosno je što nemamo dovoljno snage da vidimo da je to politikantstvo, da to nije žalost za žrtvama, nego je to želja da se veštački nađu oni iz Srbije koji su počinili te zločine, a koji su, kao što znate, bili osuđeni i u vreme naše vlasti. Ako je i od Bogoljuba Karića, mnogo je. Ili možda nisam dobro razumeo, pa molim gospodina Lekića da nam to malo pojasni. Hvala.
Naravno, biraću reči i apsolutno uvažavam ono što ste rekli na početku, da zbog velikog broja zakonskih predloga ovo ne može da dođe na dnevni red do oktobra, ali uvek kada za to ima potrebe ja ću se javiti po Poslovniku i da ukažem na nužno donošenje ovakvog zakona, zato što smatram da je to predmet mnogobrojnih zloupotreba u našoj državi.
Sa druge strane se ne reaguje na brojne primere zverstava prema pripadnicima našeg naroda, čak se veličaju u našim medijima i pozivaju na javne tribine ovde u Beogradu i oni koji su vršili zločine nad Srbima i, naravno, oni su i posle 5. oktobra 2000. godine i amnestirani iz srpskih zatvora. U svakom slučaju, gospodin Lekić zna, i on je donedavno pripadao stranci koja je takođe bila na vlasti zajedno sa SPS-om, kao i Bogoljub Karić, koji je bio ministar u Vladi Mirka Marjanovića, a protiv koga ste vi izdali ovo saopštenje. Da li vi mislite da ste ga izdali protiv nas? Izdali ste protiv samih sebe.
Vi ovde kažete da je neko 15 godina obmanjivao javnost i da smo predstavnici lažnog patriotizma koji je u bliskoj prošlosti, kako kažete, odneo hiljade ljudskih života i zemlju doveo do ruba propasti. Nisam još čuo za nekoga da tako loše govori sam o sebi. Protiv koga vi ovo govorite? O čemu vi ovde govorite? Znači, ovde nije reč o zameni teza.
Pokret snaga Srbije nisam ni spomenuo kada sam govorio i nemojte da Pokret snaga Srbije sebi pridaje veliku važnost. Nije to vaša ideja. To je ideja DS-a, ideja Nenada Čanka protiv koje vi niste. Prema tome, vi ste saglasni sa tom idejom, pokrajinsko izvršno veće, a čiji ste vi članovi, tu ideju je poslalo Koštuničinom kabinetu. Imate vi pravo da mislite šta hoćete, ali nemojte drugima deliti lekcije, nemojte pljuvati u tanjir iz koga ste jeli 10 godina. Još jedete iz tog tanjira, što bi trebalo da poštujete.
Poštovani narodni poslanici, javio sam se povodom Poslovnika, da bih zamolio predsednika Narodne skupštine Republike Srbije da što pre stavi na dnevni red Narodne skupštine Predlog zakona koji je upućen 17. marta, a zavedeno je da smo ga primili 22. marta ove godine, uputila Vlada Republike Srbije, a glasi - Predlog zakona o obeležavanju dana žalosti na teritoriji Republike Srbije.
Mi smo svedoci politizacije ovog pitanja. Čini mi se prvi put od kada postoji u istoriji dan žalosti imamo predlog jednog državnog organa, odnosno organa teritorijalne autonomije, kao što je Autonomna Pokrajina Vojvodina, da se dan žalosti obeležava povodom događaja koji se desio pre 10 godina, i to u drugoj državi.
Ovo je klasična politizacija tog pitanja. Nije zabeleženo, još od vremena kada se obeležavala godišnjica smrti druga Tita sa sirenama, da se tog dana obeležava dan žalosti povodom događaja koji su se desili pre nekoliko godina.
U ovom predlogu zakona koji smo dobili, koji je potpisao potpredsednik Vlade Miroljub Labus, stoji: "Dan žalosti se proglašava posle naročito teške nesreće koja prouzrokuje smrt ljudi, ranjavanje, teško oštećenje zdravlja ljudi ili u slučaju smrti visokih državnih funkcionera. Dan žalosti može se proglasiti i u slučaju smrti ličnosti koja je imala visoke zasluge za zemlju, kao i povodom nekog tragičnog događaja, kada Vlada tako proceni".
Nije definisano i nije zabeleženo, bez obzira šta od nas svako misli o tim događajima i bez obzira da li ima političkih razloga da ova država osudi zločine koji su se dešavali na prostoru prethodne SFRJ. Ovo je jedna tragična politizacija onoga što se desilo u Srebrenici, u čemu učestvuje Demokratska stranka, Nenad Čanak i njegova stranka i stranka Bogoljuba Karića. To su te patriotske stranke koje se nisu setile - što nisu predložile dan žalosti povodom godišnjice "Bljeska" ili "Oluje", ili godišnjice Račka, ili bombardovanja naše zemlje.
Zato molim predsednika Narodne skupštine Republike Srbije da, pošto je Vlada ovaj zakon već predložila, a smatrao sam da je ovo jedan od zakona koji nije tako hitan za donošenje, ali se pokazuje da je veoma hitan, stavi u dnevni red.
Jer se u ovoj zemlji očigledno dešava organizovano obeležavanje desetogodišnjice zločina u Srebrenici, koji je napisan negde u inostranstvu, što sprovode tzv. nevladine organizacije, na čelu sa Natašom Kandić, i gde naša Skupština, i skupštine teritorijalnih jedinica i skupštine opština treba da budu samo učesnici procesa obeležavanja tog događaja, kako bi naša država, kako je i stajalo u Predlogu rezolucije Demokratske stranke, zvanično osudila masakr ili, kako je napisala u Predlogu deklaracije, "masovni ratni zločin nad pripadnicima bošnjačkog naroda u Srebrenici".
Mi jesmo za osudu ratnih zločina, ali svih na teritoriji prethodne Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, i smatramo ovakav potez vojvođanske Vlade apsolutnim politikantstvom, koje može naneti ogromne štete našem narodu i našoj državi. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, SPS smatra da je neophodno što pre doneti novi poslovnik o radu Narodne skupštine Republike Srbije. Izmene i dopune postojećeg Poslovnika, koji je donet u vreme vlasti DOS, apsolutno je nesvrsishodni posao, jer se ne može ispraviti nešto što je u startu loše postavljeno.
Apsolutno je, naravno, neustavno i SPS se protiv toga više puta obraćala Ustavnom sudu, uskraćivanje prava narodnim poslanicima da govore, ne samo u raspravi o amandmanima, nego i raspravi u načelu.
Takođe, smatramo da su neke odredbe ovog poslovnika, koje su donete u vreme vlasti DOS, apsolutno na daleko nižem stepenu demokratije u odnosu na ono vreme koje mnogi ovde pežorativno nazivaju – vreme vlasti SPS.
Ako neko ne zna, ja ću vam citirati poslednji Poslovnik Narodne skupštine Republike Srbije iz 1997. godine. U tom poslovniku stoji – kvorum za rad Narodne skupštine postoji ako je na sednici Narodne skupštine prisutno više od polovine od ukupnog broja narodnih poslanika. Znači, 10 godina vlasti SPS u ovoj sali je u svakom trenutku trebalo da bude 126 poslanika.
Mi smo to obezbeđivali, iako nekada nismo imali 126 poslanika, nego u okviru koalicione vlade i uz manjinsku vladu koja je podržavala neka druga politička stranka. Naši poslanici su tada imali neke druge obaveze, ali su morali da budu na zasedanju i sednicama Narodne skupštine Republike Srbije.
Takođe, u tom Poslovniku i u vremenu o kojem mnogi pežorativno govore, a dela su im se u vreme kada su bili na vlasti pokazala potpuno suprotnim, stajalo je da vreme izlaganja narodnog poslanika iznosi 10 minuta.
Znači, svaki narodni poslanik je imao pravo da govori 10 minuta, svaki bez ograničenja, i čak je imao pravo da se javi i po drugi put, kada se svi oni koji to žele jave prvi put za raspravu.
Takođe, poslanička pitanja su se postavljala na svakoj sednici Narodne skupštine Republike Srbije. Kada je ukinut ovaj uslov za postojanje kvoruma, zaista se postavlja jedno logično pitanje koje je postavio predlagač ovog akta Predrag Marković: ako u Skupštini nema 126, zašto je onda bitno da bude baš kako je DOS rekao – 84? Time je obesmišljen rad Narodne skupštine, jer u svakom lovačkom društvu, svakom udruženju ili društvenoj organizaciji ne možete održati sednicu ukoliko nije prisutna većina od ukupnog broja prisutnih. To je moglo za vreme vlasti DOS i zahvaljujući ovom DOS poslovniku moglo je samo u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Znači, principijelno, postoji jedna stvar koja takođe tim Poslovnikom nije dobro rešena, a to je: obaveznost televizijskih prenosa. Hvala bogu, ti prenosi sada postoje. Ali će oni arbitrarno uvek zavisiti od toga da li postoje tehnički uslovi da televizija to prenosi, da li je ekonomski isplativo za televiziju i, naravno, postojaće dok ne dođe možda neki drugi predsedavajući u ovom parlamentu, koji će zaključiti nešto sasvim drugačije, kao što je bilo u poslednjih nekoliko godina u odnosu na taj neki istorijski datum 5. oktobar.
Takođe, mi smo na startu, kada je počela priča o izmenama poslovnika, rekli da mi smatramo da treba da se donese novi poslovnik. Ceo poslovnik koji će definisati i prava i obaveze poslanika i naravno poslovnik koji će učiniti skupštinski rad efikasnim.
Znači, ukoliko se ne prihvate naši amandmani koje smo dali, mi ne možemo glasati za ovaj predlog koji je ponudio predsednik parlamenta Predrag Marković.
Mi smo dali nekoliko amandmana u želji da pokušamo da poboljšamo nešto što je u osnovi loše. Prvi amandman je se tiče broja dana, znači, kada se podnose amandmani. Ovim predlogom je regulisano da se amandmani podnose pet dana uoči početka sednice, odnosno dešavalo se u praksi da se sednica zakazuje u mnogo kraćem roku nego one koje su definisane poslovnikom.
Kako vi možete spremiti amandmane za neki zakon, kada vi dobijete obaveštenje da će sednica Skupštine biti za tri dana, a rok za podnošenje amandmana je pet dana?
Mi smo predložili amandman da ova odredba može da postoji, ali da je izuzetak ako se sednica Narodne skupštine zakaže u roku kraćem od roka predviđenog Poslovnikom. Znači, onda je rok za podnošenje amandmana do početka načelne rasprave o pojedinom predlogu ovih akata.
Takođe, mi smo predložili da se precizira kada se postavljaju poslanička pitanja, odnosno kada je predsednik parlamenta dužan da sazove tu sednicu. Na predlog poslaničke grupe – da, ali mora da postoji obaveza da to bude barem jednom mesečno.
Mi smo predložili da se spreči samovolja predsednika u slučaju kada će se ovde raditi u noćnoj smeni. Nije problem da li će Skupština u izuzetnim slučajevima raditi, ali ako izuzetak postane pravilo, ipak za to mora da postoji određena regulativa.
Mi smo predložili da se taj rad posle 18,00 sati može odvijati samo do završetka rasprave u načelu, odnosno u pojedinostima o započetoj tački dnevnog reda i da se o tom produženju moraju poslanici obavestiti najkasnije do 16,00 sati na dan održavanja sednice, za koju se predlaže produženje rada.
Predložili smo, pošto ovim predlogom nije bilo predviđeno, da o amandmanima na odborima mogu da učestvuju i drugi narodni poslanici, koji nisu članovi odbora; to je pojašnjenje da se tekst "predstavnik podnosilaca amandmana" zameni rečima "kao i drugi narodni poslanici". Svi narodni poslanici imaju pravo da prisustvuju i na neki način učestvuju u radu odbora, ali im ne date pravo da diskutuju o pojedinim amandmanima. Našim amandmanom se to ispravlja.
Takođe, mi smo predložili da se vreme produži, zbog čega nismo srećni što se uvodi, ali Ustavni sud prošli put, kada je razmatrao pitanje oko toga ko ima pravo da govori o amandmanima, nije bio korektan do kraja.
Nije proglasio neustavnom i odredbu koja se tiče načelne rasprave, ali je onda postalo neustavno to što neko nema pravo da govori o amandmanima, a potpuno je normalno i logično što nema pravo da govori u raspravi u načelu svaki poslanik. Znači, mi smo predložili da se to vreme sa 10 minuta produži na 15 minuta.
Da samo kažem, bez želje za nekom polemikom, predstavnici Demokratske stranke su, naravno, ovde sa aspekta svoje opozicione političke pozicije, izrazili protivljenje ovim predloženim promenama.
Podsetio bih da u vreme kada su oni doneli ovaj poslovnik, za raspravu o amandmanima je mogao da se javi samo podnosilac amandmana i po jedan predstavnik svake poslaničke grupe. Čini mi se da je to bilo ograničeno na pet minuta.
S kojim pravom sada oni govore i kritikuju ovakva rešenja? Mi smo predložili tri puta više vremena nego što su oni dali u svoje vreme kada su bili ovde na vlasti. I na kraju, mi bismo bili najsrećniji kada bi se doneo novi poslovnik, u kojem ne bi postojala ograničenja i gde bi postojala mogućnost da svi poslanici imaju pravo da učestvuju u raspravi u načelu i u pojedinostima, kao što je to bilo u vreme kada smo mi bili na vlasti.
Mi smo protiv da se apsolutno ukine radni kvorum. Insistirali smo, da bi Socijalistička partija Srbije promenila svoj stav, da predlagač prihvati naše amandmane i neophodno je da ovaj amandman, koji je podneo predsednik parlamenta u skladu sa našim dogovorom, o tome da sednica ne može da počne dok u sali nema jedna trećina narodnih poslanika, bude usvojen.
Moraju da postoje obaveze, pre svega, za parlamentarnu većinu da obezbedi prisustvo jedne trećine poslanika na početku sednice. Ako to parlamentarna većina nije u stanju da obezbedi, onda ona i ne treba da postoji. Na samom kraju, želim da kažem da smo mi protiv predloženog poslovnika. Glasaćemo za njega samo ukoliko budu prihvaćeni naši amandmani. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, znam da predsedavajućima nije ponekad lako da slušaju kritike na račun stranke koju zastupaju, ali u svakom slučaju tačno je ono što je ovde rečeno.                         Dragoljub Mićunović je izabran odlučujućim viteškim glasom Baneta Ivkovića, koji je glas dobio krađom u ovom parlamentu. Takođe, očigledno je da je konstituisanje državne zajednice i organa državne zajednice obavljeno uz krađu poslaničkih mandata, i kao što znate, mi smo tada bili protiv takvog načina i donošenja Ustavne povelje.  I, naravno, kao što se i ovde čulo u raspravi, mi smatramo da je oblik državne zajednice koji je bio definisan prošlim Ustavom SRJ, oblik federacije, optimalan oblik za funkcionisanje zajedničke države dva naroda i dve republike.
U vreme vlasti SPS i Slobodana Miloševića često je to korišćeno kao alibi i čak su mnogi, koji ovde sede i koji danas govore o zajedničkoj državi, podržavali Mila Đukanovića, jer se on navodno bori za demokratske vrednosti, a shvatili su ovo vreme, od kada SPS nije na vlasti, da je to bio samo izgovor i da je osnovni problem u funkcionisanju zajedništva Srbije i Crne Gore – separatistička težnja crnogorskog rukovodstva.
Mi smo bili protiv ovakve Ustavne povelje, glasali smo "protiv", smatrali smo da, bez obzira što je to možda bio nužan kompromis, nije bilo dobro što je taj kompromis postignut uz posredovanje nekih međunarodnih predstavnika koji su vodili glavnu reč u bombardovanju naše zemlje. Takođe, bili smo oduvek protiv toga da se u Jugoslaviji, u Srbiji i Crnoj Gori izmišljaju oblici državnog zajedništva.
Sećate se da je u vreme prošle Jugoslavije, ona bila definisana kao kovačnica bratstva i jedinstva, pa se najkrvavije moguće raspala. Tako je i ova ustavna povelja definisala oblik zajedništva, koji čak ni oni koji su je pisali nisu mogli tačno da definišu da li je to federacija ili konfederacija. Bolje rečeno, doneli smo takvu ustavnu povelju koja je definisala takav oblik zajedništva koji gotovo da ne postoji nigde u svetu.
Nije tačno da institucije i organi koji su predviđeni Ustavnom poveljom nisu bili na vreme konstituisani i izabrani samo zahvaljujući tome što je u Srbiji ubijen premijer Zoran Đinđić. Nije tačno, zato što je rok bio veoma dug, vanredno stanje nije trajalo toliko dugo.
Kao što znate, Skupština je zasedala i u vreme vanrednog stanja. Istina, u to vreme nije bilo TV prenosa, ni u mirnom, ni u vanrednom stanju. U svakom slučaju, bilo je dovoljno vremena da se konstituišu organi državne zajednice, ali očigledno da ni tadašnjem rukovodstvu Srbije Crne Gore nije bilo od prvorazrednog značaja da se uopšte konstituiše državna zajednica.
Iz nekoliko razloga, bez obzira što smo protiv ovakve ustavne povelje i ovakvog oblika zajedništva, mi iz SPS životno insistiramo na zajedništvu Srbije i Crne Gore. Srbima nema bližeg naroda nego što je crnogorski.
Neka izvine svi oni koji su ovde pripadnici drugih naroda i nacionalnih manjina. Neću da ulazim u to da li je to isti narod ili nije, svako ima pravo da se zove svojim imenom, ali kako neko može da traži od nas da radimo na zajedničkom životu ili suživotu Srba i Albanaca na jugu Srbije, Srba i Mađara, Srba i muslimana, Srba i Hrvata, a da sa druge strane tako olako govori pa šta će nam zajedništvo sa Crnom Gorom.
U Crnoj Gori živi za sada, po popisu, najmanje trećina onih koji se izjašnjavaju kao Srbi. Odluka o nezavisnosti Crne Gore, ukoliko bude doneta na referendumu, biće doneta na antisrpskoj osnovi. Znači, na antisrpskoj koaliciji separatista, i crnogorskog naroda, i muslimana i Albanaca u Crnoj Gori.
Kako je moguće da mi tako olako, kao što veliki političar, gigantskih razmera – Vladan Batić danas kaže, da Srbija treba jednostavno da kaže istorijsko "ne" Crnoj Gori. Da kaže istorijsko "ne" svojoj braći, a da kaže istorijsko "da" razbijanju Srbije na nekoliko pašaluka i svođenju Srbije na nivo beogradskog pašaluka. Takođe i DS.
Nadam se da će predsedništvo DS odgovoriti na ovaj javni poziv Ljube Tadića, akademika, oca predsednika Borisa Tadića, koga, istina, sin nije poslušao ni kada se glasalo o partizanima i četnicima, ali dobro.
Nadam se da će predsedništvo DS odgovoriti da li Nenad Bogdanović zastupa stavove Čedomira Jovanovića ili su stavovi DS – stavovi Čedomira Jovanovića; ili će DS da javno kaže da li su stavovi Gorana Svilanovića i njihovi stavovi, pošto je do skoro bio u njihovoj poslaničkoj grupi; ili Nataše Mićić, koja će, čitam u novinama, kao i Žarko Korać, učestvovati na nekom prvom istorijskom susretu Albanaca i Srba u Prištini ili ne znam negde na Kosovu i zastupati nezvanično- zvanični Beograd.
Oni tamo ne idu da budu na strani Srba, nego na strani Albanaca. Mi ovde govorimo o zvaničnoj politici DS. Samo molim predsedavajućeg, ako se nije promenio, da mi ne replicira posle ovoga, nego neka se javi za repliku, pa neka mi onda replicira, da bih mogao njemu da odgovorim.
U svakom slučaju, mi smo, bez obzira na to što nismo glasali za Ustavnu povelju, zainteresovani za opstanak zajedništva Srbije i Crne Gore. Da li će ovi amandmani doprineti tom zajedničkom životu ostaje da se vidi. Takođe, uvažavamo i mišljenje da je apsolutno nedopustivo da različite političke stranke u Srbiji imaju o ovom važnom pitanju različite političke stavove. Kao što je i oko Kosova i Metohije bitno da sve stranke u Srbiji imaju zajedničke stavove, veoma je bitno da i oko odnosa prema Crnoj Gori i Crnogorcima, ili Srbima koji žive u Crnoj Gori, imamo jedinstven stav. Da li je istorijski interes Srbije i Srba da žive u zajedničkoj državi i u zajedništvu sa Crnom Gorom? Naše je mišljenje: da.
Ako se razbije i ovakva nefunkcionalna zajednica, kao što je sadašnja, postoji velika opasnost da se realizuje ono o čemu je već govoreno više puta, da neko Kosmet već smatra praktično trećom federalnom ili konfederalnom jedinicom ove državne zajednice, neke buduće državne zajednice Srbije, Crne Gore i Kosmeta.
Kako, to znaju oni koji se nalaze u međunarodnim organizacijama i institucijama, kako već polako neki u svetu počinju da zovu našu državnu zajednicu.
Takođe, kao što znate, veoma je bitno i da naše političke stranke imaju jasne stavove oko toga da li državljani Crne Gore, koji žive u Srbiji, treba da imaju pravo glasa na referendumu u Crnoj Gori. Jer, apsolutno je neprihvatljivo da će Crnogorci, državljani Crne Gore koji žive u Hrvatskoj, Bosni ili Albaniji, Americi, možda moći da imaju pravo glasa, a Crnogorci, državljani Crne Gore ili Srbije koji su došli ovde iz Crne Gore, nemaju pravo da glasaju na nekom budućem referendumu u Crnoj Gori.
Apsolutno je to važno za sve političke stranke u Srbiji, dakle, da imamo zajednički stav oko ovog pitanja. Apsolutno je nebitna državna zajednica, bitno je zajedništvo Srbije i Crne Gore. Da li će Crna Gora i Srbija biti u zajedništvu u obliku federacije, konfederacije ili unitarne države, manje je bitno od pitanja da li će tog zajedništva uopšte biti.
Naravno, zajedništvo na silu, ne može biti zajedništvo, ali nemojmo na silu i veštački stvarati razdore između Srbije i Crne Gore. Nisam siguran da će i u Crnoj Gori ovakav predlog ustavnih promena biti prihvaćen.
Takođe, u ovim vremenima kada nas čeka mnogo teških pitanja i oko Kosova, i oko Republike Srpske, i pokušaja revizije Dejtonskog sporazuma, mislimo da je veoma bitno da političke stranke u Srbiji imaju jedinstveni i zajednički stav oko ovog pitanja, bez obzira na to što se mi međusobno razlikujemo, što možda u političkom smislu sigurno ne mislimo isto, što se razlikujemo u strateškim, ideološkim i svim drugim pitanjima oko države i naroda. Dakle, tu ne bi trebalo da postoje razlike.
SPS će i dalje biti životno zainteresovana za opstanak zajedništva Crne Gore i Srbije, smatrajući istorijskom greškom ono što je načinjeno u prethodnom periodu - razbijanje savezne države Srbije i Crne Gore i onoga što se zvalo, zajednička država, iako je bilo mnogo problema i u njenom funkcionisanju. Daćemo doprinos tome, glasaćemo za ove ustavne promene, isključivo iz razloga – želje za opstanak zajedništva Srbije i Crne Gore, Srba i Crnogoraca, Srba i svih građana Crne Gore, bez obzira da li se osećaju Srbima ili Crnogorcima. Hvala.