Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dejan Radenković

Dejan Radenković

Socijalistička partija Srbije

Govori

Mislim da je današnja rasprava bila vrlo konstruktivno i mislim da bi svaka naredna trebala da bude u tom duhu. Naravno, pokvare neke pojedine kolege tu konstruktivnu raspravu. Nadam se da će se vremenom, kroz razne modele rekonstrukcije i ovog parlamenta, i takvi polako eliminisati i da ćemo imati jednu ozbiljnu raspravu u parlamentu, a ne da vodimo tendenciozne i naručene rasprave i da pravimo greške koje nisu dopustive. Ipak je ovo Narodna skupština.
Hvala, predsedniče.
Povredili ste član 107. stav 1. kada niste prethodnog govornika prekinuli. Mislim da bi bilo u redu da se kolega izvini svima nama, da nije u redu da vređa sve poslanike. Mi ovde učestvujemo u raspravi i uvek ćemo učestvovati, ali u konstruktivnoj raspravi. Besmislene rasprave da bi pričali, da bi ih neko video da su pričali, da su ovde poslanici, nama to ovde ne treba. Mi ne pripadamo stranci neobaveštenog predsednika pa da ne znamo šta je na dnevnom redu i koji su amandmani. Kolega je dužan da se izvini svima nama zato što je uvredio svoje kolege. Mislim da je stvarno sramota da neko kaže da mi nemamo pojma ni šta je na dnevnom redu ni koji je amandman na dnevnom redu. Vi ste prekršili Poslovnik i molim vas da ubuduće upozoravate takve kolege.
Hvala, uvažena potpredsednice. Reklamiram član 107. stav 1. Kao i juče, kada sam jednom kolegi, podsetio sam ga, a naravno, nažalost ovi radnici koji su van svojih fabrika, ali se danas prijavljuju drugi koji su zajedno odgovorni zato što su posle 5. oktobra obmanuli narod pričajući mu bajke o Evropi, pričajući da će zavladati blagostanje, a rezultat toga su zatvorene fabrike, opljačkane fabrike, iznete pare iz zemlje i nama danas neko da drži predavanje. To urušava dostojanstvo Skupštine, ovog zakonodavnog tela. Narod to više ne može da sluša. Nemojte da se podsećamo ko je kada vladao i koliko je vladao i šta je sve obećavao ljudima. Bolje da ne podsećamo neke ko je sa kim bio prijatelj, ko se sa kim grlio itd.
Nažalost, tu smo gde smo, ovo je uzročno posledično što nam se danas dešava i nemojte da se vraćamo unazad. Dajte da vidimo šta možemo da uradimo. Ne bih sada da uvredim ministra, ali dosta je više rasprava između bivših ministara, sadašnjih ministara finansija, šta je ko uradio, šta ko nije uradio. Dajte da prestanemo više sa time i da prestanu oni TV dueli i neke lične stvari da se iznose. Dajte da stavimo tačku na to, jer narod šalje poruke i traži od nas da nešto uradimo. Pozivam vas da u tom pravcu usmerimo danas diskusiju. Hvala.
Član 107. stav 1. više ne mogu da verujem da kolega Đelić non stop krši dostojanstvo Skupštine. Da treba da se nešto poštuje u ovoj zemlji i da je neko sankcionisan, znalo bi se gde bi njemu mesto bilo.
Nemam živaca više ovde, a i ostale kolege, da slušam ove gluposti, nebuloze i demagogiju, isfrustriranost i to narod jednostavno više ne želi da sluša, a to je dokaz, svi ovi izbori koji pokazuju rezultat, mislim na DS. Dok takvi budu predstavljali DS ona će imati takve rezultate.
Hvala, potpredsednice.
Javljam se po članu 107. stav 1. Poslovnika. Kada kolege glume i ovako teatralno pričaju, vi morate da ukažete da je povređeno dostojanstvo Skupštine. Ova demagogija i ova priča uopšte nije dostojna za ovaj dom, da neko zbog koga je ostalo 500.000 ljudi bez posla, zbog koga su uništene sve fabrike u ovoj zemlji, zatvorene, opljačkane i iznete pare iz ove zemlje, drži nama predavanje sada ovde. Kako ga nije sramota? Mi moramo to da slušamo, dokle? Morate da ga upozorite. Posledica ovoga što imamo danas je upravo to. Zašto nas nisu uveli posle 5. oktobra u Evropu, kada su sa njima bili najbolji prijatelji?
(Predsedavajuća: Gospodine Radenkoviću, molim vas, nemojte da replicirate.)
Doživeli su da mi to radimo danas. Hvala.
Reklamiram povredu člana 107. stav 1. dostojanstvo Skupštine.
Bili ste dužni da upozorite kolegu Milivojevića, jer je izneo mnogo neistina. Nažalost, to ne mogu da slušaju oni građani pored TV ekrana, oni obespravljeni radnici kojima su fabrike uništene, opljačkane. Neko je sprovodio neke pljačkaške privatizacije i o tome treba da pričamo, a ne o ovome o čemu je sve kolega Milivojević pričao. Oni radnici koji su obespravljeni koji, jednostavno, ne mogu više da pogledaju u oči onog ko je tada, 5. oktobra, bio na čelu tih demokratskih promena, kada je kolega Milivojević sa ponosom jurišao na ovu Skupštinu. Jednostavno, to ne sme da se zaboravi i mora da se istraži do kraja. Nemamo ništa protiv toga i o tome treba da pričamo i to ne smemo da zaboravimo. Ovo što se danas dešava je uzročna posledica iz tog perioda. Zahvaljujem vam se.
Hvala.
I ranije se dešavalo da se podnose istovetni amandmani, pa nikada niko nije ovoliko plakao za nekim amandmanom i optuživao bilo koga da zato što je ministar iz te partije, da se usvajaju amandmani poslanika iz te stranke. Mislim da za razliku od onih kojima ništa ne valja, koji kritikuju sve živo, pošto spominje SPS, interes SPS je da se donesu što bolji zakoni, što kvalitetniji. Mi kao poslanička grupa, a to građani Srbije najbolje vide kada diskutujemo i kada pričamo samo ono što je na dnevnom redu i ne učestvujemo u nekim besmislenim raspravama i besmislenim diskusijama.
Koleginici Juditi samo mogu da kažem da je bila potpredsednik u prošlom mandatu i mislim da mi nemamo poslaničke klubove, nego poslaničke grupe. Samo to je dokaz da je rasprava samo čisto da bi se nešto pričalo. Zahvaljujem.
Uvaženi potpredsedniče, reklamiram povredu Poslovnika, član 107, to je dostojanstvo Skupštine. Kolega nije reklamirao taj član.
Zamolio bih, zarad javnosti da kažem, poslanici SPS su u sali i učestvuju u raspravama, samo konstruktivnim, a ne nekim besmislenim i besmislenim napadima i optužbama zarad prikupljanja nekih sitnih političkih poena koji ne znam koliko mogu da im donesu, da se služe ovakvim lažima, da poslanici SPS ne učestvuju u raspravi. Valjda zbog svojih problema, unutar svoje stranke, oni ne vide dalje od svog nosa, pa ih ja sada ovako gromoglasno, javno prozivam da nas vide i da kažu da smo tu u sali i da nikada nećemo učestvovati u ovakvim besmislenim raspravama u kojima oni učestvuju već danima. Hvala.
Hvala, predsedniče.
Koleginice i kolege, poštovani predsedniče, uvaženi ministre, set od šest zakona koji je danas pred nama i koji je predmet današnje rasprave, predstavlja dalju demonstraciju namere da se naše javne finansije dovedu u red i da se, koliko je to moguće, isprave neke nelogičnosti koje su postajale u dosadašnjim poreskim politikama. Prostora za unapređenje naravno da ima. Dalji rad je neminovnost i od nečega moramo da počnemo.
Socijalistička partija Srbije podržava predložene izmene, jer one donose mnogo više kvalitetnih rešenja, nego što se može dati prigovora.
Prva stvar koja je za nas bitna je da se povećava neoporezivi iznos zarade, čime se delimično uvažava činjenica da je siva ekonomija boljka Srbije i da se taj problem najbolje rešava tako što se ljudima, koji, nažalost, žive na marginama društva, daje šansa da rade i da za svoj rad, pored novca koji dobijaju na ruke, jednostavno dobijaju prava koja im sleduju iz zaposlenja.
Mišljenja smo da poreska opterećenja za one koji zarađuju malo treba da budu minimalna upravo da bi im se dala šansa da budu punopravni građani naše zemlje, što danas možemo da vidimo da faktički i nisu. Osoba koja mesečno zaradi 20.000 dinara, mora da budi suštinski manje opterećena porezima i doprinosima.
Drugo, duboko podržavamo ideju da se štedi jednako i na lokalu i na nivou Republike. Izmene koje imamo idu u tom pravcu, a na lokalnim samoupravama je da se odluče kakve politike žele da vode.
Ne svodi se štednja u lokalnim sredinama samo na obdaništa i druge socijalne prinadležnosti lokalnih samouprava. Štednja je moguća na različite načine. Otvoreni su novi putevi ubiranja izvornih prihoda, a postoje i mehanizmi koje lokalne samouprave mogu koristiti da učine bolji život svojim građanima u tim opštinama.
Ne govore isključivo budžetski prihodi o kvalitetu jedne lokane samouprave. Usko sa ovim je povezano i ispravljanje i jedne od vrhunskih nepravdi ovog društva, a to je da pravna lica mogu faktički da ne plate porez na imovinu, a građanima nije bilo omogućeno da to mogu.
Ne postoji ni jedan razuman razlog ako oporezujemo imovinu, da se imovina koja na tržištu vredi milione, a koja je u poslovnim knjigama amortizovana, ne oporezuje na način kako se to radi prema fizičkim licima.
Ovakvim rešenjima se izbegava davanje nakaradnih podsticaja da se lična imovina prikazuje kao poslovna, a još više i ovde se u opštinama ostavlja mogućnost da same izaberu šta žele, više javnih prihoda ili više radnih mesta. Ako biramo da li će penzioneri sami sebi da plaćaju pre penzije što se dešava kroz finansiranje penzija kroz budžet ili će to da rade kroz PIO fond, onda je naravno ovo drugo rešenje kud i kamo svrsishodnije. Opterećenje za poslodavce je isto ako ne računamo uvećanju neoporezivu osnovicu, inače blago umanjeno, tako da je ovo rešenje na pragu logike da se stvari moraju nazivati pravim imenom, da se zna šta služi za šta, šta se iz čega finansira i uopšte da se nastavi sa nečim što bi se moglo nazvati stvaranjem elementarnog reda u javnim finansijama, privredi i našem društvu.
Samo ako stvari budu na zdravim nogama pa makar nam neka slika u fiskalnom ogledalu izgledala ružna možemo prepoznati šta su uzroci problema, i probleme rešavati umesto da se isti kamufliraju iza velikih parola koje jednostavno ništa ne znače kada bi se primenile u realnom svetu, stvarnom svetu.
Nažalost, niko ne voli da saopštava loše vesti, niko ne voli da radi stvari koje su bolne. Ali, ako ne budemo u stanju barem da stvari nazivamo pravim imenom stranputica će biti naša realnost. Naša realnost je da smo društvo koje stari, da je pitanje penzija izuzetno bolno pitanje i da nigde nećemo stići ako ne pokušamo da fingiramo da je moguće imati sistem u kojem penzioneri žive pristojno, što je danas slučaj, i da imamo niske doprinose. Jednostavno to ne ide tako, želje su jedno, a mogućnosti su danas drugo.
Set izmena vezan za porez na dobit je posebno vezan za poreske olakšice i mislim da je morao biti bolje i pažljivije planiran i to je sigurno potrebno i trebalo bi razmisliti o detaljima. Meni si čini da su firme koje nabavljaju opremu na lizing nepravedno isključene iz sistema poreskih podsticaja.
Ovde se obavlja fino prilagođavanje poreske politike, pa je zaista potrebno da se o ovakvim stvarima ne raspravlja u skraćenom, da ne kažem hitnom postupku. Mnoge stvari tako mogu da promaknu i da se stvari koje se rešavaju zakonima budu premošćavanje podzakonskim aktima, odnosno da imamo još nekih od nepotrebnih izmena zakona.
Ono što je interesantno je da se jako malo pažnje pridodaje suštinskim promenama u poreskoj administraciji koja će Srbiju primaći državama za koje mogu sa pravom da kažem da imaju e – Vladu i e – poresku administraciju.
Izmene koje se predlažu će osloboditi resurse kako preduzeća tako i državnih službi koje su sada uposlene u aktivnostima koje su čist gubitak dragocenog vremena stručnih ljudi, a ti ljudi su ključni resurs našeg društva.
Ko se bavi privredom znam o čemu govorim. Posebno to znaju mali privrednici koji ne mogu da prenesu ove poslove na specijalizovane službe ili im to čini jedno veliko preopterećenje. Kada se implementiraju predložena rešenja naši resursi će se osloboditi za mnogo svrsishodnije namene, a uz dalju implementaciju e – rešenje imaćemo podatke u gotovo realnom vremenu o tome kuda idu naše javne finansije, koji su efekti određenih mera, a biće i teže izbegavati da se plate usluge koje naša država pruža svim građanima i pravnim licima.
Žao mi je što se o ovome više ne govori, jer su ovo ključne izmene i žao mi je što se ne sagleda na pravi način naš put stvaranja nekih novih vrednosti, novih šansi, pa makar i nepovoljnim uslovima u kakvim se nalazimo, umesto da se fokusiramo na mere koje su u suštini preraspodela neke muke koja je trenutna.
Podržavamo ovaj paket jer smatramo da on postavlja neke delove naših javnih finansija na zdrave temelje i čini poreski sistem socijalno pravednijim. Žao nam je što nismo imali vremena da se ove izmene i dopune kroz amandmane dodatno poboljšaju, jer ovde nema visoke politike. Ovo su jasna životna pitanja. Bilo bi lepo u našem društvu postoji širok konsenzus o što većem broju pitanja. Samo tako možemo doći do kvaliteta kada raspravljamo o detaljima koji su i danas bili na dnevnom redu. Hvala.
Dame i gospodo, poštovani predsedniče Vlade, dame i gospodo ministri, drage koleginice i kolege, kao i uvek kada je Kosovo na dnevnom redu, uvek su mučne rasprave i padaju teške reči. Naš narod koji živi na prostoru Kosova, koji pomno prati ispred malih ekrana sve što mi ovde govorimo, posle ovakvih rasprava mislim da mu ubijamo još ono malo nade za opstanak na prostoru Kosova i Metohije.
Danas sam pažljivo slušao neke moje kolege. Neću im pominjati imena, neka se sami prepoznaju, ali iz dana u dan ne mogu da ih prepoznam. Jedno jutro se probude u kosovskoj vladi, jedno jutro u srpskoj vladi, jednog dana su članovi DS, danas po stavovima mogu da zaključim da su članovi DSS. Pravo da vam kažem, ne znam kakve su to poruke i šta hoće i da li na taj način doprinose boljem životu i opstanku srpskog naroda.
Mislim da je dobro što smo danas realni, što znamo šta hoćemo. Nažalost, ima i onih koji su nerealni, koji ne znaju šta hoće, a na sreću našu, oni su manjina. U jednoj polemici danas sa jednim kolegom poslanikom, pričao sam o tome kako je, godinama unazad - izdajnik, izdajnik, danas postalo olako da kažeš nekom – izdajnik. Verujte, više ne znam, ta reč "izdajnik" je usputna. Kad nemaš šta nekome da kažeš, kažeš – ti si izdajnik!
Verujte da bih voleo da sam bio izdajnik devedesetih godina i da sam tada bio za Plan tri plus tri, to je Sporazum o obrazovanju, a ne organizovao studente i proteste da budu protiv toga, krivio svoju vladu i svoje rukovodstvo države da ne misli na nas, da hoće da nas izda, ali kasnije sam shvatio, ali bilo je kasno, a to je već bio Sporazum Holbruk-Milošević, gde smo sve radili na brzinu da nešto uradimo, da ne dođe do onog scenarija koji je, nažalost, došao.
Bio bih danas najsrećniji da živim tamo gde sam se rodio. Ne kažem da je to nemoguće, to je moguće, ali nije isto kao što je bilo. Voleo bih da smo tada to prihvatili, tu sugestiju i države i Vlade i da se borimo u takvim okolnostima kakve su bile na Kosovu i Metohiji. Tada nam niko nije bio do kolena, mislili smo da smo najjači, da nam niko ništa ne može, a onda smo se obreli, što kaže jedna pesma, ko biseri rasuti po svetu, jedni na jednu stranu, drugi na drugu stranu. Neki su se snašli, neki i dalje tumaraju po kolektivnim smeštajima, ne mogu da se vrate svojim domovima i ono što doživljavaju je da su najviše sluđeni od poruka koje im dolaze od različitih vlada u kontinuitetu, kako su se menjale u Srbiji.
Fokusiraću se na jednu političku stranku, neću da je imenujem, neka se prepoznaje koja je uz pomoć tada NATO pakta, optužujući nas da mi ne znamo, da smo se konfrontirali sa međunarodnom zajednicom, došla na vlast u Srbiju i u SRJ. Potezi koji su bili, kada bi krenuli da analiziramo, to je bilo samoubistvo, kaže se posle bitke lako je biti general, ali ne priznavati UN, optuživati prethodno državno rukovodstvo za izdaju za pomenutu Rezoluciju koja im je kasnije bila slamka spasa. Mada se plašim i ono što me najviše brine kada je u pitanju Rezolucije 1244 jeste da mnogi koji pričaju o njoj nisu je ni pročitali ili čitaju ono što im se sviđa iz te Rezolucije. Ono što nas je vodilo ka onome što se danas dešava to ili nismo hteli da čitamo ili nismo čitali. Onda su neki tada smatrali da ne treba da se izađe na izbore koje je UNMIK organizovao, pa su prećutno odobravali onaj prenos nadležnosti koji je išao ka nezavisnosti Kosova i Metohije, pa su bili protiv izbora, a onda su u poslednjem minutu rekli da treba da se izađe na izbore i da nema bojaznosti. Ne mogu sad da čitam i da citiram neke kolege koji su tada bili savetnici predsednika Vlade savezne, a kasnije ministri zaduženi za taj resor.
Imali smo rezultat tih izbora koaliciju "Povratak" u kosovskom parlamentu. Tada smo imali dva ministra u kosovskoj vladi, jedan je bio iz DS, a drugi je bio iz DSS. Kao član SPS koja je tada bila u opoziciji, očekivao sam od tadašnjeg predsednika SRJ Vojislava Koštunice da mnogo više učini za srpski narod na prostoru Kosova i Metohije zbog dobrih odnosa sa Havijerom Solanom i ostalih koji su mu pomogli da dođe tada na vlast. Nažalost, dešavalo se sve suprotno. Danas posle svih tih pogrešnih poteza tu smo gde smo.
Imao bih mnogo toga da navodim i mnogo slučajeva gde je žrtvovan srpski narod na Kosovu i Metohiji od toga da se uveče nekome kaže šta će se sutra desiti, a da se ne saopšti ljudima nego da doživimo ono što smo doživljavali u severnom delu Kosovske Mitrovice u sudu, a dan pre toga visoki funkcioner sedi najvišim funkcionerima UNMIK do mnogih, mnogih drugih slučajeva. To je sve žrtvovanje srpskog naroda u interesu, kako se kaže, viših ciljeva. Na kraju se ispostavilo da to nisu državni interesi. Sada je problem da je neko izdao nešto.
Danas sam rekao jednom zemljaku iz severne Mitrovice koji je bio na Odboru za KiM da predsednici opština naravno trebaju da prihvate odgovornost, na neki način su odgovorni za narod na teritoriji svoje opštine, ali isto tako moraju da prihvate i odgovornost za taj narod ako se desi nešto nemilo po taj narod. Godine 1999. svedok sam da su mnogi funkcioneri, mnogi predsednici opština su se snašli i smestili se u svoje stanove i zaposlili svoju decu, a narod ko narod video je gde je i šta je. Oni su bili prvi na čelu kolone i rekli da mora da se krene – bežite, pobiće nas sve. Najlakše je to reći, najlakše je dizati paniku i strah kod naroda.
Kada bi pričali o tome šta hoćemo, a šta nećemo. Neki se ovde sećaju, stariji su od mene, učestvovali su i u Bečkim pregovorima ako tamo mogu da ih nazovem, pa im onda kosovska strana izvadi spiskove Srba koji primaju plate iz kosovskih institucija, a onda naša strana tj. iz Beograda, ljudi koji sede u pregovaračkom timu budu iznenađeni jer im ovi sa Kosova to i ne kažu. Onda kada bi ušli u uvid tih spiskova onda vidimo i žene visokih funkcionera kako primaju plate iz kosovske vlade, iz naše Vlade i onda, pitam se da li smo mi za poštovanje, da li smo mi iskreni u toj borbi koju vodimo da ne priznajemo kosovske institucije. U severnoj Mitrovici red ispred PIO fonda Kosova, svi su u koloni da se prijave za penzije.
Hajmo malo o sporazumu. Albanski intelektualci ozbiljno su protiv ovog sporazuma, kažu da im se ne sviđa, da je Hašim Tači primoran da potpiše nešto što nije dobro za to njihovo nezavisno Kosovo. Kažu – vaši su iskreni, kažu šta su potpisali, ali im na žalost ne veruju Srbi. Ne veruju im neki a mislim da oni koji ne veruju oni su politički motivisani i motivisani iz nekih ličnih interesa, nema tu drugih stvari. Znate, kada vam izmiče stolica, više godina držiš vlast na jednoj teritoriji, u kontrolisanom haosu, ne priznaješ ni jednog ni drugog, priznaješ jednog koliko ti odgovara, pa čas drugog, naravno, to bi bilo najlepše da traje. Nema nikakvih plaćanja ničega, to je jedan haos, a rezultat toga je samo unesrećeni naš narod koji živi u takvim okolnostima.
Kada pričamo o realnosti, ja sam to često govorio, a onda me opet optužuju da sam NATO plaćenik i sve ostalo, ali verujte da je to tako. Isto kada sam pre nekoliko godina smatrao da Srbi trebaju, jer su to oni pričali sa mnom, da treba da izađu na te lokalne izbore za decentralizovane opštine, da ne bi neko izašao tamo slučajno pa ga oni gledali četiri godine da on upravlja tom opštinom. Tada je stav bio da se ne izađe, pa su nam neki Srbi koji su tamo izašli bili nužno zlo. Kako nužno zlo? Lepo, kada nešto treba država Srbija da pošalje dole ona ne može da pomogne Srbima ako neki od tih predsednika opština ne prihvati da je za tu opštinu, a naše opštine, uz puno poštovanje, koliko god da ih volim i koliko god da su državne i srpske i kako god hoćete da ih nazovemo, on ne može, jednostavno nije realno. Nemaju nikakvu izvršnu vlast.
Šta ćemo, da živimo i dalje u toj iluziji, aluziji, kako god ovde neko rekao. Nećemo, jer taj narod dole jednostavno ne očekuje to od nas. Mi ne smemo više da se poigravamo sa sudbinom naroda i to je premijer lepo rekao i mislim da je to za svako poštovanje. Najlakše je kritikovati. Kritikuješ, napadaš, pljuješ, a zaboravljaš i hoćeš da prikriješ ono za šta si odgovoran. Da neko ko je sada na vlasti nema drugog izlaza i nema drugog puta zato što su neki već utrli neki put. Ishitreno traženje mišljenja Međunarodnog suda pravde, a neko je dobacivao – pitanje je kako je to bilo, tako ili ovako, pa Rezolucija u Skupštini UN koja se ishitreno predaje, pa se onda menja, sve su to ljudi moji ozbiljne greške. To nije dobro.
Isto kao što nije dobro da kažete da neće da se izađe na izbore, pa se onda na severu Kosova tajno spreme birački spiskovi, pa onda izađu članovi jedne stranke, pa onda predsednici tih opština iz te stranke, a evo ih i dan danas kada bi proverili, mislim da primaju i imaju produženi mandat od 2002. godine pa im je RIK produžio na šest meseci, a mislim da im i dalje na tekuće račune ležu plate iz kosovskih institucija, a ovamo se bore za prava srpskog naroda i pričaju prazne priče lažu ih, smem slobodno da im kažem da ih lažu. Nije istina, Srbi na KiM moraju da veruju svojoj Vladi, moraju da veruju svom predsedniku, moraju da veruju svom predsedniku Vlade, moraju da veruju svojim ministrima. Nema drugog puta. Nema druge sreće za njihov opstanak. Ta Vlada, taj državni vrh je na vrhu brda i vidi dalje od njih. Problem je, a to vam kažem krajnje iskreno, iz nekog iskustva, ne mogu da mi pričaju neki koji, a moram da iskoristim tu malu pošalicu.
Neke moje kolege su videli Albance samo kad dođu u Prištinu da kupe cipele, jer u njihovim mestima na severu Kosova tada, nažalost, u takvim nije bilo. Nije bilo prodavnica cipela i nisu imali priliku da imaju susrete sa Albancima, ja ih razumem i razumem njihov strah.
Isto razumem strah Srba sa severa Kosova da prihvate te kosovske institucije zato što čak i Srbi koji žive južno od Ibra vide da ništa nije implementirano od onoga što je pisalo u Ahtisariju, a sada je pretočeno u kosovske zakone.
Mislim da ovim sporazumom Srbi po prvi put dobijaju priliku da donose sami svoje odluke, važne za njihov opstanak i uređivanje života u sredinama gde žive. Od toga kako će se oni organizovati i živeti i koliku će snagu imati, mnogo je bitan njihov politički kapacitet. On nije mali ako bi se dobro i složno organizovali. Taj njihov politički kapacitet, da nećemo da pričamo opet da se ne vraćamo propuštenim šansama, ako budu složni sada mogu da se izbore za potpunu sigurnost. Uz pomoć i zaštitu koju ću imati od Vlade Republike Srbije, posle 14 godina trebalo bi da obezbede normalan život bez straha i imaće perspektivu za brži razvoj.
Ovim sporazumom se otklanja strah i opasnost od incidenata usmerenih protiv Srba. Sporazum obezbeđuje viši stepen zaštite stanovništva južno od Ibra, ne smemo da ih zaboravimo, njih je dve trećine, ne smemo da te ljude tek tako odbacujemo, pa i oni su Srbi. Gde god živi Srbin, valjda treba da se borimo za tog čoveka i za njegov opstanak.
U školama, što je najbitnije jer se diže i tu se manipuliše studentima, u školama i na univerzitetu će se učiti po programima Srbije, što otklanja problem i opasnost od tih asimilacija. Srbi postaju, opet kažem, ukoliko budu jedinstveni u zaštiti svojih interesa, ne zaobilazan faktor odlučivanja na prostoru Kosova.
Moramo gledati u budućnost ...
(Predsednik: Vreme.)
Završavam. Moramo gledati u budućnost, a ne na dnevne političke interese. Ovo je put da Srbija jača i da je jaka, više pomogne opstanku Srba na Kosovu i Metohiji, da pokrene procese povratka imovine. Zahvaljujem se, izvinite što sam prekoračio.
Javljam se po amandmanu i mislim da treba podržati ovaj amandman i da ga treba prihvatiti, amandman kolege Miroljuba Stojčića i kolege Đorđa Milićevića zato što je to jednostavno prosto inicijativa.
Ne vidim nijedan razlog zbog čega ne bi mogla lokalna samouprava da da inicijativu ako je to dozvoljeno, da mogu preko državne uprave davati inicijativu, privredni subjekti, udruženja? Jednostavno, ne vidim čemu strah ako je to samo inicijativa?
Prosto je neverovatno da se sada sporimo oko neke inicijative i da neko pronalazi u tome, zahvaljujem se nekim kolegama i nekim strankama na podršci, ali neki put i ta njihova podrška nije iskrena zato što je to dobar amandman, nego hajde da napravimo svađu. Čak i kada ga vi podržite, onda ispada neko neće da ga prihvati zato što ga vi podržavate. Dajte da tu malo raščistimo neke stvari.
Smatramo da amandman treba prihvatiti, da on nije uopšte problematičan, zato što je to inicijativa. Da ne zalazimo u prava po međunarodnim ugovorima iz Bečke konvencije o ugovornom pravu, gde lepo stoji šta je izraz ugovora, šta on označava. Ako treba, i to ću citirati, nije problem.
Mislim da nema nikakvog razloga da ne prihvatimo ovaj amandman. Dajte jedno dobro obrazloženje da ga ne trebamo prihvatiti zato što je inicijativa. Inicijativa ne podrazumeva da to mora da bude prihvaćeno. Jednostavno, zašto bežimo od ideja koje će podnositi lokalne samouprave? Valjda one najbolje znaju šta je na njihovom području dobro i kvalitetno za njihov rad. Zahvaljujem se.
Hvala.
Pošto kolege iz poslaničkog kluba nisu razumele šta sam hteo da kažem, samo sam se vezao za obrazloženje - Vlada ne prihvata amandman iz razloga što se sporazumi o saradnji koji jedinice lokalne samouprave zaključuju sa odgovarajućim teritorijalnim zajednicama, jedinicama lokalne samouprave stranih država, shodno Zakonu o lokalnoj samoupravi, ne smatraju međunarodnim ugovorima u smislu ovog zakona.
Čitao sam "Izvori prava iz međunarodnih ugovora", gde se kaže u uvodu, kada je Bečka konvencija čiji smo mi potpisnici, sada tu neku paralelu pravim, možda nisam u pravu, ali čisto u prilog da se ovaj amandman prihvati, a mislim da nema nikakvog razloga da ga ne prihvatimo, izraz "ugovor" označava međunarodni sporazum zaključen pismeno između država i koji je regulisan međunarodnim pravom, bilo da je sadržan u jednom instrumentu ili u dva ili više instrumenta međusobno povezanih, bez obzira na njegov poseban naziv.
Kada je Zakon o lokalnoj samoupravi, pošto je i kolega Marijan Rističević rekao da u članu 13. stav 3. kaže – odluku o uspostavljanju saradnje, odnosno zaključenju sporazuma o saradnji sa jedinicom lokalne samouprave druge države donosi skupština jedinice lokalne samouprave uz saglasnost Vlade. Mislim da nema nikakvog razloga da dozvolimo da lokalna samouprava pokrene inicijativu, a da Vlada prihvati ili ne prihvati. Zašto bi sputavali nekoga ko stvarno ima dobre ideje? Mislim da je to dobra osnova da taj amandman prihvatimo.
Stvarno se zahvaljujem kolegama koje ovo podržavaju svrsishodno, ali ne znam kakve su njihove namere, jer kako stiže sve veća podrška od strane opozicije, mislim da su sve manje šanse da Vlada prihvati ovaj amandman. Ali, mislim da ne treba da gledamo te stvari. Mislim da je ovo stvarno dobra osnova. Da ne bude kako Miković kaže – molim vas, prihvatite ovaj amandman ili da sad tu teatralno izvodimo performans, ali stvarno mislim da treba još malo razmisliti i ako stvarno postoji neko obrazloženje koje je opravdano, mi ćemo ga prihvatiti.
Nećemo se više javljati ako stvarno postoji neko obrazloženje da ima razloga da ne damo lokalnim samoupravama da pokrenu inicijativu, a dozvoljavamo udruženjima i da ne navodim koja sve udruženja, kada bi ušli u registar udruženja koja bi mogla da pokrenu takvu inicijativu, a ne damo lokalnoj samoupravi. Možemo da damo nekom opštem udruženju privrednika neke opštine, a nećemo da damo toj opštini. Da ne pričamo o zakupcima tezgi na pijacama, beogradskim pijačarima ili udruženje pečuraka, ljubitelja prirode, a da ne damo lokalnoj samoupravi. Krajnje iskreno, ne bi se možda ni uključili ovoliko da podržimo ovaj amandman kolega Stojčića i Milićevića, ali vas još jednom molim da razmotrite. Ako stvarno postoje opravdani razlozi da se ovo ne prihvati, više nećemo učestvovati u daljoj raspravi. Hvala.
Hvala vam, predsedniče.
Dame i gospodo narodni poslanici, nažalost, dogodilo se tako i možda nije ni trenutak da se na ovu temu raspravlja, ali, jednostavno, ispitivanje trošenja budžetskih sredstava koje idu na Kosovu i Metohiji je veliki interes za opstanak Srba na prostoru KiM.
Lično kada sam postao poslanik, jedan sam od prvih koji je analizirao neka trošenja nekih sredstava i insistirao od Odbora, koliko je to u njegovoj ingerenciji, da zahteva i ispita nešto što se dešavalo u prošlosti, koliko smo bili u mogućnosti, koliko smo dobili neke podatke. I, jednostavno, optuživan sam da sam izdajnik, da napadam nekog ko je patriota, da to nije trenutak.
Mislim da je trenutak. Uvek je trenutak, jer moramo da znamo ako je istina da je sve to išlo u dobrom smeru, a kada odete dole onda vidite da nema nekih efekata i vidite da dole i dalje postoje narodne kuhinje, vidite da građani i dalje bedno žive. A ovde, iz diskusija i iz raznih, da kažem izakulisnih radnji, se opet čuje da se neko obogatio, da neko ima stanove po inostranstvu. Onda se postavlja pitanje – da li je to nama potrebno ili nije?
Da li će Anketni odbor uspeti da utvrdi nešto? Ako ništa drugo, bar će pomoći da nadležni organi dobiju bar neke dodatne informacije i pokrenu neke postupke. Opet kažem, uvek sam govorio o eventualnim, ali kako vreme ide, vidimo da je bilo nekih zloupotreba. One ne treba da se posmatraju selektivno niti stranački.
Često sam znao da kažem da taj ko god da je zloupotrebio ili ukrao neki novac budžetskih korisnika, koje su bile namenjene našem narodu na Kosovu i Metohiji, on nije običan lopov i za njega ne treba da važi obična kazna. Za njega treba da bude dvostruka kazna, jer je on ujedno zloupotrebio novac, ukrao ga je, ugrozio je nacionalne interese i ugrozio je opstanak Srba.
Pod plaštom patriotizma puniti džepove, mislim da to ne treba nikome da služi na čast. Stvarati kontrolisani haos, prividni haos, dizati tenzije da jedini motiv bude obezbeđivanje nekih sredstava koji bi se opet koristili ne na pravi način.
Mi iz SPS smo se u proteklom periodu zalagali za suštinsku preraspodelu sredstava, naravno, uz kontrolu gde ta sredstva idu do poslednjeg dinara, jer na to pravo ima svaki građanin i onaj ko puni taj budžet.
Moram da vam kažem da to nije lako dokazivao, jer u takvim okolnostima kakve su dole, u okolnostima u kojima imamo budžetske inspektore koji, kada ih neko pošalje i da im nalog da odu, onda oni sednu sa tim tamo koga treba da kontrolišu u neku kafanu, tu se lepo ruča i, da ne verujete, taj budžetski inspektor napravi bolji izveštaj nego oni što bi ga sami napravili, ti što su nešto radili, što su zloupotrebili budžetska sredstva.
Kada je kontrola revizora bila u Ministarstvu finansija, uz sve pohvale, ono sa čime se nisam slagao je bilo to da jednostavno piše da je neko odozdo dao izjavu pod krivičnom i materijalnom odgovornošću da je sve rađeno u skladu sa procedurama i da ništa nije bilo zloupotrebljeno. To jednostavno ne stoji. Apsolutno sam protiv toga. Postoji mogućnost da se svaki dinar iskontroliše, gde je otišao i za šta se utrošio.
Kasnije, po redosledu će kolega Zvonimir Stević, koji je inače bio državni sekretar u ministarstvu, možda će nešto više imati priliku da nam kaže, pošto je bio i direktni učesnik raspodele tih sredstava, a naravno i kolega Bogdanović, koji je bio ministar u Ministarstvu za Kosovo i Metohiju, ja se nadam da ćemo čuti od njih, pošto su oni direktno bili u prilici kao izvršni organ da jednostavno i pokreću.
Naravno, mi smo, kao zakonodavno telo, tražili od njih da nam dostave razne izveštaje i podatke. To je išlo manje-više teško. Bile su mnoge mučne rasprave na tim odborima. Naravno, oni koji su tražili podatke, oni su optuživani da su izdajnici, oni koji su trošili ta sredstva, oni i dan danas važe za patriote, tako da, što kažemo - zarad istine, mislim da je konačno došao trenutak da, taj anketni odbor ne znam kako će biti sastavljen, voleo bih da u tom odboru budu ljudi koji se razumeju u javne finansije, u tokove novca koji idu, da jednostavno, mada sam ja i ranije predlagao da se možda napravi jedan tim od eksperata, od stručnjaka finansijske struke, pravne struke, budžetskih stručnjaka i da se krene od početka i da se vidi kako je to sve išlo. Mada, verujte, ja koliko sam imao nezvaničnih informacija, mnoga dokumenta nisu dostupna i ne znamo da li su neka dokumenta odozdo dostupna. A bilo je raznih slučajeva. To bi bilo sada malo vremena, kada bi krenuli redom da navodimo sve primere i sve načine na koje se neko dovija da zloupotrebi novac. Nije kriv koji pokušava da zloupotrebi novac. Kriv je onaj ko mu dozvoljava. Kriv je onaj ko mu to omogućava. Kriv je onaj koji ga ne kontroliše.
Što se tiče nas iz SPS, mi ćemo podržati, kao što smo i uvek podržavali, da se utvrdi trošenje budžetskih sredstava i da se u narednom periodu vrši monitoring trošenja tih sredstava. Ono što je važno i suštinski bitno je da ta sredstva, koja idu dole, budu u funkciji tog naroda i njihovog opstanka. Jer, znate kako zloupotreba, nije samo zloupotreba kada neko proneveri taj novac, zloupotreba je i ako on ode nesrazmerno, ako se ulaže tamo gde ne treba, ako se ulaže u neke besmislene svari. Kažem to upravo iz razloga što imamo priliku, ko god je u prilici vidi da stvarno narod dole teško živi i da su njegova očekivanja velika i da, kada čuje koliko se godišnje izdvaja za budžet za pokrajinu Kosovo i Metohiju, jednostavno imate, kada god razgovarate sa narodom, razne pritužbe.
Ne bih mnogo da dužim. Suština je da i nakon svega ovoga, kada bude anketni odbor počeo da radi, jednostavno se i kasnije, nakon toga napravi ono što je najbitnije, da se napravi suštinska preraspodela tih sredstava. Imamo stvarno neke, po meni, kao ekonomisti nenormalne stvari, da u ovakvim okolnostima na toj rashodnoj strani stoje neke stvari koje mislim da nisu bitne u ovom trenutku i da one moraju da se prilagođavaju situaciji u kojoj se nalazimo.
Zahvalio bih vam se i mislim da, da me neko pogrešno ne shvati, mislim da je kolega, šef poslaničke grupe, Borko Stefanović imao jedno vrlo dobro analitičko izlaganje i verovatno je to jedno iskustvo koje je dobio provodeći vreme na barikadama zajedno sa ministrom Goranom Bogdanovićem, kada je na terenu imao priliku da vidi i da čuje od naroda, od običnih građana, od birača, šta je u stvari prava situacija. Drago mi je da šef poslaničke grupe na jedan tako dobar način ima uvid u to šta se dešava na prostoru Kosova i Metohije.
Zahvalio bih vam se još jednom i, ako bude bilo potrebe, ja ću se uključiti u dalju raspravu. Hvala.
Hvala, poštovani predsedniče.
Prekršen je član 106. stav 1. Ako treba kolegama da pročitam, ja ću ga i citirati – govornik može samo da govori o onoj tački koja je na dnevnom redu.
Molim vas, predsedniče, da prekinete sa ovom raspravom. Nećemo da slušamo ko je predložio, ko nije. Pa svi smo se zajedno usaglasili da predložimo formiranje anketnog odbora.
Molim vas da nastavimo sa dnevnim redom i da ovu raspravu polako privedemo kraju. Apelujem na kolege, a oni ako hoće da nastave, neka nastave. Hvala.
Hvala.
Vidim da se kolegama žuri, ali ja bih samo za kraj. Ako vam se žuri, vi slobodno, pošto vičete "ua", stvarno nemam reči. Mogao sam sat vremena da slušam besmislenu raspravu između DS i SNS i sad vi vičete "ua" ako ja hoću da zaključim raspravu.