Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dejan Radenković

Dejan Radenković

Socijalistička partija Srbije

Govori

Hvala, predsedavajuća. Poštovani guverneru, poštovani narodni poslanici, SPS - JS podržaće predloženi zakon jer je pred nama zakon koji će kod građana koje mi predstavljamo verovatno izazvati nepodeljena osećanja.
Ne mogu a da na početku svog izlaganja ne istaknem da ovim zakonom u stvari uvodimo u red jedan od retkih segmenata gde naš bankarski sistem pokazuje slabost. Ako bismo posmatrali bankarski sistem Srbije i ostale delove privrede, mogli bismo da imamo samo reči hvale za institucije koje su pokazale najviši stepen razumevanja za potrebe naše zemlje u vreme kada je bila najveća kriza i koje su uprkos povremenim trapavim koracima bile i ostale istinski partner našoj privredi i našoj državi. U javnosti, nažalost, postoji fama, koja se konstantno podgreva u žutoj štampi, o lihvarskim kamatama, velikim zaradama i drugim nepočinstvima banaka, kao i drugih finansijskih institucija, a sve to se dokazuje kroz nazovianalize koje su lišene bilo kakve stručnosti, ali su zato prebogate tendencioznošću i malicioznošću.
Finansijskom sektoru možemo zahvaliti što nam je život kudikamo jednostavniji: transakcije su sigurne; imamo gde da plasiramo svoja sredstva, uz rizik koji je blizak nuli; možemo da kupujemo stanove, automobile, možemo da letujemo, možemo da uzmemo druge stvari na kredit; banke mogu finansirati privredu, mogu da koriste svoja osnovna i obrtna sredstva; država ima gde da nađe sredstva za finansiranje prava svojih građana. Iako ovakav vid gledanja na finansijski sektor deluje krajnje nepopularno u kvazistručnoj javnosti, to ne znači da nešto nije popularno i istinito.
Međutim, iako u proseku vrlo konstruktivne, naše banke koje su najizloženije kritikama povremeno su pokazivale određen stepen nipodaštavanja svojih klijenata koje je išlo od malih skrivenih troškova do prilično velikih kršenja ugovornih obaveza i prava kroz vrlo neobična tumačenja ugovora.
U većini slučajeva to nije bio rezultat politike banaka, često je to bila posledica objektivnih okolnosti. Bankarski proizvodi su po pravilu vrlo kompleksni, realizacija jednog stambenog kredita uključuje desetine pravnih odnosa, veliki broj kalkulacija, varijabli koje su promenljive i slučajeva koji ne moraju, a mogu se desiti. Ljudski je očekivati da i pored kvalitetne obuke službenika i menadžera banaka ni oni ne mogu znati svaki aspekt svoga posla, a još manje da mogu napomenuti klijentima svaki mogući slučaj ako ih klijent ne pita o istom.
Osnovni problem koji postoji u odnosima građanstva i finansijskog sektora je ta informaciona asimetrija. Znanje prosečnog kupca o proizvodima koje kupuje u većini slučajeva je veoma ograničeno, a čak i najinformisaniji kupci vrlo često ne znaju sve osobine proizvoda koji kupuju od banke ili druge finansijske institucije. Pomenute informacione asimetrije ovog tipa stavljaju prodavca u privilegovan položaj, a u gotovo svim slučajevima banke i druge finansijske institucije trude se da kroz usmena obaveštenja ugovornih klauzula smanje prisutni informacioni jaz koji postoji.
Iz ove vizure bi se sada moglo reći da su odnosi idilični i da se sve moglo rešiti kroz Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o bankama; ovde su druge kolege pominjale razne zakone. Međutim, primeri iz prakse nam pokazuju da je to ipak pojednostavljeno gledanje na probleme u odnosu između građana, privrede i finansijskog sektora.
Zabeleženo je par slučajeva da su pojedine banke u Srbiji nudile pakete proizvoda i da su građanima te proizvode prodavale bez fiksnih troškova održavanja, uz uobičajenu klauzulu da imaju pravo da promene, u skladu sa poslovnom politikom banke, te uslove. Međutim, pomenute banke bi posle nekog perioda promenile uslove i počele da naplaćuju fiksnu mesečnu kamatu bez da su obavestile svoje klijente o promenjenim uslovima. Svi klijenti koji su kupili ceo paket proizvoda zato što im je bila potrebna samo jedna usluga od banke došli su u poziciju, zbog bahatosti banke, da im je narušen kreditni rejting; pojavio se trošak za tu uslugu, a nisu želeli, u stvari, da kupe ceo paket, samo uz fiksni trošak održavanja. Upućivanje na sudstvo je bespredmetno. Zašto? Zato što je trošak sudskog postupka trostruko veći nego ta direktna materijalna šteta koja je naneta klijentu. Samo utvrđivanje štete koja nastaje ukaljanim kreditnim rejtingom je isto upitna kategorija.
Postoje primeri banaka koje su odbijale da izvrše usklađivanje varijabilne kamatne stope sa kretanjem tromesečnog ili šestomesečnog euribora kada je to bilo u interesu klijenta. Ove su banke kreativno tumačile ugovore i tvrdile da su obavile usklađivanje, ali da su promenile fiksni deo kamatne stope u skladu sa poslovnom politikom banke. Ovde je reč o klasičnoj zloupotrebi klauzule, a klijenti nemaju troškovno efikasan izlaz iz refinansiranja stambenog ili drugog kredita, jer izlaz zahteva značajna sredstva koja se ne mogu otplatiti u vremenu trajanja kredita. Sudski postupak je takođe neefikasan sa stanovišta naknadno nanete štete i klijentima jedino ostaje da ćute i trpe snagu moćnijeg partnera.
Konačno, možemo dodati manje maliciozne postupke koji su takođe doveli pojedine klijente banaka u neugodan položaj. Kampanja koja je isticala nisku nominalnu kamatnu stopu kredita indeksiranu u švajcarskim francima je veliki broj korisnika kredita navela da svoje investicije finansiraju ovim tipom kredita.
Iako se može postaviti primedba da kupac treba da se raspita o svojstvima proizvoda koje kupuje, a postoji ona izreka „Caveat emptor“, to je krilatica koja u ovom vremenu kada prihvatamo standarde koji kupce upozoravaju na vrlo banalne i opštepoznate stvari jednostavno nije dobro polazište.
Navedeni primeri i priroda odnosa sa visokom informacionom asimetrijom nam govore da je dobro da imamo zakon koji će štititi dobre poslovne prakse i smanjiti prostor za nedoumice u vezi s određenim aspektima pravnih odnosa banke i njenih klijenata. Konačno nam se pruža prilika da, ako već imamo velike probleme sa dobrom poslovnom praksom i performansama realnog sektora, iskoristimo priliku da bar finansijski sektor usvajanjem zakona učinimo faktorom stabilnosti i konstruktivnim igračem na našem tržištu. Hvala vam na pažnji.
Hvala, predsednice. Poštovane koleginice i poštovane kolege, uvažena ministarka, što se tiče ovog seta zakona govoriću o predlozima zakona o privrednim društvima i o sporazumnom restrukturiranju privrednih društava jer su oni odraz naše želje da učimo na greškama koje su nastale u procesu izgradnje institucija i da promenimo zakonski okvir koji se delimično pokazao neadekvatnim za našu privrednu praksu, dakle, da iskoristimo priliku da pružimo bolji osnov za poboljšanje kooperativnog upravljanja i ukupnog privrednog ambijenta.
Kada se formalno analizira postojeći Zakon o privrednim društvima, koji je donet sa istom namerom kao i ovaj predlog zakona, jasno je da on po sebi nije bio loš, ali da su zakonodavci bili pred posebnim izazovom u zemlji u kojoj nije bilo spontanog razvoja neformalnih institucija koje su pretočene u zakon. Još uvek važeći zakon nije bio formalizacija dominantne prakse nego je, naprotiv, bio način da se dođe do poželjne prakse kroz nuđenje okvira u kojima se pokazao dobrim u zemljama sa dugogodišnjom, neprekinutom tradicijom tržišne privrede.
Kada se upuštate u takav izazov društvenog inženjeringa onda je teško očekivati da će se baš svaka biljka primiti na tle i procvetati na najlepši način, ali i znanje vodećih eksperata i privrednika nam pokazuje da je tada bilo nedovoljno da bi se predvidele sve moguće situacije u perspektivi, u primeni zakona. Kada se podvuče crta onda nam postaje jasno da postojeći zakon mora da se unapredi i da je bolje napisati novi nego raditi izmene i dopune postojećeg, jer je postojeći zakon pokazao određene slabosti u prošlosti.
Naravno, ne možemo pretenciozno tvrditi da smo sada otklonili sve zebnje, ali možemo tragati za boljim rešenjima, sve dok sama privredna praksa, oblikovana kako kroz transakcije na domaćem tržištu, tako i kroz naš proces evropskih integracija, ne učini malo prozirnijim veo koji uvek prikriva onu budućnost koju tek treba da stvorimo.
Da pojednostavim, ako smo danas malo svesniji ograničenja koje svaki zakon donosi u uslovima kada se korporativno upravljanje i uopšte upravljanje firmama još uvek razvija, onda smo svesni toga da ćemo u nekom periodu u budućnosti morati da unapredimo i sadašnji predlog koji će postati važeći zakon, ali i da će obim promena biti manji, a naše greške u sagledavanju budućih potreba biće svedene na minimum jer ćemo imati dovoljno prakse i iskustva privrede koji će nam biti najbolji putokaz za otklanjanje tih grešaka.
Šta su glavne slabosti dosadašnjeg zakona? Još uvek važeći Zakon o privrednim društvima daje predimenzioniranu strukturu upravljanja koja odgovara daleko većim akcionarskim društvima nego što je prosečno otvoreno akcionarsko društvo u Srbiji. Premda su redukcije u praksi moguće, nije redak slučaj da kompanije imaju formalno punu upravljačku strukturu, a da se ona u suštini svodi na koncentraciju upravljanja u rukama direktora, pri čemu je upravni odbor preuzeo ulogu benignog nadzornog odbora, a nadzorni odbor ne vrši nikakvu funkciju.
Akcionarski aktivizam u Srbiji ne postoji u razvijenoj formi, a upravljanje je preneto na agente koji su u postojećoj konstelaciji snaga, imajući u vidu insajdersku privatizaciju i nedovršenu koncentraciju vlasništva, postali vlasnici kapitala koji ne poseduju.
Pored toga, postojeći zakon ograničava prava akcionara kroz mogućnost statutarnog umanjenja njihovih prava, a prava na statutarne promene bila su data upravnim odborima. Preširoka lepeza obaveznih tela akcionarskih društava premošćavala se na taj način da jedno lice istovremeno bude predsednik upravnog odbora, i član nadzornog odbora, i generalni direktor i predsednik izvršnog odbora. Menadžment i upravni odbor su imali mogućnost da pobijaju odluke skupštine akcionara, ali ne i akcionari pred sudom da u svoje ime i ime kompanije pobijaju odluke menadžera i upravnog odbora.
Ako gledamo kroz široku perspektivu, korporativno upravljanje u Srbiji je i dalje na niskom nivou razvoja, pa su teškoće koje proizilaze iz odnosa principal – agent veoma izražene.
Posmatrajući period od početka ovog veka, tržište se kreće ka koncentrisanom vlasništvu i delistiranju kompanija sa Beogradske berze, što je posledica nivoa zaštite akcionara, izbegavanja berze kroz ponude za preuzimanje, načina upravljanja i kontrole nad kompanijama, kao i načina nastanka akcionarstva kroz privatizaciju.
U Srbiji postoji nedvosmislen raskorak između zakonodavnih normi i njihove primene, odnosno prava i faktičkog stanja. Bazični problemi mogu se sagledati u neprimenjivanju postojećih zakonodavnih odredaba, u nerazjašnjenim nadležnostima institucija, neiskustvu i prihvatanju zakonodavnih rešenja bez njihovog usklađivanja sa korporativnim prilikama u Srbiji.
Osnovni problem niskog nivoa kvaliteta korporativnog upravljanja ne leži u pravnim normama, premda su poboljšanja prilagođena praksi moguća i poželjna, već u slabosti institucija koje ih primenjuju. Otuda i naša izvesna ograda kada je reč o efektima ovog zakona.
Bez želje da... koja je toliko svojstvena mnogima koji se smatraju šampionima u reformi i tranziciji, a koji se u praksi postavljaju kao svojevrsni nosioci društvenog inženjeringa, za kojim nema nikakve potrebe, SPS ukazuje na činjenicu da je Srbija zemlja u kojoj akcionarska društva nisu zaživela na način kakav postoji u klubu čiji ćemo član postati tokom ove decenije.
Srbija je zemlja u kojoj kvalitet korporativnog upravljanja kaska i gde se još uvek nerado ide u odvajanje vlasništva od upravljanja. Gazdinska privreda jeste naša realnost i nemamo ništa protiv toga, ali mislimo da je potrebno dati više šansi akcionarstvu kroz stvaranje okvira koji će akcionarska društva, koja kao takva postoje zbog jasnog interesa akcionara a ne zato što je propisana pravna forma, učiniti atraktivnom formom.
Kako znamo da su tvorci, prvo, nacrta, a potom i Predloga zakona temeljno analizirali korporativno upravljanje u Srbiji, kao i strukturu naše privrede, nema razloga da se ne oslonimo na njihove nalaze. Oni govore u prilog ovoj našoj tvrdnji o gazdinskoj privredi kao realnosti i nedovoljno razvijenom segmentu akcionarskog društva.
Naša privreda je specifična i po činjenici da preko 25% društava čine ona društva u kojima nije bilo zaposlenih, a da više od 50% privrednih društava jesu ona društva koja zapošljavaju od jednog do pet radnika. Stoga se može se reći da u Srbiji postoji bujanje mikroprivrednih društava, koja prema kriterijumima EU čine preko 80% ukupnog broja društava.
Naredna karakteristika je koncentracija vlasništva u korporacijama. Ovaj proces je posledica nekih rešenja koja su predviđala obavezno listiranje, iako od samog starta nije bilo interesa preduzeća za to. Bilo koje forsiranje određenih rešenja koja su u suprotnosti sa interesima onih koji se primoravaju na takva rešenja ne može stvoriti željene efekte, pa ni akcionarska društva kakva postoje na Zapadu, a takav slučaj je bio u Srbiji.
Talas forsiranih listiranja je doveo do faktičkog delistiranja, jer akcionarska društva kod kojih je koncentracija obavljena u velikoj meri ne koriste prednosti koje bi listiranje trebalo da donese, pretvarajući njihovo kotiranje na berzi u prost upis u još jednu javnu datoteku.
Berzansko kotiranje je mnogim akcionarskim društvima sa disperzijom izvora finansiranja i vlasništva donelo koncentraciju i bilo prinudni mehanizam u ovom procesu koji bi se svakako odigrao na berzi ili van nje. Stoga danas tri četvrtine akcionarskih društava ima većinskog vlasnika, dok u 57% postoji vlasnik koji ima preko dve trećine vlasništva. Ako se analiziraju povezana lica, koncentracija biva još veća, nekoliko puta veća.
Ovo su tendencije koje se verovatno neće promeniti, ali mali akcionari su u Srbiji ugrožena vrsta, a prisilno listirane kompanije bi rado napustile ulogu koja im nije potrebna.
Svi razlozi za novo i poboljšano zakonodavstvo su tu. Novi zakon donosi neka, usuđujem se reći, odlučna i adekvatna rešenja za postojeće izazove u ovoj oblasti. Zakon se fokusira na bolje uređenje dve ključne oblasti. To su, pod jedan, razmena, sprovođenje i zaštita vlasničkih prava u pravnom prometu između fizičkih i pravnih lica i, pod dva, odnos nalogodavca i agenta. Ovaj predlog jasno dodeljuje i utvrđuje načine sprovođenja i zaštite vlasničkih prava u odnosima u preduzećima i eksternih i interesnih stejkholdera. Terminologijom ekonomske nauke, Zakon o privrednim društvima teži da smanji transakcione troškove sprovođenja, razmene i zaštite vlasničkih prava i, samim tim, deluje na najbolji način na unapređenje funkcionisanja preduzeća.
Oblasti koje će doživeti najveće unapređenje su one gde se javilo i najviše problema u prošlosti – zaštita malih akcionara i korporativno upravljanje. Takođe, značajni su pomaci kod utvrđivanja tržišne cene.
Dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona smanjuje procenat kapitala koji daje pravo na predlaganje dnevnog reda i sazivanje sednica i vanredne sednice skupštine sa 10% na 5%. U nekim situacijama to može da bude pozitivno, ali je u praksi bilo dosta negativnih slučajeva i kada je bilo u pitanju 10%, a ne 5%, tako da to treba uzeti sa rezervom i naći neko rešenje koje će biti dobro za funkcionisanje svih kompanija.
U slučaju ponovljene sednice skupštine javnog akcionarskog društva potrebna većina za donošenje odluke utvrđena je na najmanje četvrtinu od ukupnog broja glasova u predmetnom pitanju. To je više nego u aktuelnom zakonu, što je dobro, jer je ta odredba bila zloupotrebljavana u prošlosti.
Predlog zakona, kao i aktuelni zakon, daje slobodu izbora između jednodomnog i dvodomnog upravljanja, ali su način izbora i nadležnost organa dosledno uređeni ovim predlogom. Društvima koja nisu javna data je mogućnost da imaju jednog ili dva direktora, odbor direktora, odnosno izvršni odbor. Jedno lice više ne može biti direktor ili član nadzornog odbora u više od pet društava. Mandat direktora traje četiri godine i, što je dobro, mandat prestaje automatski ako se finansijski izveštaj ne usvoji, ako skupština ne usvoji finansijski izveštaj.
Prema novim rešenjima, obavezno je i obrazovanje tri komisije: pored postojećih komisija za naknade i imenovanje, i treće - komisije za reviziju.
Predlog zakona predviđa i obavezu objavljivanja naknade za rad direktora u finansijskim izveštajima, a to je novina, što će otkloniti mnoge nedoumice i lišiti mnoge akcionare nedoumica koje su pratile rad akcionarskih društava u proteklom periodu.
Konačno, kao što je svakome sa osnovnim znanjem statistike poznato, tržišna vrednost koja je ponderisani prosek, bilo tromesečni ili šestomesečni, uvek je pristrasna ako je kretanje cena akcija sa tendencijom u bilo kom pravcu, a ta pristrasnost koja cene procenjuje ili potcenjuje otvoren je poziv na špekulativne radnje, koje nisu odgovor na tržišna kretanja nego na deformaciju tržišta i cena usled ovakvog sistema ponderacije. Logični odgovori su trgovanje, čiji je cilj podešavanje cena, i druge radnje koje su nepotrebno traćenje resursa i svojevrsna deformacija postojećeg tržišta.
Kada je reč o drugom zakonu, o zakonu o sporazumnom finansijskom restrukturiranju privrednih društava, ovde je reč o priznavanju realnosti naše privrede i pokušaju da se zakonski predupredi destruktivna praksa koja je postojala i pratila preduzeća u Srbiji. Ovo je dobro, jer će se pružiti okvir koji će poveriocima olakšati da naplate svoja potraživanja kroz ozdravljenje, a ne kroz likvidaciju dužnika.
Ovim zakonom Srbija je na tragu iskustava o bankrotstvu koja postoje decenijama u najrazvijenijim tržišnim privredama i koja su usmerena na ozdravljenje bolesnika kroz bolje korporativno upravljanje, ali i pružanje određenih olakšica u procesu ozdravljenja, upravo u cilju najbolje zaštite interesa kako poverilaca prvog reda tako i onih koji se vrlo često ne uspeju namiriti u destruktivnim i socijalno opasnim varijantama koje su bile do sada, a možemo da ih nazovemo kvazirešenjima.
Finansijsko restrukturiranje se sprovodi radi ponovnog uređivanja dužničko-poverilačkih odnosa, odnosno povodom duga, odnosno potraživanja kojim dužnik i poverioci slobodno raspolažu. Finansijsko restrukturiranje sprovodi se dobrovoljno, na osnovu pismene saglasnosti poverilaca i dužnika, uz učešće institucionalnog posrednika. Sprovodi se, ako je moguće, oporavak i održiv nastavak poslovanja privrednog društva.
Pored uobičajenih i jasno definisanih kriterijuma postupanja u dobroj veri, saradnje poverioca i dužnika, ravnopravnosti poverilaca, pristupa podacima i njihove poverljivosti, zakon jasno definiše i uslove finansijskog restrukturiranja. Finansijsko restrukturiranje može se sprovesti ako u njemu učestvuju najmanje dve domaće ili strane banke u svojstvu poverilaca.
U toku finansijskog restrukturiranja uvodi se mirovanje duga koje proizvodi pravno dejstvo danom zaključenja ugovora o mirovanju duga. Predlog zakona uvodi ugovor o mirovanju duga i ugovor o finansijskom restrukturiranju i definiše mnoga pitanja iz oblasti založnog prava.
U najkraćem, reč je o vrlo konstruktivnom zakonu čija je primena, usuđujem se reći, malo okasnila ali koja će umnogome rešiti i olakšati neizbežan i mukotrpan proces rešavanja odnosa između poverilaca i dužnika u finansijskim problemima.
Sve u svemu, ova dva predloga su na dobrom putu; to nisu zakoni koji unose neke fundamentalne promene, ali jesu zakoni koji donose razumne i potrebne promene, a rezultat su potrebe privrede u našoj zemlji. Zahvaljujem vam se na pažnji.
Poštovane koleginice i kolege, uvaženi ministre, iako je tržište kapitala od vitalnog značaja za razvoj svake privrede, ono u Srbiji poslednjih godina beleži nedovoljno brz i nepotpun, a može se reći i prigušen napredak. Napredak je spor delom zbog toga što se tržište kapitala ne može menjati mnogo brže od promene ukupnog sistema.
Razvoj je nepotpun zato što još uvek nema tog niza instrumenata koji postoje na standardnim tržištima, a prigušen je zato što okruženje, visoke cene trgovanja, loša praksa rada i neki nepotrebni i visoki porezi koče razvoj finansijskog tržišta.
Tržište kapitala predstavlja jedan od četiri osnovna oblika, pored robe, rada i usluga, povezivanja između ponude i tražnje, što je u slučaju tržišta kapitala između štednje i ulaganja.
Za razliku od zelene pijace, tržišta stanova, koji su postojali u proteklim decenijama u našoj zemlji, tržište kapitala u Srbiji je nestalo početkom Drugog svetskog rata i nije ga bilo tokom više decenija, a u samom startu je to bio veliki problem koji je dodatno usložnjen izopštavanjem naše zemlje iz međunarodne zajednice.
Zakon o tržištu kapitala i set zakona koji je danas na dnevnom redu, i ti sistemski zakoni prate i ovaj zakon, predstavljaju jasan odraz opredeljenja naše zemlje za razvijanje finansijskog tržišta u Srbiji i uvođenje rešenja koja su u skladu sa onima koja postoje u EU.
Nažalost onima koji misle suprotno, u ovom trenutku možda bi se moglo postaviti pitanje da li Srbiji treba još jedan zakon koji se bavi tržištem kapitala. Stav poslaničke grupe SRS-JS je da je donošenje ovog zakona pogled u budućnost srpskog finansijskog tržišta i da će se Srbija pomeriti od one gazdinske privrede sa malim brojem igrača ka privredi u kojoj finansijsko tržište ima ulogu poput onih u SAD, EU i u Japanu.
Takođe, možemo da kažemo da ovaj zakon, pored ostalog, ima najdublje opredeljenje ove, a verovatno i narednih skupštinskih većina, da Srbija bude deo evropske porodice, tako da je prihvatanje pravnih tekovina EU nešto što ćemo morati da uradimo pre ili kasnije, da bismo ostvarili ključni i dugoročni cilj naše zemlje.
Srpsko finansijsko tržište i Beogradska berza, kao mesto organizovane trgovine ili multilateralna trgovačka platforma, prošla je poslednjih nekoliko godina kroz talas delistiranja i pretvaranja otvorenih akcionarskih društava u zatvorena akcionarska društva.
Dinamički razvoj investicionih fondova, to smo mogli da vidimo u proteklom periodu, penzionih fondova i drugih institucionalnih investitora, koji je trebalo da donesu preko potrebnu dubinu finansijskom tržištu, nažalost je zaustavljen početkom pada Beogradske berze 2007. godine. Situacija na srpskom finansijskom tržištu trenutno nije situacija optimizma, ali jeste situacija realnih nadanja da će nakon dvogodišnjeg pada i nakon dve godine tapkanja u mestu doći do jednog održivog oporavka.
Novi zakon ispravno predviđa dosadašnje podele na zatvorena i otvorena akcionarska društva, pri čemu je propisno da se akcijama otvorenih društava trguje na organizovanom tržištu. Upravo delistacija hartija od vrednosti otvorila je potrebu da se moraju uključiti u trgovanje na berzi, a, naravno, regulativa EU ne poznaje podelu na zatvorena i otvorena akcionarska društva, već na društva na kojima se trguje ili na kojima se ne trguje na regulisanom tržištu. To je opštepoznato. Naravno, na tom regulisanom tržištu individualna je odluka svake kompanije da li će i na kom će tržištu kotirate svoje akcije.
Zamišljati ovaj zakon kao čarobni štapić koji će preko noći ubrzati oporavak je nezdravo razmišljanje, jer je oporavak rezultat očekivanja investitora. Dobar zakon može investitorima da pruži verodostojan dokaz u kojem će pravcu Srbija da se kreće.
Berza i privreda se neće oporaviti samo zbog ovog zakona. Očekivanja investitora zavise od mnogo faktora, od kojih neki nisu ni na koji način pod našim uplivom, a ono što možemo kao zakonodavna vlast ponuditi su dobra rešenja koja stvaraju dobre uslove za dobro okruženje, da dobri investitori nađu svoju priliku i ostvare svoju zaradu u Srbiji. Naravno, i da im ponudimo ta rešenja koja će dati jasna i valjana pravila igre na našem tržištu.
Dakle, iako u ovom trenutku nije izvesno da ćemo videti spektakularan ili čak značajan oporavak finansijskog tržišta i dinamičan rast i razvoj penzionih fondova i investicionih fondova, ovaj zakon je sigurna zaloga za budućnost, koja će jednog dana biti kapitalizovana na načine koje danas možda ne možemo ni da predvidimo.
Drugi bitan razlog u prilog usvajanja ovog zakona je to što se usvaja neka zakonska regulativa EU. SPS, iako je videla Srbiju i mnogo ranije u evropskoj porodici, kada mnoge današnje stranke nisu ni postojale ili su bile minorne, ne želi da koristi argument da je usvajanje određenih zakona dobro samo iz razloga zato što takva rešenja postoje u EU.
Razlog je mnogo dublje prirode. S jedne strane, neophodno je da neke stvari harmonizujemo sa EU, ali u oblasti tržišta hartija od vrednosti i tržišta kapitala uopšte. Harmonizacija na evropskom planu nije u potpunosti sprovedena. Zato ovo i radimo.
Međutim, pitanje koje se nameće – da li smo u mogućnosti da ponudimo kvalitetnija rešenja od onih zemalja koje su imale multilateralne trgovačke platforme i vanberzanska tržišta poslednjih 50 ili 100 godina? Ovo ne znači da mi nismo u stanju da to uradimo i da samo ponudimo valjane zakone, ali iskustvo onih čija rešenja preuzimamo je empirijsko.
Ono odražava godine uspešnog trgovanja i funkcionisanje igrača koje mi želimo da razvijemo i da li je pametnije poslušati nekoga ko je prošao kroz te dečije bolesti ili se učiti na sopstvenim greškama? Intuitivno čak da ne morate mnogo ni da znate, gospodine Stevanoviću, o tržištu kapitala da biste shvatili da je ovo logika i način razmišljanja koji će nas lišiti mogućih neprijatnosti.
U zakon su unesena rešenja pet direktiva EU, čime su pokriveni svi najznačajniji elementi kojima se bavi zakon o tržištu kapitala. Moguće je staviti primedbe da zakon dolazi prerano. To jeste argument koji ima određenu težinu. Ali, kako nas loše iskustvo u nekim drugim sektorima uči, vremena za prilagođavanje nikada ne može biti previše. Ako imamo mogućnost da proaktivno gledamo u budućnost naše zemlje, mnogo je bolje da se pripremamo i za utakmice i za saradnju sa pravilima kluba čiji ćemo član postati.
Do sada je često bila primedba da se zakoni donose, a da onda nema dovoljno vremena za prilagođavanje i slične stvari. Ovim zakonom idemo u susret izazovima i velikim šansama koje će nam doneti razvoj tržišta kapitala, a posebno razvoj tržišta kapitala kada budemo u EU. Kao u retko kojoj sferi, spremamo se na vreme, ne samo na rečima nego stvaranjem institucionalne infrastrukture.
Poslednje bitno pitanje na koje se nameće jasan odgovor – kome je šta više potrebno u ovom trenutku? I pored svog rodoljublja, i pored vere u naše potencijale, mi smo ipak statistička greška na nivou Evrope kada je reč o tržištu kapitala, a i manje od toga. Nama će biti bolje ako ovde budu vladala pravila igre koja su poznata kod velikih igrača iz zemalja EU i na taj način možemo ohrabriti priliv kapitala koji će doći na dugi rok u Srbiju, a ne kao što je do sada bio slučaj, da budemo meta spekulativnog kapitala.
Šta su ključne novine koje ovaj zakon donosi? Ako krenemo od samog redefinisanja osnovnih učesnika, zakon o tržištu kapitala definiše finansijske instrumente, prenosive hartije od vrednosti, investiciona društva, investicione i dodatne investicione usluge, investicioni savet, multilateralnu trgovačku platformu, regulisano tržište, OTC tržište, kvalifikovane investitore, kontrolu insajderske informacije, javnu ponudu i još neke pojmove na precizan način, a taksativno se navode izuzeci.
Zakon u detalje definiše javnu ponudu, izuzetke od obaveznosti objavljivanja prospekta. Propisana je procedura za podnošenje zahteva za odobrenje prospekta, kao i objavljivanje odobrenog prospekta.
Cilj zakona o tržištu kapitala, između ostalog, jeste veća zaštita investitora i liberalizacija tržišta, što je nama, nadam se, svima interes. Najveće promene koje donosi taj zakon je drugačije strukturisano tržište kapitala, uvođenje već pomenutog pojma multilateralne trgovačke platforme i mogućnost da se kupoprodaja akcija obavi preko otvorenog tržišta kapitala, kao i neposredna kupoprodaja hartija od vrednosti između zainteresovanih strana, uz obavezu da to bude evidentirano u centralni registar, a sve je opet u skladu sa direktivama EU.
Otvoreno tržište kapitala i drugi vidovi vanberzanskog trgovanja su normalna dopuna multilateralnim trgovačkim platformama. Mnogo je bilo primedbi koje su se ticale primoravanja investitora da trguju na berzi. Ako naš Ustav u članu 58. jemči pravo i uživanje imovinskih prava, a namera ustavotvorca je da pomenuta ograničenja budu izuzetak, vrlo je bitno omogućiti vlasnicima hartija od vrednosti da mogu slobodno uživati pravo na raspolaganje svojim akcijama.
Ovo, u svakom slučaju, znači omogućavanje vlasnicima akcija da mogu prenositi svojinu nad akcijama i van berze, na multilateralnoj trgovačkoj platformi, odnosno putem direktne pogodbe i zaključenja ugovora o prenosu, iako u praksi ovo pitanje nije od presudnog značaja za razvoj finansijskog tržišta, iako pokazuje odnos zakonodavca prema privatnoj svojini.
Dalje, multilateralna trgovačka platforma i brokeri dobijaju konkurenciju, što je mnogo dobro, u neformalnom tržištu, zbog čega moraju da povećaju kvalitet svojih usluga.
Zakon omogućava zaštitu investitora, što je dobro, opet kažem, jer imamo blagovremenu intervenciju u slučaju neadekvatnih i nezakonskih radnji, a biće pooštrene obaveze izveštavanja o poslovanju izdavača akcija na tržištu, što znači da se skraćuju periodi izlistavanja sa godinu na kvartal, kako bi svi zainteresovani investitori imali blagovremene informacije o tome da li da ulažu u to preduzeće. Ovde se direktno kuca na vrata jednog od najvećih problema u trgovini hartijama od vrednosti, a to je nepouzdanost informacija o poslovanju firmi.
Nažalost, uobičajena je praksa kod nas bila da firme štimuju, kupuju, peglaju bilanse, tako da se na osnovu revizorskih izveštaja o poslovanju firmi ne može mnogo zaključiti. Ako finansijske izveštaje objavljujete jednom godišnje, osim za firme koje se nalaze na listingu berze, gde je obavezno naravno, to svi znamo, tromesečno izveštavanje, na kome se sada trenutno nalaze malobrojna preduzeća, kvartalno izveštavanje može učiniti prakse kreativnog računovodstva manje jakim. Kad kažem kreativnog računovodstva to je ovo koje je do sada bilo u praksi, jer je mnogo teže sakriti loše i u nekim slučajevima "dobre performanse".
Sa zaštitom investitora usko je povezana i zabrana manipulativnih i ostalih nedozvoljenih radnji u vezi sa kupovinom i prodajom hartija od vrednosti. Definiše se pojam insajderske informacije, kao i krug lica i odgovornost lica koja poseduju insajdersku informaciju. Propisuju se šta se smatra manipulacijom na tržištu u skladu sa direktivom o tržišnim zloupotrebama.
Novim zakonom postiže se visoki stepen usaglašenosti sa međunarodnim principima, pre svega što se Komisiji za hartije od vrednosti daju, kao nadzornom organu, veći stepen samostalnosti nezavisnosti. Ovo bi umnogome trebalo da otkloni probleme u radu Komisije koji su je do sada pratili, a sigurno vam je poznato kakvih je sve problema bilo u prošlosti.
Jedno od dobrih rešenja je da je odredbama ovog zakona na odgovarajući način propisana mogućnost da se vlasničke hartije od vrednosti domaćih izdavalaca mogu javno nuditi na inostranom tržištu, ukoliko je u tome izdavaocu odobreno objavljivanje prospekata za javnu ponudu i za uključivanje hartija od vrednosti na regulisanom tržištu, odnosno multilateralna trgovačka platforma u Republici. U tom slučaju se Komisiji dostavlja blagovremeno obaveštenje.
Iako je još uvek nerealno očekivati da će to dovesti do revolucionarnog snižavanja troškova finansiranja domaćih preduzeća u kratkom roku, ovo rešenje ima veliki potencijal i predstavlja još jedan veliki iskorak u integraciji Srbije u EU.
Zakonom je predviđeno uvođenje fonda za zaštitu investitora, što opet ističemo kao pozitivno, jer su instrumenti smanjeni kada je rizik u slučaju stečaja i drugih nemogućnosti ispunjavanja obaveze prema klijentima iz investicionog ulaganja. Brokersko-dilerska društva moći će da vode novčane računa klijenata, ali će klijenti moći da odlučuju ko će im taj račun voditi, da li će ga voditi banka ili neko investiciono društvo.
Uvodi se nadzor nad investicionim društvima na osnovu razlika i obima njihovog poslovanja. Ovo je isto smisleno, jer nema razloga da se na isti način tretiraju zatvoreni i otvoreni investicioni fondovi, a posebno da se ista pravila primenjuju na velike i male igrače.
Na kraju, ako ćemo se ipak vratiti na odnos sistema i njegovih delova, tržište kapitala verovatno najmanje promena deli od toga da regulativa bude dobra, a ovaj zakon ide u tom pravcu.
Neko bi mogao postaviti pitanje, ali već smo čuli tu da se postavlja pitanje gde je tu interes običnog građanina. Obični građanin Srbije, koji ne mari previše za sistemske zakone u domenu funkcionisanja finansijskog tržišta, možemo da kažemo da je interes u mnogo čemu. Ovaj zakon je osnova na koju će se lakše razviti neke stvari, pošto razvoj u Srbiji ne ide tempom koji bismo svi želeli.
Privatne penzije kao dopuna državnim penzijama, investicioni fondovi kao alternativa štednje u banci, uzajamni fondovi kao nova šansa za finansiranje, fondovi nekretnina kao sredstvo rešavanja stambenih problema, sve su to stvari koje dotiču građane i koji mogu promeniti život nabolje.
Dakle, ovaj zakon je deo priče o državi koja stvara prilike i koja će biti sigurno mesto za potencijalne investicije. Imajući u vidu argumente koje sam izneo u ime poslaničkog kluba SPS-JS mogu samo konstatovati da podrška ovom zakonu nije stvar skupštinske većine, nego jedno od pitanja o kome treba da postoji širi konsenzus.
Ovaj zakon se bavi pitanjima koja se tiču ne samo ove skupštinske većine. Zakon sigurno nije idealan, jer u ovom trenutku ne možemo da predvidimo šta će se deseti za pet ili deset godina, ali se usuđujem reći da je po svom kvalitetu i na način na koji ne zaostaje za zakonskim regulativama EU i ostalih razvijenih zemalja.
Iskoristiću preostalo vreme da kažem i prednosti ovih zakona koji su okviru ove tačke dnevnog reda. Moram da kažem da ono što je pozitivno kada je u pitanju zakon o izmenama i dopunama Zakona o platnom prometu, ono što tišti privredu Srbije, a po svim podacima koje imamo, privreda zbog jednodnevne obaveze predaje pazara gubi blizu pet milijardi godišnje. Ovim izmenama zakona se to produžava na sedam dana, što je pozitivno.
Postoje tu neka pitanja, to ćemo kada bude u pojedinostima, vezano za cesije i ostale stvari kada su preduzeća u blokadi, ali u obrazloženju piše da će se to regulisati. Primena se odlaže posle dve godine. Nije mi baš jasan razlog zbog čega se primena zabrane cesije, asignacije i ostalo kada su preduzeća u pitanju, da bi izbegli plaćanja nekih svojih obaveza, zašto se odlaže za dve godine? Mislim da je to neophodno što pre u cilju regulisanja našeg tržišta.
Kada je u pitanju finansijski lizing, ono što naše građane interesuje to je da će sada banke dobiti svoju konkurenciju jer će moći i stanovi da se kupuju na lizing. To je jedna prednost. Znači, stvoriće se jedan porast investicija u građevinarstvu. Možemo da kažemo da kada su počela osnovna sredstva da se nabavljaju preko lizinga, onda je nabavka tih osnovnih sredstava od samog početka bila preko tri milijarde evra.
Kada su u pitanju penzioni fondovi, mogu da kažem da razvoj dobrovoljnih penzionih fondova doprinosi ekonomskoj i socijalnoj stabilnosti naše zemlje, što je i politika moje stranke iz koje dolazim. To su potvrdila iskustva razvijenih zemalja.
Glavni razlog za izmene i dopune zakona o dobrovoljnim penzionim fondovima jesu minimiziranje negativnih efekata svetske finansijske krize, uspostavljanje stabilnog održivog rasta sektora za upravljanje strukture društva za upravljanje, tj. bolje upravljanje rizicima, tako da kažem. Među predviđenim izmenama je tako što će imovina člana fonda moći da se koristi u kupovini prvog stana, što je vrlo pozitivno, to interesuje građane Srbije.
Zahvaljujem se. Hvala vam na pažnji. Imaću priliku kada budemo razgovarali u pojedinostima da se uključim.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi ministre, Poslanička grupa SPS-JS će u načelu podržati zakon, da ne kažem iz jednog jedinog razloga, navešću i više drugih razloga, ali ističem jedan krupan razlog koji je za nas bitan – zato što je zakon u interesu socijalno ugroženih građana.
Predloženim zakonom obezbeđuju se uslovi za pojednostavljenje administrativnih postupaka i transparentnost u ostvarivanju prava u ovoj oblasti i pojačava se odgovornost svih učesnika u procesu uređenja prostora, odnosno u izgradnji objekata.
Polazeći od rezultata prethodne analize važećeg zakona, kao i podzakonskih akata u oblasti planiranja i uređenja prostora, podzakonskih akata što se tiče građevinskog zemljišta i izgradnje objekata, ocenjujem da bi se donošenjem ovog zakona stvorio osnov za ostvarivanje sledećih ciljeva, pa ću navesti nekoliko ciljeva koji su bitni.
Samim pojednostavljenjem administrativnih procedura koje se sprovode, što je bitno za građane, u procesu ostvarivanja prava na gradnju, od faze donošenja odluke o izradi planskog dokumenta do izdavanja upotrebne dozvole, i eliminisanjem dokaza koji se pribavljaju pred drugim organima i organizacijama koji su bili potrebni istovremeno će se skratiti procedura i potrebno vreme za ostvarivanje ovog prava.
Ono što je bitno, precizirana su prava i obaveze svih učesnika u postupcima koji prethode upisu prava svojine na novoizgrađenom objektu, tako da će se izbeći da nadležni organi arbitriraju između učesnika kada je ova stvar u pitanju.
Između ostalog, proširio se i krug lica koja mogu ostvariti pravo na konverziju prava korišćenja, što je dobro, u pravo svojine bez naknade, čime se omogućava privođenje građevinskog zemljišta nameni, nameni za izgradnju objekta, u skladu sa planskim dokumentom, što doprinosi racionalnom korišćenju postojećeg građevinskog zemljišta.
Ono što isto ističemo kao bitno i zbog čega između ostalog podržavamo ove izmene i dopune Zakona o planiranju i izgradnji jeste da se smanjuje obim i vrsta tehničke dokumentacije, čime se smanjuje vreme potrebno za ostvarivanje prava na gradnju.
Ono što je u proteklom periodu izazivalo razne dileme, to je ona odluka Ustavnog suda Republike Srbije. Između ostalog, ovim izmenama Zakona o planiranju i izgradnji je i to rešeno, kada je u pitanju onaj član 104. stav 4. Zakona.
Ono što moram posebno da istaknem jeste da se zakonom posredno ostvaruju i drugi ciljevi, čime se direktno doprinosi ekonomskom razvoju i prosperitetu Republike Srbije.
Prilikom izrade ovog zakona uzeta su u obzir i alternativna rešenja u pogledu prava svojine na građevinskom zemljištu, kao i svojine u postupku legalizacije bespravno izgrađenih objekata, rekonstrukcije i dogradnje postojećih objekata i drugo.
Sistemskim rešenjima predviđenim u nacrtu zakona stvaraju se, pored ostalog, uslovi za ulaganje domaćeg i stranog kapitala u izgradnju objekata, u funkciji privrednog razvoja naše republike. Ono što je bitno, tu se ostvaruje i puna pravna zaštita svih investitora, tj. svih ulaganja.
Poslove koji se odnose na planiranje i izgradnju mogu obavljati i domaća i strana pravna lica, kao i građani, čime se pospešuje zdrava konkurencija, što je najbitnije sa tog ekonomskog aspekta, a to će dovesti i do osnivanja novih privrednih subjekata.
Primena ovog zakona neće izazvati, što je bitno za građane koji gledaju prenos, dodatne troškove ni za građane ni za privredu, tako da je i to jedan od razloga zbog kojih Poslanička grupa SPS-JS podržava ove izmene i dopune.
U raspravama koje je Ministarstvo imalo, u kojima smo i mi poslanici uzimali učešća, u saradnji sa organima i organizacijama, kao i pojedinim opštinama i predstavnicima AP Vojvodina, uz učešće svih zainteresovanih strana, imali smo priliku da iznesemo svoje stavove, koji su, koliko mogu da primetim, u velikoj meri uticali na konačna rešenja u ovom zakonu.
Moram da napomenem da smo mi kao poslanička grupa uložili par amandmana koji preciziraju neke stvari, pa se nadam, ako bude bilo mogućnosti i prostora, da nešto ne remeti posebno izmene i dopune zakona, da će ih ministar i predstavnici Ministarstva uzeti u obzir, pa da eventualno tim amandmanima pojasnimo neke stvari.
Naravno, ono što prati jedan zakon su i podzakonski akti. Koliko sam shvatio na Odboru, predstavnici Ministarstva su rekli da su oni već pripremljeni, samo čekaju donošenje ovog zakona, da bi se ubrzala primena ovog zakona.
U samoj fazi primene ovo zakona jedinicama lokalne samouprave, organizacijama, preduzećima, građanima će se pružiti neophodna stručna pomoć, što je mnogo bitno da bi došlo do ostvarivanja ovih ciljeva zbog kojih se i donosi ovaj zakon.
Zakon o planiranju i izgradnji pruža i nova rešenja iz ove oblasti, o tome su već govorili neki prethodnici, a ja ću pojasniti par delova zbog čega kao poslanička grupa podržavamo zakon. Zakon pruža nova rešenja iz oblasti urbanizma i prostornog planiranja, iz oblasti građevinskog zemljišta, iz oblasti legalizacije objekata i iz oblasti izgradnje objekata.
Kada su u pitanju nova rešenja iz oblasti urbanizma i prostornog planiranja, možemo reći da je pojednostavljena procedura u slučaju izmene planskog dokumenta, čime se stvara mogućnost za bržu realizaciju projekata značajnih za razvoj svih lokalnih samouprava.
Plan detaljne regulacije za izgradnju objekata komunalne infrastrukture može se izuzetno doneti i kada prostornim planom jedinice lokalne samouprave nije to predviđeno, nije određena njegova izrada. Samim tim se omogućava ubrzani postupak izgradnje komunalne infrastrukture u svim opštinama, što je mnogo bitno za razvoj svake opštine.
Lokacijska dozvola se izdaje samo za izgradnju novih objekata, što je vrlo pozitivno. Za dogradnju postojećih objekata, za radove na rekonstrukciji više nije potrebno pribavljati lokacijsku i građevinsku dozvolu, što će verovatno mnoge obradovati. Lokacijska dozvola izdaje se za katastarsku parcelu koja ispunjava uslove za građevinsku parcelu, što utvrđuje organ koji je nadležan za izdavanje lokacijske dozvole, a može se izdati i za više katastarskih parcela koje čine građevinski kompleks, u skladu sa planskim dokumentom.
Što se tiče još jednog novog rešenja iz oblasti urbanizma i prostornog planiranja, mogu reći da je pojednostavljena i precizirana procedura za postupak izrade projekata parcelacije i preparcelacije, kao i za utvrđivanje zemljišta za redovnu upotrebu objekata.
Kada su u pitanju nova rešenja iz oblasti građevinskog zemljišta, i ministar je u svom uvodnom izlaganju rekao da se neće plaćati naknada za prenamenu zemljišta ako je pre 15. 7. 1992. godine, na osnovu Zakona o poljoprivrednom zemljištu, kada je stupio taj zakon na snagu... neće se plaćati naknada za prenamenu tog zemljišta.
Jedno od novih rešenja iz ove oblasti, kada je u pitanju građevinsko zemljište, jeste da su data veća i preciznija ovlašćenja jedinicama lokalne samouprave za raspolaganje građevinskim zemljištem. Naravno da će biti doneti i prateći akti koji regulišu i uređuju ova pitanja.
Svi vlasnici koji u javnoj svojini imaju isti obim ovlašćenja i prava u pogledu raspolaganja, u tom smislu i Republika Srbija i AP Vojvodina, imaće mogućnost da otuđe ili daju u zakup određeno građevinsko zemljište.
Kada je u pitanju konverzija prava bez naknade, ne podnosi se izvod iz javne knjige, evidencije o nepokretnosti, što značajno doprinosi ubrzanju i pojeftinjenju postupka. Možemo slobodno i posle ovog dela da kažemo da mnoge od ovih izmena i dopuna pojednostavljuju i ubrzavaju regulisanje tih pitanja.
Licima koja su upisana kao nosioci prava korišćenja na novoizgrađenom građevinskom zemljištu u državnoj svojini prestaje pravo korišćenja građevinskog zemljišta i prelazi u pravo svojine, bez naknade. Moram da napomenem da se ova odredba ne odnosi na lica koja po zakonu moraju da plate naknadu, kao ni na lica koja su regulisana čl. 105. i 106. pomenutog zakona.
Kada je u pitanju još par novih rešenja iz oblasti građevinskog zemljišta, moram da kažem da se u postupku konverzije uz naknadu tržišna cena građevinskog zemljišta određuje u skladu sa podzakonskim aktima koja donosi Vlada ili na osnovu opšteg akta jedinice lokalne samouprave, prema urbanističkim zonama, čime se značajno ubrzava ovaj postupak.
Zamolio bih predstavnike Ministarstva da pogledaju amandman kojim smo predložili da definišemo i razjasnimo šta je u nadležnosti Vlade, šta je u čijoj nadležnosti, da ne bi dolazilo do preklapanja i do nejasnoća.
Ono što je bitno, neizgrađeno građevinsko zemljište u javnoj svojini može se unositi kao osnivački ulog u privredna društva, a vlasnik građevinskog zemljišta u javnoj svojini može sa fizičkim i pravnim licima da pravi ugovore o zajedničkoj izgradnji objekata, čime se ostvaruje ono načelo o kome se dugo pričalo, javno-privatno partnerstvo; biće u skladu sa podzakonskim aktom i nadam se da Vlada neće čekati ovih 60 dana do stupanja na snagu zakona.
Dame i gospodo narodni poslanici, kada su u pitanju izmene i dopune i nova rešenja u oblasti izgradnje objekata, mogu da kažem da je pozitivno to što investitor nije dužan da pribavi saglasnost na glavni projekat od organa za priključenje na infrastrukturu, osim ako to nije sadržano u lokacijskoj dozvoli, ali su isti dužni da priključe objekat na infrastrukturu ako je utvrđeno da je objekat podoban za upotrebu, u skladu sa ovim zakonom. Naravno da su tu propisane i sankcije za privredni prestup ako do toga dođe.
Ono što mogu još da kažem kada su nova rešenja iz oblasti izgradnje objekata u pitanju jeste da nadležni organ može samo jednom da traži dopunu dokumentacije i po dobijanju traženih dokumenata on više nema pravo da traži dodatnu dokumentaciju. Mislim da se time smanjuje, hajde da se tako izrazim, maltretiranje naših građana koji bi da ostvare svoje pravo. Naravno, opet se vraćamo na preciziranje nekih odredaba o nadležnosti organa za rešavanje po žalbi, što je dobro.
Kada je u pitanju građevinska dozvola koja se izdaje rešenjem u roku od osam dana od dana podnošenja urednog zahteva, kao upravni akt na osnovu koga investitor stiče pravo da gradi objekat ona je prenosiva, što do sada nije bilo moguće. Naime, ako se u toku građenja objekta, odnosno izvođenja radova promeni investitor, novi investitor je u obavezi da u određenom roku podnese zahtev za izmenu rešenja kojim je izdata građevinska dozvola.
Što se tiče još nekih detalja oko građevinske dozvole, postoji tu i neki skepticizam, hajde da tako kažemo, ona važi pet godina od pravosnažnosti rešenja, kada je izdata; ona može da se produži, uz zahtev, na još dve godine, ali se mora pružiti dokaz o završenosti objekta preko 80%. Pa se onda kaže šta sve podrazumeva stepen završenosti objekta, da li je niskogradnja, visokogradnja. Ovde samo možda preciziramo kada je u pitanju visokogradnja, ali to znači da se omogućava njegovo pravo priključenja na infrastrukturnu mrežu.
Posle isteka roka, što je mnogo bitno, jer će to povećati poreski prihod, investitori će morati da plate porez na imovinu, koji je regulisan Zakonom o porezu na imovinu; on bi se plaćao, u skladu sa tim zakonom, za ceo objekat.
Izuzetno, objekat se može koristiti i bez izdate upotrebne dozvole ako u roku od 90 dana od dana formiranja komisije za tehnički pregled objekta nadležni organ nije izdao dozvolu, niti je rešenjem odbio izdavanje iste.
Jasno je definisano, za tekuće održavanje se ne pribavlja nikakva dozvola. To će omogućiti našim građanima, ako već planiraju neko tekuće održavanje, da to urade odmah.
Preciziraju se odredbe o dostavi rešenja građevinskog inspektora. To bi trebalo da doprinese, svima nam je to bitno i svi znamo koliko problema postoji, da se efikasnije obavi taj inspekcijski nadzor.
Kada je u pitanju pravna sigurnost, ona je povećana. Na tržištu nepokretnosti destimulisaće se nesavesni investitori i oni naravno neće započinjati investiciju bez obezbeđenih sredstava za njeno sprovođenje.
Takođe, predloženim izmenama i dopunama Zakona ubrzaće se završetak nerealizovanih investicija. Da napomenem ono što je bitno, povećaće se visina poreskih prihoda, koji se ne ostvaruju zbog nerealizovane investicije.
Na samom kraju, rekao bih par detalja o novim rešenjima kada je u pitanju oblast legalizacije objekata, što naravno najviše skreće pažnju na pomenute izmene i dopune Zakona. Moramo da kažemo, i ako treba da ponovimo nekoliko puta, da se predloženim izmenama i dopunama Zakona otklanjaju pojedine nejasnoće u postupcima legalizacije objekata.
Izmenama pojedinih odredaba su precizirane površine po članu domaćinstva za porodične i stambene objekte. Tu se sada vraćamo do onog umanjenja od 99% za te socijalne kategorije, zbog čega mi kao poslanička grupa prioritetno dajemo podršku ovom zakonu. To je u skladu sa našim progresivnim opredeljenjima i, naravno, to je jedan od pet principa oko kojih je i okupljena ova vlada. Tu ima određenih smanjenja, da ne detaljišem, tih 60% koje ostvaruju oni koji ne ispunjavaju uslove, što će dodatno pomoći građanima da legalizuju svoje objekte.
Rekao bih ono što je bitno: prijava prebivališta najmanje godinu dana na određenoj teritoriji, da nema nepokretnosti u toj opštini, i povećan i preciziran broj dokaza kojima se u postupku utvrđuje da podnosilac ima rešen imovinsko-pravni osnov, a to je konvalidacija ugovora o prodaji građevinskog zemljišta, davanje na korišćenje i slično.
Moram da kažem da je dobro što sada postoji mogućnost privremenog priključenja bespravno izgrađenih objekata, do okončanja postupka legalizacije. Predloženo rešenje odnosi se na sve objekte koji su izgrađeni do stupanja na snagu Zakona o planiranju, a to je 11. septembar 2009. godine. Propisan je postupak za njihovo isključenje sa infrastrukturne mreže po pravnosnažnom okončanju postupka legalizacije, a do uklanjanja objekta, što je vrlo bitno. Predviđena je mogućnost da jedinica lokalne samouprave u ime i za račun podnosioca prikupi potrebnu dokumentaciju u postupku. Ono što je pozitivno za naše građane zbog cele situacije jeste da mogu to da plate u roku od dve do četiri godine.
Naravno, ono što moram da kažem je da će odmah po stupanju na snagu zakona o izmenama i dopunama Zakona o planiranju i izgradnji stupiti na snagu i pravilnik o legalizaciji, koji je, koliko sam informisan kao član Odbora, već spreman, naravno, uz podršku svih. Nadam se da će opozicija imati razumevanja za ovakve izmene i dopune, koje su u korist građana, a pogotovo u interesu onih koji su socijalno ugroženi.
Još jednom kažem, Poslanička grupa SPS-JS će glasati za predložene izmene i dopune Zakona. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvažena predsedavajuća, poštovana ministarko, pred nama se nalaze izmene i dopune Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije. Znamo da korupcija često ide ruku pod ruku sa organizovanim kriminalom. Kolika god ta borba bila ona je nedovoljna, jer nažalost, sudeći po istraživanjima, Srbija se prema prošlogodišnjem istraživanju nalazi na dnu u Evropi, jedino u Albaniji i BiH postoji više korupcije nego u Srbiji.
U prošloj godini je uhapšeno više ljudi nego prethodnih pet godina, ali to je nedovoljno i moramo zajedničkim snagama da krenemo u to zlo, koje se tretira kao najveće zlo, kada je u pitanju opstanak jedne države i naroda.
Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije je sistemski zakon kojim se uređuje pitanje sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija. Otkada je ovaj zakon donet odmah se ukazala potreba da se pojedine odredbe ovog zakona izmene i dopune, tj. da se preciziraju, a u cilju što pravilnije primene, kako bi bile otklonjene mnoge dileme koje su postojale u proteklom periodu od kada je on donet.
To se posebno odnosi na propisivanje i pojašnjavanje postupka za prestanak funkcije u slučaju kada funkcioner obavlja dve javne funkcije, suprotno odredbama zakona.
Neophodno je bilo dopuniti i pojedine odredbe koje se odnose na obavljanje drugog posla ili delatnosti za vreme vršenja javne funkcije, zabranu osnivanja privrednog društva ili javne službe za vreme obavljanja i vršenja javne funkcije, prenos upravljačkih prava u preduzeću ili privrednom društvu za vreme vršenja javne funkcije i zabranu zasnivanja radnog odnosa ili poslova saradnje po prestanku javne funkcije.
Predloženim izmenama i dopunama Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije proširuju se i na krug funkcionera na koje se Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije odnosi. Uređuje se i značenje izraza koji se upotrebljavaju u ovom zakonu, kao i definisanja novih nadležnosti Agencije.
Prema predloženom rešenju Agencija će u buduće sarađivati sa naučnim organizacijama i organizacijama civilnog društva u efikasnijem sprovođenju aktivnosti, radi prevencije korupcije.
Izmenama zakona jasno se precizira da Odbor Agencije, pored drugih nadležnosti, odlučuje o povećanju plata direktora, s obzirom da direktora bira i razrešava Odbor Agencije, kao i da direktor i član Odbora Agencije, pored toga što ne mogu biti članovi političkih stranaka, ovde je pojašnjeno da ne mogu biti ni članovi drugih političkih subjekata ili grupa građana koji učestvuju na izborima i definisano je da zbog toga odmah mogu biti razrešeni.
Ovim izmenama i dopunama jasno se definišu i plate direktora i zamenika direktora Agencije. Smatramo da je primerenije rešenje da plate direktora i zamenika direktora budu izbalansirane sa platama predsednika sudije Vrhovnog kasacionog suda, odnosno Apelacionog suda, iz prostog razloga što je osnovica za platu određena Zakonom o budžetu, a uzimajući u obzir da je Agencija samostalna i nezavisna.
Kada je reč o prestanku javne funkcije u slučaju kada funkcioner obavlja dve javne funkcije suprotno odredbama ovog zakona, odnosno kada za to nije dobio saglasnost Agencije, utvrđena je obaveza organa u koji je funkcioner izabran, imenovan ili postavljen na funkciju.
O prestanku te funkcije u roku od tri dana od dana prijema odluke Agencije, kada se traži saglasnost, kojom je utvrđeno da izbor i imenovanje ili postavljanje funkcionera izvršeno suprotno odredbama zakona.
Pored toga, propisuje se izuzetak u odnosu na funkcionere koji su izabrani na javnu funkciju neposredno od građana.
Izmenama i dopunama Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije precizirano je vršenje funkcije u političkoj stranci, odnosno u drugom političkom subjektu za vreme vršenja te javne funkcije. Istovremeno je izvršeno i terminološko preciziranje izraza funkcionera koji se biraju neposredno od strane građana. Predloženi izrazi su dosta jasni u odnosu na dosadašnje zakonsko rešenje.
Funkcioner ne može da obalja drugi posao ili delatnost za vreme vršenja javne funkcije koja zahteva rad sa punim radnim vremenom ili stalni rad, kako bi rekli preciznije. Umesto dosadašnjeg zakonskog rešenja, predviđeno je da je funkcioner u trenutku stupanja na javnu funkciju dužan da prijavi posao, odnosno delatnost koju obavlja, pri čemu Agencija po dobijanju obaveštenja utvrđuje da li je obavljanje tog drugog posla ili delatnosti sukob interesa.
Samim ovim činom razrešile su se mnoge dileme koje su imali i odbornici i poslanici koji su obavljali neku privatnu delatnosti pre stupanja na svoju funkciju. Do sada je bilo da mora da se traži saglasnost za tako nešto, a sada se obaveštava Agencija koja zaključuje da li postoji sukob interesa ili ne.
Naravno, ako se utvrdi da postoji sukob interesa, određuje se rok u kome je funkcioner dužan da prestane sa obavljanjem posla, tom drugom delatnošću. Ako funkcioner ne postupi u skladu sa odlukom Agencije za borbu protiv korupcije, ona će sprovesti postupak za utvrđivanje povreda ovog zakona.
Takođe je predviđeno, ukoliko Agencija ne obavesti funkcionera u roku od 30 dana od prijema obaveštenja, smatra se da funkcioner može dalje da obavlja i nastavi sa obavljanjem svojih poslovnih delatnosti.
Kao i kod prethodnih izmena i dopuna koje sam izložio u odnosu na dosadašnje zakonsko rešenje, predloženo rešenje je, kao što sam već rekao, preciznije i celishodnije, što je dobro, jer se nadamo da neće u narednom periodu izazivati dileme i polemike.
Ovim rešenjem definisana je i zabrana osnivanja privrednog društva ili druge javne službe za vreme vršenja javne funkcije. Zabrana se odnosi samo na funkcionere čija funkcija zahteva rad sa punim radnim vremenom ili stalni rad, a to se isto odnosi na organe upravljanja, nadzor ili zastupanje privatnog kapitala u privrednom društvu, privatnoj ustanovi ili u drugom pravnom licu.
Predloženo rešenje je i da funkcioner može da bude član drugih udruženja, što ranije nije bila praksa, pre svega strukovnih, ukoliko Agencija ne utvrdi da postoji neki sukob interesa, ocenjujemo kao pozitivan iskorak, jer bi, prema važećem rešenju, bila neophodna saglasnost Agencije.
Novim predlogom obuhvaćen je i deo o izveštaju funkcionera o prihodima i imovini, koji će sada sadržati podatke, a dodaje se deo da počinju da podležu registraciji imovine kod nadležnih u inostranstvu, a ne samo u Republici Srbiji.
Uređuje se i postupak kada državni službenik podnese prijavu da postoji korupcija u nekom organu u kome radi. Ovim izmenama i dopunama se uređuje njegova zaštita. Predviđena su i ovlašćenja za direktora tog organa, kako da zaštiti anonimnost tih lica i koje su to mere.
Sve ovo je dobro zato što je izuzetno bitna ova dopuna, jer će se na taj način obezbediti što više informacija i sigurnost onih koji hoće da prijave korupciju u svim segmentima, što bi konačno trebalo da krene taj pozitivan trend ka zajedničkom cilju da se smanji korupcija.
Ono što je bitno u ovim izmenama i dopunama Zakona o borbi protiv korupcije je da se menjaju iznosi novčanih kazni. Oni su od 2-5 puta povećani i veći su od ranijih iznosa.
Navedene izmene su predložene zbog povećanja raspona novčanih kazni, koje su sadržane u Zakonu o izmenama i dopunama Zakona o prekršajima, a imajući u vidu i težinu i posledice prekršaja predviđenih Zakonom o Agenciji za borbu protiv korupcije. Takođe je propisan i novi prekršaj odgovornog lica u državnom organu i organizaciji, tj odgovornog lica u AP, pravnom licu, što će biti sankcionisano ako ne donese odluku o prestanku funkcije u predviđenom roku koji je definisan zakonom.
Ono što se, pored ostalog, može reći, a možda je i najvažnije, izazvalo je polemiku ovih dana, mada ništa manje nisu i prethodne izmene i dopune, jeste činjenica da se uređuje situacija nastala posle početka primene zakona i predlaže se rešenje za funkcionere koji su obavljali funkciju na dan početka primene Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije, a nisu se opredelili koju će funkciju nastaviti da obavljaju.
Moram da kažem, u ime poslaničke grupe SPS-JS, da smo mi, kada je zakon bio u proceduri, našim amandmanom insistirali da se to prolongira, jer je to neka novina u našem sistemu, da se doda dodatni rok, pa smo došli do nekog kompromisnog rešenja da se produži tri meseca primena tog zakona i pokazalo se da smo bili u pravu kada smo tražili da taj rok bude veći, ali morate da budete obazrivi da ne budete pogrešno shvaćeni.
Ovim se utvrđuje obaveza tih funkcionera da Agenciju moraju da obaveste o svim funkcijama i delatnostima koje vrše i obavljaju do 1. septembra 2010. godine, a po prijemu tog obaveštenja Agencija će utvrditi da li vršenje više javnih funkcija, odnosno obavljanje drugog posla ili delatnosti predstavlja sukob interesa, a ukoliko predstavlja, Agencija će doneti odluku kojom će odrediti rok u kojem je funkcioner dužan da prestane sa obavljanjem funkcije, posla ili delatnosti.
Ono što možda imamo neku bojazan, ni meni ni mojim kolegama nisu jasna ta prevelika ovlašćenja direktora, jer postoji Odbor koji je iznad direktora i ostavlja se mogućnost direktoru da donosi opšti akt, da utvrdi koje su to druge funkcije koje funkcioneri mogu da obavljaju. Možda tu malu bojazan i neko pojašnjenje kako je to zamišljeno, kakav bi taj kontrolni mehanizam bio kada postoji Odbor.
Nažalost, na samom kraju, imam neko istraživanje javnog mnjenja koje je sprovedeno u martu 2010. godine, a sproveo ga je UNDP. Na pitanje – da li ste čuli za Agenciju za borbu protiv korupcije, 60% građana kaže da je čulo, što je dobro. Ono što nije dobro, po tom istraživanju kaže se da svaki peti ispitanik smatra da Agencija za borbu protiv korupcije uopšte ne doprinosi suzbijanju korupcije. Oni koji smatraju da Agencija doprinosi suzbijanju korupcije, uglavnom misle da je to u maloj meri.
Ovo jedan u nizu antikorupcijskih zakona i koristim priliku da vas pozovem da nastavimo zajednički da pokušamo da ne budemo na samom dnu na toj lestvici među nerazvijenim zemljama i da zajedničkim snagama krenemo u ofanzivu protiv korupcije.
U ime poslaničke grupe SPS, koja ovaj zakon u načelu podržava, a uz sve dobronamerne i konstruktivne amandmane koji budu predloženi, bićemo spremni da razgovaramo.
Hvala, potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, uvažena ministarko, Poslanička grupa SPS-JS je u načelu rekla svoj stav. Nismo želeli da učestvujemo u ovim raspravama, koje su juče i danas bile prisutne u parlamentu iz jednog jedinog razloga, zato što je ovde bila neka želja, malo ću se našaliti, da Ilija Čvorović dobije i svoj nastavak, dakle, da krene snimanje filma "Balkanski špijun dva". To je jedna daleka prošlost koja je za nama.
Zašto to kažem? Očigledno je da pojedincima ovde nedostaje mnogo, da kažem, više znanja, kada je u pitanju napredak tehnologije. Neko je od kolega juče to govorio, čak mi je to danas potpuno i nejasno, jer su poslanici LDP juče izražavali i jedan stav, danas iznose drugi stav, pa onda sami sebe obrazlažu, objašnjavaju jedan drugoga, i na kraju ih nema. Naravno, danas su i konkurisali za nešto što će možda u narednom periodu i uvesti, a to je zaštitnih Zaštitnika prava građana. Pošto smo danas imali i takvih slučajeva ovde.
Rekao sam da Poslanička grupa SPS-JS podržava donošenje zakona. Drago nam je što je došlo do nekih izmena, mada ostavljamo i dalje onu bojazan što se tiče nezavisnosti regulatorne Agencije. Tu ćemo ostati pri tom stavu, a u narednom periodu ćemo videti.
Jedan od razloga, naveli smo u načelu, da je za nas najbitnije to što će građani koji spadaju u socijalnu kategoriju mogu dobiti te osnovne usluge, a to je taj univerzalni servis.
Kao neko ko je i vladao nekada, a i danas je na vlasti, očigledno je da smo mi jedini iz prošlosti izvukli neke pouke. Mi idemo napred, a u retrovizoru gledamo prošlost i dobro je analiziramo. Koji god zakon ovde bude u proceduri, onda krenu polemike i vraćamo se, nekih, 10 – 15 godina unazad. Prosto, nejasno je šta je razlog tome, zašto nas ta prošlost, mislim da ćemo se tako često okretajući se iza sebe, saplitati i saplitati i pitanje je gde nas to vodi zajednički. Kada bismo sada analizirali ko je sa kime vladao, kad, ko je bio u prethodnoj vladi, ko je bio u onoj vladi, a danas imamo i polemiku između nekih koji su bili u prethodnoj vladi, pa optužuju jedni druge, jednostavno, smatramo da prošlost, naravno, treba da se analizira, ali u onom pozitivnom smislu, da svako vidi svoje greške i da, jednostavno, idemo napred.
Moram da kažem, ostali ste mi dužni, ministarko, molim vas, samo oko onih direktiva, da li su one implementirane ili nisu, za to nisam dobio odgovor, da ne bi kasnije za nekoliko meseci, to su one direktive od novembra. Dakle, da li su implementirane? Nacrt zakona je bio u proceduri i pre toga. Da li je to implementirano ili nije, da ne bismo posle nekoliko meseci ponovo morali da radimo u vezi toga izmene i dopune?
Ono što mene i dalje interesuje je VEB domen RS. To je nacionalno dobro. Ko, zašto to zakonom nije regulisano? Kako se to reguliše u ostalim zemljama u našem okruženju koje su članice EU? Naveo sam u svom izlaganju, da trenutno taj posao obavlja jedna nevladina organizacija i koja prikuplja značajna sredstva.
Pomenuću samo da u Crnoj Gori, koja je onako mala, tamo je, otprilike, oko 3,5 miliona neki profit po tom osnovu. Ko od toga i u koje svrhe idu sredstva po tom osnovu?!
(Evo, vraćaju se kolege iz LDP, tj. zaštitnici Zaštitnika prava građana.)
Jer, to je pitanje koje je ostalo, bar za mene i za poslaničku grupu, onako, u dilemi šta sa tim. Ne bih da dužim, podržavam zakon, jer je on u cilju regulisanja jasnije tehničke procedure kada su u pitanju licence i njihovo dobijanje. Što se tiče monopola tu smo potpuno jasni, to je za nas prošlost. Jednostavno, Poslanička grupa SPS-JS će se u danu za glasanje izjasniti pozitivno, kada je predloženi zakon u pitanju. Hvala.
Imam dovoljno vremena, ali ne bih da polemišem sa kolegom Marašem. Samo jedna ispravka, kolega Maraš, razumeo sam odlično sve. Razlika između nas i pojedinih koji ovde dođu, pa iskoriste nekoliko minuta ili desetak minuta vremena da kažu neke svoje stavove, a jedni stavovi su jednog dana ovakvi, drugog dana su drugačiji, jeste u tome što mi provedemo dobar deo vremena u ovoj sali, za razliku od pojedinih i levo i desno klupa koje se samo po potrebi popune i isprazne.
Ne bih da polemišemo sada pred kraj. Potpuno je jasan naš stav i kada smo ga izneli u načelu i potpuno je jasno o čemu se ovde polemiše dva dana. Ne mogu da vređam nikoga, evo, koleginica Nada je sada rekla da nismo polemisali o onome što je važno u ovom zakonu, a polemisali smo danima, i mi i mediji, o tome ko, koga špijunira i ko, koga prisluškuje i ko, koga, i kome to smeta da danas neko ko se bavi kriminalnim radnjama i ostalim nezakonitim radnjama, da policija i BIA radi svoj posao? Potpuno nejasno. Zašto se neko ko je čist plaši bilo čega? Polemiše se dva dana i danima o tome da li to treba ovako ili onako, a na kraju kažemo – Ustavni sud će dati svoje konačno mišljenje i poštujemo mišljenje Ustavnog suda.
Zašto smo dva dana potrošili a nismo pričali o nekim mnogo bitnijim stvarima kojih ima u ovom zakonu? Da li je nešto prošlo što nismo videli? Da li smo se zaslepili polemikama o tome ko, koga?
Vaš kolega Ivan Andrić je juče dobro rekao – ljudi, pustite topa, danas je toliko tehnologija napredovala da više ne znamo ko kako prisluškuje. To je tako otišlo daleko. Pustite prošlost. Pustiste ''balkanskog špijuna''. Zaboravite malo na te stvari. Ovo je otišlo daleko. Ne možemo da stignemo da pratimo koliki je razvoja tehnološkog procesa u svetu. Mi se bavimo nekim nastavcima, da ne bude da se previše šalim.
Ja bih da zaključim ovu polemiku. Ne želim da dalje polemišem i da se nadgovaram i ko je šta razumeo i kako je razumeo vreme će sve pokazati. Hvala vam.
Gospodine Maraš, neću dozvoliti da me već drugi put vređate. Kažem vam da sam odlično razumeo. Očigledno je šta vi razumete i kada u kom trenutku šta razumete i šta hoćete da razumete.
Juče imate jedan stav, a danas vi i Ostojić, čak i vas dvojica ne možete pojašnjavati jedan drugog. Znate, jedan posle drugog se javljate i pojašnjavate stavove svog kolege ili kolega vaše. To su svi videli, ne ja nego svi u ovoj sali i građani Srbije koji su gledali prenos.
Uzećemo stenograme pa ćemo uporediti šta je pričao Ivan Andrić, šta ste pričali vi i šta je pričao Ostojić. Ali, dobro, sve je to u funkciji dobijanja nekih političkih poena vaše stranke. Prema tome, nemojte da me vređate da ništa nisam razumeo. Bio sam ovlašćen, izneo sam svoj stav, rekli smo šta nas plaši, vreme će pokazati šta će i kako će biti, da li ćemo brzo raditi izmene i dopune. Mi smo rekli svoj stav i imamo ga i poštujemo ga i cenimo. Hvala.
Hvala, predsednice. (Što kažu, prvi mačiće se u vodi bacaju, ali dobro, šalim se, malo.) Uvažena ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je Predlog zakona o elektronskim komunikacijama. Nakon sedam godina, otprilike, pred Narodnom skupštinom Srbije se predlaže novi zakon o elektronskim komunikacijama, do sada je bio na snazi Zakon o telekomunikacijama.
Što se tiče poslaničke grupe SPS-JS, moram da kažem da podržavamo donošenje zakona o elektronskim komunikacijama, naravno, iz razloga što se tim zakonom podstiče dalje unapređenje ovog sektora, kroz dodatnu liberalizaciju i uvođenje konkurencije koja će omogućiti veći kvalitet usluga za krajnje korisnike.
Moramo da kažemo da se glavne prednosti ovog zakona ogledaju, pre svega, u tri domena, tako sam ih bar ja podelio: 1) smanjenje barijere za ulazak novim operatorima, kroz ukidanje licenci za obavljanje delatnosti koje ne zahtevaju upotrebu frekvencija, tj. režim opšteg ovlašćenja i jasnije tehničke procedure za dobijanje odgovarajućih dozvola; 2) analiza tržišta kojom se omogućava sprečavanje monopolskog ponašanja operatora koji su dominantni na tržištu, kroz definisane procedure koje su u skladu sa trenutnim preporukama i Dobrom praksom u EU; 3) zaštita korisnika kojom se omogućava da krajnji korisnik usluga elektronskih komunikacija kroz jasne procedure bude upoznat sa svim svojim pravima i obavezama, kao i mogućnostima da ta svoja prava i obaveze, ukoliko su uskraćena, zadovolji kod regulatornog tela.
Takođe, svi naši građani koji pripadaju socijalno ugroženoj kategoriji mogu dobiti osnovne usluge kroz Fond za univerzalni servis. Dodatno, ovim predlogom zakona se omogućava da se uvedu nove tehnologije na tržište Srbije. Pre svega, to se odnosi na digitalnu televiziju koja treba da se uvede tokom 2012. godine i koja će našim građanima omogućiti da gledaju veliki broj nacionalnih, regionalnih i lokalnih televizija, sa neuporedivo boljim kvalitetom slike i zvuka.
Ovim zakonom, dame i gospodo narodni poslanici, regulisaće se pitanje pakete usluga, što će omogućiti da operatori kroz jedan jedinstveni račun pružaju usluge fiksnog telefona, interneta, kablovske televizije i drugih usluga, po ceni koja će, svakako, biti niža nego kada se plaćaju pojedinačni računi.
Moram da kažem da uvođenje inspekcije, takođe, dodatno osigurava da se registruju, onemoguće u daljem radu i kazne svi operatori i emiteri koji nemaju odgovarajuću dozvolu za rad. Moram da kažem i da sve prethodno navedene stavke predstavljaju novine u odnosu na postojeći Zakon o telekomunikacijama i s obzirom na njihov obim, ovo se svakako moralo rešiti kroz izglasavanje novog zakona o elektronskim komunikacijama, a ne kroz izmene i dopune Zakona o telekomunikacijama.
Međutim, Predlog zakona koji je pred nama, bar što se tiče naše poslaničke grupe, ne znam kako će druge kolege i druge poslaničke grupe sagledati taj segmente predloženog zakona, ostavlja određeni broj nedoumica i propusta na koje treba skrenuti pažnju. Pre svega, to se odnosi na način funkcionisanja regulatornog tela. Pošto smo imali prethodnih dana neke pompezne članke, ostavlja dilemu i kod nas, a i kod korisnika, a i kod građana, da li je to istina ili nije, pa bih zamolio ministarku, da nam u nekim narednim izlaganjima, kaže šta se sa tim dešava i koliko je to istina. Sa mog aspekta kontinuitet postoji po novom predloženom zakonu, mislim da nije tako alarmantno.
Ali, moramo da kažemo da radi uspešnog obavljanja poverenih zadataka koje ima Agencija, a u skladu sa preporukama i najboljom praksom EU, smatramo da ona treba da ostane nezavisna, kao što je u donošenju svojih odluka, od drugih državnih organa i svih ostalih na tržištu elektronskih komunikacija. To ne znači da Agencija ne treba nikome da odgovara za svoj rad i da ne treba da postoji kontrolni mehanizam koji će obezbediti da odluke koje donosi Agencija budu u skladu za zakonom, transparentne, nediskriminatorne i u duhu daljeg unapređenja ovog vrlo važnog sektora u privredi Srbije.
S tim u vezi, Poslanička grupa SPS-JS izražava sumnju da li ovaj zakon u potpunosti poštuje ovaj princip, jer mi zadržavamo bojazan da određene odredbe Predloga zakona mogu da utiču na rad nezavisnog regulatornog tela i s tim u vezi iznosimo i podnosimo jedan amandman u kome jasno gledamo da definišemo to šta je agencija, šta je javna agencija, a šta je nezavisno regulatorno telo.
Znači, samo tu da ne bude dilema, jer smo u obrazloženju amandmana, a o tome kada bude u pojedinostima, uključiću se u diskusiju pa ćemo razgovarati o tome i možda dođemo do nekog rešenja koje je za dobrobit svih nas.
Ono što me posebno interesuje jeste da se u ovom predlogu zakona ne vidi kako će biti Regulisan rad registra nacionalnih internet domena Republike Srbije. To je onaj domen "rs". Postavlja se pitanje – koji to zakon reguliše njihov rad? Trenutno ovaj posao, to svi znamo, nadam se da to svi znaju, obavlja jedna nevladina organizacija koja po osnovu toga i prikuplja neka značajna sredstva za sopstvene potrebe, a ne za račun nečega što predstavlja nacionalno dobro svake zemlje, a to je taj internet domen koji imamo.
Ima tu nekih indikacija, ne bih o tome, provlače se neke priče ko su osnivači i suosnivači te nevladine organizacije. Molio bih da tu nemamo neki sukob interesa kada je u pitanju donošenje ovog zakona i propusti iz te oblasti, a onda da se pojavi da su to nečiji lični interesi. Samo toliko. Nadam se da, ako se razumemo, da ćemo i te eventualne nedostatke otkloniti.
Takođe, u Prelaznim odredbama zakona piše da će Ministarstvo raspisati ovaj oglas. Tu se pojavljivala određena dilema i neke izjave, čak i čelnika Republičke agencije za telekomunikacije, da će doći do prestanka rada, do nefunkcionisanja. Po mom mišljenju, mislim da neće doći do nekog velikog zastoja. Postojaće određeni luft, ali nadam se ne na štetu države i budžetskih korisnika, pošto su tu možda sukobi i u toj oblasti određenih ljudi.
Kada su u pitanju članovi Upravnog odbora Republičke agencije, a to su sve ljudi koji su izabrani 23. maja 2005, koje je Narodna skupština, na predlog Vlade Republike Srbije, imenovala, izabrala, kako da kažem, i oni su imali, što je možda i dobro kada je jedno nezavisno regulatorno telo u pitanju, različito trajanje mandata. Imali su mandat od tri godine - dva člana, četiri godine - dva člana i jedan na pet, i da su se menjali na vreme, posle 2008, pa 2009, pa 2010. kada je i poslednjem istekao mandat, imali bismo jedan mešoviti, jednostavno, ne bi moglo da dođe do zbližavanja članova Upravnog odbora, ako mogu tako da se izrazim, i otklanjanje bilo kakve sumnje da se može doći do uticaja sa bilo koje strane, pa čak i političkih stranaka.
Pored toga što je, mogu slobodno da kažem jer sam upoznat na osnovu dopisa kojeg je slao RATEL Narodnoj skupštini Republike Srbije, apelovano je da se izvrši promena tih članova, naravno, po zakonu njima se mandat produžava automatski ako ne dođe do promene. Mislim da ne bi bilo loše da imamo i tu odredbu u zakonu u kojoj se kaže da bi trebalo ući u proceduru 60 dana pre isteka mandata članovima Upravnog odbora. Postojaće, bar za mene, dilema i nejasnoća zbog čega to sve nije odrađivano blagovremeno; zamena, procedura, komunikacija između Vlade i Skupštine oko izbora članova Upravnog odbora.
Mogu da kažem da izražavam i bojazan kada je u pitanju nov upravni odbor, i na konkurs, oni se imenuje na pet godina. Nadam se da će konkurs koji će biti raspisan dati dobre rezultate, da ćemo tu izabrati stvarno stručne ljude, jer period koji je pred nema jeste period elektronskih komunikacija, telekomunikacija i on je u ekspanziji. Mislim da mi kao zemlja moramo to da pratimo.
Dalje, postoje neke moje dileme i kada su u pitanju direktive. Kada sam bio ovlašćen po pitanju poštanskog saobraćaja, uvek kada su zakoni u proceduri imamo neko obrazloženje. U ovom obrazloženju stoji da se prilagođavamo pravilima iz važećeg regulatornog tela okvira EU iz 2002. godine. Poznato je da je, Predlog zakona u proceduri bio prošle godine, kao i javna rasprava. Svi komentari i javna rasprava koja je trajala do 30. oktobra, kada je zatvorena, koliko sam mogao da se potrudim da vidim, dosta je toga prihvaćeno i ono što su predložili operateri kao neke komentare, MUP, BIA.
Samo, kao neku rezervu, ako možete da mi prokomentarišete, šta se desilo, pošto imamo i direktive koje su donete 2009. godine i Pravilnik Evropskog parlamenta od 25. novembra, koje implementiraju nešto novo i nas obavezuju kao zemlju, u narednom, imamo više direktiva od 25. 09. 2002, gde se vrše izmene tih postojećih direktiva iz 2002. godine…
Ono što je bitna sadržina tih direktiva jeste da su u velikoj meri vrlo važne za našu zemlju. Zašto to kažem? Zato što je povoljna okolnost što je u tim direktivama propisano da pravila koja one uvode moraju biti uneta u nacionalne propise država članica Evropske unije. Pošto u obrazloženju stoji da hitno donosimo ovaj zakon kako bismo ga uskladili i konačno prelazak sa analognog na digitalno koje se precizira za 2012. godinu, tako tumačim hitnost zakona zato što je tako obrazloženo, samo me interesuje – da li su implementirane, jer ćemo u narednom periodu imati neke izmene i dopune postojećeg zakona.
Da li su uključene ove direktive iz novembra 2009. godine, a zakon je sada pred nama po hitnom postupku, to je moje pitanje, pa bih molio neko obrazloženje, pošto je možda obrazloženje ostalo staro. Možda smo implementirali te direktive u Predlog zakona. Pa, ako nismo, možda kroz Odbor ili nešto da vidimo da i to implementiramo, da ne bismo posle nekoliko meseci, jer je stvarno postala praksa da se pišu zakoni a da posle nekoliko meseci imamo neke izmene i dopune. Dakle, ovo je u funkciji dostizanja nekog, da kažem, konsenzusa i dogovora oko donošenja vrlo važnog zakona. Moram da kažem da je vrlo važan zakon.
Imao bih još mnogo toga. Ono što je bitno, treba da vidimo kada izglasamo ovaj zakon da poštujemo rokove: da on u roku od osam dana stupi na snagu, pa 30 dana konkurs, pa rok kada se utvrđuju predlozi, pa upućuju se Narodnoj skupštini, da tu nemamo propuste, jer šta me brine? I ono što ostaje dilema za mene, kao ekonomistu a ne informatičara, nisam, baš, nešto vispren iz te oblasti, interesuju me pravilnici i sve ono što treba Republička agencija da poštuje, a ima toga puno, da to ne čitam, trebaće mi vremena da pročitam, šta se dešava sa tim? Da li se oni ponovo donose ili su na snazi ili se usklađuju, i to je čista procedura koja će verovatno trajati. Samo da pazimo da ne napravimo neke raskorake, jer smo već duboko zagazili u jezgro telekomunikacija i imamo dosta pratećih zakona.
Drugo, šta ostaje dilema za mene? Kažem opet – elektronske komunikacije, telekomunikacije, pokušao sam da nađem neku razliku neku, možda ćete vi, pošto ste stručniji od mene što se tiče ove oblasti Čak se menja i naziv Agencije, da li će to povući određene troškove? Nisu to sad neki troškovi, ali promena imena Agencije, pečata, memoranduma, svih tih usklađivanja, da li je bilo potrebe…
Hvala predsednice.
Neću više da dužim na ovu temu, uključiću se kada bude rasprava u pojedinostima.
Da zaključim kada je ovo regulatorno telo u pitanju, kada je Agencija u pitanju, smatram da treba da bude operativnije nego što je bilo, ali, molim vas, da obratimo pažnju da ostane nezavisno. Mislim da nas na to upućuju i Direktive EU, da tu ne dođemo u neku koliziju, u taj neki nadzor koji je možda bespotreban. Ako mislite da je vreme za neki nadzor i postoji nešto što vi znate, a mi ne znamo, onda nam recite. Onda bih ja i pojačao nadzor, pa po cenu da možda u nekom narednom periodu ne treba da ispoštujemo…Naravno da ćemo mu kroz izmene i dopune možda pružiti mogućnost da bude stvarno nezavisno, onako kako je to u drugim zemljama EU.
Kao što sam rekao, Poslanička grupa SPS-JS podržaće zakon u načelu, ako eventualno kroz raspravu dođe do nekih predloga i da se zakon poboljša. Vodićemo raspravu u pojedinostima, tako da vam zahvaljujem na pažnji, toliko. Hvala. (Aplauz)
Uvažena ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, meni je žao što pojedine kolege koje su učestvovale u prethodnoj raspravi nisu tu, ali je prosto neverovatno da neke sadašnje kolege, a bivši ministri u Vladi, imaju kratko pamćenje, što se kaže. Ne sećaju se da su oni bili na odgovornim mestima i zbog čega nije, iako je postojao neki razlog, Agencija za poštanski saobraćaj i članovi te agencije nisu izabrani do dolaska ove vlade u kojoj učestvuje i  SPS-JS.
Ono što bih pre svega hteo da kažem, a vezano je za amandman na član 8. koji se briše, jeste ono sve što smo mi kao poslanička grupa izneli u načelnoj raspravi. To su bili neki naši pogledi u smeru nekih rezervi kada su ove izmene i dopune zakona podnete.
Ono što nikako ne mogu da osporim je njihova praktičnost i valjanost. Amandmani imaju našu punu podršku. Kao što sam rekao, oni čine potvrdu našeg stava koji je iznet i istaknut u načelnoj raspravi i mišljenja smo da predloženi amandmani, a i ono što smo i u načelnoj raspravi izneli, trenutno ublažavaju neke probleme, i to ne sve, naravno.
Na primer, vratiću se na član 8, pošto se i on briše, a sličan je sa članom 31. predloženih izmena i dopuna Zakona o poštanskom saobraćaju, tako da limiti po masi i ceni za rezervisane poštanske usluge ostaju 350 grama i petostruki iznos poštarine za pismo prve stope težine i najbržeg stepena prenosa. Umesto izmenama predloženih 100 grama i trostrukog iznosa poštarine, neizostavno se iz ova dva člana koja se brišu postavljaju neka pitanja.
U načelnoj raspravi smo skrenuli posebnu pažnju na aktivnosti nelegalnih poštanskih operatora, koji nesmetano obavljaju rezervisane poštanske usluge i čini nam zadovoljstvo mišljenje da smo makar u određenoj meri doprineli povećanju pažnje javnosti, jer su kasnije pisale neke dnevne novine sa raznim naslovima – "hajdučija" itd.
Ako bi limiti mogli da budu i kilogrami i desetostruko veća cena, a može da ih ne bude uopšte, na primer, kad to nije ni od kakvog uticaja ako neko daje sebi za pravo da obavlja rezervisan servis bez bilo kakve sankcije. Na primer, predloženim izmenama je članom 29, dodavanjem člana 99a, za pravno lice koje je zatečeno da neovlašćeno obavlja rezervisane poštanske usluge predviđena novčana kazna od 20.000 dinara.
Koristiću vreme poslaničke grupe.
Na primer, ako isti taj ne odredi i na uobičajeni način ne objavi radno vreme sa korisnicima poštanskih usluga, kazniće se novčanom kaznom od 200.000 do milion dinara. To je definisano u članu 97. stav 1. tačka 2. Osnovnog zakona. Zar ovo nije neverovatno?
Još više mi smeta ovih silnih 20.000 dinara kada je u pitanju ova sankcija, zato što su tih 20.000 dinara uneti izmenama i dopunama ovog zakona. Nije mi jasno ko je vršio poređenje štetnosti dva navedena primera. Recimo, Zakon o energetici predviđa do tri godine kaznu kada neko krade struju, a ovde imamo smešnih 20.000 dinara za nekog ko potkrada poštansku uslugu, a i to se tretira kao javno dobro.
Sada ako hoću baš da navedem primer, to obično pismo za naše građane, penzionere, studente, nezaposlene košta 22 dinara. Ne znam koliko bi koštalo ovo obično pismo za građane kada su u pitanju ovi nelegalni poštanski operateri.
To bi bilo sigurno manje da nije ovog "visprenog" poštanskog operatera i niza pravnih subjekata, a što je najgore, i nekih javnih preduzeća i komunalnih sistema koji ne mogu da smisle pametniji i pošteniji način da smanje svoje troškove nego da kršenjem Zakona o poštanskim uslugama, na štetu građana opet kažem, koriste usluge javnog poštanskog operatera i ovog nelegalnog, koga ne možemo da zatvorimo, to je prosto neverovatno.
Pričao sam u načelu o tom izvesnom gospodinu koji je u Hrvatskoj, dok nije doveo poštu do propasti, onda su se preduzele određene zakonske aktivnosti. Zato vas molim, da do toga ne bi došlo mi i dalje insistiramo na hitnom donošenju novog zakona.
Morao bih da se osvrnem i na obrazloženje amandmana koje je u potpunoj koliziji sa generalnim obrazloženjem o izmenama i dopunama Zakona. Naime, ministarka, mi smo rekli u načelu da ćemo podržati ovo samo u cilju da stvarno bude jedna opsežna stručna rasprava, da nema dilema. Znači, dosta smo ublažili ono što bi moglo da se desi. Znam da je ovaj zakon stajao u proceduri i malo nesmotreno se našao sada.
Znači, kada već pričamo o direktivama EU, mi moramo da eliminišemo nepostojanje Republičke agencije, o čemu sam pričao na početku svog izlaganja, ko je kriv za nekonstituisanje te republičke agencije, koji su razlozi, da li postoji nešto iza kulisa, možda čak i ministar bivši, moram opet da se nadovežem da se on ne seća ni da je učestvovao u tome da nema tih banaka koje on danas pominje i prosto je neverovatno da ovde neki koji su sada bliski jednostavno, jer u prošlosti je bio svako sa svakim, pa na nekoj tankoj liniji optužuje vas i nas za nešto što možda onaj koji sedi sada sa njim je i odgovoran više nego bilo ko drugi.
Ovo pitanje proširivanja nadležnosti Ministarstva, nama stvarno nisu jasni razlozi, ali opet se vraćam na to da je to greška, zato što u izmenama i dopunama tada nije postojala agencija, sve su to neke stvari, naravno, opet kažem, u cilju da što pre donesemo novi zakon.
Hoću samo da se osvrnem malo i na član 16. predloženih izmena i dopuna, uprkos formiranju agencije, Ministarstvu se daje to novo ovlašćenje, utvrđuju se uslovi za otpočinjanje obavljanja delatnosti i na primer, ako biste hteli da se bavite tim komercijalnim poštanskim uslugama, a intencija je zakona širenje konkurencije u ovom domenu, onda morate da obavite tu potrebnu papirologiju za registraciju firme, a onda idete u Ministarstvo da dobijete dokaz o ispunjenosti uslova i za otpočinjanje delatnosti.
Onda kada u agenciji, po dobijanju te odgovarajuće dozvole, sa još gomilom papira potrebnih da biste uopšte i počeli da radite, nisam siguran da je više potrebno dozvola za otpočinjanje bilo koje delatnosti, a čak da kažem recimo i avioprevozom nego što je to za otpočinjanje bavljenja delatnosti ekspres kurirskom službom, što nije dobro.
Nije jasno, stvarno iskreno kažem, mada to malo demagoški zvuči kada to kažu socijalisti, da ako je ovo prilog evropskim integracijama i širenju konkurencije na tržištu komercijalnih poštanskih usluga i, opet kažem, razlog više za što skorije i što brže donošenje novog zakona.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, uvažena ministarko, u ovoj tački dnevnog reda ću se pretežno osvrnuti na zakon o izmenama i dopunama Zakona o poštanskim uslugama.
S obzirom da nemamo najboljih iskustava sa primenom Zakona o poštanskim uslugama od njegovog usvajanja 2005. godine, a još više potpuno neprimenjivanje nekih njegovih značajnih odredaba, njegove izmene i dopune nameću se kao preko potrebne.
Činjenica da su ponuđene izmene i dopune Zakona o poštanskim uslugama u skupštinsku proceduru ušlo je još 2008. godine, a neka javna rasprava se tada, što se tiče stručne javnosti, vodila daleke 2007. godine, kažem daleke jer su se u međuvremenu mnoge evropske regulative menjale, nameće se kao osnov za sumnju u svežinu ponuđenih rešenja.
Ne apstrahujući napred navedeno, poslanička grupa SPS-JS želi da podrži nastojanje Ministarstva da unapredi pojedina rešenja osnovnog zakona i učini ih uporedivim sa evropskim zakonodavstvom, i u tom smislu da će podržati tekst izmena i dopuna zakona.
Želimo da kažemo i da istaknemo da su naše rezerve u pogledu primene ovako izmenjenog zakona o poštanskim uslugama i dalje jako velike, pa molimo Ministarstvo da našu podršku za predložene izmene i dopune ovog zakona shvati kao istovremeni zahtev za hitno pristupanje izradi potpuno novog zakona.
Ne upuštajući se u tehničke detalje i pojedinosti, želimo da kao najkraće moguće obrazloženje predložene hitnosti donošenja potpuno novog zakona istaknemo nekoliko značajnih problema koje predložene izmene i dopune ili uopšte ne tretiraju ili to rade, po našem mišljenju, na neadekvatan način.
Uzurpacija rezervisanog servisa od strane neovlašćenih poštanskih operatera, koja u Novom Sadu i u Beogradu poprime epidemijske razmere i čime se, pored direktne štete javnom poštanskom operateru tj. Javnom preduzeću PTT Srbije, jednako šteti budžetu Republike Srbije i zbog koga će se, ako se nešto ozbiljnije ne uradi u narednom periodu i ne preduzme u cilju sprečavanje ove pojave, u dogledno vreme morati pokrivati troškovi pošte iz budžeta koje ova ima kao zakonom određen pružalac univerzalne poštanske usluge na teritoriji Republike Srbije.
S druge strane, jasno je da su poštanski operatori koji vrše ove nedozvoljene poslovne aktivnosti školski primer nelojalne konkurencije ostalim poštanskim operatorima koji svoje komercijalne aktivnosti obavljaju u skladu sa zakonom, a to nikako ne može stimulativno delovati na razvoj konkurentnosti na tržištu poštanskih usluga, a to mora biti osnov naše ekonomske politike na svakom, pa i na ovom tržištu.
Iz raširenosti ove pojave očigledno je da osnovni zakon ne raspolaže adekvatnim pravnim mehanizmima, a ni potrebnom pravnom preciznošću, što nije precizirano ni ovim izmenama i dopunama zakona, jer kazna od 20 hiljada dinara za nekog ko krši zakon smatramo da je nedovoljna.
Naravno ni potrebna pravna preciznost za sprečavanje ovakve nelojalne poslovne prakse nažalost, čini nam se, kao što sam i već rekao, ne preciziraju ni izmene i dopune ovog zakona.
Na primer, upoznati smo da Pošta izražava veliku bojazan zbog smanjenja limita po masi i ceni predviđeno članom 8. predloženih izmena i dopuna, a to u pogledu njene buduće sposobnosti da kvalitetno servisira univerzalnu poštansku uslugu.
Šta uopšte znače viši ili niži limiti kada postoje poštanski operatori koji ih nesmetano krše u dva najveća poslovna tržišna centra u Republici. Tu moram da kažem da izvesna firma Siti mejl, u vlasništvu izvesnog Gordana Bajića, a mi imamo, iz našeg najbližeg udruženja, primer kako su oni urušili javno preduzeće, tj. Poštu jedne zemlje u okruženju i kada je Pošta došla do propasti, onda je država i vlada pokušala na neki način da zaštiti Poštu.
Ako vi imate slučaj da gotovo nesmetano ta firma radi i pored zabrane rada, uprkos pojačanom inspekcijom nadzoru, a moram da navedem da je žalosno i to da mi imamo jednog inspektora, koji ne može da pokrije celu Republiku, i pored izrečene novčane kazne, on i dalje obavlja poštanske usluge iz domena rezervisanih na području Novog Sada i Beograda.
U tom smislu apelujemo da se član 19. osnovnog Zakona dopuni okvirno sledećim stavom – poštanske usluge ne smatraju se rezervisanim, samo pod uslovom da poštarina viša od petostrukog, tj. trostrukog iznosa poštarine za pismonosnu pošiljku prve stope mase i najbržeg stepena prenosa. Ovo bi procenjujemo onemogućilo različita tumačenja člana 3. stava 1. tačka 1. osnovnog Zakona.
Ne bi bilo loše da se i kaznenim odredbama sankcionišu i pravni subjekti, koji za obavljanje rezervisanih poštanskih usluga angažuju neovlašćenog poštanskog operatera. Sankcija bi ovde podrazumevala - prethodno upozorenje, a nakon toga i određena pravna dejstva. Naravno to bi znatno jeftinije bilo od cene koju bi utvrdila Vlada i koja predstavlja kompenzaciju sa javnim poštanskim operaterom za obavljene univerzalne poštanske usluge.
Da pojasnim, ako javni poštanski operater mora do najzabitijeg dela u ovoj našoj zemlji da izvrši svoju uslugu, a to nekoga ne obavezuje, naravno da je on konkurentan tj. nelojalno konkurentan na tržištu.
Da ne bih sada ovde iznosio komparativne cenovnike jednih i drugih, moram da kažem da takođe nisu najjasniji razlozi za proširivanje nadležnosti Ministarstva, koje je predviđeno članom 16. predloženih izmena i dopuna ovog Zakona. Ovo posebno kažem, pošto od ove godine funkcioniše Republička agencija za poštanske usluge, kao regulativni organ, na čije se formiranje iz teško objašnjivih razloga čekalo evo već pet godina, kada je osnovana osnovnim Zakonom o poštanskim uslugama.
Dakle, imamo Agenciju, imamo aktuelnu restriktivnu politiku u pogledu kadrova i uopšte veličine državnog aparata, imamo generalnu tendenciju evropskog i našeg zakonodavstva za što manje mešanje državnog aparata u privredne delatnosti, pa dodatne obaveze Ministarstva vidimo kao nepotrebne i anahrone.
Dame i gospodo narodni poslanici, strogo tehnološke pojedinosti, o kojima bi se takođe moglo dugo pričati, ostavljamo timu koji će vršiti, nadam se, pripremu teksta novog zakona. Važno je insistirati – da u izradi budućeg zakona moraju biti uključeni svi zainteresovani činioci, a tu prevashodno mislimo, pored Ministarstva i Republičke agencije za poštanske usluge, i na referentne naučne institucije, Javnog poštanskog operatora i Udruženje privatnih poštanskih operatora itd.
Poslanička SPS-JS će za jedan takav zakon glasati bez imalo dilema, koje nažalost imamo glasajući za predložene izmene i dopune.
Na samom kraju bih hteo da istaknem da SPS-JS jednostavno podržava bojazan Sindikata i radnika PTT-a Srbije. Ako imamo 15.000 radnika, a jednim zakonom i poznajući nelojalnost konkurencije, kojoj nekim odredbama i sankcionisanjem ne možete zabraniti rad, onda je opravdana njihova bojaznost, jer urušavanjem jednog takvog sistema od 15.000 radnika – mi generalno kao Vlada možemo da imamo samo problem.
Znači, još jednom molim da, kada su u pitanju članovi 8, 11. i 31, da sada ne obrazlažem, jer ćemo to imati priliku, kada budemo razgovarali u pojedinostima, obratite pažnju i na jedan način u ovom trenutku se izvučemo na najbolji mogući način, da to bude od interesa za Javnog poštanskog operatora i za Vladu Republike Srbije.
Hvala vam, ako bude potrebno ja ću se uključiti i na kraju.
Hvala predsednice. Uvažena predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, ja ću ispred Poslaničke grupe SPS – JS obrazlagati. Što se tiče ova dva zakona, fokusiraću se na zakon o divljači i lovstvu, dok će moje kolege više pričati o zakonu o potvrđivanju međunarodne konvencije i zaštiti novih bilja.
Što se tiče ustavnog opredeljenja da prirodnim dobrima i dobrima u javnoj upotrebi odredi status dobara od opšteg interesa, obavezuje na donošenje propisa kojim se uređuje njihova zaštita, očuvanje i korišćenje. Iz opredeljenja da je divljač dobro od opšteg interesa i da kao takvo uživa posebnu zaštitu, određenim zakonom proizilazi i pravo i obaveza zakonodavca da propiše mere koje će taj interes stalno obezbeđivati i štititi. Prirodno pravni instrument opšteg interesa omogućava pomirenje brojnih međusobno isprepletenih i povezanih posebnih interesa pojedinaca, pravnih subjekata i brojnih drugih delatnosti i aktivnosti.
Sadašnje stanje u oblasti lovstva je, između ostalog, posledica nesagledivog i nepotpunog određivanje države prema pitanjima svojine nad divljači, imovinsko-pravnim problemima koji proističu iz prava gazdovanja divljači i svojinskih prava nad prostorima u kojima se divljač razmnožava i gaji, kao i neodgovarajućeg definisanja lovstva kao privredne delatnosti i lovstva radi zadovoljenja ličnih potreba pojedinca ili grupa.
Za sagledavanje postojećeg stanja i postavljanje ciljeva razvoja u oblasti lovstva neophodno je poređenje sa zemljama u kojima lovstvo visokorazvijeno. Imamo primer Austrije u kojoj lovno gazdovanje ima izuzetnu tradiciju, a površinom, brojem stanovnika, brojem lovaca, donekle i prirodnim uslovima, nameće se kao odgovarajući izbor za komparaciju. Brojno stanje jelena, tj. običnog jelena je 15 puta, a srne sedam i po puta veće u lovištima Austrije nego u lovištima Srbije, dok odstrel istih vrsta divljači u austrijskim lovištima nadmašuje brojno stanje u našim lovištima šest i po, odnosno tri puta. Stanje je slično u Nemačkoj, Bugarskoj, Mađarskoj.
Čisto radi nekog poređenja, ja ću, s obzirom na to da sam već naveo da su po površini i po broju lovaca Srbija i Austrija približno iste, mogu samo da navedem primer da brojnost populacije grla, tj. običnih jelena je u Srbiji 3.748, dok je u Austriji brojnost te populacije 90.000 grla, odstrel kod nas je 600, a odstrel u Austriji je preko 38.000. Što se tiče srne, brojnost populacije u Srbiji je 93.000, a odstrel je 7.500, a u Austriji je brojnost te populacije 600,000, a 220.000 je odstrel. Dakle, samim ovim činjenicama i već na osnovu ovih navedenih podataka može se sa sigurnošću tvrditi da je brojno stanja divljači u lovištima Srbije daleko od optimalnih.
Vrednost ukupnog planiranog odstrela svih lovnih vrsta divljači istovremeno ne dostiže ni 8 miliona evra. Kako se dobar deo toga i ne naplati, finansijski pokazatelji vezani za oblast lovstva u Republici Srbiji često se svode na procene, pa tako one, da kažem, optimističnije navode prihod od ukupno 4 miliona evra. Po podacima centrale austrijskih lovačkih udruženja ukupni prihodi od lovstva u Austriji nadmašuju 500 miliona evra. Treba naglasiti da su stanišni uslovi u našim lovištima zbog svoje raznovrsnosti pogodni za gajenje brojnih vrsta krupne i sitne divljači, a da je najveći deo prirodnih staništa dobro očuvan, tako da predstavljaju veliki i stabilan resor za razvoj lovstva u našu zemlju.
Ovaj zakon obezbeđuje pouzdane instrumente, kao što je instrument zaštite, kontrolisanog korišćenja, unapređivanja, racionalnog upravljanja i primereno divljači kao obnovljivom dobru uređuje prava, obaveze i odgovornosti države kao zakonodavca i vlasnika, dakle, građenja državnih institucija, organa, privrednih i drugih pravnih subjekata i skoro svih delatnosti i aktivnosti u Republici. Zato, osnovni cilj u oblasti lovstva mora biti postizanje biološke i ekološke ravnoteže prirodnih staništa i brojnosti divljači koju takva staništa omogućavaju.
Rešenja predložena ovim zakonom su izraz usklađivanja sa međunarodnim obavezama koje naša zemlja ima i koja proizilaze iz ratifikovanih međunarodnih ugovora i oblasti zaštite biodiverziteta, a posebno Konvencija o očuvanju evropske divlje flore i faune i prirodnih staništa, koja je doneta u Bernu i Konvencija o očuvanju migratornih vrsta divljih životinja, koja je doneta u Bonu.
Za postizanje ovakvog cilja zakon je predvideo odgovarajuće instrumente. Osnovno sredstvo upravljanja obnovljivim prirodnim dobrom od opšteg interesa je stručno, pravovremeno, realno i ostvarivo planiranje, uz obezbeđenje dosledne primene planova, što ukazuje na neophodnost iznalaženja primerenijih rešenja za divljač i njena staništa, a samim tim i primerenijeg upravljanje populacijama divljači od do sada primenjivanih.
Rešenje kojim se obezbeđuje kvalitet i kontinuitet u donošenju i doslednosti u sprovođenju planskih dokumenata je izdavanje licenci za izradu planskih dokumenata u lovstvu i stručne poslove zaštite gajenja i korišćenje divljači u lovištu.
Polazeći od opredeljenja, predlagač je izneo da svojinski oblik nad divljači bude državni, a titular državnog oblika svojine nad divljači jeste resorni organ nadležan za lovstvo.
Ovaj zakon u odnosu na sadašnja rešenja predviđa da država tj. titular državne svojine nad divljači daje opšte i pojedinačno pravo na lov, uz ostvarivanje primene načela održivosti i načela korisnik plaća.
Korisnik prirodnih vrednosti, resursa i dobara dužan je da plati nadoknadu za njihovo korišćenje. Primena načela ''korisnik plaća'' stvara materijalno-finansijske pretpostavke za zaštitu i unapređivanje divljači i njenih staništa, kroz osnivanje Fonda za razvoj lovstva, iz koga se obezbeđuje finansiranje poslova utvrđenih ovim zakonom.
Ovaj zakon je, uvažavajući opšti i nacionalni interes nad divljači i njenim staništem, u skladu sa opšteprihvaćenim osnovnim načelima upravljanja populacijom divljači, održivo gazdovanje i održivi razvoj – proširuje pravo korišćenja i na vlasnike zemljišta uz prihvatljiva ograničenja, u skladu sa ustavnim odredbama. Istovremeno, na površinama nacionalnih parkova i na površinama sa većinskim učešćem državnih šuma i šumskog zemljišta predviđeno je ustanovljavanje Lovišta posebne namene, radi sprovođenja posebnih mera gazdovanja, očuvanja i usmeravanja razvoja populacije divljači i njihovih staništa.
U cilju što racionalnijeg obavljanja poslova održivog gazdovanja populacijama divljači, ravnomerno održivog razvoja lovstva i sprovođenja jedinstvene politike u gazdovanjima u svim lovištima, zakon predviđa ustanovljavanje Lovnih područja, koja predstavljaju prostorno optimalna područja i zaokružuju prirodne celine sa namenom dugoročnog racionalnog gazdovanja populacijama određenih vrsta divljači i preduzimanja odgovarajućih mera u lovištima.
Primena jedinstvenih mera upravljanja populacijama divljači i posebnih mera zaštite obezbeđuje se izradom i donošenjem Programa razvoja Lovnog područja, kojim se obezbeđuje finansijska podrška iz Fonda za razvoj lovstva.
Održivo gazdovanje populacijama divljači i održivi razvoj lovstva su centralni stubovi za sva rešenja ponuđena ovim zakonom, na kojima je zasnovano uređivanje odnosa prema divljači i njenim staništima.
Na samom kraju, rekao bih da je iz svega navedenog očigledno da postoje dva osnovna razloga za donošenje ovog zakona. Kao što sam već rekao, Poslanička grupa SPS-JS će glasati za ovaj zakon u načelu. Dva osnovna razloga za donošenje ovog zakona su: pod jedan, nezadovoljavajuće stanje populacije divljači, prouzrokovano izraženim odsustvom mera održavanja i poboljšanja stanja populacije divljači i njenih staništa i, pod dva, potreba usaglašavanja sa setom zakona iz oblasti zaštite životne sredine i drugim propisima kojima se reguliše održivo korišćenje prirodnih resursa i dobara, kao i planiranje i uređenje prostora.
Toliko bih u ovoj načelnoj raspravi, a kada bude rasprava u pojedinostima, uključiću se sa zadovoljstvom u raspravu.
Apelujem na ministra da, eventualno, uz neke promene, koje neće bitno suštinski menjati zakon, koji je, kao što sam već rekao, odličan, da dođe do nekog kompromisa, kada su amandmani u pitanju, ako ima nekih delova koji se mogu iskoristiti i promeniti.
Zahvaljujem vam na pažnji. Hvala. (Aplauz.)
Mogao bih pravo na repliku, s obzirom na to da gospodin Šormaz često uzima SPS. Gospodine Šormaz, za razliku od vaše partije, SPS ide napred i gleda napred. Vi ste, nažalost, stali na onoj našoj politici i ne možete da pogledate dalje od toga. Nemojte, molim vas, više da uzimate SPS u usta bez ikakve potrebe.
Što se tiče gospodina Ostojića, ništa nije začuđujuće da poslanici LDP često u svojim izlaganjima kažu da je Kosovo otišlo, da je realnost itd. To je sramno, da sramnije ne može biti, za poslanika u srpskom Parlamentu, jer u Ustavu stoji, u preambuli Ustava, da je KiM sastavni deo Srbije. Neutrališete ovu diplomatsku borbu koju vodi Vlada Republike Srbije.
Jednostavno, okanite se toga, pustite. Jedino, ako ste se obavezali, od strane vaših mentora, a često ste rado viđeni gost u Prištini, nemojte više da polemišemo na tu temu – KiM je sastavni deo Srbije i Vlada čini sve napore da tako i bude. Hvala. (Aplauz.)
Kao mlad poslanik mislim da je krajnje vreme da ovim poslovnikom regulišemo i proceduru, kao kod sportskih događaja kada imamo doping kontrolu, da se ovde uvedu i alkometri prilikom ulaska u ovu salu, jer je očigledno da ovde neki ljudi ne znaju šta pričaju. Verovatno je to uticaj alkohola, jer, gospodine Ostojiću, poznato je javnosti Srbije koga finansiraju Albanci sa Kosova i u čijoj su oni funkciji.
Nemojte više da pričamo, jer danas se vama malo-malo, možda neoprezno, možda, ali provlači to da je Kosovo otišlo, da je nezavisno, da je to realnost, da treba Srbima to da se kaže. Jednostavno, vodite antiustavnu, antidržavnu politiku. Nemojte više da polemišemo.
Prihvatiću sugestije ministra da treba da se vratimo na dnevni red, ali moram još nešto da dodam. Što se tiče Euleksa, potpisivanja sporazuma, simptomatično je to da pojedine stranke imaju isti stav kao i pojedine ekstremne grupe koje predvodi Aljbim Kurti po pitanju Euleksa i sporazuma Srbije sa Euleksom. Zašto je takav stav pojedinih stranaka vreme će pokazati svoje.
Svi smo za to da postoji kontrola te ''administrativne linije'', protoka robe. Podsetiću vas da je Koštunica, predsednik vaše stranke, bio potpisnik, kada je bio premijer, CEFTA sporazuma, sa druge strane je bio potpisan UNMIK. Postojala je ''administrativna linija'', postojala je granica, evidencija robe, plaćanje carine. Taj novac se slivao u budžet privremenih vlasti u Prištini. Ne vidim nijedan razlog da tvrdite nešto što nije istina.
Ne bih da polemišem više. Ovo može da ode u nedogled. Zahvaljujem. (Aplauz.)