Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dejan Radenković

Dejan Radenković

Socijalistička partija Srbije

Govori

Zamolio bih vas da me ne prekidate, jer čisto zbog pojašnjenja, vi ste predsedavali Odborom, niste kao i ja glasali za taj amandman, kao i neki drugi članovi tog odbora, tako da vas molim da samo kažem stav zbog čega smo apsolutno protiv i nije nam jasno zbog čega se ponovo vraća da se to objavljuje u "Službenom glasniku", koji je razlog, jer "Službeni glasnik", kao preduzeće koje ima dosta prihoda od drugih raznih oglasa,  nije mu preko potrebno, niti će biti ugroženo njegovo poslovanje, ako ostane bez prihoda od ovoga.
Ako je politika ove vlade da ukinemo razne parafiskalne namete privredi, da skraćujemo procedure, ovo što se radi ponovo otežava proceduru, stvara dodatne troškove preduzećima, da ne pominjemo koje su to sume novca, koje su godišnje izdvajanje za oglašavanje, portal javnih nabavki je odlična stvar. Kada objavite to, postoji vreme, datum i od tog dana ima rok kada će oni podneti, tako da apsolutno mogu da kažem da mi smatramo da za tim nema potrebe, zbog procedure, zbog načela, efikasnosti, ekonomičnosti. Hvala.
Hvala, potpredsednice.
Hteo bih da pojasnim, pošto je očigledno došlo do zabune. Kolega Đelić je pogrešno shvatio. Mislim da smo mi izglasali amandman, naš amandman, SPS, da se planovi nabavke objavljuju na portalu. Većinom glasova je to usvojeno i što mislimo da je dobro.
Ne slažemo se sa tim da će ponuđači imati priliku da se dogovore. Ponuđači, po Zakonu o dostupnosti informaciji, imaju pravo da traže te planove nabavki i moraju svi da ima dostave, tako da opet mogu da se dogovaraju. To nije opravdanje.
Ako se borimo za transparentnost, osnovno načelo transparentnosti je i to. Svi treba da znamo šta neko planira da nabavi. Znači, kao što smo u načelu govorili, moraju i nevladine organizacije i mediji i svi zainteresovani da znaju šta se dešava, šta neko planira da nabavi i da reaguju blagovremeno.
Napravio sam samo ispravku tog amandmana, čisto da znaju svi. Jednostavno smo izuzeli one koji su iz člana 127. tako da smo i to pojasnili, da ne dođe do neke zabune. Jedino što nije prošlo na moje zaprepašćenje, a bilo je vezano za ovaj amandman, to su kaznene odredbe. Jedino što onaj koji je u obavezi, po ovom zakonu, da objavi na portalu javnih nabavki plan nabavki, neće biti sankcionisan. Naravno, apelujem da se razmisli još jednom, da se predvide i kaznene odredbe da se usvoji taj moj amandman. O tome ću pričati kada on dođe na dnevni red.
(Predsedavajuća: Vreme.)
Koristim vreme poslaničke grupe.
(Predsedavajuća: Vi pričate o amandmanu? Mislila sam da replicirate. Nastavite.)
Hvala.
Što se tiče ovog demagoškog pristupa, da se napravi fond i da se uplaćuje, to je, kolega Đeliću, zaista… ne možemo da predvidimo unapred uštede. Uštede koje će se po ovom zakonu ostvariti biće na kraju godine, kada bude došao sledeći budžet. Ne možete unapred da predvidite šta ćete da uštedite u toku godine. To je apsurdno.
Vi kao opozicija imate pravo da o tome pričate, da to predlažete. Mi iz SPS ni jednog trenutka nismo rekli kolike će to uštede biti. Te uštede će se videti na kraju, tj. kada budemo usvajali budžet za sledeću godinu. Zahvaljujem se.
Hvala predsedniče.
Složio bih se sa kolegom Arsićem, javio sam se, hteo sam upravo to da kažem, da upravo Predlog zakona ovo dozvoljava i da nema razloga za usvajanje ovakvog amandmana. Koliko se sećam, mislim da se koleginica, kada je donošen prethodni zakon, zalagala za istu ovu stvar i da ni tada nismo to prihvatili, da to i po postojećem zakonu ne može, tako da ne vidim razloga da ovoliko dižemo tenziju. Mislim da je ovo dobro, da to stoji, da je to predviđeno i da treba da bude transparentno.
Hvala, predsedniče.
Samo da prvo pojasnim. Nisam dao nikakvu podršku, nego samo podsećam na onaj period kada smo donosili prethodni zakon. Isto je bilo predlagano od strane DS da se prihvati jedan ovakav amandman ili sličan, ne mogu da se setim i tada to nije prihvaćeno.
Ne vidim razloga zašto se sad traži da se to prihvati kad to jednostavno ne može da se implementira u ovaj predlog zakona, jer se na ovaj način, kako sad stoji, uvodi red. Ovo je praksa koja je poznata u Evropi.
Prvo, ne razumem, zato što zavisi od naručioca kojeg će ponuđača ovim članom da angažuje. Jednostavno, ovo mora ovako i tako je uređeno upravo da bi se kontrolisao novac građana. Ne možete vi sada da to bude, ako se ovo usvoji, onda nemamo reda i onda može ko šta hoće i s kim hoće i koliko hoće da sklapa ugovore.
Stvarno nije u redu i mislim da krenemo dalje da radimo po amandmanima, jer ovo je potpuno neprihvatljivo i nema razloga za tim, jer kažem da stoji lepo u članu, piše i precizirano je da u pregovaračkom postupku može da se angažuje zbog umetničkih razloga predmeta javne nabavke ili iz razloga povezanih sa zaštitom isključivih prava. Nema potrebe za ovim, verujte, pogotovo, opet vas podsećam da isto to nije prošlo ni prošli put kada smo usvajali te zakone. Nije prošlo, znači da im ni tad nije bilo prihvatljivo. Ne može ni sada da to bude prihvatljivo. Hvala.
Hvala, uvaženi predsedniče.
Voleo bih da privedemo kraju, jer ovo stvarno nema smisla. Pare poreskih obveznika moraju da se kontrolišu.
Ovo o čemu pričamo u vezi malih nabavki, ne može to da bude predmet male javne nabavke, to je predmet pregovaračkog posla. Ko god tvrdi da je to radio u malim javnim nabavkama, mala nabavka se obračunava na godišnjem nivou i znači da nije bila u skladu za zakonom.
Kultura ne sme da bude izuzeta i ona mora da funkcioniše u skladu sa zakonom. Nemojte sada da pričamo da imamo nešto protiv kulture. Mora da se sprovodi pregovarački postupak. Mora da se stave pod kontrolu sredstva građana. Nemojte to da pokušavate da izopštavate iz ovog zakona i da to bude mimo kontrole. Jednostavno, ne može.
Ne shvatam da nekome može da smeta uvođenje reda i u kulturi i ako se zalaže za kontrolu javnih finansija. To je potpuno neshvatljivo. Stvarno ne razumem i ne možete da me ubedite. Da je to smisleno, podržao bih to kao neko ko se stvarno zalaže za istinu. Ovo stvarno nema smisla.
Koleginice, nikako ne stoji i nije u skladu sa nekim normama. Kažem vam, i u Evropi je takav zakon. Ne može. Vi hoćete da uprostimo sada. Šta znači ako izuzmemo to iz zakona, onda će da radi ko šta stigne i ko koliko hoće i plaća ko šta koliko hoće? Nemojte to da radimo. Onda će neka predstava tamo, koja nema nikakve veze s vezom, da košta ko zna koliko. Zašto? Šta je problem, ne razumem?
Znači, naručilac bira izvođača, razgovara s njim. Vi se, koleginice, lupate u glavu, lupite se malo jače, pa ne bi pričali sve ovo šta ovde navodite i ne mogu da verujem, ako ste ikada nešto radili u životu, onda treba da znate osnovne stvari. Ne može mali predmet male nabavke da bude, mora da bude predmet pregovaračkog postupka. Nemojte to više i dajte da pređemo dalje.
Hvala potpredsednice.
Dame i gospodo narodni poslanici, Zakon o javnim nabavkama je jedan od najvažnijih sistemskih zakona, kojim se reguliše način trošenja javnih sredstava.
Ukoliko se ima u vidu da su javna sredstva, sredstva svih građana Republike Srbije, jasno je da je u pitanju uređenje ove oblasti od bitnog značaja, ne samo za naručioce i ponuđače, već i za sve građane Republike Srbije.
Svedoci smo da je oblast javnih nabavki često tema u medijima, a kontekst u kome se one pominju je uglavnom negativan. Tako se može čuti da je postupak nedovoljno transparentan, da je javna nabavka unapred pripremljena za tačno određenog ponuđača ili pak da je drastično pao broj ponuđača u protekle dve godine u našoj zemlji.
Socijalistička partija Srbije, kao socijalno i društveno odgovorna stranka, aktivno se uključila u proces kreiranja ideja i odredbi, a sve u cilju unapređenja ovog predloga zakona. Mi se nadamo ostvarivanju osnovnog cilja javne nabavke, a to je da naručilac dobije tzv. "vrednost za novac", odnosno ekonomski najpovoljniju ponudu, kako je to i definisano Zakonom o javnim nabavkama.
Ono što predstavlja interesantnu novinu u ovom predlogu je, a što ranije nije egzistiralo u prethodnom zakonu, poglavlje II – Sprečavanje korupcije i sukoba interesa, u kome se pored ostalog reguliše to da pretpostavljeni, tj. rukovodioc, kod naručioca imaju obavezu da zaposlenima isključivo daju naloge pismenim putem, tj. putem elektronske pošte.
Ovakvo rešenje treba da učini vidljivim deo postupka u samom postupku javne nabavke, jer je on do sada bio skriven od očiju javnosti, a posebno od očiju kontrolnih institucija, kao što je DRI i budžetska inspekcija. Naravno, pored toga, smanjiće se i pritisak na službenike javne nabavke.
Bitno je napomenuti da zakon predviđa da lica zaposlena na poslovima javnih nabavki, dužna su da odbiju izvršenja naloga, ako je on u suprotnosti sa zakonom, što je zaista jedna novina koja daje na značaju tim ljudima koji rade na javnim nabavkama, uvažavajući pravila struke, odredbe zakona, naravno i moralnih principa.
Novinu predstavlja institut građanskog nadzornika, koji će sada vršiti nadzor i nadgledati sve postupke kod naručioca, čija vrednost prelazi 700 miliona dinara.
Pored toga što on mora da podnese izveštaj nadležnom odboru Skupštine Srbije za finansije, AP i lokalnoj samoupravi, u obavezi je da ako osnovna sumnja u zakonu postoji da odmah obavesti nadležne državne organe. U cilju bržeg i efikasnijeg sprovođenja postupka, Zakon o javnim nabavkama predviđa i nove postupke, a to je konkurentni dijalog.
Konkurentni dijalog će naručiocima moći da koristi u slučaju samo kada je u slučaju predmet javne nabavke naročito složen, tako da se ugovor o javnoj nabavci ne može zaključiti kao do sada, primenom otvorenog i restriktivnog postupka.
Što se tiče famoznih javnih nabavki malih vrednosti, svi znamo da su to nabavke do tri miliona dinara, posebno je interesantno istaći da ovaj predlog zakona predviđa obavezu za naručioce, da se poziv objavi na portalu javnih nabavki. Primedbe koje su do sada postojale u praksi, a ticale su se nedovoljne transparentnosti, na ovaj način su ovim predlogom zakona otklonjene. Ubuduće će naručioci pored ova tri zahteva koje šalju ponuđačima morati da objave oglas na portalu i biće u mogućnosti i ostali da saznaju za taj postupak. Imaće mogućnost da podnesu ponudu.
Kada je reč o portalu javnih nabavki to je mesto gde će sva zainteresovana lica i javnost moći da vide objavljenu konkursnu dokumentaciju, spisak negativnih referenci, spisak naručilaca, spisak naručilaca koji su nosioci posebnih ili isključivih prava, obaveštenje o pokretanju pregovaračkog postupka, odluka o izmeni ugovora, spisak naručilaca u komunalnom sektoru, zbirne kvartalne i godišnje izveštaje o javnim nabavkama, objavljivanje presuda za određene prekršaje i spisak naručilaca za čije potrebe se vrši centralizacija od strane Uprave za zajedničke poslove republičkih organa.
Mi iz poslaničke grupe SPS smo uložili jedan amandman i ukazujemo na propust da u ovoj odredbi koja se odnosi na objavljivanje planova nabavke. Objavljivanjem planova nabavki na portalu još više bi doprinelo ostvarenju načela transparentnosti javnih nabavki kao jednog od osnovnih načela. Time bi se povećao prosečan broj ponuđača koji učestvuju u postupku javnih nabavki. Budući da će unapred znati šta se nabavlja i moći će adekvatno da se pripreme za podnošenje ponuda.
Takođe, javnost, mediji i nevladine organizacije imaće priliku i na taj način će dobiti mogućnost da ukažu na to da li su neke nabavke potrebne, opravdane ili su nepotrebne, ili da nema osnova za sprovođenje nedovoljno transparentnih nabavki, koje su kao recimo pregovarački postupak.
Posebno moram da napomenem da će svi oglasi o javnim nabavkama se objavljivati na portalu javnih nabavki i internet adresi naručioca. To znači da više nema objavljivanja poziva u "Službenom glasniku", što je takođe ušteda za naručioce, ako se uzme u obzir cena tih oglasa.
Kod obaveznih uslova više nema obaveza dostave osnivačkog akta, što predstavlja pozitivnu novinu jer je taj dokaz opterećivao do sada ponuđače i proceduru u kojoj su učestvovali. Ona je bila često uzrok nepravilnosti ponuda. Na primer bila je dostavljena, a nije overena.
Ono što je isto bitna novina jeste postojanje registra ponuđača svih onih koji ispunjavaju uslove predviđene ovim zakonom i njega će voditi nadležni organ za registracije. Registri će se ažurirati na svaka dva meseca i biće dostupni na internet stranici.
Do sada je veliki broj postupaka bio neuspešan iz razloga formalnih nedostataka, odnosno formalne procedure. Ona je bila složena i prilikom prikupljanja dokaza dolazilo je često do sitnih propusta zbog kojih se nije mogao završiti i okončati postupak. Uvođenjem registra ponuđača procedura će biti znatno brža i efikasnija. Svako lice koje je upisano u registar nema obavezu prilikom podnošenja ponude da dokazuje stalno ispunjenost tih obaveznih uslova koji su potrebni.
Ovakva novina će bitno uticati na efikasnost u sprovođenju postupka javne nabavke, sa samim ponuđačem će biti mnogo lakše ako se uzmu u obzir vreme i sredstva koja su bila potrebna prilikom skupljanja dokumentacije za učešće u postupku javne nabavke.
Član 48. predviđa telo za centralizovane javne nabavke, a to je naručilac koji zaključuje okvirne sporazume ili dodeljuje ugovore za dobre usluge ili radove namenjene naručiocima ili direktno pribavlja dobra, odnosno usluge za potrebe naručioca. Ovakvo telo može biti obrazovano na republičkom, pokrajinskom ili na nivou lokalne samouprave. Na ovaj način će biti stvoreni preduslovi za velike uštede ukoliko državni organi, naručioci budu koristili ovo pravo, predviđeno zakonom. Da navedem primer ogreva ili neke opreme, nije isto kada kupuje jedan naručilac ili kada se udruži pet, naravno da će to biti jeftinije. Ili na primer ako se udruži više lokalnih samouprava i sprovede jednu nabavku za neko dobro ili uslugu, naravno da će to biti jeftinije.
Na sličan način Uprava za zajedničke poslove republičkih organa će sprovoditi centralizovane nabavke za potrebe državnih organa, organizacija i pravosudnih organa. Predlogom zakona predviđa se postojanje negativnih referenci, a Uprava za javne nabavke utvrđuje postojanje negativnih referenci i vodiće iste.
Ova odredba treba da pomogne naručiocima da prevaziđu problem postojanja neodgovornih i nesavesnih ponuđača. Imaće obavezu da odbije ponudu ako postoje negativne reference.
Predlogom zakona su definitivno bili nedostaci ponude zbog kojih naručilac ima pravo da odbije ponudu, dok druge nedostatke ispravlja ako je to neophodno, na način na koji se ispravljaju računske greške. Predlog zakona definiše da ponuda ima bitne nedostatke, ako ponuđač u ponudi nije dokazao da ispunjava obaveze i dodatne uslove, ako je rok važenja ponude kraći od određenog konkursnom dokumentacijom, ako nije dostavljeno sredstvo obezbeđenja ili ako ponuda ima druge nedostatke na osnovu kojih nije moguće utvrditi sadržinu ponude. Primera radi, ako u delu ugovora ili u nekom drugom obrascu ponuđač nije naveo rok isporuke, nije dostavio garanciju, nije naveo rok plaćanja ili ponudu tu nije moguće uporediti sa ostalim ponudama.
Ovo rešenje je uvedeno jer je praksa pokazala da su naručioci morali da zbog formalnih nedostataka, ako na primer nije parafirana svaka strana, budu odbijene najpovoljnije ponude.
U delu zakona koji reguliše zaštitu prava došlo je do značajne izmene, pre svega povećan je broj članova republičke komisije na šest i plus predsednik komisije. Osnovna ideja ovakve odredbe je efikasniji rad republičkih komisija, usled povećanja obima nadležnosti. Pored nadležnosti koju do sada obavlja komisija, po novom Predlogu zakona republička komisija će izricati novčane kazne naručiocu i odgovornom licu naručioca, voditi prekršajni postupak u prvom stepenu i pokretati postupak za utvrđivanje ništavosti ugovora o javnoj nabavci.
Ovakvim odredbama ovaj organ će dobiti znatno veća ovlašćenja, posebno na polju kontrole. Za članove republičke komisije može biti izabrano lice koje ispunjava uslove potrebne za izbor sudija osnovnog suda i koja ima radno iskustvo od tri godine u oblasti javnih finansija odnosno nabavki. Uslovi za još dva člana su da imaju stečeno visoko obrazovanje iz naučne oblasti, ekonomsko ili tehničko-tehnološke nauke i najmanje pet godina radnog iskustva na poslovima javnih nabavki, položen ispit za službenika javnih nabavki.
Kada je ova situacija, podneli smo jedan amandman gde smatramo da je potrebno omogućiti da među ostalim članovima komisije budu i diplomirani pravnici, što je logično, sa određenim iskustvom u oblasti javnih nabavki, osim stručnjaka iz oblasti ekonomije koji su predviđeni predlogom.
Naravno da najveće iskustvo u ovoj oblasti imaju upravo diplomirani pravnici. Zakon o javnim nabavkama je leks specijalis i kao takav predstavlja specifičnu materiju i oblast. Ovakvom odredbom diskriminušu se lica koja su najčešće angažovana u javnim nabavkama, a imperativna je odluka da diplomirani pravnik obavezan član komisije kod naručilaca. Mi smatramo da su pravnici ljudi sa daleko najviše iskustva u ovoj oblasti.
Kada su u pitanju najčešće greške, najčešće greške koje su naručioci pravili, a sada odredbama Predloga ovog zakona su one otklonjene i smanjene su mogućnosti da se one ponavljaju, tiče se, pored ostalog, pregovaračkog postupka bez objavljivanja poziva. Dodatni radovi koji su, nažalost, postoji pravilo i sprovode se i kada ima i kad nema potrebe za njima, su jedan od načina na kojima se krši zakon. Pored toga, zaključenje aneksa ugovora često ne prati prethodno sproveden postupak, a što je bila zakonska obaveza. Upravo iz tog razloga, novi zakon predviđa kontrolu pregovaračkih postupaka.
Naručilac je dužan da pre pokretanja pregovaračkog postupka, koji se sprovodi sa tačno određenim ponuđačem ili zbog postojanja hitnosti, tzv. hitne nabavke, zatim kod dodatnih isporuka dobara, dodatnih usluga i radova ili pregovaračkog postupka koji se sprovodi u slučaju nabavki pod posebno povoljnim uslovima od preduzeća koja su u likvidaciji, moraće da zahteva od Uprave za javne nabavke mišljenje o osnovanosti primene pregovaračkog postupka. Uprava za javne nabavke je dužna da u roku od 10 dana odgovori i da to mišljenje i ispita postojanje i osnovu za sprovođenje pregovaračkog postupka, a tokom ispitivanja može od naručioca zahtevati dodatne informacije i podatke neophodne za utvrđivanje činjenica koje su od značaja za davanje tog mišljenja. Mišljenje upravo objavljuje na portalu javnih nabavki. Ako naručilac po prijemu tog mišljenja donese odluku da uđe u pregovarački postupak, dužan je da odmah, istog dana objavi konkursnu dokumentaciju o pokretanju postupka i obaveštenje o pokretanju postupka.
Uvođenje prethodnog mišljenja Uprave za javne nabavke ima za cilj smanjenje broja pregovaračkih postupaka bez objavljivanja javnog poziva, a u 2011. godini, na primer, pregovarački postupci bez objavljivanja javnog poziva, bili su po zastupljenosti odmah iza otvorenog postupka. Navešću i primer dodatnih radova koja se nažalost sprovode i kad ima i kad nema potrebe i takođe su najčešći oblik kršenja zakona. Pored toga, zaključenje aneksa ugovora često ne prati sprovedeni postupak, što je bila zakonska regulativa.
Podela nabavki male vrednosti na male nabavke. Primera radi, jedna lokalna samouprava, čija vrednost nabavke je bila 18 miliona dinara, podelila je na šest javnih nabavki male vrednosti od po tri miliona dinara i tako sprovela postupak protivno zakonu. Još drastičniji primer je potpisivanje ugovora bez prethodno sprovednog postupka, što je takođe utvrđeno u kontroli nadležnih organa. Prepisivanje tehničkih specifikacija određenog proizvoda je takođe jedan od načina favorizovanja tačno određenog ponuđača. Nažalost, nije retkost da u konkursnoj dokumentaciji stoji nacrtan ponuđač, odnosno određeni proizvod. Dešava se da ponuđač namerno napravi računsku grešku, bude izabran kao najpovoljniji, jer mu je cena niska, a da nakon toga ispravlja tu računsku grešku kada vidi da je on jedini ispravan ponuđač.
Uvažene koleginice i kolege, poštovani građani Srbije, novi zakon treba da olakša sprovođenje postupka naručiocima, pojednostavi dostavljanje dokaza ponuđačima za obavezne uslove, a sve u cilju bržeg, efikasnijeg i ekonomičnijeg sprovođenja postupka javne nabavke.
Takođe, bitno je reći da su sve javne nabavke u postupku javne nabavke bile pod budnim okom javnosti i da nešto što je bilo sinonim za skrivenost i iza kulisne radnje, biti dostupna svakom zainteresovanom građaninu na portalu javnih nabavki. Ovo pre svega mislim na javne nabavke male vrednosti i pregovaračke postupke koje su naručioci sprovodili često bez osnova ili sa već profilisanim favoritom.
Istakao bih mogućnost kontrole u vidu podnošenja zahteva za zaštitu prava, a svakako će i vođenje prekršajnog postupka pred Republičkom komisijom biti oružje da se stane na put nesavesnim naručiocima. Zalaganje SPS je fokusirano na potpune uređenosti sistema javnih nabavki i kontrolu trošenja državnog novca, što jeste imperativ u ovako teškoj ekonomskoj situaciji i ovakvom privrednom ambijentu. Nastojanje Vlade da iskoreni korupciju upravo u ovoj oblasti je nedvosmisleno, jer je nedavno usvojena novina u Krivičnom zakoniku krivičnog dela zloupotreba u javnim nabavkama.
Mi moramo malo da se pohvalimo. Jedina smo poslanička grupa koja je dostavila svoje predloge i komentare na Nacrt zakona, od kojih su mnogi i bili prihvaćeni. To možete da vidite na kraju Predloga zakona, šta smo tačno dali, a šta nam je prihvaćeno u potpunosti i šta delimično.
Na samom kraju, moram da kažem, sve pomenute mere kao krajnji cilj treba da imaju uštedu novca poreskih obveznika ove zemlje, smanjenje korupcije, a neefikasne i nedovoljne transparente nabavke treba da postanu prošlost. Zahvaljujem se na pažnji.
Hvala.
Uvaženi ministre, dame i gospodo narodni poslanici, paket od četiri predloga zakona koji je danas pred nama, tri izmene i dopune, je koherentan skup koji treba da omogući da se ostvare ciljevi nove ekonomske politike ove vlade i da se sistemski i na dugi rok reše problemi o kojima smo pričali u raspravi o budžetu.
Rešenja ovih predloga zakona su na tragu najbolje prakse u EU i predstavljaju paket koji je, ne samo podrška budžetu, nego i svakom narednom budžetu, a predstavljaju značajno olakšanje za privredu.
Najveću pažnju u ovom paketu posvetiću Zakonu o javnim preduzećima, ali je neophodno istaći sve prednosti i dobre strane koje nam ovaj paket donosi.
Predlog zakona o zateznoj kamati jasno definiše zatezne kamate, kao i zadocnela plaćanja u dinarima i zadocnela plaćanja u strane valute. Ovim se suštinski privreda štiti od neodgovornih praksi pojedinih državnih organa, kao i proizvoljnog tumačenja zatezne kamate u odnosima između privrednih subjekata i privrednih subjekata i fizičkih lica.
Jasno se ističe da se zatezna kamata ne može pripisivati glavnici. Po meni bolje rešenje bi bilo da je izmenjen zakon i dopuni Zakon o obligacionim odnosima, kao ključni privredno-sistemski zakon, ali i ovako se postiže željeni cilj.
Zakon o rokovima plaćanja ima za cilj da poboljša likvidnost u privredi i uvodi pravilo kao slobodu ugovaranja plaćanja i limitiranja na 60 dana, a u posebnim slučajevima na 90 dana. Ovaj zakon uvodi ograničenje roka plaćanja za javni sektor. Taj rok je strožiji kada je dužnik iz privatnog sektora postavljajući taj rok do 2015. godine, taj rok na 45 dana, osim za RZZO gde je predviđen duplo duži rok.
Ovim se uspostavlja jasan princip da je država faktor stabilnosti u sistemu i da za državu važe isti principi, odnosno stroži uslovi nego za privredu. Na taj način se pokazuje rešenost ove većine da okrene novu stranicu u vođenju fiskalne politike.
Ono što je možda najbitnije u ovim zakonima, jeste da se uvodi načelo hitnosti i time se stvara osnova da se potraživanja mogu sudski naplatiti u rokovima koji su razumni za jednostavne dužničko-poverilačke odnose.
Zakon o uslovnom otpisu kamata i mirovanje poreskog duga polazi od vrlo jasne težnje da se pruži prilika preduzećima koja imaju nagomilane obaveze prema državi da opstanu, ali pod uslovima da počnu da servisiraju novonastale obaveze.
Ovaj zakon polazi od logične pretpostavke da je, u uslovima u kojima se nalazi srpska privreda, od esencijalnog značaja dati fiskalni stimulans preduzećima i uspostaviti zdrava poreska pravila igre. Zakon jasno definiše vreme mirovanja duga. Uvodi valverzaciju duga putem indeksacije potrošačkih cena umesto kamate, kako je bilo do sada.
Naravno, ovo nije idealan zakon, jer suštinski nagrađuje ona preduzeća i preduzetnike koji nisu na vreme izmirivali svoje obaveze prema državi, ali istovremeno uvažava činjenicu da je vreme u kojem je taj dug nastao bilo specifično i da je gašenje preduzeća zbog poreskog duga bila loša praksa, ukoliko se taj dug može isplatiti kroz ovaj svojevrsni poreski reprogram.
Naravno, na tragu likvidnosti su i izmene i dopune Zakona o Fondu za razvoj. One stvaraju sistemske uslove da se kroz garancije Republike Srbije snize rizici i rezervisanja vezana za kredite koje dobijaju garancijama. Ovo je ne samo put ka obezbeđenju i jeftinijeg finansiranja, nego put kojim odgovorna država stavlja svoje firme u ravnopravan položaj na međunarodnom tržištu, gde su mnogi poslovi u prošlosti izgubljeni zbog jakog sistema garancija koje su imali konkurenti srpskih firmi, imali su podršku od svojih država. Dobro je što se ovim otklanja i potreba za stalnim izmenama zakona koje su u dosadašnjim rešenjima bile, ukoliko dolazi do izmene Zakona o ministarstvima.
Izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji pomiruju se dve stvari, težnja za uspešnim restrukturiranjem preduzeća i pravo poverilaca na naplatu potraživanja od tih preduzeća. Oročavanjem roka na 30. jun 2014. godine ostavlja se prostor od godinu i po dana da se restrukturiranja uspešno izvrše, a sa druge strane poverioci imaju mogućnost da planiraju svoje tokove i gotovine. Ova izmena i dopuna je nužan kompromis dva principa, jednake važnosti u ovom trenutku.
Kao što sam rekao na samom početku, posebnu pažnju ću posvetiti Zakonu o javnim preduzećima. Ovaj zakon jasno definiše šta su javna preduzeća, koje su moguće forme i koje su delatnosti od opšteg interesa. Ovaj zakon smanjuje na minimum te delatnosti i svodi ih na one koje su uobičajene u EU. Jasno se ističe da je jedan od ciljeva preduzeća sticanje dobiti, jer ova preduzeća treba da imaju mogućnost da finansiraju svoj rast i razvoj iz sopstvenih prihoda i da akcionarima, koji su u ovom slučaju građani Republike Srbije, omoguće da kroz budžet uživaju u plodovima svog specifičnog vlasništva.
Bitna činjenica je da javno preduzeće za svoje obaveze odgovara svom svojom imovinom, kao i uvođenje da od pet članova nadzornog odbora jedan mora biti predstavnik zaposlenih, a drugi mora biti nezavisan član. Članovi nadzornog odbora moraju imati kvalifikacije koje im omogućuju da se bave onim što jeste njihov posao, a ne da budu, kao što je često bila praksa do sada, profesionalni primaoci naknada za prosto pojavljivanje i aminovanje nečega što je bilo na upravnom odboru.
Jako je bitno što će u nadzornom odboru sedeti predstavnici zaposlenih, jer nam iskustvo pokazuje da su u mnogim javnim preduzećima predstavnici sindikata i zaposlenih bili ti koji su prvi ukazivali na potencijalne zloupotrebe i probleme u tim javnim preduzećima.
Ono što posebno mogu da istaknem, jeste da se limitira broj izvršnih direktora i da oni neće imati svoje zamenike, što je predviđeno Zakonom o privrednim društvima.
Dve vrlo bitne stvari vezane za ovaj zakon su da ova većina ispunjava obećanje o departizaciji i profesionalizaciji javnih preduzeća, ali kroz jasna zakonska rešenja, a ne kroz obećanje u štampi. Direktor ne može biti član organa stranke i bira se na javnom konkursu po zakonom utvrđenim uslovima.
Međutim, kako ne bi bilo dobro da jedan zdrav princip upropastimo sitnim propustima, bar po našem mišljenju, moramo istaći nekoliko problema koji se javljaju u ovoj oblasti, koja će s pravom biti pod budnim okom javnosti. Rešenje koje je potencijalno loše je što se insistira na sedam godina tehničkog iskustva u delatnosti koju obavlja javno preduzeće, jer to specifično iskustvo nije nikakva garancija menadžerskih stručnosti i mnogo je bolje da se zahteva da direktor ima određeni broj godina iskustva na menadžerskim poslovima. U skladu sa tim, mi smo i podneli jedan amandman. Naravno, ako bude prostora možda i za neke izmene, dopune ili korekciju, da nađemo neko rešenje koje će biti u skladu sa onim što zastupamo.
Top menadžer ponajmanje treba da ima tehničke stručnosti, već konceptualne stručnosti, gde tehnički fokus može biti prepreka, a nedostatak menadžerske stručnosti i iskustva je veliki nedostatak. Ključni zadatak top menadžera nije da zna tehničke karakteristike, procese i inženjerske aspekte, jer da je tako, najbolji top menadžeri bili bi upravo profesionalci u svojim tehničkim oblastima. Kao što znamo, u praksi nije tako. Dobar top menadžer mora da zna proces strateškog planiranja, da zna da upravlja svim "stej holderima", da izvlači informacije iz dokumenata upravljačkog računovodstva, da organizuje tim saradnika, da motiviše i inspiriše zaposlene i da zna da pregovara i komunicira.
Kompetencije top menadžera jesu one kompetencije koje se uče na visokim vrhunskim poslovnim školama i dobro se zna šta su oni. Bitno je iskustvo na top menadžerskim poslovima, a ne iskustvo u struci. Voren Bafet bi bio diskvalifikovan kada bi konkurisao za većinu javnih preduzeća. Bil Gejts ne bi mogao da bude direktor namenske industrije Srbije, a Majkl Dejl ne bi mogao da bude direktor Zavoda za udžbenike, po ovim kriterijumima. Vodeća imena domaćeg biznisa bila bi neodgovarajući kandidati za većinu javnih preduzeća. To jednostavno nije dobro definisan kriterijum, da se lišavamo mogućnosti da privučemo najbolje, a mi želimo da naša javna preduzeća zaista budu ponos Srbije, motori razvoja i da karijera u njima bude prestižna. Tehnički kriterijum se može ostaviti u znatno blažoj formi, a ona može da iznosi sedam godina i ne mora da iznosi sedam godina, ali je bitno da se zahteva sedam godina na top menadžerskim pozicijama.
Formulacije za stimulaciju kada su direktori u pitanju ne mogu biti utvrđene kao učešće u dobiti, jer ostavlja proces za nedoumice oko daljeg tumačenja. Nakade za performanse se, po pravilu, u svim preduzećima vezuju za profit tog istog preduzeća. Javno preduzeće, kao što sam već rekao, ima profit kao jedan od ciljeva uz isticanje da je upotreba profita specifična. Ako ćemo meriti performanse generalnog direktora, profit je superioran pokazatelj, ali jedini način da se nagrade vežu za profitne učinke je vezivanje stimulacija za ostvareni profit, što je implicitno isto što i učešće u samoj dobiti.
Kao što je svima poznato, nisu sva javna preduzeća u istoj situaciji i ne mogu se odrediti na profitu bazirani stimulansi za sva javna preduzeća. Ali, ako se želi da javna preduzeća konačno postanu preduzeća, a ne kombinacija javnih preduzeća i socijalnih i neformalnih socijalnih ustanova, kako je to bilo do sada, onda se mora preći taj korak i shvatiti da dobre profitne performanse javnih preduzeća ne isključuju da se to preduzeće uspešno stara o opštem interesu, posebno ako posluju delatnosti gde to samo preduzeće ima konkurenciju. Bilo bi jako dobro da se pokrene i rasprava o profilu ljudi koji će sedeti u komisijama za imenovanje. Nama su potrebni dobri menadžeri i potrebno je da komisije budu proaktivne, a ne samo nepristrasne i analitične u sprovođenju konkursa.
Potrebno je dobro razmisliti o tome da se iskustva iz menadžmenta, ljudskih resursa najvećih svetskih firmi primene od strane Komisije za imenovanje i da u njima sede vrhunski menadžeri ljudskih resursa.
Primedba da ova Vlada postavlja rukovodioce javnih preduzeća i da je to izvrgavanje ruglu ideje departizacije je jedna notorna besmislica. Ako polazimo od pretpostavke da treba da postoje javna preduzeća u vlasništvu države bilo Republike, AP ili lokalne samouprave onda ta preduzeća moraju nekome da odgovaraju za svoje poslovanje i za svoj rad, a taj neki su vlasnici, odnosno predstavnici vlasti koji su u ovom slučaju građani Srbije. Ne vidim a voleo bih da me neko prosvetli, gde je logika u tome da direktore javnih preduzeća treba da bira neko ko nije predstavnik vlasnika.
Šta će te ljude da motiviše, da rade dobro i ko treba da izabere te ljude? Da li će partija A ili partija B polagati račune za rad javnih preduzeća građanima bez da ima mogućnosti da nadgleda proces upravljanja samim tim preduzećima. U čemu je uopšte odgovornost bilo koje partije za rad javnih preduzeća u kome nije, niti postavlja menadžment niti može da ga smeni? Meni ovo uopšte liči samo na uvođenje, na pokušaj uvođenja i predloga uvođenja novog samoupravljanja sa primesama loših praksi u EU koje uopšte nije neophodno primeniti u Srbiji.
Gde se u praksi u Srbiji pokazala superiornost nezavisnih tela od takođe postavljenih eksperata? Samo nemojte da mi kažete da dve laste čine superiornost. Jedno je savetovati, ukazivati jer tu nemate odgovornost da budete više od aktivnog, glasnog govornika koji štiti svoje interese na modelima na kojima počiva naša zajednica kroz raspoložive pravne mehanizme. Ali, sasvim je drugo kada u svojim rukama imate sudbinu preduzeća čija se imovina meri u gotovo deset milijardi evra.
Političke stranke jesu predstavnici građana. Mi smo ponosni što predstavljamo deo građana Srbije koji su prepoznali našu politiku i mi ćemo uvek demokratski u okviru svojih organizacija raspravljati o rezultatima svakog od ljudi koji su dobili podršku kao najkvalifikovaniji na predstojećim javnim konkursima. Za razliku od nekih drugih stranaka koje drže lekciju o demokratiji mi nemamo problem da imamo drugačija mišljenja u stranci. Nama se članstvo ni rukovodstvo ne osipa, mi stojimo na istom procentu podrške već godinama i to mnogo govori o tome da vapaj za modernim samo pravljenjem prava i ideja, jer je to jasno preuzimanje odgovornosti.
Ako ćemo već umesto javnog nadmetanja u kome pobeđuju najbolji i gde najbolji ne sme biti član organa stranke, ići na potpuno istiskivanje direktno izabranih predstavnika naroda, zašto onda ne bismo privatizovali sva javna preduzeća i završili sa tim procesom za svagda. To bi bilo manje smešno od ovoga što se predlaže, mislim što neki predlažu.
Preći ću na Zakon o deviznom poslovanju. Zakon o deviznom poslovanju nudi izmene koje omogućavaju veću slobodu deviznog plaćanja, ali kao i sve izmene ima i određene zamke, po meni, po onome što smo mi zaključili. Član 16. menja član 23. i stvara mogućnost za legalno izvlačenje kapitala iz zemlje bez evidencije, bez kontrole i bez poreza. Privredno društvo u gubitku može da proda imovinu i da novac pozajmi zavisnom preduzeću u inostranstvu, a da posle toga proglasi kredit nenaplativim i to legalno bez ikakve kontrole, potencijalne prevencije i ranog otkrivanja zloupotrebe. Kako u Srbiji ima značajan broj firmi koje imaju takve tendencije jer su dobile nesolidne vlasnike kroz ovakve procese privatizacije koji su vođene u prošlosti, odnosno kako je očigledno da postoje firme koje imaju interes da imaju loše bilanse firme, a izvrsne bilanse lične samih vlasnika, ova izmena može poništiti nastojanja da se prekinu prakse poslovanja preko "of šor" zona i druge loše prakse.
Što se tiče izmene i dopune Zakona o osiguranju on je tehničke prirode i suštinske reforme u oblasti osiguranja tek treba da nastupe donošenjem novog Zakona o osiguranju. U najkraćem, mislim da smo na dobrom putu, ova većina ispunjava ona obećanja u praksi, a ne u elektronskim i pisanim medijima. Zahvaljujem vam se.
Prosto neverovatno da neko ko je bio u vlasti četiri godine u Beogradu i ko je ušao u vlast zalagajući se za departizaciju preduzeća, da je imao svoje političke direktore i članove stranaka i rukovodstvo iz svojih stranaka, i za takvu svoju politiku, danas u Beogradu ta stranka nije prešla cenzus.
Mi smo zbog svoje politike, zbog svoje iskrenosti onako kako nam je bilo, zbog svog rada u prethodnom mandatu Vlade i u Beogradu, mi smo dobili duplo veći broj glasova i duplo veći broj poslanika danas sedi ovde u ovom parlamentu.
Ja se zahvaljujem građanima, mi ih nikada nećemo izneveriti, ova politika koju mi vodimo je ispravna i ovo danas o čemu pričamo je iskrena depolitizacija i idemo ka tome i onome što smo obećavali i stojimo čvrsto iza toga.
Ne bih da ulazim u detalje, a ako već hoćete, ko je bio direktor "Beograd puta"? Bio je član rukovodstva vaše stranke, ja ne znam da li nije tačno, ja imam da je član GO izvesni Milutin Štrbić, ne znamo kada je izabran, znači da je on zahvaljujući svom radu, kada god da je izabran, on je član GO LDP. To je besmisleno što vi pričate sada da se zalažete, zato što niste vi ti koji sedite u Vladi, jer inače, verovatno bi ovaj zakon podržavali isto onako od srca.
I vaš šef odborničke grupe, tadašnje, LDP, danas nažalost nemate tu odborničku grupu u Beogradu, takva vam je bila politika, pa niste dobili dovoljan broj glasova i poverenje građana, kaže da je stranka bila za depolitizaciju, ali ne u smislu da direktori ne smeju biti članovi stranaka, već da se do najboljeg kandidata dođe kroz konkurenciju.
Hvala predsedniče.
Ne znam, ispada da je neko nas podržavao, mi dobili duplo više glasova, mi smo samo radili onako kako treba, neko verovatno nije nagrađen za svoj rad ili zato što je obmanjivao građane, jer od tada, šta da rečima članove LDP i rukovodstvo LDP, znači od dva do šest meseci ste obećavali depolitizaciju i Beograda i svega, borili ste se za to, niste ispunili. Ako ne ispunimo to do šest meseci, mi ćemo napustiti gradsku vlast. Ne znam šta vam je bio motiv ako već niste uspeli da sedite četiri godine i da uživate sve privilegije i imate svoje direktore u javnim preduzećima u Beogradu.
Ako već idemo tako nisko, evo imate i kako je Uprava Beograda depolitizovana. Evo imamo Danka Runića, član glavnog odbora LDP, direktor Agencije za evropske integracije i saradnju sa udruženjima Grada Beograda. Znači, depolitizacija je do te mere da je izvesni gospodin samo pre nekoliko dana bio u kontraverznim, tako da to je depolitizacija preduzeća, evo čime se politizuje preduzeće LDP, tako da toliko o vašoj depolitizaciji, do koje mere ide.
Hvala predsedniče, nadam se da mi nećete uzeti za zlo što vas nisam poslušao, ipak ste predsednik Parlamenta.
Za kraj, neću više da se javljam, nećemo da pričamo o poverenju, ponavljam ko koliko je ko kome dao. Ne daj bože da smo mi od vas nešto tražili, vi ste se sami ovde izjašnjavali da ćete glasati za sve evropske zakone i pomagali ste prethodnu vladajuću većinu, mi to od vas nismo tražili. Ko je to od vas tražio, to stvarno nas ne zanima.
Nas niti napuštaju, daleko bilo, kucnuću u drvo, poslanici, niti nas napuštaju osnivači partije, niti nas napuštaju opštinski odbori, ne znam o čemu pričate. Nemojte da vašu odgovornost tražite u nekom drugom. Pustite nas da mi radimo, mi radimo u interesu građana. Građani su tu da kažu svoje, rekli su na prethodnim izborima, reći će na narednim i ja im se još jednom ovom prilikom zahvaljujem , a ne bih da pričam, biće prilike, pričaćemo o detaljima svačije politike, nemojte da sada otvaramo tu polemiku. Ovde je zakon na dnevnom redu, Zakon o javnim preduzećima i ostali set zakona, ovaj paket koji je na dnevnom redu. Molim vas u to ime, apelujem da se vratimo na dnevni red. Hvala.
Hvala predsedniče.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, budžet za 2013. godinu donosi otrežnjenje za sve teoretičare propasti javnih finansija Srbije. Još jedna stvar je jako interesantna, a to je da svetske finansijske organizacije i svetska finansijska tržišta, vide Srbiju kao zemlju odgovornih vlasti i odgovornih i hrabrih ekonomskih politika.
Takođe, Srbija je posle niza godina kojima smo bili svedoci budžeta, koji su donošeni u poznim danima decembra, počeo da podseća i podsećaće sve više na razvijene zemlje EU, kojima je mesec - septembar u kojem se vodi javna rasprava o budžetu, a mesec u kojem se usvaja budžet – oktobar.
Ako političari mogu nekada da budu subjektivni u svojim ocenama, svetsko finansijsko tržište je lišeno takvih poriva, pogotovu želje da ulepša ekonomske performanse Srbije, kredibilnost njene fiskalne politike i uopšte kredibilnost zakonodavne i izvršne vlasti. To finansijsko tržište je reklo da ja Srbija sve, samo ne zemlja koja se može svrstati u isti koš sa posrnulim zemljama, a neke od njih su i članice EU.
Ako je Srbija prodala državne euro obveznice po kamatnoj stopi koja je niža od 6%, teško je da možemo govoriti o zemlji koja je nesigurna, posebno ako poredimo ovu kamatnu stopu i ona koja se zahteva od nekih zemalja koje su članice EU. Prigovor da je ova kamatna stopa postignuta skraćenjem ročnosti tih istih obveznica, govore o nepoznavanju strateških prioriteta ove većine, a to je da se javne finansije dovedu u red, a ne da se stvari guraju pod tepih.
Ova većina ima jasnu ideju kako da javne finansije postanu resurs ove zemlje i kako taj proces treba da izgleda. Mi nemamo želju da dug bolje rasporedimo u budućnosti zaduživši što više budućih generacija, nego da socijalno, odgovorno izađemo iz krize koja nam je uglavnom stigla bez naših zasluga, a to podrazumeva da teret krize ne mogu dominantno da plaćaju obični građani, posebno ako imamo mogućnost da amortizujemo udare krize kroz deficitarno finansiranje.
Kao što sam rekao i prilikom usvajanja prethodnog budžeta, fiskalni deficit u vreme krize je osnova ekonomske abecede, osim kod onih koji od silne želje da sačuvaju tržište i ideale o samom tržištu i tržišnoj privredi, zanemare da su upravo porodice primarni subjekti tržišta i da se tržišna privreda bez socijalne dimenzije za većinu građana pretvara u podjednaku noćnu moru, kao i sistem u kome nema tržišta.
Da ovo nisu tvrdnje bez osnova, jasno nam govori MMF. MMF smatra da Srbija već u 2013. godini pravi drastične rezove, odnosno da ima prostor da finansira još veći deficit od onoga koji mi planiramo, a da se sačekaju efekti primene privredno sistemskih zakona koji su pred nama, da oni dobiju svoj puni zamah u 2014. godini, kada bi se išlo ka minimalnom deficitu. Ova većina smatra da ne treba čekati, već zna da će dobre politike koje su počele da pokreću točak privrede kroz pospešivanje likvidnosti, vrlo brzo početi da daju efekte i da kritika da su procene budžetskih prihoda preuveličane, jednostavno neće biti tačne.
Čak i da se zbog prelivanja krize iz EU, eventualne krize, na koju nikako ne možemo uticati, desi da dođe do sporijeg oporavka u 2013. godini, mi ne treba da odustajemo od nečega što je strateški pravac anticiklične politike. Ako okolnosti budu drugačije nego što smo mogli pretpostaviti sa nesavršenim znanjima i voljom da našu privredu učinimo zdravijom, a životni standard građana bar malo boljim i većim, možemo uraditi tehnički rebalans u drugoj polovini godine, za šta uopšte neće biti nikakve tragedije.
Ovaj budžet koji je pred nama, ima solidnu osnovu u izmenama sistemskih zakona. Efekti njihove primene imaće blagodetno dejstvo na budžet, kada se u obzir uzmu sva smanjenja budžetskih priliva i sva povećanja koja će nastati. Neke od izmena za koje se govori da će stvoriti rupu u budžetu, kao što su izmene rokova naplata, trebalo bi da poboljšaju ukupni privredni ambijent, broj transakcija i iznad svega da uvere mnoge firme da se više isplati legalno poslovati, nego u sivoj zoni.
Za razliku od nekih recepata iz prošlih vremena, država se ne postavlja kao neko ko drži bič i izriče drakonske kazne za poreske prekršaje, nego postavlja zdrav sistem.
Mnogi procenjuju efekte koji bi nova pravila o plaćanjima, reprogram poreskih dugova i proistekla kredibilnost sistema mogli da učine. Ovo je jedno od ključnih pitanja koje je isticano od strane poslovnih ljudi, od preduzetnika, pa i od velikih sistema.
Uvođenje reda u ovoj oblasti bi moglo da rezultira značajnim uvećanjem budžetskih prihoda, koja nam sada izmiču, jer se mnogi opredeljuju da uopšte ne ulaze velikim delom ili ne ulaze u legalno poslovanje.
Sadašnja većina je rešena da polako preokrene taj smer, nudeći atraktivniji ambijent, umesto pretnje.
Možda je jedna godina kratak rok da se stekne potpuna kredibilnost i da poreski prihodi počnu da se generišu i šire baze i kroz veći obim poslovanja, ali to će se desiti u svakom slučaju.
Ako je nešto garancija da će ova većina raditi bez lutanja, da će kredibilno sprovoditi sopstvene politike, to je stožerna uloga SPS, koja je godinama isticala principe socijalne tržišne privrede, konsenzusa i vođenje razumnih ekonomskih politika, koje neće ići iz jednog ekstrema u drugi.
Stabilnost i svest da pojedinac, porodica ili lokalna zajednica neće zapasti u bedu ako se vetrovi na tržištu promene, trenutno je najveći resurs koja Srbija ima, a on nije dovoljno prepoznat. Kako smo sada na dobrom putu da počnemo voditi razumnu politiku, jer se zasniva na ovim pretpostavkama, teško je verovati da to neće biti prepoznato od strane koji pune budžet.
Osnove za naš optimizam, a bolje reći realizam, ima i u drugim oblastima. Ono što neki vide kao manu, a to je da nećemo da otpuštamo ljude koji stvaraju vrednost, tražnju i pune budžet, nesagledavajući alternative, a posebno bez sagledavanja štetočinstva takvog pristupa, pokazaće se kao dobra politika.
Nema osnova za verovanje da će mehanička seča poslova u javnom sektoru rezultirati nečim, osim slabljenja usluga u tom sektoru za građane, padom efektivne tražnje i troškovima otpuštanja i ponovnog zapošljavanja koji su veći od ušteda.
Ono što ima smisla je da se u postojećoj masi plata implementiraju mehanizmi koji će stimulisati visoke učinke. Naravno, to će se i desiti. Umesto uzimanja fiskalne satare, kojom bi se pacijent lečio tako što bi se njegovo stanje pogoršalo, predlažemo da javni sektor uzme sve ono što je dobro i pozitivno iz privatnog i da se na to dodaju specifičnosti svake od institucija i organizacija javnog društva.
Umesto da otpuštamo 1000 ljudi, zalažemo se da se ti ljudi efikasnije koriste, da se onima koji svoje mesto u javnoj upravi ne vide kroz prizmu zadovoljenja interesa građana, kroz taj javni sektor finansiraju, pošalje poruka da se i u javnom sektoru plata zarađuje i da se na minimum svedu prilike za zloupotrebe.
Ovo zalaganje nije moda, niti je novost, jer se za ove principe zalažemo duži niz godina.
Budžet ima značajno izmenjenu politiku subvencija. Iako je neke primaoce subvencija neophodno održati u životu, čini mi se da su stečena prava postala prepreka da se počne tražiti novac na tržištu i da je smanjenje subvencija dobar način da se stvari pokrenu u pravom pravcu.
Ova većina ima jasnu viziju da se pomoć takvim sistemima mora zasnivati na principima na kojima su podignute neke od firmi koje su već viđene kao predmet stečaja, a nijedna od njih nije podignuta kroz linearno subvencionisanje.
Naravno, ovde će biti potrebno još sagledavanje efekata, jer je definitivno jasno da nisu sve subvencije jednako efikasne i da su neke nedvosmisleno korisne, poput subvencionisanja kamata, dok su neke vrlo problematične.
Ova oblast je vrlo bitna i ne spada u čvrstom stečena prava, koja se teško mogu menjati. Za to postoje dobri razlozi, o kojima sam već govorio.
Na kraju, ako bi smo ovaj budžet sumirali u nekoliko rečenica, on je jedan od onih retkih koji su lišeni nerealnih planova, nedomaćinskog trošenja, inercije i preterano nezdravih kompromisa. Ovaj budžet je početak koji nije pompenzan, ali koji će predstavljati istinsku prekretnicu u načinu na koji se vodi fiskalna politika.
Socijalistička partija Srbije će snažno podržati realističnost, konstruktivnost i sagledavanje fiskalne politike kroz njene efekte i na dugi i na kratki rok, bez podleganja dnevnoj tabloidnoj modi o odgovornim državnim pitanjima. Zahvaljujem se.
Hvala, predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, usvajanjem današnjeg seta izmena i dopuna zakona, obavljam ono što je već bilo jasno još u proleće ove godine, a to je da uskladimo želje i mogućnosti.
Za razliku od nekih bitnih tj. nekih ranijih rebalansa, ovom prilikom nije reč samo o tehničkom pitanju koje rešava problem nemogućnosti preciznog planiranja budućnosti u ovim turbulentnim vremenima u kojima se nalazimo, već je pre svega reč o jednom zakonu koji će umnogome odrediti izglede za ozdravljenje javnih finansija.
Još uvek mi je u sećanju izlaganje poslaničke grupe SPS-JS prilikom rasprave o budžetu za 2012. godinu, kada smo istakli da kakva god bude naredna vlada i skupštinska većina, će biti moguća samo minimalna odstupanja od politike dugoročnog razvoja Srbije. To je podsećanje da su u Srbiji definitivno uspostavljeni neki razumni okviri u kojima se može kretati ozbiljna rasprava o ekonomskoj politici, odnosno da pitanje deficita budžeta nije samo uzimanje velikih makaza kojima se seku rashodi, ili hemijsko traženje nekih rešenja i način da se namaknu prihodi bez razmišljanja o dugoročnim posledicama sa kratkoročno atraktivnim merama i potezima.
Želeo bih da istaknem da ne želimo da okrećemo leđa svemu onome što je urađeno za vreme prošle vlade, posebno ne ono što smo mi uradili i za šta smo jasno nagrađeni od strane građana, koji su jedino merodavni da ocene rad svakog javnog zvaničnika. Mislim da ne treba ni da obećavamo nešto što je nemoguće ne bi li stekli neke dodatne poene zarad bolje rejtinga, kako kod birača tako i kod interesnih grupa, bilo domaćih ili stranih.
Postoji nešto što je realnost, ona je pred nama i u toj realnosti se radi ono oko čega se može postići konsenzus. Zato je ovo jedino ispravno rešenje. Tvrdnje da postoje načini koje u teoriji bolje rešavaju probleme srpskih javnih finansija, mogu da kažem da su kratkoročnog stava i mislim da jednostavno moramo da razmišljamo na merama kratkoročnog i dugoročnog privrednog razvitka, u tom smeru. Takve tvrdnje su političke, a mogu da kažem u svakom drugom smislu i nezdrave.
Evidentno je da se strateško usmerenje politike jednog društva zasnivaju na mnogobrojnim kompromisima koje društvu daju stabilnost. Ta stabilnost danas je mnogo bitnija od gubljenja mogućnosti da se u nekim trenucima naprave partikularno jači iskoraci. Takođe, imajući u vidu da SPS je dala značajan deo u izradi, kako rebalansa tako i strukturnih mera u nekim stvarima, odričući se svojih rešenja.
Izneću neke predloge koji bi mogli biti korisni za budžetiranje 2013. godine. Ako se setimo preporuka Fiskalnog saveta, možemo samo reći da se sada uvažavaju suštinske primedbe koje je savet iznosio i ove a i protekle godine. One se u najkraćem svode na to da je za dugoročnu fiskalnu stabilizaciju, izbegavanje platno-bilansnih kriza neophodno da Srbija otpočne i odlučno realizuje strukturne reforme. Set zakona koji je ovde na razmatranju je početak jednog mukotrpnog puta koji će na kraju za rezultat imati javne finansije koje su rešenje a ne izvor problema, kao do sada.
Srbija ima određene probleme, nisu nam ti problemi pali sa neba, niti je isključiva zasluga prošle vlade. Čisto je politikanstvo za sve zasluge za današnje stanje prepisati bilo kojoj organizaciji, pojedincu ili stranci. Mislim da jedino problemi mogu da se reše tako što se izbegavaju paušalne ocene ili da se traži žrtveni jarac. Kao najveći problem u Srbiji se navodi javni dug. Dug jeste problem, ali Srbija je daleko od bankrota. Ponekad mi se čini da teoretičari priželjkuju propast. Naš dug je veliki zato što je delom posledica deficitarnog ublažavanja posledica krize. U sprovođenju strukturnih reformi, deficit će postepeno biti umanjen, a verovatno i potpuno eliminisan, a dug kao procena bruto-društvenog proizvoda će verovatno početi da stagnira ili da se smanjuje.
Srbija je jako daleko od učešća duga u BDP koji imaju neke zemlje na koje se mi ugledamo, a i dalje je jedino visina duga ono što nas preporučuje i kvalifikuje za članstvo u evro zoni.
Najnovija linija finansiranja za podršku budžetu pokazuju da smo još daleko od zemlje koju niko neće da finansira pod razumnim uslovima. Niko ozbiljan ne smatra da se relativno povoljne linije finansiranja mogu dobiti na osnovu bilo čega osim sigurnosti da će one biti vraćene. Moramo da kažemo da nema te bratske ljubavi koja će baciti novac u bunar.
Poštovane kolege i koleginice, izmene Zakona o budžetskom sistemu su istinski sistemski zahtev kojim se jasno definišu javni prihodi, a to su pod jedan, porezi, pod dva doprinosi, pod tri neporeski prihodi, u koje spadaju takse, naknade, kazne, upotreba javnih dobara, pod četiri samodoprinos, pod pet donacije i transferi, pod šest primanja države, u koja spadaju prodaja imovine i zaduživanje. Isto tako, sa ovim zakonom se i jasno definišu poreski oblici kao što su porez na dohodak, na potrošnju, na dobit i na imovinu.
Moramo da istaknemo, kada je reč o taksama, pošto to jeste bio predmet rasprave juče, ali ja moram da napomenem da konačno taksa sada naglašava cenu usluge koju pruža država i može se odrediti samo u skladu sa troškom pružanja te iste usluge. Takse nisu način da se namakne koliko treba i kad treba. Takse se sada mogu uvoditi samo zakonom. Tu su i bili najveći problemi za prostor za parafiskalne mere. Takse često nisu imale veze sa troškom države za pružanje usluga koje se plaćaju.
Sledeći logiku da je za fiskalnu konsolidaciju na dugi rok potrebno uvažavati interese onih koji pune budžet, nova rešenja predviđaju ukidanje republičkih i lokalnih taksi. Ukida se taksa za isticanje firmi na mala preduzeća. Ukida se komforna metoda obračuna poreske zatezne kamate, pa se sada i za poresku zateznu kamatu koristi prost interesni račun, odnosno, moramo da kažemo da nema više famozne kamate na kamatu.
Promena Zakona o budžetskom sistemu je bitan iskorak, ne samo zato što se smanjuju nameti privredi i približava nas optimalnom poreskom opterećenju, nego i u smanjenju troškova nepotrebne i štetne administracije.
Jedna od velikih zamerki ozbiljnih investitora u Srbiji oduvek je bio nedostatak predvidljivosti u sferi naših javnih finansija, što ih je konsekventno lišavalo mogućnosti realnog i kvalitetnog planiranja. Najveći dobitak se ne meri u novcu kojeg će privreda i građani sada uštedeti, nego u spašenom vremenom, izbegavanju besmisleno složenih procedura za jednostavne stvari, kao što imamo, na primer, registraciju vozila.
Takse koje po samoj svojoj prirodi to nisu, postaće porez. Nema više skrivanja. Odustaje se od drakonskih kazni za prekršaje. Bitno je shvatiti da nemamo radnih mesta u izobilju i da kazna mora biti nešto što odgovara težini prestupa. Jer, kada kaznite vlasnika ili odgovorno lice, u stvari kažnjavate i one koji svoju platu zarađuju na istom mestu. Moram da istaknem da prilikom javne rasprave koja je povedena na tviteru, gde je i ministar vrlo često prisutan, kada je uz predlog da se ovi kažnjavaju zatvaranjem radnji, ministar je prihvatio to kao dobar predlog i ja mu se ovom prilikom zahvaljujem.
Istakao bih i ono što je bila tema i proteklog dana i na prethodnoj tački dnevnog reda, a to je da se predviđa da će plate u javnom sektoru i penzije da porastu za 2% u oktobru i 2% u aprilu naredne godine, a da potom rastu u skladu sa inflacijom, a kada budemo došli do te zelene grane, u skladu sa inflacijom i polovinom rasta BDP. Ovim će plate i penzije u narednih godinu dana postati značajno manje od inflacije, koja se očekuje da bude na nivou oko 10%, odnosno, doći će do značajnog realnog smanjenja plata i penzija. Ovo je mera koja najbolje demantuje one koji govore da ne postoji spremnost za bolne rezove.
Ako se apostrofira 13. penzija, onda treba istaći i da se ovim merama vrednost penzija u stvari realno snižava, ali i da se štiti standard onih koji imaju najmanje. Ako se na to dobiju i druge mere države kojima se štiti standard, kao što su intervencije na tržištu osnovnih životnih proizvoda, mere usmerene na neutralisanju porasta cena životnih namirnica, set mera kojima se širok set proizvoda i usluga čini dostupnijim ugroženim grupama. Pravilan zaključak je da će te mere zaštiti nivo standarda onih koji imaju najmanje.
Isto važi i za zaposlene u javnom sektoru, s tim što i ovde, pored onoga što sam već izneo o zaštiti standarda, i ranije nije bilo formalnih problema da se nagrade najbolji, ali je bilo nedostatka volje.
Dakle, malo realnosti i razumevanja za najugroženije je nešto što je neophodno ovom našem društvu, baš kao i svesti da se u jednom određenom roku svi moramo žrtvovati da bi nam na srednji, a posebno na dugi rok, bilo bolje.
Ono što bi možda bila bolja mera nakon ovog prvog paketa je da se umesto jednog ad hok kriterijuma najniže penzije napravi ozbiljna socijalna mapa i identifikuju najugroženiji penzioneri. Ne treba imati mnogo pameti pa shvatiti da neko može imati minimalnu penziju, a veliku imovinu i velike ukupne prihode domaćinstva, dok neko sa neznatno većom penzijom može biti u stvarno velikim i neizdrživim problemima.
Ovim zakonskim merama predviđa se i mnogo rigorozniji odnos kada su u pitanju najveće plate u javnom sektoru. Razmišlja se o mehanizmima nagrađivanja onih koji su najbolji. Tu se krije ključ u onome što treba da se radi u budućnosti. Javni sektor mora imati više logike privatnog sektora, kada je u pitanju nagrađivanje i kada je u pitanju merenje rezultata.
Ovom prilikom bih ukazao na dva izazova. Prvi izazov je - stopa PDV se povećava sa 18 na 20% i to je mera koja je mnogo poštenija od demagoškog isticanja da PDV ne treba povećavati. Uvodi se plaćanje PDV za obveznike sa prihodom manjim od 50 miliona dinara po naplati. Ovo je u osnovi dobra mera, ali mi smatramo da je potrebno da ona bude praćena i mehanizmima koji će sprečiti zloupotrebe kroz kombinovanje firmi koje plaćaju po naplati i firme koje plaćaju po fakturi.
Navešću primer da ako firma po naplati izda fakturu firmi po fakturi, firma po fakturi odmah iskoristi povraćaj. Firma po naplati nikad ne naplati fiktivnu fakturu. Stoga je neophodno da se u najkraćem roku dodatno posvetimo problemu efikasne i brze naplate potraživanja, jer će u suprotnom biti problema sa ovom merom.
Drugo, uvedena je mogućnost kojom određene kategorije kupaca dobiju povraćaj akciza na naftne derivate. Ovo je izazovna mera, jer sa jedne strane otvara prostor za zloupotrebe ako se loše implementira, a sa druge strane omogućava da se sačuva standard građana i neutrališu efekti rasta cena sirove nafte i depresijacije dinara.
Ovaj set mera na svu sreću jasno govori o tome da je konačno izbegnuta pogubna praksa da se fiskalni problemi rešavaju tako što se pokušavalo prikupiti od onoga, od privrede, koja je u lošem stanju i koja objektivno nije u stanju da više doprinese prihodima države. Ovim merama se počinjemo baviti stvarnošću, odnosno time da preduzeća i preduzetnik mogu da se pozicioniraju i u sivom i u regularnom sektoru, a da država treba da pruži kredibilne šargarepe, a i realne batine, tj. uverljive, da bi poslovanje u sivom sektoru bilo izuzetak a ne praksa.
Mnogo je još stvari koje su pred nama, a koje će pomoći u budžetiranju za 2013. godinu. Sigurno se može uštedeti na stavkama čija je namera krajnje uopštena. Bolje korišćenje državne imovine je dobar put, transparentnije i efikasnije javne nabavke - takođe, revizija nekih prava – takođe. Ima mnogo mogućnosti da Srbija postane efikasnija država od predsednika na vrhu, pa do mesne zajednice. To sam istakao ne tako davno, a to je da bez istrajnog rada na srednji i dugi rok neće biti rešenja.
Nema instant recepata za složene probleme. Ako neko i veruje u tako nešto, mi kao državotvorna stranka, koja je u stanju da nađe zajednički jezik sa gotovo svim akterima na političkoj sceni, znamo da to nije istina. Neke stvari su jednostavno odveć kompleksne, pa se ne mogu lomiti preko kolena, a da se Srbija sačuva kao zajednica i da bude država. Dakle, problema ima i dalje. Radimo na njihovom rešavanju. Nastavićemo dalje.
Da završim sa kombinacijom nedavne istorije i skorašnje budućnosti. Nema mnogo manevarskog prostora za iskakanje iz pravaca koji smo zacrtali. Ono što bi trebalo postići jesu sve kvalitetnije javne finansije, sve bolja podela odgovornosti između privatnog i javnog sektora i jasan društveni konsenzus o bitnim pitanjima. Zahvaljujem se.
Poštovana predsednice, uvaženi predsedniče Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o budžetu koji je pred nama nije idealan, ali je realno moguć. U ovom trenutku malo je verovatno da bi bilo koja druga skupštinska većina podnela bitno drugačiji predlog od ovoga koji je pred nama. U zemlji koja pretenduje da bude odgovorna i koja je zasnovana na vladavini prava i elementarnoj socijalnoj pravdi, nije moguće preseći preko kolena i reći – mi ćemo donet budžet koji je bitno drugačiji od ovoga i kako mnogi vole ovde da kažu – značajno štedljiviji.
U ovom trenutku, veći deo budžeta je rezultat nekih ranije emitovanih prava i načina na koji se ta prava ostvaruju. Manevarski prostor za smanjenje javne potrošnje, što jeste neki imperativ u srednjem roku, je ograničen. To smanjenje se može sprovoditi isključivo postupno i uz uvažavanje svih interesa svih grupa u našem društvu, a ne samo onih koje su glasne u iznošenju svojih zahteva.
Poslanička grupa SPS-JS smatra da ako hoćemo da razložno analiziramo naš budžet kao krunski rezultat ukupnog fiskalnog sistema i fiskalne politike, bez besmislene i jeftino-dnevne političke promocije, moramo posmatrati celokupan fiskalni sistem i postići konsenzus oko njegove reforme. Mi već sada predlažemo, na primer, da to bude prva tačka na dnevnom redu nove skupštinske većine koja će nastaviti reforme sadašnje većine, bili mi njen deo ili bili konstruktivna opozicija koja ćemo nuditi predloge umesto kritika koje su same po sebi cilj, a to je često prisutno ovde kod nas. Mi znamo da sadašnje stanje nije idealno, ali isto tako znamo da su izazovi koji su se postavljali u prethodne tri godine manje plod naše slabosti, a mnogo više rezultat faktora na koje Srbija nije mogla bitno da utiče.
Srbiju čeka uravnoteženje fiskalnih prihoda i rashoda, a svi znamo da se to može obaviti jedino kroz istovremenu bolju i, usuđujem se reći, pravedniju i efikasniju naplatu poreza i kroz postepeno smanjivanje budžetskih rashoda kao dela bruto društvenog proizvoda. Naš manevarski prostor je sužen i stoga moramo delovati razložno u narednim godinama, što ćemo i činiti.
Hajde da pogledamo grubu sliku državne potrošnje. Ako pogledate koliko izdvajamo na subvencionisanje penzija, zdravstva, obrazovanja, subvencije građanima i velikim sistemima, kao i za minimalno funkcionisanje državnog aparata, mogu u startu reći da je 90% izdataka zacementirano. Borba može da se vodi za preostalih 10% na kratak rok, ako je reč i o tolikoj svoti. Vrlo je lako seći, bez da se vidi da li takve uštede već za nekoliko meseci mogu da povedu ka još većim troškovima.
Da li treba da štedimo na investicijama? Da li treba da se odreknemo minimalnih standarda kvaliteta? Da li neko očekuje da će sposobni kadrovi raditi težak posao reformi sa minimalnim zaradama? Da li treba da sahranimo još neki veliki sistem? Mi jesmo za odlučno smanjenje broja izmišljenih radnih mesta u državnoj administraciji, ali to nisu troškovi gde se mogu ostvariti ogromne uštede.
To je jednostavno moralno pitanje, ali nije pitanje sa kojim će se naše javne finansije ozdraviti. Kao što nije ključan motiv poslanika da se bavi politikom cena usluga u skupštinskom restoranu, tako i naš budžet ne zavisi od stvari koje su popularne kada se govori o troškovima. To je pošteno reći, pa makar to i ne bilo popularno. Mi zaista nemamo ništa protiv, baš kao i naši koalicioni partneri, da dođemo do širokog društvenog konsenzusa o tome kuda treba da idu naše javne finansije i šta nam valja činiti dalje.
Odlično znamo kolika je visina javnog duga, koliki je zakonski dozvoljeni iznos i koliki smo deficit projektovali. Ono što zaista ne verujemo je da su tačne crne prognoze o 2012. godini sa nultim rastom i smanjenom naplatom poreskih prihoda. Ne verujemo ni u to da naš dug može porasti preko 55% bruto domaćeg proizvoda. Ne verujemo da ćemo imati problema sa kursom. Ne verujemo da će kapital pobeći iz Srbije, u stvari nadamo se mnogo boljem.
Još jednom ću ponoviti da nas finansijska tržišta ne percipiraju kao visoko rizična zemlja, a ni po jednom parametru mi nismo visoko zaduženi. Sadašnja većina je uložila velike napore na privlačenju stranih direktnih investicija u periodu kada je to bio jako težak posao. Nismo ni bez razloga projektovali stopu rasta od 3%. Očekujemo da će 2012. godina biti kruna naših napora, i to ne zato što je izborna godina, nego zato što treba vremena da se osete i neke pozitivne posledice strateški orijentisanih politika.
Stopa rasta bruto domaćeg proizvoda, na kojem se zasnivaju projekcije budžetskih prihoda i rashoda, je rezultat procena kako domaćih stručnjaka, tako i međunarodnih organizacija. Imajući u vidu da je budžet dokument čija izrada zahteva određeno vreme da bi bio valjan i zadovoljava legitimne interese svih građana Srbije, činjenica da neko krajem decembra revidira stopu rasta i prognozira da će ona biti niža, ne može značajno revidiranje dokumenta koji je već ušao u skupštinsku raspravu, tj. proceduru, i koji treba da izglasamo da bismo izbegli dobro poznati manir privremenog finansiranja, koji je bio česta praksa u vremenu ranijih skupštinskih većina.
Posebno nije moguće menjati budžet samo zato što umesto smanjene projekcije rasta iznose se i crne prognoze u godini koja dolazi. Čak i da su oprezne i crne slutnje tačne, uvek postoji mogućnost rebalansa, jer u turbulentnim vremenima, kada i mnogo razvijenije tržišne demokratije, sa dugom tradicijom, nisu u stanju da precizno odgovore na pitanje – šta nam donosi 2012. godina, ne može se očekivati da Srbija bude zemlja čudotvorac. Jednostavno to nije moguće, nije realno i pošteno očekivati da budemo bolji od najboljih u procenama. Planirani budžetski prihodi i rashodi nisu odraz skupa lepih želja, nego ozbiljne analize i planiranja na imputima koji su nam bili na raspolaganju u vremenu kada je budžet pravljen.
Da li je ovde previše nezasnovanog i opasnog optimizma? Pa jednostavno nije. Predlozi izmena i dopuna zakona koji idu u prilog ovog paketa u današnjoj raspravi su jedan od razloga zašto verujemo u naše projekcije. Planirane reforme treba da omoguće upravo bolju naplatu doprinosa i da stvore svojevrsno partnerstvo države i privatnog sektora. To je nešto o čemu poslanička grupa SPS-JS godinama govori, a to je da naše društvo mora imati konsenzus oko nekih bazičnih pitanja i da onda neće biti jednostavno, kao danas, izbegavati plaćanje doprinosa i obaveza firmi, dovodeći do situacije da neki plaćaju samo kad to žele, a da oni koji pošteno rade svoj posao moraju podneti nepodnošljiv teret.
Međutim, ako ćemo se držati te ideje konsenzusa, koja još nije zaživela nažalost, ali koja će morati da bude naša realnost i kod pitanja koja nisu samo načelne i retoričke prirode, onda jednostavno ne možemo zanemarivati činjenicu da za našu situaciju nema jednostavnih i brzih rešenja. Socijalistička partija Srbije kao državotvorna i odgovorna očekuje da svi relevantni subjekti u našoj državi daju svoj konstruktivni doprinos, umesto da daju velika obećanja, i da oni koji vode državu danas se prikazuju kao nesposobni i korumpirani.
Razlog je vrlo jednostavan, jer mi znamo da ko god bude realizovao upravo ovaj budžet u drugoj polovini godine neće biti u mogućnosti da ispuni velika i jeftina obećanja koja daje danas. Mi, koji smo zagovornici toga da naše društvo mora da se zasniva na vrednosti i na bazičnim konsenzusima, želimo da ukažemo da će najveća šteta biti upravo to da oni koji kritikuju budžet, ako dođu u situaciju da isti realizuju, budu u poziciji da pogaze svoje kritike. Zahvaljujem se.
Hvala. Iznenadio sam se kratkim govorom kolege.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi predsedniče Vlade, u rebalansu budžeta dobili smo jednu sasvim razumnu analizu fiskalnog saveta, u kojoj je istaknuto gde nas vodi rebalans, zašto se rebalans radi i kakve će biti posledice istog rebalansa. Tu prosto ne možemo ništa da dodamo novo.
Ono u čemu se SPS u potpunosti slaže sa fiskalnim savetom je da ovaj rebalans ostaje u okvirima ograničenja koja smo sami sebi propisali i determinisali zakonskim okvirima. Takođe je tačno da će prostora za ovakve manerve biti sve manje u budućnosti. Međutim, mi ovim rebalansom ne rešavamo pitanje budućnosti, koje smo zacrtali razvojnim strategijama i od kojih nismo odustali, već rešavamo nešto što je jedan trenutni problem koji je, pre svega, posledica kretanja na svetskom tržištu, a, ako hoćete, i političkih dešavanja koja prate realizaciju naše spoljne politike.
Fiskalni savet je jasno istakao da nam trebaju strukture reforme i mi ne bežimo od tog cilja. Smatramo da će i u svakoj narednoj vladi i u skupštinskoj većini biti moguća samo minimalna odstupanja od ekonomske politike i politike dugoročnog razvoja Srbije, koja je ova vlada trasirala i delom ostvarila u uslovima u kakvim, da prosto kažemo, nije bila ni jedna vlada poslednjih 11 godina.
Prva i najveća zamerka koja se ovde može čuti u javnosti i od oponenata ove skupštinske većine je da se Srbija ubrzano zadužuje. Ako se pogledaju samo brojke koje se odnose na kretanje javnog duga Republike Srbije, to je nedvosmisleno tačno. Ali je pravo pitanje da li je moglo da se radi drugačije? Nije Srbija jedina zemlja ovoga sveta koja je antikriznu politiku dobrim delom zasnivala na porastu budžetskog deficita i njegovog finansiranja kroz državno zaduživanje. Ako smo mi crne ovce, šta onda reći za viševekovne kapitalističke privrede koje su posegle za istim rešenjem? Prosto, da pitamo šta je tu alternativa?
Ne vidim zašto bismo jedini mi bili problematična zemlja, kada deficit nije samo naša praksa. Ne vidim zašto su alternative koje postoje i koje su bile da se ide na značajno smanjenje socijalnih programa. Hajde da kažemo da se tu nalaze i dotacije koje idu za penzije iz budžeta, tu je i naše školstvo i zdravstvo, da kažemo da je tu i ćutanje pred neplaćanjem usluga javnim preduzećima od strane najsiromašnijih građana naše zemlje.
Ne znam samo ko bi to i sutra rekao penzionerima da žive previše dobro ili ko bi ušao u otvoreni sukob sa sopstvenim zdravstvom i školstvom. Mi iz poslaničkog kluba nismo advokati našim ministrima, ali ono što moramo da kažemo i što je evidentno je da upravo SPS nije želeo da popusti pred inercijom štrajkova i da je nudio uvek najkompromisnija i najrazumnija rešenja u sektorima kojih se prihvatio. Niko nam ne može imputirati demagogiju i lako deljenje novca kojeg nema i može nam bilo ko teško prepisati da želimo da branimo Vladu, čiji smo deo, po svaku cenu. Politikanstvo tog tipa, koje je bilo prisutno u prošlosti, nam je strano i to dokazujemo kroz naš radi i odbijanje da budemo popularni tako što ćemo deliti sredstva kojih nema i tako što bi drugi krivili da ne možemo da učinimo nešto što je nemoguće ili je štetno, kako za naše partnere iz vlasti, tako i za veliku većinu građana Srbije.
Ko ne shvati da je konsenzus oko toga kuda ide pristojna politika Srbije najvažniji resurs našeg društva, onda će teško taj shvatiti i druge konsenzuse koje smo postigli i koji su nam omogućili da se nosimo sa velikim izazovima u poslednje tri godine. Nadrealna alternativa ovog svega bi bila da se pokuša prikupiti još više od naše privrede, koja je u vrlo lošem stanju i koja objektivno nije u stanju da više doprinese prihodima države, osim da ostanemo bez dobrog dela preduzeća ili da u sivi sektor oteramo najveći broj firmi. Prebacivanje privredi da treba da obezbedi još više sredstava je licemerno, a navođenje pojedinačnih primera neodgovornosti je bacanje prašine u oči. Akcije uterivanja finansijske discipline, koje vode ka zatvaranju preduzeća, suštinski i praktično su jako štetne.
Ako bismo imali bilo kakvu suštinsku zamerku ili primedbe kada je u pitanju rebalans, to je da upravo privreda treba da ima više koristi od ovog deficita i da se od nje skine deo tereta. Ali, svesni smo da je tu bilo malo manevarskog prostora. Niko ne može da negira potrebu da naša preduzeća sačuvamo kroz delimično subvencionisanje kreditnih linija i druge mere koje vode pojeftinjenju finansiranja. U vrlo bliskoj prošlosti postojala je opcija da prodamo naša najbolja javna preduzeća. Prodajom Telekoma i još par manjih javnih preduzeća zatvorili bi budžetsku konstrukciju i ne bismo imali problem i imali bi sredstva za ambicioznije kapitalne projekte.
Dakle, iako smo imali želju da našu zemlju lišimo bremena javnih preduzeća u sektorima gde privatni mogu bolje da posluju, nismo smatrali da ih treba poklanjati, a posebno ne ona koja donose profit. Svima je poznato da trenutno samo od profita Telekoma mogu se finansirati obaveze po osnovu kamata za eventualna nova zaduženja, a da godine koje dolaze neizbežno donose i bolju i daleko prihvatljiviju cenu za Telekom i ostala javna preduzeća. Štaviše, naš cilj je da kroz privatizaciju preduzeća dobijemo partnere koji će nam rešiti strateška pitanja, kao što je slučaj u energetici, a ne da pošto poto skinemo još jednu privatizaciju sa dnevnog reda, kao što je to bilo u našoj bliskoj prošlosti.
Moglo bi se postaviti pitanje – gde su investicije koje nisu rezultat procesa privatizacije? Ako se ima u vidu osetljivost političkog trenutka i izborna godina, investitori koji su se opredelili za Srbiju kao dobro mesto za svoj biznis jednostavno čekaju. Mi nećemo odustati od ekonomske politike koja Srbiju treba da učini dobrom investicionom destinacijom, ali ne smatramo da bi neka druga skupštinska većina radila bilo šta drugo, osim što bi još više produbljivala i uvećavala sadašnje namere.
Ko smatra da ne plaćamo cenu odbrane našeg suvereniteta i kroz priliv investicija, ili se ne razume u politiku ili skriva tu činjenicu. Ali, isto tako, zabrinutost će nestati, jer mi upravo miroljubivim aktivnostima pokazujemo da nećemo na srednji rok izgubiti ni investicije, ni ono što branimo, jer ne možemo drugačije. Već ovde više puta pominjan javni dug je nešto što se permanentno imputira i gleda se kroz kriterijum 45% BDP. Mi smo našom legislativom postavili cilj koji je ambiciozniji nego ciljevi zemalja koje pretenduju da postanu deo evro zone. Da biste postali deo tog evropskog kluba, 60% je zadovoljavajuća opcija, a mi smo granicu postavili na 45% i nećemo je probiti ni ovim rebalansom.
Oni koji potenciraju da teret otplate duga raste jer su nepovoljni uslovi zaduživanja, donekle su u pravu, ali mi uprkos tome nemamo problema sa servisiranjem naših obaveza. To moramo da istaknemo. Štaviše, emisija evro obveznice Republike Srbije po 7% govori da nas investitori ne percipiraju kao zemlje sa posebno rizičnim javnim finansijama. U poređenju sa obveznicama zemalja, koje nam prikazuju kao neposrednu budućnost Srbije, naše obveznice su vrhunske hartije od vrednosti.
Možete o dugu zemlje raspravljati veoma dugo i analizirati iz više uglova, ali samo je jedna opcija relativna, a to je ocena tržišta, investitora koji su sigurno mnogo puta promislili pre nego što su se odlučili da kupe hartije od vrednosti države koja jednostavno, moramo da kažemo, nema od koga dugog da kupi kredibilitet ako ga ona sama ne stvara.
Dakle, niti smo mi prezaduženi, niti su naša sredstva potrošena na besmislice. Postoje zamerke koje su sasvim na mestu. To moramo da kažemo i da priznamo, ali to ne ruši ni sam rebalans, ni sam budžet. Sigurno se može još više učiniti na stavkama čija je namena krajnje uopštena. Bolje korišćenje državne imovine je odličan put. Transparentnije i efikasnije javne nabavke, takođe. Revizija nekih prava, takođe.
Iako ima mnogo mogućnosti da Srbija postane efikasnija država, ali one nisu u domenu ovog rebalansa. To je pitanje istrajnog rada na srednji i dugi rok i ovaj rebalans i treba da nam da dovoljno materijala da nam se ne desi da pođemo od suviše optimističkih pretpostavki. Ali, drage koleginice i kolege, sa druge strane isuviše pesimizma bi, takođe, moglo dovesti do rebalansa čiji bi uzroci bili atipični za naše stanje.
Dakle, možemo da konstatujemo da problema ima, da se radi na njihovom rešavanju, da će se nastaviti dalje, jer nema mnogo manevarskog prostora za iskakanje iz pravca koji smo zacrtali. Ono što bi trebalo postići jesu što kvalitetnije javne finansije, sve bolja podela odgovornosti između privatnog i javnog sektora, jasan društveni konsenzus o bitnim pitanjima i, iznad svega, ovaj rebalans i nije neko veliko pitanje, niti još jedan dokaz čega god hoćete, nego samo jedno tehničko prilagođavanje budžeta ka realnim mogućnostima naše zemlje. Zahvaljujem se na pažnji.
Hvala predsednice, malo ste me iznenadili. Da nastavimo sa raspravom. Mislim da je naš cilj danas da pokažemo jedinstvo i ne samo jedinstvo u ovom domu. To naše jedinstvo je potrebnije na KiM, pre svega mislim na one koji žive južno od Ibra. Danas je jasno definisano ko je uzrok svega ovoga, ove krize i ko su saveznici privremenih prištinskih vlasti.
Naš posao je da se potrudimo da među nama nema onih koji nesvesno ili svesno rade na štetu interesa države i opstanka Srba na KiM. Ovakva rasprava naravno da ima odjeka na KiM. Ona unosi dodatne konfuzije kod srpskog naroda, kome je ovo koristi? Koristi opozicionim strankama kojima KiM služi kao instrument stranačke borbe.
U ovom parlamentu bi svakom trebalo da bude jasno da KiM nije stranačko, već državno i nacionalno pitanje. Ona je od najvećeg značaja. Molim vas da danas budemo svi svesni toga. Na nama je da izaberemo hoćemo li stalno davati autogolove, a to nam se dešava često. Naš put je put mira i razuma. Razgovora a ne put stvaranja haosa i podsticanja straha.
Mi danas treba da pošaljemo poruku Srbima na KiM da tamo i ostanu. Važno je istaći da Srbija nije povukla ni jedan potez koji je bio na štetu građana KiM, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. To pokazuje jasno opredeljenje Srbije da probleme rešava mirnim putem. Nesigurnost, strah, neizvesnost obeležavaju život Srba i ostalih građana na KiM, poslednjih 12 godina.
Poseban problem je poštovanje elementarnih ljudskih prava. Ta prava se poštuju samo u izveštajima koji govore, o kojima pišu privremene kosovske vlasti pa i predstavnici međunarodnih misija koji šalju sa KiM.
U realnom životu, nažalost, ta prava za Srbe i pripadnike osnovni nealbanskih zajednica ne postoje. Pitanje odgovornosti za sve što dešava na KiM je ogromno. Ko je odgovoran za to što se dešava na KiM? Ko je odgovoran što tamo nema pravde? Ko je odgovoran zato što ljudi punih 11 tj. 12 godina ne mogu da ostvare svoje pravo na imovinu, niti povratak 200 hiljada raseljenih da se vrate u svoje domove. Da li je neko odgovoran zbog toga što i oni malobrojni koji se vrate nad njima se sprovodi nasilje.
Da li su samo kosovske privremene vlasti odgovorne ili nažalost najveću odgovornosti ipak pripada međunarodnim mirovnim misijama. Bez odgovora na ova pitanja koje očekujemo od EU i UN ne možemo da računamo na trajnu stabilnost, a odgovor je jednostavan – međunarodna zajednica je jedina koja ima mandat da obezbedi mir i stabilnost za sve na KiM. Pregovarački sto otvoreni i iskreni razgovori su jedino rešenje za suživot na ovim prostorima.
Molim vas da u daljem toku rasprave drage kolege i koleginice, vodimo konstruktivnu raspravu i da ne otežavamo dodatno položaj Srba na KiM. Zahvaljujem se.