Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/9426">Vladimir Orlić</a>

Vladimir Orlić

Srpska napredna stranka

Govori

Samo da ponovim još jednom, pošto je isti slučaj kao i u nekoliko navrata do sada. Ništa od onoga što smo mi čuli kao tobož neki razlog za prihvatanje amandmana, veze sa vezom blage nema, tako da nema ni razloga da mi ovo podržimo. To što neko ne zna ni šta je Svetska trgovinska organizacija, ni ko je tamo član, ni šta bi uopšte rekao, neka ostane njegov privatni problem. Hvala,
Hvala još jednom.
Pozivam da se ne prihvati iz razloga koje bi sa predlagačem amandmana podelio gospodin Arsić, da je slučajno tu, da se slučajno ne bavi nekim poslom u kancelariji. Rekao bi mu da inspekcijski nadzor koji se pominje može da se pronađe u roku od nekoliko sekundi, ali treba ne biti lenj i treba imati bar malo želje da se baviš nečim, pre nego što nešto kažeš, ili nakon što kažeš, ali prosto da se baviš nečim.
Na temu buđenja, siguran sam, gospodin Arsić, bi mu rekao da se ne trudi, spavao, ne spavao podjednako dobre stvari predlaže. Hvala.
Hvala lepo. Pozivam da se ne prihvati. Slušao sam obrazloženja prvo zato što ne smatram relevantnim obrazloženjem da neko ima nejasnoće. Očekujem da ima određeni predlog zato što mu je vrlo jasno šta želi da postigne. To je prva stvar.
Druga stvar, zato što, kako smo čuli smo tu gde smo, apsolutno ne smatram za bilo kakav razlog rečenicu te vrste od nekog ko stvarno ne zna gde se nalazi. Hvala.
Ja ću ovo vreme svakako da iskoristim da uputim na ono što je trebalo da čujemo po amandmanu, a nismo. Vi zavedite kao repliku ili ne morate, nije važno.
Nikakvih problema nema.


Dakle, nije prihvatljivo da neko smatra da je samim tim što sedi u sali Narodne skupštine zaslužio da se na njega ne primenjuje Poslovnik i da Poslovnik ne poštuje, pa samim tim i ne predlaže i ne obrazlaže ono što bi trebalo da radi u ovoj sali.


Dakle, biti u ovoj sali jeste i dužnost i obaveza, ali ponašati se u skladu sa mestom narodnog poslanika ide sa tim ruku pod ruku, da ne kažem u paketu. Ko toga nije svestan, potpuno je promašio kada je izrazio želju da se bavi poslom narodnog poslanika. Mada, ako ćemo iskreno, promašio je i sve ostalo. Hvala lepo.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Postoji potreba da se ukaže na član 106. i pitanje držanja dnevnog reda. Na nekoliko pozicija tokom ovih dugih 20 minuta, ali s vremena na vreme, poprilično zabavnih koliko mi treba sebi da dozvolimo konfor, da se ovde zabavljamo mada vidim nekima od nas to apsolutno nikakav problem nije. Bilo je više nego očigledno zašto. Pričalo se i o prošloj sednici i o pretprošloj sednici i o stanovanju i nekakvim sudijama, o svemu osim o onome što je danas na dnevnom redu, od strane istog onoga ko se požalio u prvoj rečenici, kako je ustao, požalio se da ima samo malo vremena da kaže ponešto o svakom zakonu i onda priča o svemu, osim o tim zakonima. To je bilo više nego očigledno.
Druga stvar, gospodine predsedavajući, opet u vezi 106. i dnevnog reda. Mislim da ne treba da dozvolimo da neko ovde primenjuje taktiku da priča stvari koje su jedna drugoj potpuno suprotne u isto vreme i tako, bar teoretski, zakači dnevni red, odnosno, kaže nešto što bi možda moglo da ima veze sa ovim o čemu mi raspravljamo danas, a pritom govori potpune nebuloze koje su jedna drugoj suprotne.
Na primer, protivi se saradnji sa EU, želi da se sarađuje sa drugim zemljama, a u isto vreme priča kako se protivi saradnji sa Kinom. Šta sad? Mislim da nije prihvatljivo da mu dozvoljavamo da se on tobož drži dnevnog reda, a u stvari se ne drži dnevnog reda, tako što npr. govori potpuno suprotne stvari. Kada je reč o zajmovima kaže da je protiv zaduživanja, da je protiv banaka, a onda u isto vreme i protiv toga da se dobiju povoljni uslovi i da se otplata radi kasnije. Potpuni nonses.
Treća stvar, da nam priča kako je za podršku našim domaćim preduzećima itd. a onda u isto vreme i protiv toga da se tim preduzećima pomogne i da se revitalizuje dug. Znači, apsolutno, neverovatno.
Ja ne tražim, gospodine predsedavajući, da mi o ovim stvarima glasamo, ovo je više nego jasno svakome ko ovo čuje i vidi. Ja samo tražim da mi vodimo o ovim stvarima računa na vreme. Na vreme, pre nego što Evropski sud za ljudska prava čuje da je veliki ekspert Boško Čvorović rekao da oni ne postoje. Odustaće. Hvala vam.
Ovo je bilo po osnovu pominjanja stranke.
Da, inače, s vremena na vreme, interesantna okolnost da neki koji zahuktani krenu da objašnjavaju ovde šta sve nije dobro kod nas, onda zakače i stranku i ljude poimence i više ni sami ne znaju šta su uradili i koliko replika izazvali.
Ovo je direktno po osnovu pominjanja stranke. I baš mi je drago što je bilo i tog osnova, čisto da ne ostanemo nedorečeni.
Hteo sam i ovom prilikom da kažem da je baš lepo i potpuno razumem zašto je onaj ko se uporno trudi da replike izazove i da se malo oseti važnijim nego što inače jeste, zašto je opet danas pričao o DOS-u. Naravno, zato što sam pripada političkoj porodici novoga DOS-a, zato što je primljen u novu veliku koaliciju, na čemu svakako treba čestitati, to je pozamašan uspeh, naravno. Reč je o političkim veličinama listom. Postoji i dalje samo jedna mala problematična okolnost. Nikako da lociramo, dame i gospodo, kakva je politička uloga ili bilo kakva uloga nekih pojedinaca u toj novoj velikoj koaliciji.
Već smo se mi bavili u ovoj sali tim pitanjem, i utvrdili smo već nekoliko stvari. Prvo, da onaj ko uporno replike izaziva, neće biti, koliko god to silno želeo, zajednički predsednički kandidat, koliko god se ljubazno nudio okolo, neće, jer ga niko ne zarezuje 2%.
Dalje smo zaključili da neće biti ni šef izbornog štaba, jer ne može ni sebe da kontroliše, a kamoli da druge organizuje. Svaki put ovde izazove repliku, prođe kao Đosić u emisiji protiv dr Martinovića, pa se ipak vraća po još. Znači, ni za to nije.
Nudili smo mu mogućnost da bude na poziciji običnog pijuna. Za to se zaista prepoznaje talenat, kanda nešto nije zadovoljan. Šta bi još mogao biti? Nešto slušam ovo danas, pada mi na pamet, biće tokom te kampanje sigurno i neki mitinzi, pa biće prostora za kulturno-umetnički program. Ako novi DOS planira poziciju dežurnog kampanjskog pevača, i tu vidim izuzetan talenat. Hvala lepo.
Hvala gospodine predsedavajući.
Da, ponovo po osnovu pominjanja stranke. Slažem se ja ovde izrečenim da treba pomoći kolegama. Treba pomoći uvek, što se kaže, ljudski je i kada je reč o ovom iniciranju replike ponovo, možda treba pomoći ponovo time što ćemo podeliti neke mudrosti, neke zaključke.
Dame i gospodo, mali gušter kada je nošen snažnom željom da postane krokodil treba da zna da snažna želja nije dovoljna. Potrebno je i na odgovarajući način izabrati radne uslove. Ne može da se postane krokodil u maloj bari koja je vremenom sve manja i manja i sve više presušuje.
Ovo slobodno, gospodine predsedavajući shvatite kao moj komentar na temu stranaka. To je možda i određena pouka. Recitacija koju smo čuli naučena napamet, izgovorena u dahu uz dosta grešaka uz put, ali Bože moj, podsetila me je na ono što je demonstrirao još jedan čovek sa iste strane sale, možda neki minut pre toga. Znate na šta? Na onu anegdotu kada student se sprema da odgovara lekciju iz biologije, pa nauči lekciju – gliste, ubeđen da će neko da ga pita baš to pitanje. Onda stigne pred profesora i ovaj ga pita šta znate o slonu. Pa, se onda student znoji, vrpolji i kaže – slon je životinja koja ima velike oči, e sa tim veliki očima on može da vidi glistu i onda kreće da priča o glisti. Kad neko nauči ovde jedan te isti tekst, jednu te istu pesmicu šta god da je na dnevnom redu i onda samo gleda kako da nađe dovoljno prostora da tu pesmicu isporuči – jer taman je toliko interesantan i mudar koliko i taj student iz te priče.
Što se tiče pitanja sramote i 2016. godine. Sramota je da neko pominje bilo šta vojno u ovoj zemlji, a ne seti se vojnih penzija koje su unakazili za 200 miliona. Sramota je da taj isti ne zna razliku između TV taksi i TV pretplate, a kao je neki narodni poslanik. A da se ne lažemo, sramota je bilo šta u vezi sa ti licem i Narodnom skupštinom. Hvala lepo.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Izgleda da se, s vremena na vreme, uvek pojavi neka potreba da se nešto dodatno ovde objasni nekima koji ne razumeju ili neće da razumeju određene stvari. Naše lokalne samouprave, naša privredna komora? Interesantno, ali ja sam nekako uvek doživljavao da te lokalne samouprave pripadaju onim ljudima koji tamo žive, koji one koji će se starati o tim lokalnim samoupravama biraju, demokratski i pošteno biraju, te da se onda ta lokalna samouprava stara upravo o tim ljudima koji su rekli za koga smatraju da je kompetentan da se o tom kraju stara, da se o njihovom životu stara.
Privredna komora, isti princip, da ne kažemo analogno primenjeno, samo na malo višem nivou, na jednom nacionalnom nivou. Vrlo je interesantno da neko to ne doživljava kao nešto svoje, kao nešto što pripada i njemu i ljudima oko njega. Možda i doživljava, ali neće da kaže. Možda ima neku strašnu potrebu da se ovde ponovo bavi SNS i da priča o stranačkom zapošljavanju, opet potpuno paušalno, potpuno generalno, bez i jednog jedinog konkretnog podatka zašto bi to moralo da bude tako kako on kaže, a da li je ili nije, niti mi to očekujemo. Da se razumemo, više od praznih priča mi ovde ne očekujemo niti možemo da dobijemo. To je valjda do sada jasno. Koliko traje ovaj saziv, nikad ništa konkretnije ni preciznije mi čuli nismo.
Ja nemam nerealne ambicije da ću tako nešto jednog dana čuti od strane onoga ko ovde replike uporno izaziva, ali mi nije jasno zašto ima bilo šta protiv mogućnosti da se ljudi dogovore, pa ako se ne dogovore, da se onda sistem o nečemu postara. Jel možda bolje da tamo gde dogovora nema, može zgrada da se sruši? Meni je to nekako uvek delovalo kao lošije rešenje, ali s obzirom koliko tu ima i rezona i logike, ja ne očekujem da ćemo mi da se složimo oko toga. Pitanje da li neko može da bude licencirani upravnik, da li neko može da bude upravnik u situaciji kada dogovora nema, ne treba onaj koji izaziva replike da odbaci tako lako. Izvesno je posle prvih narednih izbora, kad god oni budu, neće više sedeti u Narodnoj skupštini, pa možda baš tu pronađe hleb za sebe jednog dana. Hvala.
Tačno, Bog mu pomogao, propustih malopre, a treba to reći glasno možda bude dalo nekog efekta.
Tačno je ono da, ko sme taj može, ali na osnovu svega što ja slušam od onoga ko uporno replike ovde izaziva, mogu da zaključim samo da niti sme da pročita zakon niti izgleda, nažalost može.
Pitamo se mi sada šta to cela Srbija zna. Ovo me podsetilo na, čini mi se, gospodina Gutovića, kada onako duhovito objašnjava kako može da se brani potpuno besmislena teza, kaže - ma, zna cela Srbija, zna svaki dobronameran građanin da je ovo što ja pričam istina. E, otprilike toliko je bilo ozbiljno i ubedljivo ono što smo slušali malopre.
Da li moraju, ili ne moraju, upravnici da dođu po volji bilo koga sem po volji stanara. Naravno da ne moraju. Ko to zna, i ko to može da zna. Zna svako ko je i pročitao zakon i slušao ovu raspravu, koja već danima traje. Ko ne može da zna? Onaj ko ne može da shvati, ili možda nije dao sebi priliku da shvati, da nije bio u sali, da nije sednicu pratio, pa niti zna da li je neko to pitanje postavljao, niti zna da li je neko na to pitanje odgovarao i kako odgovori glase.
Dakle, apsolutno ništa. Ovo sada govorim zbog građana, ne zbog onih koji se prave da ništa ne znaju, da ništa ne razumeju, ili se ne prave, izvinite. Apsolutno ništa, na tu temu ne mora i neće se u praksi desiti mimo volje samih stanara. Ukoliko su u stanju da se dogovore, dogovor postignu, organizuju se interno, sve će biti u skladu upravo sa tim njihovim dogovorom. E, sada tamo gde dogovora nema, da ne bismo došli u situaciju da se recimo, o tim zgradama ne stara niko, onda treba da to reguliše sistem. Ništa jasnije, ništa poštenije, a ništa logičnije ako ćemo iskreno.
Na temu kome Srbija veruje. Srbija svaki put iznova sve ubedljivije daje odgovor na izborima. A kome Srbija ne veruje, možemo i oko toga da se zapitamo. Ja na primer znam da ne veruje dos-u, pa ne može da veruje ni novom dos-u i ne može da veruje ni rečima onoga ko iz tog novog dos-a dolazi, a ne može on ni da kaže ništa drugo, jer kako se ono kaže – nikad nije vrana goluba izlegla. Hvala vam.
Hvala, još jednom.
Što se tiče verbalnih delikta i bilo kakvog drugog grešenja, mislim da je definisano, kako beše, Poslovnikom Narodne skupštine, jel tako, gospodine predsedavajući? Ali, to što nas dvojica to razumemo, a neko drugi ne razume, ne treba da vas čudi. Odavno smo mi utvrdili da je nekima strahovit napor, nepremostiva teškoća da pročitaju tu knjigu za šest meseci, da pročitaju, pa da vide šta tamo stoji, a između ostalog, šta, verbalno, a ne samo verbalno može, a šta ne može da se uradi i da se smatra korektnim. To sve tamo lepo piše. Sve lepo piše, treba čovek samo da pročita. Još jednom, ili ne može ili neće da shvati.
Što se tiče priče o amandmanu na koju upućujete, sa pravom upućujete, gospodine predsedavajući, a ni to me ne čudi, jer o tom amandmanu niti bi imalo šta da se kaže, niti je čovek u stanju da oko njega satka priču u trajanju od dva minuta, a da se samog amandmana drži.
Šta je tamo pisalo? Opet, u slučaju da ne postoji konsenzus, da ne postoji dogovor između samih vlasnika, onda se o tome ne stara apsolutno niko. To onda nije ničije, nikoga nije briga, ničiji problem, svi smo mirni. I onda može lepo slobodno zgrada da se sruši, može balkon da padne, može prozor nekome na glavu. Koliko je o tome razmišljao onaj ko se opet malopre trudio da bude strašno glasan i da priča i o predsedniku Vlade i o SNS i o svemu osim o svojim fenomenalnim rešenjima. Koliko je o tome mislio, koliko se tim problemima bavio, e, toliko je mislio i o svemu drugom i toliko se bavio bilo kojim problemom ove države i ovog društva stvarno.
Zašto ovo sve nije dobro, mislim da smo rekli mnogo puta. Ttalitarni režimi, možda nije loša tema, samo nije za ovu sednicu, ali ako jednog dana bude bila tema, možemo da se bavimo njom zajedno i možda da počnemo baš od onih totalitarnih režima koji su njemu novac davali, pa da krenemo redom. Evo, to je predlog s moje strane. Hvala.
Hvala gospodine predsedavajući.
Jasno je potpuno, dame i gospodo, šta je najviše zabolelo u prethodnih desetak minuta onoga ko je repliku ponovo izazvao, i to dva puta uzastopno. Biće to ona opomena koju je dobio. A što ga je to zabolelo? Koliko ja imam izgrađen utisak o određenim ljudima ovde, izgleda iz samo jednog jedinog razloga, onaj koji se tiče mogućnosti da ga ta opomena košta kroz platu. Dakle, od nekih ovde apsolutno ne očekujem ovde bilo kakvo osećanje neprijatnosti, a kamoli srama, što su kao narodni poslanici zaradili opomenu ponašajući se nečasno. Ja uopšte ne verujem da ti ljudi razumeju šta bi ta reč mogla da znači. Jedino što može da ih dodirne, da ih iz koloseka izbaci, to je pitanje da li će to da ih košta. Činjenica je da hoće. Koštaće mnoge ovde, i prilike da uopšte budu narodni poslanici, pa i te plate za koju se toliko brinu.
Nije gospođa ministar slučajno pomenula njihovu sličnost sa nekim drugima – i jedni i drugi su isključivo neki internet pokret i organizacije koje postoje na društvenim mrežama i nigde više. Niko ih na ulici video nije. Pa, verovatno i zajedno dele ljubav prema skupštinskom restoranu u kom se, kako beše, lepo i rado ruča. Sve je to sad pod velikim znakom pitanja s obzirom da ne pokazujući ništa u Narodnoj skupštini, ne daju razloge ljudima da za njih glasaju.
Ne pokazuju ništa onda kada nisu u stanju da nakon nekoliko dana rasprave razumeju. Nikakve prinude po pitanju upravnika nema, tamo gde postoji dogovor i sloga samih stanara. I koliko god delovalo čudno, ja mislim da su deca predškolskog uzrasta, gledajući ovaj prenos, do sada tu rečenicu konstatovala i shvatila njeno značenje, nekima ovde izgleda ona i dalje predstavlja nepremostivu teškoću.
Suvišno je onda da ja očekujem da taj neko zna i kako se kreće ukupan broj zaposlenih u javnom sektoru u ovoj zemlji iz godine u godinu i da taj neko zna kojim se zakonima bavila ova Narodna skupština, na primer, u januaru ili februaru, ali, utešna vest u celoj priči, dame i gospodo, glasi, i ja sa tim završavam, gospodine predsedavajući – i kad ne budu u Narodnoj skupštini, živeće i dalje na Fejsbuku i moći će da se snimaju, baš kao što i danas rade, to im niko neće oduzeti. Hvala lepo.
Pravo na repliku, gospođo predsednice, ali opet svega jedna rečenica, nema potrebe.
Ovo što smo malopre čuli, ne samo da je apsolutno bilo na liniji onoga ko je fasciniran „Balkanskim špijunom“, pa se ponaša kao karakter odatle. Ovo je potpuno u duhu čoveka koji, po sopstvenom priznanju datom juče, nije ni pročitao ovaj zakon ni ovaj ni bilo koji drugi iz ovog seta zakona, pa tako treba i razumeti sve što ima da kaže. Hvala.
(Marko Đurišić, s mesta: Replika.)
Hvala vam, gospođo predsednice.
Vi znate da mi uvek gledamo da se odnosimo ozbiljno prema vremenu Narodne skupštine, pa ni ovaj put neće biti potrebe da ovo bude puno predviđeno vreme za repliku, a ponajmanje imamo želju da izlazimo u susret besmislenim i ispraznim pričama koje neko inicira, jer nažalost nije u stanju ništa bolje od toga.
Ovo je bilo interesantno i vredno je komentara možda samo u dva detalja. Prvo, da konstatujemo da neko osim toga što vidi sebe kao aktera filma „Balkanski špijun“, a pritom mislim na poslanika Čvorovića, izgleda da se izdaje i za vrstu ljubitelja i poznavalaca stripa. Može se čak reći da tu ima i smisla. Prepoznajem određene likove, strip junake, svaki put kada se taj neko ovde javi, ustane i što god kaže. Mislim da nije loše primetiti i da definicije i preciznost Narodnoj skupštini zaista jesu potrebne, gode joj i znače i doprinose kvalitetu rasprave. Pošto je neko objašnjavao neki karakter tipa ličnost koja se pravi da svašta zna, a u stvari ne zna apsolutno ništa, ne bi bilo loše to definisati.
Mislim da svako ko pogleda snimak ove današnje sednice, pa premota na dva minuta i dve sekunde pre početka ovog mog izlaganja, narednih dva minuta i dve sekunde može da vidi kako po definiciji izgleda lice koje se pravi da nešto zna, a u stvari ne zna pod milim bogom ništa. Hvala lepo.
Gospođo predsednice, upravo se odnosi na amandmane i na teme ukoliko se i dalje bavim obrazlaganjima zašto nam zakon ne treba. Možda bi bilo dobro da smo ih obavili onda kada je bila rasprava u načelu. Ako ćemo po svakom amandmanu, bojim da će izgubiti svrhu u nekom trenutku.
No, vezano za to da li treba da se briše član po član. Smatramo da ne treba upravo zato što smatramo da nam je zakon na korist i kada neko ovde pomene da je suština bilo kakva priča na temu da li treba otvoriti ….za koncesiju ili ne treba? Ekonomska korist, da, naravno, i to je valjda svima jasno.
Dakle, suština predloga da se otvori mogućnost po zakonu, da se delatnost upravljanja, vodite računa o tome, rešava kroz koncesiju na ugovor. Smatramo može da se realizuje tako da bude na korist ovoj državi i to je valjda dovoljno jasan i čist motiv. Naravno, da to nikakve veze nema sa problemima nekoga da zakon, koji je koliko vidim 6. decembra stigao vama. Pročita, ako ima, koliko? Osam stranica, bez ovih pratećih obrazloženja.
Ne smatram to za relevantan osnov za bilo kakvo brisanje, odustajanje od bilo kakve rasprave, a ponajmanje za osnov da se priča o svemu drugome sem o zakonu. Koliko osvetljenje Beograda ili bilo šta slično ima veze sa ovim zakonom, e, taman toliko treba izaći u susret i ovim idejama da se raspravlja o onome što samo nekoga zanima, idejama da se bilo šta obriše zato što ga neko nije pročitao, ne razume ili neće da ga razume. Hvala lepo.