Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Srđan Milivojević

Srđan Milivojević

Demokratska stranka

Govori

Koristiću, poštovana gospođo predsednice, i vreme poslaničke grupe DS, jer želim malo opširnije da  govorim o amandmanu. Dakle, razumem da je ovo interesantna tema, rasprava o genetski modifikovanoj hrani, i da koristi mogućnost poslanička grupa SRS da na svaki mogući način kroz insinuacije o DS i gradu Kruševcu govori i o gospođi Ružici Đinđić.
Koliko je meni poznato, u Agenciji za privredne registre "Vino župa" je jedna ugledna firma koja se ne bavi proizvodnjom genetski modifikovane hrane, niti mi je poznato da se u Agenciji za privredne registre pored imena vlasnika "Vino župe" nalazi i ime Aleksandra Vlahovića, mog stranačkog kolege ili gospođe Ružice Đinđić.
Ovakvim insinuacijama, kada neko nema dovoljno argumenata da obrazlaže svoj amandman i kada nema dovoljno načina da kvalitetom tog amandmana zaintrigrira javnost, on mora da spomene javne ličnosti ove zemlje, koje su dale nemerljiv doprinos, i dale uopšte mogućnost da se ovakav zakon nađe ovde, jer je ovo jedan evropski zakon. Ovaj zakon će svakako predstavljati jedan dobar iskorak ka Evropi.
S druge strane, kada govorimo o ovom amandmanu i kada govorimo kroz ovaj amandman o gospođi Ružici Đinđić, uz insinuaciju da je ona vlasnik Fabrike "Vino župa", a spominjemo i grad Kruševac, zarad građana Zemuna, zarad građana Voždovca – dolazim iz Kruševca.
U Kruševcu vlast vrši SRS. Ne znam da li koriste genetski modifikovanu hranu, ali znam da za održavanje fontane u gradu Kruševcu i gradske česme se iz gradske kase odvaja nekoliko desetina miliona dinara.
Ne znam da li tu teče genetski modifikovana hrana, šampanjac ili obična voda, ali znam samo da kada se neko tako ponaša u gradu Kruševcu…
Hvala. Znači, kada neko govori na takav način o gradu Kruševcu i genetski modifikovanoj hrani, automatski šalje poruku građanima Srbije – nemojte glasati za nas, mi ne znamo ništa drugo sem da klevećemo. Hvala.

(Zoran Krasić, sa mesta: Javljam se sa mesta.)
Poštovani gospodine predsedavajući, uvaženi predstavnici ministarstva i Vlade Republike Srbije, kada smo dobili ove amandmane, pažljivo sam proučavao čitav ovaj zakon i ovaj amandman, kada je reč o Zakonu o bezbednosti saobraćaja, i malo sam se konsultovao s ljudima koji su neposredno u prilici da regulišu saobraćaj sa saobraćajnim policajcima i kontaktirao sam saobraćajne milicajce da pitam kako će oni sagledati sprovođenje ovog zakona u praksi.
Kada govorimo o nasilničkoj vožnji, tačno je da tu postoji dosta prostora za subjektivnu ocenu šta je to nasilnička vožnja, ali ako bi bilo ko od poslanika proveo samo jedan radni dan sa saobraćajcima koji rade u tzv. presretačima na autoputu, koji pored snimanja brzine kretanja vozila imaju i ceo snimak saobraćajnog prekršaja, videli bi svi ljudi u Srbiji šta sve čoveku u Srbiji može da padne na pamet dok vozi automobil. To je nemoguće, ne postoji zakon kojim bi se to opisalo i stavilo u zakon. Tu mora da postoji klasifikacija tog ne samo prekršajnog nego krivičnog dela, ne nasilnička vožnja, nego nasilničko učestvovanje u saobraćaju.
To što ti ljudi imaju svojim kamerama zabeleženo, ja bih emitovao deci u školi kao edukativni primer šta ne treba raditi u saobraćaju. Pokazati one snimke koje imaju kamere koje regulišu saobraćaj na raskrsnici, recimo na autoputu gde se kamioni uključuju na petlji autoputa kod Novog Sada, u suprotnoj traci, kontrasmeru autoputa, koji imate prilike da vidite na sajtu Youtube, zastrašujući je primer ponašanja učesnika u saobraćaju.
Jednostavno, tu ne postoji mogućnost da sve ono što ljudi u Srbiji mogu da smisle, kada je reč o kršenju propisa, stavite u jedan zakon i mora da se koristi ovakav naziv.
A preporučujem svim poslanicima, ko god ima vremena, da porazgovara makar s ljudima koji voze presretač, pogotovo sa kolegama koje vidim na autoputu svakog jutra kad dolazim na sednice Skupštine.
Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Srbije, u političkoj praksi je poznato da političke stranke koje ne uspeju da na izborima ostvare svoje izborne ciljeve, izborne programe imaju pravo da se ljute, imaju pravo one i da posle izbora proglase pobedu, ali ne mogu da formiraju vlast jer za formiranje vlasti je neophodna većina. Građani su ti koji odlučuju kome će i na koji način dati podršku, ko će u ovoj zemlji imati većinu i ko će upravljati ovom zemljom.

Javljam se na osnovu replike gospođi Marini Raguš. Gospođice Raguš, vrlo je dobro kad imate taj moral koji propovedate, ali je, nažalost, činjenica da se tog morala ne pridržavate tamo gde vršite vlast.

Za vašu informaciju, SRS učestvuje u vršenju vlasti u gradu Kruševcu, na žalost mnogih Kruševljana i tog dela Srbije. Račun za viski koji je popijen prilikom održavanja manifestacije Odbojka na pesku u Kruševcu (67 litara viskija za četiri sata) enorman je za jedan siromašan grad; račun za mažoretkinje koje plešu u gradu Kruševcu na Dan mimoze, na inicijativu predsednika SRS, iznosi više hiljada evra, a građani jedva sastavljaju kraj sa krajem. Da ne govorim o drugim troškovima koje pravi jedna nerazumna lokalna samouprava u gradu Kruševcu.

S druge strane, kada govorite o zakupima, razumem da ste vi ekspert za zakupe, pogledajte samo cenu zakupa Magistrata, pa ćete onda po ceni Magistrata znati da li je nešto u redu ili nije.

Kada govorite o ljudima koji su izbeglice, posetite mnoge izbeglice, i treba da ih posetite. Žao mi je što su ti ljudi izbeglice. Ljudi iz Demokratske stranke su ih sačekali 1995. godine na graničnom prelazu sa Hrvatskom i ponudili vodom, hlebom, hranom; ne znam gde ste vi tada bili i gde su bile vaše stranačke kolege i šta ste tim ljudima govorili.

Znam da su moji prijatelji i kumovi, izbeglice sa Kosova, kada su krenuli ovde bili zatvoreni u Raškoj u Tekstilnom kombinatu osam dana, u žici, bez vode, bez hrane, a tada na vlasti nije bila Demokratska stranka.

Znam da ste vi ljuti što nikako da vam sekira upadne u med. Evo lokalnih izbora 7. juna. Sekire koje upadnu u med drva ne seku. Lako je primetiti trun u demokratskom oku, ali prvo pogledajte šumu balvana u svojim očima, pa probajte tom sekirom, koja nikako da vam padne u med, da je posečete. Dana 7. juna su lokalni izbori. Znam da će biti težak poraz SRS, jer građani vam to kažu u Kovinu i u Vrnjačkoj Banji, gde ima više prijavljenih lista nego što vi osvojite glasova. Vi ste uvek tamo, prvo bude više nevažećih listića nego što vi osvojite, pa tek onda SRS …

(Predsednik: Vreme.)

Završavam. Hvala, znam da imate problem sa SNS. Pozivam vas da već 8. juna dođete u grad Kruševac i da vidite kako izgleda grad u kome SRS učestvuje u vršenju vlasti. Biću vam domaćin, vas veoma uvažavam, poštujem, veoma ste mi draga koleginica, dođite da se oporavite od izbornog poraza u Zemunu i Voždovcu u grad Kruševac i da vidite kako izgleda grad u kojem vi vršite vlast, pa tu primenite sva znanja o korupciji. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, građani Srbije, zemlja koja ima milion i 700 hiljada žrtava u Drugom svetskom ratu, pružajući otpor fašizmu, svakako ne treba da u ovom domu uopšte ima dilemu da li ovakav zakon treba da se donese ili ne. Ovaj zakon nije zahtev bilo koga u svetu. U zemlji koja je sa milion i 700 hiljada ljudskih glava platila svoj otpor fašizmu, taj zakon mora da je u srcu svakog čoveka koji sedi u ovom parlamentu i ako mislite da neko u svetu sedi i diktira Srbiji koje će zakone donositi, grdno se varate.
Kada se ovaj zakon donosi, ja se konsultujem sa starcem Vujadinom iz Klepaca, koji je, čekajući u redu za klanje, kada mu je Petar Brzica, ustaški krvnik, uzviknuo – a sad kaži: živeo Pavelić, živeo poglavnik, mirno odgovorio – samo ti radi svoj posao. Taj čovek nas obavezuje, ako niko drugi, da donesemo ovakav zakon. Mislim da u zemlji u kojoj se i dan-danas i te kako pamte ti dani stradanja, nema nikakve dileme da li zakon doneti ili ne.
Donoseći ovakav zakon, mi ne tvrdimo da u Srbiji postoje bilo kakve organizacije koje mogu na masovan način da propagiraju fašističke ideje.
Naprotiv, mi se vraćamo na branik onih civilizacijskih vrednosti gde je Srbija uvek stajala. Stajemo rame uz rame sa svim antifašističkim zemljama i pokretima, kojima je ova zemlja pripadala, i jasno i glasno kažemo – u Srbiji su prihvatljive sve civilizacijske vrednosti.
Da li je zakon dobro uređen ili ne? Meni smetaju primedbe koje je izneo gospodin Željko Tomić. I ja se osećam kao srpski nacionalista, volim Srbiju, kao i srpski narod, volim srpsku državu i ne smatram da je loše biti nacionalista. Kao čovek koji je rođen u Kruševcu, moram da volim svoj grad, svoje sunarodnike i gradove u okruženju. Mislim da je ovde reč, kao što su kazali predlagači zakona, o gruboj tehničkoj grešci.
Dalje, kada govorimo o fašizmu, postavlja se pitanje – da li uopšte znate šta znači reč ''fašizam'' i kako je nastala? Reč ''fašizam'' svoje korene vuče, ima na Internetu i u enciklopedijama, iz latinske reči "fascio", što znači snop pruća u koji je zabijena sekira. Šta to, u stvari, znači? To znači da ste jaki samo kada ste u kolektivitetu, a da svaki prut, kada je sam, sekira može da polomi.
U našem društvu možemo da negujemo i vrednujemo individualne vrednosti. U našem društvu negujemo sećanje na antifašističku borbu našeg naroda. Ne moramo mi danas pred bilo kim da se pravdamo zašto donosimo ovaj zakon. Ovaj zakon donosimo zbog toga što ne želimo da neki pojedinci marširaju po Novom Sadu, koji je i te kako stradao u novosadskoj raciji, ne želim da bilo ko nacrta kukasti krst i da mu to bude sasvim prirodno, jer srpski narod, građani Srbije, građani Rusije, građani Poljske, Poljaci, Jevreji, jako dobro znaju koliku su cenu platili zbog fašističkih ideja, a dobro znaju i građani Nemačke to, jer su i oni žrtve fašističkih ideja.
Ako se zlo pusti i ne reaguje se na njegovu pojavu i njegove pojavne oblike, onda poprima zastrašujuće razmere. Zato je donošenje ovakvog zakona neophodnost civilizacijskih tekovina koje su svuda u svetu prihvaćene, a Srbija je, kada je reč o otporu fašizmu, bila na braniku toj štetnoj i opasnoj pojavi.
Pozivam sve poslanike da, uz određene izmene ovog zakona, prihvate ovaj zakon, jer svi ljudi koji sede u ovoj sali prihvataju i dele antifašistička uverenja i ne mogu da verujem da bilo ko u Srbiji ima problem da donese zakon koji sankcioniše crtanje kukastog krsta.
Poštovana gospođo predsednice, uvaženo predsedništvo, građani Srbije, kada se donosi ovako važan zakon, pre nego što bilo ko uputi bilo koju reč kritike, imam obavezu da vama, građani Srbije, dam jedan podatak.
Na putevima Srbije je od 1991. godine Republika Srbija izgubila grad veličine Brusa. Poginulo je 17.000 ljudi, a 240.000 ljudi je lakše ili teže povređeno, bez da imamo prikaz koliko je od tih ljudi preminulo posle dve ili tri godine od posledica povreda zadobijenih u saobraćajnim nesrećama.
Kada je reč o ovom zakonu, posle ovako sveobuhvatno sprovedene javne rasprave, koja je trajala maltene godinu dana, svaka reč kritike je izlišna, jer svako ko je bio zainteresovan da učestvuje u javnoj raspravi, imao je tu mogućnost, imao je više prilika da da sve primedbe, sve sugestije. Zakon nije bio sakriven, nije bio u nekim fiokama, zakon je bio u javnoj raspravi.
O kvalitetu ovog zakona svedoči i činjenica da su preporuke za izradu ovog zakona dale i mnoge renomirane nevladine organizacije iz Srbije, gde učestvuje Jugoslovenski komitet za bezbednost saobraćaja, gde su učestvovali stručnjaci sa Saobraćajnog fakulteta, građani i zainteresovani pojedinci i pripadnici MUP-a.
Želim da kažem samo nekoliko stvari kada je reč o ovom zakonu. Kada govorimo o drakonskim kaznama, ovde se od strane dela opozicije pokazuje jasno nerazumevanje funkcionisanja jednog pravosudnog sistema. Policija retko sama naplaćuje kazne, to su one mandatne kazne najčešće do 3.000 dinara. Sud je taj koji utvrđuje krivicu i sud je taj koji propisuje visinu kazne.
Kada govorimo o antiradar uređajima, tu sam imao samo jednu primedbu. Postoje automobili najnovijih generacija koji fabrički imaju ugrađen antiradar sistem. Onda postavljam pitanje ljudima iz ministarstva da mi u okviru ove rasprave odgovore kako će se takvi automobili registrovati na teritoriji Republike Srbije ako je zabranjeno korišćenje antiradara, a taj automobil ima ugrađen antiradar ili ima nešto još novije generacije, radarski ometač, koji praktično na onom radarskom automatu za očitavanje brzine kretanja izbacuje samo prazne crtice kada usmerite radarski uređaj u njega.
Kada govorimo o kaznama u saobraćaju, imam jednu primedbu, odnosno sugestiju. Mislim da su kazne za privredni prestup za pravna lica neprimereno visoke. Imate mogućnost da odgovorno lice i pravni subjekt, znači privredno lice, plati kaznu od dva i po miliona dinara za nešto što je počinio vozač.
Evo konkretnog primera iz prakse, iz života. To mi kažu saobraćajni policajci. Imate firmu u kojoj zaposleni nije primio platu već šest meseci, vozač je kamiona.
On namerno pretovari kamion i namerno ga vozi sa većim osovinskim opterećenjem. On će platiti kaznu, ali će njegov poslodavac biti kažnjen sa dva i po miliona dinara za prekršaj na koji ne može direktno da utiče.
Razumem kada je reč o tehnički neispravnom vozilu, razumem kada je reč o vozilu koje se pusti u saobraćaj sa neadekvatnom signalizacijom, sa nepropisnim kočionim sistemom. Ali, nije prihvatljivo da poslodavac odgovara za učinjeni prekršaj svog radnika na ovakav način, a ovde se ta mogućnost ostavlja.
Za kraj, ja sam Kruševljanin i molim gospodina Milutina Mrkonjića za pomoć. Znam vas kao čoveka koji brzo rešava probleme i brzo reaguje. Kada putujete Srbijom i prođete pored Čačka, grad Čačak ima fantastično uređenu obilaznicu. Postoji i semaforska signalizacija koja uz pomoć semafora ograničava ulazak vozila iz užeg gradskog jezgra na tranzit kod Čačka. Kada prolazite pored Kruševca, imamo izgrađenu obilaznicu, a nema meseca da ne strada neko na raskrsnici koja predstavlja Jasički put i severnu obilaznicu.
Nije bilo političke stranke koja nije obećala da će taj problem rešiti. Ta je raskrsnica neosvetljena. Postoji semafor, ali ne radi. Objašnjenje je da semafor ne radi jer nije izvršen tehnički prijem te raskrsnice. Dok izvršimo tehnički prijem, na tom će mestu ovom broju od 17.000 poginulih da se pridoda još nekoliko desetina mojih sugrađana.
U ime građana Kruševca apelujem, molim i zahtevam da se u najhitnijem roku taj problem reši. Molim vas, gospodine Mrkonjiću, dođite kod mene u Kruševac, biću vam domaćin. Dođite sa ljudima iz MUP-a. Hajmo zajedno da odemo do te raskrsnice i da mi kažete za koliko dana može da se pusti u rad semafor na toj obilaznici.
Gospodine Mrkonjiću, vi i ljudi iz MUP-a, pored brojnih spomenika poginulima koji stoje na tom delu puta, taj semafor i ta osvetljena raskrsnica biće spomenik živima. Molim vas da uslišite moj zahtev, moj apel i da mi na kraju ove sednice odgovorite da li ste u mogućnosti da to brzo uradite. Izvinite što postavljam poslaničko pitanje, ali ovo je u skladu sa raspravom o Predlogu zakona o bezbednosti u saobraćaju. Zahvaljujem.
Poštovana gospođo predsedavajuća, meni je žao što poslanici DS-a nisu ovog trenutka u sali i ne mogu da uživaju u ovim divnim amandmanima opozicije, ali mi ovog trenutka imamo sastanak Poslaničkog kluba i obrazlaganje budžeta u prisustvu Mirka Cvetkovića, tako da je to razlog zbog čega poslanika DS-a nema u sali ovog trenutka.
To je zarad javnosti i vas, a ne zarad naših kolega. Hvala.
Meni je žao što neki u ovoj  sali  ne shvataju moje divljenje amandmanima, zaista sam hteo za neke amandmane i da glasam, ali pošto vidim da gospođa Vojić predlaže amandmane i sama kaže da ti amandmani nisu divni, pa moje mišljenje negira, prinuđen sam da te amandmane odbijem. Zahvaljujem. Glasaću protiv.
Gospođo predsedavajuća, znam da postoje ljudi koji mogu da uživaju samo u zabavi, ima ljudi koji mogu da uživaju u različitim stvarima, stručnosti, znanju, obrazovanju. Zaista uživam u stručnosti, obrazovanju, u dobrim amandmanima i zaista sam uživao kada je gospođa Donka Banović govorila o incidentima, i tu ništa nije ironično, niti je bilo šta uvredljivo, niti imam nameru da bilo koga vređam ko podnosi amandman.
Postoje ljudi koji mogu da uživaju samo kada je reč o zabavi i da im je sve ovo zabava. Meni ovo nije zabava, meni je ovo vrlo ozbiljan posao i zaista sam uživao i smatram da je ovo dobar amandman. Da su tu moji prijatelji iz DS-a, probao bih da nekog od njih ubedim da takav amandman podržimo.
S druge strane, gospođa Raguš tvrdi da sam je uvredio, zbog toga što kažem da je amandman divan i zanimljiv. Ne znam šta bi bilo da sam rekao da je amandman loš i nestručan, ali, u svakom slučaju, gospođo Raguš, niste me malopre ubedili da treba da glasam za vaš amandman. Možda bih, da su tu vaše kolege poslanici koji bojkotuju zasedanje sednice Skupštine, Nataša Jovanović, Srboljub Živanović, Nikola Žutić, i glasao za te amandmane, ali vi me niste ubedili. Ubedite vaše kolege poslanike koji bojkotuju sednicu Skupštinu već danima da dođu na sednicu Skupštine i možda će me neko od njih ubediti.
Nemojte meni držati predavanja o tome kako se poštuje Skupština; Skupština se poštuje tako što se učestvuje u radu. Gospođu Natašu Jovanović ne vidim da učestvuje u radu, Srboljuba Živanović ne vidim da učestvuje u radu, ne vidim Nikolu Žutića, a koliko znam, nije mu ni izrečena mera opomene. Molim vas da me obavestite, već kada sam se javio za reč, da li su prijavili odsustvo sa sednice Skupštine. Hvala vam.
(Marina Raguš, s mesta: Replika.)
Poštovani gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi građani Srbije, danas raspravljamo o jednom zakonu vrlo važnom za Republiku Srbiju.
Kada raspravljamo o ovom zakonu možda je red da se prisetimo kako su izgledali počeci višestranačkog života i pluralizma u Srbiji. Nekada je u Srbiji bilo jako teško i opasno baviti se politikom, a obnova višestranačkog života i političkog pluralizma u Srbiji takođe je nosila određene rizike.
Veoma sam ponosan i zadovoljan što su ovde u sali i profesor Mićunović, ali i gospođa Pešić, i svi oni ljudi koji su doprineli obnavljanju višestranačkog života.
Međutim, u Srbiji je nekada obnavljanje političkog pluralizma značilo i šansu za začetke političkog egzibicionizma. Setimo se samo, kada zakon nije na adekvatan način uređivao delatnost i delovanje političkih stranaka, ko se sve i na koji način kandidovao na izborima u Srbiji. Da li pamti neko od vas Nikolu Šećeroskog i onu čuvenu rečenicu "ćetke, metle"? Da li pamtite ko je sve i na koji način učestvovao na izborima? Da li su građani Srbije možda zaboravili one stranke koje je formirala bivša Služba državne bezbednosti da bi ugrozila političko delovanje i delovanje političkih stranaka? Da li smo zaista zbog toga sada u situaciji, kada više nema Službe državne bezbednosti, da i one stranke koje je ta služba formirala prestaju da postoje?
Naravno, na tržištu političkih ideja građani, birači najbolje određuju ko će i kako preći cenzus i kako će određena politička ponuda biti prihvaćena. Nužno je da na tržištu političkih ideja, kada se stranke kandiduju svojim političkim programima, birači prepoznaju one koji su najbolji, ali da bi to mogli da urade nekada je potrebno i zakonom urediti ovu delatnost.
Ne mogu a da se ne setim da su neki ljudi u ovoj državi izbore doživljavali kao konkurs za nezaposlene, a stranku kao strateškog partnera. Ne mogu da se ne setim i onih ljudi koji su promenili sijaset stranaka samo da bi učestvovali na izborima, a konstantno osvajali manji broj glasova nego što je neophodno da skupe potpisa da bi se kandidovali.
Ne mogu a da se ne setim, nažalost, ni činjenice da mnogi koji su učestvovali u obnavljanju višestranačkog života danas nisu među nama, ne zato što se ne bave politikom, već zato što su platili strašnu cenu svoje želje za bavljenjem politikom. Setite se da među nama nisu mnogi od onih koji su razvili zastavu Demokratske stranke.
Kao pripadnik "Otpora", veoma sam ponosan na pripadnost narodnom pokretu "Otpor", ali moram da vas podsetim da je četiri hiljade ljudi bilo u zatvoru zbog toga što su se borili da se zakon o delovanju političkih stranaka donese u Srbiji. Naši prijatelji iz Srpskog pokreta obnove su platili strašnu cenu zbog želje da se u Srbiji na jedan uređen način ljudi bave politikom, da se donese zakon o delovanju političkih stranaka. Te žrtve nisu male, zavređuju poštovanje, zavređuju sećanje, zavređuju da se danas kada donosimo ovakav zakon setimo svih stradanja svih onih građana u Srbiji koji su platili strašnu cenu u želji da se bave politikom na jedan organizovan način.
Naravno, u Srbiji postoji mnogo stranaka koje neki navode i vređaju zbog broja članova, pa smo imali situaciju da imamo i "kombi" i "trotinet" stranke, ali svi ljudi koji pređu cenzus i koji uđu u ovo zdanje zavređuju poštovanje i mogućnost da se na tržištu političkih ideja i u parlamentu bore za ostvarivanje svojih ideja jezikom argumenata i činjenica. Dobro je da zakon, pa i Poslovnik o radu, onemogućava one koji hoće da jezik nagomilane bahatosti i primitivizma nametnu jeziku argumenata i činjenica.
Na kraju, moram da podsetim građane da smo danas u prepodnevnoj raspravi imali prilike da čujemo mnogo reči o tome koliko treba ljudi da bi se jedna stranka registrovala, koliko građana treba da potpiše nameru i želju da jednu stranku uvede u politički registar, i da li je to potrebno ili nije potrebno.
Znate, kada hoćete da upravljate kolima u Srbiji ta kola morate da registrujete i morate da obavite lekarski pregled. Kada neko hoće da upravlja državom, za sada je potrebno da registruje stranku, a nadam se da će biti obavezan i lekarski pregled za one koji smatraju da je upravljanje državom neozbiljan posao. Zahvaljujem se.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ali, pre svega, građani Srbije, vrlo često kada neko govori u ovoj sali čujete da je za sve loše što se u ovoj zemlji dešava kriv neko drugi. Zaista, običnom građaninu teško je da razluči da li se zaista neko tamo u Briselu, Bonu, Berlinu, Beču i Parizu budi samo sa jednom jedinom mišlju – šta ću danas da radim onim građanima Srbije. Zatim pođete dolinom Zapadne Morave, a to je po meni najlepši deo Srbije, od prelepog grada Užica, do Čačka i još lepšeg grada Kraljeva, Kruševca i pogledate Zapadnu Moravu i vidite tone i tone otpada kako pluta tom rekom, vidite milione plastičnih flaša i pitate se ko je to bacio, da li neko iz Beča, Berlina, Rima ili Brisela, ili su to bacili ljudi koji žive u ovoj zemlji?
Ja bih veoma voleo kada bih mogao u okviru ove rasprave da kažem kao moj uvaženi kolega Dejan Nikolić iz Sokobanje ili Bojana Stanojević iz Vrnjačke Banje da i ja dolazim iz neke ekološke sredine, iz neke ekološke opštine.
Ja, na sreću, dolazim iz Kruševca, ali nažalost, DS ne vrši vlast u Kruševcu. Gospodine ministre, u gradu Kruševcu bavljenje ekologijom je postao unosan partijski biznis. Bavljenje ekologijom kod nas u Kruševcu je postalo stranačko pitanje. Ekologijom se bavi isključivo jedna stranka, jer ona vrši vlast i prigrabila je sve resurse koji se tiču ekoloških problema u svoje ruke.
Pre mesec dana unutar te stranke, a reč je o SRS, došlo je do ozbiljnog sukoba i taj sukob nisu izazvali predstavnici opozicije, već sami čelnici SRS.
Onda smo mi Kruševljani saznali da se u okviru lokalnog ekološkog plana u gradu Kruševcu nalaze neka novčana sredstva koja su zloupotrebljena, kroz uređenje obale Rasine za izgradnju terena za odbojku na pesku.
Znate, u gradu Aleksandrovcu u vreme "Župske berbe" postoji jedan divan običaj, postoji fontana vina. Mi u Kruševcu imamo česmu sa koje ne teče vino, ali uređenje i održavanje te česme košta nekoliko miliona dinara, kao da na toj česmi građani Kruševca piju šampanjac, a ne običnu vodu.
S druge strane, u Kruševcu postoji jedan ozbiljan problem, zaista govorim kao Kruševljanin u ime ljudi koji žive u centru grada Kruševca, u Obilićevoj ulici, Kosančićevoj, Ace Aleksića, u Topličinoj, na Trgu kosovskih junaka, jer ti ljudi u noćnim satima ne mogu da spavaju zbog prekomerne količine buke koja se emituje u tom gradu.
Smeta mi, zaista, kada neko dođe u parlament u majici sa kratkim rukavima kao da prodaje sladoled na Tašmajdanu, a ne da ovde prodaje maglu, ali to je njegova lična stvar kako će se pojaviti u parlamentu. Međutim, ako su gospođa Gordana Čomić i gospođa Slavica Đukić-Dejanović uspele da uvedu red u ovaj parlament, tako da mi prisustvujemo civilizovanoj raspravi, mislim da može da se uvede red i u gradu Kruševcu tako da ovi lokalni ekološki problemi ne budu stvar koju rešavaju političke stranke, koje kroz mesec i po dana izađu i jedna drugu optužuju ko je kriv zbog te situacije. Treba doneti sistemske zakone i prava je sreća što mi danas donosimo i zakon koji će regulisati nivo buke u gradu Kruševcu, Čačku, Kraljevu i Užicu, ali je bitno da taj zakon bude sprovodiv.
Kao što je kazao kolega Munir Poturak, da više nećete koristiti cigarete, to je dobro, da bi mu se pomoglo zakonodavac je propisao kaznu od pet hiljada dinara i može da ga stimuliše sasvim dobro, kao što gospođa Čomić može da stimuliše sve one koji promaše ponašanje u ovoj sali.
Smatram da bi resorno ministarstvo moglo da povede računa o onim lokalnim sredinama koje nisu u stanju da brinu o svojim građanima na adekvatan način i gde je ekologija postala privatni resurs za bogaćenje ljudi iz jedne političke stranke, a ne problem koji treba rešavati onim sredstvima koja su građani Kruševca kroz budžet opredelili za tu namenu.
Imamo u Kruševcu i drugih problema. Za uređenje cvećare potrošeno je 45.000 evra u dinarskoj protivvrednosti. Za taj novac je mogla svaka ulica da dobije kantu za otpatke, a ne da se uređuje cvećara. Zbog toga je podignut optužni predlog i nalazi se na stolu tužioca.
Nije meni namera da loše govorim o svom gradu Kruševcu, ali moram da iznesem one probleme koji u njemu postoje. Naravno, građani Srbije prepoznaju te probleme.
To se videlo na nedavnim izborima u Kovinu, gde je politička stranka koja je ovako loše rešila te probleme u Kruševcu kažnjena – više je bilo nevažećih listića nego što su osvojili, kao i u Vrnjačkoj Banji, uostalom. Naravno, kao Demokratska stranka, kao stranka koja je odgovorna, kao koalicija ZES, moramo da vodimo računa o kvalitetu zakona koji se donose, ali kroz institucije sistema moramo voditi računa i o sprovodljivosti tog zakona. Kako se zakon sprovodi je jednako važno, kao što je važno kako se zakon donosi.
Za kraj hoću da vam pročitam nešto iz današnjeg časopisa „Danas“, prilog čitateljke Violete Ž. o tome kako deca u Pančevu broje kada se igraju žmurke – metan, etan, propan, butan, pentan, heksan, heptan, oktan, nonan, dekan.
Duboko sam uveren da će posle ovih zakona i u Srbiji deca brojati – jedan, dva, tri, četiri, pet, da će zakonodavac brojati deset, dvadeset, trideset, 500.000 dinara kazne, i duboko sam ubeđen da zemlja koja je u stanju da pobedi đubre tek onda može računati da će demokratija procvetati. Samo ruže cvetaju, uz đubre demokratija ne cveta. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo predsednice, uvaženi gospodine ministre, sa neskrivenim zadovoljstvom i ponosom učestvujem u ovoj raspravi o državnim simbolima Republike Srbije. Zaista sam srećan i ponosan što mogu da glasam za ovaj grb, za ovu zastavu i za ovu himnu, koji predstavljaju simbole suvereniteta naše države.
Danas smo u ovoj raspravi imali prilike da čujemo razna heraldička tumačenja, pozivanje na istorijsko nasleđe, čak je i otvorena podela na monarhiste i republikance. Verovatno mi danas ne bismo bili tu gde jesmo kada oko svakog važnog pitanja ne bismo našli povod za podelu i ovakvu raspravu. Mnogo je država u svetu koje danas nisu monarhije, a imaju krunu, i Crna Gora, i Rusija, i Bugarska, i Gruzija, pa evo i Srbija, i Mađarska.
Naravno, mogu sada da govorim o heraldičkom značenju ovog grba, o simbolima, o istorijskom nasleđu. Mogu da govorim da je svako polje ovog grba natopljeno krvlju srpskih patriota, mogu da se pozivam na srpsku prošlost, na istoriju, da govorim da li je ovo nemanjićki orao ili nije, pa da podsećam kako izgleda nemanjićki orao u Bogorodici Ljeviškoj, kako izgleda na prstenu carice Teodore, majke cara Dušana, ali mislim da je mnogo važnije da vas podsećam koliko je miliona ljudi poginulo, znanih i neznanih, zbog ovog grba i ove zastave, da se zapitamo kakvo vreme i sudbina čekaju u budućnosti ovaj grb i ovu zastavu. Naravno da mi pamtimo i poštujemo našu prošlost, ali mi stvaramo budućnost.
Tačno je da je hiljade i milioni ljudi poginulo zbog ovog grba, znanih i neznanih heroja i mi se klanjamo.
Hajde da napravimo društvo i državu gde se više zbog ovog grba neće ginuti, gde se više pobede neće osvajati na juriš, nego će se pobede osvajati umećem, znanjem, pameću, inteligencijom. Hajte svi zajedno da doprinesemo jednoj dostojanstvenoj raspravi pred ovim grbom. Jer jučerašnju raspravu, to moram da kažem vama koji ste ostali iz SRS, posmatrali su i neki ljudi koji ne žive u ovoj zemlji, koji su strane diplomate. Njima je zapanjujuće da neko skandira, viče i negoduje zbog usvajanja ovih simbola.
Kada govorimo o ovim simbolima, malopre su se otvorila dva vrlo važna pitanja, gospodin Vlatko Ratković je kazao kada će doći dan da se na jarbolu pred zgradom Evropskog parlamenta, EU u Briselu zavijoriti ova zastava. I zaista će to biti veliki dan za Srbiju kada se ta zastava, ova zastava, ovaj grb i ova himna budu čuli, kada Srbija bude postala članica EU. Neki su kazali – pa, neće vas tamo. Nisu hteli ni ''Crvenu zvezdu'' 1991. godine u Ligi šampiona, svi su hteli da je isteraju, pa je, ona pobedila i bila prva. Ajmo da se ugledamo na najbolje predstavnike našeg naroda, našeg društva i da mi budemo jednom prvi. Za to je, naravno, potrebna sloge.
Naravno da je potrebno i pitati kada će se ova himna čuti u Prištini, i pred Pećkom patrijaršijom i pred Dečanima. I dobro je da to pitanje postave oni koji su bili energični protivnici ovog grba i ove himne kada su bili na vlasti. Naravno da to pitanje treba da postave i oni koji su odgovorni zbog toga što se ne čuje ova himna, a ovaj grb i zastave ne vijore danas u Prištini. Ali, nemojmo da se podsećamo šta je, ko, koliko doprineo tome. Ajmo svi zajedno da se udružimo da napravimo taj odlučujući korak, a ima još mnogo, koji će dovesti do toga da Srbija konačno prepozna onu politiku koja vodi ka tome da se ova zastava, ovaj grb i ova himna poštuju i uvažavaju u svetu, baš onako kako se to čulo 1912, 1914, 1918. godine.
Ajmo da opet zajedno svi pronađemo naše mesto pred svim postrojenim zastavama evropskih država koje su članice Evropskog parlamenta. Tada možemo kazati, kao što je izgovoreno 1918. godine, pa i 1936. godine – zaista, ponovo je vaskrsnula slava zemlje Srbije, kada budemo postali članica EU. Hvala. (Aplauz.)
Neću, zaista, gospodine Nikoliću, da vam repliciram na način koji će dalje otvoriti bilo kakvu polemiku u ovoj sali. Razumem vaš hendikep, jer niste pobedili Borisa Tadića na predsedničkim izborima, i naravno da niste dobro ni čuli poruke koje je on tada poslao biračima, jer smo u to vreme mi imali kampanju za predsednika Srbije.
(Tomislav Nikolić, s mesta: Nisam govorio o Borisu Tadiću.)
Jeste, kazali ste da mi govorimo da se odričemo Kosova. Boris Tadić je u svojoj predsedničkoj kampanji, a i DS jasno kazala da se mi nikada nećemo odreći ni Kosova, niti puta u EU. I mi tu politiku sprovodimo, jasno, i ta politika je prepoznatljiva biračima i građanima ove zemlje.
Izvinjavam se ako je bilo ko uvređen u ovoj sali mojim prethodnim izlaganjem, posebno vi, jer niste bili veći deo rasprave kada su drugi govorili, jer sam imao priliku da im kroz svoju diskusiju ukažem na određene propuste u njihovim govorima. Nije mi zaista namera da otvaram polemiku. Važna je tema, važni su simboli koje moramo doneti i mislim da je potrebno da iskažemo jedinstvo makar povodom ovih simbola. Hvala.
Gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, uvažena koleginice i gospođice Raguš, pažljivo sam pratio vaše izlaganje i moram da vas podsetim na nešto što smo kazali. Nisam toliko dokon da čitam blogove engleskog ambasadora, nisam toliko prisan sa njim da se dopisujem sa njim, ali mi je drago da čitate govore gospodina Tadića i dr Zorana Đinđića, jer vidite da možete da kroz te govore shvatite, prilično kasno, kako se treba ponašati kada ste na vlasti i kako treba braniti interese Srbije kada ste na vlasti.
Žao mi je kada ste citirali sabrana dela Vojislava Šešelja, što ne citirate i neke govore o državnim simbolima, recimo, pledoaje za demokratski ustav koji je on napisao, ne drugo izdanje, nego prvo izdanje u kome on za himnu predlaže "Hej Sloveni". Takođe, žao mi je što ne citirate i neke njegove rečenice, kada govorite o KiM, recimo, rečenicu iz 1999. godine, maja meseca – ako jedna NATO čizma kroči na Kosovo, ja ću se doživotno povući iz politike. Na Kosovo je ušlo 10 hiljada pari čizama.
Želim mu da se u Hagu odbrani, želim mu svu sreću, želim mu da se vrati ovde, pa da se opredeli da li će da ide kod Tome Nikolića ili kod vas, ali želim mu i da mene tamo u Hagu ne brani, da ne brani moju majku.
Ja sam Srbin. Moja majka je Srpkinja. Kada god je branio interese Srbije, Srbija je stradala. Sam ću da se branim radije, nego da me on brani, a njemu želim svaku sreću i dobro zdravlje. Želim mu da se vrati ovde, da sedi među vama, da zastupa interese SRS na način na koji mislite da je najbolji za vas i za njega, ali zaista želim da Srbiju više nikada ne brani. Hvala. (Aplauz.)
Poštovana gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, građani Srbije, pozivam sve poslanike u ovoj sali da pristupimo raspravi po dnevnom redu, jer mi na dnevnom redu imamo sastav ovih parlamentarnih delegacija i ne vidim nikakvu potrebu da o sastavu tih delegacija govorimo raspravljajući kroz povredu Poslovnika.
Istovremeno moram da reklamiram povredu Poslovnika čl. 103. i 104, jer ovde se grubo vređa DS, prof. Mićunović i gospođa Nada Kolundžija. Postoji u psihologiji ljudi jedna interesantna činjenica, da čovek može da razume drugog čoveka samo do nivoa svoje inteligencije. To isto važi i za prirodne fenomene i prirodne procese.
Razumem da je nekima teško da razumeju prof. Mićunovića i gospođu Nadu Kolundžiju i da pokušavaju na takav način da optuže DS, da DS vrši opstrukciju parlamentarnog rada.
Ali ako nas ne razumete, mislim da razumete gospođicu Marinu Raguš. Ona je jutros jasno i nedvosmisleno kazala da smo mi svedoci opstrukcije parlamentarnog rada, jer vi ne želite da predstavnici SNS budu u ovim delegacijama. Ne želim da čitam šta vam je kazala gospođa Marina Raguš. Mogu to da uradim, ali mislim da ne treba trošiti vremena.
(Gordana Pop-Lazić, sa mesta: Hajde.)
Nema potrebe, gospođo Pop-Lazić. Kome oči nisu pomogle, neće ni trepavice. Mislim da je vreme da se pristupi raspravi po dnevnom redu i da zaista sednemo ovde i raspravimo ko će činiti parlamentarne delegacije, uvažavajući činjenicu da su svim poslanicima u ovoj sali mandati verifikovani. Hvala. (Aplauz.)