Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ja ću pokušati, koliko god to bilo teško i konačno nepopularno, da usmerim ovu našu raspravu u jedinom, po mom mišljenju, pametnom pravcu. Naime, da usmerim ka zakonskim okvirima. Mi danas treba da izglasamo podršku jednom zakonu. Ako smo toliko puno vremena, mesec i po dana, potrošili u raspravama o zakonima koji su najčešće bili samo prostor usaglašavanja sa tom reformom fiskalne politike, ne vidim zašto nemamo sada spremnosti da veoma pažljivo, a u skladu sa zakonom i obavezama da zakon poštujemo, razgovaramo o načinu na koji su trošena sredstva u društvu. Bez optuživanja. Ovo nije mesto za optužnice.
Ja ću vas podsetiti da i nas obavezuje Zakon o javnim prihodima i javnim rashodima i mi smo dužni da, primenjujući taj zakon, damo prolaznost završnom računu za budžet 2000. godine ili ne damo. Veoma je obiman ovaj zakon. Neko će reći 32 milijarde, a neko će reći 55, ali reč je o milijardama, reč je o brojnim ministarstvima, reč je o velikim sredstvima. Onaj ko glasa i ko govori, a da pri tom ne želi da čuje činjenicu, da se upozna sa činjenicama, pravi veliku grešku.
Dakle, ako možemo da optužnice, samoptuživanje ili prepoznavanje o nekim kritikama ostavimo za neku drugu priliku, a ovde samo da primenimo zakon, da svako onaj ko kaže da završni račun u ovakvom obliku treba da prođe, može sutra da odgovara na nekoj novoj skupštinskoj sednici ili novom susretu sa građanima: jeste, glasao sam, ali nisam pitao šta su to sredstva sa posebnog računa, nisam znao, nisam dobio informaciju.
Takođe mislim da je ovaj izveštaj, koji smo mi danas dobili, nešto o čemu mi treba da glasamo. Ovo je pomoćni materijal. Ovo je, ako hoćemo da budemo onako pežorativni, rodoslov. U skupštinama se mahalo rodoslovima, papirima, pokazivalo da li je neko Hrvat, Musliman, da li je Srbin, crtale su se granice.
Ovo je zvanični dokument Vlade Republike Srbije, koju je Vlada najavila kada smo otvorili redovno zasedanje ovog parlamenta u martu mesecu. Mi možemo tome da priđemo sa elementarnim uvažavanjem ovih činjenica. Ništa više i ništa manje od toga. Da shvatamo da donosimo jedan veoma ozbiljan zakon. Kako se budemo danas ponašali prema ovom zakonu, ponašaćemo se, garantujem vam, i ubuduće. Ako smo pre 10 godina pogrešili kao društvo, ako nisu povukli prave političke poteze, danas to ne smemo da uradimo. Novih 10 godina, ovakvih kao što su bile prethodne, neće društvo preživeti.
Dakle, veoma pažljivo, veoma brižljivo, u siromašnoj državi, razgovarajmo o načinu na koji su se trošila sredstva i kao Skupština konstatujmo, da li su se ta sredstva potrošila u skladu sa predloženim zakonom ili ne. Ako nisu, zakon ne zaslužuje našu podršku. Neka nam Vlada kaže gde su sredstva. Mi ne smemo da stanemo iza nečega što je samo po sebi nekompletno, čak iako smo tokom prethodnih nekoliko godina stajali.
Imam ovde zakon iz 1999. godine, Zakon o završnom računu za 1999. godinu. Veoma kratko je trajala rasprava. Nemojte da citiram izveštaje sa te sednice, da vam kažem koliko je dugo poslanik u Skupštini razmišljao o načinu na koji su se trošila sredstva. Ovo nije pitanje vlasti i opozicije, ovo je pitanje odnosa političara prema društvu, poslanika prema izvršnoj vlasti. Svako mora da položi račun za ono što je radio, jer konačno uvažimo onu narodnu izreku - čist račun duga ljubav.