ŠESTO VANREDNO ZASEDANjE, 30.05.2001.

1. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ŠESTO VANREDNO ZASEDANjE

1. dan rada

30.05.2001

Sednicu je otvorio: Dragan Maršićanin

Sednica je trajala od 10:10 do 19:30

OBRAĆANJA

Radojko Petrić

Poštovano predsedništvo, poštovani poslanici, poštovani predsedniče Vlade, Ustavni okvir za privremenu samoupravu na Kosovu i Metohiji, koji je 15. maja ove godine proglasio specijalni predstavnik Generalnog sekretara UN za Kosovo i Metohiju, ima dalekosežne posledice za srpsko i drugo nealbansko stanovništvo, kao i za Srbiju i SRJ.
Tim ustavnim okvirom skoro 100% su ispunjeni zahtevi albanskog stanovništva, a odbačeni svi zahtevi srpske strane, koji su bili definisani u oko 30 amandmana. Ustavnim okvirom prekidaju se sve veze pravnog sistema Kosova i Metohije sa Srbijom i SRJ. U stvari, u tom dokumentu nigde se ne pominju ni Srbija, ni Jugoslavija.
Ustavni okvir, nezavisno od Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN, sadrži sve elemente državnosti za Kosovo i Metohiju, što znači dalji korak za potpuno izdvajanje iz Srbije i SRJ.
Od današnje vanredne sednice Narodne skupštine Republike Srbije očekujem da jedinstveno pokaže interes da Kosovo i Metohija ostanu u Srbiji i da se proterani Srbi i ostali pripadnici nealbanskog stanovništva vrate u svoje domove.
Mislim da nije primerno, istinito, ni produktivno za stanje na Kosmetu ukazivati da je glavni krivac vlast u prethodnoj deceniji. Nije glavni krivac ni vlast SPS-a, ni donedavni predsednik SRJ, Slobodan Milošević.
U cilju podsećanja na neke istorijske činjenice, pokušaću da ukažem na neke od njih, koje su rezultirale najvećim delom sadašnjim stanjem na Kosovu i Metohiji.
Temelje za stvaranje velike Albanije postavili su albanski prvaci na zasedanju tzv. Prizrenske lige još 1937. godine. Kada je 29. novembra 1943. godine, na Drugom zasedanju AVNOJ-a, ozakonjena jugoslovenska Federacija odlukom o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu, pojedini rukovodioci šiptarske narodnosti sa Kosova i Metohije nisu se složili sa odlukom u Jajcu. Požurili su da na konferenciji u selu Bujanu, u Đakovačkoj Malesiji, to je tzv. Bujanska konferencija, održanoj 31. decembra 1943. godine do 2. januara 1944. godine, donesu rezoluciju o samoopredeljenju i priključenju Albaniji.
Poznato je da su na toj konferenciji učestvovali pojedinci, koji su posle decenijama bili tu, kao rukovodioci, ne samo na Kosovu i Metohiji, već i u Srbiji i Jugoslaviji. Status Kosmeta konačno je rešen na zasedanju Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora Kosmeta od 8. do 10. jula 1945. godine. Tada je doneta odluka da se Pokrajina, sa statusom autonomije, priključi Srbiji u Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji.
Kada su se krajem 1944. godine preko Kosmeta počele povlačiti grupe nemačkih armija iz Grčke i Albanije, dolazi do masovne pobune za pripajanje Albaniji. Nisu to bili samo balisti, već je to poprimilo mnogo širi karakter. Koliko je trebalo snaga narodnooslobodilačke vojske da se samo pobuna oko Drenice uguši i sa koliko života je plaćeno to slamanje kontrarevolucije?
Oprostite mi, ovde želim da napravim jednu malu digresiju. Pretprošle subote, tj. 19. maja, prisustvovao sam u Prijepolju sahrani kapetana I klase Veliše Kijanovića. Pokojni Veliša Kijanović poginuo je 17. maja na brdu Sveti Ilija kod Vranja. Velišin pradeda bio je učesnik balkanskih i Prvog svetskog rata, a deda učesnik Drugog svetskog rata od 1941. godine.
Taj mladi oficir, Veliša, dva puta je vanredno unapređivan i uskoro je trebao da postane major Vojske Jugoslavije. Omiljen je bio u svom kraju i ne čudi zbog toga, a posebno zbog žrtvovanja za odbranu otadžbine, što je više hiljada građana odalo poštu i prisustvovalo sahrani. Pokojni Veliša potiče iz nevelikog sela Kamena Gora kod Prijepolja. Iz te Kamene Gore, novembra meseca 1944. godine, poslato je 18 boraca na Kosovo i Metohiju, da pomognu slamanju kontrarevolucije. Od tih 18 boraca, četvorica su na Kosmetu izgubili svoje živote.
Vraćam se ponovo određenim istorijskim činjenicama, koje su vodile ovom stanju koje se sada zbiva na Kosovu i Metohiji. MUP Demokratske Federativne Jugoslavije, 6. marta 1945. godine, donosi privremenu zabranu povratka kolonista na Kosovo i Metohiju. To su oni kolonisti koji su početkom rata 1941. godine proterani sa Kosmeta.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Gospodine Petriću, pa mi ćemo tako daleko istinu do stare Sparte da doguramo, dajte da vidimo šta je sa ustavnim okvirima i šta možemo sada učiniti, molim vas.

Radojko Petrić

Poštovani predsedniče, uklopiću se u ovo vreme od 10 minuta, želim da ukažem na činjenicu da se često zloupotrebljava da je samo za prethodnih 10 godina vlast kriva što nam se ovo desilo,  podsećam one koji znaju ili kolege koje nisu upoznate, da se informišu, da su to okolnosti, a moj će apel biti, svakako, da tražimo zajedničko rešenje, da se vrate iseljeni stanovnici na Kosovo i da se sačuva ovo područje u sastavu Srbije i Jugoslavije.
Znači, radilo se o kolonistima koji su se posle Prvog svetskog rata, i to uglavnom od 1922. do 1929. godine, naselili na Kosmet. Kolonistima nije dodeljivana zemlja od privatnika, to je bilo državno zemljište, šume, šikare, utrine.
Dakle, podeljeno je zemljište, oduzeto je od veleposednika i neke manje parcele od pobednika čak. To zemljište deljeno je albanskoj sirotinji. Naseljnici su dolazili uglavnom iz siromašnih područja Crne Gore, Bosne, Like, Banije, Dalmatinskog zagorja, Kopaonika, Toplice. Oni su polse mukotrpnog rada na tim krčevinama i utrinama podigli svoja domaćinstva. Početkom rata bili su odmah proterani, kuće su uglavnom spaljene, a stoku i privredni inventar prisvojili su Albanci. U te kuće uselili su se bilo komšije, bilo Albanci iz Albanije. Odmah po završetku rata, tim nesrećnicima i beskućnicima bio je zabranjen povratak na svoja imanja, a glavnu ulogu u tome odigarao je oblasni komitet KP Kosmeta. Zna se ko je u njemu imao glavnu ulogu.
Bilo je i tada odgovornih ljudi koji su shvatili kakve sve to dalekosežne posledice nosi i pokušali da utiču da se dozvoli povratak tih iseljenika na svoja imanja. Jedna od tih svetlih ličnosti je Sreten Vukosavljević, tadašnji član prve Vlade Demokratske Fedrativne Jugoslavije i ministar za agrarnu reformu i kolonizaciju. Sreten Vukosavljević je kao sociolog, u stvari naš osnivač sociologije i univerzitetski profesor, znao dobro za tu problematiku. Taj Prijepoljac je posle devetnaeste godine skoro 10 godina bio poverenik, odnosno glavni poverenik za agrarnu reformu i kolonizaciju za Makedoniju, Kosovo i Metohiju i još neka područja. Bilo mu je dobro poznato stanje i kosovskometohijsko pitanje, za to se on energično zalagao za masovni povratak Srba i Crnogoraca koji su 1941. godine bili proterani sa Kosmeta. Na žalost, ni on kao ministar, ni njegovo Savezno ministarstvo za kolonizaciju, nisu bili nadležni da to reše. Nekim čudnim stavovima tadašnje Savezne vlade bilo je preneto u nadležnost Agrarnog saveta, a na čijem čelu je bio Moša Pijade. Kada je na sednici Agrarnog saveta u jesen 1945. godine Moša Pijade tražio da se za desetak hiljada porodica sa Kosmeta obezbedi preseljenje u Vojvodinu...

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Manite nas Moše Pijade, molim vas. Imate još minut, greškom vam ponavljam vreme, imate minut, molim vas privedite kraju.

Radojko Petrić

Sreten Vukosavljević je zavapio, citiram - ne Mošo, pobogu brate, ne tako. Ništa nije pomoglo i izvršena je revizija predratne agrarne reforme. Prema nekim procenama, tim merama oko 100 hiljada Srba i Crnogoraca otišlo je sa Kosmeta u to vreme. Pod raznim pritiscima od tog perioda, pa do NATO agresije, smatra se da se i dalje oko 200 hiljada Srba i Crnogoraca iselilo sa Kosmeta. Prisetili smo se demonstracija novembra meseca 1968. godine i to u dane kada je u Albaniji nacionalni praznik. Bio je tada i Tito živ, a separatisti se nisu ustručavali da iskažu svoja raspoloženja. Zar nam nisu sveža sećanja i događanja iz 1981. godine. Od 1989. godine pa do danas svedoci smo aktivnosti albanskih separatista i terorista.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Vreme.

Radojko Petrić

Proces, privodim kraju, nepravde traje ne poslednjih decenija, nego stotine godina. Nisam  pominjao ovde ni seobu pod Arsenijem Čarnojevićem, ni naseljavanja Albanaca iza Prokletija. Nakon ovog podsećanja na pojedine istorijske okolnosti, smatram da je potrebno da se manemo vraćanja samo unazad 10 godina i da se međusobno ne optužujemo. Neophodno je da se odlučuje i traže načini za jačanje Srbije i Jugoslavije na Kosovu i Metohiji, a to nam omogućuje Rezolucija 1244 UN. Potrebno je da ova skupština i Vlada Republike Srbije, Skupština SRJ i Savezna vlada, zajedno sa svetom, učinimo što je moguće da se spreči potpuno etničko čišćenje Kosova i Metohije od Srba i drugog nealbanskog stanovništva. Da se taj deo naše zemlje ne prisajedini "velikoj Albaniji". Ubeđen sam, da nezavisno od stranačke pripadnosti, svi ocenjujemo da nam je ovo jedno od najvažnijih nacinalnih pitanja i da treba sve da učinimo što je u našoj moći da sačuvamo Kosovo i Metohiju u sastavu Srbije i SRJ.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Žarko Obradović, a posle njega narodni poslanik Slobodan Tomović.
...
Socijalistička partija Srbije

Žarko Obradović

Poštovani gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, kolege poslanici, poštovani predsedniče Vlade, dozvolite mi da pvodom Ustavnog okvira za privremenu samoupravu na Kosovu i Metohiji, koji je proglasio specijalni predstavnik Generalnog sekratara UN i povodom Predloga zaključka koj je podnela Vlada Republike Srbije po ovom pitanju i najavljenim izborima na Kosovu i Metohiji, vašu pažnju zadržim na nekoliko važnih pitanja. Ustavni okvir za privremnu samoupravu na Kosovu i Metohoji ne treba prihvatiti, jer ne obzebeđuje ravnopravnost srpske i drugih nacionalnih i etničkih zajednica na Kosovu i Metohiji sa albanskom nacionalnom zajednicom, kao i zbog toga što je direktno uperen protiv teritorijalnog integriteta i suvereniteta SRJ.
Napominjano je da je Kosovo i Metohija deo Republike Srbije i deo SRJ i formiranje institucija, kao što su skupština Kosova, vlada Kosova, predsednik Kosova, sudovi i ostali organi i njihove nadležnosti, znači u stvari negaciju ustavnopravnog sistema SRJ i Republike Srbije na Kosovu i Metohiji. Ustavni okvir kroz strukturu i način rada privremenih institucija, skupštine, predsedništva skupštine i vlade, negira princip jednakosti i ravnopravnosti nacionalnih i etničkih zajednica na Kosovu i Metohiji, jer favorizuje princip majorizacije i ne utvrđuje obavezu donošenja odluka konsenzusom.
Ustavni okvir, po meni, predstavlja u stvari predzadnji čin jedne politike koja se vodi od strane jednog broja zapadnih zemalja okupljenih u NATO paktu, politike prema Srbiji i SRJ, koja traje već duži niz godina i koja ima za cilj teritorijalno prekrajanje, a možda i nestanak SRJ, ali svakako izdvajanje Kosova i Metohije iz sastava Srbije i Jugoslavije, pravno i faktički. Poslednji čin te politike svakako treba da bude priznanje nezavisnosti Kosova i Metohije, koje treba da usledi posle održavanja izbora i konstituisanja institucija vlasti, a čime se ispunjava i treći uslov državnog suvereniteta, pored stanovništva i teritorija. Već više godina, pozivajući se na potrebu zaštite prava pripadnika albanske manjinske zajednice u Srbiji, kao i navodno vraćanje stepena autonomije utvređene ustavom bivše SFRJ iz 1974. godine, tzv. međunarodna zajednica, tj. vodeće zemlje zapada, ultimativno nude SRJ nova i nova rešenja. U suštini, za našu zemlju sve gora i gora, a koja vode stvaranju posebne države Kosova i Metohije unatar Srbije. Ponašanje vodećih držva Zapada prema našoj zemlji je nekorektno, licemerno, pa i zlonamerno. Sve vreme unatrag nekoliko godina, ali sada pod različitim objašnjenjima postojanja nedemokratskog režima u Srbiji i SRJ, navodnog sprečavanja nasilja nad pripadnicima albanske manjine, sprečavanju humanitarne katastrofe, uspostavljanju značajne samouprave na Kosovu, zapadne zemlje u stvari predlažu rešenja i preduzimaju različite mere, a koje su uperene protiv naše zemlje.
Među tim merama, svakako, po svom čudovišnom karakteru se izdvaja bombardovanje NATO snaga, koje je trajalo 78 dana, a prouzrokovalo je velike ljudsske i materijalne žrtve. Političke promene koje su usledile u našoj zemlji na saveznom i republičkom nivou i dolazak tzv. demokratskih snaga, nisu uticale na promenu odnosa određenih zemalja prema pitanju sudbine Kosova i Metohije. Naprotiv, mišljenja sam da su zapadne zemlje po ovom pitanju postale još radikalnije. Ovu svoju tvrdnju potkrepiću sa nekoliko činjenica. Dokument iz Rambujea iz februara 1999. godine je na više mesta sadržao odredbe koje su govorile o Srbiji i SRJ i obezbeđenju interesa svake nacionalne zajednice na Kosovu i Metohiji. Primera radi, u poglavlju jedan tog sporazuma, u članu 3. se ističe da SRJ ima ovlašćenja na Kosovu i Metohiji u sledećim oblastima: teritorijalni integritet, održavanje zajedničkog tržišta u okviru SRJ, a što će se vršiti na način koji neće deskriditovati i deskriminisati Kosovo, monetarna politika, odbrana, spoljna politika, carinske usluge, savezni porezi, savezni izvori i druge oblasti precizirane sporazumom. Istine radi, treba pomenuti da taj sporazum za nas nije bio prihvatljiv iz razloga što je uključio dodatne obaveze i odredbe koje su podrazumevale referendum albanske manjinske zajednice posle tri godine i jednu praktičnu okupaciju cele teritorije SRJ sa NATO trupama.
Pomenuta i brojna druga rešenja koja govore o sadržaju samouprave na Kosovu, ali unutar Srbije i SRJ su nestala u ustavnom okviru koji je sačinio specijalni predstavnik Generalnog sekretara. Očigledno da je gospodin Hekerup izvršio odabir određenih rešenja prema svom shvatanju sadržaja autonomije. Značajno je naglasiti da se i posle bombardovanja naše zemlje i dolaska civilne i vojne misije UNMIK-a i KFOR-a na Kosovo i Metohiju nastavlja politika ignorisanja naše zemlje i direktne pomoći albanskoj manjinskoj zajednici.
Rezolucija Saveta bezbednosti UN 1244 se ne poštuje, njene se odredbe ili krše ili se ne primenjuju. Postoji za to više konkretnih dokaza, od činjenice da se donose uredbe koje praktično znače negiranje suvereniteta Srbije i SRJ, zatim na Kosovu i Metohiji nema mira, bezbednosti, tolerancije, potpune slobode kretanja za sve građane. Tu činjenicu su potvrdila i odgovarajuća tela OEBS-a koja su istraživala pitanje položaja etničkih manjina na Kosovu i Metohiji i konstatovala da postoji apsolutno pogoršanje bezbednosne situacije i kršenje manjinskih prava.
Ni UNMIK, ni KFOR, nisu sprečili jednu kampanju koju je vodila Oslobodilačka vojska Kosova protiv svih drugih etničkih zajednica, a to je dovelo do proterivanja nekoliko stotina hiljada ljudi. UNMIK i KFOR nisu učinili ništa da proteraju one Albance koji su tu nelegalno ušli. Za vreme njihovog mandata oteto je preko 1.300 Srba. Da ne pominjem broj spaljenih i uništenih kuća i drugih stambenih objekata. Kosovo se pretvorilo u jedan centar šverca, trgovine oružja i ratišta na Balkanu. Međunarodni predstavnici nisu omogućili povratak jednom broju jugoslovenskog i srpskog osoblja, kako je to bilo zapisano u Rezoluciji 1244. Nije potpisan ni sporazum sa SRJ o statusu UNMIK-a i KFOR-a na Kosovu. Uprkos svemu ovome, dakle totalnom fijasku Misije UNMIK-a i KFOR-a, bar prema onome što je bila njihova obaveza na osnovu Rezolucije, specijalni savetnik ne samo da donosi ovaj okvir, već i zakazuje pokrajinske izbore za 17. novembar.
Cilj je jasan, posle stvaranja etnički čistog prostora treba organizovati tzv. izbore. Praktično, jednonacionalne. Legalizovati postojeće stanje, a zatim, pozivajući se na izbornu volju građana, proglasiti nezavisnu državu.
Zbog svega toga smatram da reagovanje države i na saveznom i na republičkom nivou mora biti jasnije, energičnije, kako u pogledu osude onoga što čini UNMIK i KFOR, tako i u pogledu strateških namera države i načina zaštite državne teritorije i obezbeđenja ravnopravnosti svih etničkih i nacionalnih zajednica na Kosovu i Metohiji.
Smatram da nisu realna očekivanja autora informacije koju smo dobili u materijalu za današnju sednicu, da će specijalni savetnik Generalnog sekretara koristiti svoja ovlašćenja da bi obezbedio zaštitu prava zajednice i njihovih članova. Naprotiv. Praktično smo videli da je 95% amandmana koje su dali predstavnici srpske strane odbijeno. O načinu rada govori i sama činjenica da se predstavnici etničkih zajednica među sobom nisu ni sastajali, niti imali mogućnost komunikacije, već je sve odvijano preko specijalnog savetnika. Samim tim, on je praktično odbio da priča o sadržaju svih tih amandmana, na štetu Srbije i Jugoslavije.
Koleginice i kolege poslanici, rešenje postojeće situacije može se naći na sledećim osnovama: striktnim i doslednim poštovanjem Rezolucije 1244, a posebno obaveza koje je preuzela međunarodna zajednica, obezbeđenjem javnog reda i mira, bezbednosti, osiguranjem povratka izbeglica i raseljenih lica i vladavinom prava; Savet bezbednosti bi na naše traženje trebalo da oceni rad UNMIK-a i KFOR-a; sve to dovesti u sklad sa Rezolucijom 1244; znatnu autonomiju Kosova i Metohije u okviru SRJ, predviđenom Rezolucijom 1244, moguće je obezbediti primenom dostignutih standarda manjinske politike u svetu i specijalni predstavnik Generalnog sekretara treba na tom tragu da izmeni dokument. Naravno, ukoliko želi pravedno rešenje.
Savezna vlada treba da pokrene inicijativu za zaključenje jednog regionalnog sporazuma, koji bi utvrdio obaveze država Balkana u poštovanju teritorijalnog integriteta, ali i u pogledu sadržaja prava kojima se obezbeđuje ravnopravnost pripadnika manjina sa većinskim stanovništvom. Mislim da treba zahtevati ograničenje vremenskog trajanja Misije Ujedinjenih nacija za Kosovo i Metohiju i preuzimanju obaveza naših državnih organa. Republička i Savezna vlada treba jasno da kažu da neispunjenje odredaba Rezolucije 1244 znači da ne postoje normalni uslovi za održavanje tih pokrajinskih izbora i da se neće priznati njihovi rezultati.
Iz svih ovih razloga, predlažem da se ponuđeni zaključci revidiraju od strane Radne grupe Narodne skupštine i da se na jasniji i energičniji način izrazi odnos ovog parlamenta ne samo prema dokumentu, već i prema ostalim pitanjima vezanim za Kosovo i Metohiju, na način na koji je to predložila poslanička grupa SPS-a. Hvala vam.

Rodoljub Šabić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Slobodan Tomović, posle njega narodni poslanik Dragan Pavlović.