DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 03.12.2001.

16. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

16. dan rada

03.12.2001

Sednicu je otvorio: Dragan Maršićanin

Sednica je trajala od 10:35 do 17:45

OBRAĆANJA

Miomir Ilić

Dame i gospodo narodni poslanici, predloženim zakonom o radu obezbediće se, po mišljenju predlagača, bolji uslovi za veće zapošljavanje, suzbijanje rada na crno, obezbeđivanje međunarodno priznatih prava zaposlenih, kao i uslovi za dijalog socijalnih partnera. Obrađivači Predloga zakona konsultovali su, kao što stoji u obrazloženju predstavnika Vlade, Vladu Nemačke, Svetsku banku, Međunarodnu organizaciju rada.
Zakon je pravljen za tržišnu privredu; sve gore navedeno bilo bi u redu da Srbija ima razvijenu privredu i stabilno tržište, kako je to, recimo, u Nemačkoj. Zaboravlja se činjenica da smo u protekloj deceniji imali ekonomsku blokadu, građanski rat na prostorima bivše Jugoslavije, raspad Jugoslavije, razbijanje utvrđenog tržišta i tržišnog prostora. Veliki industrijski poljoprivredni kapaciteti ostali su bez tržišta, a samim tim došlo je i do povećanja broja nezaposlenih lica. Dok je naš veliki evropski prijatelj i donator Nemačka u protekloj deceniji ujedinila svoju rascepanu zemlju i proširila tržište unutar zemlje, taj isti prijatelj je, uz pomoć drugih evropskih zemalja i SAD-a, uspeo da razbije Jugoslaviju da stvori banana države sa kojima će moći da radi šta želi.
Jedna od takvih želja je njihov doprinos da se donese ovakav zakon koji u našim uslovima ne može biti primenljiv i reformski iz sledećih razloga. Pod jedan, tržište. Tržište ne postoji. Pre donošenja novog zakona o radu potrebno je nizom drugih zakona pospešiti i obnoviti rad privrede, izvršiti sanaciju privrednih kapaciteta koji su posle NATO agresije uništeni, a isti mogu u novostvorenim uslovima uspešno poslovati, zatim, izvršiti potpunu vlasničku transformaciju društvenih i javnih preduzeća.
Pod dva, smanjenje nezaposlenosti - bez pokretanja industrijske i poljoprivredne proizvodnje, veće investicione izgradnje, nema povećanja zaposlenosti. Od donatorstva se ne živi. To su prazne priče i priče za malu decu. Ne radi 700.000 ljudi, a ostatak od 750.000 radi na granici ekonomičnosti.
Pod tri, ukidanje crnog tržišta radne snage. SPS bi pozdravio ovakvo zakonsko rešenje, ako ona ima osnovu. To je u ovom trenutku nemoguće. Sam naš sufler - Nemačka nije to mogla da sprovede u sopstvenoj zemlji. Koliko samo naših radnika u Nemačkoj radi na crno?
Pod četiri, izjednačavanje svih vrsta rada. Ostavio bih pokušaj predlagača da izjednači sve vrste rada, ali to je nemoguće u ovom trenutku, sve dok se ne izvrši potpuna vlasnička transformacija društvenog sektora. Otuda i veliki broj primedaba na predložena zakonska rešenja, jer izgleda da je ovaj zakon rađen samo za privatni sektor, koji ne priznaje sindikalnu prisutnost.
Šta je to unija poslodavaca? Koje društveno preduzeće u ovom trenutku je u ovoj uniji? Ne može samo unija privatnih preduzetnika da odlučuje o životnim pitanjima svih radnika. Sve dok se ne izvrši potpuna privatizacija društvenog sektora, kolektivni ugovor mora da bude osnovni i opšti akt koji reguliše prava iz radnog odnosa. Šta znači dati prevelika ovlašćenja direktoru (u ovom trenutku najvećim delom se to odnosi na društvena preduzeća) da može da prima, otpušta i kažnjava radnike, a da taj isti radnik nema nikakvih prava, zaštitu drugostepenog organa preduzeća. Ovo nije dobro ni za radnike, a ni za direktora. Poučen iskustvom iz petooktobarske revolucije oštećeni radnik, u cilju zaštite svojih prava može organizovati tzv. krizni štab i evo problema za takvog direktora.
Pod pet, ostvarivanje socijalnog dijaloga. Kako se može predlagač pozivati na socijalni dijalog, kada je u Predlogu zakona u potpunosti minimizirana uloga sindikata, a isključena obaveznost kolektivnog ugovaranja. Čak nije ni jasno definisan kriterijum sindikalne prisutnosti i, u mogućem dogovaranju sa poslodavcem, određivanje reprezentativnih sindikata sa kriterijumom od 10% zaposlenih radnika je nedovoljno, on treba da iznosi minimum 30%.
Pod šest, 3. maja 2001. godine ova skupština je donela Zakon o izmenama i dopunama Zakona o radnim odnosima, koji se do donošenja ovog zakona ukida. Neka rešenja koja su tada potencirana od Vlade Republike Srbije, da budu uneta u zakon, ovim zakonom se izuzimaju. Nema, u okviru zarade radnika, obaveznosti za poslodavca da izvrši unošenje prava na dodatak na zaradu i to: minuli rad, ishrana u toku rada, regres za godišnji odmor, terenski dodatak.
Poštovani poslanici, ovo treba da bude zakon o radu. U ovom trenutku, iz navedenih razloga, on to ne može biti. Pre bi se mogao nazvati zakon o neradu, jer neće doći do smanjenja nezaposlenosti, koja će biti povećana zbog prevelikih ovlašćenja poslodavca i objektivnih nemogućnosti zaposlenja nezaposlenih lica. SPS neće glasati za ovakvo zakonsko rešenje, jer smo i u pripremi ovog zakona bili protiv, ne iz razloga da pravimo opstrukciju, već iz razloga da rešenje bude kvalitetno i saglasno tržišnim uslovima i mogućnostima.
Pre svega, smatram da predlagač ovog zakona, na čelu sa ministrom, ovde treba da odgovori, zašto 200 i nešto amandmana nije usvojeno. Drago nam je što su se i neke tzv. opozicione partije, a sada vodeće, pridružile našim stavovima. Smatram da ministar koji je predložio ovaj zakon, koji nije adekvatan, treba da podnese ostavku, a pogotovo je njegovo nedolično ponašanje, vređanje poslanika SPS-a, i brukanje neprimerno za ovu skupštinu. Hvala.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Milan Stanimirović, a posle njega narodni poslanik Ljubomir Kragović.
...
Demokratska stranka

Milan Stanimirović

Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je Predlog zakona o radu, čiji je osnovni cilj da približi odnose u ovoj oblasti zahtevima tržišnog privređivanja. Kao i svaki zakon koji menja ustaljene navike i razmišljanja, naišao je na velike otpore, osporavanja i kontroverze, čak i mnogo pre nego što se našao pred poslanicima Skupštine Srbije.
Najglasniji su u javnosti, stekao sam takav utisak, bili oni koji ga čak nisu ni pročitali. U mnogome ova atmosfera je podsetila na neka stara vremena, kada su na nekakvim komitetima i kružocima osuđivane knjige, pozorišne predstave ili filmovi, a da ih prethodno niko od ovakvih sudija nije pročitao ili pogledao. Neke interesne grupe stvorile su utisak u javnosti i pokušale da formiraju a priori negativno mišljenje o zakonu kod ljudi, koji su na taj način obmanuti i u krivom ogledalu su im predstavljene osnovne namere i intencije ovog zakona.
Fundament ovog zakona jeste uvođenje novog načina razmišljanja i pravila igre, u kojima je ekonomska efikasnost osnovni cilj, preko koje se jedino može uspešno okončati tranzicija i nacionalna ekonomija napokon postaviti na zdrave temelje. Nažalost, još uvek mnogi ne shvataju da nam je potreban žestok diskontinuitet sa vremenom samoupravnog socijalizma, dogovorne ekonomije i udruženog rada, kao i sa shvatanjima o radu koja su proistekla iz sistema ekonomskih odnosa, koji je u ovoj državi vladao više od pola veka. Setimo se samo one podele na proizvodni i neproizvodni rad, pa kada hirurg zašije ruku to je neproizvodni rad, a kada krojač zašije rukav na kaputu, to je bio proizvodni rad.
Marginalizacija rada na ovim prostorima i njen poguban uticaj su izražene u novokomponovanim izrekama o radu, od kojih su mnoge izrekli poslanici za ovom govornicom, kao što su: "Nema boljeg rada od nerada"; "Ko voli da radi radilo mu se o glavi"; "Radio ne radio svira ti radio"; "Uči školu da ne bi morao da radiš"; "Ala volim ovaj režim - plata ide, a ja ležim", i ono već kultno i mnogo puta spominjano: "Ne mogu oni mene toliko malo da plate koliko ja mogu malo da radim."
Poluvekovna organizacija privrednog života zasnovana na utopijskim primesama socijalizma i kreditima omraženog kapitalizma, programi ekonomske stabilizacije, kao i razorena ekonomija i destrukcija proteklih deset godina, kada je sistemski uništena ekonomska supstanca ove države, potpuno su u drugi plan gurnuli izvorno utemeljenu izreku o radu ovog naroda koja glasi: "Ko radi ne boji se gladi". Bolesna ekonomija lečena je infuzijama i transfuzijama stranih kredita, umesto da je terapija bila usmerena na to da bolesnik menja način života i stane na sopstvene noge.
Danas smo svedoci teških pregovora sa svetskim finansijskim institucijama, u cilju spašavanja potomstva od plaćanja računa koje su im u nasledstvo ostavili njihovi očevi i dedovi. Među onima koji su najžešći protivnici ovog zakona su u najvećoj meri ljudi koji imaju psihološki problem raskida sa ideloškim naslagama prošlosti.
Nekima još nije javljeno da je pao Berlinski zid. Nekima je javljeno ali odbijaju da poveruju u to, a neki utopijski veruju u njegovu ponovno gradnju i povratak na staro. Pri tome je veliki broj onih koji su za promene na tržištu rada, a da njihov privilegovan položaj ni na koji način ne bude okrnjen ili ugrožen.
Što se pre suočimo sa istinom pre ćemo raskrstiti sa zabludama i biti spremniji da platimo cenu tranzicije, jer nema besplatne tranzicije, imajući pri tome pred sobom jasno saznanje da ovog puta odricanje podrazumeva realne ciljeve uspostavljanja tržišne ekonomije, u bliskoj budućnosti zasnovane na ekonomskim zakonitostima i privrednom prosperitetu.
Pri tome će ta odricanja biti znatno manja od onih koje smo platili kao ceh utopiji socijalizma, sa jedne strane, i zakasnelog nacional-romantizma, sa druge strane. Istina jeste gorak lek, a iz iskustva znamo da su gorki lekovi neprijatni, ali su sigurno najefikasniji. Godinama smo imali mnoštvo papirnatih prava, neostvarljivih u praksi. Normativno smo propisivali ono što u stvarnost nije moglo da se smesti.
Suočavanje sa istinom i realnošću zahteva od nas, gospodo poslanici, da donesemo takav zakon o radu kojim će se pre svega omogućiti ostvarivanje prava garantovanih Ustavom Srbije, tj. prava na rad iz čl. 35. a to je pravo na rad. Možemo mi ovde doneti najbolji mogući zakon o radu, ali treba da shvatimo da su sva prava iz radnog odnosa samo prazna floskula bez ostvarivanja osnovnog prava - prava na rad.
Nama su neophodna investiciona ulaganja. Pošto nemamo svojih sredstava potrebna su ulaganja iz inostranstva, u obostranom ekonomskom interesu. Ali, gospodo, onaj ko želi da na ovim prostorima plasira svoj kapital između ostalog, želi i zakon o radu koji je makar približan zakonu o radu koji važi u njegovoj zemlji.
Stručnjaci kažu da je Predlog ovog zakona o radu najsličniji zakonu o radu u Nemačkoj. Pitam vas - da li je neko od vas nekada čuo nekog od naših gastarbajtera da se žalio na nemački zakon o radu?
Prirodno je da onaj ko ulaže svoj kapital želi njime da upravlja, a ne da to čine neki drugi u njegovo ime. Zakon o radu, koji je do sada štitio neradnike a ne radnike, ne može biti preporuka za strana ulaganja. Srbiji je u sprovođenju reformi i promena potreban socijalni pakt sindikata, Vlade i poslodavaca, uz saznanje da postupak prelaska ka novome, u situaciji kada smo već izgubili i suviše vremena, može samo značiti razvodnjavanje i rumunizaciju ovog procesa.
Najglasniji u odbrani starog su sindikati koji su u prošlosti delili luk i krompir, ne nalazeći za shodno da se suprotstave ekonomiji destrukcije. Gospodin koji predvodi najmnogoljudniji sindikat, sa najviše članova, gospodin Milenko Smiljanić, umesto da kao predvodnik ovog sindikata shvati tu ulogu kao ulogu partnera u reformskom procesu, postavio se u ulogu ocenjivača, baveći se jeftinom socijalnom demagogijom koja, u krajnjoj instanci, Srbiju može veoma skupo koštati.
Ostrašćenost ovog predsednika sindikata je jasnija onima koji žive u Vojvodini, blizu Subotice ili koji su tamo studirali. Oni znaju da je on izgubio dva radna mesta. Predavao je Odbranu i zaštitu na Ekonomskom fakultetu u Subotici i Marksizam i socijalističko samoupravljanje na Građevinskom fakultetu u Subotici. Sada je objedinio ta dva predmeta u sindikatu i stao u odbranu i zaštitu socijalističkog samoupravljanja.
Sindikat, kao partner u stvaranju socijalnog pakta, mora imati bitno drugačiju ulogu u novim okolnostima. Svim građanima treba da bude jasno da se iz praznog frižidera ručak ne sprema. Ko nema jače argumente služi se činjenicama, a činjenice govore o 26 hiljada stalno nelikvidnih preduzeća; u oko 24 hiljade preduzeća je pokrenut stečajni postupak; oko 650 velikih, propalih preduzeća, zapošljava oko 650 hiljada radnika, bez čije sanacije ili gašenja nije moguće regulisati unutrašnja dugovanja od preko 800 milijardi dinara.
Oni koji nisu imali hrabrosti da se suprotstave ovakvoj ekonomiji destrukcije nemaju pravo da budu kočničari onima koji ne pokušavaju da snižavaju temperaturu kao njihovi prethodnici, već da primene mehanizme i terapije koje će dugoročno izlečiti i ozdraviti ekonomski organizam ove države.
A ekonomski organizam ove države ne može ozdraviti ukoliko svi ne budemo spremni na tržišnu proveru svojih vrednosti. Isprazne demagoške fraze i floskule o radničkim pravima i verbalna borba za radništvo bez stvarnog činjenja, tumačenje stvarnosti bez aktivnog odnosa prema promeni objektivno teškog stanja u nacionalnoj ekonomiji, predstavlja samo trenutno prikupljanje jevtinih političkih poena, a na srednji i duži rok je izuzetno štetno, rekao bih čak i pogubno za samu Srbiju.
Onima koji tvrde da će zakon biti neprimenjiv za naše uslove naveo bih primer Nemačke. Jedan narod je bio podeljen na dva sistema. Jedan isti narod u dva sistema proizvodio je, sa jedne strane, "mercedes" i BMNj, a sa druge strane "varburg" i "trabant". Tu je kraj priči o ekonomskoj efikasnosti. Ali tu se opet vraćamo priči o psihološkim i ideološkim aspektima tranzicije, pa i ovom zakonu o radu.
Danas, posle uloženih milijardi maraka i promene zakona, stvari se najsporije menjaju u glavama istočnih Nemaca, a bojim se da je takva situacija i kod naših građana. Naš je posao da ih ubedimo da drugog puta, osim puta u reformu i uključivanje u savremene svetske i evropske tokove, mi nemamo.
Na kraju, ono što sam najmanje očekivao jeste poziv koji smo čuli sa ove govornice, od ovlašćenog predstavnika jedne poslaničke grupe, da Srbija i nadalje istraje u borbi protiv globalizacije i novog svetskog poretka, između ostalog, i neprihvatanjem zakona o radu.
Dame i gospodo poslanici, ne spadamo u one koji smatraju da je globalizacija i novi svetski poredak pravedan; posebno taj sistem nije pravedan prema nerazvijenim i prema zemljama u razvoju. Ali ova borba protiv globalizacije, čiji smo svedoci i akteri bili u proteklih 10 godina, a neki bi želeli da se nastavi i u budućnosti, podseća me na svojevremeni ludistički pokret. Ned Lud je predvodio ludistički pokret u Engleskoj, kada su hteli da okončaju industrijalizaciju, da je zaustave na taj način što su lomili mašine. Umesto da se edukuju, da se pripreme za novo doba, da nauče da rade na tim mašinama, da shvate da je proces industrijalizacije nezaustavljiv, oni su lomili mašine.
Na isti način, 10 godina, lomljena je ova država, ovaj narod i ova nacija, da se zaustavi nezaustavljivo. Nije naš posao da zaustavimo nezaustavljivo. Naš posao je da u tom nepravednom svetu, kakvog vidimo, pronađemo svoje mesto, sa što manje gubitaka za svoj narod, svoju državu i svoju naciju. Na onima koji su dobili mandat od naroda na prethodnim izborima za promene, a ne konzervaciju postojećeg stanja, je da spreče ponovno buđenje ludističkih pokreta na ovim prostorima, u njihovom otvorenom ali i maskiranom vidu, kojima ne treba da dozvole usporavanjem da diskredituju reforme.
U trci na 100 metara naši susedi, a i oni koji su dalje, imaju prednost od 30-80 metara. Neki tvrde - brže ćemo ih stići ako usporimo. Efikasna privreda predstavlja jedini put ka ostvarivanju ekonomskih i socijalnih prava - to treba svi da imamo u vidu. Korak ka pronalaženju mesta ove države u Evropi i u svetu jeste i usvajanje zakona o radu, koji će omogućiti svakom građaninu razvoj i pristojan život od sopstvenog rada. Hvala.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Po poslovniku, gospodin Nikolić.
...
Srpska radikalna stranka

Tomislav Nikolić

Srpska radikalna stranka
Gospodine predsedniče, danas već nekoliko puta povređujete Poslovnik, član 101. stav 1. i posebno stav 3.
Naime, poslanici - zastupnici ludista iz Engleske, koji su nam polomili mašine pre dve godine, vređaju ljude koji ovde nisu, iznose nekakve detalje iz privatnog života ljudi koji ovde čak i nisu i ne mogu da se odbrane, vređaju ogroman broj radnika time što kažu da su protiv ovog zakona radnici koji su nesposobni, koji nisu pošteni, koji nisu stručni.
Vi na to, gospodine predsedniče, uopšte ne reagujete, kako je očigledna namera onih koji podržavju zakon da nas na bilo koji način nateraju da zakon podržimo. Kao, eto, mi, prvo, nismo za reforme. Jesmo za reforme, ali smo i za to da se zaštite oni koji će pretrpeti posledice reformi. To ovaj zakon uopšte ne uzima u obzir.
Pa onda ministar kaže - ili ćete glasati za zakon ili ću redom da se tučem sa svakim od poslanika da bi zakon prošao. A ministar, gde god se pojavi da zakon brani, uđe u tuču u kojoj nikada nije ravnopravan, jer zastupa stavove koji nisu ispravni, pa tako, zastupanjem tih stavova, tuča ne može da se dobije.
Zašto reforme sada, posle 10 godina sankcija, izolacije i bombardovanja? Što vaši prijatelji iz Nemačke ne ponudiše reforme 1991.godine. Zašto nas ubeđujete da sada, ovako ojađeni, umesto da idemo u Nemačku i da služimo Nemcima, treba da ih dovedemo ovde, da im ovde služimo u našim fabrikama, da ovde odlučuju o našim sudbinama, da ih to ne košta ni dinara?
Radnici u "Zastavi" ostaju bez posla posle 30 godina staža za jednu nemačku platu, za to vreme ste obezvredili marku, pa tu platu potroše za dva meseca. Nije to baš jednostavno. Mlada gospoda ovde pričaju kako ovaj zakon sada zaštićuje radnike koji su do sada radili "na crno", jer poslodavcu zabranjuje delatnost. Zašto ne kažete da je to sve bilo predviđeno članom 161. Zakona o radnim odnosima?
Mislim da ćemo mi uspeti do kraja rasprave u načelu da posebno na ovaj niz optužbi, verovatno izazvan vašim besom što zakon ne može da prođe, odogovorimo ravnomerno, onako kako sleduje. Ovaj zakon je prepisao mnoge dobre odredbe i upropastio mnoge dobre odredbe. Mogli ste da nađete sredinu. Tog predsednika Sindikata pre bih možda ja imao razloga ovde da kritikujem, jer je sedeo sa Đinđićem, nasmejan, posle dogovora o tome kako će da izgleda zakon o radu.
Vi ga sada ovde ocrniste, pred svima nama, a sa vašim predsednikom Vlade je pred TV kamerama rekao - evo, dogovorismo se. Pa molim vas: ili laže koza, ili laže rog.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Ne mogu kao predsedavajući ništa preduzeti, niti Poslovnik to omogućava, da se spreči politička manipulacija. Ovde nije bilo uvredljivih izraza, govorilo se o tome da onaj koji je protiv zakona o radu, štiti neradnike. Dakle, poslanici nisu direktno uvređeni, to je politička manipulacija, ali ne više od toga. Ludistički pokret se tako zvao po tome što se tako čovek prezivao. Nisam uočio da je bilo uvreda izrečenih u odnosu na narodne poslanike.
Reč ima narodni poslanik Ljubomir Kragović.

Ljubomir Kragović

Srpska radikalna stranka
Poštovano  predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici,  Predlog zakona o radu izazvao je sve ove probleme iz samo jednog razloga: što se u funkciji poslodavca predstavlja potpisnik ovog zakona, a u funkciji radnika, koji je sa one druge strane, gospodin ministar, koji je ovlašćen da brani ovaj zakon.
Kako je gospodin ministar obrazlagao ovaj predlog zakona, najbolje govori ona rečenica kada se obraća parlamentu sa - molim vas da me saslušate. Ali, to nije sve. Ono što se deslilo u sredu je jedna klasična opstrukcija rada parlamenta, koja je pripisivana navodnoj opoziciji, a lično sam slušao gospodina ministra kada u hodniku poziva poslanike DOS-a da ne uđu u salu, da ne obezbede kvorum za rad, za nastavak sednice.
Ne mogu sada da shvatim želju Vlade da neki zakon prođe u ovom parlamentu, a, s druge strane, predstavnik iste Vlade, tj. ministar, poziva narodne poslanike da ne uđu u salu i da glasaju o ovom predlogu zakona. Tu se nešto meša, nešto ne štima.
Ono što je uspeo gospodin ministar, to je da prepiše bukvalno jedan predlog, koji je dostavljen od strane nemačke vlade i Svetske banke, naravno, uz neke korekcije, a te korekcije idu na sužavanje i smanjenje prava zaposlenih tj. radnika.
Zašto su ta, po meni, skromna prava smanjena? Iz jednog prostog razloga, da se omogući da poslodavcu daju ona prava koja on apsolutno ne želi. Zašto je plaćeno odsustvo smanjeno na dva dana? To je sitnica, koja uopšte nije trebalo da stoji. Ali, ono što je drastično, to je porodiljsko odsustvo: traje do navršena tri meseca od porođaja; izbačena je ona kategorija za treće dete, što najviše iritira sve građane Republike Srbije; kao i sama činjenica u Predlogu zakona, što će verovatno biti obaveza za neki novi zakon, a to je da zaposleni rade do navršenih 65 godina života.
Imalo bi mnogo toga da se priča, ali pošto je vreme kratko, zahvaljujem se.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Predrag Patić.

Predrag Patić

Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, već nekoliko dana tema ove skupštine je zakon o radu i slušamo uglavnom poslanika koji su bili u prilici da za ovih desetak godina, koliko traje višepartijski sistem u ovoj zemlji, kreiraju odnose u društvu, kreiraju odnose i u radu.
Te primedbe se pre svega odnose na onaj deo zakona o radu koji daje pravo poslodavcima. Ne vidim, stvarno, šta bi tu bilo sporno što se daju prava poslodavcima i što bi se uopšte doneo ovakav zakon, jer smo imali jedan zakon koji nije uspeo da zaštiti preduzeće, pre svega od poslodavca i od radnika.
Situacija u kojoj se nalaze naša država i privreda je jako loša, da ne upotrebim onaj izraz katastrofalna koji je više puta ovde ponavljan. Nama je potreban ovaj zakon iz jednog razloga: da zaštiti preduzeća; a iz drugog razloga: kao podrška procesu privatizacije.
Proces privatizacije je nešto oko čega smo se svi u ovoj skupštini složili. Razlikujemo se u detaljima - na koji način bi ta privatizacija trebalo da se sprovede, ali je privatizacija nešto neminovno.
Tačno je da je ovaj zakon podrška procesu privatizacije i u tom svetlu treba gledati njegovo donošenje, kao i ambijent za koji se on donosi, dakle, za vreme tranzicije, za vreme kada će se odnosi u društvu, a pre svega u preduzećima, promeniti. To će biti zakon koji će imati svoj pravi smisao u tom novom sistemu i u novom društvu, kakvo mi ovde u ovoj skupštini kreiramo.
Šta se zamera ovom zakonu: to što daje prava poslodavcima; što će sankcionisati zloupotrebu bolovanja; što će sankcionisati neostvarivanje rezultate rada; što će sankcionisati nepoštovanje, nedisciplinu. Više puta je sa ove govornice istaknuto da su to subjektivne kategorije, o kojima će poslodavac da odlučuje.
Ostvarivanje rezultata rada nije subijektivna kategorija. To je kategorija koja može vrlo jasno da se definiše: jedinica proizvoda u jedinici vremena; to su rezultati rada i vrlo je jasno definisano šta znači ostvarivanje, odnosno neostvarivanje rezultata rada.
Poseban akcenat je stavljen na član 105, kao mnogo sporan, član koji jeste reformski u ovom zakonu. On omogućava da poslodavci prave posebne, pojedinačne ugovore sa radnicima, da se rangiraju poslovi, da se rangiraju radnici, daje mogućnost da se radnici koji dobro rade i nagrade, a oni koji nemaju mogućnosti da rade toliko dobro da se nagrade nešto manje. I tu je sva filozofija. Nema tu velikih problema.
Nisam čuo ni jednog privatnog preduzetnika koji se obratio sa ove govornice, a da nije iz opozicionih redova - jer čujemo od opozicionih preduzetnika da oni gaje sindikate u svojim preduzećima, imaju institucije radničkih saveta, što je teško poverovati - nisam čuo ni od jednog ozbiljnog preduzetnika da je stavio bilo kakvu ozbiljniju primedbu na ovaj zakon.
Principi koje uspostavlja ovaj zakon već važe u svakom privatnom preduzeću, za koja smo se svi složili da su jedina uspela da izdrže probu sankcija i celokupnog neravnopravnog položaja naše zemlje i našeg tržišta u odnosu na Evropu i svet. Dakle, to je model koji treba i koji će se preneti ovim zakonom na društvena preduzeća za sada, koja će biti privatizovana, dobiti svoje vlasnike, gde će moći da se izgrade ovakvi odnosi.
Naravno, radnici će pri ostvarivanju tih svojih prava biti i dalje zaštićeni. Zaštita radnika nije ni jednim članom uskraćena. Zaštita će biti i dalje na tri nivoa: postojaće arbitraža, sindikalni nivo zaštite, inspekcija rada će ima svoj udeo u zaštiti radnika i, naravno, sudska zaštita.
Da budemo otvoreni i da kažemo jasno svima onima koji možda ovih dana strepe za svoje poslove - najbolja zaštita radnika je dobar i stručan rad. Nema tog poslodavca koji je spreman da otpusti dobrog i stručnog radnika, bez obzira da li je on prekobrojan, da li je on tehnološki višak ili nije. Dobar radnik se ne otpušta. To je najveća zaštita za svakog radnika.
Postoji mogućnost, naravno, u ovoj situaciji neprivatizovane privrede i negativne selekcije, da direktori po svom nahođenju otpuštaju dobre radnike i zadržavaju radnike po neekonomskim i neposlovni principima. To jeste moguće ali mislim da je vrlo jasno - ako usvojimo ovaj zakon, ako napravimo tržište rada, ako napravimo tržišnu privredu, tržište će regulisti i ta preduzeća. Takva preduzeća više neće postojati, jer neće imati nikakve koristi od te vrste selekcije, da bi, eventualno, pravili negativnu selekciju.
Ovaj zakon jeste interesantna tema za opoziciju i jeste mesto gde može puno toga demagoški da se kaže, samo me malo čudi što se svemu tome pridružila jedna stranka iz DOS-a, a to je DSS. Ovo je, verovatno, prvi put u istoriji parlamentarizma da se jedna stranka koja je na vlasti ponaša opoziciono.
Ovaj zakon jeste reformski, pre svega zbog toga što on nosi reforme u razmišljanju radnika. Dakle, ovaj zakon će naterati radnike da se drugačije odnose prema radu, i zaradama. To je suština reformskog u ovom zakonu.
Naravno, to nije lako doneti, za to je potrebna hrabrost, za dizanje ruke takvu odluku. Mi smo kao DOS preuzeli odgovornost za reforme, mi smo obećali građanima da će živeti bolje. Zbog toga moramo i tu hrabrost da imamo u sebi, da dignemo ruku i damo glas za ovaj zakon. Hvala.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Golub Rajić.

Whoops, looks like something went wrong.