PRVO VANREDNO ZASEDANjE, 11.02.2005.

14. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVO VANREDNO ZASEDANjE

14. dan rada

11.02.2005

Sednicu je otvorio: Vojislav Mihailović

Sednica je trajala od 10:40 do 17:00

OBRAĆANJA

...
Srpska napredna stranka

Mileta Poskurica

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo, već smo čuli izjave ministra, brojne diskusije SRS i brojne primedbe na zakon. Da bi se izbeglo mnogo toga što je neizbežno ponoviti, biće sigurno primedaba koje su zajedničke za sve do sad rečeno, krenuo bih od prvog člana i nekih najnužnijih odrednica. U članovima 1 - 4. postoje opšti pravni termini koji ovde doista nisu definisani.
Problem porodice i vanbračne zajednice, kao što smo i danas čuli, nije doživeo neku dublju pravno-sociološku definiciju, pa se sa problemom vanbračne zajednice srećemo tek u stavkama kada i ona dolazi u kriznu situaciju, kada se deli imovina; ili, sa problemom porodice, prilično nakaradno, opširno i indirektno definisano u članu 197, kada se govori o nasilju u porodici. Govoriću o tome posebno. Tada se srećemo sa jednim indirektnim objašnjenjem šta bi to, iz stava 3, bila bliža definicija porodice.
Da se ne zadržavam u iščitavanju, budući da bih time mogao samo da zbunim javnost, ali sasvim je nakaradan takav pristup, kao kada bismo čokoladu definisali kao prehrambeni artikal, konditorski proizvod u smislu visoke kalorijske vrednosti, a onda to istovremeno može biti poklon koji je za poneti kad negde pođete.
Dakle, definisati porodicu onda kada govorite o nasilju u porodici je zaista nešto što je prilično neprihvatljivo.
Zakon obiluje mnogim nedorečenostima. Nije ni pomenuta situacija koja može biti srazmerno česta, a koja podrazumeva (da li da čekam, pa da mi produžite vreme, ili da nastavim da pričam?) da brak može sklopiti svako bez jasno definisanih bračnih smetnji. One jesu definisane, ali sposobnost rađanja i sposobnost sklapanja braka i kreiranja vanbračne zajednice je gotovo potpuno liberalna, nužna i najčešće pozitivna posledica, to je formiranje i stvaranje poroda.
Nije obuhvaćena posebna kategorija, a to su lica ometena u razvoju. Ni govora o tome na koji način se u takvim situacijama postaviti. Šta činiti, kad znamo da su, srazmerno različitoj kategorizaciji ometenosti, od one fizičke, koja je praktično inkompatibilna sa mogućnošću da se brak sklopi, do one koja je često teško prepoznatljiva, do blažih ili umerenih smetnji u mentalnom razvoju, takve osobe najčešće izvan centra za socijalno staranje. Da li u momentu sklapanja braka sa takvom osobom postoji registar? Nisu ni pomenute.
Konačna posledica – šta ako se stvara porod sa takvim smetnjama? Trebalo je obratiti pažnju na tu činjenicu, o tome nije bilo govora ni u jednoj stavci ovog zakona i mislim da je jedan važan segment prenebregnut. Imalo bi načina – da onda kada se pripremne radnje za sklapanje braka provode neko donese uverenje, ako registar takvih osoba postoji, iz centra za socijalni rad, da li ta osoba, kao i osobe koje su ometene u razvoju ili su nesposobne za rasuđivanje bivaju podvrgnute proceni o toj sposobnosti, da li su sposobne za rasuđivanje, te time da ne čine korak ka braku koji kasnije može biti ništav ili rušljiv.
Zanimljiva je jedna stavka koja se odnosi na odnose roditelja i deteta i podnaslov - život sa roditeljima. On bi bio krajnje jasan ako bi se znalo da je reč o razvedenim roditeljima ili o vanbračnoj zajednici, o definisanom izboru deteta. Međutim, u zakonskom predlogu ostavlja se jedna praznina u kojoj se ne zna da li dete može da bira ako jedan od roditelja u regularnom braku odluči da živi i radi izvan grada, čak u drugoj državi, pravo deteta da bira, koje čak i nije limitirano, nego do 15 godina. Šta će se dogoditi sa tom porodicom, hoće li postati nestabilnija ako se i ovaj element unese kao problem?
Razvoj deteta, član 62 – donošenje hipotetične odluke o medicinskim ispitivanjima i lečenju zaista je nešto što može biti gotovo neprihvatljivo, ukoliko bismo se doista strogo pridržavali ovoga. Mislim da ste u potrebi da se prejudiciraju sve evropske odredbe i sve ono što ste morali da prepišete i u zakon unesete dali previše slobode i prava toj deci da odluče o medicinskoj intervenciji, a to pravo se prosto kosi sa nekim kasnijim članovima.
Uzmimo član 78. stav 4; roditelj koji je preneo pravo roditeljskog staranja na drugog roditelja ima pravo da se pita i odlučuje o ozbiljnim stvarima od interesa za dete, a nabrojano je čak i to medicinsko ispitivanje.
Postavlja se pitanje da li dete roditelja u normalnoj, regularnoj bračnoj zajednici ima pravo da svojim mišljenjem dominira nad mišljenjem roditelja i da ne pristane na medicinsku intervenciju, a da tamo gde se jedan roditelj odrekao staranja onaj drugi roditelj može da bude taj koji će odlučivati o intervenciji.
Zamislite ako je lekar obavezan, a jeste, da predoči šta će detetu raditi ("milosrdni anđeo" je ostavio velike posledice, zar smo zaboravili na to) i ako predoči da mora biopsija, hemoterapija, da će dete biti bez kose, da će biti težak i rizičan ishod, koje će dete reći - hoću da se operišem, hoću intervenciju. I kad ima 18 godina potrebna je podrška roditelja da na tako nešto pristane.
Taj deo se čini nedorečenim, kao i pravo deteta da odlučuje o svom školovanju. Da li doista može dete samostalno da odluči, kada smo svedoci da deca, adolescenti greše u izboru definitivnog zanimanja, odlaska na fakultet? Često rade intuitivno, refleksno, a zamislite odluku o srednjoj školi.
Šta to znači u skladu sa ostalim pravima, poput famoznog prava na mišljenje i prava da se žali organu starateljstva ili sudu ako mu nije uvaženo pravo na mišljenje. Mišljenje je misaoni proces. Kako se on može kontrolisati, kako se može utvrđivati povreda prava na mišljenje? To će sada da radi u nekoj posebnoj prostoriji, sa ili bez organa starateljstva.
Mnogo je nedorečenih i opštih pojmova – trajna zajednica, nema bračnih smetnji, svako ima pravo itd. da odlučuje o porodu. To se mora definisati. Usudio se zakonopredlagač da definiše jedan čisti fenomen kao što je strah, to je čista emocija, i daje definiciju straha u članu 38, a nije dao mnogo važnije definicije, poput onoga – šta su opravdani troškovi, kako to ministar propisuje inostranom usvojeniku deteta protokol usvajanja i da li ga daje na engleskom. Ko proverava njegovo znanje?
Masa toga može ovde da se ospori, kritikuje. Naravno, ima još ljudi koji će se javiti za reč. Zahvaljujem se na pažnji i molim da se zaista uvaže naši amandmani, koji su pokušali da isprave ovaj predlog.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala najlepše. Reč ima narodni poslanik Goran Ilić, a neka se pripremi narodni poslanik Božidar Koprivica.

Goran Ilić

Poštovano predsedništvo, dame i gospodo poslanici, predlog porodičnog zakona na jedan nov, savremen način uređuje bračne i porodične odnose i, u skladu sa evolucijom ovih odnosa, on ih, prema mišljenju poslaničke grupe Demokratske stranke Srbije, uređuje na jedan bolji način, što znači da od ovog zakona očekujemo da, kao što rekoh, ti odnosi evoluiraju i da na taj način ovo bude jedan sasvim moderan zakon, koji će, poštujući i tradicionalne uzuse koje srpski narod ima prema porodici, samim tim omogućiti da se ova oblast društvenog života uredi na jedan kvalitetan način. Zbog toga će poslanička grupa DSS-a glasati za ovaj zakon. Naravno, ono što su isticali poslanici danas u većem broju, a i sam ministar, to su ti novi pravni instituti, koji se prvenstveno odnose, naravno, na prava deteta, a proistekli su iz evropskih konvencija koje se odnose na ovu temu i mislimo da je to na pravi način inkorporirano i u ovaj zakon.
Takođe smatramo da su i ostale teme vezane za taj savremeni pristup prava ovoj oblasti, kao što je zajedničko vršenje roditeljskog prava, zaštita od nasilja u porodici, postupak posredovanja, bračni ugovori itd. kao teme i rešenja dobri i da će bračne odnose u tom smislu unaprediti. Govorio bih o jednom segmentu, o jednom delu zakona, za koji sam i profesionalno vezan, jer se bavim sudskom medicinom i veštačenjem u toj oblasti, a to je deo zakona koji obrađuje utvrđivanje i osporavanje materinstva i očinstva.
Ovde imate neka nova rešenja. Prvo je da se majkom deteta uvek smatra žena koja ga je rodila. U starom zakonu, od ranije, starom gotovo četvrt veka, nekoliko članova zakona koji su se odnosili na sporno očinstvo u istom smislu su važila i za sporno materinstvo.
Smatramo da je to u skladu sa konvencijama koje su ugrađene u ovaj zakon, odnosno da je ovo dobro rešenje, a takođe bih podsetio i da je ovo rešenje potpuno analogno staroj dobroj prezumpciji rimskog prava, koja glasi – mater semper certa est, etiam si vulgo conceperit, pater vero is est quem nuptiae demonstrant. U slobodnom prevodu to znači – majka je uvek ona koja je dete rodila, makar ga i vanbračno začela, a pravi otac je muž majke.
Mislimo da je ovo rešenje dobro, jednostavno i efikasno, a takođe smatramo da će ovaj drugi deo zakona koji se odnosi na procesne odredbe, ukidanje rokova za podnošenje tužbi u svim slučajevima kada je dete tužilac, a ranije su u zakonu postojala ograničenja, učiniti rešavanje problema ove vrste mnogo efikasnijim. Jer, po do sada važećem zakonu, tu su postojali vremenski limiti.
Još jedan deo zakona, koji je u jednom vrlo redukovanom obliku regulisao važnu oblast, to je utvrđivanje i osporavanje materinstva i očinstva u slučaju začeća uz biomedicinsku pomoć, koji je u starom zakonu glasio – prosto nije dopušteno istraživanje očinstva deteta koje je začeto veštačkom oplodnjom majke. Bilo je jasno da se ovaj deo ne može regulisati prosto ovom normom i smatramo da je sasvim dobro rešenje što se ova oblast potpunije i detaljnije reguliše, tako da se majkom deteta smatra žena koja ga je rodila, misli se, naravno, uz biomedicinsku pomoć, i time se naravno zabranjuje surogat materinstvo, a ocem deteta se smatra muž majke ili njen vanbračni partner, koji su, naravno, dali pismeni pristanak za biomedicinsku oplodnju, uz biomedicinsku pomoć.
Naravno, zakon zabranjuje, što je vrlo važno, utvrđivanje materinstva žene koja je darovala jajnu ćeliju, odnosno muškarca koji je darovao semenu ćeliju i mislimo da je to dobro rešenje, koje je preuzeto iz savremenog evropskog zakonodavstva.
Međutim, naravno, nije dovoljno, i to pravnici znaju bolje nego mi lekari, dobar zakon često nije sasvim dovoljan da neku oblast reguliše u potpunosti. Nekada smo imali dobre zakone, ali neke oblasti društvenog života neuređene do kraja. To je onda ispravljala sudska praksa.
Skrenuo bih pažnju na neke probleme koji se javljaju u ovoj oblasti. Oko 10% spornih očinstava se reši tako što muškarac prizna očinstvo. U ostalih 90% slučajeva potrebno je izvršiti ekspertizu ili veštačenje. E, onda dolazimo do problema jednog drugog zakona, Zakona o parničnom postupku, koji je kompatibilan sa ovim zakonom i koji je prosto uslov da bi se on primenjivao, i koji kaže da se ne mogu primeniti nikakve prinudne mere prema stranci koja se nije odazvala sudu radi saslušanja, niti stranka prinuditi na davanje iskaza. Slično je i sa veštačenjem.
Znači, stranke u postupku, najčešće sporni očevi, vrlo često se ne odazivaju na pozive suda, što dovodi do toga da ovi procesi vrlo dugo traju. Uz to, naš Zakon o parničnom postupku ne predviđa nikakvu prinudu izlaganju nekim vrstama ekspertize, a u savremenom smislu te reči to je uvek najmanje davanje krvi za veštačenje krvnih grupa, ili u novije vreme veštačenje DNK sistema, utvrđivanje DNK profila, i stranka, najčešće sporni otac, to prosto može da odbije.
Uz to, podsetio bih, znači posle ovog člana 267. Zakona o parničnom postupku, član 163. kaže – troškove postupka za obezbeđenje dokaza snosi stranka koja je podnela predlog za obezbeđenje dokaza. Znači, majka je, ukoliko kao punomoćnik podnosi tužbu za utvrđivanje očinstva, izložena i toj situaciji da mora da snosi troškove. Često se radi o materijalno nezbrinutim ženama.
Naravno, ovde često, što je dobro, priskače u pomoć Centar za socijalni rad, ali taj postupak takođe nije tako uhodan i tako brz i efikasan, pa u praksi imamo, to je moje iskustvo, da se te stranke, nekada iz udaljenih krajeva, javljaju Institutu za sudsku medicinu u Nišu ili Zavodu za PSR tehnologiju pri Medicinskom fakultetu u Beogradu.
Znači, često se tužena strana ne javlja. Majka ima probleme da obezbedi taj novac, a kada taj problem reši onda se stranka ne javlja. Kada se javi onda može da odbije da da krv i to može da traje godinama.
Stari zakon o braku i porodičnim odnosima je u svom delu, naravno u komentarima kroz sudsku praksu, govorio da je u sporu utvrđivanja očinstva sud po pravilu dužan da izvede dokaze veštačenja krvnih grupa i RH faktora. Ovde je očigledna greška, jer je RH faktor praktično krvna grupa. Takođe je rekao - međutim, ukoliko se tuženi ne odazove pozivima za ovo veštačenje, bez opravdanih razloga, sud će presudom odlučiti o tužbenom zahtevu i bez izvođenja ovog dokaza na osnovu ostalih utvrđenih činjenica. Znači, to je praksa. A to nigde u zakonu ne stoji, i naravno onda imate situaciju da će se, ukoliko je na ovaj način doneta presuda, onda tuženi verovatno javiti kao onaj ko će to osporiti svojom žalbom.
Prema tome, bilo bi dobro da sudska praksa, a to bi se ostvarilo dobrim kontaktom veštaka lekara i sudija koji se ovom oblašću bave, napravi standardnu proceduru, a pri tom sud, kao sudsku praksu prosto ustanovi sistem da se ovaj proces učini efikasnijim, tako što će, nakon pozivanja stranaka i odbijanja da se jave na te preglede, ove presude donositi. Pri tom je veoma važno, a to se odnosi često i na druge oblasti medicinskih ekspertiza, da se ustanovi jedna procedura, tako da sudije ne bi lutale od nekakve antropomorfološke metode, koja je danas potpuna istorija i smatra se jednom nepoznatom metodom, do DNK profila, koja je apsolutno suverena, pri čemu ne treba prenebregnuti ni veštačenje HLA i eritrocitnih antigena metodom koja je vrlo egzaktna, relativno jeftina, ali sa nešto nižim nivoom informativnosti.
Prema tome, kažem, zakon uređuje bračne i porodične odnose na jedan savremen način i to će dovesti do unapređenja ovih odnosa. U ovoj oblasti je takođe uveo neke norme koje će učiniti poboljšanje, ali očigledno bez nekih rešenja u Zakonu o parničnom postupku, a svakako bez dobre sudske prakse koja bi prosto sagledala kakvi su problemi u praksi, ovo slovo na papiru nekada nema svoje opredmećenje u životu na pravi način. Kažem - nekada procesi traju godinama, žene iz udaljenih krajeva putuju rano ujutru na veštačenja, vraćaju se natrag sa decom u naručju neobavljena posla; bez želje da budem patetičan, ali zaista su to potresne scene.
Mi kao lekari smo uvek pokušavali da upozoravamo sud da mora, makar to naš posao nije, da preduzme mere ne bi li se to maltretiranje prekinulo. Prema tome, očekujem da sudska praksa u tom smislu bude efikasnija, a procedura koja bi se preporučila sudovima može se utvrditi na tim skupovima, da bi se lekari-veštaci ili biolozi susretali sa sudijama koje se ovom oblašću bave i na taj način ovaj problem rešio.
Mislim da ovaj zakon stvara uslove da se izbegnu ove neprijatnosti, koje tim osobama nisu samo neprijatnosti, nego mogu da predstavljaju i jedno vrlo neprijatno stanje, a to ovaj sistem i nas lekare veštake uključuje na pravi način u rešavanje ovog problema. Prema tome, kažem, zakon je dobra osnova, sudska praksa je neophodna da se on primenjuje na najbolji mogući način i očekujem, bez obzira na to što su se čuli i neki tonovi koji su možda osporavali neka rešenja, da ova oblast društvenog života bude uređena na bolji način. Nijedan zakon nije idealan i tek ga život čini efikasnim, a naša je dužnost da to pratimo i nakon usvajanja ovog zakona.
Kao što sam rekao, DSS smatra da je ovaj zakon dobro polazište i zbog toga će glasati za ovaj zakon.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Božidar Koprivica, pa Nadica Momirov.

Božidar Koprivica

Srpska radikalna stranka
Poštovani narodni poslanici, SRS smatra da je postojeći Zakon o braku i porodičnim odnosima, usvojen još daleke 1980. godine, mnogo bolji od ovog predloga porodičnog zakona, iako predlagač slepo, poslušno usaglašava porodično pravo sa evropskim nalogodavcem.
Postojeći zakon je pružao potpunu pravnu zaštitu porodice, koja je veoma važan institut u svakom civilizovanom društvu, pa i u našem. Naš pravni poredak je i do sada štitio porodicu, koja po svojoj pravnoj definiciji predstavlja skup lica vezanih, po pravilu, brakom i srodstvom.
Predlogom zakona uvode se novi pravni instituti, kao što je institut prava deteta. Praktično se priznaje poslovna sposobnost detetu; to u stvari jeste jedna vrsta poslovne sposobnosti, kada dete od 15 godina koje je sposobno za rasuđivanje može da odluči kod kog će roditelja živeti, što je u suprotnosti sa Ustavom i zakonom, jer poslovnu sposobnost imaju samo lica koja imaju navršenih 18 godina života. Čak idete toliko daleko da dete odlučuje koju će školu pohađati kao da roditelji ne postoje.
Uvodi se pravni institut zajedničkog vršenja roditeljskog prava i predviđa se da oba roditelja mogu vršiti roditeljsko pravo, što će u praksi dati negativne rezultate, na štetu deteta, kada roditelji prestanu da vode zajednički život.
Predlogom zakona uvodi se i pravni institut zaštite od nasilja u porodici. Tim odredbama trebalo bi da se spreči nasilje, ali mere koje predlagač predlaže članom 198. su protivustavne i protivzakonite; na primer: "zabrana približavanja članu porodice na određenoj udaljenosti; zabrana pristupa u prostor oko mesta stanovanja ili mesta rada člana porodice". Dakle, ako se usvoji ovako skandalozna i protivustavna odredba, ona će predstavljati suspenziju osnovnih ljudskih prava i sloboda građana.
Uvodi se postupak posredovanja ili medijacije, koji praktično nikada neće postići određene rezultate, jer derogira sudski i upravni postupak, a medijacija i posredovanje ne može biti alternativa, s obzirom na pravnu snagu sporazuma u postupku medijacije.
Uvodi se takođe institut emancipacije, što praktično znači sticanje poslovne sposobnosti pre punoletstva, što je suprotno Ustavu.
Predlogom zakona institut usvojenja trpi mnoge promene i u pogledu pravne prirode i načina nastanka samog usvojenja. Na primer, ukidate ugovor, što nije dobro po mišljenju SRS-a, i usvojenje prepuštate organu starateljstva da odlučuje o tome rešenjem. SRS smatra da nije trebalo brisati gornju granicu deteta do pet godina, kako bi se moglo potpuno usvojiti dete, jer će to dovesti u praksi do brojnih zloupotreba.
Srpska radikalna stranka smatra da nije dobro rešenje da se sporazum o razvodu braka ograničava dodatno postojanjem sporazuma o deobi zajedničke imovine i sporazuma o vršenju roditeljskog prava, jer se time ograničavaju osnovna prava supružnika.
Zato je SRS, kao i uvek na najbolji mogući način, podnela veliki broj amandmana radi poboljšanja zakonskog teksta, u cilju preciziranja, kako bi sam zakon bio bolji, precizniji, u praksi primenjiviji, kako bi se potpuno uredila sama sadržina zakona, jer treba dati poseban značaj porodici kao osnovnoj ćeliji društva iz koje proističu svi odnosi u društvu. Nadam se da ćete te naše amandmane usvojiti, kako bi se popravio ionako vrlo loš Predlog zakona.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Nadica Momirov, a neka se pripremi narodni poslanik Milan Stevović.

Nadica Momirov

G17 Plus
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, u procesu stvaranja i uređenja institucija posebno mi je zadovoljstvo da je došla na red najvažnija od svih institucija, a to je porodica. Na našem putu ka evropskim integracijama bavili smo se i bavimo se pitanjima ljudskih prava. Bez obzira što u jednom periodu naše istorije ne možemo da se pohvalimo zaštitom i poštovanjem ljudskih prava, moramo da konstatujemo da smo u poslednje vreme postigli izvestan napredak. Međutim, postavlja se pitanje da li smo mogli bolje. Naravno da smo mogli bolje.
Takođe se postavlja pitanje da li smo mogli bolje sa ovakvim starim zakonom kakav smo imali do sada. Smatram da nismo mogli i zbog toga je neophodno da ga promenimo.
Potpuno poštovanje ljudskih prava počinje sa rođenjem čoveka, počinje u samoj porodici. Kroz životno iskustvo i boravkom u drugim zemljama shvatila sam da sam rođena i da sam živela u društvu koje baš ne može da se pohvali sa najboljim poštovanjem ljudskih prava. U tom periodu odrastanja sam shvatila da me je od toga zaštitila jedino moja porodica, u kojoj su se uvek uvažavali svi članovi i svako je imao prava glasa i gde nikada nije bilo nasilja. Međutim, moram da kažem da sam bila svedok da u mom okruženju nije bio takav slučaj.
Smatram da društvo ne sme da dozvoli da porodica bude prepuštena slučaju i da svaka porodica sama za sebe uređuje svoje porodične odnose, jer takvo društvo nikako ne može biti kvalitetno društvo. Kvalitetno društvo je ono u kome država osigurava sistem koji će da zaštiti porodicu.
Dakle, šta proizilazi iz prethodno rečenog? Proizilazi da je najvažnije u ovom zakonu, u stvari, uvođenje pravnog instituta, a to je zaštita, odnosno pravo deteta. Pravo na slobodno izražavanje sopstvenog mišljenja znači da se ne može postati i biti svestan sebe, što znači i biti svestan svog postojanja i svoje uloge u društvu. Dobar preduslov za nekog ko može od najranijeg perioda svog života shvatiti značaj postojanja u jednoj zajednici. Ako znam ko sam i šta sam i da imam šansu da poštujem sebe, onda mogu očekivati da će i drugi da poštuju mene. Dobar preduslov za kvalitetno društvo postoji kada je detetu data šansa da misli, onda ono može ravnopravno da učestvuje u slučaju razvoda roditelja.
Zato je sasvim logično uspostavljanje sledećeg veoma važnog pravnog instituta, a to je zajedničko vršenje roditeljskog prava. Ukoliko se roditelji zajedno sa detetom dogovore da roditelji ne žele da žive zajedno, neće biti mesta za subjektivne momente, za negativne emocije, za neprijateljstvo, što je u interesu svih nas, a naročito u interesu deteta.
Takođe, želim da istaknem dobru pravnu regulativu što se tiče problema nasilja u porodici. Koliko je to važno i neophodno govore podaci koji su već iznele moje kolege iz G17 plus.
Smatram da je značajno iz ovog zakona izvući još jedan pravni institut koji je pretrpeo značajne promene, a to je pitanje usvajanja i hraniteljstva. U praksi se pokazalo da dosadašnja pravna rešenja nisu išla u korist dece. Poznati su mnogi problemi koje su porodice prilikom usvajanja ili preuzimanja hraniteljstva imale. Ove nove izmene u zakonu će dovesti do toga da dete bude ponovo zaštićeno.
Drage kolege i koleginice narodni poslanici, ostavimo sve predrasude, političku pozadinu ovog zakona i glasajmo za ovaj zakon koji neće dozvoliti da ostane onaj stari, za koji smo konstatovali da je bio loš. Nemojmo nikada dozvoliti da nas je najteže zaštititi od nas samih. Hvala.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Zahvaljujem se narodnom poslaniku Nadici Momirov. Reč ima narodni poslanik Milan Stevović, pa potom narodni poslanik Radiša Ilić, ukoliko bude vremena. Imate još 10 minuta, a potom Radiša Ilić ukoliko bude bilo vremena. Izvolite.

Milan Stevović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, jedan od najbitnijih zakona u svakom pravnom sistemu zaista je zakon o porodici ili, kako se već zove, zakon o braku i porodičnim odnosima. Bez obzira na društvo, civilizaciju, svi su se trudili da na adekvatan način dođu do pravičnih pravnih normi u pogledu regulisanja odnosa u braku, porodici, u odnosu na decu i usvojenja.
Poznato je da je prva sistematizacija porodičnog prava izvršena još u doba starog Rima, i to u okviru imovinskog prava, kada su tzv. Gajeve institucije obuhvatale dva velika područja, a to je lica – persone i actiones ili tužbe. Prema tome, od tada pa do dana današnjeg išla je stalna kodifikacija, stalna promena porodičnog prava. Zbog čega ovo pričam? Pričam zbog toga da bismo znali u kakvim uslovima donosimo naš porodični zakon i u kom pravcu valja vršiti amandmanske promene teksta ovog predloga.
Što se tiče samog porodičnog prava, porodično pravo je prvi put izdvojeno kao posebna grana prava od strane našeg poznatog pravnika Valtazara Bogišića, i to 1888. godine, kada je radio tzv. Opšti imovinski i građanski zakonik za Srbiju i Crnu Goru. Kada je pisao te odredbe, izostavio je iz imovinskog prava odredbe porodičnog prava. Kada su ga pitali zbog čega je to uradio, dao je debelo obrazloženje da je na osnovu sprovedene široke ankete u Crnoj Gori zaključio da je tzv. običajno porodično pravo mnogo jače nego pisano porodično pravo. Koliko je to bila jaka institucija govori činjenica da se u pojedinim segmentima to običajno porodično pravo primenjuje i dan-danas na određenim područjima Crne Gore.
Vrlo je teško doživeti promene u ovom sistemu porodičnog prava. Ono što je najbitnije, samo pre 60, 70, 80 godina imali smo tzv. kodifikacije tog imovinskog porodičnog prava na dve velike oblasti i to na muževljevo pravo u odnosu na ženu, kao deo bračnog prava. Nije postojalo roditeljsko pravo, već je postojalo očinsko pravo. Sve je bilo koncentrisano u pateru, odnosno u ocu kao nosiocu porodice. Iza toga, imali smo razne kodifikacije nakon Drugog svetskog rata.
Ono što je bitno, to je da danas pišemo porodični zakon, zovemo ga porodični zakon, ali porodicu ne definišemo. Moram da kažem da je porodica grupa koja je vezana sa tri bitne karike – ili brakom, ili vanbračnom zajednicom ili srodstvom, koja između sebe ima određena prava i obaveze. Nije nam bilo teško da to napišemo u zakonu, a meni nije jasno zašto smo to izostavili.
Ukoliko pišemo porodični zakon, treba da definišemo šta je porodica. Za razliku od toga, u ovom predlogu zakona mi definišemo, primera radi, vanbračnu zajednicu. Nemam ništa protiv te definicije, ali ako hoćemo ekvivalenciju onda treba da definišemo i porodicu. Čuli smo ovde od predstavnika svih političkih grupacija da je porodica osnovni segment našeg društva, a ako je to tako, nema razloga da ga mi ne definišemo i da ga ne opišemo.
Ukoliko se radi o novim institutima, moje kolege poslanici su dobro apsolvirali sve teme. Osvrnuo bih se na prava deteta koja su široko postavljena, s tim što ipak moram da kažem da Konvencija o pravima deteta, međunarodni pravni akt, obuhvata i neka šira prava. Pitam se, ako dete ima pravo na roditeljsku negu, zaštitu, izdržavanje, ako ima pravo da formira svoje mišljenje, ako ima pravo sa navršenih 15 godina da odabere srednju školu u koju će da ide, zašto nije propisano da dete ima pravo na svoju državu, da voli svoju državu, svoju vojsku, svoje generale, da voli svoje vojvode, pa nije mi jasno zbog čega to nismo uvrstili, mada u međunarodnim konvencija je to pravo deteta.
Kada govorim o pravnim institutima, želeo bih da kažem da je vrlo bitan institut zaštite od nasilja u porodici. Smatram da je ovde došlo do jednog velikog promašaja u pogledu pravne regulative. Ako pogledamo šta je nasilje u porodici, zaključićemo da su sve to krivičnopravni instituti. Mi u Krivičnom zakonu imamo i krivično delo nasilja u porodici i sve ovo što je ovde navedeno obeležja su određenog krivičnog dela, a sve ovo je stavljeno i svrstano u parnični postupak.
Malopre sam rekao da mi je sasvim jasno zbog čega je porodično pravo deo imovinskog prava, ali mi nije jasno zašto postupak u regulisanju ovog novog instituta mora da bude u okviru porodičnog prava.
Moram da kažem da su mere koje su predviđene radi zaštite novost; i treba da bude novost, ali treba obratiti pažnju kako i na koji način. Evo šta bih predložio. Prva i druga mera – iseljenje i useljenje – mogu da idu, ali treća, četvrta i peta – to se odnosi na zabranu približavanja članu porodice, zabranu pristupa u prostor oko mesta stanovanja ili rada i zabranu daljeg uznemiravanja člana porodice – ne samo da nisu ustavne kategorije i ograničavaju osnovna ustavna prava, nego se u praksi ne mogu sprovesti.
Pitam vas, ako parnični sud kao nadležni sud donese ovu odluku o zabrani uznemiravanja, šta će da se desi kada je ponovljeno uznemiravanje, kako će da reaguje sudski izvršitelj; da li će sudski izvršitelj da izađe i tom, kako ga nazva juče ministar, nasilniku kaže – no, no, ne može više, imamo strogog ministra, stroge zakone, i ovaj će to da poštuje? Dakle, od toga nema ništa. Ne može stajati sudski izvršitelj i razdvajati supružnike, bilo bračne, bilo vanbračne. To je apsolutno nemoguće. Koliko nam treba izvršilaca u našem pravnom sistemu? To su logične stvari koje nam nameću ova rešenja.
Međutim, iza ovoga, ako smo hteli ovo da sprovedemo, morali smo da propišemo pravni propis koji će značiti prinudu i za ovoga. Dakle, nije dovoljna samo mera, nego mora postojati i prinuda. Šta u slučaju da se ova mera ne poštuje? Kako ćemo onda da odreagujemo?
Sve su to stvari o kojima bismo ovde mogli da govorimo, ali ostavljam da ove stvari razjasnimo u raspravi o pojedinostima, jer je preostalo još malo vremena za mog kolegu.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Hvala, gospodine Stevoviću. Inače, Opšti imovinski zakon je bio za Crnu Goru, ne za Srbiju i Crnu Goru.

Reč ima narodni poslanik Radiša Ilić, tri minuta, a potom narodni poslanik Dobrica Janković, šest minuta.