OSMO VANREDNO ZASEDANjE, 18.07.2005.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

OSMO VANREDNO ZASEDANjE

2. dan rada

18.07.2005

Sednicu je otvorio: Vojislav Mihailović

Sednica je trajala od 10:05 do 19:45

OBRAĆANJA

...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
        Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, nastavljamo rad sednice Osmog vanrednog zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije u 2005. godini.
Na osnovu službene evidencije o prisutnosti narodnih poslanika, konstatujem da sednici prisustvuje 95 narodnih poslanika.
Radi utvrđivanja broja narodnih poslanika prisutnih u sali, molim narodne poslanike da ubace svoje identifikacione kartice u poslaničke jedinice elektronskog sistema za glasanje.
Konstatujem da je primenom elektronskog sistema za glasanje utvrđeno da je u sali prisutno 87 narodnih poslanika, odnosno da je prisutno više od jedne trećine narodnih poslanika i da postoje uslovi za rad Narodne skupštine.
Obaveštavam vas da su sprečeni da sednici prisustvuju sledeći narodni poslanici: Marko Đurišić, Velimir Stanojević i Miroslav Markićević.
Rad prema dnevnom redu.
Prelazimo na zajednički načelni pretres 1. i 2. tačke dnevnog reda: – IZMENE ZAKONA O BUDžETSKOM SISTEMU I BUDžETU SRBIJE ZA 2005. GODINU, SA PRATEĆIM FINANSIJSKIM PLANOVIMA
Saglasno odluci Narodne skupštine da se obavi zajednički načelni pretres o tačkama 1. i 2, a pre otvaranja zajedničkog načelnog pretresa, podsećam vas da, shodno članu 94. Poslovnika Narodne skupštine, ukupno vreme rasprave u načelu za poslaničke grupe iznosi pet časova, kao i da se ovo vreme raspoređuje na poslaničke grupe srazmerno broju narodnih poslanika članova poslaničke grupe.
Molim poslaničke grupe, ukoliko to već nisu učinile, da odmah podnesu prijave za reč, sa redosledom narodnih poslanika.
Otvaram zajednički načelni pretres o Predlogu zakona o izmenama i dopunama zakona o budžetskom sistemu, koji je podnela Vlada Republike Srbije i Predlogu zakona o izmenama i dopunama zakona o budžetu Republike Srbije za 2005. godinu, sa predlozima odluka o davanju saglasnosti na Odluku o izmenama finansijskog plana Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih za 2005. godinu, Odluku o izmenama finansijskog plana Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje poljoprivrednika za 2005. godinu, Odluku o izmenama finansijskog plana Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti za 2005. godinu, Odluku o izmenama finansijskog plana Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje za 2005. godinu, Odluku o izmenama finansijskog plana Nacionalne službe za zapošljavanje za 2005. godinu, koje je podnela Vlada Republike Srbije.
Da li predstavnik predlagača, gospodin Mlađan Dinkić, želi reč? Reč ima ministar finansija Mlađan Dinkić.

Mlađan Dinkić

Poštovani predsedavajući, dame i gospodo, pred nama su dva važna zakona: Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu i Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetu za 2005. godinu. Kratko ću govoriti o prvom zakonu, a nešto duže nego uobičajeno o ovom drugom.
Što se tiče Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu, predlažemo izmene kako bismo uskladili ovaj zakon sa sličnim zakonima u razvijenim zemljama, imajući u vidu da se u našem budžetskom sistemu otplata javnog duga tretira kao rashod, a otplata glavnice javnog duga u svim drugim zemljama se tretira kao izdavanje, ali se knjiži ispod linije. Dakle, svakako se evidentira, međutim, ne ulazi u obračun deficita, odnosno suficita.
Naime, kada se uzimaju krediti iz inostranstva, taj novac koji se uzima mora se vratiti. Zbog toga prihodi od kredita ne ulaze u prihode, a vraćanje kredita ne ulazi u rashode. Ono se evidentira, ali i jedno i drugo - prihodi i rashodi - ispod linije.
S druge strane, kamata koja se plaća na glavnicu javnog duga jeste rashod, jer to jeste realni dodatni trošak za budžet. Zbog toga i jedno i drugo se evidentira, a videćete, kao što smo dali u rebalansu za 2005. godinu, potpuno je jasno koliko se planira vratiti glavnica javnog duga.
Međutim, nijedna razvijena zemlja to ne uzima, dakle, amortizaciju duga ne uzima kao budžetski rashod, već kao izdatak koji ne utiče na iznos deficita, odnosno suficita.
Jer, kao što dođu primanja po osnovu kredita, kada se vrate, to je neutralno, jedino je kamata razlika koja se stvarno realno plaća i što košta neku zemlju, a ovo ostalo faktički predstavlja samo vremensko razgraničenje.
Isto tako, krediti koje država daje za određene namene i koji se vraćaju ne ulaze u obračun rashoda, s obzirom da kroz godinu, dve, tri, četiri, pet, kada se vrate, oni poništavaju ovaj rashod koji se daje u tekućoj godini, ali se i to, naravno, evidentira. To je stavka na kontu 6 - Nabavka domaće finansijske imovine. To je razlika u obračunu deficita i suficita. Jednostavno smo želeli da obračun našeg deficita, odnosno suficita bude komparativan sa istim takvim obračunima u zemljama EU i u razvijenim zemljama.
Dakle, SAD, Kanada, Japan i ostale na ovaj način prikazuju svoje budžete. Mi smo do sada morali da imamo jedan izveštaj za Narodnu skupštinu, a onda smo za međunarodne finansijske organizacije morali da pravimo izvedeni drugi izveštaj. Ovako, u ovom našem izveštaju, biće sve sadržano, samo što je klasifikacija promenjena na način usklađen sa drugim zemljama u svetu.
Takođe, novina je da se vrši reorganizacija u okviru Ministarstva finansija. Naime, trenutno postoji Uprava za javna plaćanja u Ministarstvu finansija i sektoru Trezora. Mi to sada objedinjujemo u Upravi za Trezor. Dakle, ne formiramo novu instituciju, već od postojeće dve pravimo jednu. Uprava za Trezor će objediniti nadležnost dosadašnjeg sektora za Trezor i Uprave za javna plaćanja i oni će krenuti sa radom, ukoliko Skupština usvoji ovaj zakon, već od 1. avgusta ove godine.
Zatim, ono što je važno, uvodimo pojmove budžetskog deficita, odnosno suficita, zatim primarnog deficita, odnosno suficita. Primarni deficit isključuje i kamate na javni dug prilikom obračunavanja konačnog rezultata budžeta.
Uvodi se pojam konsolidovanog deficita, odnosno suficita, koji podrazumeva ukupan bilans države, ne samo Republike, već i lokalnih vlasti i organizacija obaveznog socijalnog osiguranja. Međutim, ovaj konsolidovani suficit se iskazuje u memorandumu budžeta koji se donosi svake godine i predstavlja osnovu za izradu budžeta u naredne tri godine.
Ovde se uvodi obavezno sastavljanje i konsolidovanje završnih računa na nivou lokalne vlasti i budžeta Republike, i to na sledeći način: lokalni organi uprave nadležni za finansije podnose Upravi za trezor odluku o završnom računu budžeta lokalne vlasti usvojenu od strane lokalne skupštine, izuzev lokalnih organa uprave nadležnih za poslove finansija gradskih opština u Beogradu, s obzirom da tu Grad usvaja odluku, jer beogradske opštine dostavljaju svoje odluke o završnom računu budžeta Gradu.
Lokalni organi uprave nadležni za poslove finansija sastavljaju konsolidovani izveštaj Grada, a govorim za Beograd, koji sadrži završni račun budžeta Grada i završne račune budžeta opština sa teritorija Grada, što se podnosi Upravi za trezor. Ukoliko bude još neki grad formirao opštine na sličan način kao Beograd, onda to važi za sve druge gradove u Srbiji.
Zatim, Vlada dostavlja Narodnoj skupštini predlog zakona o završnom računu budžeta Republike i odluke o završnim računima finansijskih planova organizacija obaveznog socijalnog osiguranja, a Ministarstvo finansija je dužno da sastavi konsolidovani izveštaj Republike, koji sadrži konsolidovani izveštaj završnog računa budžeta Republike, završne račune organizacija obaveznog socijalnog osiguranja, konsolidovani izveštaj Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje, završne račune opština i konsolidovane izveštaje gradova, i ovaj izveštaj se dostavlja Narodnoj skupštini radi informisanja.
U prethodnim godinama završni računi nisu imali eksternog oditora i, kao što znate, ova skupština još uvek nije usvojila završne račune budžeta za 2002, 2003. i 2004. godinu. Što se tiče 2004. godine, inače vreme za usvajanje je sada pre usvajanja budžeta za 2006, međutim, za 2002. i 2003. godinu Skupština nije usvojila ove završne račune budžeta.
Mi smo u međuvremenu doneli odluku na Vladi o angažovanju nezavisnog revizora. Međutim, taj akt je potrebno da potvrdi i Skupština i očekujem da će se to desiti sada pre ove letnje pauze, a da li će to biti nadležni odbor, predsednik Skupštine zna bolje kako ide procedura. U svakom slučaju mi ćemo pre podnošenja budžeta za 2006. godinu podneti i oditovane završne račune budžeta za 2002, 2003. godinu, a što je bila obaveza prethodne Vlade, ali i za 2004. godinu, što jeste obaveza naše Vlade.
Sada bih prešao na objašnjenje rebalansa budžeta za 2005. godinu. Rebalansom budžeta ukupna primanja budžeta su utvrđena na 433 milijarde, a ukupni izdaci na 400,8 milijardi dinara, što znači da se planira budžetski suficit od 32,2 milijarde dinara, odnosno iznos koji je ekvivalentan 2% društvenog bruto proizvoda.
Što se tiče originalnog plana koji je ova skupština usvojila, plana budžeta za 2005. godinu, prihodi su bili planirani na 396 milijardi, a rashodi na 416,6 milijardi dinara. Sada dolazi do uvećanja prihoda u rebalansu za 9,3%. Dakle, očekujemo 37 milijardi veće prihode nego što smo planirali, dok će rashodi biti smanjeni na 400,8 milijardi dinara.
Po prvi put posle jednog dugog perioda, naime, po prvi put od 1940. godine Srbija će imati budžetski suficit i reći ću vam na šta će se taj suficit, ukoliko ga Skupština usvoji, trošiti.
Dakle, što se tiče trošenja suficita, prva stavka jeste kreditiranje razvojnih projekata u iznosu od 5,5 milijardi dinara, i to sledećih: za rad Agencije za osiguranje i kreditiranje izvoza, dakle za kreditiranje izvoza predviđa se milijarda i 50 miliona, kako bi se uplatilo 50% osnivačkog kapitala, plus 200 miliona dinara Fondu za razvoj za kredite za izvoz.
Zatim, za mikrokredite za nezaposlene, kao što znate, u originalnom budžetu bilo je planirano 600 miliona dinara, a sada predviđamo dodatak od još 400 miliona, dakle milijardu ukupno, plus Fond za razvoj 600 miliona dinara iz sopstvenih sredstava, dakle milijardu i 600 miliona dinara su krediti za samozapošljavanje. Dalje, 7,5 hiljada novih radnih mesta treba da se otvori po osnovu konkursa koji je već bio raspisan i završen od strane Nacionalne službe za zapošljavanje i Fonda za razvoj.
Zatim, novi program koji se otvara, ako Skupština usvoji ovaj rebalans, a to su stambeni krediti za mlade, gde će država finansirati 20% učešća i 10% depozita za stambene kredite za mlađe od 45 godina, a ukupno 900 miliona dinara namenjeno je za tu svrhu. To će dovesti do snižavanja prosečne kamatne stope na te kredite na iznos od 4,5% godišnje.
Što se tiče drugih aktivnosti, to su projekti za stimulisanje zapošljavanja u regionima, u opštinama Kragujevac, Bor i Vranje, ukupno 500 miliona dinara ovim budžetom je predviđeno za te svrhe, za rad Garancijskog fonda 300 miliona, Nacionalnoj korporaciji za osiguranje stambenih kredita za dokapitalizaciju 410 miliona dinara, za studentske kredite 770 miliona dinara. To su ključne stavke koje čine iznos od 5,5 milijardi dinara.
Osim toga, biće izvršena otplata glavnice javnog duga u iznosu od 23,5 milijardi dinara i to domaćim kreditorima 22 milijarde, a to su pre svega stare devizne štediše, kao i oni kojima se vraća zajam za privredni preporod, a kao što znate, isplata stare štednje je počela 31. maja, a dok isplata zajma za privredni preporod počinje 31. avgusta ove godine.
Ukupno je 22 milijarde dinara, a tu takođe ulaze i otplate vezane za druge vidove smanjivanja javnog duga, a pre svega reotkup obveznica trezora, jer je ranije država emitovala obveznice kako bi se zadužila i pokrivala deficit, s obzirom da sada suficitom možemo da vraćamo jedan deo javnog duga.
Inostrana glavnica javnog kredita iznosi milijardu i po dinara, ukupno 23,5 milijardi dinara će ići za otplatu glavnice javnog duga.
Kada od suficita od 32,2 milijarde oduzmete 5,5 milijardi na ime kreditiranja razvojnih projekata koje sam spomenuo i 23,5 milijardi otplate glavnice javnog duga, dobijate stanje na računu koji će budžet Republike Srbije imati na kraju ove godine, a to je 3,2 milijarde dinara, to je suficit koji ostaje kada se isplati javni dug i kada se utroše pare za kreditiranje razvojnih projekata.
Želeo bih da podsetim da je 2003. godine budžetski deficit iznosio 4% društvenog bruto proizvoda. Prošle godine smo nakon leta i rebalansa krenuli u politiku fiskalnog prilagođavanja i uspeli smo da u 2004. godini smanjimo budžetski deficit na 1,7% društvenog bruto proizvoda i ukupan iznos smanjenja bio je 2,3%. Dakle, sa 4% društvenog bruto proizvoda smanjen je budžetski deficit na 1,7% u prošloj godini.
Ove godine smo planirali da imamo deficit od 1,4%, ali u narednim minutima i u izlaganju reći ću vam zašto smo tokom ove godine odlučili da umesto deficita od 1,4% društvenog bruto proizvoda ove godine ostvarimo budžetski suficit i time fiskalno prilagođavanje za dve godine od 4,2% društvenog bruto proizvoda, a što je jedan od retkih slučajeva u drugim zemljama da je za ovako kratko vreme izvršeno ovako jako fiskalno prilagođavanje, mada je bilo takvih slučajeva. Međutim, navešću vam razloge zbog čega se Vlada odlučila na ovakav korak i zbog čega je Srbiji u ovom trenutku neophodan budžetski suficit.
Više je razloga zbog čega je Srbiji u 2005. godini potreban budžetski suficit. Najpre, Srbija mora da smanji zaduženost, jer sa jedne strane ukupan nivo javnog duga nije previsok, on iznosi 56% društvenog bruto proizvoda. Međutim, raste nivo privatnog zaduživanja, privatni spoljni dug se povećava iz prostog razloga što se naša zemlja razvija, banke odobravaju sve više kredita, građani uzimaju te kredite, privreda uzima te kredite.
Primera radi, prošle godine od dve milijarde evra kredita iz inostranstva država je pozajmila samo 300 miliona, a milijardu i 700 miliona evra pozajmili su građani, pre svega privreda. Dakle, privatni spoljni dug će rasti i u narednim godinama, a to je neminovno za sve zemlje u razvoju, za zemlje koje imaju tranziciju, ali da bismo kompenzirali rast privatnog duga mi moramo da smanjujemo javni dug. Dakle, javni dug mora da se smanji, a jedini način da se on smanji jeste da se napravi budžetski suficit, kako bi ukupan nivo izloženosti naše zemlje ka inostranstvu, dakle, ukupan dug bio konstantan ili da bi se smanjivao.
Da podsetim još jednom, krajem 2000. godine ukupan nivo javnog duga u Srbiji bio je 14,2 milijarde evra, što je činilo čak 170% tadašnjeg društvenog bruto proizvoda. Danas, na dan 30. juna ove godine, javni dug Srbije je 9,8 milijardi evra. Dakle, manji je za 4,4 milijarde evra i čini 56% društvenog bruto proizvoda.
Nakon završetka trogodišnjeg aranžmana sa MMF-om, a ova vlada je već prošla tri revizije sporazuma sa ovom međunarodnom organizacijom, očekujemo ovu poslednju šestu reviziju u novembru ove godine, mi ćemo, kao što znate, dobiti i otpis dodatnog duga od 700 miliona dolara od Pariskog kluba, tako da će javni dug Srbije da se smanji na 50% društvenog bruto proizvoda na kraju ove godine.
Zbog onih koji u javnosti govore o mogućnosti dužničke krize, želim da dam neke podatke koje do sada nisam iznosio, a dostupni su u međunarodnim statistikama javnih finansija. Naravno da Srbija još uvek spada u srednje zadužene zemlje i naravno da mi moramo da učinimo napore da smanjujemo naš javni dug, posebno imajući u vidu što će spoljni dug po osnovu privatnog zaduživanja neminovno rasti i to mi ne možemo i nećemo da ograničimo, jer potpuno je jasno da građani moraju da uzimaju stambene kredite, da mora privreda da uzima kredite za kupovinu opreme, kako bi modernizovala svoju proizvodnju. Ali, moramo ukupan nivo spoljnog duga, koji uključuje privatni i javni, da držimo pod kontrolom. Jedini način je da smanjujemo udeo javnog duga.
Inače, brojne zemlje u Evropi imaju viši nivo javnog duga u odnosu na društveni bruto proizvod nego Srbija. Ja ću vam navesti neke od tih zemalja. Dakle, Srbija trenutno ima odnos javnog duga u društvenom bruto proizvodu 56%. Veći iznos od toga imaju sledeće zemlje: Austrija 65%, Belgija 96%, Kipar 72%, Francuska 66%, Nemačka 66%, Grčka 110%, Mađarska 61%, Italija 106%, Malta 80%, Holandija 56% kao i Srbija, Portugal 62%, Turska 73% učešća javnog duga u društvenom bruto proizvodu.
Nijedna od ovih zemalja, sem Turske, nije imala velike platno-bilansne krize. Turska je bila jedini primer zemalja koje su takve krize imale. Zašto? Zato što one s jedne strane ostvaruju visok privredni rast, a s druge strane to su uglavnom zemlje kreditori. Dakle, one imaju uglavnom visok unutrašnji dug, a u Srbiji je udeo unutrašnjeg i spoljnog duga u javnom dugu otprilike pola-pola. Nešto je veći spoljni dug, zato što imamo staru deviznu štednju koju smo nasledili iz prošlosti.
Inače, razvijene zemlje imaju visok unutrašnji dug nastao zaduživanjem države na tržištu kapitala emitovanjem obveznica trezora. One nemaju spoljni dug i zato nisu izložene opasnosti od spoljne dužničke krize. Male zemlje i zemlje u razvoju imaju spoljni dug i jedino je spoljni dug zapravo nešto što je ozbiljna pretnja visokim nivoom duga i dužničkom krizom.
Naravno, Argentina je imala oboje. Argentina je imala i visok nivo spoljnog duga i visok nivo javnog duga, što u Srbiji nije slučaj. Ne može se porediti njihov slučaj sa našim, jer su oni imali nekoliko stotina procenata udeo duga u društvenom bruto proizvodu.
Srbija je uspela to da smanji sa 170% na 56% u ovom trenutku, a 50% će biti do kraja godine, i zaista mi sada imamo uslove da smanjujemo javni dug, ali ukupan nivo spoljnog duga zbog rasta privatnog će ostati konstantan i to jeste razlog zašto moramo da imamo suficit kako bi smanjili udeo javnog duga.
Što se tiče otplate javnog duga, moram da kažem da je izmirivanje stare devizne štednje, koje je krenulo od 2001. godine i koje se uredno vrši do danas, zaista značajno povećalo poverenje u ukupan bankarski sistem. Naime, ukupan nivo devizne štednje u bankama u Srbiji ove godine premašiće dve milijarde evra. Trenutno je milijardu i 750 miliona evra, samo u junu nivo štednje je povećan za 70 miliona evra, što znači da redovno servisiranje obaveza iz prethodnog perioda i te kako utiče na povratak poverenja.
Da podsetim, krajem 2000. godine nivo štednje u domaćim bankama bio je 10 miliona evra. Danas je skoro dve milijarde evra i to jeste značajan napredak, iako još jedan dobar deo novca jeste izvan tokova i naš je zadatak da stalno unapređujemo poslovnu klimu i poverenje, kako bi i taj novac građani uložili u banke i stavili ga u funkciju privrednog razvoja.
Naravno, još jedan parametar je više nego fascinantan, a to tzv. (YILD) jild ili prinos na obveznice stare devizne štednje. Kada su emitovane obveznice stare devizne štednje u 2002. godini ukupan prinos u devizama bio je 20% godišnje. Danas je ispod 5% godišnje. To je minimalno, najniži do sada mogući jild, odnosno prinos koji se plaća na državne obveznice, što znači da je poraslo poverenje, rizik je daleko manji i oni koji kupuju obveznice, kako privatni, tako i institucionalni investitori, veruju državi i zbog toga je kamatna stopa sada ispod 5% godišnje.
Takođe, mi smo ove godine po prvi put od kada su emitovane obveznice Trezora u Srbiji počeli da vraćamo dug i da smanjujemo nivo zaduženosti. To je rezultiralo padom kamatne stope ove godine na obveznice Trezora sa 22% godišnje, koliko je iznosila početkom godine, na 14,8%, koliko je ostvarena na poslednjoj aukciji obveznica Trezora pre nedelju dana. Dakle, to je pad kamate od preko 7%, bez obzira što je nivo ovogodišnje inflacije nešto veći od projektovanog. To govori da je uspostavljen visok nivo poverenja u državne hartije od vrednosti, što jeste jedan znak stabilnosti, i to ne bilo kakav, već jedan vrlo značajan znak stabilnosti u našoj makroekonomiji.
Drugi razlog zašto u Srbiji danas treba suficit jeste što moramo da poboljšamo spoljnotrgovinski bilans. Naime, u uslovima tranzicije, kada je jedan deo privrede restruktuiran i privatizovan, dobar deo privrede, ali i deo koji još uvek ima gubitke, svaki višak domaće tražnje preliva u rast tražnje za proizvodima.
Višak domaće tražnje ne dovodi do rasta domaće proizvodnje, već se pre svega preliva na uvoz robe iz inostranstva.
Dakle, u uslovima kada privreda još uvek nije do kraja restrukturirana, kada nije završen proces privatizacije, onda domaća tražnja deluje ne samo inflatorno, već povećava uvoz, jer jednostavno taj višak tražnje se onda preliva na kupovinu robe iz inostranstva, ukoliko nema dovoljno kvalitetne domaće ponude.
Ja bih rekao da je u ovom trenutku oko 50% srpske privrede u solidnom stanju, 50% je u očajnom stanju. Dakle, rekao bih da je taj odnos pola-pola i zadatak Vlade jeste da ovih preostalih 50% merama ekonomske politike, ubrzavanjem procesa restrukturiranja i privatizacije, osposobi da budu konkurentna, pa će u tom trenutku tražnja koja postoji na domaćem tržištu više biti usmerena ka domaćim proizvodima, a manje ka uvoznim dobrima.
U 2005. godini, baš kao i u prethodnim godinama, mi imamo ovu situaciju da višak domaće tražnje deluje na rast uvoza i zbog toga smo mi već krajem prošle godine sproveli fiskalno prilagođavanje. Rezultati su više nego očigledni, 52% smo povećali izvoz u prvih pet mesece ove godine. Uvoz je smanjen 4%. Imamo pad spoljnotrgovinskog deficita od 27% u prvih pet meseci u odnosu na isti period prošle godine.
Međutim, ako objektivno gledamo situaciju, Srbija je prošle godine zaista imala previsok deficit na tekućem računu platnog bilansa, to je bilo 15,7% društvenog bruto proizvoda. Kada smo pravili budžet, pošli smo od pretpostavke da će taj deficit iznositi 13,7% društvenog bruto proizvoda. Međutim, u poslednja dva meseca, zbog uvođenja PDV, mnogi su uvezli robu i uskladištili je kako bi izbegli plaćanje PDV na uvoz na granici, tako da je za 2% društvenog bruto proizvoda u poslednja dva meseca pogoršan spoljnotrgovinski bilans, što mi nismo mogli sa sigurnošću predvideti kada smo radili budžet za 2005. godinu.
Za ovu godinu cilj nam je da svedemo deficit na tekućem računu platnog bilansa na najviše 11%, dakle, sa 15,7% da ga oborimo na 11%, i to je zaista visoko obaranje spoljnotrgovinskog deficita. Primera radi, 1% društvenog bruto proizvoda jednako je 16 milijardi dinara, što znači, 5% društvenog bruto proizvoda, možete sami da izračunate, to je 80 milijardi dinara, koliko bi trebalo da bude manji deficit tekućeg računa platnog bilansa ove godine u odnosu na prošlu.
Prema podacima za prvih pet meseci, mi smo ubeđeni da ćemo ne samo ostvariti ovaj cilj, nego ćemo ga verovatno i nadmašiti, imajući u vidu da je za ostvarenje ovog cilja potreban rast izvoza od 25% ove godine, a rast uvoza od 9%. Pošto imamo posle pet meseci čak 52% rast izvoza, a rast uvoza je manji 4%, moguće je da će deficit tekućeg računa platnog bilansa, posebno imajući u vidu činjenicu da će Srbija ove godine imati suficit umesto predviđenog deficita, biti i niži.
Zašto je bitno da se smanji deficit tekućeg računa platnog bilansa? Zato što se taj deficit finansira zaduživanjem i to ne zaduživanjem države, nego zaduživanjem privatnog sektora. Sa jedne strane, ne može niko da kaže da je loše ako privatni sektor kupuje opremu i dobro je da se troši novac za kupovinu opreme i modernizaciju srpske privrede. Dobro je da građani uzimaju kredite. Ali, sa druge strane, mora da se vodi računa da se ukupni balansi zadrže, odnosno ako već imamo rast privatnog zaduživanja da se obori javni dug, i to je razlog zašto moramo ove godine da imamo suficit u budžetu.
Treći je razlog zašto Srbiji ove godine treba suficit, mi smo do sada već snizili određene poreske stope, pre svega stopu poreza na dobit koja je sada najniža u Evropi, ukinuli smo porez na finansijske transakcije od 1. januara ove godine. U julu prošle godine ukinuli smo porez na fond zarada, ukinuli smo brojne akcize na neke proizvode. Poslednja poreska stopa koja je još uvek previsoka u Srbiji i koja je potrebna da se snizi jeste porez na plate. Suficit u 2005. godini zapravo jeste priprema terena za snižavanje poreza na plate u 2006. godini i to je poslednja poreska stopa u kojoj Srbija nije konkurenta u odnosu na druge zemlje.
Međutim, logika je, imajući u vidu da moramo da imamo stabilno budžetsko finansiranje, da najpre napravimo suficit, pa da iz tog suficita stvorimo osnov da snizimo porez na plate, jer kada bismo ga snizili, imajući u vidu još uvek jedan iznos sive ekonomije, koja je verovatno 30% u našoj ekonomiji, možda nešto niža, možda između 25 i 30%, bio bi veliki rizik, da li bi država onda imala dovoljno prihoda za redovno izvršavanje rashoda i zato smo se odlučili za oprezniju politiku, da najpre napravimo suficit, pa da onda snizimo i porez na plate i da ga dovedemo na nivo najkonkurentnijih zemalja u Evropi.
Dakle, pripremamo teren i tokom sledeće godine biće izvršeno snižavanje poreza na plate. Nijedan drugi porez u Srbiji više se ne može snižavati. Jednostavno, druge poreske stope su već veoma niske, PDV je ispod proseka u Evropi, to je 18%, a ako vidite kakva je stopa PDV u drugim zemljama, daleko su više stope, idu od 20 do 24%. Porez na dobit ne može biti niži od ovoga i ostaje jedino porez na plate.
Doprinose ne možemo snižavati, imajući u vidu situaciju u fondovima zdravstvenog osiguranja, i pre svega penzionog fonda, tako da jedini porez koji se može snižavati jeste porez na plate, posebno imajući u vidu da i lokalna samouprava ostvaruje ove godine vrlo dobar bilans, pošto je lokalna samouprava imala veći suficit od centralne vlade.
Lokana samouprava je u prvih šest meseci, bez obzira na mnoge kritike da će uvođenje PDV smanjiti prihode budžeta lokalnih samouprava i da će način transfernih plaćanja i raspodele javnih prihoda prema lokalu biti diskriminatoran, ostvarila suficit od 5,2 milijarde dinara, znatno više nego republički budžet, od čega gradovi 3,8 milijardi, a opštine milijardu i 400 miliona dinara.
Rast prihoda ove godine u opštinama iznosio je u proseku 22% u prvih šest meseci u odnosu na isti period prošle godine, što je znatno više od stope inflacije, jer je stopa inflacije u istom periodu bila 8%. Dakle, realni rast prihoda je ostvaren. Zbog toga smo odlučili da transferi lokalnim samoupravama ostanu nepromenjeni u ovom rebalansu, dakle, 13,8 milijardi dinara.
S tim što napominjem da mi želimo da dodatno poboljšamo poziciju lokalnih samouprava. Ministarstvo finansija je u petak poslalo u proceduru Vladi zakon o imovini lokalnih samouprava, kojim se predlaže da se imovina lokalnih samouprava prenese samim lokalnim samoupravama, kako bi se izvršila još veća fiskalna decentralizacija i kako bi lokalne samouprave mogle slobodno da raspolažu svojom imovinom, i da je koriste i kao kolateral za eventualno zaduživanje po osnovu novousvojenog Zakona o javnom dugu.
Znate i sami da lokalna samouprava može da se zaduži do 50% prihoda iz prethodne godine u jednoj godini, a da otplata glavnice i kamata javnog duga ne sme u jednoj godini preći iznos od 15% budžeta. Taj zakon je usvojen u petak i očekujemo da nakon stupanja na snagu sve lokalne samouprave to mogu da koriste. Da bi efektivno to moglo da se koristi, Stalna konferencija opština i gradova je predložila, a Ministarstvo finansija podržalo i podnelo Vladi taj predlog, i očekujem da će ga Vlada usvojiti, dakle, zakon o imovini lokalnih samouprava.
Takođe, imamo nameru da, pre usvajanja budžeta za 2006. godinu, zajedno sa Stalnom konferencijom gradova i opština usvojimo njihov predlog o kriterijumima za raspodelu transfernih sredstava opštinama, jer vidite i sami da je na globalnom nivou ostvaren suficit, ali moram da kažem da ima nekih opština koje još uvek imaju deficit. Zbog toga je Zakonom o budžetskom sistemu predviđeno da za opštine koje imaju deficit moguće je da Vlada donese odluku da iz tekuće rezerve njima dopuni postojeće prihode. To je što se tiče snižavanja poreza na plate u sledećoj godini.
Četvrti važan cilj Vlade Republike Srbije jeste da eliminiše sva kašnjenja koja država ima u prošlosti prema različitim budžetskim korisnicima.
Mi zaista redovno izmirujemo sve obaveze i svi budžetski korisnici dobijaju 12 mesečnih naknada u skladu sa budžetom. Međutim, potpuno je jasno da su država i Vlada nasledili dugove iz prethodnog perioda. Duguje se jedna i po penzija osiguranicima PIO, 22 meseca se duguje za zemljoradničke penzije. To su značajni iznosi koji se ne mogu u jednom mahu izmiriti.
Međutim, želim da iskoristim ovu priliku i da pred vama, pred poslanicima Narodne skupštine, najavim da će u avgustu mesecu biti predložen ovoj skupštini, nakon letnje pauze, zakon o pretvaranju obaveze prema penzionerima, kako zemljoradnicima, tako i onima koji su osiguranici penzionog fonda zaposlenih, u javni dug države. Mi ćemo, isto kao što smo regulisali problem stare devizne štednje, emitovati obveznice javnog duga i isplatiti celokupan dug prema penzionerima iz ovog suficita u roku od tri godine za osiguranike penzionog fonda zaposlenih. Radi se o iznosu od preko 20 milijardi dinara, nemoguće ga je isplatiti u jednoj godini.
Prva isplata kreće 15. januara 2006. godine, dakle, dva dana posle Srpske nove godine. Zemljoradničke penzije, takođe, ogroman je dug, preko 20 milijardi dinara, četiri mesečne penzije ćemo godišnje vraćati ubrzano i isplata počinje 15. januara sledeće godine, s tim što ćemo zemljoradničke penzije vraćati u roku od pet godina, jer se tu duguje daleko više, radi se o 22 penzije, četiri penzije mesečno.
Taj zakon će se naći, siguran sam, pred vama, već krajem avgusta, a mi smo ga u Ministarstvu finansija pripremili i očekujemo da Vlada usvoji taj predlog. Na ovaj način, mi ćemo u potpunosti izmiriti kašnjenje prema penzionerima.
Želeli smo da to ozakonimo kroz Zakon o javnom dugu. Naravno, oni koji budu želeli mogu, kao i obveznice stare štednje, da ih prodaju na tržištu kapitala. Cena će se formirati tržišno, dakle biće omogućena trgovina obveznicama i ove obveznice će nositi odgovarajuću kamatu. Dakle, na ovaj način mi ćemo da stavimo tačku na sve dugove koje su prethodne vlade gomilale prema penzionerima, bilo da se radi o zemljoradničkim penzijama, bilo o penzijama po osnovu Fonda PIO zaposlenih.
Nije moguće da se to uradi u jednoj godini, ali za tri godine će biti izmireni penzioneri, a zemljoradnici za pet godina, pri čemu mogu prevremeno da prodaju obveznice na isti način kao i kod stare devizne štednje. To su neki ključni razlozi zašto je Srbiji u ovom trenutku potreban suficit. Na to ću se još jednom vratiti.
Sada bih želeo da vas upoznam sa makroekonomskim pretpostavkama, na kojima je ovaj budžet rađen. Kao što znate, ove godine su značajno ubrzane ekonomske reforme i poboljšana poslovna klima. Imajući u vidu da o ovome postoje oprečna mišljenja u ovoj skupštini i u javnosti, kao što sam već nagovestio, danas ću govoriti neobičajeno dugo i želim da o svakom problemu otvoreno kažem šta je urađeno, šta su problemi i šta mora da se uradi u budućnosti, bez obzira koja je vlada u pitanju.
Što se tiče strukturnih reformi, ključ za dugoročnu makroekonomsku stabilnost jeste uravnoteženje spoljnotrgovinskog bilansa, ali on se ne može uravnotežiti samo monetarnim i fiskalnim merama. Potpuno je jasno da monetarne i fiskalne mere same mogu samo na kratak rok da otklone štetu koja je nastala time što postoje strukturni poremećaji u privredi, ali da bi se na dugi rok stvorila dugoročna makroekonomska stabilnost potrebno je da se strukturne reforme do kraja dovrše. Reći ću koje su to strukturne reforme, šta je do sada urađeno, a šta će se uraditi u narednom periodu.
Prvo privatizacija banaka. Privatizacija banaka biće dovršena do početka sledeće godine. Dakle, ovo je jedna od reformi koja se privodi kraju. Ove godine već su završeni tenderi za privatizaciju tri banke u Srbiji, Novosadske, Kontinental i JU banke. Ukupno privatizacioni prihod za ove tri banke iznosi 275 miliona evra ili 22,5 milijardi dinara. Inače, ukupan privatizacioni prihod ove godine, koji će biti u budžetu Srbije, jeste najmanje 27 milijardi dinara, pet i po puta više nego u prethodnoj godini.
Moram da kažem, bez obzira na neka doduše usamljena mišljenja, da zaista ono što je urađeno u reformi bankarskog sistema spada u red najuspešnijih reformi u tom sektoru uopšte urađenih u centralnoj i istočnoj Evropi. Imajući u vidu da od jednog potpuno nelikvidnost i nesolventnog bankarskog sistema, koji smo zatekli krajem 2000. godine, sada imamo bankarski sektor koji svake godine udvostručuje svoju bilansnu sumu, imamo banke u koje ljudi veruju i ulažu novac na štednju i konačno, cene koje su ostvarene u privatizaciji banaka u Srbiji su apsolutno najviše u centralnoj i istočnoj Evropi.
Poslednji primer je najilustrativniji, primer privatizacije Novosadske banke, kada je postignuta cena bila 3,3 puta veća u odnosu na kapital same banke. Dakle, to je zaista apsolutni rekord koji je do sada ostvaren u bilo kojoj privatizaciji banaka u centralnoj i istočnoj Evropi. Osim toga najjača privatna banka koja je preuzela na međunarodnom tenderu Novosadsku banku obavezala se da dodatnih 40 miliona evra uloži za programe stambenog kreditiranja, kredita za mala i srednja preduzeća, za svoje velike klijente, ali i da poveća broj zaposlenih za 40%, tako da broj ljudi u Novosadskoj banci neće biti smanjen nego povećan za 40% do 2008. godine.
Ni u jednoj od ovih banaka koje su privatizovane neće doći do smanjenja broja zaposlenih, naprotiv doći će samo do rasta zapošljavanja. Što se tiče privatizacije ostalih banaka, u toku je tender za Nišku banku i trenutno su tri banke zainteresovane za privatizaciju Niške banke, ali sve dok se ne daju konačne ponude ne možemo o tome govoriti. Ovo su samo banke koje su izrazile zainteresovanost.
Takođe, Kredi banka jeste u postupku privatizacije i trebalo bi da se dovrši ove godine. Što se tiče Komercijalne banke, država ima nameru da ona ostane u nacionalnom vlasništvu. Dakle, Komercijalna banka se neće nuditi strateškim partnerima iz inostranstva, već će ostati najveća nacionalna banka, s tim što se razmišlja i priprema tender za savetnika kojim bi se ova banka privatizovala u naredne tri godine na tržištu kapitala na beogradskoj berzi, gde bi se mali paketi iznosili za jedan veliki broj korisnika i kako bi ova banka mogla da ima desetine, da ne kažem stotine hiljada malih akcionara, po ugledu na neke druge banke u svetu, ali bi to bili domaći vlasnici.
Komercijalna banka, sada mogu otvoreno da kažem jer je taj proces pri kraju, jeste bila jedina banka koja je bila u stanju da izdrži stranu konkurenciju. Nije ova vlada, niti prethodna, donela odluku da privatizuje neke banke zato što je to bila neka želja ili volja. One jednostavno nisu mogle na dugi rok da izdrže konkurenciju iz inostranstva, kako zbog nedostatka dugoročnih izvora finansiranja za dugoročne kredite, tako i zbog nekih drugih problema. Komercijalna banka je bila jedina velika domaća banka koja je bila sposobna da se odupre stranoj konkurenciji i zbog toga nema nikakvog razloga da se nudi strateškim partnerima iz inostranstva.
Što se tiče preduzeća, mi smo ove godine ostvarili u prvih šest meseci 5,3 milijardi dinara privatizacionih prihoda od privatizacije društvenih preduzeća, od čega je u budžet uplaćeno 2,5 milijardi, s obzirom da ostatak po zakonu ide Fondu penzionog osiguranja, lokalnim samoupravama, Fondu za restituciju. Očekujemo do kraja godine još oko 5 milijardi dinara privatizacionih prihoda, dakle još 2,5 milijarde dinara za budžet.
Ove godine po prvi put je otpočelo restrukturiranje javnih preduzeća. Nekoliko aktivnosti smo najavili u Skupštini kada smo usvajali u novembru budžet za 2005. godinu. Mogu da kažem da smo sve ono što smo najavili i ostvarili, i reći ću vam šta je do sada urađeno, a šta imamo nameru da uradimo.
Najpre, izvršena je odgovarajućim zakonima reorganizacija nekih velikih javnih preduzeća, pre svega EPS-a, zatim Železnice, odvajanjem u više segmenata; sledeći korak je bilo odvajanje sporednih od osnovnih delatnosti i prenošenje tih sporednih delatnosti u nadležnost Agencije za privatizaciju i priprema za početak privatizacije. Krajem juna 36 različitih preduzeća iz sporednih delatnosti javnih preduzeća preneto je u nadležnost Agencije za privatizaciju i predviđa se da na jesen krene postupak njihove privatizacije.
Kao što znate, zakonom jeste omogućeno formalno da javna preduzeća imaju mogućnost da jedan deo akcija daju besplatno radnicima i bivšim zaposlenima.
Međutim, ne postoji ni jedan podzakonski akt kojim je to precizirano. Zbog toga Vlada namerava, kako bi pospešila motivaciju zaposlenih u javnim preduzećima, da 15% ukupnog kapitala javnih preduzeća besplatno podeli radnicima, kako postojećim radnicima tako i bivšim zaposlenima, odnosno penzionerima tih javnih preduzeća, kako bi oni ostvarili 15% od privatizacije onih javnih preduzeća koja budu privatizovana.
Pri tome treba jasno reći da neće sva javna preduzeća biti privatizovana, jer prosto u svim zemljama postoji određeni javni sektor i neka javna preduzeća nemaju niti interesa u privatnom sektoru, npr. interes za železnicu je uvek mali i zato država mora da se brine o železnici i da izdvaja odgovarajuće subvencije za nju, a sa druge strane postoje segmenti gde je privatni kapital efikasniji. Zbog toga mi planiramo da krajem ovog meseca raspišemo tender za izbor privatizacionog savetnika za delove Naftne industrije Srbije.
Kao što znate, Vlada je odlučila da se Naftna industrija Srbije podeli na tri segmenta. Jedan od tih segmenata jesu rafinerije i pumpe. Moguće je da će biti početkom naredne godine na međunarodnom tenderu ponuđeni na privatizaciju, ali privatizacioni savetnik treba da da predlog da li ići odjednom na rafinerije i na pumpe ili ići po delovima. Zato ćemo angažovati odgovarajućeg savetnika na tenderu, koji ćemo raspisati do kraja ovog meseca.
Takođe, izvršena je racionalizacija nekih troškova u radu javnih preduzeća. Primera radi, nešto preko 10.000 ljudi više ne radi u osnovnim delatnostima ovih javnih preduzeća, a oko 5.000 ljudi sada je raspoređeno u preduzeća koja su u sporednim delatnostima, dok je oko 5.000 ljudi do sada tražilo i dobilo stimulativne otpremnine, znači, dobrovoljno su napustili ova javna preduzeća. Pri tom, ima još nekoliko hiljada ljudi koji su se prijavili za dobrovoljan odlazak, koji će se realizovati u drugoj polovini ove godine.
Ta sredstva su bila obezbeđena kako iz sredstava samih javnih preduzeća, tako i za neka preduzeća koja su na budžetu, kao što je železnica, i iz tranzicionog fonda, a za neke druge isplate date su i pozajmice iz privatizacionih prihoda, sa obavezom da se te pozajmice vrate iz prodaje imovine iz sporednih delatnosti.
Što se tiče sledećeg koraka, to je privatizacija osnovnih delatnosti javnih preduzeća, pri čemu postoji strategija za NIS. U međuvremenu, resorna ministarstva će izraditi strategiju privatizacije nekih osnovnih delatnosti u drugim preduzećima. Sigurno je da se neka javna preduzeća, odnosno njihove osnovne delatnosti neće privatizovati.
Još jedna industrija je krenula u proces restrukturiranja ove godine, a to je namenska industrija, najpre, smanjivanjem viška zaposlenih.
Do sada su isplaćene otpremnine za oko tri i po hiljade radnika. Oko 1.400.000.000 dinara iz budžeta je isplaćeno na ime otpremnina. To je značajno smanjenje zaposlenih. Radi se o šest fabrika namenske industrije, koje sada imaju mogućnosti da konačno počnu da posluju profitabilno.
Dakle, plan je: sledeće godine se završava privatizacija bankarskog sektora, do kraja 2007. godine se završava privatizacija društvenih preduzeća. Nismo zadovoljni kako je institucija stečaja još uvek zaživela, jer jedan dobar deo nelikvidnih društvenih preduzeća nema drugog načina da nađe kupca, sem da se dugovi potpuno otpišu i da se proces preuzimanja izvrši u postupku stečaja. Iako imamo sada dobru zakonsku regulativu, mora taj proces da se ubrza i da stečaj postane jedna normalna tržišna kategorija, a ne da se o njemu govori u negativnom aspektu.
Stečaj je veoma pozitivna stvar u tržišnim ekonomijama, ukoliko se izvodi na transparentan način. Ukoliko preduzeće ima ogromne dugove i ukoliko niko nije zainteresovan da ga kupi, ono može ili da grca u tim dugovima, da ne isplaćuje plate radnicima, da ne može da prodaje robu na tržištu, ili da ode u stečaj i da u jednom brzom postupku, bez tih dugova, bude preuzeto i da se napravi potpuno novo preduzeće koje kreće da radi.
Uostalom, jedan primer koji jeste kontradiktoran i kontroverzan, s obzirom da nije izvršen po nekom jasnom uređenom zakonu, ali ipak jeste primer koji je, u krajnjoj liniji, dobar, a to je primer stečaja "Sartida". Imali ste preduzeće koje je bilo prepuno dugova, dve trećine akumulacije Srbije je gutao "Sartid". Nakon stečaja i preuzimanja od strane U.S. "Steel", "Sartid" je najveći izvoznik, 250 miliona evra je samo u prvih pet meseci ostvareno u tome.
Dakle, jedini problem u tom stečaju jeste bio što je rađen bez toga da je postojao odgovarajući zakon o stečaju i tu je bilo odgovarajućih problema, gde nadležni sudski organi treba da kažu svoju poslednju reč oko onih ljudi koji su učestvovali tehnički u tom poslu. Međutim, sam institut stečaja je pokazao efikasnost u ovom slučaju, jer imamo preduzeće koje je bilo bankrotirano, a koje sada proizvodi najveće izvozne prihode u Srbiji.
Zbog toga ne treba bežati, ukoliko nema kupca za neko preduzeće koje je puno dugova i koje ne može te dugove da izmiri, niti mogu ti dugovi u potpunosti da se otpišu, jer nisu svi državni dugovi, imate i komercijalne dugove koji ne mogu da se otpišu, nema drugog načina nego da se uradi brzi stečaj i da se u jednom transparentnom postupku to preuzme, što nije bio slučaj "Sartida", ali krajnji efekat jeste postignut, da se preuzme na jedan brz i transparentan način, ali u skladu sa zakonom.
Ova vlada je predložila odgovarajući zakon o stečaju i sada postoje svi zakonski uslovi da se to efikasno radi. Mislim da bi to u praksi moralo samo da se ubrza.
Jedan od najvećih problema sa kojim se naša država i suočavala i suočava, moram da kažem i suočavaće se u budućnosti, jeste kapacitet državne uprave. Primera radi, mislim da u ovom trenutku, nakon što je ova skupština usvojila 87 zakona prošle godine, nakon što je usvojila, siguran sam, preko 50 zakona ove godine, i da će usvojiti verovatno stotinak zakona do kraja godine ukupno, nisu više zakoni prepreka za neki brži razvoj. Implementacija tih zakona jeste ono što je najvažnije.
Što se tiče države, kapacitet državne uprave je najveće ograničenje, birokratija na svim nivoima, tu ću biti otvoren, od republičkog, ali i do lokalnog. Tu imamo razlika. Ona ministarstva koja imaju bolju administraciju, nezavisno od toga ko je ministar, rade bolje, i obrnuto, one lokalne samouprave koje imaju efikasniju administraciju, takođe su bolje, nezavisno od toga koja je partija na vlasti. Tu zaista nema pravila. Sa druge strane, što je komplikovaniji proces, to je poslovna klima manja.
Daću jedan primer. Ministarstvo finansija, zajedno sa Ministarstvom za prosvetu i sport, predložilo je, Vlada usvojila, da se oko 180 miliona dinara ove godine iz budžetske rezerve isplati za izgradnju različitih sportskih objekata u 20 opština u Srbiji. Ta odluka je doneta u prvoj nedelji juna. Do dana današnjeg je samo jedna jedina opština sve proceduralne forme ispunila i povukla ta sredstva - Čačak.
Ovo su opštine kojima smo mi dodelili sredstva, gde su sve stranke na vlasti. Ima i radikala, i DSS, i DS, i G17, bukvalno su sve opštine zastupljene. Međutim, neke opštine vrlo sporo kompletiraju dokumentaciju, neke opštine nemaju uopšte urbanističke planove, neke opštine ne mogu da obezbede te dozvole za gradnju, proces tendera da sprovedu efikasno, neke rade znatno brže. Jedino je Čačak do sada povukao sredstva i čujem da će ove nedelje i Arilje povući ta sredstva. To samo govori o efikasnosti lokalnih samouprava. Zaista ne želim da ulazim u stranačku pripadnost uprava.
Neke druge opštine, jednostavno, ne mogu. Na kraju godine, ako neko ne iskoristi ta sredstva, propašće i žaliće se zašto Vlada nije dala sredstva. Jedan primer: Srbija će dobiti značajna sredstva u procesu pristupanja EU. To su tzv. predpristupni fondovi. Međutim, iskustva u trošenju tih fondova su veoma različita od zemlje do zemlje, isključivo to zavisi od kapaciteta lokalne uprave.
Primera radi, Slovenci su uspeli da iskoriste 97% svih sredstava EU, koja su im odobrena u procesu pristupanja EU, jer su tačno znali koje projekte mogu da realizuju.
Konkurisali su za projekte gde su imali dokumentaciju, napravili su administraciju koja se time bavila nezavisno od vlade i 97% svih fondova su iskoristili.
Mađari, za koje ne bih rekao da su neefikasni, posebno imajući neke druge zemlje u vidu, samo 55% para su iskoristili iz EU, jer nisu mogli da procesuiraju projekte koji su bili odobreni, zbog uskog kapaciteta državne uprave.
Grci, svojevremeno, kad su pristupali EU, nisu iskoristili više od 40% sredstava koja je EU namenila Grčkoj za pristupanje, što ne znači da oni nisu dobili značajna sredstva, ali mogli su da dobiju dva puta više.
Isto će biti i sa Srbijom. Zato je jako važno da se pojača kapacitet i lokalne uprave, a i Vlade. U tom cilju, mi smo smanjili državnu upravu u Vladi za 10,3% u junu ove godine, što će nam doneti uštedu na platama i ovde u rebalansu, stavka - plate u državnoj upravi je milijardu manja, upravo zbog racionalizacije koju je Vlada Srbije uradila, kao što je i najavila.
Mi smo smanjili za 10,2% broj zaposlenih u državnoj upravi, od toga najveći broj u Ministarstvu finansija. U Ministarstvu finansija sada radi 1.700 ljudi manje, od čega 1.200 ljudi manje u poreskoj upravi. Ovo su podaci bez vojske. Ako dodamo i vojsku, onda je ta ušteda još veća. Govorim o smanjenju broja civila u vojsci.
Naravno da ne može da se smanjenje državne uprave radi neplanski, bez objektivnih kriterijuma. Sugerišem svima onima koji imaju ambiciju, želju i potrebu, mislim i na lokalne samouprave, da izvrše racionalizaciju državne uprave, da to urade na bazi testiranja, odnosno objektivnih kriterijuma, kao što je to uradilo Ministarstvo finansija, tako da niko ne može da se žali.
Znači, ocene od jedan do pet, testovi znanja, psihološki testovi, sve to kada zajedno pogledate, ko dobije jedinicu nema pravo da se žali, bez obzira da li je član neke stranke, koliko godina ima; pet do šest direktora je smenjeno iz Poreske uprave, bez obzira što su bili članovi G17 plus, jer su dobili jedinicu na testu. Mi ne želimo da imamo takve članove. Članovi drugih stranaka su dobijali jedinice, ali želim da govorim samo o onome što je stvar naše stranke. Ne možemo imati efikasnu državnu upravu ukoliko ne rade najbolji ljudi u njoj.
Što se tiče poslovne klime, nekoliko faktora je uticalo na poboljšanje poslovne klime. Najpre, Srbija je prvi put prošle godine dobila međunarodni kreditni rejting od Standard and Poors, znači međunarodne londonske agencije za ocenu kreditnog rizika. Zatim je on poboljšan pred godišnju Skupštinu Evropske banke za obnovu i razvoj, tako da smo u roku kraćem od šest meseci unapredili naš kreditni rejting.
Takođe, ova vlada je uspela da dobije pozitivnu Studiju izvodljivosti od EU i preferencijalni tretman za tekstilne proizvode. Ova dva faktora su značajno uticala na rast kreditnog rejtinga i poboljšanje poslovne klime. Zatim, dobili smo generalni preferencijalni tretman u robnoj razmeni sa SAD.
U Studiji Svetske banke, koja ocenjuje svake godine kakva je poslovna klima u nekoj zemlji, Srbija je ove godine zabeležila najveći relativni napredak od svih zemalja, jer smo napredovali za čak 20 mesta na tabeli svih zemalja u svetu - po brzini kojom se vrši registracija preduzeća, po efikasnosti uopšte, po poslovnoj klimi.
Jedini veliki ograničavajući faktor, koji je ostao da se otkloni, ne samo za vreme mandata ove vlade, nego bih rekao da je to dugoročan proces i da će to biti zadatak i u narednom periodu, jeste poboljšanje efikasnosti pravosuđa, odnosno donošenja presuda, koje mora značajno da se ubrza.
Srbija je još daleko od toga da ima idealnu poslovnu klimu. Još uvek smo ispod proseka sveta. Ali smo u odnosu na prošlu godinu napredovali 20 mesta na toj lestvici i u tom smislu smo ostvarili najveći relativni napredak. Međutim, još uvek je tu ostalo dosta posla da se uradi.
Ove godine, kao rezultat poboljšanja poslovne klime, očekujemo rekordne strane direktne investicije od oko dve milijarde dolara. Ako se setimo, rekordne strane direktne investicije do sada su ostvarene 2003. godine - 1.450.000.000 dolara, a prošle godine - 960 miliona dolara. Imali smo pad direktnih investicija.
Bili su objektivni razlozi: prvo, Vlada nije prva tri meseca prošle godine formirana, dok se snašla, dok je efektivno krenula da radi, mi smo zapravo ozbiljno krenuli da radimo od septembra prošle godine. Kada kažem ozbiljno, mislim na sva ministarstva. To otvoreno priznajem.
U međuvremenu smo poboljšali poslovnu klimu. Ovaj parlament je uradio nešto što je svakako za svaku pohvalu. Usvojen je ogroman broj zakona. Kao rezultat pozitivne Studije izvodljivosti, kao rezultat privatizacije bankarskog sektora, pola tih stranih direktnih investicija doći će kroz bankarski sektor, bilo da se radi o privatizaciji državnih banaka, bilo da se radi o preuzimanju privatnih banaka u Srbiji, jer neke od najvećih banaka su ove godine odlučile da uđu u Srbiju, od banke "Inteze" preko "Kredi agrikol" i "Erste" banke. Dakle, zaista, naš bankarski sektor sada je neuporedivo snažniji nego što je bio prošle godine.
S druge strane, problem u statistici je što se grinfild investicije ne uključuju u indeks industrijske proizvodnje na adekvatan način u tekućoj godini.
Zato nas ne brine činjenica da je indeks industrijske proizvodnje, govorim o fizičkom obimu, nešto niži u prvih pet meseci ove godine nego u istom periodu prošle godine, iz prostog razloga što je to direktna posledica smanjivanja subvencija gubitašima.
Prošle godine smo imali 6,5 milijardi dinara subvencija. Sada smo predvideli 5 milijardi i direktno smanjivanje subvencija za 1,5 milijardu doprinelo je padu proizvodnje u tim preduzećima, koja inače gomilaju gubitke. Ali, namera Vlade je da do kraja 2007. godine u potpunosti ukine subvencije za neefikasna preduzeća, jer jednostavno ta preduzeća do tada moraju da se privatizuju.
Ako ne budu dva uspešna tendera, ako ne budu dve aukcije uspešne, stečaj i onda privatizacija kroz proces stečaja. Jednostavno, proces restrukturiranja i privatizacija se moraju okončati. U tom smislu subvencije koje se sada daju neefikasnim preduzećima za pokrivanje gubitaka, za isplatu zarada, koje nisu zarađene na tržištu, jednostavno moraju da se smanjuju. Sledeće godine, mogu da najavim, one će biti oko 3,7 milijardi, umesto 5. Svake godine će ići naniže, sve dotle dok do kraja 2007. godine ne budu potpuno ukinute.
Međutim, pri tome imam u vidu da je Vlada usvojila jedan plan rešavanja problema u gradovima koji imaju preduzeća, koja gutaju najviše subvencija. To su: Bor, Kragujevac i Vranje. Danas "Zastava" troši trećinu svih subvencija u privredi Srbije. Ukupno je od 2001. godine do danas samo za "Zastava automobile" isplaćeno 150 miliona evra u dinarskoj protivvrednosti za plate, zbog gubitaka, bez rashoda za "Zastavu" - zapošljavanje, što je faktički neka vrsta socijalne pomoći. Potpuno je jasno da to nije firma koja ima neku perspektivu, već je to bilo prinudno rešenje i bez ostalih komponenti u "Zastavi", "Zastava oružja" i nekih drugih fabrika.
Bor, milion evra mesečno ide za subvencionisanje proizvodnje u RTB Bor. Međutim, Vlada je donela Akcioni plan i krajem ove godine biće raspisan tender za privatizaciju RTB Bor. Rešenje za Bor je sledeće: nova nalazišta zahtevaju visoke investicije, jedino koncesijama to može da se reši; one već postoje, Ministarstvo energetike je napravilo plan, ta nova nalazišta moraju da se aktiviraju. Problem Bora je što ima nizak procenat rude, odnosno bakra u ukupnoj rudi, i nemoguće je da se na ovaj način to reši.
Osim toga, da bi se olakšao proces tranzicije u ovim gradovima, Vlada je odlučila da potpuno promeni politiku, da odobri jeftine kredite sa kamatom od 0,5 posto godišnje za Kragujevac, Bor i Vranje. Zaboravio sam - i Vranje ima, takođe, fabrike koje imaju značajne subvencije iz budžeta, sa idejom da se otvore potpuno nove fabrike tamo, ili da postojeća mala i srednja preduzeća ojačaju.
Mi smo već prve kredite odobrili na sednici Fonda za razvoj u iznosu od 100 miliona dinara u petak, pre dva dana, od čega je najviše konkurisanja bilo upravo iz Kragujevca. Prosto je neverovatno da imamo dva grada u centralnoj Srbiji - Čačak i Kragujevac, od kojih jedan privlači i strane i domaće investitore, a Kragujevac, s jedne strane ima dobrih privatnih preduzetnika, a s druge strane, ogromni problemi u ovom društvenom sektoru. Potpuno jasno rešenje je da se taj društveni sektor mora što pre privatizovati, da se moraju novci preusmeriti iz subvencija u potpuno nova preduzeća. Taj proces bi morao da se okonča u nekom narednom periodu.
Dakle, što se tiče makroekonomskih pretpostavki, želeo bih nešto da kažem i o reformi drugih društvenih delatnosti. Završene su pripreme za reformu u zdravstvu. One će ići u nekoliko pravaca: najpre, ponuđeno je onima koji žele da dobrovoljno napuste zdravstvene institucije, da to i učine. Na jednu anketu Ministarstva zdravlja javilo se oko osam hiljada ljudi koji žele dobrovoljno da napuste zdravstvene organizacije.
Radi se o izdatku od tri milijarde dinara, koje je potrebno obezbediti za isplatu stimulativnih otpremnina u zdravstvu, ali to će omogućiti, po prvi put posle dugo vremena da se ove godine otvori konkurs za prijem novih mladih lekara i medicinskih sestara, jer sa ovom strukturom prijavljenih ljudi za odlazak imaćemo manjak medicinskih sestara i lekara, tako da je ovo više od onoga što je potrebno da se smanji u zdravstvu.
Zato ćemo uraditi dve stvari, naravno, ako neko dobrovoljno želi da napusti zdravstvo, ne možemo ga u tome sprečavati, te otpremnine ćemo isplatiti u tri tranše, kako ne bismo napravili udar na inflaciju i na tražnju. Dakle, po milijardu dinara u tri tranše, počevši od septembra. To će nam onda stvoriti uslove za zapošljavanje novih mladih lekara i medicinskih sestara - oko 700 do 800 ljudi u ovoj godini.
Takođe, stvoriće uslov da i pored tog novog zapošljavanja povećamo raspone u platama na 4:1 za lekare, odnosno 2:1 za medicinsko osoblje, a što jeste jedno od obećanja koje smo svojevremeno dali sindikatima zdravstva. Ovo je jedina od reformi koja ima u potpunosti podršku sindikata zdravstva, imajući u vidu da smo o ovome raspravljali sa njima i na sednici Socijalno-ekonomskog saveta.
Zatim, biće izvršen tzv. autsorsing u zdravstvu, gde će neke delatnosti koje nisu medicinske biti odvojene u posebna preduzeća, tako da se i tu rastereti fond zdravstva, kako bi mogao da vrši svoju osnovnu ulogu. Već sada se povlače određeni krediti za modernizaciju zdravstvenih institucija, a to su krediti Svetske banke.
Ovim rebalansom se omogućava i davanje garancije za kredit Evropskoj investicionoj banci za modernizaciju kliničkih centara u Beogradu, Kragujevcu, Nišu i Novom Sadu u iznosu od 70 miliona prva tranša, odnosno 150 miliona evra ukupno je predlog, kako bi se u potpunosti ovi zdravstveni klinički centri osavremenili i svrstali u red najmodernijih u Evropi.
Jedna od stvari koja će se promeniti, u razgovoru sa ministrom zdravlja dogovorili smo se da do kraja septembra damo formalni plan koji će Vlada usvojiti, promenićemo način finansiranja od strane zdravstvenog fonda. Naime, sada fond za zdravstveno osiguranje finansira troškove domova zdravlja i bolnica, a koliko ko traži za materijal i za lekove toliko i dobije ili ne dobije u zavisnosti od toga da li ima para u fondu.
Moramo da počnemo da finansiramo rezultate, učinke. Dakle, onoliko koliko neko ima pacijenata mora da dobija toliko novca za tu svrhu i u zavisnosti od tražnje ljudi prema nekim zdravstvenim centrima moramo da usmeravamo ka tim zdravstvenim centrima i bolnicama koje imaju više pacijenata. Takođe, višak imovine biće prodat i to će biti iskorišćeno za izmirivanje dugova dobavljačima iz prošlosti. To je još jedan od dugova koji je preostao da država preko fonda zdravstva izmiri i to će biti kombinovano isplatama iz budžeta.
Mi smo, primera radi, već sada, ovog meseca, 500 miliona jednu tranšu dobavljačima isplatili i sledećeg meseca još 500 miliona. Znači, za tri meseca milijardu i po ćemo smanjiti dug prema dobavljačima, ali kroz prodaju neke imovine koja nije potrebna i to će biti učinjeno. Reći ću vam da ovu reformu zdravstva radimo zajedno sa Evropskom agencijom za rekonstrukciju, koja nam je dala, između ostalog, i jedan primer Velike Britanije, gde je ministarstvo finansija u jednom trenutku videlo da ministarstvo zdravlja raspolaže ogromnim nekretninama koje neefikasno koristi, uvelo plaćanje rente na te objekte.
Nakon toga, ministar zdravlja je odlučio da sve ono što je višak proda, jer mu je bilo skuplje da plaća rentu državi. Mi nećemo ići za tim drastičnim merama, ali zaista dogovor jeste da se napravi popis imovine koja je višak, da se racionalno koristi imovina u zdravstvu i da se svi kapaciteti koncentrišu na objekte koji su ključni. To ne važi za domove zdravlja koji moraju da budu široko disperzirani, ali kada govorimo o kliničkim centrima, o bolnicama, tu mora da se napravi koncentracija zbog opreme i stručnog kadra.
Što se tiče makroekonomskih parametara, želeo bih da sumiram. Imamo neke parametre koji ukazuju da idemo u dobrom pravcu, a imamo neke zabrinjavajuće. Što se tiče onih dobrih parametara, na prvom mestu je rast izvoza. Ove godine imamo 52% rast izvoza i sigurno ćemo ostvariti cilj da izvoz raste najmanje 25%.
Pokrivenost uvoza izvozom u ovom trenutku je 47%, a bila je u isto vreme prošle godine 29%, što znači da se tu napravio pomak.
Drugi dobar parametar jeste rast društvenog bruto proizvoda. Ove godine Srbija će imati 4,5% rasta društvenog bruto proizvoda, kao što je planirano, a prvi kvartal je završio sa rastom društvenog bruto proizvoda za 5,3%.
Treći dobar makroekonomski parametar je nivo stranih direktnih investicija. Ako pogledate šta je uzrok većem izvozu danas, nekoliko je faktora. Prvo, tu su strane direktne investicije iz prethodnog perioda. Dakle, privatizacija iz prethodnog perioda i strane direktne investicije iz prethodnog perioda su pomogle da dobijemo na našem tržištu i preduzeća, multinacionalne kompanije koje imaju svoja izvozna tržišta već obezbeđena.
Ako pogledate spisak prvih 10 izvoznika iz Srbije to su uglavnom multinacionalne kompanije ili domaća preduzeća koja rade i imaju saradnju sa multinacionalnim kompanijama: "US Steel" je na prvom mestu, "Tigar" iz Pirota koji radi za "Mišelin", "Sintelon", "Target samer", znači, uglavnom sve multinacionalne kompanije. Zatim, valjaonice bakra i aluminijuma, a gde je izuzetak bakar i tu se radi o domaćem vlasniku, a što se tiče aluminijuma je strana firma.
Kada sve to saberete i oduzmete pokazuje se da zapravo mala zemlja, kao što je Srbija, ne može da izveze robu ukoliko nema pristup stranim tržištima, a nemoguće je to da se izvrši ukoliko ne zadovoljiti jedan od dva uslova: da sarađujete sa multinacionalnom kompanijom ili da se udružite kao domaći proizvođači i da onda udruženi nastupite na spoljnom tržištu.
Ono što predstoji svima, a pre svega Vladi, ali još više komorama – a moram reći, Privredna komora Srbije je okoštala, Privredna komora Srbije nije institucija koja gleda u modernu budućnost, već imaju zaista neke zastarele poglede na svet u mnogim pogledima – njihov cilj bi bio upravo da organizuju mala i srednja preduzeća iz Srbije i da im organizuju zajednički nastup u izvozu. Malo preduzeće ne može ništa da napravi ako ide samo na tržište.
Što se tiče drugih faktora koji su uticali na rast izvoza, to je uvođenje PDV. Zašto? Zato što je sada PDV nula, sa pravom na odbitak prethodnog poreza za robu u izvozu. Svi oni koji do juče nisu imali motiv da iskažu prodaju robe u inostranstvu, sada taj motiv imaju.
Zatim, poboljšanje poslovne klime. Svakako da je poboljšanje poslovne klime i te kako uticalo na rast izvoza. Primer: Italija. Trenutno je Italija jedna od zemalja s kojom Srbija ima šanse da vrlo brzo ostvari uravnoteženi bilans u spoljnoj trgovini. Prošle godine u prvih pet meseci imali smo deficit u robnoj razmeri sa Italijom od 190 miliona evra. Danas deficit je sveden na svega 50 miliona.
Mi smo povećali značajno, 40 do 50 % izvoz u Italiju, a smanjili deficit 30% za godinu dana. To govori da poslovna klima i saradnja konkretno sa italijanskom vladom daje rezultate i da tim putem treba da krenemo u bilateralne odnose i sa drugim zemljama.
Došlo je konačno vreme da "napadnemo" i one zemlje sa kojima nismo imali do sada neku veliku saradnju, osim u donacijama. Ove jeseni zbog toga, možda će neko to podsmešljivo gledati, ali to vrlo ozbiljno shvatam, putujem u Japan zajedno sa Piksijem Stojkovićem, sa idejom da dovedemo zaista ozbiljne japanske investitore u Srbiju, iz razloga što oni imaju oko 250 kompanija koje trenutno rade u centralnoj i istočnoj Evropi. Gotovo nijedna u Srbiji.
Kao što je prošle godine ovde, zahvaljujući aktivnostima pre svega Predraga Bubala, dosta italijanskih privrednika došlo u Beograd i ove godine će ih doći duplo više. Nemojte se iznenaditi narednih godina ako neke od vodećih japanskih kompanija ulože svoj novac u Srbiju.
Ali, da bi pospešili uopšte i privatne domaće i strane investicije, potrebno je da ova zemlja napravi odgovarajuće slobodne carinske zone, ali ne kao što su sadašnje zone. Sadašnje zone, sem Pirota, nisu faktički slobodne zone u praksi. Zašto? Ako pogledate statističke podatke, daleko više robe se uvozi u preduzećima koje rade u zonama nego što se izvozi.
Zato je ove nedelje počela jedna opsežna kontrola od strane poreske uprave svih slobodnih zona u Srbiji, a jedino Pirot ispunjava uslov da ima veći izvoz nego uvoz u slobodnoj zoni. Mi ćemo zajedno sa Ministarstvom za ekonomske odnose sa inostranstvom napraviti novi zakon o slobodnim zonama i najverovatnije da će sve dosadašnje slobodne zone izgubiti dozvolu za rad vrlo brzo, do kraja ove godine.
Počećemo sa uređivanjem ovog prostora tako što ćemo izdavati potpuno nove dozvole za rad onim gradovima koji su ozbiljni i koji zaista imaju 50% proizvodnje u zoni namenjenoj za izvoz. Ako imate zonu koja uvozi, a ne izvozi, tu onda nije ispunjena svrha formiranja slobodne zone.
Takođe, želim da kažem nešto i o lošim makroekonomskim indikatorima. Najpre to je inflacija. Inflacija je ove godina veća od planirane. Nekoliko faktora je uticalo da inflacija ove godine bude veća od plana. Najpre, imali smo značajan rast cena poljoprivrednih proizvoda. U prvih šest meseci cene poljoprivrednih proizvoda, makar je to statistika zabeležila, rasle su 45% u odnosu na decembar ove godine.
To znači da, s jedne strane, domaći poljoprivredni proizvođači jesu imali bolje cene. Ovo je rezultat kašnjenja u sezoni. Verovatno su zbog kašnjenja u sezoni bili i uvozni proizvodi, međutim, postavlja se sledeće pitanje. Zaista, ovo je jedna dilema koju bih želeo sa vama da podelim.
Da li je nivo domaće tražnje u Srbiji zaista toliko nizak, kao što se govori, kada se 45% skuplji poljoprivredni proizvodi kupuju?
Znači, ovo su cene koje su realizovane. Neću da kažem da je standard u našoj zemlji dobar. Nije. On se poboljšava lagano, ali definitivno nešto nije u radu sa ovom politikom. S jedne strane, moramo da zadovoljimo interes poljoprivrednika da imaju zadovoljavajuće cene, a s druge strane nije dobro da imamo ovako visoke cene poljoprivrednih proizvoda u agrarnoj zemlji.
Naravno, nadam se, mi ćemo vrlo ozbiljno ovaj problem da razmotrimo, jer se po prvi put javio. Prošle godine zaista mi smo izašli u susret našim poljoprivrednicima i zabranili uvoz mesa. Cena stoke je počela da raste, što je dobro za njih. S druge strane, zabranili smo indirektno, kroz vancarinsku zaštitu, uvoz turskog paradajza. Takođe, paradajz ima značajan rast, maltene nekoliko desetina poena je paradajz sam napravio u ovom indeksu inflacije.
Drugi faktor koji je uticao na veći rast inflacije od projektovanog jeste i veći od očekivanog rast komunalnih usluga u lokalnim samoupravama. Mislim da Srbija mora da napravi regulatorna tela koja će regulisati politiku ne samo cena, već i drugu vrstu politike vezano za komunalne usluge, jer ovako zaista vrlo stihijski dolazi do povećanja cena.
Znam da je u nekim slučajevima potrebno da dođe do korekcija cena, a posebno ako su one netržišne, međutim, ukoliko se rast cena komunalnih usluga preliva na rast plata u tim javnim preduzećima, što jeste slučaj u jednom broju opština, onda to svakako nije mera ekonomske politike koju treba odobriti, već naprotiv treba promeniti. Mi ćemo predložiti da se nastavi sa formiranjem odgovarajućih regulatornih tela, koje Srbija nema, za regulisanje određenih komunalnih usluga.
PDV takođe jeste, ali vrlo malim delom, uticao na rast cena, daleko manje nego što je bilo očekivano, jer smo smanjili s jedne strane stopu poreza na promet sa 20% na 18% i tu smo imali neke uštede. S druge strane, povećane su one cene koje su sa nule otišle na osam. Međutim, moram da kažem da, za razliku od cena poljoprivrednih proizvoda koje su povećane za šest meseci 45%, cene industrijskih proizvoda su povećane svega 5,5% u tom periodu, što znači da PDV nije imao tog efekta, kao što se govorilo, iako jedan efekat jeste. Ali, daleko manji nego što se govorilo.
Naravno, rast cena nafte na svetskom tržištu jeste dodatni faktor, koji nije u domenu i delokrugu ekonomske politike Vlade, međutim, bez obzira na ovo, inflacija će ove godine biti u prošlogodišnjim okvirima i mišljenje Vlade je da inflacija ne predstavlja pretnju našoj ekonomiji.
Bilo bi bolje da je nešto niža, ali daleko je važnije da stvorimo uslove za dugoročnu makroekonomsku stabilnost, a to pre svega smanjivanjem spoljnotrgovinskog deficita, što ćemo ostvariti, i ubrzanjem restrukturiranja privrede, koje činimo.
Inflacija nekoliko procenata veća od planirane nije nešto što će poremetiti planove u našoj ekonomskoj politici, posebno imajući u vidu što imamo i odgovarajuće amortizere, koji neće dozvoliti dalji rast cena, osim u slučaju naftnog šoka, a to je obavezna rezerva. Centralna banka je već intervenisala povećanjem stope obavezne rezerve, repor operacijom centralne banke takođe je značajan iznos novca povučen iz opticaja, kako bi se smanjili inflatorni pritisci.
Devizne rezerve zemlje u krajnjoj liniji su rekordne. Ove godine će preći iznos od pet milijardi dolara. Trenutno su 4,7 milijardi američkih dolara, tako da ne postoji bojazan da inflacija bude veća od prošlogodišnje. Nadam se da će sledeće godine biti daleko bolje.
Međutim, oni koji se bave ekonomskom politikom znaju da je nemoguće sve ciljeve ekonomske politike ostvariti istovremeno, iz prostog razloga što jedne godine možete ostvariti 8% rast društvenog bruto proizvoda, 7% rast proizvodnje, kao što je bila prošla, ali je zato rast spoljnotrgovinskog deficita bio ogroman. Ove godine smanjujemo spoljnotrgovinski deficit, ali na ovom drugom planu imamo nešto lošiji rezultat. Bitno je da ukupno naša ekonomija lagano napreduje.
Naravno, jedan od najvažnijih ciljeva svake vlade, pa i naše, jeste rast zaposlenosti. Zato u ovom budžetu imamo milijardu i 600 miliona dinara izdvojeno za mikro kredite za samozapošljavanje, 7,5 hiljada ljudi će ove godine naći posao na osnovu tih kredita.
Takođe, registracijom pijačnih prodavaca do sada je registrovano 10.000 ljudi. Dakle, 10.000 ljudi od početka godine se registrovalo i plaća paušalni porez od 4.000 dinara i mi ćemo morati do kraja godine i sve preostale, bez obzira na njihove proteste, da registrujemo, kako bi bili lojalna konkurencija onima koji rade u drugim zanatskim radnjama.
Još jednom ću rezimirati zašto je dobro da Srbija ove godine ima suficit. Osam razloga.
Prvo, ako posmatramo na duži rok svaka zemlja bi trebalo da ima uravnoteženi budžet. To je ideal, da imate uravnoteženi budžet. Srbija je ranijih godina ostvarivala budžetski deficit. Dakle, krajnje je vreme došlo da Srbija počne da uravnotežava svoj budžet. Ako ste imali nekada deficit, morate da napravite suficit, da biste u nekoj perspektivi kasnije imali uravnoteženi budžet. Istovremeno, Srbija je donedavno do 2000. godine bila prezadužena zemlja sa iznosom javnog duga od 170% društvenog bruto proizvoda. Mi moramo naš javni dug da smanjimo.
Drugi razlog, suficit budžeta je najzdraviji i najizvesniji način za servisiranje spoljnog i unutrašnjeg duga, jer se država kada ima suficit ne zadužuje dodatno, a poreski prihodi su stabilni i predvidivi.
Treći razlog za suficit, suficit je oblik štednje. Da se štedelo ranije, ne bi moralo sada da se ostvaruje suficit. Ako štedimo država stvara izvesnost time što garantuje za izvršavanje svojih obaveza. Takođe, suficit omogućava da se privatizacioni prihodi delimično ili u celosti koriste za ulaganje u infrastrukturu ili druge projekte. Za šta su korišćeni privatizacioni prihodi za vreme prethodne Vlade, a i prošle godine? Za pokrivanje budžetskog deficita.
Dakle, ove godine po prvi put mi ćemo imati na kraju godine stanje na računu od 3,2 milijarde, plus privatizacione prihode od 27 milijardi, dakle, 30 milijardi sredstava koja možemo da namenimo za određene infrastrukturne projekte ili za smanjivanje javnog duga. Ove godine, zahvaljujući budžetskom suficitu, biće izmirene sve obaveze prema putnoj privredi.
Osam milijardi dinara iznosi ukupan dug koji je država imala prema putnoj privredi od 1998. godine do danas. Mi smo odlučili da celokupan dug isplatimo u tri rate, junu, julu i avgustu ove godine. Dakle, osam milijardi dinara privatizacionih prihoda ide za razvoj infrastrukture.
Da nemamo suficit, to bi potrošili na javnu potrošnju i novac od prodaje imovine otišao bi u nepovrat, jer bi bio potrošen. Ovako novac od prodaje državne imovine ide za izgradnju državne infrastrukture, jedni delom osam milijardi ide na tu namenu.
Takođe, već sam pomenuo, ponavljam još jednom, bez suficita u budžetu nemoguće je smanjiti dugovanja i izmiriti ih u potpunosti prema penzionerima. Dakle, penzioneri mogu da računaju da će zbog suficita imati u potpunosti usklađenu isplatu penzija, mesec za mesec i ono što je nagomilano prošlih godina ne možete vratiti ukoliko ne stvorite na drugoj strani više.
Mi ga ove godine stvaramo, da bismo sledeće godine, svake godine po osam milijardi penzionerima vraćali za tri godine i u potpunosti izmirili dug prema penzionerima, a prema zemljoradnicima takođe, samo što je tu još veći dug, četiri meseca ćemo godišnje više plaćati od sledeće godine, penzija zemljoradnicima, nego do sada.
Znam da bi bilo idealno da mi sve to odjednom platimo. Prvo, nemoguće je, jer bi stvorili visok rast tražnje, što bi se prelilo na rast inflacije i uvoza, i to se mora rasporediti na određene godine. Da niko više to ne bi mogao da dovodi u pitanje i da bi svi ministri finansija i u budućnosti, s obzirom da se zemljoradničke penzije isplaćuju u narednih pet godina, bili obavezani da to učine, donećemo zakon o javnom dugu.
Tako da to postane zakonska obaveza, kao i stara devizna štednja što je postala 2002. godine. Imajući u vidu da smo postali ozbiljna država, siguran sam da će bilo koja vlada nastaviti da to servisira. Naša Vlada će to servisirati i u 2006. i u 2007. godini.
Što se tiče daljih razloga za stvaranje suficita, suficit će predstavljati pomoć monetarnoj politici u ostvarivanju makroekonomske stabilnosti i u snižavanju inflatornih očekivanja. Kada država ima suficit, potpuno je jasno da banke ne mogu da računaju da neka velika sredstva plasiraju u državne obveznice, a zašto? Zato što mi državne obveznice nećemo prodavati, nego ćemo ih reotkupljivati. Mi ćemo povlačiti na taj način novac iz opticaja, banke neće moći nama da ga plasiraju, smanjivaće se kamatna stopa, moraće da ih plasiraju privredi i stanovništvu i to jeste naš cilj.
Dakle, smanjujemo naš dug i omogućavamo da se taj novac plasira u razvojne projekte, odnosno za poboljšanje standarda stanovništva.
Konačno, suficit deluje na pad agregatne tražnje koji uvek kao rezultat u zemljama koje su u tranziciji ima smanjenje deficita platnog bilansa.
Izvinjavam se što sam o suficitu duže govorio. Međutim, ovo je prvi put posle 1940. godine da Srbija ostvaruje budžetski suficit. Situacija je neobična, jer smo do sada govorili, ako se sećate kako su izgledali budžeti u prethodnom periodu, kako će biti finansiran deficit, pa smo rekli, iz privatizacionih prihoda finansira se deficit. Sada iz privatizacionih prihoda finansiramo puteve i finansiraćemo isplatu dugova penzionerima.
Drugo, govorili smo ranije da ćemo iz kredita iz inostranstva finansirati deficit, a sada kredite upotrebljavamo za obnovu kliničkih centara. Kredite iz inostranstva upotrebljavamo za modernizaciju privrede. Dakle, samo za investicione projekte. Budžet više nema potrebe da koristi kredite, jer ima suficit.
Isto važi za makrofinansijsku pomoć Evropske unije. Taj novac ćemo iskoristiti za prevremenu otplatu nekih javnih dugova, što nam otvara prostor u budžetu da više potrošimo za investicije. Videćete, reći ću to na kraju, sadašnja struktura u budžetu nije dobra. Njome nisam zadovoljan, iako je daleko bolja nego što je bila, ali mora da bude još bolja.
Što se tiče pitanja kako doći do suficita, jedno je šta ima u planu, kako ćemo ga ostvariti. Želim da vam dam odgovor i na ta pitanja.
Prvo, prihodi će biti 9,3% veći u odnosu na planirane, 37 milijardi ćemo imati veće prihode nego što smo planirali. Po osnovu PDV-a imamo u prvih šest meseci 42% veću naplatu nego u prvih šest meseci prošle godine.
Naime, planom je bilo predviđeno da naplatimo 179 milijardi dinara od PDV-a. Mi ćemo ostvariti 208 milijardi ili 29 milijardi više nego što smo planirali. Zatim, želim da kažem da je PDV postao kičma našeg sistema javnih finansija. Oko 53% ukupnih poreskih prihoda potiče samo od ovog jednog poreskog oblika. Imajući to u vidu, mi moramo dalje da racionalizujemo naš poreski sistem i da se on zasniva na samo šest do sedam poreskih oblika.
Drugim rečima, sa predlogom da lokalna samouprava dobije u nadležnost imovinu, mi ćemo predložiti da lokalna samouprava u nekim narednim godinama počne da servisira sve lokalne takse u potpunosti, jer jednostavno, mi imamo daleko veće troškove poreske administracije ako mi to radimo kao danas. Mislim da će sa centralizacijom lokalnoj samoupravi pripasti daleko više nadležnosti, ali i neke veće obaveze, a jedna od njih će biti servisiranje u potpunosti komunalnih lokalnih taksi. Do sada tu pomaže kod nekih poreska uprava. Mislim da do kraja 2007. godine lokalna samouprava u procesu decentralizacije mora da preuzme i te nadležnosti.
Što se tiče drugih povećanih poreskih prihoda od poreza na dobit koji je 10%, imamo u pravoj polovini godine 54% veće prihode, što znači da veći broj preduzeća sada iskazuje dobit, jer je to najniža stopa, a neke strane kompanije ovde uplaćuju dobit kako bi platile nižu poresku stopu nego u ostalim zemljama, što i jeste bila namera spuštanja stope na 10%. Tu ćemo imati milijardu i 700 miliona više nego što je planirano.
Od poreza na dohodak 3,1 milijardu dinara više ćemo imati nego što je planirano. Dakle, ako će to biti 3,3 milijarde više u budžetu Republike, imajući u vidu da 40% poreza na plate ide lokalnim samoupravama, to znači da će prihodi lokalnih samouprava biti po tom osnovu ove godine veći.
Od dividendi javnih preduzeća ove godine ćemo naplatiti pet milijardi dinara, naplata potraživanja od banaka u stečaju 2,7 milijardi dinara i, prvi put nakon usvajanja Zakona o igrama na sreću, mi ćemo imati značajna sredstva od oporezivanja igara na sreću, 2,5 milijarde dinara ove godine. Prošle godine je to bilo par stotina miliona, poređenja radi.
Što se tiče rashoda, postoje rashodi koji se smanjuju, a neke smo primorani da povećamo.
Što se tiče smanjivanja, najviše se smanjuju rashodi u zgrade i građevinske objekte. Na različitim pozicijama ministarstava 2,7 milijardi dinara je to ukupno smanjenje. Smanjuju se subvencije za dve milijarde dinara i to subvencije u poljoprivredi milijardu dinara, s tim što napominjem da se radi o programima koji još uvek nisu započeti ove godine. Dakle, neće biti smanjene ove subvencije koje su već u realizaciji. Već znate i sami da se dugo godina zaredom odustaje se od programa uvođenja lakto frizeva i raznih muzilica za poljoprivredna domaćinstva.
Ideja države je bila da to besplatno podeli radi unapređenja kvaliteta mleka, tu ćemo oko 700 miliona dinara manje imati nego što smo planirali, ali to je projekat koji nije ni počeo, tako da neće biti štete od toga.
Zatim, refakcija za zalivne sistema biće 200 miliona dinara manja, jer nažalost ova godina nije bila sušna, već smo imali poplave i imamo daleko manje zahteva nego što smo očekivali, pretpostavljam da je to zbog toga što je kišna godina, tako da ćemo na ovaj način oko milijardu dinara subvencija smanjiti, ali povećavamo izdatke za upravu za veterinu, za obavezne mere zaštite stoke, 270 miliona dinara.
Što se tiče premije za pšenicu, kao što je Vlada odlučila, biće isplaćena u jednom danu i to direktno na račune registrovanih poljoprivrednih proizvođača, pet hiljada dinara po hektaru pod pšenicom i to će biti prvi put da će država direktno u jednom danu svima platiti premiju za pšenicu, ali samo za registrovane poljoprivredne proizvođače.
Kada smo uvodili registraciju pre godinu dana rekli smo da će to biti jedan od osnovnih modela za subvencionisanje poljoprivrede u narednom periodu. Oni koji nisu bili skeptici, a njih je 120.000, registrovali su se i prve konkretne koristi su osetili nakon usvajanja Zakona o akcizama, kada smo odlučili da vršimo refakciju jedne trećine cene dizel goriva za registrovane poljoprivredne proizvođače. Ovo je druga velika beneficija za registrovane proizvođače jer će samo oni dobiti 5.000 dinara po hektaru plus 750 dinara za skladištenje po toni.
Još nešto, ove godine mi smo isplatili oko milijardu i po dinara kratkoročnih kredita za oko 24.000 poljoprivrednika i do sada smo isplatili 928 miliona dinara dugoročnih kredita od ukupno 2 milijarde, koliko imamo. Znači, pola smo isplatili skoro do sada, pri čemu je to intenzivirano u poslednje dve nedelje. Već je plaćeno 928 miliona za dugoročne poljoprivredne kredite i planiramo da otvorimo jednu novu liniju koja će biti između ove linije za kratkoročne i dugoročne kredite.
To će biti krediti za pripremu jesenje setve, sa kamatom koja će biti skoro realno negativna kamata, jer 3% godišnje će biti, ali dinarska kamata, ne sa deviznom klauzulom. To je pomoć seljacima zbog lošije godine nego prethodne i to će biti krediti na jednu godinu u nešto većim iznosima od onih prethodno kratkoročnih kredita, ali manjim od ovih dugoročnih za pripremu jesenje setve.
Takođe, smanjili smo subvencije železnice za 500 miliona dinara zato što je grad Beograda preuzeo obavezu, u dogovoru koji smo zajednički napravili, da finansira program Beovoza, i na ovaj način će subvencije suštinski ostati nepromenjene za železnicu, ali iz republičkog budžeta to je 500 miliona dinara manje.
Za 500 miliona dinara se smanjuju subvencije RTS-u, imajući u vidu da ova institucija prelazi u javni servis, zbog čega po zakonu ima pravo da uvede pretplatu. Sada samo od RTS-a, od resornih ministarstava zavisi momenat uvođenja te pretplate, s tim što će televizija ostati na budžetu ove godine sa oko dve milijarde dinara i Vlada će doneti, na predlog ministra kulture, odluku da otpiše celokupan dug RTS-u do 31. decembra 2004. godine.
Govorim o državnom dugu, kako bi pomogli televiziji da se transformiše u javni servis. Takođe, imamo nameru da odobrimo i pozajmicu iz privatizacionih prihoda za obnovu opreme u visini od 10 miliona evra, tako da će to više kompenzirati ovo smanjenje na poziciji subvencija.
Ukupno se različiti rashodi smanjuju za 8,9 milijardi, od čega je još jedna značajna stavka plate u državnoj upravi zbog smanjenog broja ljudi koji rade nakon 30. juna i racionalizacije u Vladi od 10,2%.
Što se tiče povećanih rashoda, nekoliko stavki se povećava, pre svega transferi organizacijama obaveznog socijalnog osiguranja za 14,6 milijardi dinara, i to Republičkom fondu penzionog osiguranja zaposlenih 10,5 milijardi, s obzirom da je potrebno povećati sadašnji iznos penzija zbog usklađivanja. To će biti povećanje koje zahteva dodatnih 10,5 milijardi dinara do kraja godine; Republičkom fondu poljoprivrednika 2,5 milijardi dinara; zatim Nacionalna služba za zapošljavanje 1,6 milijardi dinara.
Moram da kažem da trenutno 1/4 budžeta ide za transfere organizacijama obaveznog socijalnog osiguranja, pri čemu ako dodamo tu i naknade za socijalnu zaštitu one su još dodatnih 44 milijarde, od čega 17 milijardi dečiji dodaci i faktički preko trećine budžeta su plaćanja koja su potpuno u socijalnoj funkciji. Ovo jeste pokrivanje deficita različitih fondova.
Što se tiče penzija, kao što sam već nagovestio, ove godine ćemo imati povećanje penzija do kraja godine, što će zahtevati 10,5 milijardi dinara. Ukupno 82 milijarde dinara biće izdvojeno ove godine za penzije, samo za pokrivanje deficita u Fondu PIO. To jeste jedan veliki strukturni problem, govorim o deficitu u Fondu PIO, koji se ne može nadomestiti povećanjem doprinosa koji su inače već visoki, tako da država mora vrlo ozbiljne korake da napravi i pogledu budućeg rasta penzija.
Dakle, rast penzija mora jednostavno da bude u skladu sa mogućnostima privrede i to je nešto što je svakako nužno da se uradi u Srbiji u narednim godinama. Ne govorim pre svega o ovoj godini. Govorim o periodu iza 2009. godine pa nadalje. Jednostavno, Srbija će imati lagano uvećanje standarda. Sada imamo 3.000 dolara po stanovniku, a za nekih godinu do dve dana imaćemo 4.000 dolara po stanovniku.
Lagano će standard rasti i postavlja se pitanje kojim tempom je moguće da rastu u narednom periodu i penzije, s tim što je obaveza države da napravi jedan realan plan, ali sa druge strane da isplati sve dugove koje ima prema penzionerima, što ćemo krenuti od 15. januara sledeće godine.
Druga velika stavka koja se povećava jeste stavka nabavke domaće finansijske imovine. To su faktički krediti za različite prioritetne potrebe, za izvoz, za stambene kredite, za samozapošljavanje, za Bor, Kragujevac i Vranje, i po prvi put uvodimo kredite za izdavače i distributere knjiga. To ću vam posebno objasniti u domenu kulture.
Tranzicioni fond je treća velika stavka koja se povećava. Milijardu i 100 miliona dinara će biti veći rashodi kako bi se ubrzao proces privatizacije i restrukturiranja društvenih preduzeća. Na ovaj način sa 6,1 milijardi dinara u ovoj godini biće moguće ostvarivanje svih planova ministarstava privrede i rada i socijalne zaštite.
Ono što je takođe novo to je fond Vlade za mlade talente Republike Srbije. Izdvojili smo 450 miliona dinara u rebalansu budžeta za ovu godinu za nekoliko namena. Najpre za stipendiranje 1.000 najboljih studenata u Srbiji po 20.000 dinara neto, zatim za stipendiranje 100 najboljih studenata u Srbiji za rad na univerzitetima, za postdiplomske studije na univerzitetima u inostranstvu 15.000 evra po studentu, uz obavezu da najmanje pet godina nakon završetka postdiplomskih studija rade u zemlji.
Ova dva konkursa će biti danas, sutra, prekosutra objavljeni u svim sredstvima javnog informisanja. Konkurs za postdiplomce se završava 31. avgusta, a za diplomirane studente, odnosno za studente završnih godina fakulteta 15. oktobra.
Zatim, odlučili smo da izdvojimo značajna sredstva za nagrađivanje najboljih đaka i studenata. Moram otvoreno reći da mi je ideju za to dao učenik četvrtog razreda ekonomske škole u Kikindi. Tokom boravka u srednjoj ekonomskoj školi u Kikindi jedan mladić rekao je - zašto Vlada ne bi nagrađivala one koji postižu uspehe na takmičenjima i zaista do sada to nije bilo moguće jer je država imala deficit. Sada imamo suficit da možemo da izdvojimo jedan deo sredstava za te namene.
Za pobede na evropskim takmičenjima nagrada će biti milion dinara, dakle oko 12.500 evra, za drugo mesto do 700.000, a za treće mesto do 500.000 dinara, u zavisnosti od ranga evropskog ili svetskog takmičenja. Takođe, biće nagrade i za pobede na republičkim, okružnim i gradskim takmičenjima, za prva, druga i treća mesta, kako bi naša deca bila stimulisana i ovim od strane države da postižu što bolje rezultate.
Inače, svi dobitnici stipendija, a osim toga biće izdvojena sredstva do 5.000 evra za stručnu praksu u zemljama Evropske unije za 100 najboljih studenata, biće dužni da zaključe ugovor sa Vladom da najmanje pet godina nakon okončanja studiranja rade u zemlji, jer država ulaže između ostalog sredstva u njihovo školovanje i u pospešivanje uslova njihovog rada.
Osim toga, značajno se povećava budžet Ministarstva kulture, jer ove godine će to iznositi ukupno milijardu i 300 miliona dinara, za razne potrebe u kulturi, pri čemu za pozorišta, za programe u pozorištima, dakle ne za plate, nego za specijalne programe za pripremu raznih predstava 110 miliona dinara, pri čemu će Narodno pozorište u Beogradu dobiti 70 miliona dinara, Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu 40 miliona dinara.
Zatim, za srpski film će biti izdvojeno 280 miliona dinara ili oko tri i po miliona evra. Osim toga, udvostručen je iznos za otkup knjiga na 70 miliona dinara, kako bi omogućili izdavačima i onima koji proizvode knjigu da imaju bolje uslove.
Naime, kada smo govorili u ovoj skupštini o Zakonu o PDV-u, bilo je predloga da se PDV na knjigu spusti na 0%, uz pravo na odbitak prethodnog poreza. Međutim, na taj način bismo srušili sistem koji imamo i, kao što znate, nismo prihvatili, ali smo se dogovorili sa izdavačima da obezbedimo, s jedne strane, duplo veći otkup knjiga, a s druge strane, radi premošćavanja njihovog problema u likvidnosti, da im odobrimo kredite, ne samo za izdavače, već i za distributere, sa kamatnom stopom od 1% godišnje. Zbog toga imamo posebno ove linije, vezano za pospešivanje razvoja kulture u našoj zemlji.
Za Narodni muzej će biti odvojeno 38 miliona dinara, a Vlada će na sednici već ove nedelje obezbediti odgovarajuća sredstva za rekonstrukciju krova Narodne biblioteke u Beogradu, kako bi veliki knjižni fond bio sačuvan. Pre zime mora taj krov da se popravi.
Naravno, vi znate da smo odvojili i 95 miliona dinara za obnovu manastira "Hilandar", kao i 120 miliona dinara, 40 miliona više nego u budžetu, za Beli dvor, za jedan od naših najvećih kulturno-istorijskih spomenika. Moram reći da se on vrlo malo koristi u našoj domaćoj turističkoj ponudi, a za vreme godišnje skupštine Evropske banke za obnovu i razvoj najveći utisak ljudi koji su došli iz inostranstva u Beograd poneli su upravo iz Belog i Starog dvora, iz dvorskog kompleksa.
To je blago Srbije i mislim da je ovo minimalan iznos koji smo mogli da uložimo. On jeste otvoren i za domaće posetioce, međutim, mislim da malo ljudi zna da je moguće sada slobodno posetiti i organizovati posetu. Imaju odlične vodiče i preporučujem svima u Srbiji koji još nisu bili da učine tu posetu.
Takođe, odobrili smo sredstva za organizaciju velikih muzičkih festivala u Srbiji. Festival "Egzit" je dobio 10 miliona dinara.
Ove nedelje festival u Guči će takođe dobiti podršku od 10 miliona dinara, s obzirom da je prevazišao lokalne okvire i postao međunarodni festival i jedan od brend-nejmova Srbije.
Takođe, izdvojili smo 150 miliona dinara za rekonstrukciju graničnih prelaza Horgoš i Batrovci, kako bi omogućili daleko brži protok robe. Do sredine sledeće godine na Batrovcima ćemo imati 16 traka, četiri za teretni saobraćaj, 12 za automobile. Konačno, imaćemo normalnu granicu prema Hrvatskoj. Već je otvoren, ali u punu funkciju će biti stavljen do kraja ove godine i granični prelaz Horgoš. Plan je da se ide i na rekonstrukciju graničnog prelaza Preševo.
Konačno, kod ovih novih izdataka, Ministarstvo vera je tražilo, i mi smo sa zadovoljstvom odobrili 15 miliona dodatnih sredstava za završetak pravoslavnih i drugih hramova u toku ove godine.
Što se tiče državne zajednice Srbija i Crna Gora, ukupni rashodi su 50,1 milijarda dinara, pri čemu za odbranu 43,2 milijarde, za spoljne poslove 4,2 milijarde dinara.
Što se tiče budžeta vojske, on ostaje u nominalnom iznosu nepromenjen, ali se vrši promena u strukturi budžeta. Naime, sredstva za plate, vojne penzije i tekuće funkcionisanje vojske se povećavaju do kraja godine za milijardu i 600 miliona dinara, a za taj iznos se smanjuju sredstva za građevinske radove, imajući u vidu da ta sredstva mogu da se ostvare i kao sopstveni prihodi nakon prodaje vojne imovine.
Što se tiče plata, ovim rebalansom omogućava se rast plata u vojsci za 14,5% u proseku, uz povećanje raspona između najviše i najniže plate u vojsci, sa sadašnjih 3:1 na 4:1. Takođe, u okviru samih plata oficira će doći do povećanja raspona kod nekih kategorija, između plata oficira i plata vojnika po ugovoru, sa sadašnjih 2,3:1 na 3:1. Primera radi, plate pilota bi u odnosu na plate drugih profesionalnih vojnika istog čina bile veće za 32% nakon povećanja ovih koeficijenata. Ovo povećanje plata je moguće od plate za oktobar, a moguće je i ranije ukoliko se program reforme u civilnom sektoru vojske sprovede onako kao što je i dogovoreno.
Naime, postojećim Zakonom o budžetu Republike Srbije sredstva za plate zaposlenih u vojsci i Ministarstvu odbrane planirana su za 35.459 zaposlenih, 24.197 profesionalnih vojnika i 11.262 civila. To je manji broj u odnosu na ono što je bilo stanje krajem prošle godine, imajući u vidu da je krajem prošle godine u vojsci radilo 40,8% civila, što ne postoji ni u jednoj vojsci u svetu.
Dakle, ni u jednoj vojsci u svetu civili ne čine 40,8% zaposlenih. Potpuno je jasno da je moralo da se krene sa racionalizacijom broja zaposlenih civila. Do danas je taj broj sveden na 35,4%, a do kraja godine bi trebalo da se svede na 31,8%.
Međutim, zbog kašnjenja u reformi civilnog sektora vojske, došlo je i do povećanja rashoda plata i do odlaganja povećanja plate koje je bilo planirano. Ipak, zbog ušteda koje su učinjene i zbog ovih preraspodela sa pozicije građevinskih objekata ovo povećanje je moguće učiniti najkasnije od plate za oktobar, a i ranije ukoliko se ovaj proces ubrza.
Što se tiče vojnih penzija, 268 miliona dinara se povećavaju sredstava za finansiranje vojnih penzija. Takođe, za tekuće funkcionisanje vojske se odvaja 590 miliona dinara više. Kao što znate, od maja je vojska konačno uključena u konsolidovani sistem trezora, s tim što je ostalo još puno posla na konsolidaciji i izmirivanju dugova koje vojska ima prema dobavljačima. Ukupan iznos dugova je oko pet milijardi dinara.
Dakle, na svim frontovima jesu zatečeni u državi različiti dugovi, od spoljnih koje smo regulisali Pariskim i Londonskim klubom i drugim otpisima, do unutrašnjih koje smo regulisali Zakonom o staroj deviznoj štednji, zajmu za preporod Srbije. Otplaćujemo dugove koje je prethodna vlada stvorila zaduživanjem na tržištu kapitala. Zašto? Zato što sada imamo po prvi put tu mogućnost jer imamo suficit. Ostali su dugovi prema farmaceutskoj industriji, prema dobavljačima u vojsci, prema penzionerima.
Dakle, plan je sledeći: prema penzionerima kreću isplate dugova od 15. januara sledeće godine i Zakonom o javnom dugu se to izmiruje. U vojsci je nužna promena ljudi u finansijskom sektoru, iz prostog razloga što se nabavke vrše preko mere utvrđene Zakonom o budžetu, koji ova skupština izglasa. Nabavke se vrše u znatno većem iznosu nego što budžet dozvoljava.
Drugo, onda se isplate, to je naša budžetska kontrola utvrdila, vrše preko reda. To je jedan od segmenata koji bi morao znatno da se uredi u narednom periodu. Zbog toga su i vođeni razgovori, na nivou predsednika države i premijera Vlade, da se napravi savet za nacionalnu bezbednost, koji bi se ovim pitanjima pozabavio na jedan daleko ozbiljniji način, jer je potpuno jasno da je vojska oružana sila svih građana Srbije i da je nemoguće da samo jedan segment društva rešava vojna pitanja, zbog čega je nužno da se što pre formira ovaj savet.
Što se tiče vojne imovine, ista je stvar. Mora da se postigne konsenzus šta je vojna imovina koja treba da se ponudi na prodaju, a onda transparentnim postupkom vršiti prodaju vojne imovine.
Sada se prodaje samo imovina u Crnoj Gori. Trenutno budžet Srbije nije ništa maltene prihodovao od prodaje vojne imovine, odnosno objekata u Srbiji, jer ne postoji konsenzus šta je potrebno prodati, a šta se ne želi prodati.
Ne znam zašto se ne bi prodale ove srušene zgrade Ministarstva odbrane, ali i Saveznog MUP-a, koje stoje u Beogradu i ničemu ne služe. Zaista, ako neko kaže da je nemoguće postaviti hotel ili neki drugi objekat prekoputa Vlade, onda nije video kako izgledaju zgrade vlade u drugim zemljama u Evropi.
Ali, da ne bi jedna, dve ili tri partije o tome odlučivale, neka se napravi savet za nacionalnu bezbednost, neka premijer i predsednik države sednu za sto i odluče oko toga šta je nacionalni interes da mora da se zadrži, koja vojna oprema, imovina, a šta je ono što je nepotrebno i što može da se izloži prodaji i da se onda ovlasti Direkcija za imovinu da taj proces transparentno i efikasno izvede.
Iz tog prihoda moguće je ostvariti novac za kupovinu novog oružja. Ne možemo tražiti od građana Srbije da daju novac za novo oružje, a imamo ogromnu vojnu imovinu koja stoji neiskorišćena i van funkcije. Dakle, moramo da budemo tu racionalni.
Međutim, sigurno je da je materijalni položaj zaposlenih u vojsci loš. Zbog toga smo odlučili da povećamo plate, pri čemu će biti nejednako povećanje za različite kategorije; oni koji su oficiri piloti imaće znatno veće povećanje plata - preko 30 posto u odnosu na one sa najnižim stručnim kvalifikacijama, čime vršimo i u vojsci dekomponovanje odnosa između plata.
Rekao sam na početku da će moj ekspoze biti nešto duži nego što je uobičajeno, iz razloga što se po prvi put suočavamo sa budžetskim suficitom. Zbog onih koji će postavljati možda pitanje, na koje imaju pravo, zašto Srbiji danas treba suficit, pokušao sam da dam odgovore. Na pitanje da li je neka vlada u Srbiji pre imala suficit, molim vas da ukratko dam jedan istorijski podsetnik za poslednjih 200 godina.
Dakle, prvi put Srbija je ostvarila budžetski suficit za vreme prve vladavine kneza Miloša od 1815. do 1839. godine. Zatim, u razdoblju od 1839. do 1840. godine, takođe, za vreme prvog namesništva i prve vladavine kneza Mihaila. Zatim, za vreme ustavobranitelja od 1842. do 1858. imali smo deficit. Druga vladavina kneza Miloša, u tom razdoblju, takođe je ostvaren deficit, da bi deficit bio ostvaren i za vreme druge vladavine kneza Mihaila od 1860. do 1868. godine.
Zatim, od 1869. do 1872. godine tadašnja vlada je imala suficit u budžetu, da bi za vreme liberalnih i konzervativnih vlada kneza Milana od 1873. do 1880. godine, takođe, bio deficit. Naprednjačke vlade, koje su finansirale razvoj železnice, ali imale i srpsko-bugarski rat 1885. godine, imale su, takođe, deficit u periodu od 1881. do 1887.
Nakon toga dolaze radikalske vlade. One su imale u različitim periodima različite rezultate.
Prva radikalska vlada, za vreme trećeg namesništva od 1890. do 1894. godine, imala je u tom prvom razdoblju deficit. Zatim, radikalske vlade i dvorske vlade od 1894. do 1900. godine, takođe, deficit.
Međutim, radikali su ostvarili i suficit u budžetu za vreme Nikole Pašića, kada je ministar finansija bio Laza Paču; od 1906. do 1911. godine za vreme tadašnje Pašićeve radikalske vlade ostvaren je suficit u budžetu Srbije prvi put u 20. veku. Zatim, u periodu od 1912. do 1923. godine ostvaren je deficit, da bi onda od 1924. do 1926. u te tri godine, za vreme vlade dr Milana Stojadinovića, bio ponovo ostvaren suficit. Na kraju, gospodin Stojadinović je još jednom imao svoj mandat, ali ovoga puta ne samo kao ministar finansija, već istovremeno i kao predsednik vlade i ministar finansija, kada je ostvaren suficit, takođe u periodu od 1937. do 1940. godine.
Nakon Drugog svetskog rata nikada nije u ovoj zemlji ostvaren suficit, a dugo vremena je budžet rađen netransparentno, jer su u jednom periodu, za vreme SFRJ, čak izdaci za odbranu tretirani ne kao rashod, već uopšte nisu evidentirani.
Zatim, do ove godine, odnosno do prošle godine, nikada Ministarstvo finansija nije objavljivalo detaljne javne rashode. Uvek je Ministarstvo finansija ranije objavljivalo prihode. Nikada do sada u svom biltenu, koji doduše nije ni postojao, nisu objavljivani javni rashodi, jer su se na tim stavkama krile, da budem potpuno otvoren, određene pozicije.
Primera radi, dug Direkcije za puteve, koji je napravljen u 2003. godini, nije iskazan transparentno u budžetu, tako da je, zapravo, deficit budžeta za 2003. godinu bio veći za nekoliko milijardi zbog tog duga Direkcije za puteve, koji je regulisan odgovarajućim menicama. Taj i neke druge dugove konačno možemo da vratimo, imajući u vidu da sada, po prvi put, ostvarujemo budžetski suficit.
(Predsednik: Izvinjavam se, da li hoćete da koristite i treći sat?)
Ako može, vrlo kratko. Dakle, zbog domaće javnosti, a pre svega zbog vas narodnih poslanika, želeo sam da ukažem da ne samo da je Srbija imala budžetski suficit u svojoj istoriji, već ga je imala relativno često za vreme onih ministara koji su dobro radili svoj posao.
Inače, kada ostvari budžetski suficit ove godine, Srbija neće biti jedina zemlja u svetu koja ima budžetski suficit. Ne znam koliko vas to zna. Međutim, za one koji ne znaju, želeo bih da kažem da trenutno u budžetu imaju suficit sledeće zemlje u Evropi i u svetu: Belgija, Danska, Estonija, sve skandinavske zemlje - Finska, Švedska, Norveška, Island, Irska, od onih zemalja koje nisu članice EU, Rusija ima značajan suficit u budžetu.
Kanada je krajem devedesetih godina po prvi put ostvarila suficit i sada održava taj budžetski suficit; Južna Koreja, Australija, Singapur, Novi Zeland. Dakle, ovo je petnaestak zemalja koje su tipične i koje imaju budžetski suficit.
Koje zemlje nemaju potrebe da imaju budžetski suficit? One zemlje koje nisu spolja zadužene, one zemlje koje su međunarodni kreditori i koje imaju samo unutrašnji javni dug. Zemlje koje imaju spoljne dugove nemaju način da ih vrate ukoliko ne naprave suficit. Zemlje koje imaju kombinaciju spoljnog duga i docnje u budžetu akumulirane iz prethodnih godina, kao što su docnje prema penzionerima, vojsci i farmaceutima, možda i neke druge, nemaju način da te docnje ikada izmire ukoliko ne ostvare budžetski suficit.
Ova vlada je odgovorna i zbog toga je doneta odluka da, iako smo planirali budžetski deficit, ostvarimo suficit.
Koji su nam dalji planovi? Planovi su da promenimo strukturu budžeta u narednom periodu u korist javnih investicija. Otvoreno priznajem da je sadašnja struktura budžeta, iako nešto bolja nego ranije, još uvek loša, jer jedan veliki deo rashoda ide na obaveze koje su fiksne, nefleksibilne i ostaje jako mali prostor za javne investicije. Svega pet posto budžeta ide u one prave javne investicije, imajući u vidu da trećina ide direktno na socijalu, 20 posto ide na plate raznih budžetskih korisnika, oko sedam posto na subvencije.
Za otplatu duga ukupno ide 10%, transferi lokalnim samoupravama, pokrajini i državnoj zajednici su 19%, tako da na javne investicije otpada svega 5% budžeta. Jasno je da je nemoguće povećavati udeo tih javnih investicija, jer ne možete lako smanjivati udeo za penzije, udeo za socijalu, ne možete lako smanjivati ni materijalne troškove, jer oni su svega 4,5% trenutno u budžetu.
Možete smanjiti javni dug, a mi to radimo, možete smanjivati subvencije i to će ova vlada raditi, i možete na osnovu suficita povećavati udeo javnih investicija. Sve ostalo jeste spisak lepih želja i nije realno. Dakle, planovi su da u sledećem budžetu za narednu godinu smanjimo dodatnu javnu potrošnju za 1% društvenog bruto proizvoda, da značajno smanjimo javni dug, da promenio strukturu budžeta u korist javnih investicija, da povećamo izdatke za infrastrukturu.
Mi ćemo već na jesen usvojiti koncesioni akt za izgradnju autoputa na relaciji Subotica-Novi Sad i Beograd-Požega, tako da ćemo raspisati međunarodni tender i sledeće godine kreće izgradnja ovih međunarodnih saobraćajnica. Takođe, cilj je da se tranzicija u Srbiji okonča do 2008. godine. Dakle, privatizacija banaka 2006. godina, privatizacija društvenih preduzeća kraj 2007. godine, javna preduzeća i javne službe do 2008. godine.
Mislim da je ovo realan cilj i siguran sam da je sa ovim rebalansom budžeta, a za koji molim poslanike da ga naravno podrže ukoliko smatraju da je opravdan, Srbija još jedan korak bliže boljem standardu i evropskim integracijama. Hvala vam.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vama, gospodine Dinkiću. Prvo izvestioci nadležnih odbora. Da li izvestioci nadležnih odbora žele reč? (Ne). Hvala.
Da li narodni poslanik Zoran Krasić, a koji je na sednici Zakonodavnog odbora izdvojio mišljenje o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetu, želi reč? (Da.)
Imate pet minuta za izdvojeno mišljenje, a potom, da bismo znali raspored, predsednici, odnosno ovlašćeni predstavnici. Prvi se javio gospodin Jovan Todorović, pa Slavoljub Matić, pa Aleksandar Vlahović.
Izvolite, gospodine Krasiću.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka
Na sednici Zakonodavnog odbora sam izdvojio mišljenje zato što smatram da na ovaj način nije moguće da se donesu zakoni.
Naime, u Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetu za 2005. godinu ide se sa novim pozicijama, novim stavkama koje ne postoje u Zakonu o budžetskom sistemu. Ali, nama se istovremeno nudi i promena Zakona o budžetskom sistemu, onda praktično imamo situaciju da je predlog rebalansa budžeta urađen na bazi predloga za izmenu i dopunu Zakona o budžetskom sistemu, na bazi dva predloga mi donosimo dva zakona. Jednostavno, mora da se zna neki red. Prvo se menja zakon o budžetskom sistemu, osmog dana od dana objavljivanja stupa na snagu, a onda ide zakon o rebalansu. To je prirodni tok stvari koji ova vlada ne poštuje. U tom smislu sam izdvojio mišljenje.
Izdvojio sam mišljenje i povodom toga što smatram da su neka rešenja u Predlogu zakona o izmeni i dopuni Zakona o budžetskom sistemu u potpunoj suprotnosti sa Ustavom Republike Srbije. Pre svega se to odnosi na promenu člana 7, gde ministar dobija apostolska ovlašćenja, gde praktično može da radi šta god hoće sa budžetom, može da uskrati, može da odobri, može da izigrava deda mraza prema lokalnoj samoupravi, on procenjuje, da on donosi propise, da on realizuje.
Praktično, posle ova dva zakona, ako se budu ovako usvojila, nama ne treba ni vlada niti Narodna skupština, jer imamo svevišnjeg ministra finansija koji ne podleže nikakvoj kontroli. Kao primer za to navodim i član 79. Zakona o budžetskom sistemu, koji nije ni dotaknut ovim izmenama a tiče se budžetske inspekcije. Neko je to propustio da uradi.
Dalje, pravno je nemoguće ono što stoji u članu 74. Zakona o budžetskom sistemu. Novčane kazne za prekršaje. Ministar može da zaduži državu, može da upropasti javne finansije, on ne čini krivično delo, nego može da odgovara novčanom kaznom od 5.000 do 50.000 dinara. Novi član 73k, kako ga oni zovu, ako ministar nekoga pozove i kojim slučajem taj ne da obaveštenje, kraj priče, javne finansije u toj opštini ne postoje.
Ovde se pravi SDK, G17 plus, a to je Uprava za trezor. To je nedopušteno. Ovde se grubo gazi odredba člana 69. Ustava Republike Srbije, za sve pozicije, za sve ekonomske klasifikacije u budžetu kao pravni izvor mora da postoji zakon. Mi nemamo zakon o tranzicionom fondu, nemamo zakon o nekom privatizacionom fondu, nemamo propise, a naša vlada glumi deda mraza i kaže, mi imamo nekih para, hajde da napravimo neki program i delićemo. Ne može.
Svaka pozicija, svaka stavka u budžetu mora da ima svoj pravni osnov. Pravni osnov je zakon. Zakon kojim je propisana obaveza države prema privredi, poljoprivredi, građanima, deci, vojsci itd. Ovde kod nas imamo potpuno šarenilo.
Najvažniji prigovor, a verovatno ćemo imati prilike da pričamo, pošto smo podneli dosta amandmana kada je u pitanju Predlog zakona o budžetskom sistemu, to je ova fatamorgana zvana suficit. Ovde nam se drže tirade o nekom budžetskom suficitu i budžetskom deficitu. Izmišljaju se neke kategorije, a verovatno analitičari koji prate javne finansije treba da operišu sa ovakvim pojmovima, ali tome nije mesto u budžetu, nije mesto u Zakonu o budžetskom sistemu.
Narodna skupština želi jasnu sliku, šta su prihodi, šta su rashodi, bez ikakvih priča o nekim suficitima i deficitima. Cela priča je izmeštena da se ne bi videli tajni računi koji postoje i zato se pravi ovaj SDK, novi G17 plus.
Mi nemamo izveštaj o stanju javnih finansija. Ovde se pričaju neki hvalospevi, budžet je dužan svakom korisniku, a znate i sami. Ova priča sa suficitom, pošto mi ističe vreme, to je otprilike kao kada krenete kolima do nekog mesta i kažete do tamo ima 100 kilometara i treba mi 10 litara da bih otišao, a u rezervoaru imam 12, hajde da odvadim ova dva pošto neću da potrošim. Krenete i usput se nešto desi, i na pola puta stanete, jer nemate goriva u rezervoaru. To je ta priča koju Mlađan Dinkić nama forsira.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vam, gospodine Krasiću.
Od predsednika, odnosno ovlašćenih predstavnika prvo, kao što smo najavili, javio se narodni poslanik Jovan Todorović, ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe SPS, a potom Slavoljub Matić, pa Aleksandar Vlahović. Kako ne bi bilo netačnih podataka kod medija, dakle, niko nije govorio tri sata. Gospodin Dinkić je govorio dva sata pet minuta i 45 sekundi. Izvolite, gospodine Todoroviću.

Jovan Todorović

Socijalistička partija Srbije
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, teško je posle dva sata govorenja i izlaganja ministra Dinkića naći nešto a da već nije pomenuto u tom njegovom izlaganju kada je u pitanju i Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu, a i kada je u pitanju rebalans budžeta.
Ipak, u ime SPS izneću nekoliko osnovnih karakteristika ovog predloga rebalansa, koji mislim da je potrebno i pojasniti sa stanovišta rezultata koji su pokazani u rebalansu budžeta, a i sa stanovišta posledica koje iz toga proističu. Razume se da sam jedan od onih koji je zadovoljan kada u republičkom budžetu nemamo deficit.
Socijalisti su, kao što znate, protekle tri ili četiri godine kritikovali svaki onaj predlog budžeta koji je u sebi sadržao budžetski deficit i pogotovo način pokrivanja tog budžetskog deficita, jer je bila prisutna činjenica da se taj deficit po pravilu pokrivao prihodima od privatizacije.
Mi ovde kada posmatramo budžetski rezultat za 2005. godinu, bar koji se projektuje, imamo jedan, rekao bih, kopernikanski obrt u odnosu na ono vreme kada smo u 2001, 2002, 2003. i 2004. godini imali iskazan deficit. Kao što znate, i u budžetu za 2005. godinu budžetski deficit je bio projektovan sa 20 milijardi i 500 miliona zaokruženo, ali kada posmatramo ukupan fiskalni rezultat koji se ovde vidi iz člana 2, mi onda vidimo da imamo fiskalni rezultat od 53 milijarde dinara. To znači iskazani budžetski suficit od 32,5 milijardi i deficit u budžetu do današnjeg dana od 20 milijardi i 500 miliona.
Šta to dalje znači? To znači da smo mi u ovoj 2005. godini došli do toga da projektujemo povećane fiskalne prihode za 53 milijarde u odnosu na stanje koje smo imali 1. januara 2005. godine. Sada mi tu stvar možemo različito posmatrati. Jedni će u tome videti samo pozitivne elemente, a drugi će u tome videti i popriličan broj negativnih efekata koji iz toga mogu da proisteknu.
Zašto se uopšte došlo do takvog fiskalnog rezultata? Gospodin ministar je o tome govorio i u tome mogu da se složim sa njim. Najveći deo tog fiskalnog rezultata je upravo posledica uvođenja PDV-a i povećane naplate poreza od strane privrednih subjekata, odnosno fizičkih lica. Ovde treba biti do kraja oprezan. Šta se nama desilo u privredi?
Gospodin ministar je rekao da je 50% privrede otprilike solidno, a 50% privrede nije solidno, nego u jako teškom stanju. Svi ti privredni subjekti su zbog toga što imamo takve propise, i to ne sporim, zbog povećane finansijske discipline bili u obavezi da pre svega izmiruju svoje poreske obaveze prema državi.
Država ima mehanizme i za prinudnu naplatu itd. i zbog pojačane discipline mi smo imali prioritet u plaćanju poreza, odnosno poreza na dodatu vrednost.
Kao posledicu toga, moram to da kažem vrlo otvoreno, jer to doživljavam svakodnevno u privrednim subjektima, mi imamo i izuzetno povećanu nelikvidnost privrednih subjekata, odnosno preduzeća koja nisu u stanju da izmire svoje druge obaveze prema dobavljačima, prema radnicima itd. Kao negativnu posledicu u produžetku toga imamo neredovne isplate zarada zaposlenih u preduzećima.
Kao vrhunsku posledicu tih neredovnih isplata zarada imamo nedostatak uplata doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje u penzionim fondovima. Kao posledicu toga opet na kraju imamo nedostatak sredstava u penzionom fondu i potrebu države da preko budžeta i ovog puta interveniše u PIO, odnosno da ulije u penzioni fond 10,5 milijardi dinara, e da bi bile usklađene penzije sa rastom troškova života i zarada u 2005. godini.
Dakle, to je nešto što se pokazuje kao posledica povećanog fiskalnog rezultata i suficita u budžetu. To je nešto što mora da nas zabrine i da nađemo načine kako da taj problem rešimo. Duboko sam uveren da ne može jedna ili jedina mera biti mera Narodne banke da se povećanjem obavezne rezerve smanji plasman kreditnih sredstava u privredu, da bi se smanjila potrošnja i time inflatorni pritisak, ili da bi se smanjio uvoz, ajde da kažem, i nepotrebnih roba.
Povećana nelikvidnost, to je malo paradoks u našoj privredi, povećava zapravo troškovni pritisak i time direktno utiče na rast inflacije. Mislim da se tu te mere moraju kombinovati, da se ne može samo monetarnom politikom i smanjenjem obaveznih rezervi ili povećanjem obaveznih rezervi banaka, a time i smanjenjem plasmana doći do toga da imamo i likvidnost i uredno izmirivanje obaveza prema državi.
Razume se da kada gledamo doprinose valja imati na umu i sledeće. Mi smo pomalo nepravedni prema tom penzionom fondu i prema penzionerima, a evo zašto. Zato što se uporno tvrdi da mi moramo jednu četvrtinu budžeta da izdvajamo za ta socijalna davanja, odnosno za penzije. To jeste tačno kada se posmatraju brojke, ali kada se pogleda istorija toga, onda se dođe do saznanja da smo mi u jednom vremenu morali da smanjimo doprinose, ali smo istovremeno povećali poreze.
Kada smo povećali poreze, mi smo došli do toga da imamo iluziju u budžetima od pre tri-četiri godine da se pojačano izdvajaju sredstva iz budžeta za penzione fondove i to iz onih poreski primanja budžeta. Normalno, kada vi smanjite primanja fondova po osnovu doprinosa, a povećate poreze, ne smanjite ukupnu obavezu privrede, nego u nekim elementima čak i povećate, onda stvarate privid da vi iz budžeta, građani Srbije i sva privreda finansiraju u najvećoj meri penzione fondove.
To je ta nepravda koja se čini prema penzionerima. Nije pošteno na taj način o tome govoriti.
Slažem se da mi ne možemo smanjivati doprinose, ali valja i ovu drugu stranu te medalje znati. Ako bi smanjili doprinose, vi bi onda stvarno uradili nešto što nigde u svetu ne bi bilo zabeleženo, uništili bi penzioni fond, uništili bi time i penzionere, jer sve što nam se dešavalo u pogledu penzionera u poslednje vreme nije išlo u korist penzionera.
Sada vidite, vratiću se na ove 32 milijarde budžetskog suficita. Mi ovde u stvari po ovom shvatanju imamo dva suficita. Jedan je onaj koji je raspoređen, tih otprilike 29 milijardi, i to 5,5 milijardi za pokriće pozajmice po osnovu nabavke finansijske imovine i 23,5 milijardi po osnovu otplate glavnice. Kada bih sam pravio ovaj predlog budžeta, ovo ne bih iskazao kao suficit. To bih iskazao kao izdatke u budžetu i stvarni suficit bi bio upravo ovo pod tačkom 3 - tri milijarde i 240, odnosno tri milijarde i 234 miliona. To je pravi suficit ovog budžeta.
Nikako ne želim da obezvredim rezultat koji je ovde ministar Dinkić sa razlogom istakao, nego prosto ukazujem na jednu realnost. Da smo to stavili na drugu stranu, imali bismo budžetski suficit od tri milijarde i 200 takav kakav jeste. Sada se meni postavlja ovde ključno pitanje: zašto nam je, pored sigurno jasne situacije da smo iz faze budžetskog deficita prešli u fazu budžetskog suficita, potrebna i ova tačka 3. da te tri milijarde i 200 miliona ne budu raspoređeni?
Mislim da to nije čak ni racionalno, jer nismo mi država koja je objektivno ostvarila taj suficit u toj meri da imamo zadovoljene sve potrebe u budžetu, realno zadovoljene, da smo pokrili sve izdatke, da nemamo nikakvih problema na pojedinim funkcijama u razdelima itd. Pa eto, imamo te tri milijarde za ne daj bože, za štednju, za vraćanje javnog duga itd. To nije sporno.
Zamislite domaćina koji bi tamo negde držao tri hiljade evra, a pri tom dugovao komšijama, dugovao državi za porez, elektrodistribuciji za struju, vodovodu za isporučenu vodu, toplani za grejanje itd, a istovremeno govorio o tome da ima tri milijarde, odnosno tri hiljade evra. Mislim da to nije racionalno, jer ako vas podsetim da ćemo mi i danas morati da konstatujemo da nismo ispunili obećanje prema poljoprivrednicima u smislu isplate zaostalih penzija.
Kada smo usvajali ovaj budžet govorili smo o šest zaostalih penzija. Vas kolege poslanici upozoravam na to da mi imamo u ovom trenutku dug prema penzionerima koji koriste poljoprivredne penzije od 20,5 penzija bilansiranih. U izlaganju ministra čuo sam 25, ali dobro, 20,5. Tih 20,5 penzija košta 21 milijardu dinara.
Zar nije mogao da bude gest prema zemljoradničkim penzionerima, s obzirom na stanje u poljoprivredi, da bar tu jednu polovine penzije isplatimo u toku ovog rebalansa.
Za mene je to potpuno otvoreno pitanje i ne treba da se čudite, socijalista sam, ali svejedno i da nisam govorio bih o tome na taj način. Jeste istina, mi dodajemo u taj PIO zemljoradnika 2,5 milijarde ovim rebalansom i to je istina. Istovremeno ukazujem na podatke da se doprinosi po osnovu penzija zemljoradnika ubiraju sa svega 16,5% kada se posmatra period 1. januar - 31. maj. Trebalo bi, ako dobro razumem, tih 16,5% je deo planiranih sredstava na godišnjem nivou za PIO zemljoradnika, da smo ubrali bar 40% po osnovu doprinosa. A šta to govori?
Zemljoradnici ne uplaćuju doprinose za svoje penzije. A zašto ne uplaćuju? Zato što ne mogu da uplate, jer imaju istovremeno, ovih dana dobijaju ta rešenja, obaveze da uplate za zdravstveno osiguranje 12,30%, a neki dan smo izglasali Zakon o socijalnom osiguranju, gde smo rekli da je najniža osnovica za obračun doprinosa 40% od ostvarene bruto zarade u prethodnom mesecu. Sada vas pitam, koliko je seljaka sposobno da ovu obavezu u finansijskom smislu, dakle, izmiri prema državi.
Dakle, nismo još u takvom stanju da taj penzioni fond zemljoradnika funkcioniše i zato je po meni trebalo izvršiti bitnije korekcije u ovom delu koji se tiče povećanja sredstava. Ništa mi od predloženih povećanja nije sporno, ali mnogo toga mi je od predloženih smanjenja jako sporno. Najpre da kažem nekoliko rečenica o predloženim povećanjima.
Agencija za finansiranje izvoza i osiguranja izvoza 760 miliona. Pozdravljam, ali pitam, možemo li zaista podstaći izvoz sa 760 miliona dinara, sa manje od 10 milina evra. To jeste polovina predviđenog osnivačkog kapitala u Agenciji za finansiranje izvoza, ali ako mi zaista želimo da od pretežno uvozno orijentisane zemlje dođemo do toga da uravnotežimo taj svoj spoljnotrgovinski bilans, onda moramo da imamo mnogo ozbiljnije podsticaje izvoza.
Video sam, imamo i 200 miliona za kredite, za finansiranje izvoza, ali i tu postavljam pitanje, zar nije moglo sada iz ovog suficita i iz ovih tri milijarde dinara da se veći deo sredstava izdvoji za odobravanje tako povoljnih kredita. Naravno da pozdravljam i sredstva za tranzicioni fond, za Bor, Vranje i Kragujevac, 500 milina, ali tu ne smemo biti u zabludi da mi možemo da rešimo probleme Vranja, Bora i Kragujevca sa 500 milina dinara.
Jer, mnogo je devastiranih područja u Republici Srbiji, i sam dolazim iz takve sredine i mnogima treba po 500 miliona dinara, da bi se taj posao na terenu na neki način oživeo, da bi putna privreda bila izgrađena, da bi privredni kapaciteti krenuli da rade.
Subvencije, ostali smo na pet milijardi dinara. Moram da konstatujem da imamo jedan realno usporen proces privatizacije.
Restrukturiranje velikih preduzeća i privatizacija tih velikih preduzeća, i da bi održali ta preduzeća, meni se čini da smo morali da možda taj deo subvencija i za ovu 2005. godinu čak povećamo, a ne da razmišljamo o tome da ih smanjimo, jer bojim se da će ta preduzeća u tom slučaju kolabirati i tek onda neće naći kupca. Jer, pogledajte strukturu privatizacionih prihoda, 27 milijardi, odlično, koliko je u tome čega, pet milijardi privreda, 22 milijarde prodaja banaka.
Treba da imamo i 22 milijarde, ali pravi rezultat privatizacije bio bi u stvari 22 milijarde po osnovu privatizacije preduzeća.
Nažalost, mi imamo preduzeća u takvom stanju da neće niko da ih kupi, niti žive niti umiru. Preduzeće sa 2.500 zaposlenih, recimo "Viskoza" u Loznici. Da bi vi napravili takvu jednu fabriku sa 2.500 zaposlenih, ovoj državi treba 200 milina evra. Ako uskratite subvenciju takvom preduzeću, vi ste ga ugasili.
Kaže se, stečaj. Ko će da je kupi u stečaju, jer tek tada u stvari ne obavlja delatnost za koju je to preduzeće osnovano itd. Bojim se da prerano ulazimo u neke stvari, iako nisam protivnik smanjivanja subvencija, jer to mora biti logična posledica, prirodni red stvari. Ne smemo u to ući prerano, jer ćemo one koji su bolesni ubiti tim prejakim lekovima.
Kada pogledate dalje smanjenje, naročito mi je bolno kada se pokuša opravdavati smanjivanje sredstava za oblast poljoprivrede i subvencije. Molim vas, možda je moglo tako da se razmišlja na početku godine, ali mi smo imali takvo proleće da su uništeni voćni zasadi. Imamo takvo leto, početak leta, da smo i ono malo što smo proizveli doveli u pitanje, i kada je u pitanju pšenica, vremenske nepogode, grad, poplave, oluje itd.
Tržišni mehanizmi očigledno u poljoprivredi još uvek ne funkcionišu na način koji bi odgovarao potrebama budžeta. Možemo mi stalno da se upinjemo da budemo slični ili isti kao Evropa, ali navedite mi zemlju u Evropi koja nema subvencije za poljoprivredu. Koja to zemlja nema subvencije za poljoprivredu. Zašto mi ne bismo imali subvencije, zašto mi sada kažemo, morate na tržište.
Seljaci sa malinom, sa višnjom, mogu i da idu na tržište, ali ako nam se desi ovo što se sada desilo da ni po tako niskim otkupnim cenama nije predata sva količina maline, nego je mnogo toga propalo, ili višnje, onda mi moramo da razmišljamo kao pravi i ozbiljni ljudi i da tom seljaku u ovoj godini nadoknadimo tu štetu koju je pretrpeo na taj način što nije prilagođen tržištu.
Za mene je jako sporno, iako ne sporim potrebu da se ljudi registruju kao poljoprivredni proizvođači. Ne možete, gospodine ministre, za 120.000 registrovanih proizvođača da kažete, vama ćemo da damo premiju za proizvedenu pšenicu 5.000 dinara po hektaru, a šta ćemo sa onih 150-200.000 koji su takođe proizveli pšenicu, a nisu se registrovali kao poljoprivredni proizvođači. Ne može biti kazna to.
Jeste potreba da se ljudi registruju, jer to ima mnogih prednosti. Nismo dovoljno ni edukovali seljake ili poljoprivrednike, nismo im dovoljno objasnili prednosti tog načina organizovanja i registrovanja, ali ih ne smemo ni kažnjavati. Pšenica je proizvedena, još nije požnjevena, ali vidim da u ovom predlogu budžeta te pozicije nema, možda ima u nekim drugim, dakle u otkupu pšenice, premije za pšenicu, skladištenje.
Imamo odluku Vlade, pozdravljam tu odluku Vlade jer je ona posledica ovoga što nam se dešavalo i neočekivano, ali ako mi pričamo o tržištu na način da nismo u novembru prošle godine rekli seljacima, molim vas, nemojte da sejete pšenicu jer država neće otkupljivati, a danas u julu kažemo, nećemo da otkupimo, onda mi nismo prosto fer prema tim seljacima.
Ne smemo razlikovati te koji su registrovani kao poljoprivredni proizvođači i one koji su proizvođači, ali nisu registrovani. Šta znači neregistrovan u smislu da li je neko posejao ili nije posejao pšenicu.
Imamo smanjenja u okviru Ministarstva za kapitalne investicije i iz toga bi trebalo zaključiti da nam je tu sve u redu, jer ovo ministarstvo ima sopstvene prihode, naročito Direkcija za puteve, preko tog Ministarstva realizujemo kredite, ali vidim da je tu smanjeno milijardu i 600 miliona od ove dve milijarde i 600, i to je očigledno priča o putevima, jer sa te pozicije imamo izdvajanja za izgradnju putne infrastrukture na jugu Srbije.
Postoje mnoga druga područja Republike Srbije gde je infrastruktura u katastrofalnom stanju i mi bi morali da ne smanjujemo ta sredstva kod Ministarstva za kapitalne investicije i kod te stavke Direkcije za puteve i građevinske objekte, nego na protiv, da povećavamo ta sredstva.
Nisam stigao za ovih 20 minuta da kažem sve, ali u ime SPS podneli smo nekoliko amandmana, pa kada bude rasprava o amandmanima, ja ću o tome govoriti. U svakom slučaju, mislim da je ovaj rebalans budžeta mnogo bolji nego što je bio u predlogu budžeta i jeste ohrabrujuće što nemamo deficit i što u narednu 2006. godinu, nadam se, ulazimo mnogo finansijski zdraviji, nego što je to bio do sada slučaj.
Ove socijalne kategorije, o kojima sam govorio, jesu nešto što je deo programa Socijalističke partije Srbije i mi prosto ne možemo a da ne primetimo ili da ne reagujemo na to kada se ta socijalna davanja, pogotovo opravdana, smanjuju u budžetu.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Slavoljub Matić.

Slavoljub Matić

Demokratska stranka Srbije
Gospodine potpredsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo poslanici, DSS će glasati za Predlog zakona o rebalansu budžeta za tekuću godinu. Takođe, glasaćemo za izmene i dopune Zakona o budžetskom sistemu.
Smatramo da je potrebno da se izvrše određene promene, posebno one predložene u zakonu o izmenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu zbog toga što je potrebno klasifikovati suficit i deficit onako kako nam traže međunarodne institucije i taj deo Predloga zakona ministar je dobro obrazložio i dao svoje razloge zbog čega parlamentu predlaže upravo ovakav zakon.
Ono što bih takođe naglasio to je da ovaj zakon spaja Trezor i Upravu za javna plaćanja u jedinstvenu službu i to je pokriveno velikim brojem članova ovog zakona. Čini mi se da je mogao u tom delu zakon da bude u manjem obimu. Ukazala se očigledno potreba da se jasno definiše uloga te jedinstvene službe koja objedinjuje Trezor i Upravu za javna plaćanja.
Ono što stvarno nedostaje u Predlogu zakona o budžetskom sistemu to je jasno definisanje položaja budžetske inspekcije. Kada smo pričali o budžetu i funkcionisanju institucija sistema koje se bave finansiranjem i budžetom ukazivali smo u više navrata na potrebu da se prosto ojača služba budžetske inspekcije. Koliko znam, svega 15 budžetskih inspektora zemlja Srbija ima. Mislim da je za ogroman broj budžetskih korisnika to premali broj.
Mislim da u mnogim lokalnim samoupravama i kod budžetskih korisnika u lokalnim samoupravama, na nivou čitave Republike, prosto postoji mogućnost da se različitim mahinacijama dolazi do nezakonite koristi i mislim da jedna ozbiljnija koncepcija budžetske inspekcije mora da postoji. Šteta što se ovim zakonom nije predvidela mogućnost da prosto proširimo budžetsku inspekciju sa jasnim ingerencijama.
Ono što takođe Zakon o budžetskom sistemu donosi to je uvođenje ekonomske i funkcionalne klasifikacije. Ono što nedostaje, i mislim da bi to valjalo učiniti u najskorijem periodu, to je programska kvalifikacija. Naime, mnogi budžetski korisnici izlaze pred budžet, pred Republičku vladu svojim programima. Nažalost, mi nemamo pravu povratnu informaciju kako se stvarno ta sredstva troše.
Ono što je preko potrebno to je doneti i razraditi koncept konsolidovanog bilansa imovine Republike Srbije. Da neko pita republičkog ministra, Republičku vladu, koliko poseduje, šta poseduje Republika Srbija, mislim da ni jedan bilans stanja ne može to da nam odgovori. Naravno da je Srbija opterećena lošim imovinsko-pravnim odnosima, tj. poslovi koji su opterećeni višedecenijskim umiranjem države u tom sektoru.
Mislim da treba zemlja Srbija, posebno Ministarstvo finansija da poradi na jednom ozbiljnom popisu republičke imovine i na jednom bilansu koji će pokazati šta je svojina Republike Srbije. Naravno da nam predstoje ustavne promene koje će jasno definisati vlasništvo Republike i lokalnih samouprava, ali o tom-potom.
Kada pričamo o budžetu moram da kažem da smo slušali jedan motivisan govor ministra i svakako da je suficit u budžetu nakon toliko decenija, kako je sam ministar pomenuo, uspeh ministra Dinkića i Republičke vlade. To valja pohvaliti. Bolje imati suficit nego deficit.
Ali, ovaj rebalans ukazuje da ipak, bez obzira na sve pohvale, nismo imali dobar budžet tj. plan budžeta na početku godine, negde u aprilu, prosto nismo imali šansu niti vremena da o budžetu, počev od budžeta iz 2004. godine, pa potom o budžetu za 2005. godinu, sa pravim parametrima izađemo pred poslanike i da ovde donosimo zakon o budžetu. Zbog toga ova velika razlika u iznosu od gotovo 77 milijardi dinara, naravno, da je u korist rebalansa, u korist suficita, ali u planiranju očigledno da nešto škripi.
Ovu priliku ću iskoristiti da kažem ministru da, čini mi se, neke vrlo važne republičke institucije, kao što su Republički zavod za statistiku, prosto barataju, vrlo često izlaze u javnost i prikazuju katastrofičnu situaciju u zemlji Srbiji. Mislim da nije baš tako teška situacija.
Naravno da smo uvek na ivici i da moramo za svaki dinar da se borimo, da ga štedljivo trošimo, ali u svakom slučaju Republički zavod za statistiku ne može da predviđa katastrofu ukoliko paradajz na zelenoj pijaci skoči sa 50 na 100 dinara i ne može to da doprinosi inflaciji u onoj meri kako prikazuju ekonomisti katastrofičari.
Mislim da tu mora da postoji jasan mehanizam između republičke izvršne vlasti i onih pomagača ili važnih institucija, kakvi su upravo zavodi za statistiku, koji moraju da barataju pravim informacijama i da sa pravim informacijama izlaze u javnost i potkrepljuju ono što radi Republička vlada.
Postoje naravno, sem toga, još neki razlozi koji su nas odredili da radimo rebalans. Prvi je uspešna primena višefaznog PDV-a.
Mislim da porez na dodatu vrednost prikazuje svoje pravo lice i da su se strahovi koje smo čuli od pojedinih poslaničkih grupa u vreme uvođenja PDV-a potpuno prikazali kao neosnovani.
PDV pokazuje pozitivne rezultate, on uvodi jednu ozbiljnost u finansijskom poslovanju i mislim da je jako dobro i prosto šteta je što ranije nismo uveli zakon o porezu na dodatu vrednost, koji bi svakako uneo više reda u javnim finansijama, mnogo pre 1. januara 2005. godine. Mene je takođe, kao i sve ostale poslanike, jako zanimalo kakvi će efekti biti. Mislim da su pozitivni i mislim da taj red mora da se uvede.
On naravno da košta, on košta i živaca, košta možda i u smislu da valja napraviti neke kompromise. Ne možemo oštrim sečivom seći tamo gde je godinama bilo zapušteno. Treba praviti kompromise i očekujem od Ministarstva finansija da će imati kompromisa i smisla za razumevanje muka i problema onih ljudi koji teško preživljavaju tranziciju, ali opet da kažemo da red mora da se poštuje i ne sme da postoji dupli aršin sa jedne strane za one koji legalno posluju i za one koji pokušavaju ilegalno da posluju.
S tim što bih dodao da ta dva aršina, kada je u pitanju obično građanstvo, obično ne postoje u velikoj meri, ali postoje kada su u pitanju tajkuni. Još jedanput javno postavljam pitanje šta je sa BK imperijom, na koji način ona izmiruje svoje obaveze prema ovoj državi, kakve su to sprege između nekih privrednika koji su direktno iz JUL-a prešli u neke druge stranke, pa sada rukovode Privrednom komorom Srbije, kakve mi efekte imamo od te privredne komore, šta oni tamo rade, ko su ti ljudi, na koji način su došli do tih pozicija, ko ih vodi, sa kakvim motivima. To su neka pitanja koja će nam svakako za narednu godinu davati mnogo bolji predlog budžeta.
Pretpostavljam da nećemo imati prilike ili potrebe da naredne godine čujemo od ministra Dinkića predlog novog rebalansa, ali mora se čistiti, kako u zavodima za statistiku, tako jasan odnos napraviti sa privrednim komorama i ispitati te ljude, šta oni rade tamo, kako su direktno iz Miloševićevog tajkunskog lobija prešli u neke druge stranke, mogu da navedem jednu, u DS. Znam privrednike iz Požarevca, gde su pretrčali, šta rade, kakva rukovodeća mesta imaju u DS i šta su sad u Privrednoj komori. Ako ne znaju moje kolege poslanici iz DS, ja znam i mogu o tome da im pričam, mogu da im kažem ko im vodi odbor za privredu u DS.
(Predsednik: Gospodine Matiću, da li koristite i drugih 10 minuta?)
Da. Dakle, to su pitanja na koja možemo da tražimo odgovor, posebno od onih koji neće podržati ovaj rebalans. Oni će pričati o inflaciji koja će biti dvocifrena, i to u iznosu od 16%. Neće biti 16%.
Možda će biti 16% po zavodima za statistiku, koji će procenjivati da paradajz deluje na inflaciju više nego nafta, ali hajde da prihvatimo. Na kraju, imamo obavezu da čujemo i takva razmišljanja.
Oni će pričati o tome da je propala srpska privreda, pričaće da je stala privatizacija, što takođe nije tačno. Mislim da privatizacija mora da bude ispraćena određenim programima: strukturiranje i socijalni programi za one koji se ne snalaze nakon takvih privatizacija. Dobro je što ovaj rebalans unosi i to i dobro je što izdvajamo za socijalne programe milijardu dinara, dobro je što štitimo penzionere sa dodatnih deset i po milijardi. Možda je to nedovoljno, pokazaće se, možda će pred kraj godine biti potrebno nešto više dati penzionerima.
Nije dobro što smo ignorisali u ovom rebalansu, u najvećoj meri, zemljoradničke penzije. Mislim da je sa dve ili tri dopunske penzije, kako bi se ispratio neki tempo za onih nedostajućih 21-22 zemljoradničke penzije, trebalo učiniti jedan dodatni napor. Možda ćemo to učiniti tokom naredne godine. Mislim da je sada ispuštena prilika. No, šta je tu je.
Sve u svemu, imamo jedan pozitivan zakon. On je rezultat ozbiljnog rada Republičke vlade. Poslanici DSS, a pretpostavljam i ostali koji sačinjavaju Republičku vladu i oni koji podržavaju Republičku vladu, daće većinu na glasanju. Mislim da imamo dva zakonska projekta koji imaju potvrdu u životu i valja ih što je moguće pre doneti.
...
Srpska radikalna stranka

Stefan Zankov

Srpska radikalna stranka | Predsedava
Reč ima ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe DS, Aleksandar Vlahović.
...
Demokratska stranka

Aleksandar Vlahović

Demokratska stranka – Boris Tadić
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, gospodine ministre, gospodo iz Ministarstva finansija, bilo je zadovoljstvo slušati ministra finansija tokom obrazlaganja Predloga o rebalansu budžeta. Ispred poslaničke grupe DS ne mogu a da ne kažem da je na jedan veoma detaljan i opširan način obrazložen zakon o kome danas raspravljamo, a istovremeno ne mogu a da ne kažem da budžet nije samo stvar ministra i Ministarstva finansija, nego je budžet centralno pitanje, pa sam tim i rebalans budžeta, za Vladu Republike Srbije.
Još jednom, po ko zna koji put, ponavljam svoje nezadovoljstvo i nezadovoljstvo poslaničke grupe DS što danas u ovoj skupštinskoj dvorani zajedno sa nama ne sedi premijer, ne sede drugi ministri u Vladi Republike Srbije, ne sedi potpredsednik Vlade, i što se čitava priča vodi na relaciji narodni poslanici - ministar finansija, odnosno gospoda iz Ministarstva finansija.
Da su tu drugi ministri, onda bismo pitali te druge ministre šta se desilo sa kapitalnim investicijama u Srbiji, šta se dešava sa reformom obrazovanja u Srbiji, šta se dešava sa reformom zdravstva u Srbiji.
Šta se dešava sa drugim ekonomskim resorima i da li je Ministarstvo energetike, kojim slučajem, upoznato da se bez znanja Vlade, bez još uvek date saglasnosti, vodi pretprivatizacioni postupak u NIS-u, da se u EPS-u pojavljuju prilično čudne stvari o kojima ovaj narodni dom treba i te kako da raspravlja. Da li je Vlada uopšte upoznata da Vlada polaže račune Narodnoj skupštini, a ne obrnuto, da narodni poslanici polažu račune Vladi.
Moram da priznam, i to još jednom ističem sa ponosom, da smo tokom prethodne tri godine ovde imali najmanje pet ili šest ministara Vlade Republike Srbije, imali smo premijera koji je obrazlagao budžet i rebalans budžeta, nikako samo ministra finansija, jer to nije samo njegov posao. Ovo stoga što je budžet jedan od osnovnih instrumenata ekonomske politike koju Vlada Srbije vodi.
Ukoliko smo u međuvremenu od budžetskog deficita, koji je planiran na nivou od oko 2% budžeta za 2005. godinu, došli u situaciju da imamo budžetski suficit na nivou od 33 ili 35 milijardi, zavisno od računice, onda znači da je došlo do jedne drastične promene ekonomske politike, jer budžetski deficit ili budžetski suficit jesu instrumenti za vođenje ekonomske politike.
Voleo bih da čujem da li se promenio i Memorandum o ekonomskoj politici za 2005, 2006. i 2007. godinu, ali isto tako bismo želeli, nadam se jednako, ne samo poslanici DS, ne samo poslanici iz opozicije, nego pretpostavljam i poslanici pozicionih stranaka, oni koji danas čine Vladu, da čuju kako se realizuju pojedine sektorske politike.
Meni je lično preko glave da čitam u raznim novinama šta se to najavljuje u narednom periodu, a uz dužno uvažavanje ministra Dinkića i uz poštovanje njegovog znanja, nisam siguran da o restrukturiranju EPS-a i NIS-a može da nam pruži sve informacije, kao što bi npr. to mogao da pruži ministar energetike. Jednom rečju, ovo zaista nije civilizovan način kako se Vlada odnosi prema Skupštini Srbije kada je u pitanju izuzetno važna tačka dnevnog reda, a to je rasprava o rebalansu budžeta. Nadam se da ćemo imati prilike da nas makar neki ministar udostoji do kraja ove rasprave i da onda razgovaramo o pojedinim sektorskim politikama koje zavise od pojedinih ministarstava.
Što se samog rebalansa budžeta tiče, moram da kažem da bih čitavu priču mogao da dam u jednoj retrospektivi definisanih ciljeva ekonomske politike. Ako se sećate, osnovni cilj ekonomske politike u martu 2004. godine, kada je donošen budžet za prošlu godinu, jeste bio razvojni budžet. Od marta 2004. do danas od tog razvojnog budžeta nije ostalo ništa.
Danas imamo jedan tačan podatak - da je ovo prvi put da Srbija ostvaruje budžetski suficit u poslednjih 50 godina.
Ako bismo taj izolovani cilj posmatrali mimo drugih mera ekonomske politike, i mi iz DS bismo rekli - super, čestitamo Vladi Republike Srbije, svaka čast ministarstvu što je ostvarilo budžetski suficit.
Ali, mi ne možemo da posmatramo budžetsku politiku izvan kreditno-monetarne politike, izvan fiskalne politike, jer to je ta lepeza sa kojom vi realizujete ekonomsku politiku zacrtanu ne samo za 2005. godinu, nego i za naredne godine.
Rekao bih da se tu nalazi osnovno neslaganje DS i ekonomske politike koju vodi Vlada Republike Srbije. Ekonomska politika koju vodi Vlada Republike Srbije jeste usmerena na postizanje kratkoročnih ciljeva. Nazvao bih je kratkovida ekonomska politika, za razliku od dugoročne ekonomske politike koja i te kako koristi budžet i budžetsku politiku za realizaciju onog ključnog cilja, a to je postizanje samoodržive konkurentne privrede.
Mi danas zaista imamo situaciju u kojoj je makroekonomska stabilnost izražena, bez obzira na inflaciona kretanja koja se dešavaju, naročito u prvih nekoliko meseci ove godine, za šta i postoje neka realna opravdanja, ali isto tako nemamo pomaka u delu koji se zove - strukturne promene.
Za početak, krenu ću od komentara osam razloga zašto je državi potreban budžetski suficit. Prvo, ne slažem se sa ministrom finansija da je ostvarenje budžetskog suficita ideal javnih finansija. Možda jeste to ideal ministra finansija, ali to ne bi smeo da bude ideal Vlade i to vlade jedne zemlje koja se nalazi u procesu tranzicije, kada imamo u vidu da su svi drugi instrumenti ekonomske politike pod potpunom kontrolom MMF-a - i kreditno-monetarna politika, fiskalna politika definisana jasnim benč-markovima.
Postavljam pitanje zašto se olako odričemo budžetske politike i zašto iz budžetskog deficita ulazimo u budžetski suficit, ako se zna, a onaj ko se bavi javnim finansijama vrlo dobro zna da budžetski deficit jeste instrument za podsticaj privredne aktivnosti. Naravno, pod uslovom da budžetski deficit podstiče ne ličnu potrošnju, nego investicionu potrošnju. Ali, to u mnogome zavisi koliko je Vlada spremna da uđe u odgovarajuće strukturne promene.
Najzdraviji deo za servisiranje spoljnjeg duga; spoljnji dug i jeste deo javnih rashoda. Ne razumem ovu metodologiju, ali do sada, do prošle godine, spoljni dug koji je vrlo jasno planiran, koji je definisan odgovarajućim dogovorima ostvarenim sa Londonskim klubom, Pariskim klubom poverilaca, drugi garantovani spoljni dugovi - to je nešto što se predviđa, što se nalazi kao redovna kategorija javnih rashoda.
Možda je, tu postavljam pitanje, insistiranje na postizanju budžetskog suficita i sklanjanje novca sa strane, jedna svojevrsna štednja, u stvari jedan strah od onoga što će se dešavati u narednoj godini i strah da li će naš budžet biti u situaciji da iduće godine servisira ukupne dugove. Onda mogu da razumem potrebu postizanja budžetskog suficita i onda mogu da razumem čak insistiranje MMF-a da budžetski suficit bude realizovan u 2005. godini, jer ko zna šta će se desiti u 2006. godini i da li ćemo biti dovoljno dugački ili ćemo biti kratki za otplatu dugova.
Suficit jeste štednja. Ali, kada pogledamo sve zemlje koje su pobrojane, koje danas imaju budžetski suficit: Belgija, Danska, Island, Irska, Kanada, sa izuzetkom Rusije, sve su to visokorazvijene zemlje. Interesuje me jedna zemlja u tranziciji koja je u periodu tranzicije imala budžetski suficit. Imala je Poljska, ali samo u jednoj godini. Bugarska danas nema suficit.
Šta nam to govori? Govori nam da je budžetski deficit instrumentarij realizacije ekonomske politike, podsticaja privredne aktivnosti. Nisu valjda sve ove druge zemlje bile tolike neznalice da nisu znale da sa budžetskim suficitom eventualno mogu da ostvare povoljniju tranziciju, bezbolniju tranziciju, bržu ekonomsku tranziciju.
S druge strane, kaže se da suficit omogućuje da privatizacioni prihodi budu iskorišćeni za ulaganje u putnu privredu. Nešto nije u redu, gospodine ministre, u tekstu koji ste nam dali. U tekstu piše da nakon pokrića svih javnih dugova, unutrašnjih, spoljnih, nakon finansiranja 5,5 milijardi za nabavku - misli se na investicije, na podsticaj investicija, ostaje tri milijarde okvirno, što će zajedno sa 27 milijardi dinara na kraju godine značiti stanje na računu budžeta od 30 milijardi. Pitam, ako ćete da vraćate dugove putnoj privredi, a planirani prihodi od privatizacije su 27 milijardi, zašto makar u tekstu niste rekli - 27, minus dugovi prema putnoj privredi koji iznose šest, sedam ili osam milijardi, nebitno je, jer postoje privatizacioni prihodi?
(Predsedavajući: Gospodine Vlahoviću, vreme.)
Koristiću i drugih deset minuta i koristiću deo vremena poslaničke grupe Demokratske stranke.
(Predsedavajući: Ali, morate po redosledu, gospodine Vlahoviću.)
Već sam se dogovorio sa prethodnim predsedavajućim, vi niste bili tu, gospodine predsedavajući.
(Predsedavajući: Izvolite, drugih deset minuta, za ovo ćemo da vidimo).
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući, na razumevanju.
Dakle, postavlja se pitanje da li će privatizacioni prihod u ovoj godini, u 2005. godini, biti korišćen za vraćanje dugova, ili će stanje na računu, na kraju, da bude 30 milijardi?
Sledeći razlog: pomoć monetarnoj politici u snižavanju inflatornih očekivanja. Molim vas, kada pogledate sve mere ekonomske politike, one su koncentrisane na jedan jedini cilj, a to je smanjenje potrošnje. Nemam ništa protiv toga, pod uslovom da se realizuju mere strukturne reforme.
Te mere strukturne reforme izostaju i danas imamo situaciju da nam kreditno-monetarna, fiskalna, budžetska politika pogađaju frontalno celu privredu Srbije, i dobra i loša preduzeća. Hajde što pogađaju loša, to i jeste cilj, da se smanji lična potrošnja i taj pritisak i proboj, pritisak na makroekonomsku stabilnost. Ali, zašto i dobra preduzeća?
Pa zbog toga što nedostaje diferencijacija koja mora da se postigne, ne merama kreditno-monetarne politike, ne merama fiskalne ili budžetske politike, nego mora da bude postignuta merama restrukturiranja javnih preduzeća, o kojima se danas, ponovo za ovom govornicom, samo priča da će se desiti, kao što se pričalo pre šest meseci, a od toga je urađeno samo odvajanje sporednih delatnosti.
Ako pogledamo ceo posao na restrukturiranju javnih preduzeća, mogu da vam garantujem da je odvajanje sporednih delatnosti i privatizacija 5% rešenja ukupnog problema; 95% rešenja problema se nalazi u restrukturiranju bazične delatnosti.
Usput, jedan detalj, nisam zlurad, ali bih želeo da još jednom napomenem, kada smo 2004. godine u martu kritikovali zašto je u tranzicionom fondu samo dve milijarde dinara, odgovor je došao da nova Vlada ne želi da otpušta, nego da zapošljava. Danas imamo situaciju da se u tranzicionom fondu nalazi više od šest milijardi dinara. Pozdravljam odluku Vlade i, pretpostavljam, pre svega ministra finansija, koji je za ovom govornicom dao jedan premijerski ekspoze, pošto drugih nema. Pozdravljam nastojanje da se podigne tranzicioni fond ne bi li se obezbedilo restrukturiranje javnih preduzeća.
Zatim, suficit utiče na pad agregatne tražnje i to je tačno. Ali, da li nam je cilj da u dugom roku agregatna tražnja pada ili nam je cilj da podignemo stepen konkurentnosti privrede i da po tom osnovu imamo faktički realno korišćenje te agregatne tražnje, ne za podizanje spoljnotrgovinskog deficita, nego za podizanje privredne aktivnosti unutar naše zemlje? Valjda nam je ovo drugo cilj.
Ako nam je to drugo cilj onda, dame i gospodo narodni poslanici, moramo da znamo koji je plan restrukturiranja Elektroprivrede Srbije? Šta je sa restrukturiranjem Naftne industrije Srbije? Šta znači taj potpisan ugovor sa Lukoilom, za koji Vlada još uvek nije dala odobrenje? Da li je to ulazak na mala vrata za proces privatizacije koji će uslediti?
U proteklih mesec dana slušao sam različite izjave - od onih koji sede u Vladi i znaju šta će biti privatizovano do kraja godine iz Naftne industrije Srbije, do onih koji, takođe, sede u Vladi i trebalo bi još više da znaju, a različito koriste pojedine kategorije.
Jedni pričaju - biće privatizovane rafinerije Beograd i Kruševac. Tačno je da i Beograd i Kruševac imaju rafinerije, one su uljne i one su sporedna delatnost. Drugi najavljuju do kraja godine privatizaciju naftnih rafinerija, treći najavljuju do kraja godine početak privatizacije naftnih rafinerija, što je najlogičnije.
Ali, postavljam pitanje šta će se desiti sa trgovinskom mrežom koju Naftna industrija Srbije ima? Kakva konekcija postoji između privatizacije naftnih rafinerija i, s druge strane, trgovinskih mreža? Da li benzinske pumpe, prosto rečeno, mogu da budu podsticaj u jednom pravcu bolje, efikasnije privatizacije Naftne industrije Srbije?
Nažalost, taj odgovor nemamo, kao što nemamo odgovor kada je reč o privatizaciji Elektroprivrede Srbije. Umesto toga, ministar energetike je rekao da je, što se njega tiče, restrukturiranje Elektroprivrede Srbije završeno, niko ne sme da pomene tu neumitnu činjenicu da u Elektroprivredi Srbije, u Naftnoj industriji Srbije, železnici, ima viška zaposlenih radnika. To nije dve ili tri hiljade, nego se meri desetinama hiljada.
To znaju čak i sindikati u tim javnim preduzećima, ali ta reč je očigledno zabranjena kada je u pitanju Vlada Republike Srbije. Ako smo rekli da je budžetski deficit instrument za realizaciju razvojne politike, postavlja se pitanje zašto se toliko insistira na budžetskom suficitu. Lepo je kada imamo prepunu državnu kasu, ali nije lepo ako paralelno sa prepunom državnom kasom imamo problem nelikvidnosti u privredi Srbije. On je danas izražen.
Čuli smo za ovom govornicom da će u ovoj godini bruto društveni proizvod biti povećan, čini mi se, za 4,5%. Postavljam pitanje, odakle. Ako 60% bruto društvenog proizvoda doprinose poljoprivreda i industrija, ako u poljoprivredi, svima je jasno, imaćemo stagnaciju najmanju u ovoj godini, a imamo već negativne stope rasta u industriji, postavlja se pitanje da li tercijarni sektor, da li sektor usluga, uključujući i saobraćaj, zajedno sa trgovinom, turizmom i drugim delatnostima, mogu da nadoknade tu stagnaciju, odnosno pad.
Bojim se da ćemo mi u ovoj godini posle stagnacije kada je u pitanju poljoprivreda i industrija imati i stagflaciju, dame i gospodo, a to znači ne samo rast inflacije, nego i pad aktivnosti u ovim sektorima. Maločas smo čuli objašnjenje da je došlo do pada od 2% industrijskog obima proizvodnje zbog toga što su budžetske subvencije smanjene za milijardu i po dinara. Vrlo dobro, matematika je prosta, to znači da imamo ukupan obrtni kapital u industriji od 75 milijardi dinara.
To znači da je, kada pogledate koliki je bruto društveni proizvod, to negde oko 24 milijarde dolara, tri puta osam 24 ili 23 milijarde dolara, i kada kažete 25% industrija, to znači da naša industrija ima fantastičan koeficijent obrta koji je preko 9. Voleo bih da vidim zemlju u kojoj je koeficijent obrta angažovanih sredstava preko devet.
Neće biti, gospodine ministre, da je došlo do pada obima proizvodnje u industriji zato što su smanjene budžetske subvencije, pre će biti da je došlo do pada obima industrijske proizvodnje zbog toga što je u 2004. godini zaustavljen razvoj privatnog sektora.
To nisu bili objektivni problemi, kako ste vi nazvali, to su bili subjektivni problemi, jer su se na tim mestima nalazile najobičnije neznalice, koje su razvoj privatnog sektora u potpunosti zaustavile. Danas obim industrijske proizvodnje, znači, plaća cenu neprofesionalnosti koju smo imali u 2004. godini. Nijednog časa ne kažem da to ima neke veze sa vama ni sa drugim ministrima u vladi, nažalost, imali smo jedno ministarstvo u kojem je razvoj privatnog sektora zaustavljen.
Meni je drago da čujem da strane direktne investicije, koje su uglavnom realizovane u 2001, 2002. i 2003. godini, a ne 2004. godini, jer vi vrlo dobro znate, od pomenutih 950 miliona dolara investicija koje su realizovane u prošloj godini, najmanje je polovina ono što je realizovano a neplaćeno iz 2003. i iz 2002. godine, i to kako privatizacija, tako i direktne grinfild investicije. Pomenuću samo jednu, "WolfPac engine" kompanija, koja je imala najveću direktnu grinfild investiciju u 2004. godini, a ta investicija je započeta sa realizacijom još početkom 2003. godine.
Lepo je čuti da te inostrane kompanije i njihove direktne strane investicije danas predstavljaju perjanice podizanja izvoza, srpskog izvoza. Lepo je to reći ovde u Narodnoj skupštini onim poslanicima koji su na ono što smo mi govorili 2003. godine, 2002. godine, reagovali upravo suprotno, bučno, kako ćemo rasprodati srpsku privredu, uništiti budućnost ili ne znam šta uraditi.
Dakle, moje pitanje za Vladu jeste, navedite mi jednu stranu direktnu investiciju, a da to nije "Cimos" u Kikindi koji je napravljen...