TREĆA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 03.11.2005.

8. dan rada

OBRAĆANJA

...
Srpska radikalna stranka

Stefan Zankov

Srpska radikalna stranka | Predsedava
Da li još neko želi reč? (Da.)
Reč ima narodni poslanik Zoran Krasić.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka
Pretpostavljam da je ideja za ovu vrstu zaštitnih mera, odnosno vrstu zaštitne mere, zabrana pristupa oštećenom, objektima ili mestu izvršenja prekršaja, došla verovatno povodom problema koji postoje sa određenim navijačima.
Dakle, postoji mogućnost da im se zabrani pristup sportskom objektu i verovatno je ovo, odnosno ideja za ovo pronađena u nekim odredbama zakona o braku, kako se to sada zove, gde se uskraćuje pravo nekom članu porodičnog domaćinstva zbog zlostavljanja ostalih članova domaćinstava da pristupi u neki objekat, pa čak on bio u njegovoj svojini.
Ako mi već u nekim zakonima koji su ranije doneti imamo nešto, a sada asocira na jednu ovakvu vrstu zaštitne mere, smatram da ste morali ovo na neki način da ograničite, odnosno da, doduše to ste uradili u članu 54. gde ste to propisali, vezali ste samo za odluku suda.
Međutim, ovim zakonom i drugim propisima gde će konkretno biti propisano da li uz prekršaj ide i ova zaštitna mera, jer to je materija drugog zakona, mislim da treba što restriktivnije prići pri određivanju slučajeva i situacija kada može ova zaštitna mera da se izrekne.
Dobro je što u ovom konceptu zakona vrlo malo ima odredbi koje govore o obaveznim zaštitnim merama, sve je više dato sudu da po principu individualizacije proceni da li ima mesta nekim zaštitnim merama.
Mislim da ovaj amandman treba da shvatite kao neko upozorenje i apel da se što restriktivnije definiše mogućnost primene ove zaštitne mere. Znači, da se ograniči samo na one slučajeve gde je to eventualno neophodno.
Dakle, uzeo sam dva primera, javnosti su dobro poznati, imamo ljude koji idu na fudbalske utakmice, ne zbog fudbala nego da bi ispoljili energiju.
Znam da je predviđeno u tom zakonu, ali da nije bilo moguće da se primeni, jer se nije znalo kako će da se primeni. Znam da nešto kod Zakona o braku takođe postoji neka odredba i mislim da ima još dva zakona, ne bih mogao tačno da vam kažem koji su, gde je takođe predviđena jedna ovakva mogućnost.
Međutim, po svojoj suštini, ovo mora da se primeni restriktivno i da se tumači, pre svega, restriktivnost u smislu novih materijalnih propisa gde bi se osnov za primenu ovako nečega dao.
Vrlo je teško sada ovde komentarisati jedan zakon koji je usvojen u Narodnoj skupštini i stupio na snagu, a ja sada ne znam da li se primenjuje ili ne primenjuje ili je bilo neko odloženo vreme.
Mi smo bili veliki protivnici onih odredbi, načina na koji su definisani slučajevi zlostavljanja u porodici, čak i onih mera, tamo.
Tako da, jednostavno, pod uticajem tog ženskog lobija u Narodnoj skupštini napravljena je jedna presija, jedan pritisak – ili jesi ili nisi. Ako jesi za taj član – onda si dobar, ako nisi – ti si onaj što mrzi ljude itd.
Nije poenta bila u tome, nego u tome što su neka rešenja bila takva da bitno narušavaju pravo svojine, a pravo svojine je svetinja, posle prava na život i prava na slobodu, verovatno najznačajnije pravo je ljudska sloboda koja postoji.
Na pitanje: zašto, ako trpi zlostavljanje, zašto se ne razvede, pa reši problem, kaže – ne, tolike godine je bila u braku, mora da ostane nešto i njoj?! To je bilo obrazloženje. Pošto znam da je to bilo loše rešenje, sve je to moglo na drugačiji način da se učini, to moram da kažem.
Mi smo i do sada imali u Zakonu o braku neke poslove iz nadležnosti centra za socijalni rad, kada su odnosi roditelja i dece u pitanju, gde su oni mogli da primenjuju neke mere itd.
Ovde se naprosto ne iscrpe mogućnosti jednog propisa, a već se ide na neki drugi propis i onda se ubacuju neka nova rešenja. Ne sporim ta rešenja koja se ovde ubacuju možda postoje u Holandiji, u Nemačkoj i verovatno tamo daju neke rezultate, ali kod nas ne mogu da postoje jer su u suprotnosti sa Ustavom, mentalitetom i načinom na koji se ovde živi.
To ne znači da apelujem da svako treba da nokautira svoju ženu, daleko bilo. Ne, ali tako se predstavio ovde.
Kada dohvati ova ženska linija (što hoće da budu po svaku cenu potpredsednici u svojoj stranci, samo po osnovu toga što su žene), kada oni uhvate to da obrazlažu, pa kada to napumpaju ove nevladine organizacije i ovi mediji, onda se stekne utisak – ovde se kolju žene. Nije tako.
Dajte da definišemo problem, način na koji može da se reši taj problem, a da se ne ugrozi nešto što je takođe drugo ljudsko pravo.
U tom smislu tumačite ovo naše nastojanje da, ako već gurate u materijalne odredbe ovu meru, onda gledajte da se ona ograniči, da se postave neki uslovi, jer postoji uvek opasnost da se ne ugrozi neka druga sloboda.
Postoji opasnost da se ne ugrozi neka druga sloboda, jer znate i sami, štitimo se od nečega, upadamo u zamku nečega drugog. U tom smislu treba i tumačiti ovaj amandman koji je podnet.
...
Srpska radikalna stranka

Stefan Zankov

Srpska radikalna stranka | Predsedava
Da li još neko želi reč o ovom amandmanu? (Ne.)
Na član 47. amandman je podneo narodni poslanik Momir Marković.
Predstavnik predlagača i Odbor za pravosuđe i upravu nisu prihvatili ovaj amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Da li neko želi reč? Izvolite.
Reč ima narodni poslanik Zoran Krasić.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka
To je član koji ima naslov – Izricanje zaštitnih mera. Gospodin Marković je podneo amandman na stav 4. koji kaže: "Zaštitnu meru izriče sud". Amandmanom se traži da se dodaju reči – "i organ državne uprave".
Sada da ne ispadne da mi plediramo da organi državne uprave izriču zaštitne mere, pošto je ovde očigledno intencija da te buduće mere samo izriče sud kao prekršajni organ, mi primećujemo da tu postoji sada nesaglasnost ove odredbe, ne samo odredbe člana 47. Predloga zakona, nego čitavog kompleksa tih odredbi sa članom 285. i još nekim članovima ovog predloga zakona.
Ovaj zakon o prekršajima nije napustio koncept da i organi državne uprave mogu da, u skladu sa zakonom, vode prekršajni postupak. Ako neko smatra da posle ovog zakona svi prekršaji prelaze u sud, grdno se vara.
Tu ostaje carina, poreska uprava, ostaju i drugi organi državne uprave, s tim što su data neka ograničenja da ne može da se izrekne u postupcima pred tim državnim organima, u prekršajnim postupcima pred tim organima državne uprave, kazna zatvora, jer nju samo može sud da izriče. Moguća je novčana kazna i dato je ograničenje da ne može izreći zaštitne mere.
Tu bi predlagač morao do kraja da se opredeli, da li je za pun koncept da sud izriče samo zaštitne mere. Ako je za taj koncept, onda moram da kažem da je to sporedna mera, nije glavna mera. Nemoguće da sporedna mera ima veći značaj od kazne. Onaj ko je novčano kažnjen za prekršaj za koji je predviđena i zaštitna mera tek novčanim kažnjavanjem dobija i zaštitnu meru. Ako nije novčano kažnjen neće dobiti zaštitnu meru. To je vrlo jednostavno.
Sada po ovom konceptu kako nam Vlada predlaže, carinski organ ima da ga novčano kazni i to da ga poprilično odere, a zaštitnu meru u nekom novom postupku ima da mu izrekne sud, recimo oduzimanje vozila.
Zabrana odgovornom licu da vrši određene poslove, zabrana pravnom licu da vrši određenu delatnost, zabrana, oduzimanje predmeta, ja sve ove druge, a ovu prvu nisam uzeo – oduzimanje predmeta, nema logike. Onda se postavlja pitanje, a šta je radio carinski organ. On je iskoristio odredbe Carinskog zakona, koji bi morao da se menja posle ovoga. On bi morao obavezno da se menja, jer ne bi bilo moguće da ovaj zakon stupi na snagu i da počne sa primenom, a da i dalje imamo stari Carinski zakon. Upravo zbog tih odredbi o prekršajnom postupku i zaštitnim merama.
Imaćemo situaciju da carinski organ konstatuje neki prekršaj, vodi prekršajni postupak, izrekne novčanu kaznu, a po logici stvari bi možda trebalo da ide tu još i zaštitna mera oduzimanja predmeta, on predmet preseli kompletno u sud, dok dođe do suda nema ni predmeta, nema ništa. Predmet koji treba da se oduzme, nema ga, nestane. Sposobni su ti tamo.
Uzmite poreske prekršaje gde ide neka zaštitna mera. Taj koncept mora da se na neki način promeni. Vlada mora da se opredeli koji će koncept.
Ako je prihvatila ovo da zaštitnu meru izriče samo sud, ona je sporedna mera, glavna je kazna, onda onaj ko sudi, ko izriče kaznu on treba da izrekne i zaštitnu meru.
Ako je koncept da sve prelazi u sud, onda dajte da oslobodimo i poreske i druge organe obaveze vođenja prekršajnog postupka i da sve prebacimo na sud.
Ovde se sada formira sud za prekršaje i u startu se kaže – ali ne idu svi prekršaji u sud, nego ostaju neki kod organa državne uprave. To je nekada moglo kada je opštinski organ za prekršaje bio u jednom drugom statusu, nije bio sud, nego jedan specifični organ, pa možda više organ uprave nego sud.
U jednom nedefinisanom, specijalnom položaju je bio sudija za prekršaje, pa je onda i bilo nekog opravdanja da jedan deo prekršajnog postupka, neke prekršajne postupke može da vodi organ državne uprave. Sada kada ste sve prebacili ili kada sve želite da prebacite u sud, onda nema mogućnosti da ostane deo prekršaja kod carine ili kod poreske uprave, nema opravdanja.
Vidite, na jednoj sitnici se prelama i vidi se nedostatak koncepta zakona. Ovaj predlog zakona nema svoj koncept. Nastaće papazjanija i uništiće se organi za prekršaje koji kako-tako funkcionišu.
Jeste, teško se tamo čovek oslobodi odgovornosti, jer ako te policajac prijavi, on je već odmah i kriv. To je neki skraćeni postupak, taj prekršajni postupak, začas se utvrdi odgovornost i izriče sankcija. Na ovome se vidi pogrešan i nejasan koncept predlagača zakona, kada je u pitanju Zakon o prekršajima. Ako je koncept zasnovan na tome da sve prelazi u sudove za prekršaje, onda odredbe od člana 285. naovamo ne treba da postoje.
Ako misli da može da bude koncept malo organ uprave, malo sud, onda to nije u skladu sa Ustavom. Zar je moguće da jedna stvar može biti prekršaj, može biti i upravna stvar i sudska stvar. Pa to je nemoguće, ljudi. Nemoguće!
Zato je bolje da Vlada izađe sa svojim konceptom koji je do krajnjih konsekvenci konzistentan, a ne ovako malo levo, malo desno. Znam da je teško od Dinkića oduzeti carinske prekršaje i poreske prekršaje, ali, ako je takva situacija onda ne pravite opštinske sudove za prekršaje.
Problem je kako da se izrekne kazna zatvora, da li sudija za prekršaje može da izrekne kaznu zatvora, a nije sud. Postavlja se pitanje –da li sudija za prekršaje ili lice odgovorno da prekršajno kažnjava, možda mu taj naziv više odgovara?
Sud samo može da izriče kaznu zatvora, ne može sudija za prekršaje. To je standard Evrope, ako se ide ka tom standardu onda napišite. Ovako imamo situaciju malo carina, malo sud.
Sud je nadležan samo zato što u carinskom prekršaju ide još i zaštitna mera, a da nije zaštitne mere bio bi nadležan carinski organ. To ne može u pravu tako! Ne može tako!
Da li vredi vama da pričam, ali obavestite ove vaše koji odlučuju o ovom zakonu da postoje veliki problemi, velike rupe sa ovim zakonom. Ovaj zakon će u praksi stvoriti još veće probleme nego što ste mogli da sagledate kakvi će problemi biti.
...
Srpska radikalna stranka

Stefan Zankov

Srpska radikalna stranka | Predsedava
Da li još neko želi reč? (Ne.)
Na član 50. amandman je podneo narodni poslanik Božidar Koprivica.
Predstavnik Vlade i Odbor za pravosuđe i upravu nisu prihvatili ovaj amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Reč ima narodni poslanik Vjerica Radeta.
...
Srpska radikalna stranka

Vjerica Radeta

Srpska radikalna stranka
Član 50. Predloga zakona o prekršajima govori o zabrani pravnom licu da vrši određene delatnosti. Kaže: ''Zabrana pravnom licu da vrši određene delatnosti sastoji se u zabrani proizvodnje određenih proizvoda ili vršenja određenih poslova u oblasti prometa robe, finansija i usluga ili u zabrani vršenja drugih određenih poslova''. Ovde nemamo nikakvih primedbi, to bi se izreklo kao zaštitna mera uz glavnu kaznu.
Stav 2. kaže: ''Ako propisom kojim se određuje prekršaj nisu posebno predviđeni uslovi za izricanje zaštitne mere, mera se može izreći ako bi dalje vršenje određene delatnosti bilo opasno po život ili zdravlje ljudi, štetno za privredno ili finansijsko poslovanje drugih pravnih lica ili za privredu u celini''. Ni ovde nismo stavili primedbu.
Stav 3. ovog člana glasi: ''Zabrana pravnom licu da vrši određenu delatnost može se izreći u trajanju od šest meseci do tri godine, računajući od pravosnažnosti presude''. Ovde smo amandmanom intervenisali i tražili da, umesto tri godine, zabrana pravnom licu da vrši određenu delatnost može se izreći u trajanju od ''šest meseci do jedne godine'', računajući od pravosnažnosti presude.
Mislimo da je ovo amandmansko rešenje zaista primerenije i da nije logično, nije normalno da se nekom pravnom licu u prekršajnom postupku kao sporedna mera izrekne kazna zabrane delatnosti u trajanju od tri godine, jer ako je neko napravio takav prekršaj da treba tri godine da mu se zabrani da se bavi delatnošću onda to definitivno ne može biti samo prekršaj, već je u pitanju krivično delo mnogo širih razmera i onda je u pitanju jedan sasvim drugi postupak.
Ako govorimo o prekršaju opet imamo problem o kojem je malopre Krasić govorio, odnosio se na član 47. kod izricanja zaštitnih mera gde stoji da zaštitne mere izriče sud, a mi smo predložili da to treba da radi organ uprave.
To je problem u zakonodavstvu ovog parlamenta, ovog saziva i svaki put kada govorimo o nekom predlogu zakona, kada vi organima uprave ostavljate na mogućnost da izriču prekršajne mere, odnosno zaštitne mere, mi smo uvek tvrdili da to nije dobro, da to mora da bude isključivo predmet prekršaja, odnosno zakona o prekršajima i onda ne bismo imali dilemu, znalo bi se šta rade sudovi za prekršaje, a šta rade organi uprave.
Ne bismo imali situaciju da Mlađan Dinkić ode na godišnji odmor na Zlatibor i da tamo pozatvara, u nekom upravnom postupku, 30 lokala zato što nisu imali fiskalni račun, a onda tek ide prekršajni postupak; već je dobio na licu mesta zatvaranje te prodavnice, pa onda prekršajni postupak traje nekoliko meseci, pa onda tek po pravosnažnosti prekršajnog postupka izriče se zabrana neobavljanja delatnosti još tri godine. Ne znam da li je pisac ovog zakona bio svestan šta ovo u stvari znači.
Ako vi jednom pravnom licu zabranite tri godine da se bavi nekom delatnošću, onda lepo kažite da nikada više ne može time da se bavi jer vi njemu faktički zatvarate tu njegovu radnju, preduzeće. To je praktično likvidacija tog pravnog lica.
Trebalo bi da je predlagač vodio računa ne samo o tom pravnom licu kojem se izriče ova zaštitna mera, nego to pravno lice svakako ima nekoliko ili više fizičkih lica koja su zaposlena u tom pravnom licu, čije porodice žive od tog pravnog lica i sada zamislite koje su posledice. Evo najbanalniji primer zatvaranja, recimo, neke kafane ili nekog restorana gde je zaposleno 10 ljudi. Em je problem tom vlasniku što je zatvoren tri godine, a šta će se desiti sa tih 10 ljudi koji su tu zaposleni.
Da li će taj vlasnik da ih plaća za to vreme dok je njegovo pravno lice zatvoreno? Naravno da neće. On će lepo da ih proglasi tehnološkim viškom, da ih šutne, ostavi bez hleba, ostavi bez posla, a ništa se pozitivno nije postiglo izricanjem ovakve mere. U redu je ako ima prekršaj iz stavova 1. i 2. člana 50. – u redu je da se izrekne odgovarajuća kazna. U redu je da to bude visoka kazna u određenim slučajevima. Ali zabrana delatnosti na tri godine, jednostavno je nedopustivo!!
Dakle, ako je neko proizvodio, ustanovi se da proizvodi drogu, razne narkotike štetne po zdravlje ljudi, po kompletnu naciju, onda njemu treba zabraniti trajno da se bavi takvom delatnošću.
Da li ovo znači da neko ko pravi sintetičke droge, da će da dobije prekršajnu kaznu, tri godine se neće baviti tom delatnošću legalno, naravno, baviće se ileglano, i za njega nije problem, ali problem je za onih 20 ljudi koji uopšte nisu znali da prave sintetičke droge, problem je za njihove porodice jer onaj ko ih je hranio više nema posla.
I prođu tri godine, taj će ponovo da se vrati u legalne tokove, odnosno on nikada faktički nije ni prekidao da se bavi tim poslom. O takvim ljudima i takvoj delatnosti se radi u stavu 2. člana 50. Predloga zakona.
Dakle, to ne može da bude predmet prekršaja nego može da bude predmet krivičnog dela, krivičnog zakonodavstva i trajne zabrane takvom delatnošću.
Sve drugo što nije u toj meri štetno po zdravlje i život ljudi, neki drugi prekršaj, opet ću da napomenem šta znači nepostojanje fiskalnog računa, naravno, to jeste prekršaj, ali da li je pametno da Dinkić na godišnjem odmoru kada nekom gostu u restoranu ne nađe račun, da nekome zatvara restoran; da sve ljude, koji su zaposleni, pošalje kući, da se vodi prekršajni postupak i još da mu se izriče, ako nije bio uljudan ili ako je bio u komunikaciji sa ministrom bezobrazan, pa onda nađe elemente da može taj restoran da zatvori na dve ili tri godine.
Dakle, višestruka je šteta.
Žao mi je, nema ministra, neprihvatljivo je da zabrana pravnom licu da vrši određenu delatnost može da traje tri godine. Znači, maksimalno godinu dana, kao zaštitna mera. To je dovoljno vremena da se opameti onaj koji je činio prekršaj. To je dovoljno da može ponovo da se vrati u normalne tokove.
Ako se misli da zbog delatnosti kojom se bavi, ako kaže da se određuje prekršaj, nisu posebno predviđeni za izricanje mera, mera se može izreći ako bi dalje vršenje određene delatnosti bilo opasno po život ili zdravlje ljudi, ako to jeste tako, onda treba trajno da se zabranom i bavljenje ovom delatnošću.
Mislimo da ova faktička likvidacija pravnog lica ( kroz ovaj član 50. kako ste je vi ovde zakukuljili i zamumuljili u stavu 3.) višestruko bi bila štetna i za pravno lice i za vlasnika pravnog lica, a posebno naglašavam za sve zaposlene u tom pravnom licu koji – "ni luk jeli, ni luk mirisali", nemaju pojma da taj njihov gazda ne radi u skladu sa zakonom.
Najjednostavniji primer jeste restoran: otkud zna kuvarica, koja tamo sprema ručkove, ili konobar koji servira, da li je njegov gazda utajio porez, da li je radio, pored ovog posla, još neke zakonom zabranjene poslove. Naravno da ne zna.
Šta je posledica primene ovog člana? Upravo taj koji ne zna da je radio u pravnom licu koje je žestoko kršilo propise, da on ostane bez posla, da njegova porodica ostane bez sredstava za život. A onaj ko se bavi takvom vrstom poslova? Ne brinite se, snaći će se on i pored ovakve zabrane.
Za ovo što je predviđeno u stavu 2. nema prekršaja, za ovo se ide u zatvor i to više godina, ako neko svojom delatnošću dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi, odnosno nacije u Srbiji.
Vlada kao predlagač pobrkala je lončiće, hteli su da budu strogi, a na ovaj način nisu postigli ništa. Ne sumnjam da je bila dobra namera Vlade da se suzbiju ovakve delatnosti, ali na ovaj način to nije moguće.
Još jednom vas pozivam da glasate za amandman Božidara Koprivice, jer zabrana obavljanja delatnosti na tri godine je nešto što mi srpski radikali mislimo da je neprihvatljivo.
Ubeđeni smo da je dovoljno da ta zabrana bude maksimalno do godinu dana i da se na taj način postiže svrha kažnjavanja, a sa mnogo manjim posledicama i mnogo manje ljudi bi bilo obuhvaćeno, opet ponavljam, vrlo često ljudi koji uopšte nisu skrivili ovaj prekršaj, a spletom okolnosti su se našli.
(Nemanja Šarović, sa mesta: Da budu kolateralna šteta.)
Bravo, Nemanja, znači, da budu kolateralna šteta, baš tako. Dakle, baš oni da budu najžešće kažnjeni, a ne ko je zaista učinio ovaj prekršaj.
Pošto sam se malo odmakla od onoga što stoji u stavu 3. – još jednom ću pročitati: "Zabrana pravnom licu da vrši određenu delatnost može se izreći u trajanju od šest meseci do tri godine, računajući od pravosnažnosti presude".
Ovo je mnogo bitno, jer on već dobija zabranu na licu mesta od nekog inspektora ili nekoga ko je kontrolisao neku određenu radnju, pa do pravosnažnosti mu treba bar godinu dana, pa od pravosnažnosti još tri godine da ne obavlja ovu delatnost.
Kako mislite da će taj neko da se vrati ponovo u normalne tokove?! Nema šanse!! Pravite od onoga ko je možda čak i načinio prekršaj, treba da odgovara za prekršaj, još većeg prekršioca, jer mora da razmišlja kako će da živi naredne četiri godine, pa će onda da ide iz prekršaja u prekršaj, iz nekog bezazlenog u još gori i veći prekršaj. Mi mislimo da to nije svrha ovog zakona.
Svrha ovog zakona jeste da se kažnjavaju i fizička i pravna lica za određene prekršaje, isključivo one koji su propisani zakonom. Ne mislimo da kazna treba da bude takva da stimuliše nekoga da čini i dalje prekršaj.
Znate, ako neko ima zaposlenih 10 ili 15 ljudi i vi mu zabranite tri godine da radi, tih 10 ljudi će gledati gde će da radi na crno, jer moraju da žive. Čekaće da ponovo profunkcioniše ova firma, koja je zatvorena na tri godine. Oni će negde da se snalaze i opet ima štete i država i ti ljudi, i opet nema svrhe primena ovog zakona.
Dakle, ako hoćemo da zaista budemo dosledni, da ovaj zakon ima smisla, onda razmislite, dovoljno je da se, kao sporedna mera, izrekne maksimalno godinu dana zabrane bavljenja određenom delatnošću.
Sve drugo je faktički likvidacija pravnog lica. Ne verujem da je to bila namera Vlade. Ne verujem da vi, koji ćete glasati za zakon, to želite.
Zato vam preporučujem da razmislite i glasate za amandmane kolege Božidara Koprivice.
...
Srpska radikalna stranka

Stefan Zankov

Srpska radikalna stranka | Predsedava
Hvala.
Da li još neko želi reč o ovom amandmanu? (Ne.)
Na član 54. amandman je podneo narodni poslanik Zlatan Jovanović.
Predstavnik Vlade i Odbor za pravosuđe i upravu nisu prihvatili ovaj amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Za reč se javio narodni poslanik Milan Stevović. Izvolite.

Milan Stevović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodin Zlatan Jovanović, u ime SRS, podneo je amandman na član 54. Predloga zakona o prekršajima.
Moram da podsetim da je to jedan vrlo bitan član. Molim sve narodne poslanike da obrate pažnju na odredbe koje se tiču zabrane pristupa oštećenom, objektima ili mestu izvršenja prekršaja.
Naime, član 54. u neposrednoj vezi je sa članom 46. koji propisuje vrste zaštitnih mera. Ako ste pažljivo slušali obrazloženje, koje je malopre dala gospođa Vjerica Radeta povodom amandmana na član 46. –predloženo je da se u članu 46. stav 1. tačka 7) briše zabrana pristupa oštećenom, objektima, mestu izvršenja prekršaja.
Podsetio bih na odredbe člana 54. koji kaže: "Zabrana pristupa oštećenom, objektima ili mestu izvršenja prekršaja izriče se radi sprečavanja učinioca da ponovi prekršaj ili da nastavi da ugrožava oštećenog".
Onda kaže da se mera iz ovog člana izriče na pismeni predlog podnosioca zahteva za pokretanje prekršajnog postupka ili na usmeni zahtev oštećenog, istaknut pri saslušanju u prekršajnom postupku itd. Da bi zadnji stav ovog člana rekao ovako: "O odluci suda kojom se izriče zabrana pristupa obaveštava se oštećeni, organ unutrašnjih poslova nadležan za izvršenje mere i Centar za socijalni rad, ukoliko se mera odnosi na zabranu učinioca pristupa deci ili bračnom drugu".
Moram da kažem par vrlo bitnih stvari, a to je da smo mi od strane ovog ministarstva imali jedan korpus zakona koji su regulisali krivičnu materiju.
Zaista, s jedne strane imamo krivičnu odgovornost i krivična dela, a sa druge strane imamo prekršaj i prekršajnu odgovornost. Ukoliko se ove dve stvari stave na tas, svakako će pretegnuti ova krivična materija i to tako treba shvatiti. Dakle, prekršaj treba shvatiti u jednom blažem vidu kršenja odredbi propisanih zakonom, gde su i blaže sankcije, gde su ustalom blaže i sve mere.
Sada kada imamo u vidu šta znači prekršaj, a to je nešto što je inače blaže nego što je krivično delo, u tom svetlu treba posmatrati i propisivanje određenih mera. Ova mera zabrane pristupa oštećenog objektima ili mestu izvršenja prekršaja može da se rodi sama sebi kao jedna ogromna kontradiktornost i zloupotreba ove mere. Naime, u osnovi ove mere nije ništa drugo nego ograničavanje prava kretanja i pristupa određenim osobama ili objektima.
Dakle, ako uzmemo segment ustavnosti s jedne strane i ako uzmemo onu društvenu opasnost na koju moramo ovde računati da je u odnosu na prekršaje vrlo mala, kada se pojavljuje kao suvišna ova mera, jer ova mera može da stvori određene probleme u sprovođenju mera tako da mi kršimo Ustav, a štitimo nekoga ko je napravio prekršaj sa najmanjim stepenom odgovornosti.
Dakle, koncepcijski se potpuno razlikujemo u odnosu na predlagača. SRS predlaže brisanje ovoga, zato što primena ovoga što je ovde može da rodi veće probleme nego zaštitu koju mi treba da ostvarimo.
Sa druge strane predlagač je išao jednom logikom da, ukoliko je ovo inkorporisano u Krivični zakon da mora biti inkorporisano i u zakon o prekršajima – ne mora. To upravo zbog toga što je granica između krivične odgovornosti, krivičnog dela i prekršaja sasvim jasna.
Ako smo pružili krivičnopravnu zaštitu u istim i sličnim situacijama, a to je kršenje porodičnih obaveza jer ste videli da postoji masa stvari gde se može izreći masa stvari u oblasti porodičnih odnosa, onda to nije potrebno preslikavati i na prekršajnu odgovornost. Dakle, nije ovo podudarno kao što se inače misli.
Ako su ovo tendencije evropskog prava i ako se ovo nama predlaže u koncepciji Evropske unije, to možemo da prihvatimo, ali razliku između ovoga i krivičnih dela moramo savršeno precizno, jasno i glasno opredelimo i da kažemo – a ovde to nije učinjeno. Zbog te opasnosti da se ovo ne pretvori u negaciju ovoga što smo hteli, predlažemo da se ova odredba briše.To isto se odnosi na član 55. (koji sledi ovaj član,) gde se kaže – ako se ne poštuje, biće kažnjen itd. Vrlo je teško i sprovođenje ove mere.
Jeste dato u nadležnost organima unutrašnjih poslova da se sprovodi ova mera, ali je pitanje kako će taj organ unutrašnjih poslova da prati, kome će da veruje, ako se približi neko nekome u noći, da li će se verovati jednom ili drugom ili će tu biti zloupotreba.
Dakle, moralo se voditi računa o ovim stvarima, koje sam ovde napomenuo. Smatram da ovaj član treba izbrisati jer možemo ugroziti osnovna ustavna prava, koja su propisana tim najvišim pravnim aktom. Ako gledamo sa druge strane ostale mere, onda ova mera stvarno pada u oči kao jedna mera koja odskače od svih drugih mera.
Jeste ona nova i ona je možda opravdana u nekim slučajevima, ali u većini slučajeva može da dođe do negacije samog ovog krivičnopravnog instituta. Zbog toga predlažemo da se ovaj član briše i da se prihvati amandman gospodina Zlatana Jovanovića.
...
Srpska radikalna stranka

Stefan Zankov

Srpska radikalna stranka | Predsedava
Hvala. Da li još neko želi reč o ovom amandmanu? (Ne.)
Na član 68. amandman je podneo narodni poslanik Božidar Koprivica.
Predstavnik predlagača i Odbor za pravosuđe i upravu nisu prihvatili ovaj amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je ovaj amandman pravno moguć.
Da li neko želi reč? (Da.) Reč ima narodni poslanik Vjerica Radeta.
...
Srpska radikalna stranka

Vjerica Radeta

Srpska radikalna stranka
Nisam se dogovarala sa ministrom da prihvati ovaj amandman, jer mu je to bilo ponuđeno na Odboru za pravosuđe i upravu i nije prihvatio, a mi iz SRS mislimo da je zaista trebalo i još uvek mislimo da treba ovaj amandman da se prihvati. Ovo je jedan od onih, po našem mišljenju, neustavnih članova.
Član 68. odnosi se na maloletnike. Mislimo da zaista odnos prema maloletnicima, čak i kada učine prekršaj, treba da bude sa posebnom pažnjom i sa krajnjim ciljem da se od tog maloletnika, koji je, eventualno, sklon prekršajima, učini čovek koji neće imati sukobe sa zakonom.
Mislimo da je odnos prema maloletnicima, naravno, od porodice, škole, od cele države, posebno značajan za državu uopšte, pogotovo kada znamo šta se sve dešava u krugu maloletnih lica u Srbiji.
Nije dobro da mi ovakvim zakonskim odredbama, (poput ovog člana 68.) na izvestan način ponižavamo te maloletne ljude i da se, zaista, protivustavno ophodimo prema njima, da vređamo njihovo dostojanstvo.
Dakle, bez obzira šta neko maloletno lice učinilo, moramo da vodimo računa da je to čovek koji ima svoje dostojanstvo, kojeg ne smemo bar mi kao država na osnovu ovakvih i sličnih zakona da vređamo, da ga ponižavamo, naprotiv, moramo da učinimo sve da taj maloletnik postane čestit čovek.
Sada ću da vam kažem šta to predviđa kao posebne obaveze član 68. Kaže: "Ukoliko sud oceni da je odgovarajućim zahtevima i zabranama, potrebno uticani na maloletnika i njegovo ponašanje, može maloletniku odrediti jednu ili više posebnih obaveza i to:
1) da se izvini oštećenom;
2) da, u okviru svojih mogućnosti, popravi ili nadoknadi štetu koju je prouzrokovao", mada ne znam kako mislite da to uradi.
Ako je maloletnik ukrao cigarete u prodavnici onda treba da ukrade od roditelja da bi nadoknadio to u prodavnici, potpuno pogrešan pristup. Drugo, ovo izvinjenje, šta je prouzrokovalo taj prekršaj, na koji način se taj oštećeni odnosio prema maloletniku? Znate, maloletna lica su ipak specifična po mnogo čemu. Na taj način moramo i da vodimo računa o njima, čak i kada je u pitanju prekršilac maloletnik.
''3) da ne posećuje određena mesta i izbegava društvo određenih lica koja na njega negativno utiču".
Imamo li mi pravo da maloletniku kažemo sa kim on može da se druži, sa kim ne može da se druži, gde može da dođe, a gde ne može? Ne možemo mi unapred da kažemo tom nekom maloletniku, ne smeš da ideš tamo sa onim tvojim drugarima jer su oni ovakvi ili onakvi, ne možemo to zakonom da propišemo. Ovde je značajna uloga pre svega porodice, koju ste vi potpuno zanemarili u onom vašem čuvenom porodičnom zakonu, gde ste potpuno uništili tradicionalnu srpsku porodicu.
Dalje, tu treba da bude pozitivan uticaj škole. Naravno, vi ste i obrazovanje, srednjoškolsko i visoko obrazovanje, takođe, vašim tzv. demokratskim pristupima, potpuno uništili, sve ono dobro tradicionalno što je postojalo u dosadašnjem sistemu obrazovanja.
Zatim, tu su centri za socijalni rad.
Mnogo je tih instanci koje treba da utiču posebno na maloletnika, a ne da mu se zakonom kaže, ako je napravio prekršaj, jer prekršaj ne mora da bude neki veliki, jer negde je prekršio javni red, napravio neku svađu u nekoj diskoteci i mi mu sada kažemo da on tamo više ne sme da ide i ne sme da se druži sa svojim drugarima sa kojima je išao u diskoteku zato što su se oni kao grupa potukli sa nekom drugom grupom maloletnika iz drugog kraja grada.
Naravno, ne mislim da treba da se tuku iz bilo kojih razloga, pa ni iz ovih. Jednostavno, ne možemo tako da atakujemo na dostojanstvo mladog čoveka. Nemamo prava na to.
''4) da se podvrgne odvikavanju i lečenju od zavisnosti od alkohola, droga ili drugih opojnih sredstava i sredstava zavisnosti".
Kako to regulišete sa punoletnim licima? Ide na lečenje, uz njegovu saglasnost, a maloletnika ćemo da pokupimo za uši na ulici i da nikoga ne pitamo da ga vodimo u nekakve ustanove. Nemamo pravo!!
Maloletnik je čovek, samo ima manje godina od onog punoletnog, a onaj punoletniji je odgovorniji, jer je već zreo čovek. Odgovorniji je ako radi ovakve stvari, a mi se strože ponašamo prema maloletniku nego prema punoletnom licu. Nije u redu. Nije humano, u najmanju ruku.
''5) da se radi učenja ili provere znanja saobraćajnih propisa uputi u nadležnu ustanovu za osposobljavanje vozača".
Ne znam kome je ovo jasno. Šta sad, ako je maloletnik prešao ulicu ispred ove zgrade mimo "Čedine zebre", ne treba to da uradi, da ne bude nejasnoća, ali ako je već to uradio, mi ga sada teramo da ide u školu za vozača, jer će tamo da nauči da se samo na zebri prelazi ulica. Neverovatno. Ko će još to da plati? Verovatno ćete ga naterati da negde ukrade da bi mogao da plati tu školu.
"6) da se, bez naknade, uključi u rad humanitarnih organizacija ili u poslova ekološkog, socijalnog ili lokalnog značaja".
Izvinite, zaista je neverovatno da vi zakonom nekoga terate da se bez naknade dobrovoljno uključi u nekakve akcije. Ovo nema ni u crtanom filmu. Nemojte da se igrate! Mi smo ozbiljni ljudi.
"7) da se uključi u rad sportskih i drugih sekcija u školi, uz pedagoški nadzor nastavnika".
Ne možemo ni ovo da ga nateramo. Ako je učinio prekršaj, odgovara za prekršaj prema onome što je predviđeno za maloletnike, a ove posebne obaveze su kršenje ljudskih prava tog maloletnog čoveka, znači, neustavno; kršenje dostojanstva tog maloletnog čoveka; ponižavanje tog maloletnog čoveka. Zaista nemamo pravo da se tako ophodimo prema našim mladim ljudima.
Mi moramo, kao država, da stvorimo uslove da se na minimum svede bilo koja vrsta maloletničke delinkvencije, ali, naravno, tu su problemi mnogo širi i mnogo dublji. To su problemi od socijalnog statusa porodice, od odnosa u školi, od centara za socijalni rad, u okruženju itd. To je tema za neke druge zakone i za neke studije kojima konačno ova država mora da počne da se bavi.
Najlakše je da se tamo ustanovi da je neko učinio prekršaj i onda ga vi još kroz član 68. naterate na sve ovo što on inače ne bi uradio. Onda samo još više probudite buntovnika u tom mladom čoveku i još više ga navodite da sutra, kada se oslobodi ovih obaveza, čini neki drugi prekršaj. Ne verujem da je to bila ideja ni Vaša, ministre Stojkoviću, ni Vlade Republike Srbije, ali vas zato molim i upozoravam da ozbiljno shvatite naše primedbe.
Kao što vidite, mi to vrlo studiozno sagledavamo i nije nam namera samo da kažemo – evo, podnosimo amandman, pa vi ako hoćete prihvatite, ako nećete, ne morate, pa onda da kažemo kako Vlada ne prihvata amandmane SRS.
Mi smo ozbiljni političari i ozbiljno želimo da utičemo na zakone koji će se nesporno primenjivati, jer ćete vi da ih usvojite, ako uspete da obezbedite već vrlo simptomatičnu skupštinsku većinu, ali to je problem ove skupštinske većine, nije naš problem.
Dakle, mi želimo da sve kategorije stanovništva budu zakonom zaštićene, a posebno se to odnosi na maloletnike.
Vi dalje u stavu 2. kažete: "Obaveze iz stava 1. tač. 1) do 7) ovog člana, ne mogu trajati duže od šest meseci i ne smeju ometati maloletnikovo školovanje ili zaposlenje".
Kako mislite ovo da uskladite? Ko će time da se bavi, ko će da usklađuje obaveze maloletnika u školi, eventualno na poslu, sa ovim što biste mu ovim zakonom natovarili na leđa? Kakav će biti njegov odnos i status u porodici, uz ove obaveze koje mu vi ovde namećete?
Dalje kažete: "U okviru obaveze iz stava 1. tačka 2) ovog člana, sud će odrediti visinu, oblike i način popravljanja štete, pri čemu lični rad maloletnika može trajati najviše do 20 časova u periodu od mesec dana i mora biti tako raspoređen da ne smeta redovnom školovanju ili zaposlenju maloletnika".
Ovo vam je vrlo interesantno, ta tačka 2) koju sam već pročitala, da u okviru svojih mogućnosti popravi ili naknadi štetu koju je prouzrokovao.
Dakle, šta vi hoćete, ako neki maloletnik učini prekršaj i ukrade čokoladu u nekoj prodavnici, vi ćete onda da ga vratite da on u toj prodavnici radi nekoliko dana po jedan sat, da nadoknadi štetu za tu ukradenu čokoladu?
Kakav će biti odnos vlasnika te prodavnice prema tom maloletniku? Kako će se osećati taj maloletnik koji će pet dana dolaziti u tu prodavnicu da kaže "dobro jutro", a oni svi da kažu "ovo je onaj što je ukrao čokoladu".
Mislim da je ovaj član tema i za psihologe i za psihijatre, a ne samo za narodne poslanike, odnosno za predlagače. Mislimo da ozbiljno morate da shvatite sve ove naše primedbe izrečene kroz ovaj amandman, a naš amandman predlaže da ceo ovaj član treba da se briše.
Sve vas ćemo da zbrišemo, nemoj da se sekiraš, Homan, vi ste još malo tu!
Pre toga, član 68. ovog zakona mora da se briše i mora da se prihvati amandman Božidara Koprivice, ukoliko vam je iskrena namera da primenom ovog zakona pomognete maloletnicima u njihovoj socijalizaciji i namera da od nekog maloletnika delinkventa stvorite ozbiljnog i odgovornog čoveka.