ŠESTO VANREDNO ZASEDANjE, 12.09.2006.

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ŠESTO VANREDNO ZASEDANjE

12.09.2006

Sednicu je otvorio: Predrag Marković

Sednica je trajala od 11:15 do 17:15

OBRAĆANJA

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, pre svega dobar dan. Zahvaljujem predstavnicima medija na razumevanju i molim ih da omoguće da sednica počne.
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, otvaram sednicu Šestog vanrednog zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije u 2006. godini.
Na osnovu službene evidencije o prisutnosti narodnih poslanika, konstatujem da sednici prisustvuje 210 narodnih poslanika.
Radi utvrđivanja broja narodnih poslanika prisutnih u sali, molim narodne poslanike da ubace svoje identifikacione kartice u poslaničke jedinice elektronskog sistema za glasanje.
Konstatujem da je primenom elektronskog sistema za glasanje utvrđeno da je u sali prisutno preko 170 narodnih poslanika i da postoje uslovi za rad Narodne skupštine.
Obaveštavam vas da je narodni poslanik Veroljub Stevanović sprečen da prisustvuje sednici.
Saglasno članu 88. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine, obaveštavam vas da sam na ovu sednicu pozvao gospodina Borisa Tadića, predsednika Republike Srbije, i sada pozdravljam predsednika Republike, predsednika Vlade i prisutne ministre, koji uzimaju učešće na ovoj sednici, kao i predstavnike pregovaračkog tima.
Prelazimo na potvrđivanje mandata narodnom poslaniku u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Pošto su se stekli uslovi, predlažem da konstatujemo potvrđivanje mandata narodnom poslaniku u Narodnoj skupštini Republike Srbije za upražnjeno poslaničko mesto, kako bismo omogućili njegovo učešće u radu Narodne skupštine.
Uručen vam je izveštaj Republičke izborne komisije o izboru narodnog poslanika, radi popune upražnjenog poslaničkog mesta u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Takođe, uručen vam je izveštaj Administrativnog odbora, koji je utvrdio da su se stekli uslovi za potvrđivanje mandata narodnom poslaniku, sa predlogom da Narodna skupština, saglasno članu 27. stav 5. Zakona o izboru narodnih poslanika, konstatuje potvrđivanje mandata narodnom poslaniku Draganu Todoroviću, izabranom sa izborne liste Srpska radikalna stranka - dr Vojislav Šešelj.
Na osnovu izveštaja Republičke izborne komisije i izveštaja i predloga Administrativnog odbora, shodno članu 27. stav 5. Zakona o izboru narodnih poslanika, konstatujem potvrđivanje mandata narodnom poslaniku Draganu Todoroviću.
Čestitam narodnom poslaniku na izboru.
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, uz saziv Šestog vanrednog zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije u 2006. godini, koje je sazvano na zahtev Vlade, saglasno članu 79. stav 3. Ustava Republike Srbije i članu 166. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, dostavljen vam je zahtev za održavanje vanrednog zasedanja, sa utvrđenim dnevnim redom sadržanim u tom zahtevu.
Kao što ste mogli da vidite, za Šesto vanredno zasedanje Narodne skupštine Republike Srbije u 2006. godini utvrđen je sledeći
D n e v n i r e d:
1. Izveštaj o toku razgovora o političkom rešenju budućeg statusa Kosova i Metohije.
Rad prema utvrđenom dnevnom redu sednice.
Prelazimo na 1. tačku dnevnog reda: – IZVEŠTAJ O TOKU RAZGOVORA O POLITIČKOM REŠENjU BUDUĆEG STATUSA KOSOVA I METOHIJE
Primili ste Izveštaj o radu državnog pregovaračkog Tima za političke razgovore o budućem statusu Kosova i Metohije u periodu od 24. februara 2006. do 10. septembra 2006. godine, sa Predlogom odluke, koji je podnela Vlada.
Pre otvaranja pretresa podsećam vas da, prema članu 94. Poslovnika Narodne skupštine, ukupno vreme rasprave za poslaničke grupe iznosi pet časova, kao i da se ovo vreme raspoređuje na poslaničke grupe srazmerno broju njihovih članova.
Pošto ukupno vreme rasprave za poslaničke grupe iznosi pet časova, konstatujem da je vreme rasprave po poslaničkim grupama sledeće: Srpska radikalna stranka - jedan sat, 36 minuta, Demokratska stranka Srbije - jedan sat, tri minuta, 36 sekundi, Demokratska stranka - 43 minuta, 12 sekundi, G17 plus - 37 minuta, 12 sekundi, Socijalistička partija Srbije - 26 minuta, 24 sekunde, Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 - 20 minuta, 24 sekunde, poslanici koji ne pripadaju nijednoj poslaničkoj grupi, tri poslanika SPO, dva poslanika SDP i šest nezavisnih poslanika - po pet minuta na osnovu člana 93. stav 3. Poslovnika.
Molim poslaničke grupe, ukoliko to već nisu učinile, da odmah podnesu prijave za reč sa redosledom narodnih poslanika.
Saglasno članu 160. st. 2. i 3. Poslovnika Narodne skupštine, otvaram pretres.
Da li želi reč gospodin Vojislav Koštunica, predsednik Vlade? Izvolite.

Vojislav Koštunica

Poštovani narodni poslanici, vi ste početkom godine jednoglasno poverili izvršnoj vlasti i njenoj pregovaračkoj ekipi da zastupaju interes naroda i države u pregovorima o budućem statusu Kosova i Metohije. Mi smo tada preuzeli obavezu da vas redovno obaveštavamo o toku pregovora i o svemu što preduzimamo, i tu smo obavezu, kao što vidite, ispunili.
Vi, kao i svi građani Srbije, morate znati da u proteklom periodu nije bilo argumenta koji nismo izneli, mogućnosti koje nismo ispitali, vrata na koja nismo zakucali, da nismo ništa propustili i ni pred čim ustuknuli. Sačuvali smo strpljenje, što je takođe važno, i pribranost, i držali smo se okvira koje ste vi, kao Skupština, svojom rezolucijom odredili.
Suočeni, dobro je poznato, sa teškim predrasudama, predubeđenjima i pristrasnostima, suočeni sa odsustvom protivrazloga i nespremnošću na kompromis, nastojali smo i, verujem, uspeli da ostanemo i čvrsti i razumni. Sve su to razlozi što je Vlada Srbije tražila sazivanje ove sednice i priliku da stane pred vas sa izveštajem o učinjenim i predlozima budućih poteza.
Na sve nas, poštovani poslanici, i na celu našu generaciju u ovom istorijskom trenutku pada sudbinska odgovornost da se izjasnimo i zajednički donesemo odluku o Kosovu i Metohiji. Mi nismo prvi koji se u istoriji našeg naroda i naše države izjašnjavamo o Kosovu, ali znamo da je taj odgovor u svim vremenima bio jedan i jedino moguć, još od onih koji su pre više od šest vekova na Kosovu polju ostavili živote, preko svih pokoljenja koja su živela, borila se i umirala za Kosovo. Taj odgovor je glasio da je Kosovo oduvek bilo i da će zauvek biti sastavni deo Srbije.
Time je, naravno, naš položaj u ovom istorijskom trenutku istovremeno i olakšan i otežan. S jedne strane, on je otežan zato što moramo biti svesni najveće odgovornosti i dostojni da damo pravi odgovor. S druge strane, taj položaj je olakšan zato što odgovor na sudbinsko pitanje Kosova ne može biti nov, jer dok je Srbije drugi odgovor ne postoji.
Tim pre što se to pitanje nama danas postavlja na način na koji nikome pre nas nije postavljano i što se danas od nas, takođe, traži nešto što se nikada ni od koga nije tražilo. Od nas se zahteva, ni manje ni više, da se odreknemo Kosova i Metohije i saglasimo sa nečuvenom namerom da se na našoj teritoriji formira još jedna nezavisna albanska država.
Država Srbija zato danas mora ponovo da se izjasni o Kosovu. Mi to moramo da uradimo sa punom svešću o težini i dalekosežnosti istorijskog pitanja pred kojim smo se našli. Kada je reč o Kosovu i Metohiji apsolutno ništa ne sme da ostane nedorečeno, ništa mutno, ništa maglovito i ništa nejasno.
Naprotiv, mi moramo, gledajući se oči u oči sa onima koji odlučuju o sudbini Kosova, a time i o sudbini same Srbije, svim demokratskim sredstvima braniti svoj suverenitet pred celim svetom i ozakoniti svoj stav. Od kada postoji Srbija, svaki pripadnik našeg naroda rađa se i umire sa svešću da je Kosovo uvek bilo i da će zauvek biti sastavni deo Srbije.
Nama koji u ovom trenutku predstavljamo građane Srbije pala je u deo najveća obaveza, da ovu istinu iznova potvrdimo, upisujući je ovog puta velikim i neizbrisivim slovima u novi ustav Srbije. To znači samo jedno: za državu Srbiju Kosovo nikada neće biti nezavisno. Isto tako, to znači da će, čak i kada bi pravnim nasiljem bilo oteto, za Srbiju Kosovo, po Ustavu države, uvek biti njen sastavni deo. (Aplauz.)
Ako danas donesemo odluku da u novi ustav Srbije zapišemo neoborivu istinu da je Kosovo sastavni deo Srbije, donećemo sudbinski važnu i jedino moguću odluku. Na taj način mi svima šaljemo nedvosmislenu poruku da državu Srbiju, kada je reč o Kosovu i Metohiji, obavezuje jedino i isključivo ono što stoji u njenom ustavu. Drugim rečima, čitav svet mora znati da će, sve dok postoji država Srbija, Kosovo za nas biti njena neodvojiva pokrajina.
Zbog svega ovoga, danas je suštinski interes Srbije da donese novi ustav, u kome ćemo jednodušno, voljom svih partija, i što je od svega važnije, voljom čitavog naroda i svih građana, izraženom na referendumu, potvrditi da je Kosovo i Metohija, jednostavno, Srbija. Ako je do sada i bilo više ili manje opravdanih i objektivnih prepreka da se donese novi ustav, sada kada je Kosovo u pitanju sve mora da se potčini ovom najvišem državnom i nacionalnom interesu.
Naravno, unapred možemo odbaciti svaku pomisao da referendum o novom ustavu možda ne bi uspeo. Čvrsto verujem da svi delimo uverenje da nema građanina Srbije koji ne bi izašao na referendum o novom ustavu samo zato da potvrdi kako je Kosovo naše i kako zauvek ostaje sastavni deo Srbije.
Vama je poznato da smo 24. jula u Beču razgovarali sa predstavnicima albanske zajednice sa Kosova i Metohije. Neke od njih, takođe je poznato, naša država osnovano sumnjiči da su im ruke krvave od ratnih zločina počinjenih nad Srbima. U ovim razgovorima sve ono što su oni saopštili u prisustvu međunarodnih predstavnika može se u potpunosti svesti na to da bi Albanci, jednostavno, voleli da imaju još jednu albansku državu, i to ovu novu, na teritoriji Srbije.
Svoju snažnu volju i žarku želju da im se pokloni 15 odsto srpske teritorije, kako bi imali još jednu državu, nijednim, ama baš nijednim argumentom i iole racionalnim razlogom nisu uspeli da potkrepe ili obrazlože. U tom razgovoru, po svakom merilu daleko nadmoćnom pokazala se naša argumentacija, koja se temeljila na načelima pravde, međunarodnog prava, demokratskih vrednosti i evropskih standarda.
Pošto smo u toj, kao i u svim drugim prilikama, ostali uskraćeni da čujemo makar jedan argument u prilog nezavisnosti Kosova, na narednoj rundi pregovora, 8. avgusta, međunarodni posrednik, Marti Ahtisari, postarao se da našoj delegaciji pruži do sada jedini argument u prilog nezavisnosti. Taj nečuveni argument da se našem narodu oduzme teritorija danas zna već čitav svet, i on glasi, navodim Ahtisarijeve reči - da su Srbi krivi kao narod. Ako se neko danas u Srbiji ili u međunarodnoj zajednici još pita da li je Ahtisari zaista rekao da su Srbi krivi kao narod, odgovor je kategoričan: on je rekao baš to i tačno tim rečima.
Mi smo na ovaj Ahtisarijev stav reagovali staloženo i principijelno, a ne preterano, kako se ponegde može čuti. Najmanje što smo očekivali bilo je da se Ahtisari izvini srpskom narodu. Ali, pokazalo se da je ovom diplomati bilo teže da se izvini nego da čitav jedan narod uvredi. Ne samo što nije uradio ono što je samo po sebi bilo prirodno i pravedno, nego je ubrzo izašao sa novim optužbama protiv Srbije.
Kada je to već tako, onda je Narodna skupština Srbije pred obavezom da jasno i nedvosmisleno osudi Ahtisarijevu izjavu da su Srbi krivi kao narod. Koliki je posle svega autoritet međunarodnog posrednika i koliko se još može verovati u njegovu nepristrasnost i objektivnost, bar što se tiče Srbije, suvišno je i govoriti.
Skupština Srbije mora da nađe trajan i sveobuhvatan odgovor na sve moguće teškoće koje nam predstoje oko Kosova.
Čvrsto sam uveren da naš najbolji odgovor, i po dalekosežnosti i po snazi potrebnoj da kroz vreme izdrži sve pritiske i sva iskušenja koja se mogu u međuvremenu izroditi, jeste u tome da jednodušno, u najkraćem roku, do kraja decembra, donošenjem novog ustava u Skupštini Srbije potvrdimo jedinstven i neodustajan stav da je Kosovo sastavni deo Srbije.
S druge strane, svako rešenje koje bi se zasnivalo na nametanju, sili i pravnom nasilju, ne bi predstavljalo ništa drugo do golo i brutalno otimanje naše teritorije. A kada se otima skoro jedna šestina teritorije jednoj slobodnoj, suverenoj i demokratskoj zemlji, onda su zapravo uzdrmani svi temelji i ruše se sve demokratske vrednosti, krše se načela međunarodnog prava, međunarodnog poretka, dovodi u pitanje samo ustrojstvo savremenog sveta, a sve to zajedno ozbiljno ugrožava stabilnost našeg regiona.
Naš stav i naša argumentacija savršeno su jasni. Ponoviću ih: Srbija, kada je reč o Kosovu, govori o svom ustavu, govori o načelima međunarodnog prava na kojima počivaju UN i celokupni međunarodni poredak, govori o opšteprihvaćenim demokratskim vrednostima i govori o evropskim standardima rešavanja manjinskih pitanja; Srbija govori o kompromisu i o istorijski pravičnom rešenju. Ona govori o tome da su Srbi vekovima živeli zajedno sa Albancima i kaže da mi hoćemo da se taj zajednički život u Pokrajini, po prvi put u istoriji, utemelji na demokratskim principima, u vidu suštinske autonomije za Kosovo i Metohiju.
Sada se postavlja pitanje, šta u svemu tome može biti sporno, šta je to pogrešno u ovakvim stavovima koje zastupa Srbija? Da li je pogrešno to što zastupamo poštovanje načela međunarodnog prava, na kojima počiva današnji međunarodni poredak, ili možda grešimo kada se zalažemo za kompromisno rešenje?
U svakom slučaju, pre nego što bilo kome padne na pamet da nam kaže da treba da se odreknemo jedne šestine naše teritorije, i to teritorije na kojoj je ponikla naša država i gde se rodio duh naše nacije i kulture, morao bi razmisliti o tome da se takav slučaj ili, bolje reći, eksperiment, još nije desio u evropskoj istoriji.
Posebno bi države kojima bi mogla biti bliska ideja o nezavisnosti Kosova morale dobro razmisliti o tome koliko predstavlja 15 posto njihove teritorije, da bi bolje razumele šta je to što traže od Srbije. Teško da ima ubedljivijeg argumenta od neosporne istine da takve otmice nikada i nigde nije bilo i da nijedna država na to nije pristala, niti bi mogla pristati.
Ako bi se javila neka država koja je spremna da umesto Srbije pokloni 15 odsto svoje teritorije, možda bi tako moglo da se izađe u susret ispoljenoj veri i volji Albanaca da stvore još jednu svoju državu.
A što se Srbije tiče, Kosovo i Metohija je naša teritorija i niko neće moći da poklanja ono što je naše.
Za Srbiju, u ovom, 21. veku, moraju važiti ista pravila i isti principi kao i za sve evropske demokratske države. Pokušaj nametanja presedana, baš kada je u pitanju Kosovo, značilo bi da se od nas traži da se kao država i narod ponizimo, da se odreknemo svoga dostojanstva i da obraz cele nacije bacimo pod noge.
Svi mi, više nego dobro, znamo da ne može jedan čovek odbraniti Kosovo, kao što ga jedan čovek ne može ni izgubiti. Kosovo može da odbrani samo ceo narod ili ga ceo narod, ako tako odluči, može izgubiti. Od kada postoji, Kosovo je bilo i ostaće opštenarodna svojina i briga, stvar cele Srbije i celog srpskog naroda.
Čvrsta i usmerena narodna volja, ako njome bude zapečaćen referendum o novom ustavu, kojim će opet biti potvrđeno da je Kosovo srce Srbije, predstavljaće najpouzdanije jemstvo da smo na novom istorijskom ispitu o Kosovu dali dostojan odgovor, jedini pravi odgovor.
Vlada Srbije smatra da je izvanredno dobra i mudra odluka ove skupštine da odobri učešće u razgovorima o budućem statusu Pokrajine, koje je pokrenuo Savet bezbednosti UN. Srbija je time pokazala da je sposobna da preuzme svoj deo odgovornosti za pronalaženje kompromisnog rešenja, koje bi zadovoljilo suštinske interese, kako Srbije, tako i albanske zajednice u Pokrajini.
Naša pozicija je objektivno olakšana činjenicom da su svi relevantni argumenti na strani Srbije. Ali, postavlja se pitanje šta stoji nasuprot ovim i ovakvim argumentima. Nasuprot njima stoje vrlo opasne, manje-više pritajene ideje o etnički čistom i nezavisnom Kosovu. Te ideje se ne temelje ni na čemu, osim na argumentu sile.
Naš pregovarački tim je na najozbiljniji način bio pripremljen za svaku od tema i svaki oblik razgovora koji su do sada vođeni. Odgovorno i argumentovano smo u svim prilikama obrazlagali naše stavove i upravo je snaga naših argumenata najverovatniji razlog što do sada nema nikakvog napretka u razgovorima. Jednostavno, albanska strana uopšte nije zainteresovana da ozbiljno pregovara, nadmena, u komotnom uverenju da je Albancima unapred dato ono što im ne pripada, a to je nezavisnost Kosova.
Kada je reč o Kosovu, Srbiji nisu dopuštene nikakve proizvoljnosti ni olakosti. Mi zato nećemo dopustiti ni da se jedna jedina zapeta stavi na pogrešno mesto, bez obzira na to da li se razgovara o decentralizaciji, verskoj i kulturnoj baštini, ekonomiji ili bilo kojoj drugoj temi.
Više puta se sa raznih strana mogla čuti kritika o, navodno, nekonstruktivnom ili nefleksibilnom ponašanju Beograda u dosadašnjim razgovorima. Ova kritika znači nešto sasvim drugo.
Ona, zapravo, znači da se Beograd smatra nekonstruktivnim samo zato što odbija da pristane na nezavisnost Kosova. I upravo zato što ne pristaje i nikada neće pristati da joj se otme teritorija, Srbija je izabrala zapravo najkonstruktivniju i najodgovorniju ulogu, kada se dugoročnije posmatraju stabilnost, mir i prosperitet našeg regiona, a to su, nesumnjivo, najviše i trajne vrednosti.
Svako treba da zna da Srbija neće podržati nijedno lakomisleno i brzopleto rešenje, koje bi stvorilo presedan i samo pogoršalo iovako više nego složen kosovski problem.
Svima koji se žure da pošto-poto što pre reše ovo pitanje, na vreme skrećemo pažnju da mi, a ne oni, živimo u ovom regionu. Posebno naglašavamo da oni o čijim se životima radi znaju koliko više vredi dobro i istovremeno održivo rešenje od svake preuranjene, nervozne i iznuđene odluke.
Najzad, takođe je pravo mesto ovde i prilika da podvučemo da to što naša zemlja odgovorno učestvuje u razgovorima o statusu Kosova i Metohije nipošto ne znači da bi Srbija, samom činjenicom svog učešća u razgovorima, mogla dati legitimitet i nekom nametnutom rešenju.
Srbija može, spremna je i svakako će dati legitimitet onom rešenju koje je rezultat dogovora i koje predstavlja kompromis. Naše dokazano opredeljenje za kompromis daje nam pravo da, saglasno Rezoluciji koju je usvojila ova skupština, odlučno odbacimo i proglasimo nevažećim svako rešenje koje ne bi bilo plod dogovora sa Srbijom.
Na kraju, poštovani narodni poslanici, iako su naši argumenti, svi do jednog, nadmoćni i neosporni, oni moraju biti još snažnije potkrepljeni potvrdom nepokolebljive volje naroda Srbije da se svim političkim i pravnim sredstvima brani ono što je naše - Kosovo i Metohija. Jednodušno uverenje celog naroda da se borimo za pravednu i istinitu stvar ostavlja nas, zapravo, bez drugog izbora.
Danas više nego ikad, obavezni smo da se pravom i pravdom suprotstavimo svakom pokušaju nametanja nezavisnosti Kosova. Ako za Kosovo i za Srbiju zaista učinimo onoliko koliko možemo i istovremeno moramo, naš narod i istorija nam to sigurno neće zaboraviti. Hvala vam na pažnji. (Aplauz.)

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vama.
Pitam da li žele reč koordinatori tima za političke razgovore o budućem statusu Kosova i Metohije - Slobodan Samardžić, savetnik predsednika Vlade? Izvolite, gospodine Samardžiću.

Slobodan Samardžić

Poštovani narodni poslanici, poštovani predsedniče, vi ste dobili Izveštaj o pregovorima od februara do danas, dakle izveštaj koji su sačinili koordinatori Pregovaračkog tima, gospodin Leon Kojen i ja.
Budući da ste ga dobili i pročitali, ne bih se zadržavao na brojnim činjenicama koje u tom izveštaju postoje, već bih samo izveo nekoliko zaključaka do kojih je Pregovarački tim došao, imajući u vidu proteklih šest meseci i imajući u vidu brojne činjenice koje su postojale tokom ovih pregovora.
Kao što se iz tog izveštaja vidi, dosadašnji tok pregovora nije dao nikakve opipljive rezultate. U Beču nije postignut dogovor ni o decentralizaciji vlasti u Pokrajini, ni o zaštiti srpskog verskog i kulturnog nasleđa, ni o pitanjima svojine i privatizacije, a još manje o samom budućem statusu Kosova i Metohije. Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da su zbog ovoga sami pregovori bili potpuno nekorisni, sa stanovišta odbrane vitalnih nacionalnih i državnih interesa. Takav zaključak gubi iz vida činjenicu od suštinskog značaja.
Od prvog dana svog rada državni pregovarački tim bio je odlučan da ne pristane ni na kakva rešenja koja bi dovela u pitanje temeljne vrednosti na kojima počiva opstanak države, naroda i Crkve na Kosovu i Metohiji. Ako je o državi reč, ta temeljna vrednost je sam suverenitet i teritorijalni integritet Srbije, koji isključuje bilo kakav oblik nezavisnosti kao rešenja za budući status Pokrajine. Najviše što Kosovo i Metohija može dobiti, a da se ne ugroze suverenitet i teritorijalni integritet naše zemlje, jeste široka autonomija. To je ono što mi nudimo na pregovorima.
Ako je reč o narodu, temeljna vrednost su osnovna prava naših građana na Kosovu i Metohiji, koja su, kada je reč o Srbima, a u velikoj meri i o drugim nealbancima, najbrutalnije ugrožena još od uspostavljanja međunarodne uprave u Pokrajini, juna 1999. godine. U pregovorima o decentralizaciji vlasti u Pokrajini mi tražimo da se Srbima i, uopšte, nealbancima ta osnovna prava vrate, i to tako što će biti institucionalno garantovana.
Srbi moraju dobiti svoje institucije lokalne samouprave, kroz koje će im biti zajamčeno pravo na slobodu i sigurnost, na zaštitu nacionalnog i kulturnog identiteta, na slobodu izražavanja i političkog delovanja, na slobodu veroispovesti i na zaštitu imovine.
Ako je reč o Crkvi, temeljna vrednost je zaštita vekovnog postojanja pravoslavlja na Kosovu i Metohiji, što podrazumeva punu slobodu i sigurnost delovanja Srpske pravoslavne crkve u Pokrajini, uključujući slobodan pristup vernika svim crkvama i manastirima, kao i stvarnu zaštitu pravoslavnih crkava i manastira od svih oblika nasilja, ugrožavanja i vandalizacije.
Posle više od pola godine pregovora, svima je jasno da će Srbija promišljeno, ali i krajnje odlučno, braniti ove osnovne interese svoje države, svog naroda i svoje crkve.
U toj odlučnosti nema ničeg neobičnog, ali je ona ipak iznenadila deo međunarodne javnosti, gde se već godinama govori o nezavisnosti Kosova i Metohije kao mogućem i poželjnom rešenju. Zato za ključne aktere u međunarodnoj zajednici, a naročito za one krugove koji se zalažu za jednostrana i nepovratna rešenja, kosmetsko pitanje više ne predstavlja tako lak zadatak kako se to činilo pre otpočinjanja razgovora o budućem statutu Pokrajine.
U Srbiji kao istinski multietničkoj državi u punoj meri se poštuju i ispunjavaju svi demokratski standardi ljudskih i manjinskih prava. Za to vreme, na Kosovu i Metohiji, od juna 1999. godine pa do danas, Srbi, pa i Albanci uopšte, ne uživaju ni najosnovnija prava koja se podrazumevaju svuda u civilizovanom svetu. Etničko čišćenje ogromnih razmera na Kosmetu posle juna 1999. godine i erupcija albanskog nasilja marta 2004. godine samo su najvidljivije manifestacije potpune obespravljenosti nealbanskog naroda u Pokrajini.
Crno-bela percepcija Srba i Albanaca na Kosovu i Metohiji zato, jednostavno, nije više održiva. Samim tim, ni određena obećanja o nezavisnosti Kosova, koja su olako davana albanskoj strani pre i posle intervencije NATO-a 1999. godine, danas više nije tako lako ispuniti.
Pozicija onih koji se otvoreno zalažu za nezavisnost Kosova i Metohije neodbranjiva je sa stanovišta međunarodnog prava i opšteprihvaćenih odnosa među demokratskim državama, a Srbija se i u Savetu bezbednosti, i na Bečkim pregovorima i u bilateralnim kontaktima sa drugim zemljama vrlo uverljivo pozivala na ovu činjenicu.
Dosadašnje iskustvo u pregovorima ipak pokazuje da ne treba odbaciti mogućnost da vrlo uticajni krugovi u međunarodnoj zajednici pokušaju da u slučaju Kosova i Metohije naprave međunarodno-pravni presedan na štetu Srbije. Razume se, u tom slučaju izašlo bi se iz pregovaračkog okvira i rešenje bi se nametalo na jedan ili drugi način, ali u svakom slučaju uz grubo kršenje međunarodnog prava i neuvažavanje osnovnih interesa Srbije kao demokratske i miroljubive zemlje.
Ako bi došlo do pokušaja da se Srbiji nametne nezavisnost Kosova i Metohije, ne treba potpuno isključiti ni mogućnost da se u tom cilju iskoriste i dodatna sredstva pritiska na našu zemlju.
Pitanja koja se u međunarodnoj zajednici zvanično ne vezuju za Kosovo i Metohiju, kao što su obaveze prema Tribunalu u Hagu, proces pridruživanja Srbije Evropskoj uniji, položaj i status Republike Srpske, tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde u Hagu, sve će se to možda sutra povezivati sa budućim statusom Pokrajine, ne bi li se tako našao način da se Srbija privoli na popuštanje.
Svaka politika ove vrste biće odlučno odbačena sa naše strane i neće imati uspeha.
Jedino što ona može da donese jeste destabilizacija prilika u regionu i zato se treba nadati da niko neće pokušati da joj pribegne i da njom zameni razumnu politiku traganja za kompromisom.
Pregovarački tim je svoju aktivnost u potpunosti zasnovao na Platformi o budućem statusu Kosova i Metohije i smatra da to i dalje treba da čini.
Razlozi za to su sledeći - sa jedne strane, okviri koje Platforma postavlja daju izuzetno široku oblast mogućeg kompromisa, a sa druge strane, ti okviri predstavljaju minimum ispod kojeg naša strana ne bi smela da ide. Razume se, za pravedan kompromis potrebno je dvoje. Dakle, predstavnici kosovskih Albanaca, pa i sami međunarodni posrednici morali bi da pokažu istu želju koju Srbija pokazuje od prvog dana da se do takvog kompromisa i dođe.
Poštovani narodni poslanici, imajući na umu sve ove činjenice i procese koji su navedeni u Izveštaju, naš stav je da Srbija, uprkos svim teškoćama, treba da nastavi pregovore o budućem statusu Kosova i Metohije. Nisu malobrojni oni koji priželjkuju da prostor jednostrano nametnutom rešenju otvori upravo naša strana, povlačenjem iz pregovora. U tom smislu, najčvršći otpor koji možemo da pružimo ovakvim očekivanjima je ostanak u pregovorima, uz dosledno zalaganje za naše stavove o suverenitetu i teritorijalnom integritetu Srbije, o neotuđivim pravima srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, o neophodnosti pune zaštite Srpske pravoslavne crkve i njenih svetinja u Pokrajini.
Manevarski prostor nam je takav da je jedini mogući stav istrajan i čvrst nastup, zasnovan na ubedljivim argumentima, spremnost da budemo fleksibilni u stvarima koje ne dovode u pitanje naša osnovna pozicija i svest da nam snagu daje podrška svih ozbiljnih političkih snaga i čitavog društva u Srbiji. Hvala na pažnji.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vama, gospodine Samardžiću.
Pitam, da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa?
Izvolite. Narodni poslanik Tomislav Nikolić, predsednik poslaničke grupe SRS.
...
Srpska radikalna stranka

Tomislav Nikolić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, na ovu sednicu došao sam u ubeđenju da mi nećemo imati nekakav ozbiljan izveštaj o kojem bismo mogli da razgovaramo. Videćete to kada pročitate izveštaj, ako ste stigli, jer zaista naš tim kaže da ozbiljnih razgovora nije ni bilo i da su bili sprečavani, kako od predstavnika albanske strane, tako i od predstavnika UN, čitavog tima, a i samog Marti  Ahtisarija.
Na ovu sednicu sam došao spreman da čujem već jednom izgovorene zakletve najviših državnih funkcionera, a da ih sada ponove, pošto je situacija veoma ozbiljna, a otprilike su sve karte na stolu.
Dakle, da čujem šta u vezi statusa Kosova i Metohije misle predsednik Vlade i predsednik Srbije.
Čuo sam govor predsednika Vlade. Naravno, niko ne može da bude radikal osim srpskog radikala, ali mogao bih da kažem da bismo, u današnjoj situaciji i po svemu onome što se u Srbiji i u svetu dešava, mi mogli da glasamo da prihvatimo i taj izveštaj predsednika Vlade.
Žao mi je što nisam čuo predsednika Republike, zato što vidim da se taj tim ponovo formira, priprema se demokratski blok za nove izbore, pa bih voleo da čujem šta demokratski blok misli o situaciji na Kosovu i Metohiji i o tome da ćemo mi danas doneti odluku iza koje ćemo svi stati – da Kosovo i Metohija večito bude u sastavu Srbije i da tu posle uzmicanja nema, da od tog odstupanja više nema.
Ako neko ceni Narodnu skupštinu, onda ne sme da čeka da govore narodni poslanici, da bi on posle govorio. Narodni poslanici treba sve da čuju, da imaju argumente, da paze, da prate, da zapisuju i da onda kažu, vi ste, gospodine, rekli to i to, slažem se, vi ste rekli to i to, ne slažem se.
Ne računam da nam se obratio predsednik Vlade ili predsednik Republike ako govori na kraju, jer to je onda obraćanje za televiziju, za kamere, to nije obraćanje Narodnoj skupštini i narodnim poslanicima. Onaj ko želi da čuje stav narodnih poslanika o svom mišljenju, on svoje mišljenje iznese pred poslanike i sačeka da oni reaguju na njegove stavove.
Zbog toga opominjem predsednika Republike, to je radio i na pretprošloj sednici, kada smo imali na dnevnom redu Kosovo i Metohiju. S tim se ne slažem. Radite vi kako god hoćete, gospodine Tadiću, ali vam kažem, kao narodni poslanik, da se s tim ne slažem, a ne znam da li se slažem sa vašim stavovima, nisam ih čuo.
Pretpostavljam da ovde niste došli samo da vas vidimo, pretpostavljam da želite i da govorite. Bilo bi mnogo dobro da ste govorili, čak i pre predsednika Vlade, ali to je vaš odnos prema Narodnoj skupštini. Da vas podsetim, da potrčite da reagujete kada se nešto drugo desi, pa čak i kada su vam procene, vas i vaših saradnika, loše i kada se desi nešto na šta reagujete, a ispostavi se posle da nije trebalo reagovati, jer nije tako kako izgleda u javnosti.
Ovde se radi o Kosovu i Metohiji i zaista bih voleo da sam video vašu reakciju. Da predsednika Vlade, a i ovaj tim koji pregovara u naše ime, opomenem da nas ne vređaju i da nas ne ponižavaju, i da nam ne pišu kako je 24. jula u delegaciji u kojoj su oni bili bio i ministar spoljnih poslova Republike Srbije Vuk Drašković. Za ovu skupštinu, Vuk Drašković nije ministar spoljnih poslova. Za Ustav Srbije, nije ministar spoljnih poslova, za građane Srbije nije ministar spoljnih poslova.
Možda je on ministar spoljnih poslova Vojislava Koštunice, ali kada donesete takav ustav da predsednik Vlade određuje ministre bez saglasnosti Skupštine, bez glasanja u Skupštini, onda ću reći da je on ministar. Ako ga vi u zvaničnom dokumentu kojim nama podnosite izveštaj, nazovete ministrom, a znate bolje tu materiju od mene, znate da nije ministar, to samo govori o vama, koliko ste vi u stanju da ponizite i da uvredite Narodnu skupštinu Republike Srbije.
Dobio sam neku pozivnicu od Vojske Srbije, u kojoj me ministar odbrane poziva na neku svečanost. Potpisao čovek da je ministar odbrane. Jeste li čuli za krivično delo lažnog predstavljanja? Kakve li tek ingerencije ima kao lažni car Šćepan Mali? Zamislite, oprema čovek Vojsku, u saradnji sa vrhovnim komandantom, čiji stav o sudbini Kosova još nismo čuli, a nije izabran za ministra odbrane!
To je naša načelna primedba i uvek ćemo vam je iznositi. Vi se pokrivajte kako god znate. Vas novinari neće pitati da li je on zaista ministar ili nije, jer vama ne žele da upute neugodna pitanja. Ne, državna televizija će da ih predstavi kao ministre. Šta će nam onda Skupština?
Hajde da se vratimo u vreme koje je imala Nemačka. I tamo je postojala jedna teza i doktrina o tome šta će bilo kakva spona između onoga ko vlada i naroda. Nije potrebna Narodna skupština, šta će Narodna skupština, smeta da obavljate poslove.
Šta je u ovom izveštaju potpuno jasno? U svim tačkama vi ste udarali u zid. To razumem. Ako se sećate šta smo govorili kada je trebalo da krenete, mi smo vam rekli - udarićete u zid. Vaša teza o tome da treba nastaviti razgovore i pregovore je dobra. Mi ćemo je podržati.
Ali, nemojte da optužujete one koji u novinama, ili u medijima, ili u Skupštini postave pitanje - koliko je to dalje uopšte održivo? Znači, u oblasti decentralizacije, da vas citiram, započeti su suštinski razgovori, ali je UNOSEK, uvidevši da to Albancima ne odgovara, kasnije potencirao temu o novim opštinama. U oblasti zaštite kulturne i religijske baštine, sugerisano je da naša strana prihvati njihov koncept, u kojem uopšte nema garancije zaštite mehanizma povraćaja crkvene imovine.
Ekonomsko-finansijska i pravna pitanja su teme čiji je trenutni status u pregovorima potpuno nejasan. Prava zajednica su, posle višemesečne pauze i našeg principijelnog neprihvatanja predviđenog koncepta, ponovo aktivirana u kontekstu Ahtisarijevog obećanja, na način koji nas stavlja u poziciju da biramo manje zlo: ili da odbijemo pregovaranje i budemo optuženi za opstrukciju, ili da ipak uđemo u proces ne baveći se meritornom raspravom. Posebna ilustracija je njegov tronedeljni odmor u vreme kad vam je zakazao najviše sednica i sastanaka.
Ono što je meni posebno zanimljivo, i hvala vam što ste to napomenuli, to je vođenje zapisnika.
Mesna zajednica vodi zapisnik sa svoje sednice, a UNOSEK je napravio jedan zapisnik i posle toga vas izvestio da mu je to veoma komplikovano i da ne mogu da vode zapisnike sa održanih sednica, sastanaka, zato što je to prevelika komplikacija.
Princip UNOSEK-a je uglavnom bio da se pregovori započnu za našu stranu nepovoljnim predlozima, za koje je jedino opravdanje bilo to da je za Prištinu nemoguće da prihvati određene naše zahteve, te da Priština neće ići ispod te granice, uz poruku da naša strana mora da revidira svoje stavove, kako bi se došlo do kompromisa.
Naravno, dobili smo dva šamara u vidu izjave Martija Ahtisarija, da smo mi počinili kolektivni zločin. Posle toga, kada reagujemo na tu njegovu izjavu, kaže da mi potežemo sablju, zveckamo oružjem, želimo rat. Sada vas podsećam da Marti Ahtisari nije prvi koji je to rekao, da ste to mnogi izgovarali za ovom govornicom u Narodnoj skupštini Republike Srbije posle 5. oktobra 2000. godine.
To je ona „katarza“ kroz koju treba da prođemo, to je ono „pročišćenje“, to su vaše neprekidne izjave o tome da još uvek smetaju ostaci Miloševićevog režima, a to sam našao i u govoru Vojislava Koštunice, koji ste ovde negde citirali, u kome je rečeno da je Srbija konačno demokratska država, koja će Albancima dati suštinsku autonomiju. Do sada Albanci nikada nisu imali mogućnost da dođu do takve autonomije, zato što, valjda, Srbija nije bila demokratska, pa nije htela Albancima da ponudi suštinsku autonomiju, sa čime se ne slažem, naravno. Okolnosti su drugačije.
Sada da vidimo šta nam je činiti. Čućemo, verovatno, ovde vrhovnog komandanta, koji će reći šta je spreman da učini ako Skupština kaže da je Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije vo vjeki vjekov. Pomoći će mu, verovatno, izjava predsednika Rusije, koji je jasno rekao - Kosovo i Metohija neće biti presedan. Znači, ruši se Evropa kao kula od karata, jer će svako hteti da uzima.
Molim vas da se to iskoristi u razgovorima sa ruskom stranom. Ako predsednik Rusije jasno i glasno kaže da će u slučaju da to bude presedan Rusija uložiti veto, da vidimo šta posle tog veta, kao što vas pitam šta sada, posle zakletve, ukoliko dođe do nekakvog nametnutog rešenja? Mi ga nećemo prihvatiti. Šta sutradan? Nikako da čujem odgovor na to pitanje.
Predsednik Vlade je rekao da se od nas traži da se složimo sa nezavisnošću Kosova i da mi to nikada nećemo da prihvatimo. Mene samo interesuje, da li to traže isključivo Albanci ili Pregovarački tim ima zahteve i od nekih drugih država, od nekih drugih svetskih faktora da se složimo sa nezavisnošću Kosova i Metohije? Da vidimo mi kakvim kapacitetom raspolažu naši suparnici.
Da li od nas Albanci traže nezavisnost ili to od nas traže i neki kod kojih vi idete po političku podršku kada vam je to potrebno da učestvujete u izborima, demokratskim izborima u Srbiji? Zahtevam, kao narodni poslanik, od vrhovnog komandanta da nam ovde odgovori šta je značila njegova izjava da mi ne smemo ni po koju cenu da uđemo u bilo kakav sukob sa SAD? Da li će to srušiti naš koncept o Kosovu i Metohiji u sastavu Srbije za sva vremena?
Odgovor me interesuje i na sledeće pitanje: ako Amerika kaže - ili ćete se složiti sa nezavisnošću Kosova i Metohije ili se svađamo, koje ćemo mi stavove da zastupamo? Na šta smo mi spremni? Da vas podsetim, Veton Suroi je već dva puta ponovio izjavu da postoji opšta saglasnost među Albancima da Kosovo i Metohija dobije nezavisnost i da su spremni na svaku cenu da ispune tu opštu saglasnost svog naroda.
Na to mora da se odgovori. Napadaju nas pregovorima, branimo se pregovorima. Kad nas napadnu oružjem, recite mi, kako ćemo se braniti? U vašim rukama je nož. Skupština će da umesi pogaču, ali vi presecate, gospodo iz izvršne vlasti. Zato tražim da vas uvek bira Skupština, da bi mogla da vas kontroliše, da bi mogla da vas smenjuje, da biste mogli da joj odgovarate kao predstavnici izvršne vlasti.
Jer mi smo nad vama, iako se to vama ne sviđa, iako se tako ne ponašate, iako smo spremni da damo glas za vašu politiku. Ako smo spremni i mi sve da rizikujemo što imamo da bismo podržali vašu politiku, vi nam odgovorite gde ćete nas voditi. Da mi se ne ponovi govor od pre više godina kada sam isto tako sledio jednu politiku, pa posle toga rekao da me podseća na Domanovića i na vođu koji je razbio narod jer je bio slep. Više nema mesta za slepe koji vode narod. Vi ste ozbiljni ljudi i razgovarate sa ozbiljnim ljudima, sa veoma zabrinutim i veoma odgovornim ljudima.
Ovde nema nikoga ko ne želi dobro Srbiji. Recite nam granicu do koje je Srbiji dobro, da vam mi kažemo - otišli ste predaleko, ili - možete da idete još dalje, ali, konačno, jednom nešto recite. Ako nam Vlada sada tvrdi da je Kosovo i Metohija u sastavu Srbije, samo me još interesuje oružane snage šta kažu, ukoliko nas neko napadne oružjem, kako ćemo se od oružja braniti.
Ako nemamo motiva, ako nemamo oružja, nemojte ni da nam govorite da je Kosovo i Metohija zauvek Srbija, i nemojte na mene da prebacujete priču o tome da želim rat, jer od vas čujem da je Kosovo i Metohija zauvek Srbija. Znate kakve to implikacije nosi. Mogu samo da vam pomognem da vam otvaram vrata koja ste zatvorili 5. oktobra, zaslepljeni lažnim obećanjima. Ali, možda i niste bili zaslepljeni, možda ste samo zaslepljivali druge i zavezivali im oči, a vi znali o čemu se radi.
Poslanička grupa SRS prihvata ovaj izveštaj. Znam na kakvim ste mukama i nismo se mi izvukli iz toga da bismo mogli da vas kritikujemo. Smatramo da ste i suviše blagi prema izjavi Martija Ahtisarija, to ste nama predložili. Nemojte se mešati u skupštinski posao, nemojte da nam predlažete šta ćemo u ustavu da radimo, to je naš posao, to je naša današnja odluka. Ne može nama Tim za pregovore da priča šta ćemo mi u ustavu da pišemo. To je, ipak, naš posao.
Naravno da će Odbor za ustavna pitanja odmah graditi, zacementirati u ustav Pokrajinu Kosovo i Metohiju kao sastavni deo Srbije.
Znači, Skupština mora da ide barem tamo gde je išla Vlada. Vlada je tražila izvinjenje od Ahtisarija, a mi ovde konstatujemo da je nešto neprihvatljivo. To mora da bude oštro. Tu Skupština zaista mora da bude oštra. Nemojte da nam pričate da ste svuda zastupali platformu za razgovore, Skupština tu platformu nije videla!
Znači, ponašate se u skladu sa našom rezolucijom, u skladu sa interesima Srbije, podnosite nam izveštaj, a mi ćemo reći - radili ste ili niste, a o svojim internim pravilnicima nemojte nama pričati. To nije naš posao. Smatrali ste da mi nismo dostojni toga da vidimo tu vašu platformu, onda nemojte ni da nam pričate da postupate u skladu sa Platformom.
Glasaćemo za ovaj vaš izveštaj, ali još uvek ostaje nešto nedorečeno. Još uvek ostaje nedorečeno - šta će biti dan posle. Nemojte da se pravite da o tome ne razmišljate. O tome razmišljajte, zato što je očigledno da mnogi navaljuju da se što pre obelodani rešenje za Kosovo i Metohiju.
Ovaj samit nesvrstanih trebalo je da iskoristite, da tamo sa 45 šefova država ili vlada razgovarate o sudbini Kosova i Metohije, da tamo ode i predsednik Republike i predsednik Vlade, jer ste nam rekli da krećete u ogromnu diplomatsku ofanzivu za Kosovo i Metohiju. Pa gde ćete drugde, 130 glasova imate tamo, na Samitu nesvrstanih, nećete na vaterpolo utakmici da širite diplomatsku inicijativu!? U svet. Ali, svet nije samo preko Atlantika, svet je i istok, i zapad, i sever i jug. Hvala.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Da li još neko od predsednika ili predstavnika poslaničkih grupa želi reč? (Da.)
Izvolite, Dušan Petrović, predsednik poslaničke grupe DS.
...
Demokratska stranka

Dušan Petrović

Demokratska stranka – Boris Tadić
Gospodine predsedavajući, gospodine predsedniče, gospodine predsedniče Vlade, dame i gospodo ministri, poštovane kolege poslanici, ovo je jedan od dana kada Skupština Srbije, koja predstavlja građane Srbije, treba da kaže svoju reč o temama od kojih  nema težih danas u Srbiji.
I ne samo danas, već duže vremena unazad, ali pre svega od vremena kada je Srbija faktički ostala bez mogućnosti da upravlja javnim životom na Kosovu i Metohiji i od vremena kada mi više nismo u mogućnosti da utičemo odlučujuće na to šta se u našoj južnoj pokrajini, na naših 15 odsto teritorije dešava, od 1999. godine.
U politici je najstrašnije ne biti realan, zbog toga što nerealnost političara i nesposobnost onih koji upravljaju državom da se suoče sa stvarnim životom obično ne dovodi do toga da najveću cenu plate ti koji se nisu suočavali sa realnim životom, već to plate građani i ljudi koji su u određenim istorijskim vremenima u nevolji da žive u zemljama koje vode političari koji nisu u stanju da sagledaju realnost. Mi zbog toga moramo da budemo odlučni i realni, jer samo to može da zaštiti interes građana, interes države i interes crkve. Ovim redosledom bih rekao po nekoliko rečenica o svakoj od ovih tema.
Najveću brigu ovog parlamenta i države moraju da imaju oni koji su najugroženiji. Najugroženiji su ljudi koji su 1999. godine morali da napuste svoje kuće na Kosovu i Metohiji i sada se nalaze kako znaju i umeju, uz veću ili manju pomoć države, u centralnoj Srbiji.
Posle njih, oni koji su imali snage, hrabrosti, volje, želje da ostanu i da žive na Kosovu i Metohiji, i o njihovim interesima ova skupština i Srbija moraju da vode najveću moguću brigu i da, razmišljajući i odlučujući o tome šta će biti sa našom državom i šta će biti sa Kosovom i Metohijom, imaju na umu svakog od ovih ljudi i svaku od ovih porodica.
Zbog toga je od vitalne važnosti proces decentralizacije i zbog toga DS u potpunosti podržava sve ono što je Pregovarački tim u procesu decentralizacije uradio, jer nije moguće zadržati naš narod na Kosovu i Metohiji i stvoriti uslove da se oni koji su raseljeni vrate na Kosovo i Metohiju, da se vrate u svoje kuće, da otpočnu svoje živote i živote svojih porodica učine boljim nego što sada jesu, ukoliko nemaju elementarne bezbednosne garancije.
Pravo na život, pravo na telesni integritet, pravo na slobodu kretanja, po dubokom uverenju DS, mogu da budu ostvareni samo ukoliko lokalne samouprave, u kojima su Srbi i drugi nealbanci većina, dobiju institucionalne mogućnosti da štite elementarna prava.
Zbog toga podržavamo zahtev Pregovaračkog tima da se lokalnim samoupravama obezbedi pravo da konstituišu svoju policiju, da se obezbedi pravo da organizuju sudsku vlast, ali isto tako da se obezbedi pravo da organizuju zdravstvenu zaštitu, jer moramo imati tamo svoje bolnice, da obezbede održiv prosvetni sistem, jer deca moraju ići u škole, da obezbedimo održiv sistem socijalne zaštite i zaštite naše kulturne baštine.
Zbog toga je od vitalne važnosti da se mudro i odlučno borimo za ono što predstavlja legitimno i neotuđivo pravo svakog čoveka na ovoj planeti, pre svega ljudi koji žive na našem kontinentu, a za to imamo argumente. Siguran sam da naša čvrsta borba, i tu podržavamo pregovarački tim, ne može ostati bez rezultata u nastojanju da se održive lokalne samouprave za Srbe na Kosovu i Metohiji i ostvare.
Naravno, u ovom izveštaju se o tome dosta govori. Kao preduslov neophodno je obezbediti i održivost finansiranja lokalnih samouprava, njihovu sposobnost i izvorno pravo da obezbede materijalna i finansijska sredstva da bi ono što su njihove funkcije i što budu njihove funkcije moglo da bude ostvareno u realnom životu.
Dakle, ovi građani Srbije o kojima sam govorio, koji su nesrećom 99. godine raseljeni sa Kosova i oni koji su na Kosovu i Metohiji ostali su prva briga države Srbije. Ali, isto tako, i to želim u ovom trenutku da kažem, svi građani Srbije predstavljaju temu i predmet o kome ova skupština i Srbija moraju da vode računa.
Vera ljudi, koji u ovoj zemlji žive, u demokratiju, sposobnost naše nacije da održi svoj demokratski kapacitet, predstavlja suštinsku snagu i vrednost koju mi i u pregovorima o Kosovu i Metohiji moramo da ostvarimo. O tome, pre svega, mi moramo da vodimo računa, jer se radi o našim životima, ali ovom prilikom apelujem i na sve činioce međunarodne zajednice da, odlučujući o Kosovu i Metohiji, vode računa o demokratskom kapacitetu Srbije.
Niti ima dobrog života nama svima i našoj deci, niti ima stabilnosti ovog regiona, ukoliko Srbija ne ostane demokratska zemlja, sposobna da se bori i da čuva ono što predstavlja temelj civilizovanog života, a to je demokratija.
Nije sporno među nama, u to sam siguran, da temeljna državna vrednost, za koju se bori Srbija i za koju se bori Pregovarački tim, predstavlja očuvanje naše teritorije, teritorijalnog integriteta i suverene vlasti naše države. Zbog toga će Demokratska stranka podržati da se kroz konstitucionalno rešenje potvrdi ova, siguran sam, nesporna politička volja koja postoji među našim građanima i u našoj državi. Mislim da ne vredi trošiti reči na to.
Demokratska stranka vrlo predano, sa argumentima, sa najboljom voljom i namerom učestvuje u procesu donošenja novog ustava i nadam se da taj posao, koji nije ni lak, ni jednostavan, može da bude završen u najkraćem mogućem vremenu i da ćemo biti u prilici da pred građane Srbije u najkraćem mogućem vremenu iznesemo na izjašnjavanje tekst koji će biti opet u stanju da pridobije većinsku podršku građana i da između mnogih drugih pitanja reši i pitanje ovog stava koji država ima prema Kosovu i Metohiji.
Želim nekoliko reči da kažem i o tome da se ovim pregovorima rešava pitanje opstanka i produžetka ne samo prava naših građana na slobodu veroispovesti na Kosovu i Metohiji, dakle prava ljudi koji su hrišćanske vere da svoju veru ispovedaju, da to čine u svojim crkvama koje, pored toga što su verski objekti, predstavljaju i temelje naše duhovne baštine, već se radi i o tome da se hrišćanska civilizacija bori da bi opstala na Kosovu i Metohiji.
To je jedan od vrlo značajnih argumenata koji mi imamo, da na početku 21. veka, u Evropi, imamo pravo da zaštitimo i pravo svojih građana na slobodu veroispovesti i pravo na opstanak hrišćanske civilizacije na Kosovu i Metohiji.
Zbog toga apelujem na sve one koji u Srbiji odlučuju, i na ovaj parlament, na izvršnu vlast, da vrlo vode računa o svim rešenjima koje država Srbija bude donosila u bliskoj budućnosti, a tiču su slobode veroispovesti, da je za naše državne interese loše da na bilo kojoj tački imamo bilo ustavna ili zakonska rešenja koja ne garantuju pun kapacitet slobode veroispovesti, jer je to naše oružje i u borbi za Kosovo i Metohiju.
Kada govorimo o tome šta će biti dan posle, želim da kažem da živimo u vremenu posle. Taj dan je bio 99. godine, kada je strana vojska ušla na Kosovo i Metohiju i kada država Srbija više nije bila u stanju da sprovodi civilnu vlast na Kosovu i Metohiji.
Zato nema dana posle, jer mi živimo u godinama posle i oni koji sada, istorijskim redosledom i prilikama, imaju teret odgovornosti da donose odluku o tome šta će biti u pogledu ovog pitanja, u toj su nevolji da se bave posledicama politike koja nas je dovela u situaciju da, faktički, nemamo kontrolu nad svojom pokrajinom.
To nije tema ove skupštine i o tome ne želim da govorim. Sporimo se mi o tome 15 ili 16 godina, nekada iz vlasti, nekada iz opozicije, ali ovo je vreme kada se borimo za to da imamo realan pogled na život u kome se nalazimo, kada se borimo za to da učinimo ono što se učiniti da.
Nije tajna, i to svi vi znate, dame i gospodo poslanici, uveren sam da postoje vrlo moćni politički centri na ovoj planeti koji smatraju da Kosovo i Metohija treba da dobije nezavisnost.
Ali, nije sporno ni to da će se Srbija boriti svim političkim sredstvima koja joj stoje na raspolaganju i da će, ma šta ko o tome mislio, uložiti sav svoj diplomatski kapacitet da ubedi one koji će odlučiti, a odlučiće, pre svega, stalne članice Saveta bezbednosti i države koje su u Kontakt grupi, da je u njihovom najboljem državnom interesu da se postaraju o državnom interesu Srbije i da pomognu Srbiji da sačuva svoj teritorijalni integritet i državni suverenitet.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Miloljub Albijanić, predsednik poslaničke grupe G17 plus.
...
Zdrava Srbija

Miloljub Albijanić

G17 Plus
Gospodine predsedavajući, gospodo predsednici, gospodo ministri, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je jedno od najvažnijih državnih pitanja danas za Srbiju. Govoriću o pet stvari.
Prvo, o potrebi jedinstvenog stava Narodne skupštine Republike Srbije, drugo, o pitanju decentralizacije, treće, o potrebi posebnog statusa manastira i crkava, četvrto, o istorijskom dogovoru Srba i Albanaca i peto, o donošenju novog ustava i podršci da se Kosovo i Metohija nađe u budućem ustavu kao sastavni i neodvojiv deo Republike Srbije.
U toku pripreme same sednice Narodne skupštine Republike Srbije moglo se čuti da je najvažniji rezultat ove sednice da se još jednom jasno demonstrira jedinstven stav u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Podsetiću vas da imamo Državni pregovarački tim koji na potpuno jedinstven način nastupa na pregovorima, da imamo jedinstven stav Vlade, predsednika Vlade i predsednika Republike.
Iskazala se potreba, iako je Narodna skupština Republike Srbije u više navrata pokazivala jedinstvo u pogledu ovako važnog državnog pitanja, da još jednom u ovim trenucima pokažemo ne samo domaćoj, već i međunarodnoj javnosti da čvrsto stojimo na jedinstvenom stanovištu o ovako važnom pitanju za nas.
Ono što je bitno istaći, pre nego što pređem na ostala četiri pitanja, to je da su, kada se govori o Kosovu i Metohiji, kriza i problemi toliko duboki i istorijski daleki da se ne može govoriti samo o 2004. godini, ni samo o 99. godini, iako je za nas bolna i teška, ni o 81, pa ni o onome od pre 50 ili 60 godina. Zato ću navesti jedan istorijski primer.
U noti od 14. maja 1898. godine, koju je Stojan Novaković uručio Tefik Paši, ministru inostranih poslova Turske, između ostalog se kaže: „Za kratko vreme od nekoliko meseci Arbanasi su počinili više od 400 zločina, kao što su ubistva, paljevine, razbojništva, oskrnavljenja hramova, silovanja, otmice, pljačkanje kuća“ itd. Navodi broj ubistava, opljačkane i srušene manastire itd, jednom oštrom notom nastupa. Tek posle mesec dana poziva ga Tefik Paša i kaže da jeste primio notu, ali da povodom tog pitanja carigradske vlasti još ništa nisu preduzele.
Nalazimo se u istoj stvarnosti i posle 100 godina. Recimo, može se reći, određeni činioci iz međunarodne zajednice još ništa nisu preduzeli povodom određenih stvari koje su se u skorije vreme desile.
Dakle, suština problema je i suviše duboka da bi imali olako i brzo nametnuto rešenje.
Zašto sam ovo ispričao? Zato što kada pričamo o putevima rešenja, imam utisak, a nadam se da delim utisak sa vama, da Državni pregovarački tim pokušava da na tragu rešenja ide najboljim putem.
Kada kažem najboljim, tu ističem kao prvu i najvažniju stvar pitanje decentralizacije.
A zašto pitanje decentralizacije? Zato što trenutno naša država, kako god istorijski posmatrali za šta je ko kriv i šta se desilo, nema ingerencije nadležnih državnih organa na najvećem delu teritorije Kosova i Metohije. Nema u dobrom delu ingerencije, one koje su za Srbe i status Srba na Kosovu i Metohiji važne, ni na teritorijama gde žive Srbi.
Dakle, to je pitanje bezbednosti. U izveštaju je tačno opisana nadležnost decentralizovane opštine i šta sve tu podrazumevamo. Svešću samo na dve stvari, jer su nabrojane nadležnosti, a one, zapravo, podrazumevaju normalan život i bezbednost.
Normalan život, to su sve one ingerencije koje se tiču normalnog funkcionisanja ljudi, a bezbednost znači da lokalna policija i sudovi obezbeđuju preduslov da ljudi mogu da se kreću, rade, prodaju jedni drugima, trguju itd. Zato je pitanje decentralizacije od suštinskog značaja.
Kada je druga strana, dakle Albanci, videla da smo na tom polju razradili sve mehanizme i napravili neverovatan prodor, sa predlogom koji se prosto ne može odbiti i kome se ne može prigovoriti ili mu se ne mogu naći suštinske zamerke, oni pokušavaju da stvar vrate nazad, na početak, time što bi rekli, izvinite, sve opštine treba da imaju takve ingerencije. To prosto nije tačno, jer osnovno pitanje glasi: kakav je status Srba na Kosovu i Metohiji.
Ono što je takođe za nas sudbinski važno, to je poseban status manastira i crkava. Nije valjda potrebno objašnjavati da Srbiji u duhovnom smislu Kosovo i Metohija predstavlja bit srpskog naroda. Taj predlog da manastiri i crkve budu posebno zaštićene zone i za ljude koji ostaju da žive na Kosovu i Metohiji, a to su Srbi, znači, mesta okupljanja, znači samu suštinu da oni mogu tu da ostanu.
Ako toga nemamo, to ne potire samo ljude koji žive na Kosovu i Metohiji, to je pokušaj potiranja i istorije i postojanja u duhovnom smislu srpskog naroda u celini. Mislim da je vrlo jasno da te enklave, ta mesta, crkve i manastiri, zajedno sa svojim okruženjem, predstavljaju mesta na kojima se ljudi okupljaju.
Kada kažemo istorijski dogovor Srba i Albanaca, mi često govorimo o multietničkom društvu, o pokušajima da se zajedno živi i različiti napori se u tom pravcu i čine.
Ali, moramo se suočiti sa činjenicama, sa stvarima i problemima koji su duboko ukorenjeni u prošlosti, i moramo shvatiti da je teško izvodljivo napraviti multietničko društvo ako pričamo o noti od pre sto i nešto godina, da su isti problemi koji to prožimaju, samo su se u manjoj ili većoj meri u određenim periodima pojačavali.
Dajte da napravimo mehanizam, kroz priču o decentralizaciji suštinskog suživota, a to znači, ako ne može da se napravi institucija koja znači da i jedni i drugi u njoj po sili učestvuju, dajte da jedni pored drugih, u decentralizovanim opštinama, na normalan način žive, i da svako svoje okruženje normalno uredi, a da ono što nameće sam život, dakle trgovina, međusobne stvari koje ljude povezuju, da tu ekonomija učini prodor u povezivanju tih decentralizovanih opština, ne samo između sebe, nego i sa Srbijom.
Ako ne možemo napraviti suštinski multietničko društvo, ako nema volje sa druge strane, a stalno se pokušava samo jedna stvar, nezavisnost, koju mi ne prihvatamo, dajte da ohrabrimo Pregovarački tim da nastavi na ovaj način da iznosi naše argumente, jer istina je na našoj strani. Suštinski možemo da napravimo mehanizam da ljudi žive jedni pored drugih u decentralizovanim opštinama, a samo vreme i život donose nove kvalitete.
Ono što je, takođe, važno, a nalazi se i u Predlogu odluke koju ćemo danas izglasati, jeste tačka 2 - da Narodna skupština Republike Srbije zaključuje da što pre treba okončati rad na donošenju novog ustava Srbije. Ovo je zaista novo ohrabrenje za dve stvari: to je da ćemo ustav doneti u što kraćem roku i da polako idemo ka saglasnosti o tome što javnosti postaje vidljivo; i drugo, da će u ustavu, kao sastavni deo Srbije, biti i Kosovo i Metohija. Hvala lepo.