ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 03.04.2009.

5. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

5. dan rada

03.04.2009

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:00 do 18:00

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Među predstavnicima, odnosno predsednicima poslaničkih grupa najpre se javio gospodin Mićunović. Izvolite, gospodine Mićunoviću.
...
Demokratska stranka

Dragoljub Mićunović

Za evropsku Srbiju
Gospođo predsednice, poštovani narodni poslanici, naša današnja rasprava teče u jednom drukčijem tonu, vrlo konstruktivno, smireno, sa argumentima. Za to postoji nekoliko razloga, ali ja ću navesti samo jedan, a to je što raspravljamo o jednoj opštoj, univerzalnoj temi, koja nadilazi interese pojedinih stranaka, čak bih rekao i nacija, klasa, rekao bih da se tiče celokupnog ljudskog roda, ali i više od toga, ovo su zakoni koji se tiču i biljaka i životinja, kosmosa, nema opštijih zakona nego što su ovi.
Naravno, mi možemo odmah da zapazimo da ova debata, tako značajna za čovečanstvo, kod nas dolazi nekako sa zakašnjenjem. Moramo se upitati zašto. Ekološki pokreti u svetu i u Evropi imaju tradiciju već nekoliko decenija, iz toga su izašle čak i neke stranke, zelene. Ali, ekološki pokret je bio snažan. Sem nekoliko knjiga pojedinih filozofa, a ovde bih istakao knjigu Rudija Supeka, i nekih pokušaja nevladine organizacije koju profesor Pavlović vodi, mi nismo imali neki jači intelektualni ili politički pokret koji bi se bavio ekološkim pitanjima. Naravno, ne dolazi nam svako zlo od sveta i Evrope, evo, dolazi i ponešto dobro. Među to dobro spadaju i standardi koju su takvi da ih moramo poštovati, jer se tiču svih. Dakle, imamo posla sa nečim što se tiče ljudskog roda kao takvog.
Ovde se susrećemo sa traženjem odgovora zašto je to kod nas toliko kasnilo. Uvek sam spreman da se ponosim i našom tradicijom i svim što spada u veličinu naše nacije, ali čini mi se da u tu vrstu patriotizma spada i ono da budemo svesni pojedinih mana ili nedostataka. Narod koji ima poslovicu "Od smrada se ne razboljeva, ali od promaje da", dakle, očigledno pokazuje veliku intimnost sa prljavštinom. Sa tim se možemo, u svakom slučaju, suočiti bilo kojim drumom da krenemo, oko bilo koje kuće da pogledamo; usred Beograda imamo ljude koji sa četvrtog sprata bacaju kese sa đubretom. Očigledno je da tu postoji jedno dublje nerazumevanje šta je to ekologija i šta je to čistoća. Dugo se kod nas raspravljalo o tzv. klozetskom pitanju. Ne dao bog nekome na železničkoj ili autobuskoj stanici da priđe nekom klozetu. Očigledno je da tu postoji nešto što je nedostajalo – to je, sa jedne strane, svest, a rekao bih, sa druge strane, i uređenost toga, odnosno kazne.
Dakle, mi sada ovde imamo priliku da o tome progovorimo na jedan zakonit način. Sve ovo što je pred nama i ono o čemu smo juče i danas govorili i ono o čemu ćemo govoriti moglo bi se jednom rečju, eto, da upotrebim i ja jedan latinski izraz, nazvati - homo versus natura, čovek prema prirodi. Dakle, mi jesmo podeljeni na klase, rase, partije itd., ali ima nešto što nas ipak čini zajednicom ljudskog roda. Te stvari upravo rešavaju ekološki zakoni.
Osvrnuo bih se samo na nekoliko aspekata ekoloških zakona, ne toliko na sve ono što je problem stručan, neposredan, što stručnjaci, hemičari, fizičari, biolozi raspravljaju. Počeo bih od nečega što se zove - ljudska prava i podsetio da ekološka prava spadaju u tzv. treću korpu ljudskih prava. Ona su najnovija u ovoj nomenklaturi ljudskih prava, ali po univerzalnosti su veća. Čovek ima pravo i na čist vazduh, i na čistu vodu i na prirodu u kojoj će uživati. To je jedno prošireno pravo, koje u dosadašnjoj istoriji nije, na bilo koji način, ni konzumirano, niti je o njemu bilo reči.
Oduvek je bilo ljudi koji su voleli prirodu i smatrali je svojom. Postojali su još u antici kinici, stoici i mnogi drugi, i kasnije Toro i drugi, koji su odlazili iz civilizacije zgađeni onim što ljudi rade prirodi, pokušavajući da se tamo sklone. Međutim, čovečanstvo se razvijalo u protivurečnim okolnostima. S jedne strane, mi dugujemo industriji, tehnologiji jedan civilizacijski razvitak, ali ništa nije tako uništilo prirodu kao industrija. Industrija je nemilosrdno krenula u devastaciju prirode na razne načine, zagađujući vodu, vazduh, uništavajući bilje, uništavajući floru, sve do čega je stigla. Dakle, ova civilizacija zato duguje sada prirodi i ono što je za svoj razvitak učinila da priroda pati treba na neki način da joj to sada i vrati.
Postojala je cela filozofija racionalizma u kome je priroda smatrana ili kao objekt ili kao neprijatelj. Tako se čovek odnosio prema prirodi, od najranijih vremena, kada je posekao sve šume da bi imao pustinje, pa do onoga kako izgledaju ili su izgledali industrijski gradovi.
Što se nas tiče, nažalost, mi smo sledili upravo ovu grubu industrijalizaciju i raubovanje prirode. Odmah da kažem, nismo jedini i nismo najgori. Neke velike zemlje učinile su strašno mnogo zla upravo prirodi i čine ga i dan-danas i zato ne potpisuju sporazume, ni onaj Kjoto, ni mnoge druge o raznom oružju koje zagađuje prirodu.
Očigledno tu postoji i dalje jedan pokušaj da se to prebaci ili na sve ili da se na neki način oni sklone, kao pravi zagađivači. Krupne korporacije danas u svetu jesu glavni neprijatelji prirode. Oni ne samo da su svojom pohlepom za profitom doveli do svetske krize u kojoj se nalazimo, nego na neki način sprečavaju čovečanstvo da uđe u svoje normalne okvire u kojima će se čovek prirodno osećati.
Naravno, postoji još jedan problem i ne treba da ga izgubimo iz vida. Iako ekološki zakoni imaju univerzalni karakter i kada negde iscuri atomsko gorivo, kada se pojavi neki Černobil ili bilo šta, onda nastane opšta panika i naravno da se to onda tiče svih i onda taj vazduh, koji svi udišemo, stvara neku vrstu ujednačene opasnosti, ali u nekim drugim okolnostima to nije slučaj.
Siromaštvo na neki način nije potpuno zaštićeno ekologijom. U nehigijenskim naseljima, tamo gde je prljavština vazduha izazvana izduvnim gasovima, uglavnom živi sirotinja, dok su bogataši malo izvan, u ekskluzivnim letovalištima sa čistim vazduhom, dakle, postoji i tu pokušaj da se sačuva klasno preimućstvo, da se sačuva razlika između bogatih i siromašnih. Ali, univerzalni ekološki zakoni to ne trpe, pokazuje se da taj vazduh nekad vetrovi odnesu i tamo gde oni ne bi želeli da ga nađu.
Taj aspekt je socijalni, ali postoji i onaj zdravstveni, o kojem su jako lepo govorili jutros mnogi poslanici, iz različitih stranaka. Sa velikom pažnjom sam ih slušao, a nadam se da su to činili i predstavnici Ministarstva i da će se mnoge ideje, bilo kroz razne oblike amandmana ili ovo što su čuli, moći ugraditi u poboljšanje tih zakona. Tu nema nikakve sujete, svako ko doprinese na najbolji način ili skrene pažnju da smo nešto propustili, dobro je došao. To čini kvalitet ovih sednica poslednja dva dana.
Naravno, ovaj problem za nas je vezan još sa jednim. Nećemo ništa uraditi ukoliko to ne postane jedan udruženi pokret različitih mera, dakle, ne samo zakonska regulativa, koja je neophodna, naravno, ne ni samo kazne, koje su takođe neophodne, potrebna je edukacija. To je jedna svest da čovek nije sam na ovom svetu i da treba da razmišlja i o onome što je javno dobro i što se tiče drugih.
Video sam na televiziji jednu akciju neke škole: došla su deca, dali su im neke rukavice da čiste to đubrište, smetlište koje je neko napravio blizu škole; tu su automobilske gume i svašta. Jedna mala devojčica gura nekakvu gumu, ne može da je dovuče, i pitaju je šta ona to radi, a ona kaže: "Eto, mi čistimo oko našeg dvorišta, da bude lepo, i mi se nadamo da kad naši roditelji vide kako se mi mučimo da ovo očistimo više neće bacati". Nema većeg prekora za roditelje, nego ako deca razumeju da to ne treba činiti.
Dakle, edukacija je opšta. Ne samo to, pogledajmo naše medije, šta oni čine. Da li će neko sutra govoriti o tome šta smo mi dva dana ovde raspravljali? Neće. Ako ima neka bizarna izjava ili neki incident, sa zadovoljstvom, ali neće pratiti ovaj rad. Mediji moraju da budu uključeni u opštu edukaciju za popravljanje ekološke situacije, inače ćemo propasti.
Ko god je stigao u Vrbas i video kako izgleda kanal, on je morao da se prestravi. Tu možete nožem seći strahoviti otpad, prljavštinu koja isparava i zagađuje vazduh, vodu i sve okolo. Ko ima prava da to drži, da to posmatra i da to tako ostane? Niko, ni Vlada, ni pokrajina, ni opština, ni svi ljudi kojima je stalo do zdravlja svih drugih. Razne zdravstvene i druge institucije moraju se udružiti da se to očisti. Ne možemo u toj prljavštini, ma koliko ona nama nekada ne smetala, dugo opstajati. To nije samo pitanje rugla, to je pitanje i našeg ekološkog opstanka.
Imamo još jednu pojavu. Gledali smo taj pomor riba, ovde smo govorili danas i o vodama itd.; bilo je nekih kazni, nekoga nađu, nekoga ne nađu. Nisam video do kraja, povodom nekih afera, svaki dan imate to da je neko ispustio vodu u neki potok, u neku reku i zagadio, pobio ribe, napravio neupotrebljivim te vode. On mora biti žigosan. Ne može se dozvoliti da beži direktor javnog preduzeća. Ako se konstatuje da je to preduzeće uradilo to, direktor tog preduzeća ne sme biti nijedan sat više direktor tog preduzeća. To je stav društva, kako ono mora da se brani. Nema tu sada - da li ćemo ga kazniti sa tri miliona. Ako je direktor naše naravi, lako će on nadomestiti ta tri miliona, ali on ne sme više sa takvim osećanjem neodgovornosti ostati, ne sme to više biti.
Zato ove mere koje nam predlaže ministarstvo i ovo zakonsko pooštravanje na neki način pozdravljam, kao i jedan drugi zakon koji se sprema, koji će isto tako oštro kažnjavati drugu vrstu obesnih ljudi, onih u saobraćaju. Ako još uspemo da i one trovače duvanom i alkoholom takođe oporezujemo, eto rešenja, bar nekih, ili ublažavanja budžetskih problema.
Ako se već Vlada stidi da uvede neke progresivne poreze ili ne sme, ne znam, ne ulazim u to, onda evo jednog sredstva da štiti opšte dobro, da štiti ljude, njihove živote, kažnjavajući one koji ih ugrožavaju bilo ekološkim prestupima, bilo u saobraćaju, bilo na način koji ih truje.
Mislim da sve ovo zahteva jednu dužu borbu, u koju moraju da budu uključeni svi, i žigosanje prljavštine. Ne može se više prolaziti našim drumovima, putevi polako počinju da se sužavaju – to sam jedino video kada sam bio u Tirani, da pola puta "pojedu" kese sa đubretom. Ako je to tako, to onda govori ne samo o ekološkom nemaru ili prljavštini, to govori još o nečemu – da tu nema ozbiljne vladavine prava, nema poštovanja propisa.
Znam da to ljudi ne vole. Jednom sam pročitao u Rusiji jedan naslov u novinama: "Ruskom čoveku je mučno pridržavati se zakona". To važi i za nas. Moramo početi da razumemo da poštovati zakon znači poštovati opšte pravilo koje važi za sve ljude.
Zbog toga pozivam sve poslanike da, bez obzira na razlike koje imamo u mnogo čemu, pa čak i u gledanju na ovaj zakon, nastojimo da ga amandmanima popravimo, a da usvojimo ovaj zakon sa najvećom mogućom većinom, jer je to najbolja poruka koju možemo da pošaljemo našim sugrađanima, našem društvu i našem potomstvu, da će ipak živeti u nešto pristojnijoj, čistijoj, zdravijoj sredini.
Toliko i hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Gospodin Čedomir Jovanović se javio kao predstavnik Poslaničke grupe LDP.
...
Liberalno demokratska partija

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, ova rasprava ima smisla ako je nastavimo u duhu diskusije gospodina Mićunovića, s obzirom na to da nam nije ostalo mnogo vremena za jednu preciznu analizu ovih zakona.
To je ono o čemu danas moramo razgovarati, svesno kritikujući većinu koja je na tako nešto pristala, jer je tim svojim odnosom direktno negirala prethodnu inicijativu koja je za cilj imala podizanje nivoa svesti o značaju zaštite životne sredine, nametanje jednog važnog društvenog pitanja i stavljanje u fokus društvene pažnje i definisanje odgovora, koji ćemo mi prvo prihvatiti, a tek potom primeniti.
Ono što svako od nas zna jeste da živimo u zemlji u kojoj se život jako malo ceni, pa što bi onda ta zemlja cenila životnu sredinu kada ne ceni pre toga sam život. Da li ćemo negde stići poštujući takva pravila? Ne, nećemo. Kako ćemo ta pravila promeniti ako o njima ne govorimo ovde u parlamentu i svojim drugačijim odnosom prema nasleđenim pravilima? Promenom odnosa prema vrlo ozbiljnim problemima u društvu treba da pokažemo građanima da je to put kojim oni treba da krenu.
Pojedinac ne može da promeni poražavajući položaj koji u ovom trenutku tema životne sredine ima u samoj zajednici. Zašto je to tako? Zbog toga što su pre životne sredine mnoga druga pitanja bila na našem dnevnom redu. Tako mi danas trčimo kroz parlament raspravljajući o zakonu o izmenama i dopunama Zakona o proceni uticaja na životnu sredinu, zakonima o zaštiti vazduha, zaštiti prirode, zaštiti od buke, zaštiti životne sredine.
U trenutku dok to radimo ne mislimo na Bački kanal, na Bor, na Pančevo, na još 230 crnih tačaka na ekološkoj mapi Srbije, ako u međuvremenu nije pridodata još neka nova.
I Smederevo, gospodine Šormaz, da ne nabrajamo, uvrediće se neko što smo ga preskočili, i Šabac, i Kruševac, vidite koliko nas ima, Kosjerić, Beočin, koliko nas ima koji smo zainteresovani za rešavanje tog problema.
Drago mi je što sam predsednik odbora u kome postoji spremnost na razgovor i dogovor oko ovih pitanja i što smo mi u tom odboru, uprkos velikim međusobnim političkim razlikama, uspeli da nađemo neki zajednički put. Mislim da to treba ovde u parlamentu da pokušamo da uradimo i sa Ministarstvom.
Kada pogledamo budžet ovog ministarstva, onda ćemo videti da je ministar Dulić sa svojim ljudima general bez vojske. U kom to delu sveta siromašna društva efikasno odgovaraju na ekološke probleme? Ni u jednom. Da li je naše društvo danas siromašno? Da, jeste. Materijalno smo siromašni. Hajde onda da to kompenzujemo većom pažnjom koju ćemo pokloniti, recimo, interesima naših opština, interesima lokalne samouprave.
S jedne strane, mi tu lokalnu samoupravu opterećujemo dodatnim obavezama i mislim da opštinske vlasti nemaju razloga da se zbog toga ljute. Prava i obaveze, to je ono što je lokalnoj samoupravi potrebno.
S druge strane, mi im uskraćujemo ekonomske instrumente kojima će oni na tako nešto odgovoriti. Da li to Ministarstvo radi zbog toga što želi da se sveti opštinama? Ne, nego iz dva razloga: zbog toga što samo nema dovoljno sredstava i zbog toga što su vrlo često opštine neodgovorno trošile sredstva koja su prikupljala koristeći zakonske osnove koje su im stajale na raspolaganju.
Zašto nam je lokalna samouprava bila tako neodgovorna u prošlosti, dozvoljavajući da se čitav niz godina stvaraju problemi koje mi danas rešavamo? Održana je sednica Odbora u Pančevu. Ne može se problem koji je stvaran 30 godina rešiti jednom inicijativom. Tamo je država puno uradila. Da li je to dovoljno? Nije. Da li možemo reći da smo danas zadovoljni onim što je u međuvremenu urađeno? Možemo reći da je putno toga urađeno, ali nemamo pravo na zadovoljstvo sve dok ljudi koji žive u Pančevu žive u gasnoj komori. Isti je slučaj sa Borom i sa ljudima o kojima se svako od vas stara predstavljajući ovde, između ostalog, tako vitalne interese kao što su interesi koji prate potrebe čoveka da živi u zdravoj sredini.
Kako ćemo te dve krajnosti da pomirimo? Potrebno je da Ministarstvo obezbedi sredstva i da uozbilji lokalne samouprave. S druge strane, kako ćemo tim opštinama i našim predstavnicima u opštinama omogućiti da pokažu da su drugačiji, odgovorniji i sposobniji, ako im uskratimo i ta mizerna sredstva do kojih su po postojećim zakonima mogli da dođu. To je tema o kojoj moramo razgovarati više, i ovde i na samoj sednici Odbora.
Liberalno-demokratska partija će podržati ove zakone, jer oni predstavljaju korak napred.
Ali, bojimo se da će ovo biti jedna ad hok inicijativa, da će se opet tema životne sredine vratiti u okvire Ministarstva, agencija, nekih sekretarijata na nivou lokalne samouprave ili pokrajine i da će ostati daleko od građana, bez kojih definitivno ne može biti promenjen koncept i način života u samoj Srbiji. Pošto smo jedni druge toliko zatrovali, počeli smo da trujemo i svet koji ostavljamo našoj deci i o tome moramo da razmišljamo sada i da vidimo kako ćemo da izađemo iz toga.
Apelujem na vas, ministre, da nam pokažete sposobnost da kao čovek koji vodi ministarstvo ekologije izvedete i ministarstvo i nas iz problema u kojem smo se našli, jer mi ne možemo da podržimo član zakona koji menja uspostavljena pravila distribucije ionako malo novca koji se stiče. Do sada je bilo pravilo da od novca koji se po osnovu naplate zbog zagađenja životne sredine ostvari na nivou jedne opštine 40% ide državi, a 60% opštini. Sada se taj odnos menja: 60% državi, a 40% opštini.
Mi nemamo mogućnost da utičemo na državu i način na koji će ona potrošiti taj novac. Možda će onda biti efikasnija u tome. U nekim društvima koja su tako lagodna i neodgovorna prema svojim obavezama možda je potrebno centralizovati neke instrumente. Nama je bitan plan, jasan račun, činjenice, pa ćemo onda zajedno svi ući u taj veliki posao.
Govorimo o problemu formiranja nekih novih regulatornih tela. Ona su potrebna. Ne stoji kritika da će ovi zakoni dovesti do povećanja državne administracije. Mislim da ovi zakoni mogu dovesti do profesionalizacije državne administracije. Moramo videti na koji način će se to desiti što pre. Ne možemo sve da svodimo na nivo ministarstva, u kom će sa ministrom odlaziti čitave garniture.
Tačno je da su ovi zakoni nekoliko godina čamili po skupštinskim fiokama. Mi smo, zajedno sa timom Ministarstva, učinili mnogo da se oni što pre nađu pred poslanicima. Neka se usvoje konačno na jedan efikasan način, ali brzina koja to prati ne sme biti brzina u kojoj nećemo uočiti greške i otkloniti ih, a njih ima. O tome želim da govorim.
Što se tiče Predloga zakona o zaštiti prirode, naša podrška tom zakonu je apsolutna. Mi tražimo da se produži rok u kom ovlašćena lica imaju pravo da prijave neki incident. Zakonom je utvrđeno da je to rok od osam dana. Izgleda besmisleno situacija u kojoj se neko javi posle 15 dana i onda mu kažu – zakasnio si. Tražimo da se taj rok digne do 30 dana i da na taj način ostavimo mogućnost da se i naknadno deluje, pri čemu onaj ko radi taj svoj posao neće biti ugrožen činjenicom da mu je ostavljen neki rok u kome, sa oskudnim sredstvima, očigledno ne može efikasno da radi svoj posao. Mi smatramo da to treba promeniti.
Što se tiče zakona o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti životne sredine, mi smo, ministre, protiv vašeg predloženog rešenja. Mislim da je od činjenice da mi nemamo razumevanja za njega veći problem činjenica da Stalna konferencija gradova i opština ne pokazuje nikakvo razumevanje za jedno takvo rešenje i da je to slučaj i sa samoupravama po čitavoj Srbiji. Konačno, ovde sede predstavnici tih opština.
Moramo vratiti stvari na početak i videti, ako se novac trošio neodgovorno, a očigledno je da je bilo tako, jer ne bi bilo štete po Srbiji da je taj novac trošen na način na koji se mora trošiti, zašto neko nije odgovarao.
Znači, treba da definišemo mehanizme koji će utvrditi odgovornost i sprečiti ponavljanje tih grešaka u budućnosti i da uspostavimo čvrstu saradnju između opštine, pokrajine i Republike, a ne da Republici prenesemo novac, a onda ostavimo nasukane ljude po opštinama, koji nisu u prilici da urade ono što moraju da urade, kao nivo vlasti koji je najbliži građanima, da efikasno deluju. To je naš zajednički problem.
Mi predlažemo da se zadrže postojeći odnosi i od novca koji se prikupi na teritoriji opštine da 60% novca ostaje opštini, a 40% ide Republici. Na teritoriji pokrajine: 60% opštini, 20% pokrajini, 20% Republici. Da vidimo da li postoje mehanizmi kojima ćemo dodatno pojačati pritisak na lokalne samouprave kako bi se taj novac trošio na adekvatan način.
Mi ne mislimo da je moguće iz jednog ministarstva, uz svu dobru volju, uraditi posao umesto 150 opština koje u Srbiji postoje, koje su dužne da rade taj posao zajedno sa ministarstvom. Pošto su već napravljeni budžeti, oni su usvojeni krajem decembra meseca, mi ćemo sada na polovini godine ostaviti (pošto zakon stupa na snagu osam dana od dana objavljivanja) opštine bez planiranih sredstava, a to je veliki problem i za Pančevo, i za Bor, Vrbas, Kosjerić, Obrenovac, pogotovo u situaciji u kojoj se nalazi zemlja.
Raspravljajući o ovim zakonima mi smo analizirali koliko će oni koštati ovu državu. Došli smo do podataka da je, recimo, nivo investicija EPS-a, kako bi bili postignuti međunarodni standardi u oblasti zaštite životne sredine, oko pola milijarde evra. Pola milijarde evra EPS treba da uloži u sisteme kojima će podići nivo, režim zaštite životne sredine. O tome treba da razmišljamo kada usvajamo zakone.
S druge strane, sada se suočavamo sa anomalijama. Mi smo ukazivali na njih – Sporazum o privatizaciji NIS-a, klauzula po kojoj novi vlasnici, bez obzira na to što mi ove zakone sada usvajamo, mogu da nastave da rade i ponašaju se u skladu sa starim zakonima. Tu imamo problem dvostrukih standarda.
Mi ćemo EPS opteretiti sa pola milijarde i tražiti od njih da apsolutno poštuju zakon, a sa druge strane NIS ostaviti u zaklonu starih zakona koji nisu bili dovoljno efikasni, jer ne bi bilo problema sa kojima se sada suočavamo da su bili efikasni. To je tema za zajednički razgovor.
Pogledajte Petrohemiju, veliki zagađivač, ne zbog toga što ljudi koji tamo rade to žele da urade Pančevu, ali je veliki zagađivač, oko 80 miliona je sada uloženo u podizanje nivoa zaštite u samoj Petrohemiji, ali je Petrohemija danas u velikom problemu. Ona se gasi. Ona je do sada bila na subvencijama NIS-a, a NIS je bila državna kompanija. Da li će novi vlasnici imati razumevanja za nešto tako? Samim zatvaranjem postrojenja taj problem neće biti rešen, samo će biti zaustavljen na nivou na kome je sada. O tome takođe treba da razgovaramo.
Šta je ono što ćemo mi pokušati da učinimo u okviru Odbora? Još jedan krug konsultacija, jer manje ili više sve poslaničke grupe su jednako nezadovoljne rešenjem o promeni tog odnosa kada se radi o ekonomskim instrumentima kojima se štiti životna sredina, i da to uradimo zajedno sa Privrednom komorom i sa Stalnom konferencijom gradova i opština, a da to onda ovde ne predstavimo kao pobedu nad Ministarstvom, nego kao zajednički napor koji nas dovodi do kompromisnog rešenja.
Onda treba da vidimo kako ćemo promeniti ta pravila koja postoje kod svake vlade kada se priča o penzijama, o zdravstvu, o otkazima. Nemojte ni da mislite u sebi na troškove koji prate zaštitu životne sredine, a kamoli da se za njih borite. Kakav je smisao u zemlji u kojoj mi pokušavamo da nešto promenimo, ako pri tome znamo da smo sami sebe osudili na propast u vremenu koje je pred nama? Preuzimamo velike obaveze ovim zakonima, a između ostalog i obaveze da ih učinimo efikasnim i primenjivim. Ministarstvo treba da usvoji čitav niz podzakonskih akata i tek tada će oni moći da se realizuju, a kada se uradi i definiše u potpunosti jedan pravni koncept, onda smo mi ti koji taj pravni koncept treba da poštujemo.
Zašto bismo poštovali Zakon o zaštiti životne sredine, ako ne poštujemo Zakon o privatizaciji, ako ne poštujemo Ustav, ako ne poštujemo Krivični zakonik, ako ne poštujemo jedni druge? Onda dolazi do izražaja ono što je govorio profesor Mićunović upoređujući naše međusobne odnose i stanje u društvu sa slikom koju smo proizveli, a koja je tako haotična u oblasti zaštite životne sredine.
Mi ćemo pokušati da pomognemo Vladi tako što ćemo podržati zakone i što ćemo na Odboru učiniti sve, pre svega, kako bi se ovi amandmani usvojili. Ljudi koji su na ovim zakonima radili zaslužuju veliko poštovanje jer su na tim zakonima radili u zemlji u kojoj u tom trenutku niko o tome nije razmišljao. To su neverovatno posvećeni ljudi.
Mi smo na odborima, pripremajući se za ovu raspravu, provodili sate i sate razgovarajući sa njima, dobili smo sve neophodne informacije i žao mi je što se taj veliki trud sada ne vidi u ovoj raspravi, bez obzira na to da li se radi o zakonima koji su ostali za nama, kao zakon o biocidnim proizvodima, koji manje ili više nikog u ovoj sali nije interesovao, ili o ovim zakonima o kojima sada govorimo, koji su epohalni i zaista na jedan nov način, na potpuno drugačijim principima grade koncept zaštite životne sredine u Srbiji.
Pred nama je velika obaveza da se završetkom rasprave o ovim zakonima ne zatvori knjiga o priči o zaštiti životne sredine. To mora biti tema, i to na drugačiji način nego što je to najčešće tema u Srbiji, kroz karikaturalna poređenja kada se setimo održivog razvoja, otpada kao izvora i novog potencijala za našu ekonomiju, ili sijalica koje treba da promenimo kako bi kriza u Srbiji bila lakša.
Doprinos LDP-a do sada nije bio sporan i neće biti ni u budućnosti, a uz podršku koja će pratiti ove zakone mi ćemo biti aktivni i izvan Skupštine. Nadam se da ćete pružiti podršku i radu samog odbora.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima ministar u Vladi Republike Srbije, ministar za zaštitu životne sredine i prostorno planiranje Oliver Dulić.

Oliver Dulić

Zahvaljujem se, dame i gospodo narodni poslanici. Gospodine Jovanoviću, prenosim vam zahvalnost ljudi koji su zaista danju i noću radili na izradi ovih zakona i koji će i u budućnosti raditi i ulagati mnogo više napora nego što im posao i pozicija nalaže, verujući u životnu sredinu, živeći sa problematikom životne sredine. Dakle, zahvaljujem se u njihovo ime na tim lepim rečima i zaista mislim da oni zaslužuju veliko poštovanje svih nas. Želeo sam samo da u ovoj raspravi šefova poslaničkih grupa možda pomognem da ta rasprava krene u pravom pravcu, zbog toga što se stalno ponavljaju neke teze koje jesu tačne, ali je u međuvremenu, usled rasprave koju je Ministarstvo vodilo sa pojedinim poslanicima, došlo do određenih promena.
Želeo sam da vam saopštim da je bila opravdana primedba mnogih narodnih poslanika koji su ukazivali na problem definisanja ispita za ribolovce u zakonu o održivom razvoju ribljeg fonda. Mi smo razgovarali sa gospodinom iz poslaničkog kluba Nova Srbija, razgovarali smo sa drugim narodnim poslanicima i tokom rasprave o amandmanima mi ćemo prihvatiti amandman koji će na jedan drugačiji način definisati obavezu ribolovaca da budu edukovani, obavezu udruženja koje će se baviti očuvanjem ribljih područja da izvrše edukaciju, da implementiraju program koji će Ministarstvo predložiti, ali neće postojati obaveza da ti ljudi polažu ispit. To je nešto što je jedna opravdana primedba na koju ste nam ukazali i koju smo usvojili.
Želeo sam da kažem nekoliko reči vezano za primedbe koje postoje oko generalnog usvajanja, odnosno uspostavljanja agencija ovim zakonima.
Ovim zakonima ćemo mi uspostaviti nekoliko agencija i ovim zakonima mi gasimo nekoliko agencija, konkretno jednu veliku. Morate da znate da mi uspostavljanjem novih agencija nismo izvršili udar na budžet. Agencija za hemikalije, koja danas ne postoji, a postojaće nakon usvajanja ovih zakona, preuzeće 14 ljudi koji danas rade u Ministarstvu na poslovima hemikalija. Finansiraće se kompletno iz sopstvenih prihoda, što znači da će budžet Republike Srbije imati 14 plata manje od trenutka kada agencija za hemikalije bude formirana.
Na sličan način će se, optimizacijom rada Ministarstva, formirati i druge agencije koje se formiraju ovim zakonima. Mi smo ovim zakonima ukinuli, na primer, Agenciju za reciklažu koja je do sada postojala, tako da i mi brinemo o čuvanju budžetskih para i brinemo na neki način u ovoj krizi, i ne samo u ovoj krizi, nego u suštini u optimizaciji rada kompletne srpske administracije ne preterujemo. Ono što smo primenjivali kada je u pitanju osnivanje agencija jeste čista implementacija evropskih direktiva koje predviđaju formiranje nezavisnih regulatornih tela za ovako važne oblasti, a upravljanje hemikalijama svakako jeste važna oblast.
Što se tiče rasprave o buci, bilo je, rekao bih, nekakvog karikiranja objašnjenja kako bi zakon o buci trebalo da bude implementiran u životu. Naravno da postoje prelazni periodi do kada će svi oni koji predstavljaju izvore buke morati da se prilagode ovom zakonu. To je jedan od zakona koji, pre svega, treba da uredi uticaj buke na zdravlje i životnu sredinu i da zaštiti naše građane, ljude od buke.
Nije tačno da će, na primer, ljudi na stadionima morati tiše da zvižde zbog toga što mi donosimo ovaj zakon i nemojte, molim vas, da na takav način karikirate nešto što pre svega služi da zaštiti ljude od buke koja se javlja u industrijskim pogonima, proizvodnim pogonima, u saobraćaju, na autoputevima, duž autoputeva. Recimo, ovaj zakon će obavezati one koji grade autoputeve da izgrade zaštitne ograde da buka ne bi smetala ljudima koji pored tih autoputeva žive. Dakle, za to služi ovaj zakon, a ne da pravi karikaturu od buke koja nastaje na nekim mestima gde inače nastaje.
Na kraju krajeva, ukoliko se utvrdi da je ta buka jača od onoga što će podzakonski akti koji idu uz ovaj zakon definisati, ti će ljudi imati obavezu da ugrade zaštitne mehanizme i da zaštite okruženje, na primer, tog stadiona od buke. To će biti njihova obaveza. Šta je tu problem? Mi štitimo ljude koji ne mogu da žive kada se, na primer, na nekom stadionu dešava neka manifestacija.
Dakle, sve što radimo radimo da bismo zaštitili naše ljude, ne radimo to iz hira, ne radimo to zato što nam se to sviđa. To je nešto što se možda zove uvođenje reda i mislim da svi zajedno ovde, bez obzira na partijske razlike, hoćemo, pobogu, da se red uvede.
Kada već pričamo o uvođenju reda, moram da vam iznesem jedan problem o kojem smo pričali i na Odboru kod gospodina Jovanovića, na Odboru za zaštitu životne sredine, a koji permanentno postoji. Mi smo, kao Ministarstvo, pokušali da donesemo određene mere. Dakle, kada pričamo o tome da li je ikada iko kažnjen zbog zagađenja životne sredine, ja sam u uvodnom izlaganju rekao da najteža, odnosno najrigoroznija kazna nikada nije propisana. Ovde se radi o tome da vrlo često pravosudni sistem nema sluha za ovakvu vrstu kršenja zakona, što se tiče životne sredine. Mi smo neko vreme kukali na to i ukazivali smo da problem "Heliosa" ne bi prerastao u ovako dramatičan problem, i verovatno naši građani ne bi ni znali o njemu, da je još 2007. godine sud postupio po prijavama koje je podnela naša ekološka inspekcija. Da su ljudi reagovali na vreme, ne bi se desilo da se hiljade različitih zagađujućih predmeta nađu u našoj životnoj sredini.
Mi smo uveli jedan sistem koji je nov i koji je pozdravljen sa svih strana. Da ne bismo samo kukali na pravosudni sistem, mi smo organizovali edukaciju i jedan veoma ozbiljan serijal razgovora sa sudijama, tužiocima, i uskoro ćemo i u sudovima i u tužilačkim organizacijama i, što je jako važno, u Ministarstvu unutrašnjih poslova imati specijalizovane ljude koji će se baviti isključivo problemom životne sredine i koji će dobijati predmete kad god se desi da je prekršen neki od ovih zakona da bi mogli po njima da postupaju, a prošli su različite edukacije.
Na kraju, samo da kažem jednu stvar koja će sigurno biti najvažnija, a to je pitanje preraspodele ovog lokalnog fonda. Rekao sam da je naš stav, i to je zaista posledica ove promovisane nove ekološke politike, da moramo da počnemo da brinemo o životnoj sredini u Srbiji kao o jednom integralnom sistemu. Ne možemo da fragmentišemo i atomizujemo životnu sredinu svake opštine ponaosob i ne možemo da dopustimo da se dešava nešto što se, nažalost, dešavalo do danas.
Mi smo u poslednjih sedam meseci uradili jedan izveštaj o tome kako su utrošeni ekološki fondovi u lokalnim samoupravama i došli smo do saznanja da 30% novca koji je prikupljen po principu "zagađivač plaća", dakle, od industrije koja je direktno zagađivala životnu sredinu, nije završavalo u projektima koji treba da poprave stanje u toj životnoj sredini, nego za finansiranje sportskih klubova, reprezentacije, funkcionisanja lokalne samouprave, svih onih stvari koje možda jesu važne za život lokalne samouprave, ali svakako nisu važne za jednu životnu sredinu.
Nijednog trenutka nismo rekli da hoćemo opštinama da uzmemo novac. Opština će imati po ovom zakonu dve obaveze.
Prva obaveza jeste da formira budžetsku poziciju, koja će biti fondovska pozicija, i moraće da ima veoma jasan program i plan rada, a na taj plan rada će Ministarstvo davati saglasnost; takođe, moraće da podnosi izveštaj Ministarstvu do svakog dinara kako je taj novac potrošen.
Takođe, opštine će imati mogućnost da uvedu i svoju lokalnu taksu koja će biti sastavni deo tog fonda. Način na koji će ta sredstva da troši će takođe, naravno, biti integrisana sa planom rada, ali će 100% tih prihoda ići opštini.
Sa druge strane, prihvatili smo amandman jednog od narodnih poslanika, mislim da je to poslanik Nikolić iz Pančeva, da se za opštine koje se podvode pod institut opštine sa posebnim stepenom ugroženosti životne sredine omogući da se naplate još neke vrste taksi od zagađivača za transport materije kroz tu opštinu, ili po kilogramu, odnosno toni proizvoda određenih materija koje prolaze kroz procese proizvodnje koji zagađuje životnu sredinu.
Tako ćemo kroz taj zakon uspeti, sa jedne strane, da centralizujemo na neki način procese donošenja odluka gde će se novac trošiti, a s druge strane, da formiramo lokalne fondove koji će se isključivo trošiti za potrebe životne sredine. Ono što je najvažnije, onim opštinama koje su zaista ugrožene zbog različitih vrsta industrijskih aktivnosti omogućićemo da imaju poseban izvor prihoda iz kojeg mogu dodatno da finansiraju te stvari.
Moram da vam kažem da fond za zaštitu životne sredine nije naš fond, a lokalni fondovi su vaši fondovi. Moram da kažem, to je bila i naša argumentacija kada smo imali razgovore sa Stalnom konferencijom gradova i opština, Fond za zaštitu životne sredine u ovom trenutku većinu svojih para troši na sanaciju i rekultivaciju komunalnih deponija koje postoje u opštinama. Dakle, troši novac za projekte za koje je kompletno, po Zakonu o lokalnoj samoupravi, nadležna lokalna samouprava.
Fond za zaštitu životne sredine takođe ima mnogo bolji pregled kada prikuplja sredstva gde može da se utroši taj fondovski novac kada postoje projekti koji se tiču zagađivača, koji možda jesu na teritoriji jedne opštine, ali u suštini svojim aktivnostima zagađuju životnu sredinu na teritoriji više opština. Do sada se dešavalo, na primer, da se jedan zagađivač nalazi na osmom kilometru reke, da ta reka ima 40 km i prolazi kroz pet opština, a da koristi od fonda koji se naplaćuje na osnovu zagađivanja te reke ima samo opština na čijoj teritoriji se zagađivač nalazi.
Ostale četiri opštine kroz koje ta reka prolazi, koje sigurno trpe posledice zbog zagađenja, nisu ni na koji način mogle da kompenzuju posledice tog zagađenja, niti da ulažu u programe koji bi eventualno popravili riblji fond ili stanje životne sredine kada je u pitanju tok te reke.
Dakle, mi na ovaj način hoćemo upravo da ispravimo tu nepravdu i da, na neki način, centralizujući, odnosno regionalizujući fond i proces donošenja odluka što se tiče fonda ispravimo to stanje.
Ovo su samo neki od odgovora. Nadam se da ćemo raspravu da usmerimo u tom pravcu. Znam da je veliki problem kada se govori o preraspodeli sredstava. Ovde se, dakle, ne radi o klasičnoj centralizaciji. Lokalne samouprave će i dalje imati mogućnost da na veoma snažan način naplaćuju i pune svoje lokalne fondove, da sprovode programe i procese koji će se ticati životne sredine.
U uvodnom izlaganju sam rekao da je ovo neophodan stepen centralizacije procesa donošenja odluka zbog toga što životna sredina ne poznaje opštine, zagađenje životne sredine ne poznaje administrativne granice opština. To je nešto što je regionalno ili univerzalno i na takav način moramo da se ponašamo. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Čedomir Jovanović. Imate na raspolaganju pet minuta od vremena za predsednika poslaničke grupe.
...
Liberalno demokratska partija

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija
Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, mislim da imamo problem sa ovakvim pristupom, gospodine Duliću. Ako je neka lokalna samouprava nenamenski trošila sredstva, ta lokalna samouprava mora da odgovara za takvo ponašanje. Ona može da bude kažnjena. Njoj mogu da budu u potpunosti uskraćena sredstva iz tog lokalnog fonda i preneta na vaše ministarstvo, ali nisu sve lokalne samouprave to radile.
Pazite kakvu grešku sada možemo da učinimo svi zajedno: pošto su do sada imali 60% lokalnog fonda i trošili nenamenski sredstva, mi ćemo im ostaviti 40% da oni nastave da troše. Kad bismo sva sredstva ostavili lokalnoj samoupravi, ona ne bi bila dovoljna za probleme koje lokalna samouprava ima.
Tačni su ti vaši primeri koje navodite, reka, zagađivač, prva opština, sve druge koje takođe trpe i nemaju nikakvu materijalnu kompenzaciju za tako nešto, ali hajde da kažemo onda kako se rešava taj problem. Ako je u pitanju naplata po rečnom toku, onda da kažemo da to ide u centralnu kasu, pa će iz te centralne kase to biti distribuirano tako da se kompenzuje šteta koju trpi svaka lokalna samouprava.
Ovako, kažnjavamo one koji dobro rade svoj posao, centralizujemo sredstva, a suština zaštite životne sredine je u tome da se misli globalno, a da se deluje na licu mesta, lokalno.
To je naš problem, posebno u ovoj situaciji u kojoj se sada nalazimo. Imamo dve anomalije. Prva je da će lokalne samouprave koje su do sada radile loše moći da nastave to da rade, istina, sa manjim sredstvima. Drugi problem je što se praktično kroz mogućnost definisanja lokalne takse, koja je nezavisna od ove o kojoj sada govorimo, dodatno opterećuje privreda.
Sada će sve opštine koje su uskraćene po ovom ekonomskom instrumentu raspisati lokalne takse i zakucati na vrata onih koji su zagađivači, pa će tako biti uzimano ne 100%, nego 120%, jer će lokalne samouprave tražiti izgubljena sredstava na istoj adresi na kojoj traži i Republika. A, u tim firmama rade ljudi koji treba da prime platu. Setite se primera u Knjaževcu od pre godinu dana, kada je neodgovorni vlasnik zagadio Beli Drim, a posle toga je zatvorena fabrika, pa su ljudi ostali bez posla. Šta će se desiti ukoliko tako nešto dozvolimo?
Mislim da nam je potreban precizniji rad, a nema nikakve dileme da se slažemo sa idejom uvođenja reda, pre svega, u prikupljanje i trošenje sredstava u zemlji koja je opterećena problemima kao što je Srbija. Ovako se to neće postići. Oni koji su radili loše nastaviće da rade loše, biće sužen prostor, ali će nastaviti da troše besmisleno novac, a oni koji su radili dobro biće kažnjeni, a privreda dodatno opterećena jer će, naravno, i ostale samouprave kroz koncept nove takse koja im stoji kao mogućnost naplatiti ono što nisu u stanju da dobiju od države, koja je novom distribucijom i redistribucijom sredstava promenila te odnose.
To je naš zajednički problem, a svi ovi problemi o kojima govorite, naravno, ukazujući na anomalije, zaslužuju veliku pažnju i moramo da definišemo dobre odgovore na njih.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Miletić Mihajlović.
...
Socijalistička partija Srbije

Miletić Mihajlović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je još jedan set ekoloških zakona veoma važnih ne samo za danas, već pre svega za sutra, prekosutra i za buduća pokolenja. Reč je o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o proceni uticaja na životnu sredinu, što je veoma važno jer se skraćuju rokovi koji su bitni za ono što su investicije, projekti i planovi, Predlogu zakona o zaštiti vazduha, Predlogu zakona o zaštiti prirode, Predlogu zakona o zaštiti od buke u životnoj sredini, Predlogu zakona o zaštiti i održivom korišćenju ribljeg fonda i Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti životne sredine, koji je veoma važan i osnova je svega u ovoj oblasti.
U ime poslaničke grupe SPS-JS izneću određene aspekte koji se tiču ove problematike, uz kritički pristup i nastojanje da se ova materija, odnosno regulativa poboljša.
U svakom slučaju, ove zakone ćemo podržati. Oni su veoma značajni za Srbiju, iz suštinskih razloga. Pitanja koja se svode na očuvanje prirode, zdrave životne sredine, prirodnih vrednosti jesu, u stvari, elementarna pretpostavka za perspektivu života na zemlji kao svojevrsnog fenomena koji postoji na našoj planeti Zemlji, a nepoznanica je da li u nekim prostranstvima univerzuma postoji u takvom obliku i biodiverzitetu.
Svakako, legislativa ove problematike u Srbiji nije na zavidnom nivou i stoji potreba usaglašavanja sa pravnom regulativom međunarodne zajednice, a pre svega EU. Često umemo da kažemo da su naše prirodne lepote neponovljive, da su naši predeli lepši u odnosu na predele mnogih zemalja, da iste i druge istorijske, kulturne, religijske i druge sadržaje, kao što je proizvodnja zdrave hrane, ne umemo da iskoristimo ni za sebe, ni kao kvalitetnu ponudu Evropi i svetu.
Zaista, širom naše zemlje može se uočiti da vlada nemar i zapuštenost - otpad na svakom koraku, divlje deponije, filterska postrojenja koja ne rade ili ne postoje, neobezbeđenost skladišta i standarda za zaštitu od opasnih tehnologija itd. Čini se da zaista još dugo uporno moramo da plivamo ka čistoj pučini zdrave životne sredine.
Ova pitanja aktuelna su sa različitih aspekata i u drugim zemljama u međunarodnoj zajednici i daleko je od istine da se tamo sve ovo rešava na najbolji mogući način. Naravno, sve to nama nije za utehu.
Dakle, činjenica je da je biodiverzitet, odnosno biološka raznovrsnost ugrožena, bilo namernim ili nenamernim delovanjem čoveka. U prirodi vlada savršeni sklad koji se definiše kao biološka ravnoteža u najširem smislu reči, a zapravo ona podrazumeva ekološku ravnotežu, genetičku ravnotežu, što zajedno sa abiogenim faktorima doprinosi relativnoj klimatskoj ravnoteži ili klimatskoj stabilnosti na zemlji.
Nažalost, civilizacijski razvoj je od svojih najranijih početaka išao u pravcu narušavanja prirodnog sklada i ravnoteže u prirodi. Čini se da je trend civilizacijskog napretka u obrnutoj srazmeri sa sve većim urušavanjem i degradiranjem kvaliteta prirodnih vrednosti, počev od nenamernog unošenja alohtonih vrsta u ekosisteme u kojima im, kako je priroda rekla, nije mesto, čime se uticalo na nestajanje autohtonih vrsta, do rigidnih degradacija prirode u širim oblastima Zemljine kugle, zatim, razvoja prljavih tehnologija i industrije, usled čega je u znatnoj meri došlo do klimatskih promena.
Gospodine ministre, ovde ste govorili o tome da je samo danas u Evropi ugroženo ili je na granici nestajanja hiljadu biljnih vrsta i 150 životinjskih, pre svega ptica. Svako nestajanje jedne biološke vrste sa lica Zemlje je veoma težak i nenadoknadiv gubitak. U suštini, to je veliki zločin prema prirodi, koji je učinio čovek.
O takvim razmerama i sferama štetnog delovanja čoveka ne razmišlja se u dovoljnoj meri i olako se prelazi preko toga. Čovek je u dosadašnjoj istoriji svog postojanja kao biološke vrste, od trenutka kada se pojavila do sada samo njemu svojstvena osobina - svest, spontano, iz početka instinktivno, a onda intuitivno, težio profitu kao načinu da poboljša svoj kvalitet života. Čini se da je to do danas ostao čoveku dominantan moto i da u toj nepresušnoj želji za uvećanjem profita u bilo kom pogledu podređuje mnoge vrednosti koje su i te kako vredne poštovanja. Tako se tome podređuje i priroda i životna sredina, koja je po svom značaju, u stvari, prioritet iznad svih prioriteta.
Iz navedenih razloga potrebna je jasna pravna regulativa, koja bez kalkulisanja poštuje poredak stvari i redosled prioriteta u bitisanju i perspektivi ljudske vrste na zemlji.
Pošto, nažalost, živimo u prljavoj i nečistoj sredini punoj otpada, potrebno je svim raspoloživim kapacitetima organizovano i osmišljeno raditi na edukaciji i razvoju javne svesti o potrebi očuvanja i unapređenja životne sredine, o čemu je bilo reči u prethodnom setu zakona. Smatramo da je kroz obrazovno-vaspitne programe, od predškolskog nivoa pa nadalje, potrebno raditi na uobličavanju i podizanju nivoa ekološke svesti i ekološke kulture. Ova dimenzija mora postati obavezni, temeljni deo svake ličnosti. Bez ovih vrednosti nema perspektive za čovečanstvo i život na zemlji.
Čini se da su neke vodeće sile u svetu, zapravo, njihove političke elite, manjkave u pogledu ekološke svesti i kulture, što je veoma opasno u smislu očuvanja zdrave životne sredine i perspektive života na zemlji. Primer takvog ponašanja je veoma aktuelan. Reč je o tzv. "zelenom protekcionizmu", kojim ove zemlje štite svoju ekonomiju u aktuelnoj ekonomskoj i finansijskoj krizi. Zapravo, ovim se spuštaju standardi i norme u ekološkoj legislativi. Priroda i životna sredina se podređuju profitu, a sa druge strane, zahtevaju se visoki standardi i norme od zemalja u razvoju, čije bi ekonomije mogle biti konkurentne za ove prve.
Drugi primer je ono što smo već čuli u diskusijama o prethodnom setu zakona. Reč je o upotrebi municije sa osiromašenim uranijumom od strane NATO alijanse kojom su gađani ciljevi u Srbiji. Ne bih širio tu priču, o tome se ovde dosta čulo, ali oba primera govore upravo o onome što jeste nedovoljna ekološka svest i ekološka kultura, i ne samo to, već i moral, ako hoćete.
Poslanička grupa SPS-JS ukazala je na sporna rešenja iz zakona o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti životne sredine, o čemu je u načelu ovde već bilo reči u diskusijama ovlašćenih predstavnika pre mene. Promena članova 84, 85. i 87. direktno je u suprotnosti sa proklamovanim principima o decentralizaciji.
Ovim izmenama predviđa se smanjenje dela sredstava od naknada za zagađivanje životne sredine; za Republiku je bilo 40%, a za lokalnu samoupravu 60%, a sada je to obrnuto.
Izmenom člana 87. sužava se pravo lokalnim samoupravama da autonomno propisuju naknadu za zaštitu i unapređenje životne sredine. Predloženim rešenjem uvodi se naknada za građevinsko zemljište, koja već postoji u opštinama.
Zanemaruje se činjenica da je pre svega reč o naknadi za unapređenje životne sredine, koja svoje uporište ima u Zakonu o lokalnoj samoupravi, kao izvorno pravo lokalnih samouprava. Iz toga proizilazi da nije reč o taksama za zagađenje, propisanim članovima 84. i 85, već o mogućnosti lokalne samouprave da utvrde visinu učešća pojedinih subjekata u unapređenju životne sredine na svojoj teritoriji.
Izmenama i dopunama Zakona o zaštiti životne sredine, članom 49, predviđa se ukidanje prava lokalne samouprave na naknadu za korišćenje prirodnih resursa. Zapravo, članom 84. bilo je predviđeno da od ove naknade za korišćenje prirodnih vrednosti 60% pripada Republici, a 40% lokalnoj samoupravi. Podvlačim da se korišćenjem prirodnih vrednosti svakako utiče na uslove životne sredine i smanjenje resursa u lokalnim zajednicama, čime se bitno smanjuju njihovi ukupni kapaciteti.
Posebno ukazujemo na pitanje, i o tome vredi razmisliti, nismo isključivi u tom pogledu, lokalnih ekofondova. Predlogom o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti životne sredine predviđeno je ukidanje postojanja lokalnih ekofondova kao pravnih lica i njihovo svođenje na budžetske fondove.
Lokalni ekološki fondovi su do sada bili jedina programska institucija u lokalnim zajednicama za sistematsko i organizovano bavljenje problemima zaštite životne sredine. Njihovo utapanje u administraciju znači i nestajanje jedine šanse da se ekološkim pitanjima ne bavimo u kampanjama, kao što je uglavnom do sada bilo u onim opštinama u kojima ekofondovi nisu bili do sada formirani.
Ove predložene izmene direktno će se odraziti na finansijski i institucionalni kapacitet lokalnih samouprava za rešavanje brojnih problema u oblasti životne sredine, tim pre ako se ima u vidu da paket ekoloških, tzv. zelenih zakona predviđa prenos brojnih novih obaveza na lokalne samouprave.
Lokalne samouprave ni sada ne raspolažu dovoljnim sredstvima i nemaju izgrađene kapacitete. Ovoj tvrdnji ide u prilog i izveštaj Komisije EU koja je kao jednu od najvećih slabosti u reformama u oblasti životne sredine ukazala na nerazvijenost kapaciteta lokalnih samouprava za unapređenje sistema životne sredine.
Poteže se argument dosadašnje prakse nenamenskog trošenja sredstava, što je i tačno u jednom velikom procentu, ali nije u redu da se zbog nekih negativnih primera kažnjavaju opštine koje su odgovorno pristupile rešavanju svojih ekoloških problema. Zašto se ne uzmu dobri primeri i po njima projektuju strategija i regulativa?
Slična situacija je i kod argumentacije da su pojedine lokalne samouprave propisale neprimereno velike naknade za unapređenje i zaštitu životne sredine. Radi predupređenja ovakvih situacija, treba podržati predložene amandmane koji predviđaju da Vlada propiše gornju granicu taksi po jedinici proizvoda.
U regulativama predloženih zakona čini se, ili je možda to nama privid, da se visina, odnosno procenat tzv. ekoloških taksi sagledava kao mogućnost većeg zahvata sredstava koja pripadaju Republici ili lokalnoj samoupravi. Bojim se da se ovo posmatra kao ekonomska kategorija koja bi potencijalno mogla da se koristi nenamenski, kao što se koristilo u nekim slučajevima. Naša poslanička grupa SPS-JS, gospodine ministre, potencira jačanje nadzorne funkcije u ovoj oblasti u svim aspektima primene ovih zakona i mogućeg kršenja zakona. Podrazumevamo rešenost koju ste istakli, sa primenom ovih zakona u punom kapacitetu, jer istina je da nemamo prava da svoju epizodnu prisutnost na ovom svetu kao deo prirode iskoristimo za degradiranje životne sredine i smanjenje njenih optimalnih kapaciteta i za građenje buduće zle sudbine pokolenja koja dolaze.
Poslanička grupa SPS-JS svojim konstruktivnim i kritičkim pristupom daće pun doprinos da se ovi ekološki zakoni donesu i usvoje i da time damo svoj doprinos onome što je, nadam se, nastojanje svih nas – da živimo u zdravoj životnoj sredini danas, a i naša deca sutra. Zahvaljujem se.