DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA, 31.03.2010.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA

2. dan rada

31.03.2010

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 12:10 do 18:05

OBRAĆANJA

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala vama. Preostalo vreme ovlašćenog predstavnika je još dva i po minuta.
Da li još neko od ovlašćenih predstavnika želi reč? (Da)
Reč ima dr Janko Veselinović.
...
Stranka slobode i pravde

Janko Veselinović

Za evropsku Srbiju
Poštovani predsedavajući, poštovani potpredsedniče Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, Republika Srbija je država sa najvećim brojem izbeglica i interno raseljenih lica, kao što je rečeno i na početku ove rasprave, jedna od pet država u svetu sa dugotrajnom izbegličkom krizom. Iako je prošlo gotovo 20 godina od prvih ratnih sukoba, većina nas u sebi nosi potresne slike dolaska izbeglica iz Slovenije, BiH, Hrvatske i, na kraju, najduža i najtužnija kolona izbeglica iz Krajine.
Od 1991. godine Srbija je pružila utočište za blizu 850 hiljada izbeglih i prognanih lica. Došli su ljudi koji su ostavili sve svoje, dakle, bez igde ičega. Nažalost, nije mali broj dece koja su rođena u kolektivnim centrima, a danas u njima, umesto u svojim kućama, obeležavaju punoletstvo. Još uvek nisu stvoreni uslovi za povratak izbeglih i prognanih lica, naročito u Republiku Hrvatsku. Gotovo 300 hiljada ljudi, to je podatak koji je specifičan za Srbiju, Republika Srbija je uspela integrisati i ovo predstavlja najmasovniji proces integracije u Evropi. Značajan broj ljudi vratio se u BiH, dok je povratak u Hrvatsku još uvek znatno ispod očekivanja, oko 18% svih izbeglih se vratilo u Hrvatsku i tu procene variraju od 60 do 100 hiljada ljudi koji su se vratili i koji su tamo ostali.
Danas ću govoriti i o njihovim problemima i potrebi da Hrvatska u narednom periodu stvori uslove za veći i značajniji povratak i za povratak koji bi bio održiv, dakle, da ti ljudi tamo mogu da ostanu i da žive. Zašto izmene i dopune Zakona o izbeglicama? Postojeći Zakon o izbeglicama je kočio rešavanje problema izbeglištva u Srbiji, odnosno bržeg rešavanja problema izbeglištva u Srbiji, jer smo rekli da izbeglištvo u Srbiji traje jako dugo. Kako proces povratka izbeglica u zemlje porekla teče sporo, odnosno kako je njegova održivost još uvek mala, država Srbija mora da vodi računa i o tome kako da na najpovoljniji način, najkvalitetniji način, zbrine izbeglice koje su ostale u Srbiji ili žele trajno da se nastane u Srbiji.
Za rešavanje ovih problema potrebna su tri uslova: stvaranje normativnih uslova, koje činimo donošenjem današnjeg zakona o izmenama i dopunama Zakona o izbeglicama; novac, dakle, obezbeđivanje sredstava u budžetu i, na kraju, volja zemalja iz kojih su izbeglice otišle, prognane, izbegle, da se tamo vrate, odnosno da ih prihvate.
Dame i gospodo narodni poslanici, donošenjem današnjeg zakona o izmenama i dopunama Zakona o izbeglicama, mi stvaramo jedan od ova tri uslova, dakle, donosimo zakon kojim se normativno, na bolji način, uređuje ova oblast.
Demokratska stranka uvek je imala veliko razumevanje za rešavanje problema izbeglica i najveći broj izbeglica, gotovo njih 200.000, dobio je državljanstvo upravo za vreme, dok je na čelu Vlade Republike Srbije bio doktor Zoran Đinđić.
Mi smo odlučni da i sada budemo stranka koja se hvata u koštac sa ovim problemom. Nismo stranka koja kada su u pitanju osude zločina ili rešavanje pitanja ljudi koji su posledica ovih ratova, kada se o tome glasa, budemo suzdržani. Mi, kada je u pitanju ovaj zakon, bićemo stranka koja će glasati za ovaj zakon i koja će rešavati probleme izbeglica. Nismo stranka koja kada se raspravlja o ovom zakonu nema nas ni u sali, a pitanje je kako će se neke od opozicionih stranaka izjasniti o ovom zakonu u danu za glasanje.
Kakve koristi od ovog zakona imaju ljudi koji su u međuvremenu stekli državljanstvo Republike Srbije ili tek treba da ga steknu i kakve koristi od ovog zakona imaju izbeglice koje žele da se vrate u mesto ranijeg prebivališta?
Prvo, izbeglice koje su stekle državljanstvo Republike Srbije ovim zakonom stiču pravo učešća u programima zbrinjavanja o kojima je i potpredsednik Vlade već govorio. Dakle, ne samo ljudi koji su trenutno u statusu izbeglice, nego i ljudi koji su u međuvremenu dobili državljanstvo Republike Srbije, jer smo se usaglasili, mislim da oko toga nema spora, da dobijanjem lične karte, socijalno-ekonomski status tih ljudi se bitno ne menja.
Drugo, ovaj zakon, pored integracija u lokalnu sredinu, pruža mogućnost za pomoć licima koja se vraćaju u mesta u kojima su ranije živeli. Pređašnji zakon nije predviđao brigu Komesarijata, države, pokrajine ili lokalne samouprave o licima koja žele da se vrate u mesto ranijeg boravka. Ove izmene uvode jednakopravnost u odluci – ostati u Srbiji ili se vratiti u mesto odakle su izbegli.
Ovaj zakon stvara normativni uslov za konačno zatvaranje 60 kolektivnih centara, koliko ih je još u Srbiji ostalo. Da podsetim, pre samo četiri godine u Srbiji je bilo 700 kolektivnih centara, 11 puta više.
Stvaraju se uslovi da se ljudima koji napuštaju kolektivne centre pruži pomoć i najvažnija pomoć, pomoć u stambenom zbrinjavanju.
Pored izbeglica koje su još uvek u kolektivnim centrima, ovaj zakon pruža šansu ljudima koji su se snalazili kod prijatelja, rođaka ili eventualno živeli kao podstanari u nekim neuslovnim prostorima, živeli neretko teže od lica koja su bila u kolektivnim centrima. Oni će ovim zakonom dobiti šansu da reše svoje egzistencijalne probleme.
Ono što je posebno važno jeste da ovaj zakon pruža mogućnost izbeglicama koji trenutno žive u objektima koji su građeni sredstvima od donatora, da ih pod povoljnim uslovima otkupe i da konačno imaju svoj krov nad glavom.
Sredstva koja se na ovaj način dobiju kroz taj otkup biće korišćena za zbrinjavanje preostalih izbeglica i u tom smislu ovaj zakon jeste socijalno pravedan i u duhu, generalno, politike koju vodi Vlada Republike Srbije.
Treće, ovaj zakon stvara uslove da se stambene jedinice koje su izgrađene sredstvima Vlade Republike Srbije, sredstvima donatora, zbog nepostojanja jasnih zakonskih propisa do sada konačno usele. Neki objekti su prazni preko 10 godina. Nažalost, imamo i činjenicu da za samo nekoliko desetina metara ili stotine metara od tih neuseljenih stanova žive izbeglice u veoma neuslovnim uslovima. Takvih objekata ima u Bačkoj Topoli, Srpskom Krsturu, Inđiji, Beogradu, Somboru, ukupno 72 stambene jedinice su trenutno neuseljene, a ukupno 71 stambena jedinica se bespravno koristi. To je ukupno 143 stambene jedinice u koje mogu da se smeste isto toliko porodica, odnosno oko 600 njihovih članova, što znači na ovaj način može da se već sada iz onog što imamo, iz Fonda, da se zbrine 600 porodica.
Nadamo se da će se ovim zakonom uvesti red i da će oni koji nelegalno koriste takve prostore morati da ih napuste. Prema članu 19b ovog zakona, postupak iseljenja je hitan, a žalba ne odlaže izvršenje rešenja.
Ovaj zakon stvara i uslove da one izbeglice koje odbijaju bilo koji vid stambenog zbrinjavanja izgube mogućnost stambenog zbrinjavanja. Bilo je i zloupotreba dosadašnjih, u pojedinim slučajevima, kolektivnog zbrinjavanja, odnosno zbrinjavanja u kolektivnim centrima.
Četvrto, veoma je važno što je u Predlogu zakona data mogućnost da se pored davanja nepokretnosti u državnoj svojini na korišćenje na određeno vreme ili zakup, sa mogućnošću otkupa, dodelom sredstava za poboljšanje uslova za stanovanje, kupovinom građevinskog materijala za započetu izgradnju nepokretnosti, predviđa i mogućnost kupovine seoskih kuća sa okućnicom. Na ovaj način se najjeftinije rešavaju stambene potrebe izbeglica, ali i stvaraju mogućnosti da se stanovništvu zainteresovanom za poljoprivredu i stočarstvo dodeli kuća sa okućnicom. Njihova cena je između šest i sedam hiljada evra, često i niža. Na neki način, sprečiće se i propadanje srpskih sela.
Republika Srbija protekle dve godine čini ozbiljne napore da pomogne izbeglim i prognanim licima. Samo u protekloj 2009. godini, zahvaljujući aktivnosti Komesarijata za izbeglice, postignuti su veoma zapaženi rezultati. Broj kolektivnih centara smanjen je za 19% i od 74 kolektivna centra koja su postojala u januaru 2009. godine, trenutno postoji 60 kolektivnih centara.
Zahvaljujući programima stambenog zbrinjavanja i ekonomskog osnaživanja 1.200 korisnika Komesarijata za izbeglice je napustilo kolektivne centre. Tokom protekle godine, broj izbeglica u statusu je smanjen za 12,5%, tj. sa 97 na 86.000 izbeglih lica.
Komesarijat za izbeglice je u toku 2009. godine u tri navrata izdvojio više od 160 miliona za kupovinu građevinskog materijala, namenjen završetku započetih i adaptaciju neadekvatnih stambenih objekata i na taj način pomogao stambeno zbrinjavanje preko 600 porodica, što sredstvima iz budžeta Republike Srbije, što sredstvima donatora tokom 2008. i 2009. godine sagrađeno je 253 stambene jedinice, dodeljeno je gotovo hiljadu paketa građevinskog materijala za izgradnju i završetak stambene izgradnje, kupljeno je i 347 seoskih domaćinstava, što sve ukupno predstavlja rešavanje stambenog pitanja za 1.662 porodice, a ukoliko svaka porodica u proseku ima četiri člana, to znači da je stambeno za dve godine zbrinuto sredstvima Republike Srbije i donatora 6.648 ljudi. Pored toga, realizovano je i 988 dohodovnih projekata, što je ekonomski osnažilo isto toliko porodica i omogućilo im početak nekog samostalnog posla. Naravno, tu ne ubrajamo ekonomsko izdržavanje svih trenutno 60 kolektivnih centara, u kojima živi 4.803 izbegla lica.
Ove godine je planirana izgradnja, neko je to postavio pitanje, 795 stambenih jedinica i dodela 830 građevinskih paketa, kupovina 133 seoska domaćinstva, kao i 441 dohodovni projekat. Veliku zaslugu za ove programe ima sadašnji Komesarijat za izbeglice, na čelu sa gospodinom Vladimirom Cucićem, ali i cela Republička vlada.
Nažalost, prethodna Vlada gospodina Koštunice ni prethodni Komesar, nisu ovome posvećivali značajnu pažnju, pa ni ranije izgrađene stambene jedinice nisu useljene.
Zašto nije donet do sada ovaj zakon? Pre sveta, i zahvaljujući prethodnoj Vladi.
Značajnu pomoć izbeglicama i prognanim a i raseljenim licima pruža i AP Vojvodina u kojoj živi 50% svih izbeglih, prognanih u Srbiji. Preko Fonda za pomoć izbeglim, prognanim i raseljenim licima zbrinuto je oko 5.000 lica za dve godine.
Od 2007. do 2009. godine kupljeno je 214 seoskih kuća, dodeljeno 399 paketa građevinskog materijala, stambeno je zbrinuto 615 porodica, sa više od 3.000 članova. Dodeljeno je i 139 povratničkih paketa u pojedinačnoj vrednosti od 1.500 evra porodicama koje su se vraćale u Republiku Hrvatsku, BiH ili AP KiM. Pomoć u mehanizaciji dobile su 33 povratničke zadruge i nije tačan podatak da se ti traktori ne koriste. Odgovorno tvrdim da se traktori koje je dodelilo pokrajinsko Izvršno veće koriste namenski i da je na taj način pomognuto 700 zadrugara, koji su uključeni u te povratničke zadruge.
Uložena su i sredstva za stipendiranje srednjoškolaca iz najugroženijih izbegličkih, iseljeničkih porodica. Programi će biti kao i programi Vlade Republike Srbije nastavljeni i ove godine.
Ako sumiramo podatke o zbrinutima, preko Komesarijata za izbeglice, pokrajinskog Fonda dolazimo do broja od 12.636 lica, koliko je trajno zbrinuto za prethodne dve godine. To je veoma ozbiljna cifra. Ne zaboravimo da su pomoć izbeglicama pružale pojedine lokalne samouprave u sređivanju komunalne infrastrukture. U Beogradu, recimo, i za vreme pokojnog gradonačelnika Bogdanovića i za vreme gospodina Đilasa, ali i brojni čelnici opština širom Srbije, Vojvodine, kao što je Bač, Ruma, Šid, dali su značajni doprinos za poboljšanje uslova u kojima žive izbeglice. I, primećujete da u svim ovim lokalnim samoupravama značajnu ulogu ima DS.
Ovi projekti Komesarijata i pokrajinskih institucija, pogotovo što su oni bili transparentni u realizaciji, zaslužuju svaku pohvalu. Nije imalo bilo kakvih pritužbi kada je u pitanju ovaj mandat Komesarijata na dodelu i transparentnost u dodeli sredstava. To se naravno mora i nastaviti.
O ostalim problemima, problemi u povratku, kolege su govorile, pre svega, oko problema o povratku u Republiku Hrvatsku. Prvo, značajan problem jesu oduzeta stanarska prava. Blizu 100.000 ljudi ne može se vratiti u Hrvatsku jer su im oduzeti stanovi. Procene se kreću do 40.000 stanova. Rešavanje ovih pitanja jeste obaveza Republike Hrvatske, ali, rekao bih, i obaveza međunarodne zajednice da insistira na što bržem rešavanju pomenutih problema. Čak i proces stambenog zbrinjavanja, iako neadekvatna zamena za stanarsko pravo, teče veoma sporo.
Drugi problem je i konvalidacija radnog staža. Smatramo da se konvalidacija radnog staža mora sprovesti u punoj meri i bez vremenskog ograničenja, uz maksimalno uprošćenu proceduru. Tu je i problem neisplaćenih penzija. Srpski penzioneri ne traže ništa više od onoga što pripada drugim penzionerima u Republici Hrvatskoj.
Poseban problem stvara obnova imovine. Zbog komplikovane procedure i određene opstrukcije, gotovo 8.000 zahteva čeka u drugom stepenu. Neki zahtevi u tom postupku su već pet godina.
Tu je problem koji danas nije pomenut, ne manje važan, 11.000 objekata, uništenih van ratnih područja usled terorističkih akcija, dakle, van područja Krajine, koji za sada nemaju pravo na obnovu.
Zatim, problem učešća u privatizaciji zaposednutog poljoprivrednog zemljišta, naročito, na zadarskom području. Problem manipulacije sa spiskovima za optužene za ratne zločine, problem nestalih, obnova infrastrukture, naročito, obnova škola, područnih škola u kojima ne postoji mogućnost da se sada obrazuju deca, jer su one jednostavno devastirane.
Republika Srbija preduzima sve preko predsednika Republike, Vlade, međudržavnih komisija da se ova pitanja hitno reše. U četvrtak je održana Međuvladina međudržavna konferencija koja se bavila ovim pitanjima i nadamo se, da će Republika Hrvatska, ovog puta, biti iskrena u namerama da reši nagomilana pitanja koja se tiču povratka srpskih izbeglica i njihove imovine.
Zalaganje DS biće da se u rešavanju problema izbeglištva u Srbiji posvete sve institucije, da se one ubrzaju. Da se kroz sprovođenje zakona, ovog kojeg danas donosimo, stvore bolji uslovi za integraciju izbeglica u Srbiji i da se međunarodna zajednica uključi u pomoć Srbiji u toj integraciji.
Demokratska stranka će se zalagati i da izbeglice lakše ostvaruju svoja stečena prava u zemljama iz kojih su izbegle. Na kraju, kao poslanik DS izražavam zadovoljstvo što je briga o izbeglicama i prognanih deo programa moje stranke. Izražavam zadovoljstvo što DS učestvuje u normativnom uređenju ove oblasti, čime Srbiju gradimo, ne samo kao modernu, evropsku državu, već kao socijalno odgovornu zemlju koja vodi brigu o izbeglim i prognanim licima.
Poslanici DS će u danu za glasanje podržati ovaj zakon i glasati za. Hvala. (Aplauz)

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala, gospodine Veselinoviću.
Reč ima gospođa Milica Vojić-Marković.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
 Gospodine predsedavajući, odmah bih da odgovaram na pitanja, pošto vidim da neki ljudi ne znaju nešto.
Objasniću ukratko, bez pisanih referata, zašto nije donet ovaj zakon. U prethodnom mandatu Demokratska stranka Srbije je bila u vlasti sa Demokratskom strankom. Predsednik parlamenta je bio Oliver Dulić, član vaše stranke. Zakon je bio u proceduri i mogao je da bude na dnevnom redu. Pitajte, pa ćete dobiti odgovor od gospodina Dulića.
Dalje, ovaj zakon je napravljen u aprilu 2006. godine. Od tada, od aprila 2006. godine, prošao je kompletnu proceduru Vlade. Nije se našao pred poslanicima te 2006. godine, jer je donet Ustav, gospodine, u novembru, na Mitrovdan 2006. godine. Svi zakoni su tada po zakonu povučeni iz procedure. Morali su da uđu u usaglašavanje sa Ustavom. Ušli su 2007. godine u to usaglašavanje. U jesen 2007. godine, ako se sećate, već je to bila tehnička Vlada i izbori su bili u proleće 2008. godine. Toliko o tome zašto nije donet.
Zanimljivo je kako gradske administracije pomažu rešavanje statusa izbeglica. Recimo, u Pionirskom parku u Beogradu, na Košutnjaku, bio je kolektivni smeštaj za izbeglice. Danas je tamo gospodin Đilas, ne sećam se da li je gospodin Bogdanović, danas je tamo "Veliki brat". To je jako dobar način da se to pitanje reši. Hvala vam. (Aplauz)

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala. Nema potrebe za repliku.
Obaveštavam vas da su, saglasno članu 93. stav 4. Poslovnika Narodne skupštine, do otvaranja načelnog pretresa prijave za reč u pisanom obliku, sa redosledom narodnih poslanika, podnele poslaničke grupe: Nova Srbije, Napred Srbijo, DSS, G17 plus, SRS i ZES.
Prvi na listi je gospodin Jovan Nešović koji ima reč. Izvolite.

Jovan Nešović

Ujedinjeni regioni Srbije
Poštovani predsedavajući, poštovani članovi Vlade Republike Srbije, koleginice i kolege narodni poslanici, danas su pred nama izmene i dopune Zakona o izbeglicama i mnogi od mojih kolega, a i gospodin Dačić, kao zamenik premijera, danas su izneli neke podatke koji su vezani za ovu populaciju o kojoj danas govorimo. Na početku ću izneti nekoliko statističkih podataka koji se svakim danom menjaju, jednostavno, zato što je ovo proces koji se dešava i ne govorim da će oni biti 100% tačni.
Republika Srbija danas ima najveći broj izbeglih i raseljenih lica u Evropi. Popisom izbeglica iz 1996. godine u Srbiji je bilo preko 540.000 izbeglica. Taj broj se kasnije smanjivao. U popisu stanovništva 2001. godine bilo je oko 370 – 380 hiljada izbeglica. Godine 2001. oko 104.000, a danas se predviđa da ima oko 85.000 izbeglica u Srbiji.
Ono što je, takođe, važno napomenuti jeste da otprilike 300 hiljada ljudi jesu izbeglice ili lica koja su dobila državljanstvo u Republici Srbiji, dakle, u proteklih 12 godina u Srbiji je državljanstvo dobilo preko dve stotine ljudi. Treba reći da je od 50 hiljada ljudi koji su napustili svoje domove, koji su imali status izbeglice, našlo utočište u trećim zemljama, a oko 140 do 150 hiljada ljudi vratilo se na svoja ognjišta, prema tome, izvršen je povratak. Jako je važan podatak da od ukupnog broja izbeglica koje danas žive u Srbiji, 75% njih otprilike potiče sa područja Republike Hrvatske, a 25% potiče sa područja BiH.
Da bi se povratak tih ljudi, koliko je još moguće, ubrzao i veći broj tih ljudi vratilo u Republiku Hrvatsku i Republiku BiH, dobro je da se održavaju međunarodne konferencije, kao što je bila i pre nekoliko dana ovde u Beogradu, dobro je da se razgovara o tim problemima i dobro je da pojedine države preuzmu određene obaveze. Uvek da budemo svesni da sve ono što preuzmete na nekim zvaničnim konferencijama nikad se potpuno ne ispuni, ali je jako dobra stvar da se to dešava i siguran sam da takve međunarodne konferencije mogu samo da pomognu procesima koji su vezani za izbeglice, a nikako da odmognu.
Treba reći da je 1996. godine u Srbiji bilo oko sedam stotina kolektivnih centara. Tu se zbrinulo oko 70 hiljada ljudi, jer u onom naletu da bi se zbrinuli ti ljudi morali su se otvarati kolektivni centri. Kasnije pod aktivnostima države, aktivnostima lokalnih samouprava, aktivnostima kako domaćih, tako i stranih donatora, taj broj kolektivnih centara se svake godine smanjivao. Podaci govore da sada u Srbiji ima oko 60 do 60 i neki kolektivni centar, i da oko četiri i po hiljade ljudi živi u tim kolektivnim centrima, ali u tim kolektivnim centrima ne žive samo izbeglice, oko hiljadu i po ljudi su izbeglice, a preko tri hiljade su raseljena lica koja dolaze sa KiM.
Isto tako, važan je navesti podatak da je država Srbija u proteklih 12 godina uložila oko 250 miliona evra, kako u integraciju tih ljudi, odnosno za potrebe Komesarijata, za potrebe rešavanja socijalne zaštite tih ljudi i za obrazovanje tih ljudi.
Treba izneti da je veliki broj sredstava dobijen od inostranih donatora, takođe, da se obezbedi smeštaj za izbegla lica, da bi ljudi napuštali kolektivne centre i uslove koji potpuno nisu odgovarali životu. Ipak, možemo biti zadovoljni da je u proteklom periodu, bez obzira što je bila ekonomska kriza i sa svim problemima sa kojima se suočila država, taj broj kolektivnih centara sveden na 10% ukupnog broja i ja računam da u sledećih nekoliko godina više kolektivnih centara u Srbiji neće ni biti.
Važno je reći da je 2002. godine Vlada je donela Nacionalnu strategiju za zatvaranje kolektivnih centara i ta Nacionalna strategija je imala zadatak da koordinira aktivnosti kako Vlade, tako i domaćih i stranih donatora. Treba naglasiti ovde da se rešenje stambenih potreba izbeglih lica rešavalo u proteklom period kroz nekoliko aktivnosti, a to su: aktivnosti izgradnje novih objekata, dodele građevinskog materijala pojedinim izbegličkim porodicama koje su započele izgradnju određenih objekata, kupovina seoskih domaćinstava za potrebe tih izbeglih ljudi i neke druge aktivnosti koje su jako važne.
Treba napomenuti da je postojalo nekoliko drugih stvari, naši i strani donatori su imali svoju aktivnost, to je ekonomska pomoć izbeglicama, odnosno ljudi koji su mogli i imali ideju da započnu svoj biznis, jednostavno, dobijali su besplatna sredstva, odnosno gruntove, tako da, pored toga što su ljudi rešavali svoje stambene potrebe, rešavali su svoje egzistencijalne potrebe, odnosno mogli su da započnu neki posao.
Kada govorimo o izmenama i dopunama ovog zakona, po meni, on ima neke dve celine. Prva celina se odnosi na poslove koje treba da obavlja Komesarijat u narednom periodu, a druga celina se odnosi na stambeno zbrinjavanje izbeglih lica. U prvom delu tačno se u ovom zakonu definiše koje su nadležnosti Komesarijata, kakvo je rukovođenje Komesarijatom, kako se vrši finansiranje aktivnosti Komesarijata koje su vezane za izbegla lica i, na kraju, kako se vrši kontrola rada Komesarijata.
Zakon o izbeglicama predviđa ono što se do sada radilo, a to je izdavanje izbegličkih legitimacija, vođenje evidencije o izbeglicama i kada prestaje status tih izbeglica i definitivno u ovom zakonu to je jasno i naglašeno.
Što se tiče ovog drugog dela, gde je bilo dosta više govora, ovaj zakon se bavi i integracijom izbeglica, tj. onih lica koji se nalaze na teritoriji države Srbije i žele da ostanu da žive ovde u Srbiji. I, prvi korak u njihovoj integraciji jeste obezbeđivanje prostora za stanovanje, životnog prostora, odnosno obezbeđivanja stana.
Zakon je definisao u članu 19. da se obezbeđivanje stambenog prostora može raditi na pet načina, a to je: davanjem nepokretnosti državne svojine na korišćenje na određeno vreme, davanjem nepokretnosti državne svojine u zakup na određeno vreme sa mogućnošću kupovine, dodelom sredstava za poboljšanja uslova stanovanja, kupovinom građevinskog materijala za započetu izgradnju nepokretnosti i kupovinom seoske kuće sa okućnicom. To su potpuno slične, da ne kažem identične aktivnosti koje je sprovodio Komesarijat u prošlosti, zajedno sa donatorima i sada, ono što nije bilo u zakonu definisano, sada je potpuno precizno u zakonu, postalo je zakonska norma.
Ono što je, takođe važno, gde treba praviti razliku, jeste kada je stambena jedinica, odnosno stan, izgrađen iz budžeta Republike Srbije. Tu možemo govoriti, zakon to definiše, o zakupu i kupovini tog stana, a ako je u pitanju donatorski projekat, znači iz donatorskih sredstava je izvršena izgradnja nekog objekta, onda tu na izričiti zahtev donatora može se razgovarati o korišćenju tog stana i to je jedna razlika koja je jako dobro definisana ovde u zakonu.
Zakon isto govori koliki je to minimalni prostor koji treba da dobiju porodice, odnosno da li porodica ima jedan, dva ili više članova, zakon je rekao – do 30 metara kvadratnih, kako sam ja to razumeo, za jednog ili dva člana. Mislim da je onaj ko je pisao zakon zaista vodio o tome računa. Možemo razgovarati da li je taj prostor mali, da li treba da bude minimalno 30 metara kvadratnih, tako da očekujem da će, uz saglasnost Vlade Republike Srbije, kao predlagača, i poslanika doći do najboljeg i najadekvatnijeg rešenja.
Kada se daje stan, odnosno stambeni prostor u zakup, jednostavno, ugovor se potpisuje između Komesarijata i onoga ko će koristiti taj stan i data je još jedna mogućnost, jer do sada u programima koji su sprovođeni donatorskim projektima tu su potpisnice tih projekata bile lokalne samouprave, i moguće je da dođe do potpisivanja ugovora o zakupu stana između lokalne samouprave i tog lica koje će koristiti taj stan, a lokalnoj samoupravi je, takođe, data mogućnost da to mogu preneti ako žele na Komesarijat. Mislim da tu nema ničega spornog, to je pitanje saradnje lokalnih samouprava i Komesarijata.
Jako dobra stvar jeste da je u zakonu definisano kolika je cena zakupa tog stambenog prostora, nešto što je do sada razgovarano na relaciji lokalne samouprave, centri za socijalni rad, Komesarijat i svi ostali koji su bili uključeni u ovaj proces. U ovom trenutku jako dobra stvar je da je to definisano zakonom. Prema tome, jednostavno, nema više slobodnih tumačenja, to je zakonska norma. I, kada se budu definisali ugovori, a u ugovorima će stajati cena zakupa, biće mnogo jednostavnije nego što je do sada bilo.
Posebno poglavlje predstavlja da se može posle zakupa taj stan, odnosno stambeni prostor, pod vrlo povoljnim uslovima, otkupiti. Predlagač kaže da se cena umanjuje 50% na početku, gde je osnovna vrednost ona vrednost koja je procenjena od strane poreske uprave za plaćanje poreza na imovinu i date su mogućnosti za još neke povoljnije uslove za otkup tih stanova, ako porodica ima invalidno lice, ako je porodica izgubila nekoga u ratnim dejstvima ili ako je taj preminuo usled tih ratnih dejstava, tako da ta olakšanja ne mogu da budu veća od 90%, što mislim da je jako dobro.
Što se tiče otkupa kuća sa okućnicama, koje su, takođe, predviđene za rešavanje stambenih potreba izbeglica, jasno je definisano da se polovina vrednosti toga plaća u periodu od pet godina.
Mislim da je Vlada jako dobro procenila što je data mogućnost Komesarijatu da zajedno sa lokalnim samoupravama može da donese odluku da se još manje plaća od 50% ako je to u nekoj koordinaciji sa lokalnom politikom u vezi populacije. Imamo danas, naročito na prostorima seoskih sredina da je veliki broj napuštenih kuća. Nema ljudi koji tamo žive. Ako lokalne samouprave imaju potrebu da nasele ljude na tom prostoru koji tu žele da žive i ako izbeglička populacija želi da se bavi poljoprivredom, onda ne vidim razlog da se to ne uradi. Jer, cena tih objekata nije velika i dobro je da je to ugrađeno, da će zahvaljujući toj populacionoj politici koju budu vodile lokalne samouprave Komesarijat imati razumevanja da ta cena koja treba da se definiše može da bude umanjena. Potpuno je sličan postupak ako lice, odnosno porodica dobije građevinski materijal za završetak nekog objekta ili izgradnju objekta, takođe, polovina vrednosti od toga otplaćuje se pet godina i smatram da je to moguće odraditi.
Ono što je jako dobro, i o tome možemo malo da diskutujemo, jeste da se sva sredstva povraćaja koja se dobijaju od otkupa ovih stambenih jedinica, okućnica ili tog materijala koji je korišćen za završetak objekata, uplaćuje na račun Komesarijata i da se koriste za potrebe izgradnje stambenih objekata, za druga izbegla lica iz populacije izbeglica.
Možemo da razgovaramo da li je ovo najbolje rešenje. Lično mislim da je ovde trebalo razmišljati da deo sredstava dobiju lokalne samouprave. Zašto govorim da deo sredstava treba da dobiju lokalne samouprave? Jer, moje iskustvo je, bar iz grada iz kojeg dolazim, a to je Kraljevo, gde je napravljeno, mislim, u proteklih nekoliko godina, preko nekoliko organizacija "HABITAT", "SDC", ''HELP'' oko 140 stambenih jedinica, gde su se ljudi uselili i da je do sada iseljen veći broj kolektivnih centara koji su se nalazili na prostoru Mataruške Banje. Lokalna samouprava je uložila značajna sredstva za infrastrukturna opremanja tih objekata. Em što se lokalne samouprave odreknu naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, one su bile dužne i da u ugovoru sa donatorom obezbede vodu, kanalizaciju, potrošnu električnu energiju, uređenje prostora oko zgrada. Zaista, značajna sredstva su uložena u infrastrukturno opremanje tih lokacija.
Čini mi se da u ovom trenutku i te lokalne samouprave i veći broj izbeglica imaju potrebe, potpuno sam siguran, da i u narednom periodu grade nove stanove da bi se izvršila integracija tih ljudi, pa mislim da ima logike da je tu jedan deo sredstava išao prema lokalnim samoupravama, a da se ta sredstva koriste za izgradnju te lokalne infrastrukture za te nove stambene jedinice.
Zaista, očekujem da Komesarijat i Vlada imaju razumevanja i da od ovih sredstava koja se budu prikupila od otkupa tih stambenih jedinica, na neki način, pomognu lokalnim samoupravama u delu infrastrukturnog opremanja, posebno malim lokalnim samoupravama. Jer, siguran sam da neke lokalne samouprave naročito u vreme ove ekonomske krize kubure, da imaju tekuću likvidnost i nemaju para u budžetu za takve investicije, tako da mislim da treba o toj problematici voditi računa.
Druga stvar o kojoj treba voditi računa u narednom periodu jeste saglasnost ovog zakona i Zakona o socijalnom stanovanju, da je Zakon o socijalnom stanovanju predvideo da se uradi nacionalna strategija socijalnog stanovanja. U pitanju su ljudi koji pripadaju grupaciji socijalno ugroženih porodica i Komesarijat će se baviti tim poslovima u narednom periodu, a to su interno raseljena lica sa Kosova. Potpuno sam siguran da se sva ta lica ne mogu vratiti na Kosovo da žive, jer je na nekim prostorima potpuno nesiguran život i da će ta lica, takođe, imati potrebu da izvrše integraciju, odnosno da ostanu na prostorima gde se sada nalaze. I, sigurno će za tu populaciju ljudi morati da se obezbede slični uslovi, kao što su ovi uslovi za izbeglu populaciju. Mislim da u narednom periodu treba voditi računa da uslovi za te ljude budu isti kao što su uslovi za ovu populaciju ljudi, izbeglice, jer smatram da će time pravičnost biti zadovoljena.
Sagledavajući ceo proces ovog zakona, smatram da je zakon dobar, da će pomoći izbeglim licima da se integrišu, da dobiju državljanstvo Republike Srbije. Poslanička grupa G17 plus u danu za glasanje će podržati ovaj zakon, a pozivam i druge poslaničke grupe da urade isto. Hvala. (Aplauz)

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala, gospodine Nešoviću.
Reč ima narodna poslanica Zlata Đerić.
...
Nova Srbija

Zlata Đerić

Nova Srbija
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Srbije, ovo je zakon na koji se dugo čekalo. Imali smo sreću da je on ovakav kakav je, sa malim izmenama, u stvari, još 2005. godine osmišljen u Vladi Vojislava Koštunice i da se opet po nekoj nesreći, evo, čekalo četiri ili pet godina da on bude i u parlamentu. Nije smelo da se ovoliko čeka sa ovako važnim zakonom, jer je period u kome izbeglice žive u Srbiji veoma dug i veoma opterećuje i njih same i građane Srbije.
Srbi su narod vekovnih seoba i večnih integracija. Poslednje istorijsko izbeglištvo Srba u najvećem broju desilo se u poslednjoj deceniji prošlog veka i patnja i tragika tog istorijskog izgona i propadanja jednog naroda produžila se do dana današnjeg. Nije nimalo utešno, mada može da bude i zanimljivo i poučno pratiti na koje se sve načine raspadala ideja o zajedništvu, uz nesebičnu pomoć i aktivno učešće stranih sila koje su nas svojevremeno združile u tvorevinu Jugoslaviju, poniklu na panslavističkoj ideji, izazov podele, opet uz pomoć istih stranih sila, nije bio zamišljen da ide kao misija lakih nota. Pristupilo se krvavom razdruživanju u toj poslednjoj političkoj i jezičkoj podvali.
Bio je istorijski trenutak da se ta istorijska i jezička podvala prepozna i umesto razdruživanja da se založimo za dekamaradizaciju Jugoslavije, pre svega u ime života i preživljavanja na ovim prostorima. Ali, te mudrosti u tom trenutku i verovatno političke snage i volje, ni u Jugoslaviji ni šire, nije bilo. Nametnute su dve mistifikacije. Jedna, da Jugoslavija ne može da se raspadne kao normalna država, već stvorena u strasti sa istom ostrašćenošću mora i da se i raspadne, a poznato je da gde je mnogo strasti uvek je malo mudrosti. Druga, da se stalno fingira ili simulira otpor raspadu i ratnim oružanim sukobima, da se on sprečava, i to po cenu žrtava većih nego što je sama Jugoslavija u tom trenutku bila.
Namerno se negovao aksiom da osim ljubavi i mržnje nema drugih oblika komunikacije. Politika podele je postala jedina doslednost i jedina uspešno izvedena akcija odlazećeg komunističkog nasleđa i tadašnjih geopolitičkih stratega sveta.
No, Srbi u Srbiji bratski su primili proterane Srbe, proterane, izgnane, sve one koji su tada morali preko noći da napuste mesta gde su vekovima postojali. Po hrišćanskom principu da kuća nikada nije toliko mala i toliko tesna da ne može da primi onoga ko je bez nje ostao i da nam hleb nikada nije toliko mali da se ne može podeliti sa onima koga nema, država definitivno u tom trenutku nije bila pripremljena, a koja država to i kada jeste, da istovremeno ratuje na ratištima gde nije u ratu i da zbrinjavanja unesrećene tim istim ratom, koji ostaju bez svega, pakujući ceo svoj život, ceo svoj radni vek, sva svoja sećanja, sve svoje emocije i imovinu u najlon kesu za jednokratnu upotrebu. Umetničke fotografije i video snimci tih kolona obišli su svet, a lica sa tih fotografija su ostala u dubokoj anonimnosti u svom očaju i nesreći, boreći se zajedno sa nama da tu nesreću i taj očaj umanjimo, prevaziđemo i na kraju eliminišemo iz svakodnevice.
Smatram da ovaj zakon jeste jedan od načina da tome doprinesemo zaista ozbiljno i stavimo tačku na jedan tako veliki problem.
Narod u Srbiji je ipak uz državu, često nedoraslu ovako velikom istorijskom zadatku, pokazao i svoj moral i svoju humanost i svoju doslednost i svoju doraslost da bude spreman da ovakav trenutak amortizuje i iznese.
Jer, kada pogledamo ličnu i kolektivnu traumatizaciju, koja je pratila izbeglice, vidimo da su to životno i materijalno osujećeni ljudi, sa viškom neproduktivnog vremena, kod kojih se pri tome javlja osećaj potištenosti, bespomoćnosti, obezvređenosti, kombinovan vrlo često sa osećajem socijalne neprihvaćenosti. Onda dolazimo i do psihološkog portreta ljudi sa ovim statusom, posebno oni koji su smešteni u kolektivnim smeštajima, da su to ljudi koje muči osećaj da su izgubili pravo na ličnu intimu i prirodnu porodičnu organizaciju.
Ovaj zakon treba da odgovornost države uredi, nikako da se pri tome dehumanizuje odnos prema onima kojima smo mi poslednje utočište i prebivalište. Ovaj zakon treba da mobiliše celu Vladu, a u najmanjem broju bar nekoliko ministarstava. Mislim da smo ovde pomenuli ministre i potpredsednike Vlade, a svakako je trebalo, uz ministra Dačića, da budu ovde prisutni, da prate raspravu o ovom zakonu i da doprinesu prihvatanju amandmana, kako bi ovaj zakon mogao trajno da reši problem izbeglištva.
Ovaj zakon neće urediti do kraja onaj glavni problem koji muči većinu izbeglica na ovim prostorima, ali ovaj zakon treba da bude podsticaj za jednu ozbiljnu, diplomatsku ofanzivu prema zemljama eks Jugoslavije, pre svega, prema Hrvatskoj. Dakle, da se tom diplomatskom ofanzivom, i u samim zemljama i u odnosu sa evropskim zemljama, izvrši jedan pritisak da se sva imovina izbeglih i prognanih lica i sva njihova ljudska prava u tim prostorima mogu realizovati, a pre svega da im se imovina adekvatno vrati, nadoknadi, da budu obeštećeni da bi mogli da započnu život na nekom drugom mestu i da u taj život uključe ono svoje radno iskustvo i ono sticanje koje im je na tim prostorima svakako nepravedno zarobljeno ostalo.
Kada pogledamo ovaj zakon, onda znamo da možemo i da konstatujemo da nije možda ni njime dovoljno učinjeno, a kojim bi zakonom moglo uopšte da se dovoljno učini da se izbriše jedna ovako ogromna istorijska nepravda prema korpusu ljudi koji broji na ovim prostorima gotovo milion, ali ne treba nikada da odustanemo da zakonski, kao država, uređujemo to pitanje, da učinimo njihov život zaista pravednijim prema njima samima i da učinimo sebe boljim u okvirima u kojima to zakon nalaže. Naravno, u svakom slučaju, naša savest i svest.
Već smo konstatovali ovde da smo država sa veoma dugom izbegličkom krizom i mislim da je malo država, ako ih uopšte ima, sa ovakvim iskustvom kakvo ima Srbija, da je na svoju populaciju i na svoj materijalni status, ekonomski status, izdržala ovakav udar priliva izbeglica, kakav je Srbija primila.
Reći ću vam samo primer grada, opštine iz koje ja dolazim. Opština Sombor na 100.000 stanovnika primila je 25.000 izbeglica, od kojih se oko 20.000 trajno nastanilo. Dakle, onaj udar od 1990. do gotovo 2000. godine, koji je u talasima pristizao u Republiku Srbiju, u najvećem broju amortizovala je upravo Vojvodina.
Ono što možemo reći poučeni primerom da sve emocije izblede, da se zamore i da stanu i kada se one umore i zastanu, onda nam ostaje da ovaj status i ovu situaciju rešavamo pravno, administrativno i pravedno.
Status izbeglica je ovde predugo bio rešavan, pre svega, angažovanjem i manipulacijom emocija građana, a u okviru skromnih ekonomskih mogućnosti same države ili vrlo često uz ozbiljne zloupotrebe, pre svega, političkih moćnika i svih onih koji su dolazili u kontakte sa raznim donatorskim sredstvima i raznim sredstvima koja su odvajana u tu svrhu, pa naravno da očekujemo da se u nekom budućem vremenu razmisli i nametne preispitivanje upravo svih onih koji su se bavili ovim pitanjima.
Dakle, da se jednom za svagda rasvetli i ta manipulacija, da oni koji su tu nesreću zloupotrebljavali i koristili budu jednom pred licem pravde.
Očekujem, svakako, da će uz sluh, uz dobro razumevanje ovog problema i uz dobru volju ministri prihvatiti sve kvalitetne amandmane da poprave zakon, u ime građana Srbije da se iscrpljivanje građana Srbije ovim ne nastavi, jer vreme više ne sme da ustupi mesto čekanju. Hvala vam.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Zahvaljujem, gospođo Đerić.
Reč ima narodna poslanica gospođica Nataša Vučković.
...
Demokratska stranka

Nataša Vučković

Za evropsku Srbiju
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, danas kad govorimo o ovom zakonu, o Predlogu o izmeni i dopuni Zakona o izbeglicama, mi zapravo imamo priliku da govorimo i izbeglicama kao o specifičnim brojnim i trajnim žrtvama ratova, nasilja i svega onoga što se dešavalo tokom devedesetih godina, počevši od sukoba u Hrvatskoj i BiH.
Prošlo je skoro dvadeset godina od trenutka kada su prve izbeglice sa prostora bivše Jugoslavije došle u Srbiju. U trenutku kada smo doneli prvi Zakon o izbeglicama 1992. godine u Srbiji je već bilo 160.000 izbeglica. Da li je Srbija bila spremna da primi toliki broj ljudi? Naravno da nije. Mislim da ne postoji država na svetu koja bi bila u stanju da kaže da je spremna da se suoči sa tako velikim problemom.
Međutim, od tada su se menjale okolnosti, menjali su se prioriteti u onome što je bila potrebna podrška izbeglicama, a menjalo se i naše razumevanje izbegličkog problema. U samom početku ni mi, a ni izbeglice nisu razumele u kakvom su se teškom položaju našle. Međunarodni standardi definišu pojam ''izbeglice'' kao nekog ko se u vezi ratnih dejstava itd. našao van teritorije svoje zemlje. Oni nisu bili van svoje zemlje u tom trenutku, ali ni mi ni oni nismo razumeli da se definicija toga šta je njihova zemlja zapravo promenila.
Mnogi od nas su tek tada naučili da naša državljanstva nisu bila savezna nego da su bila republička i nismo mogli da spoznamo koji će sve problemi proisteći iz te činjenice. Sećamo se, verovatno, svi velikih debata o tome da li i kako treba da prihvatimo mogućnost da izbeglice dobiju srpsko državljanstvo. To su bile debate 1996. i 1997. godine prilikom donošenja tadašnjih zakona o državljanstvu.
Potom je došla dilema o tome da li prednost treba dati integraciji, lokalnoj integraciji ili povratku izbeglica. To je pitanje jako puno bilo politizovano između političkih stranaka, između različitih opcija i prilično se manipulisalo tim pitanjem.
Naravno, stvarnost, stvarni problemi i traženje rešenja naučili su nas da ta dva procesa nisu sukobljena, već komplementarna i da samo lične egzistencijalne situacije svake izbeglice pojedinačno i svake porodice koja je izbegla odlučuju o tome za koji proces će se neko opredeliti.
Ovaj zakon, naravno, ima za cilj da doprinese jednom stvarnom rešavanju problema sa kojima smo suočeni u procesu integracija izbeglica. Neko kaže da je jako dug taj proces, 18-20 godina već traje. Naravno, nismo ni mogli sami taj proces da rešavamo. Moramo biti iskreni i reći da bez pomoći međunarodne zajednice i ogromnog programa podrške u rešavanju stambenih problema izbeglica Srbija sama ne bi mogla da reši zbog brojnih ekonomskih problema sa kojima je sama bila suočena.
Ovaj zakon nastaje iz uviđanja potrebe da se odgovori na nove prioritete u rešavanju izbegličkog problema. Sigurno je da je Zakon iz 1992. godine morao prvenstveno da se bavi pitanjem zbrinjavanja, hitnog rešavanja izbegličkog statusa i hitnog pružanja pomoći izbeglicama. Sada smo na nivou drugih problema i drugih prioriteta. Dakle, trajno rešavanje statusa izbeglica u Srbiji jeste tema i problem kojim se bavi ovaj zakon. Naravno da je šteta što nije ranije donet, ali bolje ikad nego nikad.
Ono što je jedno od glavnih pitanja kojim se ovaj zakon bavi jeste pitanje rešavanja stambenog problema, sa kojem su suočene izbeglice. Nacionalnom strategijom, koju smo doneli 2002. godine, predviđena je potreba da se smanji, odnosno ukinu kolektivni centri i moramo reći da je učinjen veliki napredak u tom smislu, odnosno 1995. godine je bilo oko 700 kolektivnih centara, a 2009. godine 74.
Značajan doprinos u zatvaranju kolektivnih centara dali su programi međunarodnih donatora. To su bili razni oblici smeštaja u novoizgrađene nepokretnosti, dodela građevinskog materijala, samoizgradnja, kupovina seoskih kuća sa okućnicama. Sve nepokretnosti koje su na taj način korišćene od strane izbeglica jesu državna svojina, ali preko 85% vrednosti tih nepokretnosti potiče iz sredstava inostrane pomoći i izričita je volja donatora da se pod povoljnim uslovima prenesu u svojinu izbeglim licima.
Ovaj predlog zakona upravo predviđa rešavanje tog problema i predviđa mehanizme kojima se to pitanje može rešiti. Predlog izmena i dopuna ne zadire u već priznate statuse, ali ograničava mogućnost sticanja novih izbegličkih statusa, jer će se na buduće tražioce azila u Srbiji primeniti propisi o azilu. Zakon uvodi i novu definiciju lica, koje se opredelilo za integraciju, povezujući to sa podnošenjem zahteva za sticanjem državljanstva Srbije.
Kada govorimo o problemu povratka znamo svi da je najveći problem povratka izbeglica rešavanje stambenih zahteva za povraćaj imovine u mestima odakle su izbeglice došle. Tu je naravno najveći problem izbeglica u Hrvatskoj. Sarajevskom deklaracijom iz 2005. godine, BiH, Hrvatska, Crna Gora su se obavezale da će omogućiti, bilo povratak izbeglica i lokalne integracije.
Problem povraćaja stanarskog prava jeste kontinuirano pitanje u odnosima sa Hrvatskom. Važno je da naša javnost zna – da je ovo pitanje u stalnom fokusu i međunarodnih organizacija, a na poslednjem zasedanju Parlamentarne skupštine Saveta Evrope, u januaru mesecu ove godine, bilo je na dnevnom redu Parlamentarne skupštine. Tom prilikom je usvojena Deklaracija o potrebi povraćaja imovine izbeglica i svih stanarskih prava.
Ono na čemu je naša delegacija posebno insistirala u Strazburu, sa predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj, jeste da ovo pitanje mora biti rešavano nezavisno od toga da li se neko opredeli za povratak ili integraciju u Srbiji. Dakle, povraćaj imovine i povraćaj stanarskih prava ne sme biti limitirano – samo za one slučajeve kada se izbeglice opredele za povratak u Hrvatsku.
U tom smislu, potrebno je reći da ova rezolucija Saveta Evrope definiše restituciju kao osnovni mehanizam za rešavanje ovog pitanja, a kompenzaciju, tek kao sekundarni način za rešavanje ovog problema.
Takođe je važno, a jeste problem u Hrvatskoj, na čemu moramo insistirati jeste – da postupak za ostvarivanje ovih prava mora biti transparentan, brz i efikasan da svi zahtevi koji su podneti moraju da budu na mnogo efikasniji način rešavani.
Vrlo je važno, kada govorimo o procesu izbeglica da se ne fokusiramo samo na brojke. Neki su od vas danas o tome govorili. Naravno, brojke nam pokazuju statistiku, pokazuju nam trendove, pokazuju nam u kom pravcu naše politike u rešavanju izbegličkog problema treba da se kreću. Stvarni život izbeglica je ipak ono na šta treba da obratimo pažnju i da sa posebnom empatijom, sa posebnim saosećanjem nastojimo da se uživimo u probleme izbegličke populacije u Srbiji.
Neko ko je 20 godina van mogućnosti da upravlja svojim životom, van mogućnosti da svojoj deci obezbedi bilo kakvu perspektivu, jeste nešto što je strašno. Kažu sociolozi da je pravo siromaštvo nevidljivo, jer oni koji su stvarno siromašni jesu oni ljudi koji su digli ruke od svakog rešenja svoje situacije, odnosno da ne veruju da je pomoć sa bilo koje strane moguća i da ne treba tražiti ni od koga ništa, jer ne vredi tražiti, da promena nije moguća. Kako li je tek onda strašno izbegličko siromaštvo?
Dakle, proces rešavanja izbegličkog pitanja će sigurno trajati još neko vreme na zapadnom Balkanu, ali ono jeste uslov stvarnog pomirenja među narodima i državama na Balkanu. U tom smislu Srbija mora biti i aktivnija u traženju da se na osnovu međunarodnih standarda i međunarodnih normi ostvare izbeglička prava u svim drugim zemljama zapadnog Balkana.
Nemamo nikakvo pravo da rešavanje ovog problema ostavimo vremenu i ovaj zakon, po mom dubokom uverenju, doprinosi tome da se barem na nivou Srbije proces integracije izbeglica u lokalne sredine skoro privede kraju. U tom smislu DS će, naravno, glasati za ovaj zakon, pa pozivamo sve poslanike da se tome pridruže. Hvala.