DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA, 31.03.2010.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA

2. dan rada

31.03.2010

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 12:10 do 18:05

OBRAĆANJA

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala. Reč ima dr Nikola Lazić, a posle njega da se pripremi gospodin Vlatko Ratković. Izvolite, gospodine Laziću.

Nikola Lazić Beograd

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući. Poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, mislim da ćemo se na početku svi složiti da je rešavanje izbegličkog pitanja ne samo humanitarna, nego par ekselans i politička tema. Za Srbiju to pitanje ima poseban značaj, pogotovu kada se uzme u obzir da smo mi kao država zapravo najopterećenija zemlja u Evropi kada je u pitanju broj izbeglica. Naravno, neću danas govoriti o politici ili politikama koje su dovele do ovakvog stanja, već ću se osvrnuti na sam zakon i implikacije na živote tih ljudi.
Njih je nevolja i direktna pretnja po život naterala da napuste svoje domove, često bez ičega. Naravno, time su oni došli u situaciju da zavise od dobre volje, s jedne strane, mogućnosti društva koje ih je primilo, kao i same solidarnosti u tom društvu, kako bi obezbedili elementarne potrebe neophodne za iole dostojanstven život.
S druge strane, to nerešeno pitanje tišti samu državu i opterećuje njeno funkcionisanje. Da su kojim slučajem rođeni vek kasnije Nikola Tesla npr, ili Milutin Milanković, možda bi danas bili izbeglice. Ova dva imena sam namerno pomenuo jer sam hteo da ilustrujem koliko je ljudska patnja, kao pojam, univerzalna i da se ona ne odnosi samo na neke bezimene ljude, već svako od tih ljudi ima konkretno svoje ime, prezime, svoju biografiju. Zbog svega toga je neophodno trajno i celovito rešavati izbegličko pitanje.
To je moguće učiniti na dva načina – kroz njihov povratak, tzv. repatrijaciju ili kroz njihovu integraciju ovde u Srbiji. I jedno i drugo su procesi, što podrazumeva da oni traju i što naravno podrazumeva da se Vlada Srbije ne može baviti samo u jednom mandatu ovim pitanjem, već je potrebno kontinuirano bavljenje ovim pitanjem.
Ovde ne spominjem, kao modalitet rešavanja ovog pitanja, odlazak izbeglica u treće zemlje, jer o tome zapravo mi kao država nemamo relevantne podatke koliko je tih ljudi otišlo. Srbija je kao država u periodu za nama učinila dosta po pitanju izbeglica, odnosno rešavanja izbegličkog pitanja, iako je moglo i više i bolje.
Mislim da je jedna od ključnih stvari potreba da naša država insistira na trilateralnom modalitetu rešavanja izbegličkog pitanja, odnosno baziranjem na Sarajevskoj deklaraciji ili tzv. Sarajevskom procesu. Na tome bi trebalo insistirati u svim razgovorima vezanim za ovu problematiku. Određena pitanja se mogu rešiti na bilateralnom planu, ali mislim da se ključna pitanja ipak moraju rešavati na temelju Sarajevskog procesa.
Kada je u pitanju povratak određenih rezultata sigurno ima, ali mnogo šta i ne funkcioniše. Najdrastičniji je primer povratak stanarskih prava u Hrvatskoj, gde su ljudi, ukoliko su bili prinuđeni da napuste svoje domove, posle šest meseci gubili to stanarsko pravo i mogućnost da se vrate u svoje domove.
Mora se konstatovati da je tu izostao pritisak međunarodne zajednice, za razliku od BiH, gde je to pitanje rešeno tako, što je, praktično, pitanje stanarskog prava izjednačeno skoro sa vlasništvom.
Mislim da je realna procena da takvih slučajeva u Hrvatskoj koji se tiču povraćaja stanarskog prava ima oko 30 hiljada. Mnogi podaci kojima se barata vezano za povratak, u Hrvatskoj su precenjeni i vezani su za stambena zbrinjavanja, a ne za povraćaj stanarskih prava u ovoj republici.
Takođe, pored imovinsko-pravnih pitanja, prepreka za povratak i slobodno kretanje ljudi predstavlja i postojanje tajnih spiskova i tajnih optužnica. Sve dok one postoje one predstavljaju značajnu psihološku barijeru i usporavaju taj proces.
Ovo su ozbiljna pitanja o kojima se mora razgovarati. Malopre smo čuli da jedan od fokusa naše parlamentarne diplomatije jeste u tom pravcu i mislim da je to dobro, ali mislim da predstavnici izvršne vlasti u svakom svom kontaktu sa predstavnicima susednih republika, posebno Hrvatske, moraju to pitanje potencirati, jer bez rešenja ovog pitanja nema ni regionalne stabilnosti, a ni dobrosusedskih odnosa.
Iz ovoga se još jednom potvrđuje da je pitanje izbeglica zapravo političko pitanje, jer je to, između ostalog, pitanje afirmacije manjinskih prava Srba u Hrvatskoj, što se može pominjati u regionalnim razgovorima.
Što se tiče same integracije u Srbiji, izgrađeno je više hiljada stambenih jedinica, uglavnom iz pomoći međunarodne zajednice, dakle, stranih donacija.
Najstabilnija situacija kada je u pitanju rešavanje izbegličkih problema jeste bila u vreme Vlade Vojislava Koštunice, kada je urađen Predlog izmena i dopuna Zakona koji je danas na dnevnom redu, doduše, uz neznatne izmene.
Inače, ovaj zakonski predlog je 2006. godine, kao što je već rečeno, trebalo da dođe na dnevni red, ali je zbog celog procesa, usvajanja Ustava, povučen, kao i mnogi drugi zakonski predlozi i tek sada dolazi na dnevni red. Svakako, pozdravljamo što se o njemu danas i raspravlja.
Osnovna intencija ovog zakona jeste uvođenje pozitivne diskriminacije u integraciji izbeglica, čime se omogućava da oni trajno reše svoje stambeno pitanje, dakle da žive u svojim stanovima a ne da to pitanje rešavaju kroz socijalno stanovanje, odnosno boravak u kolektivnim centrima.
Ideja je da se novcem dobijenim od otkupa ovih stanova u kojima žive formira deo fonda za dalju izgradnju za ljude koji nisu obuhvaćeni dosadašnjim programima. Iako taj novac svakako neće biti presudan i činio bi samo deo fonda, važna je ideja solidarnosti, jer je ovo pitanje koje se tiče svih. Ovo jeste prvi korak u celom procesu integracija, a nužno je da se kasnije dalje radi na drugim značajnim pitanjima za život i opstanak tih ljudi.
Inače, ovaj zakonski predlog je, takođe, bio neophodan kako bi svojevremeni Komesarijat za izbeglice bio u mogućnosti da obezbedi povoljan kredit od Evropske banke za obnovu i razvoj, kako bi došlo do stambene izgradnje.
Intervencije koje DSS ima u ovom zakonu tiču se definisanja načina na koji izbeglice koje žive u svojim stanovima mogu da postanu njihovi vlasnici. U Predlogu zakona, u članu 18. se kaže da oni imaju mogućnost kupovine tih stanova.
DSS amandmanom traži da se reč "kupovina" zameni rečju "otkup", jer kupovina u semantičkom smislu može pre da se tumači kao jedna vrsta komercijalnog termina, dok je termin "otkup" korišćen i kada su bili u pitanju društveni i državni stanovi, kojim putem je i veći deo stanovništva Srbije, zapravo, rešio svoje stambeno pitanje.
Takođe, DSS u članu 19. Predloga zakona predlaže da ukupno umanjenje za otkup stana može iznositi najviše 70%, umesto predviđenih 90%. Ovo je iz razloga neophodne solidarnosti i uvećanje Fonda za stambeno zbrinjavanje izbeglica, koji nisu imali prilike da reše ovaj problem.
U vezi sa tim, postavio bih pitanje gospodinu ministru i zamolio bih ga da odgovor da, sa procenom, koji se broj stanova predviđa da se gradi iz tog fonda i koliko sredstava se trenutno nalazi u tom fondu za stambenu izgradnju?
Na kraju, kao i mnogi drugi govornici pre mene, izrazio bih čuđenje zašto potpredsednik Vlade, gospodin Krkobabić, nije danas tu da predstavlja ovaj zakon, posebno, s obzirom na činjenicu da ima specijalno zaposlenog savetnika koji se bavi pitanjima izbeglica? Toliko. Zahvaljujem. (Aplauz)
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Reč ima narodni poslanik Vlatko Ratković. Izvolite, gospodine Ratkoviću.

Vlatko Ratković

Za evropsku Srbiju
Zahvaljujem, gospođo predsednice.
Uvaženi potpredsedniče Vlade, poštovani predstavnici Komesarijata za izbeglice, dame i gospodo narodni poslanici, kao poslanik DS izražavam svoje zadovoljstvo što su se novelacije Zakona o izbeglicama našle pred ovim parlamentom. Kao predstavnici građana moramo pokazati brigu i voditi računa o ovoj kategoriji naših sugrađana, jer ovo pitanje nije samo pitanje altruizma, humanosti, ovo je i pitanje koje se tiče korpusa ljudskih prava. I, ovo je naša ustavna i ljudska obaveza, da izbeglice koje su naši sugrađani, bilo da su oni u formalno-pravnom statusu izbeglica, bilo da su integrisani kroz prijem u državljanstvo Republike Srbije, rešimo i rešavamo na jedan što je moguće kvalitetniji način.
Očekujem da će usvajanjem ovih izmena Zakona doći do jedne vrlo konkretne afirmativne društvene akcije, uključivanjem i aktivnošću i Komesarijata za izbeglice i države i lokalnih samouprava i donatora, kako domaćih tako i stranih, i drugih društvenih subjekata na poboljšanju kvaliteta života ljudi, a u pitanju je stotina hiljada ljudi, koji su zbog ratova na prostorima bivše SFRJ našli utočište u svojoj matici, u Republici Srbiji.
Ono što je važno istaći jeste da izmene ovog zakona ne zadiru u već priznate statuse po odredbama postojećeg Zakona, a da se sa druge strane ograničava mogućnost za dobijanje novog statusa, već da se to rešava zakonom o azilu.
U uvodnom izlaganju potpredsednika Vlade i ministra unutrašnjih poslova, gospodina Dačića, čuli smo kretanje, nominalnu dinamiku izbeglica, od početka devedesetih pa do danas i smatramo da je relevantan ovaj broj od 300 hiljada ljudi koji su u statusu izbeglica ili su stekli državljanstvo i na taj način krenuli u postupak integracije u srpsko društvo, odnosno u integracije u društvene tokove Republike Srbije.
Integracija, zapravo, jeste ključna reč kada govorimo o izmenama ovog zakona. No, ono što je važno reći, ovde integracija nije jedna floskula, ona je toliko konkretna, toliko životna kroz odredbe ovog zakona da omogućava da najugroženije kategorije ili potkategorije u izbegličkom korpusu reše svoja konkretna pitanja.
Kao narodni poslanik i ranije kao odbornik u lokalnoj samoupravi imao sam često kontakte i sa udruženjem izbeglica, obilazio sam i kolektivne centre i zaista, ovo što je govorila koleginica Nataša Vučković, moramo učiniti da se apatija, malodušnost i osećanje jednog beznađa, a mislim da smo dovoljno i do sada činili, kod tih ljudi zameni jednim stanjem društvene prihvaćenosti i stanjem novog optimizma i jednog novog početka.
Ovaj zakon na izvestan način prati relevantna dokumenta i nacionalna i međunarodna, pre svega, Nacionalnu strategiju Vlade Republike Srbije usvojenu 2002. godine, Nacionalnu strategiju o rešavanju pitanja izbeglih, raseljenih i interno raseljenih lica, kao i relevantna dokumenta Saveta Evrope o kojima su već kolege govorile.
Ono što je karakteristično u ovom procesu rešavanja na prvom mestu stambenog pitanja izbegličke populacije jeste jedna nesporna činjenica da je najveći deo sredstava obezbeđen od strane donatora, domaćih i stranih, ali na prvom mestu stranih donatora. Njihovo legitimno insistiranje, govorim o donatorima, onima koji su obezbedili i obezbeđuju sredstva za rešavanje pitanja izbeglica, na prvom mestu stambenih pitanja, dakle, njihovo je legitimno insistiranje da se pravo svojine na nepokretnostima, koje su rezultat njihovih novčanih donacija, iz državne svojine prenese u privatno vlasništvo ove kategorije izbegličkih lica. Na tom kursu je i ovaj zakon, odnosno ove norme.
Neko je zamerio u toku rasprave, ne znam tačno ko je od kolega poslanika, da je prenormiran ovaj zakon, odnosno mislim da je zakon uporedio sa nekakvim pravilnikom o stambenim odnosima. Uopšte ne mogu da prihvatim takav jedan sud, i pravnički i vrednosni. Mislim da je upravo kvalitet ovog zakona, pre svega, što opredeljuje oblike rešavanja stambenih pitanja, bilo kroz zakup, bilo kroz korišćenje nepokretnosti, bilo kroz otkup, bilo kroz kupovinu stambenih jedinica i ništa manje nije važno, kupovinu kuća sa okućnicom, prema tome, jedne nekretnine koja će omogućiti i izvesnu ekonomsku delatnost, dakle, kuća sa okućnicom omogućuje i ekonomsku, na prvom mestu, poljoprivrednu delatnost koju će ovi ljudi moći da upražnjavaju i da ostvaruju određeni prihod. Takođe, davanje povoljnih stambenih kredita za ovu kategoriju je veoma važno i mi to pozdravljamo.
Što se tiče korišćenja nepokretnosti, Zakon predviđa i korišćenje na određeno vreme, i davanje u zakup nekretnina na određeno vreme, bilo da su to stambene jedinice, bilo da su to stanovi u stambenim zgradama, bilo da je u pitanju individualna stambena izgradnja. Otkup je, isto, izuzetno važan vid rešavanja pitanja, kupovina građevinskog materijala, takođe, za izgradnju ili dovršetak započetih stambenih jedinica. Sve su ovo striktno normirani načini rešavanja stambenih potreba ljudi koji su u kategoriji izbeglica i na taj način smatram da doprinosimo njihovoj punoj integraciji. Dakle, nema integracije ukoliko ovi ljudi imaju nerešeno i stambeno pitanje, ukoliko su opterećeni drugim problemima, recimo, zdravstvenim, socijalnim i drugim vrstama zaštite.
Zato smatram da ovaj zakon jeste izuzetno kvalitetan, ne samo u normativnom smislu, on je kvalitetan što će njegova implementacija biti veoma, nadam se, efikasna, biti veoma brza i da ćemo na taj način doprineti da naši sugrađani, a u pitanju je velik broj ljudi, uspeti da reši egzistencijalne životne probleme i da započne jedan novi život na teritoriji Republike Srbije. Demokratska stranka, stoga, pozdravlja i podržava ovakve zakonske novelacije i očekujemo da i opozicija glasa za ovaj zakon. Zahvaljujem. (Aplauz)
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine Ratkoviću. Reč ima narodni poslanik Srđan Milivojević.
...
Demokratska stranka

Srđan Milivojević

Za evropsku Srbiju
Poštovana gospođo predsednice, uvaženi gospodine potpredsedniče Vlade i ministre unutrašnjih poslova, dame i gospodo narodni poslanici, ali, pre svega, poštovani građani Srbije, s puno pažnje, ali, pre svega, sa puno uvažavanja i razumevanja mi danas moramo pristupiti ovoj raspravi. Kada kažem sa puno uvažavanja, mislim na, pre svega, uvažavanje potreba svih ljudi koji imaju status izbeglica u Srbiji, ali moramo uvažavati i realne mogućnosti države Srbije, šta je to što država Srbija može da priušti našim sugrađanima koji imaju status izbeglica.
Takođe, kada govorimo o ovom zakonu danas, mi moramo da se podsetimo da u Srbiji fali među građanima jedno toliko potrebno osećanje, koje se u godinama krize negde zagubilo. Mi nemamo saosećanje sa ljudima koji su žrtve rata, koji su postali izbeglice, koji su napustili svoj rodni kraj, svoj zavičaj, koji su samo za dva sata morali na traktorsku prikolicu da natovare čitav svoj život i dođu u nepoznat grad, među nepoznate ljude.
Kada sam danas dolazio na sednicu Skupštine Srbije, sreo sam ispred zgrade parlamenta jednog građanina i on me pita "o čemu danas raspravljate?" Kažem mu da danas raspravljamo o Zakonu o izbeglicama, a čovek mi kaže – "zašto o izbeglicama, oni su sve prodali, oni dobro žive, oni svega imaju, raspravljajte malo o nama." To je taj nedostatak tog osećanja plemenitosti i saosećanja sa žrtvama. Ima puno ljudi koje poznajem, koji su mi prijatelji, imam familiju, kumove, rođake, prijatelje koji su došli u Srbiju iz Knina, sa Banije, iz Glamoča, Livna, sa Kosova i jako dobro znam sa kojim problemima se u svakodnevnom životu ti ljudi susreću.
Svetski dan izbeglica se obeležava 20. juna. Nekako čitava država 20. juna poseti te ljude koji imaju status izbeglica, ode u te kolektivne centre ili mesta gde su smeštani i više puta sam i ja imao prilike da odem sa tim ljudima da razgovaram. Grad Kruševac je grad koji je posle NATO agresije, tokom 1999. godine, primio nekoliko desetina hiljada naših sugrađana, naše braće raseljene sa Kosova i Metohije, koji su pobegli pred terorom. Jako dobro znam šta mi ti ljudi kažu kada odem da ih posetim i jako dobro znam probleme sa kojima se ti ljudi suočavaju. Dok sam danas slušao raspravu nekih svojih kolega u ovoj sali, primetio sam jednu čudnu tendenciju, primetio sam tendenciju da se odgovornost za sve što se dešava u ovoj zemlji, sve što je problem, sve što je teškoća, da se to breme tereta natovari na pleća DS, koja je na vlasti i da kažu – "vi ste odgovorni za sve, vi ste socijalno odgovorna Vlada, što niste za dve godine doneli taj zakon?" Onda se oni pravdaju "mi smo još 2005. godine doneli taj zakon, ali zli Oliver Dulić nije hteo da ga stavi na dnevni red". Čekajte, ne patim od amnezije, skleroza je divna bolest, svakog dana čujete nešto novo, ali ništa ne boli, ali zaista nemam ni sklerozu ni amneziju i znam ko je 2005. godine bio na vlasti u ovoj zemlji i znam da ste vi možda imali želje i volje da doneste ovaj zakon, ali možda niste imali hrabrosti.
Možda je nekim ''kategorija izbeglica'' služila samo kao broj za potkusurivanje, možda je nekima kategorija izbeglica služila samo kao način da se gorko isplaču nad tužnom sudbinom Srbije i kažu "mi smo ovaj zakon kreirali 2005. godine".
Znate, Leonardo da Vinči je 1495. godine izumeo helikopter, ali dok nije došao Igor Sikorski 1939. godine da tu zamisao sprovede u delo, to bi samo bio tužni crtež na papiru i ništa drugo. Mi smo preuzeli odgovornost da uočimo probleme, da se sa njima suočimo, da ove zakone izglasamo, da ih donesemo. Kada slušam kako neki ovde gorke suze liju nad sudbinama izbeglica, pa onda još žele da budu, samo ne znam šta žele da budu, da li ironični, cinični, duhoviti, sarkastični, pa kažu da će se neko u ovoj zemlji izvinjavati za "Bljesak" i "Oluju", siguran sam da nisu ni sarkastični, ni duhoviti, ni interesantni, ni zabavni, ali sam siguran da su nesrećni, kako u ovom visokom domu, tako i u Negotinu, tako i u Aranđelovcu, tako i u drugim mestima gde ne prelaze cenzus i gde se za isti bore.
Kada govorimo o izbeglicama, da li će izbeglicama biti bolje ako ih sada podsetim na tužnu sudbinu i hronologiju i uopšte na tužne početke upoznavanja sa terminom ''izbeglica'' u Srbiji i ako ih podsetim na još tužniji period nečije vlasti? Neće njima biti bolje ako mi ovu raspravu svedemo na raspravu među nama i prepucavanja ko je kriv što ovaj zakon nije donet. Mi smo socijalno odgovorna Vlada i shvatamo probleme izbeglica i ovaj zakon donosimo, ne da bismo se nekom dopali, da bismo se nekom svideli, već da bi rešavali probleme ljudi koji u ovoj zemlji imaju status izbeglica.
Ti ljudi nisu brojke. Ti ljudi imaju svoje tužne sudbine. Pročitaću vam šta su mi sve kazali ljudi kada sam se spremao za ovu raspravu, kada sam obilazio izbeglice: ''Izbeglica, znate kako to ružno zvuči. To je tragedija! Imam ovu knjižicu, parče papira, koje mi je i lična i zdravstvena knjižica. Ja devetnaest godina nisam glasao, a čovek bez glasa nije čovek.'' To kaže čovek stanar bivšeg kolektivnog centra u Srbiji iz Hrvatske.
Država Srbije je potpisala Savetsku deklaraciju 2005. godine. Očekujemo da se odredbe te deklaracije primenjuju na sve potpisnike te deklaracije. Svesni smo problema sa kojima se građani koji ovde žive kao izbeglice suočavaju prilikom povratka u zavičaj, u svoje rodno mesto, ali nije problem samo dati ljudima status, zdravstvenu knjižicu ili ličnu kartu i kazati – problem je rešen. Problem izbeglica je problem siromaštva, problem izbeglica je problem nezaposlenosti, problem izbeglica je problem ne samo Srbije, već i mnogih zemalja u našem okruženju, ali je činjenica da Srbija ima najveći broj izbeglih u Evropi, a da je po broju izbeglica trinaesta u svetu.
Ogromni birokratski aparat je jednog trenutka živeo na račun izbeglih ljudi. Bio sam prisutan na nekim seminarima kada se za kafu i sok potrošilo mnogo više nego što je moglo da se potroši za rešavanje makar sudbine jedne porodice za taj dan, bio sam prisutan na mnogim savetovanjima o izbeglicama gde nisam shvatao šta se sve govori, ne za vreme mandata ove vlade, nije bitno kada se to dešavalo. Bitno je da izbeglice ne trebate tretirati kao ljude koji su ovde sticajem nesrećnih okolnosti došli i pronašli utočište i sada predstavljaju broj, već ih zaista treba tretirati kao ljude, ljudska bića.
DS se nikada neće uplašiti od odgovornosti i broja izbeglica. Nikada nećemo vratiti mandat narodu, pa ćemo kazati – problemi su teški, teškoće su ogromne, izazovi su veliki, iskušenja neverovatna, naša nejaka pleća ne mogu to da izdrže, evo, plašimo se, pa vraćamo mandat narodu. Ne, ići ćemo u susret problemima, probleme rešavati.
Kada rešavamo te probleme, rešavaćemo ih tako da imamo na umu život tog običnog čoveka. Da li će on biti bolji posle ovog zakona? Svakako hoće. Da li je ovaj zakon najveći domet u rešavanju problema izbeglica? Nije. Da li će izbeglicama biti bolje ako ponovo ovu raspravu vratim na podsećanje šta neke prethodne Vlade nisu uradili? Neće im biti nimalo bolje i nimalo lakše.
Da li će im biti bolje posle donošenje jučerašnje veličanstvene Deklaracije, za koju neki kažu da je sramna? Hoće, jer tom veličanstvenom Deklaracijom se svrstavamo u red civilizovanih ljudi, kao što se i danas brigom o izbeglicama svrstavamo u red ljudi koji vode računa ne samo o mrtvima, nego i o živima.
Na kraju ove rasprave, primetio sam da nekim mojim opozicionim kolegama smeta prisustvo prvog potpredsednika Vlade i ministra, gospodina Ivice Dačića, kao predlagača ovog zakona.
Moram da vam kažem, gospodin Dačić ne hapsi, pogotovo ne poslanike i nema potrebe da ga se plašite. Ako brinete da li će policija raditi svoj posao dok je on ovde, hoće, to smo pokazali i akcijom "Morava" i drugim policijskim akcijama. Nema potrebe da strahujete da li danas policija radi svoj posao. Odlično ga radi, verujte. Ako ne verujete, posetite Centralni zatvor, imate pravo kao opozicioni poslanici, kao narodni poslanici.
Gospodine Dačiću, dok smo vi i ja bili poslanici u ovoj sali, pamtim jednom vreme kad nisam mogao da vidim predsednika Vlade ni potpredsednika Vlade u skupštinskoj sali nikada. Hteo sam da ga pitam svašta, ali nisam imao prilike.
Ovde imate prilike da vidite sve ministre, sve potpredsednike Vlade i nema potrebe da se plašite, podvlačim vam, gospodin Dačić ne hapsi narodne poslanike, niti ovde ima ko nameru da hapsi narodne poslanike, niti imate prava da se bunite što je on ovde niti da jadikujete što nema gospodina Krkobabića.
Država Srbija funkcioniše i kad su ministri na svojim funkcijama i kad su u kabinetima i kad su u sali.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Molim vas, nemojte dobacivati. Tišina. Dozvolite poslaniku da završi.
Nastavite, gospodine Milivojeviću.
...
Demokratska stranka

Srđan Milivojević

Za evropsku Srbiju
Ne razumem, gospodine, da li ste zaista čuli da sam kazao da će neko hapsiti izbeglice. Kažem vam da ćemo mi probleme izbeglica rešavati.
Za nas…( vama se obraćam, ne znam ko ste vi, pošto se niste predstavili ovde ko ste i šta ste) dame i gospodo narodni poslanici, problem izbeglica ćemo rešavati na način kako je to ovaj zakon predvideo. Primenjivaćemo taj zakon i za njega glasati.
Očekujem da za taj zakon glasaju i oni koji se kunu da su ga napisali 2005. godine, ali neće da nam pokažu ko ih je držao i sprečavao da taj zakon izglasaju. Pokažite mi, molim vas, ko je u sali taj iz DS ko vas je držao za ruku da taj zakon izglasate. Ko je taj ko vas je sprečavao da kažete – evo, za nas izbeglice nisu broj koji pokazujemo u izbornoj kampanji, za nas su izbeglice ljudi i ljudska bića? Budite saosećajni, pokažite plemenitost, glasajte za ovaj zakon. Zahvaljujem vam. (Aplauz)
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Replika, gospodin Dragan Šormaz i gospođa Vojić-Marković.
Gospodin Šormaz, replika. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Dragan Šormaz

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Zaista ne znam kakve veze ima hapšenje poslanika sa izbeglicama i sa ovim predlogom zakona. Mislim da je trebalo da reagujete. Čovek priča o hapšenju poslanika. Kakve to ima veze, jedno sa drugim?!
Nemojte da brinete. Zamolio bih gospodina Dačića da ne hapsi baš sve – nemojte da hapsi ove tajkune o kojima se priča ovih dana, jer, oni su jedino bogatstvo koje nam je ostalo u ovoj zemlji, pored vas, takvi kakvi ste, kao izvršna vlast. Zahvaljujem.