DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA, 31.03.2010.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA

2. dan rada

31.03.2010

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 12:10 do 18:05

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine Mikoviću.
Reč ima narodna poslanica Milica Vojić-Marković.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Hvala, gospođo predsednice.
Dame i gospodo, gospodin ministar nije tu, u uvodnom delu kao ovlašćeni predstavnik sam govorila neke uopštene političke stvari i ovde je trenutak da se možda osvrnem upravo na one stvari koje se tiču samog Zakona, jer smo o tome najmanje rekli. Moj kolega, gospodin Nikola Lazić, dosta je o tome govorio, ali mislim da je trenutak da se o tome kaže još ponešto.
Stvarno bi bilo izlišno da pominjem da je ovaj zakon nastao u aprilu 2006. godine, jer vidim da to neke ljude preterano iritira i mislim da nije trenutak da se o tome na taj način raspravlja. Šta je suština? Šta je ono novo što je ovaj zakon doneo i šta je osnovna ideja ovog zakona? To je, pre svega, uvođenje pozitivne diskriminacije u rešavanju stambenog pitanja izbeglica. To je ono što je najvažnije. Da bi se neko integrisao potrebno je trajno rešiti njegovo stambeno pitanje, a to ovaj zakon pokreće. To trajno rešavanje je najveći kvalitet ovog zakona.
Izbeglice ulaze u proceduru otkupa tog stana, ne samo korišćenja tog stana. Taj stan postaje njihovo vlasništvo i onda je prvi korak ka integraciji napravljen. Za razliku od modela socijalnog stanovanja, za koji zaista mislim da nema potrebe da se više eksploatiše kada su u pitanju izbeglice, jer osnovno pravo svakog čoveka koji živi u jednoj sredini, ko se u toj sredini integrisao jeste da ima rešeno stambeno pitanje, da ima svoj stan u vlasništvu i to bi trebalo da bude i za druge građane Srbije, što naravno nije.
Suština priče je da se za razliku od ovog modela socijalnog stanovanja ovde nudi kao mogućnost formiranje fonda, što iz sredstava otkupa stanova, što iz drugih sredstava, koja mogu da budu različita, pitanje budžeta, pitanje donacija, jer smo se do sada uglavnom snalazili na taj način, zapravo se otvara mogućnost da se zavrti krug i da uvek novi ljudi dođu do stana i da se trajno reši pitanje stanovanja izbeglica.
Za nas iz DSS donošenje ovog zakona predstavlja prvi korak, važan korak ali prvi korak, u integraciji izbeglica. Zato očekujemo donošenje još nekoliko zakona, nekoliko čak i sistemskih zakona kako bi se život ovih ljudi zaista pospešio, integracija ovih ljudi pospešila i učinila bezbolnijom i uspešnijom. Ono na čemu, takođe, insistiramo, a rekla sam unekoliko i u ovom prvom obraćanju, jeste da se ovaj problem može rešavati samo trilateralno i isključivo, insistiram, uz oslanjanje na tekovine Sarajevske ministarske deklaracije, a jedina koja to suštinski odbija jeste Hrvatska.
Za nas je vrlo važno da Srbija neprekidno u svakoj prilici, svaki zvaničnik Srbije insistira na nekoliko stvari, a to su: prvo, imovinsko-pravna pitanja, koja nisu razrešena i moraju se razrešiti i, drugo, pitanja iz sfere ljudskih i građanskih prava. Pošto smo u Hrvatskoj doživeli da Srbi umesto konstitutivnog naroda budu manjinski narod, insistiranje na manjinskim pravima. Srbija je zemlja koja i te kako radi na razvoju manjinskih prava i mislim da to treba očekivati, makar minimum tih standarda, da dobiju i Srbi u Hrvatskoj.
Za DSS pitanje izbeglica nije humanitarno pitanje, a naročito nije pitanje oko kojeg bi se sporili ovde i pravili priču oko toga da pravimo glasačko telo. Za nas je to političko pitanje par ekselans. Uvek treba insistirati na ljudskim pravima, koje Evropa i te kako poštuje i ima visoke standarde. Pa, valjda i Srbi treba da imaju potpuno ista ta ljudska prava i moraju da imaju građanska prava i slobode u Hrvatskoj, kao što imaju i drugi građani u Hrvatskoj, kao što imaju i Hrvati u Srbiji i kao što imaju i svi drugi koji pripadaju drugim narodima u Srbiji.
Takođe, smatramo, ne može se očekivati da je povratak neko pravo koje se oročava na jedan period, ovi što su došli, došli su, dobro je, vratili su se, sada smo završili sa njihovim povratkom. Povratak je, gospodo moja, trajno ljudsko pravo. Čovek može da se vrati i ne mora, ali može da odluči kada će da se vrati i gde će da se vrati, a to je ono pitanje koje Hrvatska ne želi da reši. Za nas proces povratka nije završen i na tome mora da se insistira.
Žao mi je što gospodina Dačića nema ovde, ne zato što se ja njega, sada, nešto, plašim ili ne zato što mi on smeta što je baš on došao, ono što sam potcrtala i htela da naglasim jeste da oni koji su za to zaduženi, koji primaju platu od građana Srbije da se bave ovim problemom, a to su neki drugi, gospodin Krkobabić, gospodin Ljajić, nisu tu, a gospodin Dačić mi apsolutno ne smeta. Smeta mi što ne mogu da dobijem odgovore na pitanja koja sam postavila gospodinu Dačiću, jer znam da ne mogu ni da ih dobijem od gospodina Dačića nego od gospodina Krkobabića, koji bi morao da mi odgovori na ta pitanja.
Insistiraću na tome da dobijem odgovore, pa makar mu preneli ili na neki drugi način.
Ono što nas iz DSS strašno interesuje jesu podaci i procene Stambenog fonda za izbeglice, kojim sada raspolaže Republika Srbija. To ne možemo da vidimo iz ovog materijala koji smo dobili i zbog toga je važno, jer je važno da o tome razgovaramo. Drugo je, koliko novih stanova planirate da izgradite od sredstava dobijenih otkupom ovih stanova koji su po ovom zakonu predviđeni. To je zbog toga što mislim da treba razmotriti amandmane koje je DSS podnela. Mislim da su suvisli amandmani, mislim da su dobri, da su kvalitetni i da idu u prilog da ovaj zakon može da se realizuje u praksi. Ukoliko ne bude mogao da se realizuje, a neće moći ako se otkupom zove poklanjanje 90% vrednosti stana, to nije otkup. To je poklon.
Mi govorimo o otkupu. Taj otkup, naravno, ide uz sve druge olakšice, ali tih 30% koji se dobije za otkup stana ide u fond od koga će neko drugi moći da dobije stan u trajno vlasništvo. To je suština ovog zakona. Zbog toga insistiramo da dobijemo odgovore i da u nekom razumnom roku u toku dana zaista možemo da razgovaramo dalje o primeni ovog zakona. Hvala vam. (Aplauz)
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Reč ima narodni poslanik gospođa Vjerica Radeta.
...
Srpska radikalna stranka

Vjerica Radeta

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, mislim da je obaveza svakog narodnog poslanika da ubuduće raspravu počne konstatacijom da je posao koji ovde radimo, zapravo, uzaludan. S jedne strane, zato što se donose neprimenjivi zakoni i to je ono na šta smo vas vrlo često upozoravali. S druge strane, donose se zakoni koji se ne primenjuju na teritoriji celovite države Srbije. S treće strane, ono što se desilo pre nekoliko dana u Skupštini AP Vojvodine, tamo smo doživeli da Skupština AP Vojvodine odbija da primenjuje zakon koji je donela ova Narodna skupština. Mislim da bi to svakako trebalo da bude tema i nekih naših budućih razgovora i ozbiljnih razgovora na nivou državne administracije.
Jutros je u obrazlaganju ovog zakona kolega Meho Omerović, u svojstvu predsednika Odbora za rad, boračka i socijalna pitanja, rekao da je čudno, ne zna da li slučajno ili namerno, da posle jučerašnje rasprave danas imamo na dnevnom redu ovu raspravu. Moram da vam kažem da to nije slučajno, naprotiv, to je vrlo namerno.
Podsećam da ste juče doneli, usvojili onu sramnu deklaraciju, kojom ste konstatovali da su Srbi u Srebrenici počinili genocid, a danas raspravljamo o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o izbeglicama, gde ste na jedan drastičan način izmenili član 1. osnovnog Zakona.
U tom članu 1. je stajalo: ''Srbima i građanima drugih nacionalnosti koji su usled pritiska hrvatske vlasti ili vlasti u drugim republikama, pretnje genocidom, kao i progona i diskriminacije zbog njihove verske i nacionalne pripadnosti ili političkog uverenja, bili prinuđeni da napuste svoja prebivališta u tim republikama i izbegnu na teritoriju Republike Srbije (u daljem tekstu: izbeglice) obezbeđuje se'', i tako dalje i tako dalje kaže šta radi ovaj zakon.
Vama je smetalo, naravno, posle one sramote od juče moraćete ovako da reagujete i u nekim drugim propisima, što je u ovom zakonu o izbeglicama pisalo da su morali da pobegnu sa svojih ognjišta usled pritiska hrvatske vlasti zbog pretnje genocidom, progona itd. Vi ste sada napisali neku neutralnu formulaciju – licima koja su usled događaja od 1991. do 1998. godine i njihovih posledica izbegla itd.
Dakle, radite nešto što smeta ugledu svakog Srbina, što smeta ugledu države Srbije i morate zaista sa tim da se suočite.
Mi smo na ovaj prvi član podneli amandman i kada se bude govorilo u pojedinostima onda ćemo da obrazlažemo detaljno i taj amandman, kao i sve ostale.
Šta je interesantno kada je u pitanju rasprava o ovom predlogu zakona? Danas smo ovde slušali različit pristup ovom zakonu, a zapravo samim tim i različit pristup izbeglicama na teritoriji Republike Srbije, izbeglim, prognanim i ovima koji su nažalost morali da napuste, privremeno raseljeni, kako se već zovu, svoja ognjišta u ustavnim granicama Republike Srbije, ljudima sa Kosova i Metohije.
Jedan deo rasprava bili su hvalospevi kako je država Srbija dočekala te ljude koji su morali da dođu u Srbiju zbog genocida i progona. To mi kažemo, a vi to mislite drugačije, a i oni, verujte, svi znaju da su došli u Srbiju zbog genocida i progona sa vekovnih ognjišta. S druge strane, slušali smo neke tužne priče o teškom životu tih ljudi. Kažem vam da ti građani Srbije ne žele, ne traže i ne očekuju od ovog parlamenta i od državnih organa ni jednu ni drugu priču. Oni traže i očekuju da se država Srbija, naravno, i Narodna skupština državnički ponašaju u odnosu na probleme koje ti građani imaju, već skoro dve decenije, u državi Srbiji.
Ti problemi su, naravno, počeli ne voljom tih ljudi i ne voljom države Srbije, počeli su zato što su zapadne sile htele i uspele, nažalost, da rasture bivšu Jugoslaviju, na način na koji su to uradile. Počeli su tako što je Hrvatska okupirala celu Republiku Srpsku Krajinu i dan-danji je drži pod okupacijom. U tom smislu, naravno, niko ne može i neće, niko ozbiljan i normalan, staviti Srbiji na dušu bilo šta negativno iz tog perioda.
Od onog momenta kad su ti ljudi počeli da dolaze u Srbiju dolazili su bez obzira što su bili nesrećni, što napuštaju svoja vekovna ognjišta, dolazili su u majku i maticu Srbiju. Verujte, svi Srbi koji su rođeni sa one strane Drine i Dunava tako su oduvek doživljavali Srbiju. Ne samo zato što im je bila potrebna kao utočište kada su došli kao izbegli ili prognani, nego zato što smo svi mi koji smo tamo rođeni od rođenja vaspitavani tako da je Srbija majka srpskog naroda.
Nažalost, ta majka nije dočekala svoju decu onako kako su je očekivali. Nažalost, ni dan-danas odnos prema tim ljudima u Srbiji nije onakav kakav ti ljudi zaslužuju, kakav njihove sudbine zaslužuju i još uvek, nažalost, veliki broj tih građana ne živi životom dostojnim čoveka. To jeste problem ove države i taj problem treba da rešava i Narodna skupština, donoseći adekvatne zakone, naravno, i izvršna vlast, primenjujući te zakone i stvarajući uslove da ti ljudi žive onako kako svaki čovek treba i mora da živi.
Nažalost, sve je to u Srbiji mnogo drugačije od onog što se priča i danas ovde i godinama unazad u medijima. Verujem da se ljudima koji su danas slušali deo ovih rasprava, a ljudima koji su bili te sudbine da su bili izbeglice ili su i dan-danas, da im se prevrće utroba.
Kako drugačije mogu da reaguju, recimo, ljudi koji su sa Kosova i Metohije, koji su privremeno raseljeni, koji su godinama već u nekim tim centrima, koji su sve više nego bilo kakvi centri? Nažalost, posetila sam mnoge izbegličke i raseljeničke centre i ono što se tamo vidi jeste nešto što zapravo ne treba ni da se priča. Toliko je strašno da je bolje da se ne čuje kako to izgleda.
I vi onda već godinama unazad obećavate – ukinućete te centre. Ti ljudi, recimo, sa Kosova i Metohije znaju ono što se pre nekoliko dana i ovde čulo, a jedan kolega poslanik iz SRS je postavio to pitanje, ali još uvek nismo dobili odgovor, kako to neki građani, Srbi koji žive na Kosovu i Metohiji dobijaju duple plate? Kako to da neki zaposleni u zdravstvu, u prosveti dobijaju platu od države Srbije, ali dobijaju i platu od lažne države Kosovo, jer i za njih rade?
Naravno, odgovor je vrlo jednostavan. Nećemo mi dobiti zvanično taj odgovor, iako je tražen pre deset dana, iz jednog prostog razloga, što je, recimo, jedna od tih koji na taj način primaju platu i koji rade i za tu lažnu državu Kosovo i žena ministra za Kosovo i Metohiju gospodina Bogdanovića, a opet moram da podsetim da je on bio i ministar u prvoj šiptarskoj vladi. Dakle, to, nažalost, ništa ne treba da nas čudi.
Videli ste pre neki dan onaj tragikomičan susret Josipovića i Tadića u Opatiji. Zaista je bilo mučno gledati kad su se prošetali Opatijom, pa, kad Josipović onako predstavlja, tamo, nekoj, omladini, koju su na onom šetalištu sreli ili su ih namestili da ih sretnu, kaže: ''Ovo je Boris,'' a on pruža ruku i kaže –''Ja sam Boris.'' Zar se tako predstavlja predsednik države? Zar na taj način predsednik države komunicira kad ode negde da predstavlja Srbiju, jer mu je to ustavna obaveza? I, treba da podsetimo građane da je to uradio na dan kada se u Srbiji obeležavana tragična godišnjica od zločinačke NATO agresije.
Šta sad građani koji su nekad živeli na teritoriji Hrvatske, odnosno uglavnom na teritoriji Republike Srpske Krajine, danas okupirane, mogu da očekuju od predsednika države u kojoj danas žive kad tako neozbiljan odnos pokazuje u toj državi gde treba da se pokaže kao državnik, gde treba da kaže: ''Znate li vi koliko stotina hiljada Srba živi u Srbiji a vi ste im okupirali teritoriju, vi ste im uzeli imovinu, vi im ne dozvoljavate da ostvare stanarsko pravo, vi im ne dozvoljavate da se vrate na vekovna ognjišta!'' Zato što se to uglavnom i ne objavljuje, zato što se svakih nekoliko dana desi ili ubistvo ili premlaćivanje, ili paljenje imovine? Kao, deklarativno, Hrvatska kaže – vratite se. A tamo ko god ode, zna njegova koža kako mu je. Ode tamo onaj ko ovde ne može da preživi. To su ti za koje se vi hvalite da su se vratili, zato što im je država Srbija u nekakvim bilateralnim odnosima sa Hrvatskom omogućila taj povratak.
Pomenuo je kolega Krasić kako je svojevremeno Opština Zemun dočekala izbeglice. Zaista moram nekoliko rečenica o tome da kažem, jer smatram najsvetlijim delom svoje profesionalne karijere taj period kada sam bila u timu Vojislava Šešelja u Opštini Zemun kada je on bio predsednik Opštine, kada smo formirali naselja Busije, Plavi horizont, Grmovac, kada smo hiljadama porodica omogućili da imaju ponovo svoje parče zemlje pa danas i kuće, kućišta, itd. Sećam se, nikada ne mogu to da zaboravim, jednog starijeg čoveka koji je, kada sam mu predala rešenje da je dobio taj plac u Grmovcu, čovek koji je tada imao sedamdesetak godina, zaplakao i rekao – hvala ti, dete, nikad ovo ne mogu Šešelju da zaboravim, on je od mene ponovo napravio čoveka, ja ponovo imam nešto svoje. Tako je trebalo država Srbija da se ophodi prema tim ljudima, drage moje kolege i, gospodo, predstavnici Vlade.
Lako je napisati zakon. Kako ga primenjujete? Kako ti ljudi stvarno žive? Donosite ovaj zakon da i od njih uzmete neki dinar, da im dajete pod posebnim uslovima stanove. Zašto niste predvideli da i oni mogu da otkupljuju te stanove kao i svi građani, jer je još uvek na snazi Zakon o stanovanju. Znate da oni ne mogu da dođu do svojih stanova, do stanarskih prava, na teritoriji hrvatske države. Zašto onda ovde opet da budu građani drugog reda i da se za njih donosi leks specijalis, kada su u pitanju stanarska prava i otkupi stanova? Gde će vam duša, aman ljudi?! Zaista, bruka i sramota. Nemate čime da se hvalite kada je u pitanju ovaj zakon, kao što mnogo toga ne može da vam služi na čast.
Mi smo pre nekoliko dana ovde, od jednog kolege, neću ime da mu pominjem, u jednoj raspravi čuli jednu strašnu rečenicu kad je drugom kolegi iz Srpske radikalne stranke koji nije rođen u Srbiji, rekao – ne možemo mi na isti način da govorimo o problemu u jednom gradu u Srbiji, jer za razliku od vas ja nemam drugi zavičaj. To slušamo ovde u parlamentu. To je strašno da se sluša 2010. godine, a da juče kažete da su Srbi izvršili genocid u Srebrenici. Zaista, bruka i sramota i strašno!
Strašno je i to što nam se ovih dana svakodnevno javljaju ljudi koji su došli iz Republike Srpske Krajine, ozlojeđeni što, kad uđu u neku prodavnicu, novine ovih dana pišu o tome da se nude našoj deci slikovnice za predškolski uzrast – hrvatsko izdanje, da se nude neke igračke, piše – ''vlakić Jurica'', verovatno građani Srbije, većina ne znaju šta znači ''vlakić'' – mali voz. To je nešto o čemu mora ova država da se pozabavi. Možda vam se čini banalno, ali, verujte, nekome ko je prošao tu golgotu i kad dođe u Srbiju, u Beograd, kad uđe u prodavnicu i kad vidi tako nešto, koža se naježi.
Ozbiljan državni problem jeste saradnja između organa gonjenja Bosne i Hercegovine, Hrvatske i države Srbije. Šta ste, gospodo, na tom polju uradili? Ko god ode u Republiku Hrvatsku, nijedan muškarac nije siguran da će da se vrati, da neće da ga uhapse. A šta ste vi uradili sa Ejupom Ganićem? Šta ste uradili za ''tuzlansku kolonu''? Ne radite ništa da pomognete svom narodu. Sve radite u interesu neprijatelja srpskog naroda. Juče ste to dokazali! Hvala. (Aplauz)
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Narodni poslanik Dušan Marić ima reč. (Nije tu) Nikola Žutić ima reč.

Nikola Žutić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo, gospodine ministre, gospodina ministra nema, današnja država Srbija predstavlja ostatke ostataka nekadašnjih istorijskih srpskih zemalja. Granice Srbije, naročito kroz istoriju 19. i 20. veka, diktirala je i diktira određena imperijalna globalna sila, bez elementarnog poštovanja međunarodnog prava, pošto su granice države srpskog naroda uspostavljane uglavnom nasilnim putem, ratnim putem, naročito današnje, koje su posle rata 1991-1995. određene bez održavanja mirovne konferencije i konferencije o razgraničenju između bivših administrativnih jedinica SFRJ.
Treba istaći činjenicu da je ideja velikohrvatstva praznila srpske istorijske prostore. Na primer, brojne srpske izbeglice napuštale su srpske prostore nelegitimno uspostavljene Banovine Hrvatske 1939-1941. godine, kada su čak istaknuti Hrvati, Jugosloveni, morali bežati u Beograd, kao, na primer, veliki intelektualac Juraj Demetrović sa porodicom, zatim, Predavac, sin jednog istaknutog hrvatskog političara.
Ogroman talas izbeglica pojavio se 1941, kada ih prima i spasava Nedićev komesar Maksimović. Dalje, Brozova kolonizacija Srba, 1945, 1946, u Srem, Banat i Bačku, bila je u stvari rešavanje tzv. srpskog nacionalnog pitanja u Hrvatskoj. Dalje, separatistički mas-pokret u Hrvatskoj 1971. godine izazvao je novi val izbeglištva. U to vreme sam i ja sa svojom porodicom morao napustiti rodnu Liku.
Preko svih ovih iseljavanja, naravno, i genocida, Srbi su od nekadašnjeg većinskog naroda svedeni na ostatke ostataka, a danas, koliko znamo, i na nacionalnu manjinu.
Sve se to dešavalo pre predsednika Miloševića, koji se danas optužuje da je svojom politikom proizveo čišćenje Hrvatske od Srba.
Krvavi građanski rat vođen devedesetih godina 20. veka proizveo je brojne nevine žrtve, stradanja i razaranja i migracije koje su najviše pogodile srpski narod iz Srbije.
Projektovani rat iz 1991-1995. od strane SAD, Velike Britanije i drugih zemalja, takozvane zapadne demokratije, najviše je uglavnom raselio srpski narod. Naime, srpske zemlje, naročito u administrativnoj regiji Hrvatskoj, u potpunosti su očišćene od Srba. Narodnim plebiscitom osnovana je Republika Srpska Krajina, koja je inače bila pod međunarodnom zaštitom, uništena je 1995. u dve vojne operacije "Bljesak" i "Oluja", zločinačkom akcijom hrvatske vojske uz logističku i vojnu podršku Sjedinjenih Američkih Država.
Srbi u masi jednostavno osećaju planetarnu nepravdu, koja je činjena i danas se čini nad njima.
Samo je glavni grad Beograd od 1941. do danas četiri puta bombardovan od najjačih imperijalnih sila.
Nekadašnje liberalno Vilsonovo i komunističko, Kominternino pravo naroda na samoopredeljenje do otcepljenja, voljom današnjih globalnih upravljača priznato je svim novim nacijama, a i nadnacijama bivše Jugoslavije, osim starom najbrojnijem narodu, pravoslavnim Srbima, državni teror nove države Hrvatske, koja je u vreme nastajanja 1991. godine, sledila ideologiju i tekovinu nacifašističke Nezavisne države Hrvatske bio je ogromnih razmera.
Ta činjenica je obelodanjena i u hrvatskim dokumentima o Tuđmanovom planu uništenja Srba i priznanju bivšeg ministra Republike Hrvatske, Boljkovca, o Hrvatima kao inicijatorima rata.
Stara strategija etničkog čišćenja pravoslavnih Srba iz Drugog svetskog rata – trećinu ubiti, trećinu prekrstiti u rimokatolicizam i trećinu iseliti, konačno je realizovana 1991-1995. godine u ratu protiv Srba.
Sličan ratni scenario primenjen je i u jugoslovenskim pokrajinama, BiH, opet, američki i britanski plan rat do istrebljenja srpskog naroda tri vere.
Dakle, verski ratovi koji su u isto vreme bili građanski stvorili su ogroman talas izbeglištva. Iz Hrvatske i Republike Srpske Krajine iseljeno je preko 600.000 ljudi, iz BiH oko 180.000, sa Kosova i Metohije preko 150.000 izbeglica i raseljenih lica.
Osnovni problem srpskog naroda i srpske politike u zahtevima prema lukavim Latinima i muslimanima jeste taj što uvek nastupa sa minimalističkim zahtevima, pa na kraju ne dobije ništa. Nije se ništa naučilo ni shvatilo iz strategije politike hrvatstva kroz prohujali 20. vek, koja je uvek nastupala sa maksimalističkim zahtevima, pa je uvek uglavnom dobijala više nego što je očekivala.
Izgleda da se srpska državna politika pomirila sa sadašnjim nezavisnim položajem celokupnog srpskog naroda, naročito izbegličkog korpusa, koji je bez svoje teritorije i bilo kakvih nacionalnih i verskih prava u njihovim prapostojbinama, Dalmaciji, Istri, Krajini, Hrvatskoj, Slavoniji, BiH, Kosovu i Metohiji, ali i u današnjoj Crnoj Gori i Boki.
Pitam se, zašto srpska država bar ne štiti istinom na srpskim istorijskim prostorima sa kojeg su ratnom silom proterane brojne izbeglice?
Osim SRS nijedna druga politička formacija ne pominje vraćanje stanja u sadašnjim državama zločina, Hrvatskoj, Bosni, Kosovu, na vreme izglasavanja legitimnog narodnog plebiscita, u uspostavljanju Republike Srpske Krajine, o vraćanju statusa političkog naroda Krajiškim Srbima i brisanju ponižavajuće nasilno uspostavljene pozicije nacionalne manjine.
Poražavajuća je činjenica da nema ni naznake da će srpska država pokrenuti uobičajene pravne zahteve prema Republici Hrvatskoj, u skladu sa međunarodnim pravom. Naročito se neće ostvariti pokrenuta tužba za genocid 1941-1991. godina.
Naime, sa gledišta međunarodnog prava, nasilno uspostavljeno državno-pravno stanje u Republici Hrvatskoj je u potpunosti nelegitimno. Rat je završen zločinačkom okupacijom Republike Srpske Krajine, inače, države pod zaštitom UN, bez odobravanja mirovne konferencije, koja bi, barem, obezbedila minimum narodnih prava zapadnih Srba.
Umesto mirovne konferencije, ljubimica Zapada, Hrvatska za svoje zločine ubijanja i proterivanja zapadnih Srba nagrađena je međunarodnom legalizacijom silom uspostavljene velike Hrvatske na istorijskoj srpskoj zemlji. Naime, politika sile, uz blagoslov liberalnih demokratija, prvenstveno SAD, omogućila je da Hrvatska okupira srpske zemlje, ali jugoslovensko more i otoke, koji u istoriji nikada nisu bili hrvatski, uglavnom su bili mletački, austrijski i na kraju jugoslovenski.
Takva Hrvatska, što je apsurdno, nalazi se pred vratima EU. Dakle, verskim, političkim i vojnim terorističkim akcijama smanjivao se srpski etnički, nacionalni, geopolitički i, na kraju, državni prostor.
Posle svih antisrpskih akcija liberalno demokratskog Zapada, i pojedinih domaćih izvođača radova, srpski narod drži neslavni evropski rekord po brojnosti izbeglica. Prvi je u Evropi.
Ne treba zaboraviti u svetskim razmerama, najviše izbeglica ima palestinski narod.
Kao član Parlamentarne skupštine Mediterana u više navrata govorio sam o problemu ratnih migracija na prostoru bivše Jugoslavije, ističući da je prostor bivše Jugoslavije zapostavljen u odnosu na iseljenički problem Bliskog Istoka.
Zbog istorijske nepravde koja je vršena nad Srbima stalno sam insistirao da se na dnevni red Skupštine Mediterana uvrsti pitanje prinudnih ratnih migracija na prostoru bivše Jugoslavije.
Posle mojih ponovljenih istupa, na kraju je područje zapadnog Balkana dobilo zasluženu pažnju na Skupštini Mediterana. Na Skupštini Mediterana iznosio sam podatke o prinudnom izbeglištvu srpske populacije usled proterivanja sa teritorije Slovenije i Republike Srpske Krajine, Bosne i Kosova, itd. Istakao sam problem dvostrukih standarda kroz nedoslednost primene principa nepovredivosti granica i prava na samoopredeljenje od strane međunarodnih faktora i to, po pravilu, na štetu interesa srpskog naroda, naročito, imajući u vidu dominantnu ideološku matricu na prostoru bivše Jugoslavije, koja je u Hrvatskoj i na Kosovu i Metohiji drastično narušila pojedinačna i kolektivna prava srpske nacionalne zajednice.
Dakle, zalaganjem naše delegacije formirano je skupštinsko radno telo za pitanje prinudnih izbeglica sa prostora zapadnog Balkana, kao posebno trusnog područja oblasti Mediterana.
U julu 2010. godine Beograd će biti domaćin Skupštine Mediterana i tom prilikom izbeglički problemi eks Jugoslavije će biti u centru pažnje.
Dakle, Srbija je dobila šansu da u julu 2010. godine bude domaćin Parlamentarne skupštine Mediterana, na kojoj će se specijalno razmatrati pitanje prinudnih ratnih migracija.
Očekujemo punu podršku svih političkih državnih faktora, naročito, predsednice Skupštine Slavice Đukić-Dejanović. Hvala. (Aplauz.)
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Narodni poslanik Dušan Marić ima reč.
...
Srpska napredna stranka

Dušan Marić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo, najveća nenadoknadiva mana ovog zakona jeste to što njime nisu obuhvaćeni takozvani interno raseljeni. U pitanju je 250.000 Srba koji su proterani sa Kosova i Metohije, a koji za državu Srbiju nisu ni prognanici ni izbeglice, nego, kao što sam rekao, interno raseljena lica.
U pitanju je jedan rogobatan, uvredljiv termin koji banalizuje, umanjuje tragediju koju su doživeli Srbi sa Kosova i Metohije. Prikriva njihov stari status i njihovu sudbinu i, što je po meni još opasnije, ovaj termin prikriva razmere zločina koji je u proteklih 10 i 15 godina počinjen nad srpskim narodom na Kosovu i Metohiji.
Kostićima iz Retimlja kod Orahovca Šiptari su ubili 14 muških glava, zapalili im sve kuće, opljačkali svu imovinu, a onda ih proterali preko, kako su rekli, granice Kosova i Metohije. Za Republiku Srbiju oni su interno raseljeni.
Dame i gospodo, raseljeni su meštani sela u dolini Dunava ili dolini Drine, koji su raseljavani zbog izgradnja hidrocentrala. Raseljena lica su meštani koji žive u blizine kolubarskih ugljenokopa. Raseljena lica su Romi koji su živeli u divljem naselju pored mosta "Gazela" na Novom Beogradu, ali Srbi sa KiM nisu raseljena lica. Oni su silom, puškom i nožem, pod pretnjom smrću, izbačeni iz zavičaja u kojem su živeli, iz domova koji su im zapaljeni.
U Velikoj Plani živi nekoliko hiljada Srba sa KiM, živim tamo 15 godina i još nikada nisam čuo da je neko od njih rekao da je interno raseljeno lice, svi za sebe kažu da su izbeglice. Kad smo već kod KiM, postavljam jedno pitanje – kada će Vlada UNMIK i ''Euleks'' uputiti, bar, jedan blagi prekor zbog toga što nisu ispunili svoju obavezu koja se tiče povratka prognanih Srba na KiM? Po Rezoluciji 1244, oni su bili obavezni da u Prištinu vrate 40.000 Srba, a vratili su desetoro. U Prizrenu, od 10.000 Srba, vratilo se njih 15.
Kao što je Vlada podbacila u pisanju ovog predloga zakona, smatram da je država Srbija podbacila kada je u pitanju obezbeđivanje uslova za povratak prognanih ih Hrvatske i BiH u njihov zavičaj. Konkretno, smatram da je država Srbija u međudržavnim kontaktima, u kontaktima sa međunarodnom zajednicom mogla i morala da učini više da obezbedi da se Srbima omogući da se vrate u BiH i Hrvatsku. Srbija ima obavezu i pravo, kao država srpskog naroda, kao država iz koje se izbeglice vraćaju i kao potpisnik Dejtonskog sporazuma, Aneks sedam, da agresivnije insistira na rešavanju ovog problema.
Iako se deklarativno zalaže za povratak srpskog stanovništva u Hrvatsku, Hrvatska država, praktično, sve čini da spreči povratak. Od 700.000 prognanih, od toga 350.000 ukupno od 1991. do 1995. godine iz Republike Srpske Krajine, vratilo se samo 60.000. Posebno značajno mesto u sprečavanju povratka Srba koji su proterani iz Hrvatske imaju stalna hapšenja i maltretiranja od strane hrvatske policije, po lažnim i tajnim optužnicama za navodne ratne zločine. Broj tih optužnica je državna tajna, niko ne zna njihov broj, uglavnom se one pojavljuju, s vremena na vreme, zavisno od političkih i dnevnopolitičkih potreba. U proseku, ne prođe mesec dana a da neko od Srba povratnika ne bude uhapšen prilikom dolaska u Hrvatsku, iako imate slučajeve da su ljudi pre toga išli u Hrvatsku pet, šest puta i nisu imali nikakvih problema, da bi sedmi ili osmi put bili uhapšeni i optuženi za ratni zločin.
Stalno slušamo kako ministri pravde i policije imaju stalne kontakte, dobre kontakte, sa svojim kolegama u Hrvatskoj, sa svojim kolegama u Zagrebu i to je dobro. Oni se hvale, posebno saradnjom u borbi protiv kriminala. Postavljam jedno pitanje – da li postoji veći kriminal od toga da se sprečava povratak 500.000 proteranih ljudi iz Hrvatske? Nema većeg kriminala. Prema tome, apelujem na Vladu Republike Srbije da više pažnje posveti ovom problemu.
Isto je stanje i u BiH. Reći ću ovde nekoliko reči o povratku izbeglica u Federaciju BiH. Ima najmanje 527 naselja u muslimansko-hrvatskoj federaciji u koja se nije vratio ni jedan jedini izbeglica. Ta naselja više ne postoje, pošto su Srbi u njima bili jedino stanovništvo. Najviše tih naselja nalazi se u hercegovačkoj opštini Ravno, ukupno 71 naselje. Umrla su 32 srpska naselja, zamrla na Ozrenu. U Bugojnu i Gornjem Vakufu Srba nema u 42 sela. U dolini reke Bosne, u neposrednoj blizini Sarajeva, pusto je 57 srpskih sela, bez ijedne jedine žive duše. Isti je slučaj sa povratkom u gradove. Imate desetine gradova u kojima se broj povratnika može izbrojati na prste dve ruke.
U Kupresu je pre rata živelo 2.000 Srba i oni su činili 65% stanovništva. Danas u Kupresu živi sedmoro Srba starije životne dobi. U susednom Duvnu živi, takođe, devetoro Srba, u Čapljinu se nije vratio ni jedan jedini Srbin, u Ključu se vratilo 18. Od 16.000 Srba izbeglica iz Bihaća, vratilo se njih 380. U Sanskom Mostu, od 24.000, vratilo se 2.500. U Sarajevu, u koje predsednik Boris Tadić i njegovi saradnici rado odlaze i tamo se izvinjavaju za stvarne i izmišljene zločine Srba nad muslimanima, od predratnih 160.000 Srba, sada živi samo 7.000. Još jedan neverovatan podatak o kojem bi država Srbija trebalo da povede računa, u Federaciji postoji 70 naselja, u tih 70 naselju živi 15.000 stanovnika sa 2.000 dece, u kojima 15 godina posle rata još uvek nema električne energije.
Svedoci smo da se naši političari stalno izvinjavaju za zločine koji su Srbi počinili nad Hrvatima i muslimanima. Srpska tužilaštva za ratne zločine, narodski rečeno, štancuju optužnice za zločine nad Hrvatima i muslimanima, Skupština Srbije usvaja Deklaraciju, jednu sramotnu Deklaraciju kojom se izvinjava za zločin genocida koji nije počinjen. Sada postavljam pitanje, posle svih tih ustupaka, posle svih tih ispruženih ruku – da li je moguće da država Srbija nije u stanju da obezbedi da se Srbima u Hrvatskoj i BiH garantuje ono osnovno elementarno pravo, pravo da se vrate na svoje i da raspolažu svojom privatnom imovinom, svojom privatnom svojinom?
Kad sam već kod Srebrenice, pao mi je na pamet vrlo zanimljiv podatak – 12.500 Srba, koje je Naser Orić sa svojim banditima, koje ste vi juče ovde ožalili, proterao iz njihovih kuća, još uvek se nisu vratili u svoja naselja, jer nemaju gde da se vrate.
Na kraju ovog svog izlaganja ću pročitati jednu izbegličku ispovest iz novembra 1995. godine, koju je napisao čovek koji je dva dana pre toga gledao kako mu gori rodno selo na Kupreškoj visoravni. Kaže:
"Iščupan sam iz zavičaja, ali je zavičaj ostao u meni. Nikada se više neću vratiti u svoj rodni kraj. Njega su okupirale hrvatska vojska i srpska politika. Nikada više neću videti rodni Ćemalić i ući u roditeljski dom. Oni su nestali u plamenu ustaške mržnje i srpske nesloge. Ostale su samo kamene zidine, večni spomenik našem vekovnom postojanju na Kupreškoj visoravni.
Nikada neću ugledati majku Stanu kako ispod ''Oštrog kukića'', otimajući se teretu godina, žuri niz put da me dočeka na mojim povracima iz belog sveta. U tuđoj kući, u tuđem svetu ona željno iščekuje noć kako bi mogla na miru, krijući se od pogleda nepoznatih ljudi, isplakati delić, kao zvezdano nebo, beskrajne tuge za izgubljenim domom i zavičajem.
Nikada više na našim njivama neću početkom aprila posmatrati oca kako pogrbljen žuri za plugom i konjima i dok me propituje o srpskoj politici, Beogradu, Slobodanu Miloševiću, "Partizanu", braći Bajić, usput, nogom vešto ispravlja prevrnutu brazdu. Zagledan u tavanicu, ispod koje je pobegao njemu sličan nesrećnik, on noćas ne razmišlja hoće li sutra imati šta da jede, već o tome hoće li bar njegovi potomci ponekad odmarati u hladovini šume koju je 50 godina odgajao u Klekovima, da li će dočekati da pre smrti pogledom još jednom pomiluje pejzaže ispod Malog i Velikog Vitoroga.
Nikada više neću 6. maja sa roditeljima, bratom i komšijama, u našoj kući slaviti krsnu slavu Svetog Đorđa. Ostala je samo ikona upakovana u izbegličkom zavežljaju, nekoliko uramljenih fotografija i oni rasuti po izbegličkim stratištima, gladni i poniženi. Nikada više neću stati ispred oltara ''Blagajske'' crkve u kojoj sam kršten. Ispred njega je samo tišina vekova, nemi svedok naših molitvi i pokajanja, naših snova i posrtanja.
Nikada neću ući u zgradu škole u kojoj sam napisao prva slova, prvi put video loptu, prvi put se zaljubio. U praznoj učionici tuguju postrojene generacije uspomena, sa likovima koji sada, kad izgubismo rodni kraj, naviru jasnije nego ikada.
Nikada više neću otići na naše seosko groblje i zapaliti sveću na grobu pokojnog brata Dušana, na grobovima rođaka, školskih drugova, komšija, što izgiboše u bitkama koje smo vojevali za odbranu srpstva na Kupreškoj visoravni i u našoj Bosni, Milan na Koridoru, Luka na Goraždu, Špiro u Kupresu, Vukašin na Đolinoj Kosi, Stojan na Velikoj Šuljagi. Tamo je sada veća pustoš oko grobalja nego u grobljima.
Nikad više, dok rumeni horizont iznad Hrbljina prkosi sumraku, što se izvlači ispod okrilja šumovite Velike Vitoroge i u dolinama se spušta u selo, neću slušati pesmu kosaca što na konjskim kolima odmiču poljem. Livade su ostale nepokošene, žito nepožnjeveno, kose izgorele u zapaljenim domovima, a kosi neko u rovu, neko u grobu, a neko u tuđini u potrazi za hljebom, zaboravom i svojim nebom."
Meni se sada na kraju nameće jedno pitanje, ljudsko pitanje – kako će autori jučerašnje deklaracije o izmišljenom genocidu u Srebrenici, kojom je bačena jedna strašna anatema na srpski narod, kojom je na leđa srpskog naroda navaljen jedan strašan krst koji će ovaj narod nositi sto godina, kako oni mogu razumeti ovu ispovest i tragediju ovog čoveka i 700 hiljada sličnih nesrećnika? (Aplauz)
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Gospodin Petar Jojić, narodni poslanik ima reč. Izvolite.
...
Srpska radikalna stranka

Petar Jojić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo, gospođo predsedniče, ovaj zakon dolazi sa jednim zakašnjenjem, ali dobro je što je i predložen, jer poboljšava jednim delom položaj izbeglica i stradalog srpskog naroda koji je proteran sa vekovnih ognjišta, kako su govorili moji prethodnici i moje kolege iz SRS.
Moramo se podsetiti da su zločini nad Srbima na prostoru Hrvatske u periodu od 1990. do 1999. godine nezapamćeni. Ono što nije pošlo za rukom Anti Paveliću, za vreme NDH od 1941. do 1945. godine ostvario je Franjo Tuđman u vremenu od 1990. do 1995. godine. U tome mu je pomogla međunarodna zajednica, a pre svega NATO pakt i SAD. Te SAD sejale su brojne ratove u većem broju država i protagonisti stradanja i razbijanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije jesu bili ambasadori Amerike, Nemačke i drugih NATO zemalja.
Najveći protagonista, protivnik i neprijatelj srpskog naroda od devedesetih godina naovamo jesu SAD, a koje su u istoriji, posle Drugog svetskog rata, i dokazale svoj uticaj u većem broju država.
Setimo se bliske prošlosti od Drugog svetskog rata naovamo. Setimo se Korejskoga rata, svrgavanja izabranih vlada Gvatemale, Irana, Čilea, Indonezije, Argentine, ratova u centralnoj Americi, invazije na Liban, okretanja leđa Palestincima i Kurdima, ubistvima Patrisa Lumumbe u Kongu, podrške fašističkom aparthejdu u Južnoj Africi, monstruoznog rata u Indokini, u kome su izgubili živote milioni Vijetnamaca, Kambodžanaca, Laošana i preko 50 hiljada američkih vojnika. Tu je i rat i ekonomska blokada protiv Iraka, više od devet godina itd. Centralna obaveštajna služba SAD upravo vodi i proizvodi sve ratove i ratne sukobe na prostorima zemljine kugle u svim kontinentima.
Ponoviću, namerno, Pavelićevu formulu za uništavanje Srba, ono što je rekao dr Žutić, narodni poslanik SRS, da podsetim javnost, da jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu trećinu proterati, jednu trećinu prekrstiti u katoličku veru. Tuđman je modifikovao, ne namerno, tako što je oko tri četvrtine Srba proterao, nešto više od 1% je pobio, a one što su ostali ili se vratili još može ako hoće i da dokusuri, a to znači da dovrši planirani posao.
Srpska imovina, uključujući i celokupnu kulturnu i duhovnu baštinu, opljačkana je, oštećena ili potpuno uništena. U Hrvatskoj se primenjuje niz diskriminacionih zakona prema Srbima, koji otežavaju ili onemogućavaju povratak imovine, ostvarivanje etničkih prava, stečenih, pravo glasa, povratak na ognjišta, da sahrane mrtve, na upotrebu pisma, ispovedanje vere, koji ih svrstavaju u građane drugog reda. To su uspeli donošenjem njihovog ustava.
Hrvatska je država u kojoj je najveći greh biti Srbin. U Hrvatskoj još uvek nije izvršeno etničko čišćenje, ali preti opasnost da će oni to realizovati.
Tri četvrtine Srba iz Hrvatske proterano je. Taj podatak potvrđuje i ovaj – učešće Srba u stanovništvu Hrvatske po popisu iz 2001. godine. Gde su sada Srbi iz Hrvatske? Na popisu izbeglica 2001. godine u Srbiji je živelo 284.334 Srbina što je proterano iz Hrvatske, a bili su nekada na popisu.
Ono što posebno želim, ne bih ponavljao što su kolege danas iznele, a verujem da će potpredsednik Vlade i ministar unutrašnjih poslova, posebno, preko svog resora, nadam se i očekujem, preduzeti odgovarajuće mere da se sa organima nadležnim u Hrvatskoj, uz učešće i Ministarstva pravde Republike Srbije, razmotri jedno od velikih pitanja, a to je da se trenutno u Hrvatskoj vode postupci protiv 4.530 lica, Srba, za ratne zločine.
Zamislite, bilo je osumnjičeno i optuženo oko 100 hiljada Srba, ratnih zločinaca. Jedan broj ih je blagodario, režim Hrvatske, od tog velikog broja, pa ih amnestirao.
Uporedite li Nirnberški proces, doći ćete do jednog podatka da je u Nirnbergu za fašizam Hitlerove Nemačke i nacizam bilo optuženo i pred sud izvedeno 25 lica, kojima je suđeno.
Srbi, u ogromnom broju, na hiljade ih je optuženo, oni i ne znaju kako i na koji način da se vrate u Republiku Hrvatsku. Hrvati im poručuju i kažu – vratite se ako niste krivi. Šta to znači? Ko ima pravnu sigurnost od građanina koji je nekada živeo u Hrvatskoj, izbegao od kuršuma i ustaškog noža, sada da se vrati u Republiku Hrvatsku.
Dakle, veliki broj građana danas strepi. To je ogromna brojka, blizu 21 hiljade Srba koji su optuženi za ratne zločine. Ako se tom broju doda, da su ti optuženi imali i imaju po tri člana porodice, onda imate brojku od blizu sto hiljada građana koji ne smeju da se vrate, jer nemaju sigurnosti za njihovu egzistenciju, nemaju sigurnosti za svoje živote, ni za svoju imovinu.
Zato predlažem, gospodine ministre, kao poslanik SRS, da sa Ministarstvom pravde, preko Ministarstva inostranih poslova Republike Hrvatske i MUP, zatražite konačan izveštaj o spisku lica koja se nalaze pod optužnicom i protiv kojih je podignuta međunarodna crvena, a i ova tamna, poternica. Kada dobijemo taj podatak, danas je rečeno od uvaženih kolega u ovom Parlamentu, verujem da ste to pažljivo saslušali, a verujem da imate i vi informacije, da su ti građani ostavili imovinu vrednu oko 30 milijardi evra, Hrvatima ne treba to pokloniti. Nije to njihovo. Ono što su Srbi imali i ono što su sticali tamo, po međunarodnom pravu imaju pravo na svoju imovinu i ona mora biti njima vraćena. Sada je samo stvar veštine, hrabrosti, umeća i odlučnosti Vlade Republike Srbije da ovo pitanje razreši.
Međutim, poslednjih godina malo se govori o tome šta Vlada zahteva. Što se ne donese jedna rezolucija u Hrvatskoj da svi građani koji su proterani u "Olujama", kao i u onim njihovim zverskim akcijama, da mogu da se vrate i da im se vrati imovina.
Na kraju, želim da kažem, i da podvučem, da i država Srbija nije dovoljno pomogla izbeglicama koje su pobegle ispod noža i kuršuma i ustaškog, i muslimanskog, i šiptarskog. Ovde uključujemo i Kosovo i BiH, i Sloveniju i Hrvatsku. Vlada mora da pokaže odlučnost. Vlada ima pravo, ali ima i obavezu.
O brojnim zločinima juče je bilo dosta govora, ali moram da skrenem pažnju, gospodine ministre, u Pančevu nije omogućeno građanima koja su izbeglice, a koji stanuju u stanovima, koji su izgrađeni sredstvima humanitarne organizacije HABITAT, sredstvima Republike i sredstvima lokalne samouprave, da te stanove otkupe, a Ustav Republike Srbije garantuje, između ostalog, vidite kakva je diskriminacija prema Srbima.
Dakle, lokalne samouprave prema Srbima imaju veću diskriminaciju nego prema stranim državljanima. Ako Ustav Republike Srbije propisuje da građani Srbije i strani državljani imaju pravo da stiču pravo na pokretnostima u Republici Srbiji, onda prioritet moraju da imaju izbeglice, a naročito izbeglice koje žive u Srbiji. pogotovo koje žive u Šumadiji i koje žive na području AP Vojvodina. Tamo stoji ogroman prazan prostor. Tamo mogu da se reše brojni problemi. Tamo treba Srbe naseljavati. Tamo treba Srbe pomagati. Tamo etničku sliku Srba treba menjati, da se ne dozvoli da se Srbi proganjaju, da se sa njima svako potkusuriva i da oni ne uživaju ona prava u našoj zemlji koja čak i stranci uživaju.
Kada je reč o tim stradanjima i tim neprijateljskim ....
(Predsednik: Imate još samo minut vremena. Molim vas, privedite kraju.)
Hvala, završiću. Izvinjavam se.
Kada je reč o proganjanju srpskog naroda, samo ću da vas podsetim, u proleće 1942. godine, bežeći ispred ustaške kame, na levu obalu Drine je stiglo 12 hiljada izbeglica. To je bio srpski narod sa područja Sokolca, Knežine, Han Pijeska i Rogatice. Skoro dve trećine ovih izbeglica, uglavnom žena, devojaka, dece i staraca ...
(Predsednik: Vreme.)
Samo još jednu rečenicu, ako dozvolite. Dozvolite mi završavam.
(Predsednik: Kako da ne, samo završite.)
Ostala je svakome ko je čuo duboko urezana u sećanje jeziva i istinita priča, da je šest ćerki Sime Radovića iz sela Zvjerovine, uhvativši se za ruke, skočilo u hladnu, valovitu, ledenu Drinu, da bi izbegle silovanja i klanja od ustaških i muslimanskih zveri. Kada je to videla nesrećna majka, izbezumljena, pustila je roditeljski poslednji krik i bacila se za svojom decom u ladnu, ledenu Drinu. E, to je ono što ne treba da zaboravimo. Hvala vam. (Aplauz)