DRUGO VANREDNO ZASEDANJE, 09.06.2010.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGO VANREDNO ZASEDANJE

2. dan rada

09.06.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:10 do 18:00

OBRAĆANJA

Radica Jocić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, na Odboru za evropske integracije izdvojila sam mišljenje o ovom zakonu da bih kao član SRS pokušala da skrenem pažnju na nekoliko stvari.
U SRS ponadali smo se da će ovim predlogom zakona o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju mnoge stvari iz prethodnog zakona konačno biti razjašnjene, što je valjda i cilj izmena i dopuna. Međutim, nažalost, to nije slučaj.
Poslanička grupa SRS je podnela određeni broj amandmana u cilju razjašnjavanja nekih pitanja, o čemu ćemo još govoriti u raspravi. Sada bih samo skrenula pažnju na sledeće.
Do početka upisa na fakultete ostale su dve nedelje, a pod Aktom upozorenja u procesu akreditacije je još 15 fakulteta i oko 150 studijskih grupa. Znamo da je akreditacija proces i da visokoškolske ustanove otklanjaju nedostatke do poslednjeg trenutka, kao i to da je akreditaciju već dobilo preko 500 studentskih grupa, ali, zar ne možemo jednu upisnu godinu da dočekamo bez rizika da se studenti upišu na grupe za koje komisija može doneti odluku da ih ne akredituje ukoliko fakulteti ne postupe po nalozima iz Akta upozorenja.
Do kada će nam se deca upisivati na fakultete gde se nastava izvodi vikendom, u improvizovanim prostorima, a drže je profesori koji putuju iz drugih gradova? Na ovaj način diskredituju se napori pravih studenata, otežava se njihovo zapošljavanje, jer poslodavci zbog onih koji nemaju akreditaciju i prave fakultete trpaju u isti koš.
Pored toga što treba otvarati četvore oči da vas na razne načine ne prevare pa da vam diplomu dovedu u pitanje, tu je i pitanje previsokih školarina. Doduše, ovim izmenama i dopunama, kao što ste malopre rekli, predviđeno je da saglasnost na visinu školarina daje Ministarstvo prosvete, ali to ministarstvo treba i da se pobrine da to ne ostane samo preporuka, jer kao što je u većini slučajeva bilo preporuke većina visokoškolskih ustanova ne poštuje.
Kao što svi znamo, veliki broj studenata je iz porodica koje se izdržavaju sa po petnaestak hiljada dinara, mnogi od penzija, koje su jedini prihodi tim porodicama, pa ako je kriza za fakultete, kriza je i za studente. A, ako stalno govorimo o jednakim šansama za sve, trebalo bi da i studentima omogućimo da imaju jednake šanse.
Kada smo već kod šansi, pomenula bih projekat "Prva šansa", koji se odnosi na mlade pripravnike, svršene studente. Apelujem na ministra da se založi da ovaj projekat ne služi poslodavcima da iskorišćavaju mladu radnu snagu, već da se saglasno projektu to adekvatno sprovede i da se tim mladim ljudima bar minimalno plati, a ne da te plate kasne mesecima, da ne bi izgubili i to malo entuzijazma koji imaju.
Još bih samo pomenula pokušaje da se ulože napori da se završi predlog standarda kompetencija za profesiju nastavnika koji se, naravno, odnosi na kadar u srednjim školama, a da se razmisli o sličnim rešenjima za visoko obrazovanje, pa da na taj način, studenti imaju, malopre pomenute, iste šanse na istim fakultetima, ma u kom gradu, a ne da prolaznost na ispitima zavisi od samovolje i raspoloženja nastavnog kadra.
Naravno, SRS se protivi celokupnom ''Bolonjskom sistemu'' koji se u praksi pokazao kao lošiji, nego što se u startu mislilo. Naravno, Ministarstvo bi prvo trebalo da poradi na vraćanju autoriteta nastavnika, kako u srednjem, tako i u visokim školama.
Na kraju, a propo prethodne priče, volela bih da nam ministar sugeriše koji su to fakulteti koji mogu da obezbede brže, bolji posao? Trenutno sam u situaciji da jednom budućem studentu treba da preporučim šta da proba da upiše i nikako nisam u situaciji, a pretpostavljam ni većina roditelja, da znam koji je to fakultet koji može da obezbedi brže, bolji posao. Ako ministar ima neke korisne sugestije, verujem da bi mnogi to pozdravili. Hvala. (Aplauz)
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Da li želi reč narodni poslanik Petar Jojić, koji je izdvojio mišljenje na sednici Zakonodavnog odbora? (Ne)
Da li žele reč predsednici, odnosno ovlašćeni predstavnici poslaničkih grupa, počevši od najmanje ka najvećoj?
Narodni poslanik Nikola Krpić?
Narodni poslanik Balint Pastor?
Narodni poslanik Velimir Ilić?
Narodni poslanik Nenad Prokić?
Molim vas da se prijavite. Izvolite.
Reč ima narodni poslanik Nenad Prokić, ovlašćeni predstavnik Poslaničke grupe LDP.
...
Liberalno demokratska partija

Nenad Prokić

Liberalno demokratska partija
Uvažena predsedavajuća, poštovano predsedništvo, uvaženi ministre, predstavnici Ministarstava, kolege, svi poslovi oko usvajanja Bolonjske deklaracije kasne čitavu deceniju u Evropi i ne bih bio prestrog prema našim zakašnjenjima i propustima. Moram reći svoj utisak da ta reforma suštinski ovde nije ni započeta.
Ovde je formalno započeta temeljna reforma i to nije sporno, ali se velika većina trudi da u suštini sve ostane isto. Nije suština reforme u tome da sada svi imamo nekakve bodove unutar ocena ili da imamo nove nazive za titule, već je suština sveobuhvatna promena obrazovne strukture građana u odnosu na nove tehnologije. To je cilj ''Bolonje''. Odnosno, da tih 6% ili 7% visokoedukovanog stanovništva u zemlji koliko ih sada ima, u odnosu na 20% koliko ih ima u Evropi, bude uvećano u procentu i, što je još važnije, osposobljeno za savremene izazove. To je cilj ''Bolonje''.
Naše obrazovanje je još uvek primereno onoj davno prohujaloj industrijskoj revoluciji. I, sada, kada smo shvatili da sve te velike fabrike nisu služile ničemu ili su služile da saznamo da ne služe ničemu, moramo promeniti taj preživeli sistem školovanja i omasovljenje onih obrazovanih u društvu se postiže tako što se pomoću ''Bolonje'' diže prosek srednjeg obrazovanja za jedan stepen, onog najmasovnijeg, to su nekada bile tzv. stručne škole. To, zapravo, znači smanjivanje elitizma kada je reč o obrazovanju, odnosno omasovljenje obrazovanije i upotrebljivije radne snage, što je modernoj državi preko potrebno.
Master i doktorske studije po toj ideji ostaju elitne poluge obrazovnog sistema. Problem koji se pojavljuje jeste gubitak elitizma u onom najmasovnijem segmentu obrazovanja, onom koji je za korak dalje od srednjeg i to mnogi ne žele da dožive. Zato je otpor i tako veliki. A tih mnogih ima, zapravo, najviše od svih. Zato su ti otpori veliki, ne samo kada je reč o novim titulama, nego kada je reč o ''Bolonji'' uopšte. Takav proces, međutim, nikada nije mogućno zapostaviti, ni zaustaviti u celoj borbi za napredak čovečanstva.
Nekada je pre dva veka i osnovna škola bila elitna, pa, to jednog trenutka, jednostavno, više nije moglo da bude tako. Sada je došlo vreme da se to dogodi i univerzitetu. Jedan njegov deo više neće biti elitni, već mora da postane masovna pojava. Ono što je masovno nije elitno, ako društvo želi da bude uspešno. U tako inertnom društvu kao što je naše, ''Bolonja'' će biti usvojena kroz noćnu moru opiranja i opstrukcija, ali će biti usvojena, jer to tako mora da bude, jer život vuče u tom pravcu.
Na isti mučan način tek smo napola usvojili evropsku ideju, usvojićemo tako jednom i NATO ideju i sve ostale ideje koje nameće 21. vek u ovom našem prostoru. Dakle, biće i u ovom slučaju po onoj Miloševoj – ''ako hoćeš, hoćeš, ako nećeš, a ti opet hoćeš''!
''Bolonjska'' reforma je okrenuta ka studentima koji sada moraju da rade čitavo vreme, a ne samo pred ispit. U sveopštem podražavanju ''Bolonje'', to za sada uopšte nije tako i ko zna kada će biti. Ako završni ispit nosi 30% od ocene, a onih 70% nije odrađeno kako treba iz najrazličitijih razloga, sve postaje besmisleno. Hajde da se zapitamo koliko fakulteta u ovom trenutku takav režim može da obezbedi? Naravno, da i dalje nema i ne sme biti prolaska bez završnog usmenog dela ispita, bez obzira koliko god da je student bio vredan tokom predizbornih aktivnosti, jer institucija završnog ispita je sveta stvar visokog školstva. Ali, činjenica da fakulteti nisu osposobljeni da pruže taj kontinuirani rad sa studentima koji se traže u novom sistemu i jeste veoma zabrinjavajuće.
Ono što još niko nije shvatio je da nema upisa godine, već postoji samo upis predmeta. Pa, ako ne sakupite 60 bodova, vi to sledeće godine slušate ponovo i upisujete još predmeta istovremeno, da biste sakupili dovoljan broj bodova. Da bi se sve to, zaista, primenilo, potrebno je iz osnova promeniti Zakon o finansiranju, kao i pravila dobijanja studentskih domova vezana za godinu, odnosno stari sistem. To tako više ne može da funkcioniše i donosi milion problema.
Studenti se suočavaju sa haosom iz kojeg nema nekog efikasnog izlaza. Kažem, veoma tvrdo: ili ''Bolonja'', ili ''Bolonja'' ne. Svako kalkulisanje donosi nepremostive probleme. Bojim se da se opšta neodlučnost društva i ovde manifestuje u svom najgorem pojavnom obliku.
To što nije ukinut upis godina, samo znači da ne razumemo šta znači kontinuirano učenje i o čemu je, zapravo, u ''Bolonji'' reč? Niko nije razumeo da se bodovi sabiraju u kontinuitetu, a ne seku se svake godine, pa dobijamo apsurd, da studenti sa većim ukupnim brojem bodova gube pravo na budžet, a dobijaju ga oni sa manjim brojem bodova. Moramo da odlučimo: ili ćemo uhvatiti korak sa svetom zaista, ili ćemo samo glumiti da ga hvatamo.
Ta naša sklonost ka podražavanju i prevarama, okretanje glave od problema, nehvatanje u koštac sa njegovom suštinom, u krajnjoj liniji, oduvek je bila najveći izvor svih naših problema. U odnosima sa svetom, toga moramo da se odreknemo jednom za svagda, pre svega, zbog nas samih.
Sledeće važno obeležje ''Bolonje'' je akreditacija, odnosno kontrola kvaliteta. Inače, imamo Komisiju za akreditaciju i ona ozbiljno radi, ali nemamo standarde, odnosno pobrkali smo u standardima akreditaciju ustanove sa akreditacijom programa. Uopšte se i ne bavimo akreditacijom programa, nego se bavimo formalnim prebrojavanjem. A poseban problem je to što Komisija nije nezavisna institucija, pa kao takva ne može da postane članica Evropske mreže za akreditaciju, jer one sve moraju biti nezavisne. Bilo bi jako važno da uđemo u tu mrežu. Nisam video u zakonu da je predviđena nezavisna komisija.
Istina je ta da skoro svi naši državni fakulteti nigde u svetu ne bi mogli da budu akreditovani. Ne možete da imate fakultete sa tolikim brojem studenata i 80 nastavnika. To je mimo svih standarda. I kada pitate Komisiju kako je Pravni fakultet u Beogradu dobio akreditaciju, oni kažu – pa, je l' treba da ga ukinemo? Čim tako nešto dopustiš, sve dalje je obesmišljeno. Zapravo, privatnici najlakše ostvaruju formalne uslove, ali sa njima je prisutna druga vrsta problema. Za one koji neće da uče tamo je mnogo lakše da prođu, nego na državnom fakultetu, jer su studije platili. Dakle, u neku ruku su u ovim našim, nekim, uslovima i diplomu kupili. Kupovina diplome ne postoji ni u jednom društvu koje sebe iole ozbiljno shvata.
Kada naši privatni fakulteti budu postojali preko 700 godina, kao što je u Engleskoj, taj problem se verovatno više neće pojavljivati, ali, u međuvremenu je i te kako tu. Takođe, trebalo bi da postoji lista zanimanja za koje je neophodno imati državnu diplomu. U Nemačkoj ne možeš da budeš sudija ako si završio privatni fakultet. Da li je našoj državi u interesu da ima sudije koje su završile na privatnim fakultetima, to je pitanje?
Do najvećeg kašnjenja sa ''Bolonjom'' došlo je počev od 2004. godine, kada je Koštuničina Vlada dala slobodu univerzitetu da sam napravi zakon. Ni u svetu, ni u Srbiji ništa se svojevoljno, samo od sebe, nikada nije promenilo.
Kako je DSS ukinuo svaki pritisak da se taj posao obavi, ta vlada nije ni sprovela ono što je trebalo. Da se razumemo, nije to ni u Vladi Zorana Đinđića bio prioritet. Sve je inicirano u alternativnoj akademskoj obrazovnoj mreži, još pre 5. oktobra.
Ovo što sam rekao ne znači da te vlade nisu htele da guraju tu reformu, ali po mom mišljenju to su radile veoma polako i bojažljivo. Zakon iz 2005. godine, koji ste vi pomenuli, verovatno je iz tog razloga uneo previše nejasnoća i zabune, a neka se zna da su u svim zemljama koje su uspešno sprovele reformu vlade bile te koje su, zapravo, vukle najozbiljnije poteze.
Da li je ova vlada odlučna da sprovede reformu? Koliko su stranke rukovođenje etičkim normama i principima neophodnim da se ova reforma sprovede onako kako bi trebalo i kako bi, zapravo, moralo?
Možda je baš ovo prilika da stranka na vlasti pokaže punu društvenu odgovornost, iako je jako važno da u ovom zakonu izbegnemo rešenja za koja niko u Evropi neće moći da shvati i prepozna razlog zbog kojeg su doneta.
Diploma sa tri, četiri i pet godina biće sigurno nešto što u Evropi niko neće moći da razume. Sve što stavite između onih stvari koje tamo postoje, niko tamo neće shvatiti šta to predstavlja i ko ste vi sa tom vašom diplomom.
''Matura'', ''bečelor'', ''master'' i ''doktorat'' su termini koje tamo razumeju, sve ostalo će biti jako teško objasniti, ako mene pitate i nemoguće.
A kada nešto u našem pristupu ''Bolonji'' ne vredi na evropskom nivou, zašto mi uopšte i školujemo takve ljude? Pa, zato što su se univerziteti uplašili da država neće finansirati ''master'' i rešenje je bilo da nam studije nekad traju četiri godine, jer se tako obezbeđuje finansiranje za četiri godine.
Ideja ''bečelora'' je tako uništena, a obesmišljen je i ''master'', jer se za godinu dana malo šta može uraditi. Umesto da presečemo na – tri plus dva, odmah, mi sada uvodimo još jedan nivo.
Dodatno unošenje uslova za različita zvanja u sam zakon uništava bilo kakvu konkurenciju. Kvalitet pojedinog univerziteta zavisi od njega samog, pa neka to, sam, i propisuje. Kako propiše, tako će mu se i vratiti. Ovako su svi jednaki, a to nema nigde. Nisu svi univerziteti isti, kao što ni svi profesori nisu isti. Ima li šta jasnije od toga?
Još da kažem, kao dugogodišnji profesor, da ne verujem u učešće studenata. Oni su najveći pomagači profesorima da sakriju sopstveni nerad. Studenti ovde žele što više ispitnih rokova, a u svetu postoji samo jedan. Mora da ima neki razlog zašto je to tako. Kod nas ih je po ovom zakonu šest, a studenti bi da ih je 12. U svetu nema popravnog roka, ali ima velike odgovornosti nastavnika ako mu mali broj studenata završi kurs.
Ozbiljno uključivanje studenata značilo bi traženje odgovornosti nastavnika, kao i zahtevanje garancije da će tokom godine moći nešto da nauče. Međutim, i u konsultacijama sa Poslaničkom grupom LDP pred ovu raspravu, studenti su se borili unapred samo za nekakve privilegije koje bi im omogućile dodatnu komociju.
Studenti se, kao i svi u ovom društvu, jer su tako odgajani, bave posledicama a ne uzrocima. Tako ispadaju naivni i rade u korist sopstvene štete, kao i svi u ovom društvu, osim njegovih tajkuna.
Gospodine ministre, imaćemo tri amandmana. Neke amandmane koje smo vam već predočili, povukli smo, jer ste nas upozorili da ste to već uradili. Posebno naglašavamo onaj o smanjivanju školarine za zaposlene studente zbog poreza koji plaćaju državi kroz svoj rad, to kada je reč o studentima. Kada je reč o profesorima, kako bi makar oni najbolji među njima, oni najbolji naučni radnici dobili stoprocentnu državnu garanciju sopstvene intelektualne autonomije i potpunost akademske slobode, koja se ponekad ne mora slagati sa aktuelnim trendovima u društvu, tražićemo ''tenier'' koji štiti od administracije koja bi, eventualno, mogla da vrši pritisak na njihove nove ideje koje nisu u skladu sa aktuelnim društvenim trendovima i tokovima.
Adekvatno obrazovanje je utikač za srećnije društvo i ono društvo koje je konačno i zauvek uključeno u svetske tokove. Ako taj utikač nije kako treba, sve ostalo je nedovoljno za prosperitet i bolju budućnost.
Na kraju, u ime svoje poslaničke grupe želim da vam zahvalim, ministre, kao i vašim saradnicima, na dostupnosti i otvorenosti koju ste pokazali u pripremnim razgovorima za ovu raspravu. Hvala još jedanput.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Trinaest minuta je iskorišćeno od vremena ovlašćenog predstavnika poslaničke grupe.
Reč ima narodni poslanik Velimir Ilić.

Velimir Ilić

Nova Srbija
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, mi smo svi očekivali da se konačno pojavi zakon, ta konačna verzija, i da samo visoko školstvo doživi jednu reformu, pa da se to pitanje razreši, nikako nekakvi parcijalni zakoni, izmene, štimovanje itd, da nemamo neko konačno rešenje.
Uvek se najavljuje – priprema se, sprema se onaj pravi zakon, ovo je sve neko prelazno rešenje. Svake godine imamo neko malo prelazno rešenje, malo krenu studenti, malo napravimo medijsku kampanju da smo neku kozmetiku uradili i odmah idemo u novi zakon.
Očekivao sam od ministra, ipak, da se pojavimo sa jednom pravom verzijom. Vreme je da dobijemo jedan ozbiljan zakon kakav traži i Evropa i svet, da možemo reći – konačno smo uradili reformu obrazovanja. Šta to znači? To znači da oni najbolji, ovde je u početku bilo diskusije, dobiju stipendije, dobiju mogućnost da se školuju, da Srbija onu svoju elitu koja je stvorena kroz osnovnu i srednju školu izbaci u prvi plan. Ovako, toga još uvek nema.
Kako će jedan seljak da školuje dete ako je bio kilogram jabuka tri dinara? Džaba ćete mu vi dati džaba da na fakultetu da ne plaća ispite itd, da ne plaća da upiše godinu, kada on nema šta da jede, da dođe u Beograd, nema gde da stanuje. Kako da preživi, od čega?
Koje to još firme danas kreditiraju, odnosno stipendiraju najbolje studente? Nekada je to bilo aktuelno. Niko to ne radi.
Sećam se, odlično, kada smo mi iz provincije dolazili da studiramo u Beograd, dobijali smo stipendije ako smo bili dobri od preduzeća koja su nas posle primala kao inženjere. Sada toga nema. Niko nema novac za bilo kakva ulaganja u znanje. Znanje retko koga interesuje. Zato smo pali u mnogim segmentima privrede. Naš drastičan pad je u građevinarstvu. Pogledajte samo u energetici. Ne možemo da pratimo nove tehnologije. Sve što je novo mi moramo debelo da platimo ili da kupimo.
Kragujevac je univerzitetski centar koji ima toliko fakulteta, ali nemoguće je da toliki stručnjaci, toliki kadrovi ne mogu da izbace za 50 godina jedan novi model automobila, da osvoje sami neku novu tehnologiju. Sve to moramo debelo da platimo, da kupimo, zato što se ne ulaže u pravo znanje i u prave kadrove.
Nemam ništa protiv što se otvaraju privatni fakulteti. To je dobro, neka ima konkurencije, ali još nisam čuo da je privatnik otvorio građevinski, arhitektonski, mašinski fakultet itd, nego otvore neke brzometne fakultete koji se završavaju veoma brzo i neću sada da nabrajam, ali u ovoj sali su sedeli neki koji su završavali neke fakultete za nekoliko meseci, jer im je to trebalo u određenom momentu. Mnogi koji su isto završili te brzometne fakultete danas su direktori veoma značajnih firmi.
Danas imamo u privatnim fakultetima ljude koji su stekli ogroman kapital, jer mu je tata bio generalni direktor, on radio na berzi, pa je okrenuo velike pare, tata kaže – danas kupuj ovo, sutra ono, prebaci tamo, prebaci ovamo i sada su neki bosovi, pa ih gledamo kako se šepure po televizijama, otvaraju fakultete širom sveta. A kakva su znanja koja dolaze sa tih fakulteta?
Prema tome, jesam da se podrže oni najbolji, najkvalitetniji, da se omogući svakom detetu da studira i država veoma ozbiljno mora da razmišlja o besplatnom školovanju visokostručnih kadrova. Nisu to neki veliki kadrovi.
Zamislite ovih 18 miliona evra što smo dali za ovu vakcinu koju je neko kupio za nešto što u Srbiji nije postojalo. I zamislite da smo to uložili u školstvo koliko bismo obradovali studenata, koliko bismo obradovali porodica, koliko bismo poboljšali kvalitet i na studijama, naravno, i koliko bismo poboljšali kvalitet kadrova. Prema tome, mi to ne radimo. Mnogo novca odlazi na stranu. Evo sad najnovije, čitate, vidite u novinama i Čume je rešio da napravi fakultet. Zašto da ne? Ako mogu oni koji su učestvovali u aferi "indeks" da napreduju, da predaju u drugim republikama, svi su vraćeni na posao. Kao, bilo nedovoljno dokaza?! Znači, ovde – ljudi su kupovali, prodavali diplome. Dokazalo se, pokazalo se, uhapšeni i, naravno, sad su vraćeni na dužnosti. Prema tome, mi smo očekivali jednu ozbiljnu reformu i da se nešto vrlo dobro dogodi.
Međutim, sada se prave i ti politički fakulteti. Evo, pojedini političari koji treba da podrže Vladu, oni prvo uslove da dobiju fakultet, a neki traže i univerzitet, i dobiju univerzitet. Ako zavisi Vlada od dva poslanika – dobićete univerzitet ladno, dobićete i fakultet, uopšte to nije bitno. Nije bitno koji će kadar doći, kako, ko će tamo predavati, na koji način. Da li je jeftinije za te studente da im damo stipendije da dođu ovde ili u neki veliki centar da završe fakultete ili da im vodimo čitavu bulumentu profesora koji će dolaziti dole i koliko košta jedan takav student i gde će se on pojaviti itd.
Ponavljam, mi poslednjih 20 godina nemamo naše nove tehnologije koje smo nekada vodili. Uzmimo samo "Mostogradnju". Ona je patentirala svoju izgradnju mostova. Danas ona ne radi nijedan ozbiljan most u Srbiji. Zašto? Nema kadra, nema ništa, sve su nove tehnologije, pa mora da dođe neko novi i da skine kajmak. Evo, ovaj most na Savi, čujem ovih dana, traži se i povećanje sredstava. Bogami, da ne izgura na 300 miliona evra?! A takav, sličan, prave Austrijanci, jeftiniji, na Dunavu kod Beške za pedeset miliona evra.
Ali, mi smo rešili da sve poklonimo. Stranci nam vode nadzor na mnogim putevima. Zašto? Nemamo naše kadrove. Neće deca da studiraju tehničke fakultete, jer smo potpuno tehniku zanemarili. Uzmimo nove vidove energije, alternativne vidove energije. Mi smo tu pioniri. Niko nije još načeo tu temu. Mi se time uopšte ne bavimo. Zar treba neko iz sveta da dođe da nam pokaže da napravimo vetrenjaču, fotovolt ili nešto drugo što se danas u svetu radi, da ne pričamo o solarnoj energiji koja je u svetu postala opštepoznata. Mi se time ne bavimo. Mi se ne bavimo onim što život znači.
Mi se bavimo nečim što je totalno prevaziđeno, zastarelo. Zato mnogi kapiraju da je bitno steći bilo kakvu diplomu. To pokazuje i ova vlada i njen interes. Vrlo često slušam jednog ''ortopeda'' koji priča o građevinarstvu, ubi se čovek da nam objasni o urbanizmu mnoga pitanja. Ne znam sada kako profesori sa arhitekture koji to prate, kako reaguju na takve svari i kako to slušaju?!
Ali, čovek je rešio da nauči građevinarstvo, da uvede nove tehnologije, da napravi najjeftiniji stan, umesto da operiše koleno, da ne idu ljudi u inostranstvo.
Zašto nije operisao Tomicu Milosavljevića, zar je morao da ide napolje da se operiše, to je čisto iz ortopedije. Je l' tako? Tu je trebalo da napreduje, a ne da dozvoli da naš ministar mora da ide napolje da se operiše, a on da skuplja flaše oko Dunava i Save, i Perućca. Flaše može da skuplja i neki Pera, Žika, Mika, naći ćemo nekog. To i nije toliko važno i tu ne treba neka posebna diploma. Kada vidimo flaše bačene na jezero, onda uzmemo malo to pa prikupljamo, je l' tako.
Prema tome, gospodine ministre, učinite nešto. Da li je moguće da naše zdravstvo dozvoli da jedan doktor, kome je trebalo zvanje docenta, trebalo mu je da postane direktor, da postane moćan čovek, a nekad je kao student dobio šest na ispitu iz hirurgije, da posle 15, 20 godina natera komisiju da dođe, jadni neki profesor, i da se ponovo polaže ispit, i zamislite, čovek dobio 10?! I napravio ručak, častio sve živo, dobio desetku i postao docent. Čemu to vodi?
Zamislite sada kada bi se svi vratili unazad, šta je ko propustio u životu i kada dobijemo političku moć ili neko zvanje, ili ekonomsku moć, e, sad, hoćemo da imamo i veliki prosek; pa ćemo da dovedemo nekog jadnog profesora, i dođe ceo dekanat, i donesu ljudi sve papire, sve srede i, tamo u nekom kabinetu položimo ispit, dobijemo 10, i sve ih vodimo na ručak, i postanemo docent. E, šta sada sa takvim obrazovanjem? Koji je motiv za one mlade koji su najelitniji? Motiv je da odu u Ameriku, EU, sada masovno odlaze i u Sloveniju.
Pre neki dan je bila jedna emisija na RTS, kako naši najkvalitetniji đaci i studenti odlaze u Sloveniju. Oni ih primaju oberučke, daju im stipendije, daju im dobre domove, daju im sve i kažu –dođite, mi znamo šta ćemo sa vama. Prihvataju ih od srca, oni tamo ostaju da studiraju itd. To nije dobro i to ne vodi na dobro.
Prema tome, moramo razmisliti o jednoj ozbiljnoj reformi i napraviti nešto, ako mislimo da u državi pravimo rezultate. Sramota je da mi najveći proizvođači, evo uzmimo, koliko imamo agronomskih fakulteta, te tehnologije na agronomskim fakultetima itd, ne možemo da napravimo jedan kečap, izvozimo u Bugarsku paradajz, a kupujemo kečap. Ne možemo da napravimo ništa. Sve moramo da uvezemo.
Uzmite kod nas, sve je iz uvoza! Zašto? Nemamo kadra koji to zna i može da uradi. Ako imamo kvalitetnog znanja kod profesora i velike volje kod studenata i studentski potencijal, ali nemamo opremu, nemamo tehnologiju, nemamo laboratorije da naučimo ljude da to rade i prihvate, već sve dolazi spolja. Još malo mi ćemo biti berači kupina, malina, pečuraka, a sve drugo će raditi neko.
Evo, sada kada prodamo ''Telekom'', zašto u telekomunikacijama ne možemo da razvijamo nove tehnologije, zašto ne možemo u mnogim granama privrede da razvijamo nove tehnologije. Zar treba neko da dođe da nam objasni kako to da radimo? E, mi te potencijale za sada nemamo, niti se trudimo da ih imamo.
Mi ćemo zato otvoriti neke fakultete koje će otvoriti tatini i mamini sinovi, kada nemaju šta da rade i budu dokoni, a imaju nekih para, otvore fakultet, negde, nakupe nekih sumnjivih profesora i, naravno, dođu.
Kvalitet mora da se plati. Kvalitet mora da se stvara. Ako želimo da budemo neko i nešto u Evropi, ako želimo da uđemo u tu EU, koja su naša nova imena iz Srbije koji nešto proizvode. Na izvoz možemo računati samo sa novim savremenim tehnologijama, a nikako sa zastarelim, totalno prevaziđenima itd.
Mi možemo ovde napredovati samo sa stranačkom poslušnošću. To se i dokazuje na svakom koraku. Ako ste stranački na pravom mestu napredujete gde god hoćete, postaćete šta god hoćete.
Evo pre neki dan, meni je neprijatno, sedim u tom odboru za saobraćaj i veze, gde sam predsednik, mi završimo ovde javnu raspravu, kada zaključimo javnu raspravu u načelu, onda zakazujemo Odbor popodne. Onda se pitamo zašto imamo Odbor, ako je sve završeno, zaključeno. Ljudi, postajemo smešni sami sebi. Sve radimo pro forme da zadovoljimo neku formu da je održan Odbor, da se dogodilo nešto, a, u stvari, ništa se nije dogodilo, jer mi ono što naumimo, odnosno vladajuća većina to izglasa i to prođe.
Znam da ministar ima dobre namere. Poznavajući gospodina ministra, verujem da će on pokušati da izgura jedan pravi zakon i zato sam očekivao da ne pravimo ove kozmetike, već da izguramo nešto pravo, dobro, kvalitetno, dugotrajno i da kažemo – evo, ovaj skupštinski sastav je to doneo, izglasao, i stvorio, ova Vlada, nema veze što sam ja u opoziciji, to je učinila, a ne da malo kozmetike napravimo, čisto, da bi zadovoljili neku formu da se nešto događa.
Prema tome, ne vodi ovo sve na dobro. Naravno, ovde treba u sve ovo da se uključe i mnogi drugi. Imamo neke inženjerske komore koje služe pro forme, imamo neka udruženja pro forme. To su sve skupovi koji nemaju nikakve efekte. Sada kada bismo ih pitali koja se sredstva tamo okreću, obrću, šta ste pozitivno uradili u ovoj državi… Zar je moguće da nema nijedna tehnologija? Ne možemo da napravimo vakumiranu sušaru u Srbiji, evo, 20 godina. To svi u svetu rade. Zar svaku sitnicu moramo da kupimo napolju, a zar ne možemo ovde da je napravimo, da je dizajniramo, da je dovedemo u red?
Kako se dobijaju licence za rad? Kako god hoćete. Sada imate mašna-tašna, dobio licencu i ode u ove jadne firme, propale, uzima inženjere i pojavljuje se kao veliki projektant, kao velika kuća, a mnogi sa dva zaposlena vole da stave i ono "kompanija", to izgleda mnogo lepo i veoma važno.
Ponavljam, očekivao sam, gospodine Obradoviću, da vi uradite nešto više, ali ovde se mnogi koji ne znaju ništa iz određene oblasti prave da sve znaju, da su eksperti za sve, jer imaju političku moć, imaju možda i finansijsku moć i onda mogu da rade bukvalno šta hoće i da nam ovde pričaju raznorazne priče. Meni je jako žao što deca koja hoće, koja imaju potencijal ne mogu da se iskažu i pokažu, nemaju šansu sutra da se zaposle.
Ova vlada mora, da bi podigla kvalitet i interes za studiranje, da obezbedi nova radna mesta za završne studente. Koji je motiv lekara da se bori za radno mesto, ako zna da ne može da se zaposli možda nikad? Odete sad, svi vas pitaju – ima mesta, hoćete da volontirate? Ko može da volontira? Mamin i tatin sin. Neko ko želi da zasnuje porodicu da živi od svoje plate ne može da volontira. I to treba ugasiti. Sve više se priča i donose se zakoni o volontiranju.
Prema tome, koje su to nove tehnologije koje smo mi radili? Koji su to instituti? Pa, mi smo, ljudi, uništili jedan "Torlak", koji je bio neko i nešto u ovoj Evropi. I, zato smo i imali ovu priču sa vakcinom. Zato što ne slušamo ljude koji su radili u jednoj ustanovi koja se zvala "Torlak", koji su nam savetovali, govorili i pričali jednu priču da ne radimo ovako. Ali, Mišković je našao da kupi vakcinu jeftino, Svetska zdravstvena organizacija je našla kombinaciju i mi smo se svi uklopili u to i potpuno razbili sve to što se događa.
Ima mnogo struka gde niko neće da radi i mnoge profesije odumiru, mnoge grane privrede odumiru gde smo nekad bili vodeći, jer smo nekad značili nešto, a sada ne značimo ništa. Evo koliko lekara imamo, a kolike su liste čekanja za operaciju srca. Ne da se privatniku da otvori, ne da se privatniku da radi. Hvala vam puno, gospođo predsednice.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Gospodine Iliću, prošlo je više od 20 minuta. Gospodine ministre, izvolite. Reč ima gospodin Obradović.
...
Socijalistička partija Srbije

Žarko Obradović

Zahvaljujem, gospodine Iliću, na ovim informacijama. Samo da vam kažem, zvanično broj studenata iz Srbije u Republici Sloveniji je 129 na svim univerzitetima i fakultetima. To mi je u petak rekao kolega za visoko obrazovanje i nauku, gospodin Golobič. Dakle, zvanično 129 iz Srbije u Sloveniji.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Reč ima narodni poslanik Miletić Mihajlović.
...
Socijalistička partija Srbije

Miletić Mihajlović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija
Poštovana predsednice, gospodine ministre i saradnici iz Ministarstva prosvete, dame i gospodo narodni poslanici, u ime Poslaničkog kluba SPS-JS želim da se priključim razmatranju ovog predloga zakona, sa konstatacijom da je naš poslanički klub za jednu sveobuhvatnu analizu svega onoga što nam je ponuđeno, uz analizu onoga što je bila praksa u visokoškolskom obrazovanju naše zemlje, a koje je bilo regulisano prethodnom zakonima i da su sve diskusije koje smo čuli, a ne sumnjam, i one koje ćemo čuti da će biti dragocene u smislu donošenja što boljeg zakona u ovom trenutku, što ne znači da će on biti savršen, daleko od toga. Svakako, i sam gospodin ministar je najavio da sledi možda i donošenje novog zakona za godinu-dve, kada izvršimo sagledavanje efekata ovog zakona i kada treba da učinimo jedan novi iskorak u ovom pravcu.
Iz tih razloga, svakako da zaslužuje pažnju i diskusija gospodina Prokića, koji je ukazao veoma kritički na sve ono, a svakako da je on jedan sagovornik koji je kompetentan, samim tim što je deo tog procesa. Gotovo, i ja, verujem i naši poslanici, u jednom delu, možda i dobrom delu, mogli bi da prihvatimo određene primedbe koje su, verujem, date dobronamerno.
Sa druge strane, kritikovanje onoga što je ponuđeno i jedne dosadašnje prakse od strane drugih poslanika, nekako, ostavlja utisak kao da ni oni sami u prethodnom periodu nisu učestvovali u svemu tome, da je ovo negde palo s neba, da je nešto propalo, da nešto nije dobro urađeno itd, a onda možemo onda postaviti pitanje – ko je to uništio, ko je doveo do toga, itd?
Naravno, takvo jedno sučeljavanje, u smislu isterivanja ko je kriv i zašto je kriv u datom trenutku, već je sfera jedne nekorisne, da tako kažem, političke borbe, a nama kao Poslaničkoj grupi SPS-JS to sigurno nije, zapravo, cilj. Želimo svakako da damo jedan doprinos u ovom pravcu i kroz prihvatanje nekih kritika, kroz iznošenje određenih analiza koje će učiniti boljitak u ovoj oblasti.
Zato moram da podsetim da je Zakon u ovoj oblasti donet 2005. godine. To je činjenica od koje treba poći. Zakon je tada donet od tadašnje Vlade u najboljoj nameri, u smislu prihvatanja Bolonjskog sistema, usklađivanja svega onoga što jeste praksa u dobrom delu Evrope, u cilju stvaranja jedne konkurencije, odnosno kompetitivnosti visokoškolskih ustanova i institucija na celom tom prostoru, a svakako i u cilju stvaranje kompetitivnosti i u samom našem srpskom prostoru, što, naravno, nije tako jednostavno ni lako, niti se to može učiniti jednim zakonom, niti se to može učiniti jednim izmenama i dopunama tog istog zakona. To je veoma složen proces zato što postoje navike, postoje stereotipi u načinu razmišljanja i poimanja svega toga, jednostavno, mi se kao društvo teško menjamo. Možda i suviše usko gledamo i opterećeni nekim navikama i pogledima iz prošlosti, nemamo dovoljno elastičnosti i mogućnosti da to šire gledamo.
Moramo uložiti jedan veliki napor, jednu veliku volju, da to sve sagledamo mnogo šire, ali sa namerom da se menjamo nabolje i da stvaramo nove odredbe koje će omogućiti postepeno menjanje društva u celini, naravno i pojedinih delova i segmenata te prakse u kojoj mi živimo. Zato bih izneo u ime naše poslaničke grupe jedno mišljenje da je u ovom trenutku u skladu sa mogućnostima, uvažavajući ono što je naša realnosti u oblasti visokog obrazovanja, učinjen jedan zaista dobar iskorak, koji nije, naravno, u celini dovoljan. Ali, svakako, jedan pozitivan iskorak u pravcu unapređenja legislative u oblasti visokog obrazovanja, u pravcu i u smislu poboljšanja onoga što je doneto 2005. godine, i ne sa ocenom da to ništa nije valjalo, možda u tom trenutku nije ni moglo biti to ni bolje, ali, eto, posle četiri-pet godina nešto smo uradili 2008. godine, svakako je sada već bistrija situacija i možemo sada neke stvari doterati.
Pri tome ove izmene i dopune Zakona idu u pravcu uvažavanja realnosti, ne čine se rigidni potezi, vodi se računa o socijalnoj dimenziji i sadašnjem trenutku, kao i ekonomskoj krizi koja je prisutna i u širem prostoru ne samo u našoj zemlji, o toj socijalnoj dimenziji koja je direktno u vezi sa studentima koji nam studiraju. Takođe, ide se u prilog studentima u smislu da se ne čine ti oštri rezovi kojima bi oni bili oštećeni, u smislu sticanja uslova za upis u sledeću godinu, u smislu omogućavanja da mogu da konkurišu da mogu da ostanu na budžetu, ako su ispunili određeni uslov, u smislu nalaženja rešenja oko zvanja, oko nastavka studija i na sticanje doktorskih disertacija itd.
Dakle, rekao bih da ove izmene i dopune u tom smislu zaslužuju jednu pohvalu. Naravno, mi ih ne glorifikujemo u toj meri da su one savršene, ali iz tih razloga verujem da će ne samo naša poslanička grupa već da će i dobar deo poslanika podržati.
Ono na šta bih se pojedinačno osvrnuo, u ovom predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju, jeste i sama ta činjenica, negde na početku, da se, recimo, proširuje Nacionalni savet, ne iz nekih razloga, ovih ili onih, već, pre svega, iz suštinskih, jer i sama struktura, kao i povećanje kvantiteta od 16 na 21 i sagledavajući tu strukturu mislim da se poboljšava kompetentnost tog tela koje je veoma značajno u regulisanju važnih pitanja u oblasti visokog obrazovanja.
Takođe, zaslužuje pažnju institut Početne akreditacije, a nadalje razrada samog čina akreditacije kroz jedan proces i kroz jedno vremensko trajanje, i kroz mogućnost i zahtev da bude i obnovljeno u određenim trenucima i određenim periodima, svakako ide u pravcu stvaranja pravnih uslova koji pretpostavljaju kvalitet studija i kvalitet kadrova koji će sutra izaći ne samo na državnim fakultetima, već i na privatnim fakultetima.
Zapravo, taj deo visokog obrazovanja, privatni fakulteti i univerziteti, uz napomenu da nam nije namera da tu činimo neku gradaciju i diskvalifikaciju u ovom trenutku, ali država mora sa svim svojim instrumentima preko zakonskih odredbi, preko raznih instrumenata da vodi računa o onome što je jednakost studija i uslova, i kvaliteta, i kadrova koji sa određenim kvalitetom treba da izađe, kako iz državnih tako iz privatnih fakulteta.
Ta permanentna kontrola kvaliteta je i te kako potrebna i to je za svaku pohvalu.
Savet visokoškolskih ustanova konačno mislim da se ovim rešava. Zaista je bilo nedozvoljivo, ali dosadašnji zakon to nije omogućavao, a još i neki zakoni koje smo u međuvremenu doneli nisu uvažavali realnost i stvarnost koju danas imamo u Srbiji, pa tako u savetima fakulteta nije mogao da uđe niko ko je izabran, imenovan, ko je u lokalnoj samoupravi po ovoj ili po onoj osnovi itd. Onda se postavlja pitanje – ljudi, ko to može da uđe u savet fakulteta, da li treba da nađemo neke anonimuse koji nisu zavredeli pažnju nigde da budu izabrani? Ovde ima ova odredba koja kaže da ne mogu biti u ime osnivača imenovani oni koji pripadaju visokoškolskim ustanovama, što je logično, i ljudi koji su u organima uprave, koji su nadležni za oblast obrazovanja i nauke.
Verujem da će sada konačno ovi saveti fakulteta kojima je u dosta slučajeva istekao mandat biti brzo izabrani, pa na taj način visokoškolske ustanove mogu normalno da funkcionišu.
Dobro je da se određuje i status asistenata u visokoškolskim ustanovama pod jednakim uslovima koji važe kako za studente doktorskih studija, tako i za one koji su završili magistraturu, ali su u procesu davanja i dobijanja doktorskih disertacija, tako i svršenih doktoranata koji su u radnom odnosu.
Naravno da je za svaku pohvalu i to da student koji je u tekućoj godini ostvario 60 bodova ima pravo da u narednoj godini u okviru utvrđene kvote, odnosno broja, bude budžetski finansiran u okviru onoga što je i rangiranje, i da je to promenljiva kategorija, što znači da ne može da ostane takvo stanje da onaj koji je jednom bio na budžetu da samo on bude ako ispuni uslove, a da onaj koji u međuvremenu imao motive, imao razloga da napreduje, da uči dovoljno i ostvario visoke rezultate to ne može. Mislim da smo jednu takvu pogrešnu logiku ovom prilikom ovim
Naravno, ta socijalna dimenzija je i te kako važna. Mi kroz nekoliko zakona koji se tiču visokog obrazovanja, po raznim osnovima, pa i ovog što je studentski standard itd. vodimo računa o toj socijalnoj dimenziji, ali naravno u onoj meri u kojoj je moguće, u okviru našeg društvenog sistema. Dakle, mi nismo više u Titovom vremenu. Sada bi neko rekao – nažalost ili ne. Neću da otvaram tu polemiku i nije reč o nekom mom ličnom stavu, ali mi sada živimo u jednom drugom sistemu koji je definisan Ustavom iz 2006. godine. I ne možemo sada biti desničari kao političko opredeljenje, a zalagati se za neke ultraleve stavove u pogledu traženja nekih uslova koji nisu kompatibilni sa onim što se kaže i ono što je, zapravo, moguće.
Ali, visina školarine svakako po ovim izmenama se određuje uz prethodnu saglasnost i davanje mišljenja Ministarstva, što je svakako dobro. Naravno, Ministarstvo će kao element Vlade, koja vlada zemljom, biti najnadležnije da oceni dokle mogu da idu te granice u povećanju školarine u datom momentu, uvažavajući ono što je danas ekonomska moć, kao i životni uslovi u Srbiji.
Dakle, gospodine ministre i gospodo saradnici ministra, Poslanička grupa SPS, svakako, još jednom ponavljam, ne glorifikuje ovaj zakon, odnosno ove izmene i dopune kao jedno apsolutno veliko dostignuće, ali svakako je iskorak koji ste učinili u jednom pravcu poboljšanja svega ovoga što se tiče visokoškolskog obrazovanja, i to, na način da se neke stvari, da tako kažem, ispeglaju na jedan dovoljan, elastičan i mudar način, svakako svedoči o tome da smo na pravom putu da stvari tu poboljšamo, a to će biti preduslov i pretpostavka za dalje izmene i dopune ili za donošenje novih zakona, pa i novog zakona o visokoškolskim ustanovama, odnosno obrazovanju, koji će biti i bolji od ovog sadašnjeg. Zahvaljujem. (Aplauz)
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Narodni poslanik Zoran Šami ima reč. Izvolite.