DRUGO VANREDNO ZASEDANJE, 09.06.2010.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGO VANREDNO ZASEDANJE

2. dan rada

09.06.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:10 do 18:00

OBRAĆANJA

Zoran Šami

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Gospođo predsednice, dame i gospodo poslanici, gospodine ministre, počeću sa jednom kritikom koju sam već izrekao na Odboru za prosvetu. Radi se o tome da je pred nama jedan krajnje ozbiljan zakon, koji bih generalno nazvao nepolitičkim zakonom, dakle, zakon koji dozvoljava potpuno različitim političkim opcijama da, negde, imaju isti stav o njemu, jer ne mogu da zamislim da različite političke opcije mogu da imaju neka bitno različita shvatanja vezana za zakon o visokom obrazovanju, uopšte paket vezan za prosvetu, upravo zbog toga strašno smeta to što smo zakon dobili u petak, tj. ja sam ga dobio u petak i oni koji žive u Beogradu, a oni koji žive u unutrašnjosti, nažalost, mogli su da ga vide tek u ponedeljak. To je stvarno strašno malo vremena da bi se jedan tako ozbiljan zakon ozbiljno proučio i da bi se na njega na jedan ozbiljan način reagovalo.
Svojevremeno sam upravo u vezi sa ovim zakonom napomenuo gospodinu ministru da bi bilo dobro, da pre nego što zakon uopšte prođe Vladu, s obzirom na prirodu tog zakona, dok je još u nacrtu da se možda obavi jedan ozbiljan razgovor sa Odborom za prosvetu, tim pre, što lično mislim da imamo jedan kvalitetan, kompetentan Odbor za prosvetu,. Verujem da bi eventualno neke nedoumice još tada mogle biti otklonjene.
Umesto svega toga, dobili smo zakon na koji je trebalo u roku od 24 sata da reagujemo i to načelno nije dobro. Naravno, ne mogu zato sada da okrivim predsednicu Skupštine, zato što je ovo vanredno zasedanje i što Vlada zakazuje sednicu, ali mislim da bi i predsednik Skupštine i viđeniji predstavnici vladajuće većine morali, u krajnjoj liniji, u ovakvim prilikama, kada se radi o zakonima koji nisu neke usputne ratifikacije ili neke sitne promene nekih zakona, nego se radi o zakonima koji tretiraju neku ozbiljnu oblast, ipak, da obezbede Skupštini i poslanicima dovoljno vremena da taj zakon prouče.
Inače, odmah da kažem da je prirodno da Zakon o visokom školstvu posle nekoliko godina doživi svoju promenu. Ta promena realno gledano i nije suviše velika. Ovaj zakon ima 33 člana, to je otprilike osmina članova koliko je bilo u prethodnom zakonu. Biće dobro ako u nekoj narednoj promeni, a verujem da će do nje doći, po nekoj logici, takva neka promena mogla da ima 5-6 članova, ne više.
Izlažući zakon gospodin ministar se posebno pohvalio izmenama vezanim za član 19, odnosno za pravila igre oko upisa u narednu godinu, vezano za to da li su studenti na budžetu ili se samofinansiraju.
Moram da priznam da sam jako zadovoljan što je ovakva izmena napravljena, iz prostog razloga što je DSS pre dve godine predložila izmene i dopune Zakona sa ovom idejom, da se studenti koji ostvare odgovarajuće potrebne rezultate, bez obzira na to da li su bili na budžetu ili su bili samofinansirajući, stave u istu kategoriju i da se između njih otvori jedno takmičenje.
Doduše, mi smo podneli jedan amandman, ali ne zato da bi promenili suštinu vašeg predloga, nego da ga možda malo preciznije definišemo, prosto zato da ne ostavimo bilo kakve nedoumice. Nažalost, ja sam proveo 30 godina aktivno na Univerzitetu i fakulteti su majstori da od jasnih stvari naprave nejasne stvari i da se to ne bi dešavalo, predložio sam malo drugačiju formulaciju koja ne bi ostavljala nikakav prostor za bilo kakve formulacije.
Zbog javnosti, a i zbog kolega koji se možda nisu dovoljno, po prirodi stvari, udubljivali u ovaj zakon, radi se o sledećem. Mi smo dosad imali jedno, moram priznati, potpuno besmisleno pravilo, da onaj ko se upisao na budžet u prvoj godini, tako ostaje do kraja, a onaj ko je sam platio, opet, ostaje da i dalje sam da plaća, nezavisno od rezultata koji se ostvaruju tokom školovanja.
Pravilo igre, bar kako ga ja tumačim i kako se jedino i može tumačiti, jeste u tome da na upis u prvu godinu odlučuje prijemni ispit. Prvih "n" (en) plaća država, a ostali plaćaju sami. U drugoj godini, ko se upisuje u drugu godinu, meritorno je koliko je osvojio bodova i koju prosečnu ocenu ima u prvoj godini. Prvih "n", onoliko koliko plaća država ili kako se to kaže 120%, to je 20% više nego u prvoj godini, ako se kvalifikuju, njima plaća država, a ostali koji se nisu kvalifikovali, bez obzira u kojoj su kategoriji bili, plaćaju sami.
U trećoj godini, ko upisuje treću, meri se rezultat prve dve godine, u četvrtoj prve tri godine i tako redom. Drugim rečima, neko može jednu godinu da bude na budžetu, drugu godinu da plati sam ili obrnuto, treću godinu opet da promeni svoj status, zavisno, isključivo, samo od rezultata koje kao student napravi. To je, nesumnjivo, nešto jako povoljno.
Što se tiče izmena vezanim da se i dalje produžuje ovo sa 48 bodova, hajde da kažemo da nas muka tera da to prihvatimo još ovaj put, ali upozoravam i ministra i ovu vladu, a upozoravaću i sve buduće vlade, ovo ne valja do beskraja otezati. Reći ću vam da ovo, zapravo, nije popust studentima, ovo je propust profesora. Profesori su ti koji su odgovorni, s obzirom na to kako predaju, kako drže ispite, kako drže kolokvijume i sav onaj rad tokom godine i za ovaj rezultat su, verujte mi, prvenstveno krivi profesori. To je moje duboko uverenje.
Nisam neki veliki pristalica ''Bolonje'', niti se kunem u nju, ali sam još pre 20 godina sprovodio proceduru koja se sad predviđa po Bolonjskoj deklaraciji. Dakle, skupljaju se poeni tokom godine, pa se na to dodaju rezultati ispita itd. To zahteva jedan veliki rad i veliki trud profesora. Naši profesori, nažalost, doduše, jesu loše plaćeni, ali oni nikad ne mogu biti toliko slabo plaćeni koliko ništa neće da rade.
Sada ću početi da kritikujem zakon u nekim njegovim delovima, ne mogu sada da kritikujem nešto konkretno, ali imam utisak da u zakonu držimo još uvek, kao noj glavu u pesku, kada je reč o odnosu sa raznim, posebno, privatnim fakultetima. Da se razumemo, nemam ništa protiv privatnih fakulteta, daleko od toga, ali je potpuno jasno da tu ima ''baba i žaba'', s jedne strane. S druge strane, potpuno je jasno da je u igri veliki novac i da pitanje akreditacije nije naivna priča. Ovaj zakon, ministar je rekao, mi smo to sad pojednostavili i sve je to u redu, ali do kraja nismo ušli u problem.
Problem je, na primer, sledeći: imate privatni fakultet na kojem je za poslednje dve godine odbranjeno 148 doktorskih disertacija. Time ćemo kad-tad morati početi da se bavimo. Naravno, postoji i ona priča – 'ajde, proći će pet, deset, 15 godina, pa će narod konačno shvatiti da od diplome vajde nema ako iza nje ne stoji znanje itd. To stoji, ali u međuvremenu vreme prolazi. Mislim da nije normalno da se više od nekoliko doktorskih disertacija godišnje odbrani na nekom ozbiljnom fakultetu. Da smo najgenijalniji na svetu, 148 je malo mnogo, priznaćete?! Tu nešto nije u redu. Taj problem nije otvoren ovim izmenama i dopunama zakona, bar nije otvoren do kraja i uveravam vas da ćemo kad-tad morati da ga otvorimo.
Druga stvar, u zakonu postoje dva člana koji su, da kažem, politički. Iako ne bi trebalo zakon da bude politički i rekao sam generalno da to nije politički zakon, ali ima dva člana koja su politička. Jedan se odnosi na prenos nadležnosti AP Vojvodini, gde se, uz nadležnosti koje su i u dosadašnjem zakonu bile predviđene, te nadležnosti povećavaju preko svake mere. Znate, možda vi mislite da je to svejedno, ali ne mislim da visoko obrazovanje u Nišu mora biti različito od visokog obrazovanja u Novom Sadu. Možda mislite da to u ovom trenutku ne pravi nikakve probleme­ Možda i ne pravi. Ista vrsta vlasti je i u državi Srbiji i u AP Vojvodina, ali sutra to tako ne mora da bude.
Onda vas pitam – šta će neki budući ministar prosvete da radi ako neka njemu suprotna vlast u AP krene da vodi svoju politiku o nekim važnim pitanjima vezanim za, u ovom slučaju, visoko obrazovanje, ali, isto tako i u vezi sa prosvetom? Mislim da tu ne treba biti tako neoprezan. Uzgred budi rečeno, jedini član koji smo mi predložili da se briše to je član 24.
Drugo, u redu je, predlaže se povećanje članova Nacionalnog prosvetnog saveta sa 16 na 21. Ono što se nama ne sviđa, to je da trećinu tog saveta čine članovi koje predlaže Vlada. To nije dobro, ne zbog ove vlade, mislim da broj koji predlaže Vlada ne sme preći četvrtinu i mi smo dali jedan amandman da broj članova bude 19, s tim da Vlada predlaže pet. Nemamo ništa protiv toga da se poveća broj koji daje Konferencija univerziteta, mada smo uneli jedan stav, sada ću vam ispričati nešto, a to znaju kolege u Odboru za prosvetu, mi smo tražili od KONUSA da nam dostavi više kandidata nego što se bira, doduše, to ne piše u dosadašnjem zakonu, ne piše ni u ovim izmenama, DSS ima amandman s tim u vezi – mislim da je nužno da predlagači kandidata predlože ipak više kandidata nego što se bira.
Inače, nema nikakvog razloga da Skupština bira. Ako Skupština bira, treba između nečega da bira, a ako se radi samo o listi, onda Skupština ne mora ni da bira ili, što je još gore i što će se svakako desiti, Skupština neće izabrati sve predložene kandidate, nećemo imati formirani Nacionalni prosvetni savet, odnosno prolongiraće se ta priča nadalje i to svakako nije dobro.
Konačno, uzdržao sam se na glasanju na Odboru za prosvetu i to u ovom trenutku jeste stav DSS. Mi smo podneli, ne mnogo, 18 amandmana. Ti amandmani mislimo da su vrlo važni, krajnje su dobronamerni i po našem mišljenju popravljaju tekst zakona. Zavisno od toga kako Vlada, odnosno Ministarstvo, odnosno vladajuća većina bude imala stav prema tim amandmanima, opredeliće i nas prilikom glasanja za ovaj zakon. Zahvaljujem. (Aplauz)
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Narodni poslanik Jovan Nešović ima reč.

Jovan Nešović

Ujedinjeni regioni Srbije
Poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, pred nama su danas izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju. Zakon koji se sada primenjuje u oblasti visokog obrazovanja donet je 2005. godine i on je predstavljao početak primene bolonjskog procesa u našoj državi. On, u stvari, treba da bude osnova u stvaranju jednog evropskog prostora obrazovanja.
Čini mi se da je na početku jako dobro ponoviti koji su bili ciljevi tog zakona, šta je on to trebalo da uspostavi u sistemu visokog obrazovanja u Srbiji. Prva stvar, koju on treba da uspostavi, jeste povećanje efikasnosti sistema visokog obrazovanja, uvođenje trostepenog sistema studija, uvođenje standarda i procesa vrednovanja visokoškolskih ustanova i studijskih programa koji se odvijaju na tim visokoškolskim ustanovama, uključivanje studenata kao partnera u procesu visokog obrazovanja i mobilnost nastavnika i studenata.
Danas možemo da pričamo koliko se ovih pet godina u tim reformama odmaklo, ali moramo biti svesni da nismo društvo koje je bogato, da nas je uhvatila i ekonomska kriza, ne želeći da opravdavam, mi smo neke pomake i krupne korake u sistemu visokog obrazovanja u poslednjih pet godina odradili. Mnoge stvari nisu ni odrađene i potpuno je jasno da u narednom periodu moramo dosta toga učiniti da bismo sistem visokog obrazovanja doveli na nivo koji želimo.
Govorim o reformama visokog obrazovanja, iskreno, to je posao celog društva. Da budemo iskreni, nisam siguran da ćemo i u ovoj oblasti, iako ona, čini mi se, tišti sve nas, imati politički konsenzus i to je, nažalost, danas u Srbiji sasvim normalno.
Čini mi se, važno je reći da su izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju, u stvari, jesu izmene koje su vezane za one stvari koje su primećene u funkcionisanju onog starog zakona. Neke stvari nisu dobro definisane ili izazivaju određene probleme u funkcionisanju, a samim tim i efikasnost ovog zakona ne može da bude na nivou koji smo želeli.
Ono što je važno jeste da se izmene mogu svrstati u nekoliko oblasti, a to je: deo koji se odnosi na upis studenata, deo koji se odnosi na usaglašavanje i poboljšavanje u zvanjima koja su stečena po starom i novom zakonu, davanje saglasnosti Ministarstva, čini mi se, jako važna stvar, na visinu školarine, i rešavanje određenih pitanja koja su vezana za akreditaciju visokoškolskih ustanova.
Čini mi se da su izmene i dopune ovog zakona išle dosta u prilog onim zahtevima koji su dolazili od studentskih organizacija.
Biće dobro da izmene i dopune Zakona donosimo sada, jer pre početka školske godine potrebno je imati pravila igre, da studenti znaju kakvi ih uslovi očekuju u upisu na sledeću godinu, da znaju diplomu koju će imati na kraju svog školovanja i kada budu tražili posao kakav konkurs mogu poslodavci da raspišu da bi oni mogli da konkurišu za radno mesto, da rade posao za koji se školuju.
Mislim da ove izmene i dopune Zakona treba da uslove da nemamo onog pritiska koji se desi krajem septembra, početkom oktobra, da studenti tražeći svoja prava, ne govorim objektivno ili subjektivno, izađu na ulice, zakrče saobraćaj i da imamo ponekad probleme u funkcionisanju društva.
Što se tiče prvog dela izmena, to su izmene koje se odnose na Nacionalni savet. Predlagač je, čini mi se, zbog reprezentativnosti i značaja Nacionalnog saveta i njegove stručnosti koju mora da obavi povećao broj članova Nacionalnog saveta sa 16 na 21. Možemo diskutovati da li je taj broj optimalan, ali ono što je bitno jeste da je tu uspostavljena potpuna nezavisnost univerziteta. Konferencija univerziteta daje 12 članova Saveta, prema tome, većina od 21 je 12 ljudi koje daje Konferencija univerziteta, a sedam članova daje Vlada i dva člana predlaže Konferencija Akademije strukovnih studija.
Takođe, važno je da od onih sedam članova koje predlaže Vlada jedan treba da bude sa teritorije Kosova, odnosno sa Prištinskog univerziteta sa sedištem u Kosovskoj Mitrovici, jednog predlaže nadležni organ iz AP Vojvodine.
Čini mi se da je dobro da u radu po određenim pitanjima, čak i pravo odlučivanja, imaju i studenti, dva predstavnika preko Studentske konferencije mogu učestvovati u određenim odlukama koje donosi Nacionalni savet, a vezane su za akreditaciju studentskih programa, akreditaciju ustanova i za kvalitet, proveru kvaliteta rada visokoškolskih ustanova.
Dobro je što je Ministarstvo u ovom zakonu eksplicitno definisalo da će finansirati Univerzitetsku konferenciju, kao i Konferenciju Akademije strukovnih studija i Studentsku konferenciju. Čini mi se da će to biti, otprilike, na godišnjem nivou, oko sedam ili više miliona dinara.
Potpuno je jasno da održavanje tih konferencija, troškovi održavanja konferencija, troškove dolaska delegata na te konferencije mora neko da snosi. Da bi kvalitet bio dobar, dobro je da je to preuzelo Ministarstvo. Ministarstvo će, potpuno sam siguran, objektivno, snositi te troškove, a time će se poboljšati kvalitet rada ovih organizacija koje su, na kraju krajeva, institucijom uspostavljene.
Drugi deo se odnosi na izmene koje su vezane za akreditaciju visokoškolskih ustanova i studijskih programa. Potpuno je jasno i ostalo je da visokoškolska ustanova predaje Ministarstvu, Ministarstvo pregleda dokumentaciju koja je vezana za kvalitet i obim studijskog programa, potrebe broja nastavnika sa odgovarajućim znanjima, da li ta visokoškolska ustanova ima odgovarajući prostor, infrastrukturu, za kvalitetno obavljanje tog studijskog programa.
Dobro je što je Ministarstvo uvelo da one ustanove čiji osnivač nije država moraju da daju bankovnu garanciju u slučaju prestanka funkcionisanja te ustanove da bi se generacija mogla izvesti, da to sve ne bude na trošak države. Propisano je da je to 10% vrednosti školarine za ukupni broj studenata koji se upisuje na taj studijski program. Ministarstvo tu samo proverava dokumentaciju koju daje komisiju da nju pregleda. Ako je u redu – ispunjava određene uslove, dobija se ta početna akreditacija i dobro je da je to definisano da će se desiti za tri meseca, a da posle toga, u trajanju do godinu dana detaljno se proveri da li su oni podaci koji su dati u dokumentaciji koja je predata za početnu akreditaciju tačni na terenu i onda dobijate akreditaciju.
Ono što je, takođe, dobro jeste da posle pet godina imate obaveznu proveru da li je stanje na terenu ostalo isto, čak mogu da budu rađene vanredne provere i ako Ministarstvo proceni da neke stvari nisu dobre u radu te visokoškolske ustanove.
Takođe, dato je da ako se ne ispune uslovi na početku, Ministarstvo daje rok od 30 dana da se stvari ispune i da se ponovo pokuša dobijanje početne akreditacije. Dobro je rešenje, pošto je to jedan proces, u procesu su uvek moguće greške, da strana, ako smatra da proceduralno neke stvari nisu odrađene dobro ima pravo da povede upravni spor. Mislim da se time rešava jedna stvar koja je u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima koji su vezani za proceduralna pitanja.
Dobro je da su uvedeni, čini mi se, oštriji kriterijumi za nastavno osoblje, odnosno nastavnike koji moraju da budu u stalnom odnosu za visokoškolske ustanove kao i za visoke škole strukovnih studija.
Jako je dobro rešenje za pitanje, takođe, da bi se izbegle neke stvari koje smo imali u prošlosti, a to je visina školarina, naročito kod, čini mi se, u ovom trenutku, državnih fakulteta. Jer, potpuno je jasno, opet se ponavlja ista priča da kada dođe kraj septembra ili početak oktobra meseca, onda neki fakulteti, da kažem srodni fakulteti, imaju poprilično različite cene tih školarina i onda je potpuno opravdan pritisak studentske javnosti prema ministarstvu, jer svi očekuju da je država ta koja mora da reši taj problem, naročito je to izraženo u vreme krize. Znamo da i građani teško žive. Onda se moralo naći neko rešenje, makar u ovom vremenu, koje će sprečiti te stvari koje su se do sada dešavale.
Zakonom je eksplicitno rečeno da se pre raspisivanja konkursa za upis novih studenata za školsku godinu i za dati studijski program mora dobiti saglasnost Ministarstva na visinu školarine koja je tu predviđena i smatram da je to jako dobro rešenje.
Ono o čemu, takođe, možemo da razgovaramo da li je najsrećnije rešenje u ovom zakonu, mislim da se tu izašlo u susret zahtevu studenata, da u toku godine imamo šest ispitnih rokova. Lično mislim da je to možda malo mnogo, ali, hajde da vidimo kako će to da izgleda i videćemo da li je to najbolje rešenje. Ali, meni se čini da je to previše i čini mi se da to daje mogućnosti da se studenti manje posvete tekućem radu i da to može da proizvede i kontraefekat. Ali, opet kažem, hajde da tu stvar pogledamo i analiziramo kada se bude cela stvar završila i kad se budu pravile potpune analize.
Dobra je stvar, na kraju krajeva, da će u narednu školsku godinu i sledeću školsku godinu biti upisivani studenti sa 48 ESPB bodova. Dobro je da se produžava zbog te ekonomske krize, odnosno zbog ravnopravnosti položaja svih ljudi koji studiraju da studenti koji su upisali 2006, 2007, odnosno 2008. godine mogu nastaviti studiranje još godinu dana duže, odnosno studenti koji su upisali 2008, 2009, odnosno 2010. godine da šest meseci mogu produžiti svoje studiranje o trošku države.
Čini mi se da je jako važna stvar, i to je i ministar rekao, da se uvodi i kod studenata konkurencija. To znači, da oni koji su bolji, treba da budu finansirani od strane države.
Na kraju, da kažem, studentske godine, praviće se jedinstvena rang lista. Na jedinstvenoj rang listi idu i studenti koji su bili na budžetu i samofinansirajući, do kvote koje Ministarstvo plaća. Oni koji budu bolji, biće na budžetu, a oni koji su nekada bili na budžetu, biće samofinansirajući studenti. To jeste imperativ za one ljude koji hoće da studiraju i da se posvete višoj školi, da imaju bolje rezultate, a da ih, s jedne strane, u narednom periodu država nagradi.
Mislim da je to nešto što je jako dobro. To je nešto što, po meni, zaista, jeste dobar iskorak Ministarstva, na kraju krajeva, to je destimulišuće, da ako ste na početku upisani na budžet, vi ostajete sve vreme, a da onaj koji je samofinansirajući, jednostavno, dovoljno je da ima šestice i da se na taj način povlači, zna da će biti samofinansirajući. A ovako, daje se i njemu mogućnost da više rada da i da se taj rad na kraju isplati, što mislim da je imperativ u ovom trenutku.
Dobro je i korisno rešenje, da oni koji su započeli magistarske studije, da ih završe do 2013. godine, odnosno 2014. godine, a oni koji su započeli doktorske studije, da ih završe do 2015. godine, odnosno 2016. godine. To će dati mogućnost ljudima koji su počeli nešto da rade, a nisu uspeli, 'ajde da kažem zbog uslova u kojima rade, zbog svega onoga što se dešava u društvu, da im se da još jedna mogućnost. Normalno, ni država, ni visoko obrazovanje neće ništa izgubiti, samo će se dobiti, makar, i na kvalitetu, ali ti pojedinci će dobiti.
Usklađivanje akademskih i stručnih znanja ovim izmenama je bolje urađeno nego što je bilo u prošlom zakonu. Ostaje otvoreno pitanje da li postoji neko bolje rešenje, ali, eto, Odbor za prosvetu je tu, pa u jednoj korisnoj diskusiji, pretpostavljam, i ministar je rekao, da će jako biti otvoren da se nađe najbolje moguće rešenje da se niko ne ošteti, ako je to moguće da se niko ne ošteti. Najbolje rešenje je kada su svi pomalo nezadovoljni, pa se dođe do rešenja.
Ono što na kraju hoću da kažem, usvajanjem ovih izmena i dopuna Zakona, moje mišljenje je da će se rešiti određeni problemi koji sada postoje, da će se pomoći, siguran sam, i studentima u nekim problemima koje su imali, kao i zaposlenima na fakultetima. Koliko-toliko će se poboljšati efikasnost visokoobrazovnog sistema. Normalno, kada se sve ovo završi, a to znači kroz dve godine, kada se uspostavi potpuna analiza, gde smo, šta smo, onda će se doneti neki novi zakon u koji će se ugraditi neke nove norme i neka nova pravila ponašanja. Potpuno sam siguran da će tada biti mnogo bolje za visokoobrazovni sistem u Srbiji.
G17 plus će, kao poslanička grupa, e u danu za glasanje podržati ove izmene i dopune Zakona. Poziva i druge poslaničke grupe da urade isto. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Dajem reč profesoru doktoru Mileti Poskurici.
...
Srpska napredna stranka

Mileta Poskurica

Napred Srbijo
Zahvaljujem. Najpre bih, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, hteo i ja da uputim jednu proceduralnu zamerku. To je vreme pristizanja zakona u poslaničke klubove i veoma malo vremena, sat, teorijski vremena od časa kada je zakazana sednica do časa kada je zakazana sednica Odbora.
Nismo mogli da temeljno izučimo Predlog zakona, sa jedne strane. Sa druge strane, naravno, na Odboru se i ne može učiniti bogzna šta, ako imate primedbe na zakon, nego, jednostavno, možete pripremiti ministra da sa više racionalnog odnosa prema amandmanima kojima pokušavamo da promenimo ono što, po našem političkom mišljenju, nije u zakonu dobro, popravimo, jer smo već samo po definiciji toga krenuli u ispravke zakona.
Ovo je Predlog zakona o izmeni već postojećeg zakona. To signalizira generalno, bar dve osnovne stvari: sigurno da nešto u tom zakonu nije dobro, čim ga menjamo, sigurno da je početna euforija oko toga da smo ušli u proces bolonjskog ujednačavanja kriterijuma i evropski integrativni prostor, kako se sada zove, valjda delom i iz podsvesti onih koji kreiraju taj slogan, da se po Evropi, baš u onom centralnom delu, u kapitalističkoj i bogatoj Evropi, koja ima i privatne moćne, i jake državne univerzitete (radio se kao po Evropi). Već se studenti i nastavnici veoma zabrinuto izjašnjavaju o tome kuda ide ovaj nekako široko zamišljeni proces, ko zna kako i odakle dirigovan, i ko zna, kada gledate potpisnike onih, to su potpisnici Bolonjske deklaracije, svi koji svoju decu sigurno ne školuju po ''Bolonjskom programu'', nego na moćnim privatnim univerzitetima gde se na pomen univerziteta vrata sama otvaraju.
Pitanje racionalnog odnosa nije apsolutno zabranjeno. Trebalo bi da bude kritički odnos. Mislim da je opravdano ovo što je ministar pokrenuo, u tom pravcu, kao i Ministarstvo. To otvara i druge aspekte i priče, da smo uočili nenormalnost i loše funkcionisanje zakona. Naravno, ostalo je nama koji smo opozicija, a koji smo u to vreme i govorili da takav zakon, takva rešenja nisu bila dobra, da imamo satisfakciju.
Govoreći i o ovim izmenama, osvrnuću se na tri aspekta. Jedan je, šta time dobijaju direktno abonenti. To su, pre svega, studenti, društvo u celini i studenti. Drugi je, šta imaju oni koji su u to uključeni na sasvim direktan način. To su profesori, predavači, nastavno osoblje. Treće, uloga države, odnosno Ministarstva.
Generalni benefit od ovoga će imati studenti. To otvara pogled sa dve strane prče. Zaista smo pređašnjim izmenama učinili da u startu devalviramo zakonom date preporuke da sa 60 bodova mora ići u narednu godinu. Onda smo videli da suočeno sa realnošću moramo ići na manje. Prva je bila, čini mi se, 37 ili kako je već bilo, pa 42 itd. Sada smo ostavili na 48 i ne sledujući princip od 54.
Nema studenta u Srbiji koji to neće pozdraviti i nema političke partije koja će se tome suprotstaviti. To je nešto što indirektno govori o tome da moramo mi poslanici, posredno, više oni koji su zakon u većini izlagali, da se uzmu u zdravu pamet i da vide da tako temeljna promena na tako ozbiljnom planu kao što je obrazovni sistem ne može bez makar virtuelne provere, kako sam tada govorio ministru Vuksanoviću, i pokušaja da vidi kako to u praksi izgleda, da se automatski preseče kao nožem i primeni, to je krenulo 2005. na 2006. godinu, mi sada vidimo da nemamo još mastere po tom osnovu, završene mastere.
Drugo nužno rešenje i pomoć onima koji si su u to posredno uključeni, predavači, jeste da dođu do svojih naučnih znanja po takozvanom starom sistemu, jer je master i upis doktorskih studija drugačiji od onoga što imaju oni koji su na magistarskim studijama. Na stranu razlika u tome šta je značilo nekada magistrirati i koliko se spremati za naučnoistraživački rad, koliko je to sada u sistemu mastera na određeni način devalvirano. Biće ''pro et kontra'' priča na ovu temu. Reći će – pa, zašto u tvom segmentu, o kome ću pretežno govoriti, a to je medicina, misliš da bi to bilo drugačije, bilo gore, kada zaista jeste. Potrošio sam silno vreme da pohvatam sa sajtova različite nastavne planove medicinskih fakulteta u Srbiji i video da mnogi nude kao neobavezne predmete, fakultativne predmete, takve, koji bi se teorijski izučavali u okviru magistarskih istraživanja po ranijoj magistarskoj edukaciji, po ranijem starom programu.
Pokušava se, sami su fakulteti postali svesni, da ne mogu edukovati posebnim integrisanim studijama određene profile koji će nositi težinu završne specijalizacije. Prosto je nezamislivo kako će lekar kada završi master postati magistar. U starom sistemu, on je bio sposoban da bude ili jedna uža specijalistička struka, sada će to biti student medicine koji je završio program koji su završavali drugi studenti pre toga za šest godina. On može polako da luta kroz izborne predmete i da ponešto nađe što će ga možda usmeriti.
Međutim, koliko oni traju, koliko im je mali fond i koliko su neusaglašeni, o tome ću posebno govoriti, kao delu krivice i Ministarstva, Konferencije univerziteta i delu krivice koncepta, koji nam je učinio, da bi, zaista, skinuo sam tri sajta, tri fakulteta, beogradski nisam, i kada pogledate nastavni plan i program po godinama studija, na mnogima ćete videti, plus minus. O akademskoj mobilnosti, unutrašnjoj akademskoj mobilnosti, teško da je, i iluzorno je govoriti na takav način. Jer se kriterijumi, nastavni sadržaji, iako se ostvarilo 60 bodova, i nije 60 bodova nešto što opozicija zamera zakonu, nije uopšte problem da vi kvantifikujete godine studija, koliko koja vredi, univerzalno sve po 60, i nije problem da po tome ide i ocena kao bliži deskriptivni opis vrednosti studenta. Nikakav problem nije u tome i to niko ne bi rekao da to je ''Bolonjski'' doprinos.
''Bolonja'' je vrlo deklarativno dala naše principe, kojih se već u članu 1, ne znam zašto, odričemo. Oni govore, o tome, da mi nacionalne pretpostavke, nacionalna dostignuća treba da poštujemo, da će Bolonjska deklaracija, ne znam, virtuelne komisije, koja već u svetu i u Evropi postoji, imati svoje predstavnike tamo, i da oni neće zameriti ako radimo nešto što je na nacionalnom planu, od nacionalnog interesa, ako poštujemo svoju kulturu i svoju tradiciju, te izmena ovog člana, ne znam, da li, u svekolikoj evropskoj integraciji akademskog prostora nešto znači ili ne.
Dotakao sam se amandmana, ne mislim o njima da govorim, biće posebna priča o njima. Govorim i dalje o studentima, šta su dobili sem ovakvog, možda ću još više govoriti, nastavnoga plana. Dobili su, sada je već neko izračunao obavezu po vrednosti jednog boda i to predsednica Komisije, 40 sati učenja nedeljno itd. i to: 20 sati škola, 20 sati fakultet. Znate kako to u praksi izgleda, gde ''Bolonja'' ne valja?
Mnogi fakulteti su dobili licence tako što su prostorno onemogućeni da ne mogu da prime studente, redukovan je broj studenata na održavanju predavanja. U vremenu paralelizma, starog i novog programa, nastavnik, tiče se druge zainteresovane strane, mora tri puta da drži isto predavanje po istom nastavnom sadržaju: ''Bolonjcima'' u dve smene da bi ih bilo manje i za one koji su u fazi da završe školovanje po starom sistemu, treći put. Dakle, jedno nužno dvostruko veće opterećenje, trostruko veće opterećenje za predavača.
Da ne govorim o motivaciji kakvu ima za istu mizernu i nikakvu platu, bez obzira što Ministarstvo daje pare za plate, ali možete i sami proveriti, posebno na nekim fakultetima gde su ukupna primanja takva da na sajmu kupe odmah najskuplja kola. Sve je to javno, svi predajemo poreske prijave, lako je proverljivo, koliko ko, za taj trostruko, doduše, privremeno trostruko, posao. Ali, pošto prostorije neće moći da porastu, a strategije nema da nam kaže – ne treba medicini u Kragujevcu 200 studenata godišnje ili 180 nego samo 80, pa onda to zadiranje u pravo studenta da studira itd, pa porodični problemi, milion problema će se izroditi, no, do tada ćemo mi raditi taj isti posao u dve smene.
Šta je za studente problem? Da bismo radili u malim grupama kako ''Bolonja'' zahteva, moramo da obezbedimo takvoj deci vreme da dva puta u toku dana, raspoređeno, nekada i noću, slušaju predavanja i svoje predispitne obaveze, što je potpuno nefiziološki. Ko bi mogao zamisliti u vreme kada smo mi, koji se sada borimo ''za'' i ''protiv'' ovog koncepta, učili i studirali da se neko posle dva sata digne da mi nismo u studentskoj menzi, na učenju? Nije to bilo zamislivo. Nije bilo fiziološki moguće, bilo je nemoguće. Sada u 10 sati završavate neke vežbe studentima, jer drugačije ne možete. Hoćete da ispoštujete norme koje vam je neko kancelarijski propisao. Ne znam ko je od nas to tražio.
Ako hoćemo tako mali broj, onda idemo na mentorski sistem, promenu obrazovanja, i imaćemo i manji broj studenata, ali akreditacije su pale i to je problem na mnogim fakultetima i na mnogim univerzitetima. Možda ne toliko u privatnim, oni uvek imaju prostora, ali na državnim fakultetima je značajan problem. Toliko treba ta deca da rade i da na kraju polažu razne seminare, testove i kolokvijume koji ih ne oslobađaju, i hvala bogu da ih ne oslobađaju obaveze da izađu na usmeni ispit, jer se tu zapravo otkrije koliko jesu ili nisu savladali gradivo.
Nastavnici, druga zainteresovana strana, dobijaju obavezu da svoja ispitna pitanja, svoja predavanja prezentuju na sajtu. Šta vi mislite kada student čita sa sajta predavanje koje je autorizovao profesor? Koliko je to intelektualno pravo, koje je u elektronskoj komunikaciji otišlo i dokle? Hoće li sada ta naša predavanja čitati neko sa drugog fakulteta i reći – ovaj nije kompetentan? Da li koncept koji nosim kao svoj sinopsis za predavanje može zadovoljiti nekog ko priča istu priču u Nišu i u Novom Sadu? Zamislite kada se jednom krene po tome da se kopa? Ko je to nas naterao da moramo da stavljamo predavanja na sajt? Da li su to uradili nosioci rukovodećih funkcija na fakultetu? Da li su uneli u svoj interni akt pravo da to urade sa nama i da to okače, da studenti iz toga uče, da im sva pitanja postavimo na sajt? Pa, šta smo hteli sa ''Bolonjom''? Da kažemo – gospođo Turajlić, bili ste u pravu, evo, vidite kako sada dobro prolaze studenti? Nije to rešenje.
Idemo na, ono što je ministar na Odboru rekao, u drugi smer, u drugi pravac. Prebrzo i lako prolaženje će nositi lošiji kvalitet, lošiji sadržaj onoga što deca imaju.
Kad već govorim, to je da zainteresovana strana, i studenti i nastavnici, studentima je lakše, studenti će reći – to ste rekli, to piše. Šta ste vi rekli? Može da ima diktafon, pa da vas snima.
Inače, ono što piše na sajtu najčešće ne može biti ni približno onome što čovek kaže tokom takozvane interaktivne nastave. Uvedene su mnoge novotarije, da bismo prosto rekli da će se interna medicina slušati umesto godinu i po, godinu dana, i potpuno iste bolesti kao i pre 100 godina učiti, naravno, sa novim saznanjima. Naravno, one se isto zovu, isto su postojale pre 10 ili 15 godina. Vi ih učite u kraćem roku, u sabijenom vremenu. Terate tu decu da sede, prozivate ih, gubite silno vreme da prozovete. Fakultet nije postao fakultativna stvar Bolonjskom deklaracijom i preuzimanjem rešenja koja tamo nisu napisana tako decidno. On je postao srednja škola sa obaveznim prisustvom. Naravno da veliki broj studenata negoduje.
Kada govorite o oceni studenata, moramo biti potpuno svesni da tu nema subjektivizma. Oni nemaju pređašnje iskustvo. Imaju iskustvo samo sa tim sa čime su se zatekli, i čuli, kada su došli, od svojih roditelja da je to ''Bolonjski program'' – ti si po njemu. Mi koji o ovome govorimo i kritikujemo, imamo i jedno i drugo, i skloni smo, s pravom, da upoređujemo i jednu i drugu vrednost, jednu i drugu kategoriju.
Nije potpuno isto, iako ste vi dali fond praktične nastave za mnoge nastavne predmete, da taj nastavni fond obavite u roku koji je za trećinu kraći nego ranije. Praktično, deca rade više, ali nemaju dovoljan broj dana da se situacija, da se patologija obrne, da deca mogu da vide i nauče više nego što bi inače stekli kada bi to radili samo kroz eksperimente u laboratoriji. U laboratoriji hemijsku reakciju možete ponavljati beskrajno dugo, dok svi ne vide. U biološkim naukama, u medicini, ne možete naručiti bolest da je student vidi samo za jedan semestar, ako je ranije imao priliku godinu i po dana, tri semestra da to gleda.
To su sve razlozi zašto studenti nisu preterano oduševljeni ovim. Zato ste bili u prilici da ne mogu da polože, da su kriterijumi izoštreni. Fakulteti imaju sada slobodu, pravo, internim aktom da komisijski organizuju ispite. Imaju ogroman problem, govorim o nastavnom kadru, to ovde izmenama nije predviđeno, nije se čačnulo u pravo da donose opšte akte, jer im se već ušlo u njihovu autonomiju time što im se stavila šapa na školarine. Taman sada još da Ministarstvo ili univerzitet proverava statut i da razmišlja da li će medicinske nauke biti prikraćene za učestvovanje profesora, nastavnika u nastavi koja će se baviti studentima u dve ili tri smene, a da, pri tom, neće ući u operacionu salu. Gubićemo kvalitet na drugoj strani. Pristup celoj ovoj priči je veoma rizičan.
Šta bih još hteo da kažem o ovoj drugoj zainteresovanoj strani, dakle o kliničarima. Jedan od predloga rešenja jeste da se produži pravo profesoru da ide još tri godine posle penzije. Šta ćete da radite za kliničare, kada treba i direktor ustanove da mu da to pravo da može da radi, kliničkog centra, jer je to vezani odnos za profesore koji rade na klinici, na medicinskom ili na stomatološkom, farmaceutskom fakultetu itd? To će onda biti problem. Fakultet bi mu dao saglasnost, ali bez svoje nastavne baze, a to je bolnica, jedno odeljenje, on ne može da produži. To je jedno virtuelno obećanje koje najčešće postoji. Ako ne postoji nikakva, onda bar politička nesaglasnost direktora i dekana. Jedan daje, drugi ne daje. To je možda moguće na nekim predmetima, na nekim katedrama koje nisu klinički vezane, na medicinskom ili na drugim fakultetima, da se to i konačno, možda, na neki način, i sprovede.
Kada je reč o studentskoj prolaznosti, hteo bih da uporedimo neke podatke koji su se, neki na sajtu a neki u ozbiljnim medijima, pojavili, gde se zaista zahteva da oni koji kreiraju izmene, koji vrše kontrolu kvaliteta, postave pitanje kako je to moguće da postoji stopostotna prolaznost na Tehnološko-metalurškom fakultetu, Arhitektonskom 97%, Elektrotehničkom 78%, a nekom sličnom u Boru samo 17%, 4%, na Veterini 4,8%, na Tehničkom fakultetu u Boru 17%, Pravoslavnom-Bogoslovskom 23%. Ne znam koliko su ti podaci tačni, ali oko toga se vrti. Kako je cenjena prohodnost? Da li po kriterijumima – 37 bodova, 42 boda ili je 46% četvrta godina, piše u informaciji, ili je ostvareno svih 60 bodova, kako zakon nalaže, pa je onda prošao? Onda to bitno umanjuje procenat i ne treba stvarnost prikazivati lepšom nego što jeste.
Ono što se tiče u izvesnom delu priče o kritici studenata koju su oni iznosili i zamerkama koje imaju i činjenici, ima se utisak da često pišu peticije, da su često nezadovoljni, nezadovoljni su profesorima, ispitivačima.
Zaista, ako uzmete listu koju je dao Nacionalni savet, Ministarstvo kao preporuke kako se ceni interna kontrola kvaliteta, onda dolazite do zapanjujućih podataka, to treba da oceni profesor, a kada predaje – njegov stav, njegovu sklonost da se našali, da podigne tonus, da bude zanimljiv, da ga motiviše, prosto, liči na američke filmove, pa, da li je stavio ruku u desni džep, seo na katedru ili nije, ili je napravio neku duhovitu aluziju, svašta ulazi u to, vi i ne znate koliko je neko kompetentan i kako će vas bodovati.
Sećamo se svi predavanja u kojima se muva nije čula. To je bilo takozvano jednosmerno, ocenjeno je da ne valja. Ja sam većinu tako učio i ništa mi nije smetalo da naučim. A, šta će mene da pita, kao u Gimnaziji, da pitam studenta šta misli o problemu iz moje kliničke oblasti, o kojoj pričam, da on natuca, da gubimo vreme, ionako je vreme u cajtnotu.
Da nagađam, e, lepo si to ispričao, 20 minuta je bila interaktivna nastava. Evo, sve to što si rekao nije ti tačno. Oni sada rade seminarske radove. To je isto obaveza po ''Bolonji''. Deca poskidaju sa sajta, sa "Gugla", sa ovoga, sa onoga, nešto iz udžbenika, pokažu, to nije povezano. Dete nije čulo to predavanje. Ono ne zna šta treba da priča, ali ima obavezu, to nosi 20 poena, i ono piše tamo u uverenju, oni svi srećni. Vi morate, da biste dobili pozitivnu ocenu, da kažete – hvala, dobro je dete, jako ste dobro to uradili, kolege. U stvari, onda mu finim načinom kažeš da to nije tačno, to ne stoji, to ne stoji. Neko mora da uradi recenziju toga.
Dakle, u razuđivanju tih predispitnih obaveza otišlo se prilično u detalje. Neko to zove moduli, neko zove seminari, neko klinički problemi. To je jedan galimatijas od izraza. Vrlo sam često zbunjen i zovem kolege koje su tamo prodekani, dekani ili šefa službe da mi objasne nekakve nejasnoće.
Studiranje u proseku traje 7,84 godine i mi pokušavamo ovakvom amelioracijom kriterijuma da smanjimo trajanje studiranja. Pokušavamo da dignemo nivo fakultetski obrazovanih ljudi sa, nekih, 6, 7 % na nešto više.
Govorimo o akademskoj mobilnosti, dakle, ta deca će nam otići ako im pripremimo diplome, prilog uz diplomu koji će sadržavati sve što sadrži. Mi ih ne školujemo sa voljom da nam odu, nego sa voljom da nam se zadrže.
Onda više nije problem Ministarstvo prosvete, da ih zadrže, sem na fakultetima, a kako da kaže dekanu moraš da primiš najbolje studente. Šta, da dekan polaže račun ministru? Kako ministar da ga na to natera? Možda da mu pošalje neki nalaz da vidi proveru kvaliteta, vanredno, ako hoće, ako nisu politički pajtosi, a najčešće jesu, jer se tako i postaje i dekan i rektore itd, po političkoj liniji, i ne, što bi mu slao.
Problem koji ovde nalazimo, a tiče se i jednih i drugih, jeste problem akreditacije koju zovete početna akreditacija. Pre nego što istekne vreme, a o tome ima i amandman, stojimo na stanovištu da je možda davanje dozvole za rad, kako je to bilo ranije, bilo je rešenje koje je u redu, s tim da se procedura malo promeni, da se stvori obavezujuće vreme za Ministarstvo da pošalje komisiji, a komisiji da Ministarstvu, tri meseca, vrati ministru, unutar, recimo, mesec dana da izda uverenje.
Zašto početna akreditacija, pa posle godinu dana neka nova? A, šta može da stoji u bekgraundu iza toga? Teorijski može mnogo šta da stoji.
Mi u opoziciji moramo da budemo sumnjičavi, ne zbog samog ministra i Ministarstva, koje verovatno ne snosi razloge za suscepciju bilo kakve vrste, ni zbog iskustva koje imamo, niti iskustva u kome nijedna naša primedba tog zakona nije uvažena i došli smo gde smo došli. Dakle, da ga prepravljamo, malo u korist ovih, malo u korist onih, hvala bogu i ograničimo školarine i samovolju.
Ali, da vidimo, zašto nisu mogli da oni koji već dobiju i ostanu po starom sistemu akreditovani, zašto bi se godinu dana još sačekivali, možda je to izvor potencijalne ucene. Sve što radi u pripremi mišljenja, odnosno pisanja izveštaja, komisija sad piše izveštaj i daje mišljenje, ili obrnuto, svejedno, uglavnom opet radi istu administraciju, pregleda, proverava, to će morati za godinu dana. Onda ima pravo posle te početne akreditacije da počnu da primaju studente, da realizuje nastavu.
I, šta sad nekom – nije dao tal, nije pustio nekog na ispitu, nije primio profesora, nije prošla teza, naljutio nekog moćnog, dođe, lepo, komisija i kaže – sada tebi licenca za ovu godinu neće se obnoviti.
(Predsednik: Prošlo je 20 minuta, privedite kraju, molim vas.)
Za te studente, znam da imaju zakonsku obavezu da se negde usmere, ali ko će da ih primi, kad su državni fakulteti inače prebukirani. Zahvaljujem. (Aplauz)
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Reč ima ministar, prof. dr Žarko Obradović.
...
Socijalistička partija Srbije

Žarko Obradović

Hvala. Želeo bih da kažem nekoliko reči ili da pokušam da odgovorim na neka pitanja koja su se čula do sada u raspravi, a naravno, stojim i na raspolaganju za odgovore za ona pitanja koja se budu čula u daljem toku rasprave. Moram reći da je bila jedna vrsta kritike ovde izrečena, danas popodne, da smo malo, da kažem, požurili brzo i dali ovaj predlog zakona u skupštinsku raspravu.
Pokušao sam na početku da objasnim zašto smo išli sa izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju i drago mi je što je prof. Šami primetio koji je obim tih promena. Ovo jesu izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju iz 2005. godine i izmene i dopune na tragu onih problema koji postoje i načina kako ih rešiti. Postoji jedan veoma važan razlog zašto smo mi, tako da kažem, malo ubrzali naš rad na ovom zakonu, a to je naša želja da u junskom ispitnom roku zakon bude ovde u Skupštini od strane vas poslanika razmatran i bude usvojen, da bi studenti znali šta ih čeka, da ne dođemo u tu situaciju da Narodna skupština raspravlja o ovom zakonu kasnije, tokom jula ili u avgustu ili u septembru. Onda bismo bili kritikovani da, eto, kao, menjamo zakon posle ispitnog roka.
Inače, ovo pominjem vrlo svesno, zato što nam se desilo pre dve godine kada smo menjali Zakon o visokom obrazovanju, poštovane kolege, ne znam da li se sećate, mi smo tada menjali zakon da bismo objektivno smanjili broj bodova i stvorili deci uslov da se upišu. Mi smo kritikovani i bilo je okupljanje studenata ispred Narodne skupštine Republike Srbije u onoj zgradi, dole, u donjem domu, ako mogu tako nazvati onu staru zgradu. Onda je bilo rečeno, menjate nam zakon usred roka, a, odnosno da nismo promenili ne bi se mogla deca upisati, odnosno studenti koji su bili tada. To je jedan od bitnih razloga što smo sada uradili. Nije ovo nepoznato što smo mi postavili kao pre jedno razmatranje i predlog ovog zakona. O ovom se priča već dve-tri godine, jer ima dosta otvorenih pitanja i pokušali smo da nađemo neke odgovore.
Mislim da smo uslišili, tako da kažem, zahteve ogromnog dela akademske zajednice u Srbiji, a ne kažem svi, već ogromnog dela. Ne znam, poštovane kolege, da li ste primetili, nismo ulazili u strukturu programa, nismo pominjali, primera radi, neke predloge radne grupe, kao što su kratki programi, izmene strukture, master-studija, visokih škola strukovnih studija, Nacionalni prosvetni savet, povećanje broja članova komisije za akreditaciju, vanredni studenti. Ima tu puno pitanja koja su otvorena.
Mi se nalazimo u jednoj situaciji da bi neka pitanja, da budem iskren, potpuno otvorila pitanja koja smo mi već uslovno rešili. Zašto? Zato što su neki standardi već napravljeni. Zato što su neki postupci već u toku. Zato što određena tela rade. Ovo govorim, ne znam da li znate, postupak akreditacije fakulteta traje već nekoliko godina i već je akreditovano preko 2000 programa. I pitanje, primera radi, uvođenja vanrednih studenata, kako bi to regulisali unutar standarda koja već postoje vezano za broj studenata. Da li bi to značilo opterećenje profesora? Na koji način bi to pitanje rešili administrativno, neka pitanja otvorili ponovo, a taman smo na dobrom putu da konačno utvrdimo ko nam u visokom obrazovanju predaje i koliko su ti nastavnici kompetentni. Ovo govorim zato što sada u postupku akreditacije moramo da imamo 70% nastavnika u stalnom radnom odnosu u svakoj visokoškolskoj ustanovi i to su ljudi sa različitim zvanjima.
Sada na osnovu preporuka Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje, poštovane kolege poslanici, vi tačno znate u odnosu na određeno zvanje kakva je naučna kompetentnost svakog nastavnika, počev od docenta od vanrednog profesora do redovnog, šta je objavio, da li je i u kom časopisu, koliko monografija i udžbenika objavio. Tako da bi neka pitanja otvorila i druga pitanja. Došli smo do stanovišta da je bolje u ovom trenutku rešiti pitanja koja su otvorena pitanja, a onda ući u proces koji bi trebalo da traje još dve godine. Ako smo prihvatili stav da studenti još dve godine imaju 48 bodova kao uslov upisa, ali napominjem 48 bodova u toku školske godine, da se ne bi pogrešno shvatilo ono zbrajanje bodova. Ovde je poenta na permanentnom učenju 48 bodova u toku godine, onda smo prihvatili da sistem još dve godine resetujemo i da budemo iskreni i da ocenimo i vidimo šta ne valja.
Zašto ovo govorim? Zakon iz 2005. godine je dobar zakon, ali pati od određenih nedostataka, mi pokušavamo te nedostatke da rešimo izmenama i dopunama. Ne kažem da je idealno. Ovo govorim u odnosu na sve fakultete i sve univerzitete. Zakon je proklamovao ravnopravnost svih visokoškolskih institucija, i privatnih i državnih. Podsećam na to, kao što je po Ustavu, ravnopravnost oblika svojine, Nacionalni savet za visoko obrazovanje kroz standarde i Komisije za akreditaciju kroz konkretne uslove su sve ili većinu akreditovali i kako su ih većinu akreditovali, svi su morali da ispune određene uslove, a onaj ko nije ispunio uslove nije dobio pozitivno mišljenje u prethodnom postupku ili je dobio negativno mišljenje.
Mi smo uveli sada početnu akreditaciju da bismo rešili onu rupu koja je postojala. Zašto? Zato što smo imali u prethodnom postupku stav komisije da se daje pozitivno mišljenje radi registracije kod privrednog suda. Verovali ili ne. Zakon ne poznaje, da kažem, takvo rešenje. Bilo je situacija da su pojedini ljudi, institucije, već ko je podnosio zahtev, podnosili zahtev za akreditaciju i to je stajalo neko vreme. Zašto? Zato što nije bio utvrđen rok u kome se komisija mora izjasniti. Upravo smo želeli da ovde utvrdimo jasnu proceduru i za državne i za privatne visokoškolske institucije vezano za postupak akreditacije.
Niko ne dovodi u pitanje autonomnost Komisije u utvrđivanju ovih stavova, ali je tačno da je imalo nekih praznih hodova. Onda se desilo da sam ja kao ministar nasledio devet pozitivnih mišljenja, pa je moj prethodni kolega potpisao tri dozvole za rad, ja sam potpisao još dve, a onda se postavilo pitanje od strane komisije – znate, ali on je pogrešno, osoba iks-ipsilon je već objavila da je akreditovan. Ne, on je dobio dozvolu za rad, a predmet akreditacije će biti onog trenutka kada Komisija za akreditaciju pođe da obavi. Zašto? Jer taj prethodni postupak se razlikuje od onog naknadnog.
U prethodnom postupku, to je ta privremena akreditacija, on treba da pokaže i bankarsku garanciju (da li u ovom predloženom predlogu ili, već) to će Skupština odlučiti, kao dokaz garancije da se štite i studenti koji se upišu na privatnu visokoškolsku ustanovu. Treba da pruži dokaze da će imati 70% profesora u stalnom radnom odnosu vezano za aktivnu nastavu. Treba da pruži i ostale dokaze da su ti programi, da kažem, da ima dokumentaciju. Komisija će proceniti vrednost te dokumentacije, ostale stvari vezane za postupak akreditacije.
Poštovane kolege, oni koji se bave visokim obrazovanjem znaju da u akreditaciji ima mnogo uslova i mnogo kriterijuma koje treba ispuniti, a tačno je posle akreditacije dešavalo nam se i ovo što se dešavalo vezano za doktorske disertacije. Zašto? Zato što je to bila potpuna neuređena oblast. Da li je Nacionalni savet imao ovlašćenja da uradi tu oblast ili nije, da li je Ministarstvo moglo da reaguje, o tome se može razgovarati. Ali, upravo smo sada i predložili rešenje da se Pravilnik o doktorskim studijama donosi u visokoškolskoj ustanovi, ali po pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za prosvetu i naučnoistraživačku delatnost, da bi baš ujednačili, ako treba, da budem iskren, kriterijume, da ne bi bilo hiperprodukcije doktorskih disertacija.
Preko dve hiljade programa je akreditovano. Tačno se zna sada koliko ima profesora, odnosno nastavnika, u kojim zvanjima, kakva im je naučna kompetentnost, koliki je stepen njihovog opterećenja, da li neko može preći zelenu liniju i ući u crveno polje, da ima više formalnog opterećenja nego što može da uradi, znači, sve je to nešto što se radi. Pošteno je dati odgovore na neka pitanja, odnosno kada se završi ovaj ciklus reći šta smo uradili i šta treba uraditi da budemo bolji.
Mnogo je govoreno sa vaše strane, poštovane kolege, u stvari od strane svih prisutnih danas, o ''Bolonji'', o primeni, o studentima. Lično smatram da studenti, ako posmatraju izmene ovog zakona samo kao priliku sa većim brojem rokova, da lakše polože ispit, a da ne vode računa o kvalitetu, da je to Pirova pobeda. Ovde je suština da se stvori mogućnost da oni mogu da na kvalitetan način savladaju predmet i da pokažu znanje.
Poštovane kolege, mi u celom postupku akreditacije, odnosno rada visokoškolskih ustanova, imamo situaciju normativnu i stvarnu, da sami fakulteti potpuno, autonomno, i nastavnici odlučuju o onome što je bit njihovog posla i niko ih ne primorava sa strane, a pogotovo iz Evrope, da radi nešto što oni neće. Samostalno odlučuju koji program akredituju, samostalno pišu udžbenike, samostalno izvode nastavu, samostalno koncipiraju pitanja za kolokvijum ili druge načine provere znanja, samostalno izvode završni ispit, samostalno daju ocene. Ali, imate nekih profesora koji ne žele da se menjaju ili ne mogu. Moramo naći odgovor da li jedno ili drugo. Ali, život nas menja. Ovo danas već nije ono što je bilo juče, prekjuče, a kamoli pre 15 ili 20 godina.
Sada neki od kolega kažu – sistem je bio bolji. Da, ali i ja mislim da je bio bolji nekad, ali ima onih koji su smatrali da sistem ništa ne valja, pa su ga promenili. Sada ispada da nije baš bilo toliko loše kao što se ranije o njemu pričalo. Međutim, sistem generalno u svetu ide u nekom drugom pravcu i mi moramo da se objektivno prilagođavamo tome da ne bi naša deca formalno zaostajala za ostalima. Znanje se mora pokazati. Rekao sam i studentima, pošto sam često bio njihov gost, da ima među studentima onih koji misle da ''Bolonja'' znači upisati se na fakultet i dobiti diplomu. Nije, mora da se uči.
U pravu su one kolege koje su danas pomenule da ovaj novi način savladavanja programa podrazumeva permanentno učenje studenata, od prvog do zadnjeg dana semestra ili izvođenja nastave, da treba da budu aktivni, da učestvuju u celom postupku i da je prošlo ono vreme kada je nekoliko stotina studenata bilo u amfiteatru, i uopšte, na predavanja dođe ko hoće, profesor i ne poznaje studente sa kojima radi, u jednom danu koliko izađe ili ne izađe, ne poznaje studente ili poznaje, to je vrlo relativno. Sada je objektivno zbog kriterijuma koji već postoje potpuno drugačiji način izvođenja nastave i provere kvaliteta. Ovde se, jednostavno, mora ići u susret i našoj situaciji i potrebama Srbije.
Neko je pomenuo, čini mi se, da imamo državni interes da se poveća broj visokoobrazovanih ljudi. Ali, poštovane kolege narodni poslanici, mi u ovom trenutku prema popisu od pre osam godina, 2002. godine, imamo 6,8% ljudi sa visokim obrazovanjem. U zemljama Evrope to je 20% i više. Postavlja se jedno logično pitanje – kako povećati broj visokoobrazovanih? Ili ćemo sve koji završe srednju školu upisati na fakultete, ali onda više ne postoje standardi koje mi sada primenjujemo ili će svi oni koji se upišu na fakultet završiti fakultet, ali onda o kvalitetu nema reči ili ćemo, država plus privatnici, otvarati neke nove fakultete, računam i jedno i drugo, zato smo i predvideli mogućnost da država osniva visokoškolske ustanove, da ne bude jednom utvrđen broj državnih fakulteta i konačan broj.
Naravno, imamo i doživotno učenje, što mislimo da rešimo Zakonom o obrazovanju odraslih i računam da će to biti na jesen predmet razmatranja Narodne skupštine Republike Srbije. Tu je stvar prosta. Ako nećemo tako, onda se postavlja pitanje – a, kako ćemo to? Neke druge zemlje u okruženju već nas polako prevazilaze sa brojem ljudi sa visokim obrazovanjem. Čekajte, šta to oni imaju, a mi nemamo i obrnuto, zašto mi ne možemo iskoristiti potencijale koje posedujemo i pozitivna iskustva drugih? Niko nas ne sprečava. Zato ne treba bežati od toga da nam je i to strateški cilj, ali ne po cenu kvaliteta.
Danas sam nekoliko puta – kvalitet, kvalitet, kvalitet! To mora da nam bude ideja vodilja u visokom obrazovanju jer se nekako beži od toga. Neko je od kolega pomenuo rezultate istraživanja. Znate, imate različite fakultete, i državne i privatne, gde je procenat onih koji završavaju u toku školske godine u iznosu 80-90% i te kako visok, ali imate i onih fakulteta gde je jako mali procenat studenata koji postižu dovoljan broj bodova ili polažu odgovarajući broj ispita. Onda se mora postaviti pitanje – a, zašto je to tako?
Na kraju, još jedno pitanje ili bar za večeras još jedan komentar. Mislim da stvarno nema razloga za bojazan da će država povećavanjem broja svojih članova u Nacionalnom savetu za visoko obrazovanje sa četiri na sedam dovesti u pitanje integritet visokog obrazovanja ili izvršiti neki pritisak ili izvršiti neki odlučujući uticaj.
Pa, dvanaest predstavnika bira KONUS, dva su predstavnika iz visokih škola strukovnih studija. To je 14 predstavnika iz visokog obrazovanja, odnosno iz reda profesora. Sedam je takozvanih predstavnika države. Videćete, to će i onako biti profesori sa instituta ili fakulteta, svejedno.
Znači, neće ovde biti niko ko nije vezan za visoko obrazovanje. Neće biti i nema nikakve bojazni da se na bilo koji način može dovesti u pitanje autonomnost visokog obrazovanja da samostalno odlučuje o pitanjima. Izvinite, država ima i svoj interes da preko svojih predstavnika i te kako utiče na zbivanja u visokom obrazovanju i da zna šta se dešava u visokom obrazovanju. Ako hoćete, i da pravi zajedno sa drugima i da učestvuje u strategiji visokog obrazovanja.
Ima još nešto što nije pomenuto, a što bih želeo da istaknem – dve stvari. Mi smo u Predlogu ovog zakona, poštovane kolege, narodni poslanici povećali upravne nadležnosti Ministarstva. Verujte mi, sa delom koji se odnosi na kaznenu politiku, u smislu usaglašavanja delovanja ovog zakona s odredbama Zakona o prekršajima, visina novčanih kazni, vezano za kršenje odredaba ovog zakona, to će sa ovim nadležnostima koje su ovde predviđene, a koje, kako bi rekli "by the way " cela akademska zajednica podržava, jer se želi odlučnija odluka države, odnosno Ministarstva da bi se upravo rešila neka pitanja koja se postavljaju u visokom obrazovanju, mnoge će stvari biti jasnije. Pa, onda će stvarno raditi samo oni fakulteti koji imaju akreditaciju, pa će onda raditi samo ona odeljenja koja imaju akreditaciju, odnosno dozvolu za rad, pa će onda doktorsku disertaciju moći da izdaju samo oni fakulteti koji su to normativno uredili, a gde postoji saglasnost Ministarstva, pa ćemo rešiti brojno otvorena pitanja.
Ali, moramo biti spremni da damo odgovore i na ona pitanja koja već postoje, koje je praksa otvorila. Mislim da smo mi na dobrom tragu. Ne kažem da je ovaj predlog izmena i dopuna zakona završen. Zato sam i rekao da očekujem amandmane kolega narodnih poslanika, jer nešto što smo uočili prethodnog dana, čini mi se da je i kolega Žutić na početku rekao, vezano za ciljeve visokog obrazovanja, inače slažem se sa tim stavom koji je on izneo i koji ću prihvatiti kao amandman, da će biti prilike i druge amandmane u raspravi da usvojimo i da unapredimo zakon. Jer, prepoznali smo zajedno da neke stvari nisu onakve kako izgledaju na papiru, odnosno da je praksa malo drugačija.
A nama je interes i ovoj vladi i ovom ministarstvu da zakon bude što bolji i da naiđe na prihvatanje što većeg broja ljudi u visokom obrazovanju, ali da ne zaboravimo osnovno – podizanje kvaliteta i potrebu da deca uče, odnosno studenti poseduju adekvatna znanja koja sutra mogu da iskoriste kada završe fakultete da se zaposle, a država da stvori zapošljavanje, kakav je, već, zadatak države. Hvala vam.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine ministre.
Od predstavnika poslaničkih grupa prijavljenih nije govorio predstavnik SRS gospodin Goran Mihajlović. Predlažem da to bude sutra.
Takođe, htela bih da vas obavestim da je gospodin Petar Jojić na sednici Zakonodavnog odbora izdvojio mišljenje. Zamolio je, jer je opravdano bio van sale u vreme kada su poslanici imali prilike da obrazlože to mišljenje, da to isto bude sutra u 10.00 časova.
Zahvaljujem na saradnji. Nastavljamo rad sutra u 10.00 časova.