TREĆA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 27.10.2010.

4. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

TREĆA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

4. dan rada

27.10.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:10 do 17:35

OBRAĆANJA

Milorad Krstin

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi građani Srbije, nadam se da ćete gospodine ministre ovaj put, za razliku od juče, čuti ono što predlaže SRS i argumentovano odgovoriti, jer juče nisam dobio odgovor na pet predloga koje sam dao, a tiče se centra Srednjobanatskog okruga grada Zrenjanina.
Pre podne ste ovde rekli da nije tačno da će se raditi izgradnja regionalnog skladišta za opasan otpad. Ministre, citiraću na strani 98, znači, govorimo o Predlogu zakona o prostornom planu Republike Srbije 2010-2020. godine, koji se dotiče i ovog Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o upravljanju otpadom.
Na str. 98 broj (196) navodi se: ''Potrebno je izgraditi regionalna skladišta opasnog otpada za njegovo bezbedno sakupljanje i čuvanje do tretmana. Posle analize prijavljenih količina i vrsta otpada i postrojenja, centralna regionalna skladišta opasnog otpada se planiraju u sledećim oblastima: srednjobanatska oblast, podunavska oblast, mačvanska oblast, moravička oblast i nišavska oblast.''
Gospodine ministre, dajem vam jedno obrazloženje i objašnjenje. Kaže se – Srednjobanatski okrug, tj. Zrenjanin nije najveći generator opasnog otpada u Vojvodini, odnosno Srbiji. U skladu sa Zakonom o upravljanju otpadom (''Službeni glasnik RS'', br. 36/09) u članu 34. definiše šta se uzima u obzir pri određivanju lokacije za izgradnju i rad postrojenja za upravljanje otpadom. Pod rednim brojem 1 – količine i vrste otpada i tačka 4 – blizina zaštićenih prirodnih dobara.
U Strategiji upravljanja otpadom 2010-2019, koju je donela Vlada Republike Srbije, na svojoj sednici od 15. 4. 2010. godine, na strani 119 u tabeli – količine komunalnog otpada koji se godišnje proizvede u Srbiji i projekcije do 2020. navodi se: "Južnobački okrug proizvede 212.928 tona otpada; Južnobanatski okrug proizvede 102.278 tona otpada; Sremski okrug 101.143 tona otpada; Severnobački okrug 73.578 tona otpada a Srednjobanatski okrug 71.608 tona", iz čega proizilazi da Srednjobanatski okrug ima mnogo manju količinu otpada od drugih okruga.
Na teritoriji grada Zrenjanina nalazi se prirodno dobro koje je steklo međunarodni status zaštite. To je Specijalni rezervat prirode "Stari Begej - Carska bara" i upisan je u Ramsarsku listu, a za upis su predloženi i "Okanj bara" kod Elemira i "Rusanda" kod Melenaca, tako da smatram da je to jedan od razloga da se na prostoru grada Zrenjanina ne planira regionalno skladište opasnog otpada.
Na strani 124. Nacrta plana, u naslovu 12, tačka 6 – prirodne nepogode i tehnološki udesi, u prvom stavu, alineja 3, navodi se - usklađen razvoj na osnovu uravnoteženog regionalnog razvoja i ograničavanja koncentracije rizičnih delatnosti u regijama sa već visokim tehnološkim rizikom – Beogradski region, Banat, Moravička oblast. Da li takvo skladište za opasan otpad predstavlja rizičnu delatnost?
S obzirom na to da predloženo regionalno skladište u Srednjobanatskom okrugu poprima razmere pokrajinskog skladišta za prihvat i distribuciju opasnog otpada ka centralnoj Srbiji, takva inicijativa za grad Zrenjanin nije prihvatljiva. Zrenjanin sada spada u prvu grupu po kategorijama ugroženih područja životne sredine.
Na strani 93. oznaka 185 Nacrta prostornog plana Republike Srbije navodi se da, kada je u pitanju finansiranje zaštite životne sredine, koncepcija koja je urađena na osnovu Nacionalne strategije održivog razvoja Republike Srbije projektuje dostizanje nivoa izdvajanja u zaštiti životne sredine od 1,5% BDP za 2014. godinu.
Za potrebe plana izvršena je prostorna diferencijacija životne sredine prema standardima i iskustvima, nažalost, EU, a uzimajući u obzir postojeće stanje kvaliteta životne sredine i trend u narednom periodu, i to na četiri kategorije.
U oznaci broj 186 navodi se kategorija koja je apostrofirana kao prva u nizu. Područja zagađene i degradirane životne sredine, lokaliteti sa prekoračenjem graničnih vrednosti zagađivanja, urbana područja, područja otvorenih kopova, lignita, jalovišta, deponija, termoelektrana, koridori auto-puteva, vodotoci van klase, sa negativnim uticajem na čoveka, biljni i životinjski svet i kvalitet života.
Za ovu kategoriju treba obezbediti takva rešenja i opredeljenja kojima se sprečava dalja degradacija i umanjuju efekti ograničavanja razvoja. Potrebno je sanirati i revitalizovati degradirane i ugrožene ekosisteme i sanirati posledice zagađenja, u cilju stvaranja kvalitetnije životne sredine. U ovoj kategoriji najugroženija područja su Pančevo, Bor, Majdanpek. Urbana područja koja spadaju u ovu kategoriju su i Zrenjanin, Ruma, kao i sadašnji vodotoci četvrte klase i van klase.
Gospodine ministre, na osnovu pozicije grada Zrenjanina, u okviru kategorisanja iz navedene prostorne diferencijacije Srbije, smatramo da je neophodno odustati od izgradnje regionalnog skladišta za opasni otpad u Zrenjaninu jer se time povećavaju šanse za dodatno ugrožavanje i pogoršavanje kvalitetne životne sredine u Zrenjaninu, koje je i sada veoma narušeno.
Izvinjavam se što sam od ovih sedam zakona iz ovog seta morao odmah na pređem na ovaj predlog o dopuni Zakona o upravljanju otpadom. Sada ću se malo dotaći Predloga zakona o meteorološkoj i hidrološkoj delatnosti.
Mislim da sam vam, gospodine ministre, ovim što sam pročitao, argumentovano dokazao da vi i dalje želite da izgradite regionalno skladište za opasan otpad u Zrenjaninu. Stojim iza toga i nadam se da to nećete učiniti, jer stvarno ne vidim razlog zbog čega ste izostavili grad Zrenjanin iz svih pozitivnih stvari koje bi se mogle desiti da ste ga uvrstili u Zakon o prostornom planu Republike Srbije od 2010. do 2020. godine.
Razumeo bih da to niste uradili zbog toga što vaš bivši kolega iz DS, Goran Knežević, nije ostao gradonačelnik, jer da je ostao vi biste to uradili, ali verovatno niste obavešteni da je taj isti Goran Knežević prešao u SNS. Da li je to možda kazna za građane Zrenjanina?
Gospodine ministre, dotakao bih se još nečega, jer mi je toliko malo vremena ostalo za ovih sedam zakona od vremena koje SRS ima u ovih 67 minuta, a ima kolega koje isto žele da pričaju o ovih sedam zakona. Ja bih o svakom zakonu trebalo da pričam minut i po, a verujte, ne znam šta bih vam mogao ja ili bilo ko drugi ispričati za minut i po koliko nam je ostalo, a zahvaljujući vama koji ste sedam zakona pretočili u pet sati.
Što se tiče ovog predloga zakona o meteorološkoj i hidrološkoj delatnosti, recimo, u članu 8. se kaže – suzbijanje grada. Osnovi uspostavljanja funkcionisanja i razvoja tehničko-tehnološkog sistema, modifikacija vremena za potrebe suzbijanja grada, kao i istraživanje i razvoj metoda drugih vidova veštačkog uticaja na vreme, obavlja se u skladu sa zakonom kojim se uređuje suzbijanje grada.
Reći ću, gospodine ministre, u više navrata kao član Odbora za poljoprivredu, ove vremenske neprilike, posebno u vidu grada, prave puno problema individualnim poljoprivrednim proizvođačima ili, kako vaši kažu, registrovanim poljoprivrednim gazdinstvima. Imali smo svake godine problem da protivgradne stanice imaju nedovoljno obučene ljude, zatim nedovoljno plaćene ljude, a onda nedovoljne protivgradne rakete.
To se posebno ispoljilo u ovoj godini, koja je pokazala da je izgleda ljudski faktor glavni činilac promene klimatskih uslova na zemlji, pa se to dešava i sa Srbijom, dobrim delom u centralnoj Srbiji i niže, a onda i u Vojvodini, posebno Srednjobanatski i Severnobanatski okrug, gde se pokazalo da su zbog obilnih padavina mnogi poljoprivredni proizvodi podbacili, a ujedno i registrovana poljoprivredna gazdinstva nemaju više ekonomsku sigurnost za svoju porodicu.
Pitam se – ko će sada tu štetu koju je učinio grad, govorim o Srednjobanatskom i Severnobanatskom okrugu, dopuniti u onaj ionako loš budžet tog individualnog poljoprivrednog gazdinstva? Toga neće biti u tom zakonu, niti ga ima, a što je još gore, vi ne planirate, kao ni Ministarstvo poljoprivrede, kao ni Vlada Srbije, da protivgradne stanice imaju dovoljan broj protivgradnih raketa i bar koliko-toliko uspeju da deluju na vreme i da te štete ne bude.
Smatram da ovim predloženim izmenama i dopunama zakona, ovih sedam predloženih u ovom setu, SRS neće glasati za njih iz više razloga. Jedan od tih razloga sam u ovo malo vremena koliko sam imao i obrazložio, a to su ova dva – o izmenama i dopunama Zakona o upravljanju otpadom i Predlogu zakona o meteorološkoj i hidrološkoj delatnosti.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Iskorišćeno je 10 minuta i 45 sekundi vremena poslaničke grupe. Reč ima narodni poslanik Momir Marković. Nije tu. Reč ima gospođa Gordana Čomić.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju
Dame i gospodo, pre nego što zaslužim vašu pažnju za vreme koje ću utrošiti na komentare o zakonima iz oblasti zaštite životne sredine, o kojima se danas vodi zajednički načelni pretres, želim da zahvalim ministru Oliveru Duliću na izjavi u jednom trenutku u toku prepodnevnog rada, jasnoj, časnoj i istinitoj, o tome da u Srbiji neće biti gradnje nuklearnih elektrana iz dva razloga. Prvi je što je do 2015. godine na snazi moratorijum, a drugi je što takav jedan projekat tek podrazumeva analizu uticaja na zaštitu životne sredine.
Važno je da se kaže, pošto se tom temom bave i uticajni i neuticajni krugovi i ljudi koji smatraju da smeju i da mogu da promovišu izgradnju, a pogotovo oni koji smatraju da u Srbiji nema znanja, političke volje, niti dovoljno strasnih ljudi koji će braniti zdravu životnu sredinu, nikada ne smetnuvši s uma da život ljudi u zdravoj životnoj sredini podrazumeva i energiju, podrazumeva sve one potrebe koje kao ljudi imamo.
Ali, važno je ponekad sa tako značajnog mesta, kao što je ministar zaštite životne sredine, reći da nuklearnih elektrana u izgradnji u Srbiji nema.
Sada ću pokušati da zaslužim vašu pažnju komentarima o tri od ukupnih zakona koje imamo na dnevnom redu. Tri zakona kojima ću se baviti su Zakon o izmenama i dopunama Zakona o strateškoj proceni uticaja na životnu sredinu, Zakon o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti prirode i Zakon o upravljanju otpadom.
Pre nego što kažem konkretne primedbe, predloge ili ocene predloženih odredbi u ovim izmenama i dopunama, samo kratko o tome iz kog konteksta delim sa vama svoje ocene o zakonima koji su pred nama.
Politika kao posao ima dva dela. Jedan deo politike menja prostor u kojem se politika vodi. Drugi deo politike menja socijalne veze, društvene modele, menja odnose među ljudima, regulacijama koje donosi. Nema treće.
Kada to kažem ne mislim da kažem da je politika loša, dobra, časna, nečasna, fina kad si vlast, loša kad si opozicija ili obrnuto, govorim o strukturi politike. Jedan deo politike, polovina politike menja prostor, drugi deo politike menja društvene veze među ljudima. Onda možete pogledati regulaciju, odnosno zakone koje imamo iz koje od te dve oblasti.
Zakon koji se odnosi na sve nas, dakle propis koji se odnosi na celo stanovništvo je Ustav, on važi jednako za sve nas. Jedini sličan zakon Ustavu, koji važi za sve nas i propisuje načine na koje ćemo se ponašati, dakle - društvene veze, jeste Porodični zakon, i sve ostalo što je iz te oblasti međusobnih odnosa među ljudima, naših prava, naših poželjnih, nepoželjnih ponašanja, odnosi se na manji broj ljudi. Tako prostorni plan predstavlja propis kojim kažete šta ćete menjati politikom koju zastupate u jednoj državi, u jednom društvu.
Zakoni koji su pred nama kažu kako ćemo menjati to što je definisao prostorni plan rekavši šta će biti menjano, dakle od našeg prostora u kojem važi naš Ustav, gde nas obavezuju druge regulacije, ovo su oblasti zakona koje menjaju naš prostor.
Ne govorim o kvalitetu politike, ne govorim o tome da li politika ume, svaka politika ume da da dobru regulaciju na koji način da menjaš prostor i daću sasvim ekstreman primer - ratovi, koji mnogi zovu politika vođena vojnim sredstvima, na najtragičniji način menjaju prostor nepovratno, ali ga menjaju, to je politika.
Ne govorimo o tome, govorimo o politici koja će proizvoditi u prostoru u kojem ljudi žive dobre posledice po ljude. To je najznačajniji korpus zakona koji ovde imamo i svaki put će od danas, pa do 2012. godine, dok neko drugi ne predloži neku drugu politiku iz oblasti zaštite životne sredine, a ljudi koje lično podržavam predlože nastavak ove iste politike i naravno dobiju podršku stanovništva Srbije za nastavak.
Dakle, sukcesivno će zakoni iz oblasti životne sredine, kao regulacije koje pokazuju kako menjamo naš prostor u kojem živimo, biti predmet našeg rada možda više nego bilo koji drugi zakon iz bilo koje druge sektorske oblasti, isključujem naravno budžete, oni nas uvek najviše zanimaju.
Kako se na predloge koji su pred nama može iz konteksta o kojem govorim, dakle radi se o predlozima zakona koji na osnovu prostornog plana koji kaže šta ćemo da menjamo, šta od ovih odredbi piše o tome kako ćemo da menjamo i šta je sporno. Ako ima išta sporno i za debatu. Meni se čini da ima.
Ukupno četiri pitanja želim da postavim ministru Duliću o raznim članovima zakona koji su pred nama, ova tri koja ću da komentarišem, ne govorim ni članove ni stavove, pošto mi to među sobom znamo, a ljudima na čiji prostor će se odredbe ovih zakona odnositi ne znači ništa da ja kažem član 4. stav 1. se menja ili član 35. iz konteksta će biti jasno o kojim članovima se radi.
Zašto govorim o kontekstu zakona kojim ćemo menjati prostor. Zato što stanovništvo u Srbiji ima izuzetno visoku osetljivost na kvalitet životne sredine i uvek ćete imati reakciju, ako ljudi uoče da im se nekakva životna sredina njihove lokalne zajednice ili šire ugrožava, ili im se smanjuje kvalitet na bilo koji način. Zato je ovo jedna od oblasti u kojoj se mora biti jako oprezan sa upotrebom javne reči.
Nema ništa lakše, nego svoje zabave radi, ući u pun bioskop i vikati požar. To je neodgovorna javna reč, to nije korišćenje prava na slobodu govora, to je igranje sa dubokim osećanjima ljudi, sa strahom od toga da li će ili neće, oni i njihova deca živeti u zdravoj životnoj sredini.
Zbog toga se moje prvo pitanje ministru odnosi na jasan i glasan odgovor, šta se u ovim izmenama i dopunama koje su pred nama, a tiču se analize uticaja na zaštitu životne sredine, na Zakon o zaštiti prirode i upravljanju otpadom, šta se ovim izmenama menja nabolje za krajnje korisnike, odnosno zbog kojih mi svi radimo, odnosno građana Srbije, zašto će biti sigurniji da su ove odredbe koje se nama predlažu i o kojima ćemo se izjašnjavati, bolje nego u osnovnom tekstu zakona koji su sada na snazi.
Sled izmena i dopuna kojima ćemo se baviti je verovatno vrlo dug i spisak zakona koji ćemo menjati je verovatno vrlo dug, ali zato mi postojimo, to nam je osnovni posao da, ako uočimo ili zakonodavac ili predlagač ili bilo ko po Ustavu ovlašćen, da nešto ne radi od onoga što su odredbe u zakonu koji je na snazi, da predlažemo izmene i dopune.
Obaveza predlagača, ako do sada to nismo podelili kao informaciju, da odgovor na to šta se za mene kao građanku menja nabolje, bude jasan, nedvosmislen i bilo kojim argumentom teško oboriv. Jedino tako ima smisla raditi izmene i dopune, a sve ostalo produbljuje sumnju, a svaku sumnju treba otkloniti kada je u pitanju ovako važna oblast iz Zakona o zaštiti životne sredine, koja nam propisuje kako ćemo da menjamo sredinu u kojoj živimo, a krajnji lik te sredine nam propisuje prostorni plan.
To pitanje se odnosi na sva ova od tri zakona koje sam pomenula i na ključne izmene i dopune, kod Zakona o analizi zaštite uticaja na životnu sredinu odnosi se na problem da je očigledno da smo imali odredbe da se analiza uticaja na zaštitu životne sredine moraju raditi na lokalnom nivou.
To se nije desilo. U stvarnosti, realnosti u kojoj živimo postoji zakon i taj zakon nije primenjen. Postoji razlog, postoji spisak razloga. Prvi i logični i najlogičniji razlog je da neko u izvršnoj vlasti ne ume da kontroliše primenu zakona. To je najlakše, to je super, ali nažalost, ovde to nije slučaj.
Drugi je da je odredba u osnovnom zakonu takva da ne postoji način da je primeniš efikasno.
Treći, da postoji nešto nezakonito, da neko nešto negde korumpira, nešto radi zbog čega se ne primenjuju osnovne odredbe zakona.
Nema četvrto, manje više. I onda je dobro znati zašto nismo imali u primeni osnovne odredbe iz Zakona o analizi uticaja na zaštitu životne sredine.
Jednu kratku digresiju, pošto mi ovde među sobom znamo šta znači analiza uticaja zaštite životne sredine, ne znam da li znaju, ali znam da su zainteresovani ljudi koji nas gledaju, analiza uticaja kao obaveza, i zamoliću sve one koji tačno znaju precizno i po definiciji podatke da mi oproste na generalizaciji i nepreciznosti, jer želim da to izgovorim što kraće, analiza uticaja je obavezna i to odnedavno, par decenija je ideja da, ako želite da menjate prostor u svojoj lokalnoj zajednici, u širem delu teritorije države u kojoj živite ili u celoj državi, da ste dužni da napravite procenu o tome kakav će efekat imati na kvalitet životne sredine.
To je obaveza koja je ustanovljena međunarodnim dokumentima, zato što 1955. godine nikome nije padalo na pamet da proceni, pa šta ako napraviš preradu uglja na reci Majni, pa su 12 godina kasnije, pošto je pocrkalo sve u reci Majni, rekli - ajao, imamo problem.
Dakle, da ne bi ponavljali greške drugih, obavezno je da se radi analiza uticaja na zaštitu životne sredine. Ideja promene koja nam se nudi je da u stvarnosti nismo imali ko da nam radi ili neko nije hteo to da radi na nivou lokalne samouprave i sada će za to biti zaduženo Ministarstvo, odnosno ministar.
Moje pitanje je, ako nije imao ko, da li to znači da takvih ljudi nema u lokalnim sredinama, ili ih nema uopšte, ili nema ko da ih organizuje, ili smo imali, ono što je u Srbiji dosta prisutno – nije moj posao da nalazim ko će stvarno da bude zadužen da radi analizu uticaja na zaštitu životne sredine?
Ta moja primedba je povezana sa izmenama i dopunama Zakona o zaštiti prirode, jer tu ostaju ljudi, odnosno uvodi se odredba da će ocena prihvatljivosti kod Zakona o zaštiti prirode biti u lokalnoj samoupravi. Ostaje nejasno, ako nema stručnjaka na lokalnom nivou da rade za lokalni nivo analizu uticaja na zaštitu životne sredine, odakle će doći stručnjaci koji će raditi ocenu prihvatljivosti za zaštitu prirode?
Moguće je da ne umem da čitam dobro, zato bi bilo odlično da dobijemo jasan odgovor da li su ovi manje stručni ili ih više ima. O čemu se radi, meni ostaje malo nejasno. To zovem – gde je katalog ljudi koji će u naše ime da vodi računa o tome da budu ispunjene odredbe koje se izmenama i dopunama predlažu.
Poslednje pitanje koje imam tiče se dela u Zakonu o upravljanju otpadom koji se tiče regionalnih deponija. O tome se dosta pričalo i ovde i inače je zanimljivo za medije, predstavlja jednu vrlo često zapaljivu političku temu, bez ikakve potrebe, ali razumem nagon.
Mi političari, kada vidimo da neka tema budi emocije kod ljudi, teško se savladavamo da im se obratimo sa činjenicama i saznanjem, nego ako je emocija, onda udari emociju, pa se lako napravi šteta, populistička ili kakva, zato što se vidi da su ljudi zabrinuti za to šta će biti sa regionalnim deponijama.
Važno je da ministar da vrlo jasan odgovor i razliku između sakupljanja i tretmana otpada, bez obzira da li je u pitanju opasan otpad ili bilo koji, razliku između regionalnih deponija i spalionica otpada i mehanizam o tome kako ćemo donositi odluku koje su geografske širine i geografske dužine mesta gde će biti izgrađena, odnosno data na upotrebu ili regionalna deponija ili spalionica otpada ili objekat koji radi tretman opasnog otpada. To su sve jako različite stvari.
Sa nadom da će izmene i dopune Zakona iz oblasti zaštite životne sredine doprineti da ljudi u Srbiji vide da ima i znanja i političke volje i rešenosti da se o kvalitetu životne sredine vodi računa na pravi način, u nadi da će ministar Dulić dati odgovore na sva potrebna pitanja, pozivam vas na debatu o ovoj temi.
Kad kažem pozivam, mislim na sve kolege iz vladajuće većine i opozicije, ko god bio u vladajućoj većini i opoziciji, jer postoji malo tema koje su toliko nesporne da uspemo da dopremo jedni do drugih onim što govorimo, da se slušamo i da se čujemo. Ako je to zaštita životne sredine, moj apel je da ta tema bude početak gde će trajati dijalog o svim drugim odgovorima, odnosno pitanjima kuda ide Srbija i kako će naša Srbija izgledati za dve, za pet, za sedam, za 10 godina, jer je to tema Narodne skupštine, po mom dubokom uverenju.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Reč ima ministar gospodin Oliver Dulić.

Oliver Dulić

Hvala vam svima na velikom broju pitanja koja ste postavili. Potrudiću se da kroz jedan nešto širi odgovor u suštini dam odgovor i na pojedinačna pitanja koja su bila, opet ponavljam, uz dužno poštovanje insistiranja nekih od poslanika na baš pojedinačnim stvarima, poput Zrenjanina, mislim da smo i juče i danas o tome razgovarali. Mislim da i kroz odgovor koji dajemo kroz tri suštinski otvorene teme, od strane potpredsednice Čomić, možemo da damo odgovor i na ta pojedinačna pitanja.
Idemo redom. Kao prvo, možemo da se složimo da Srbija, kao zemlja koja se nalazi u jednom tranzicionom procesu u dubokim reformama svog društva, ima izuzetan broj problema koji su upravo vezani za inerciju njenog državnog aparata i birokratije, a ponekad i građana da prihvate neke nove okolnosti koje treba da utiču na život, i da su ti modernizacijski procesi vrlo često sklupčani sa elementarnim nerazumevanjem u kom pravcu se ide i zbog čega se neke stvari rade.
Upravo iz tog razloga je potrebno vrlo često menjati zakone koji se tiču životne sredine, iznalazeći ona rešenja koja će još više pojednostaviti ili do potpunog temelja ogoliti i pojasniti svaku od zakonskih normi koje je zakonodavac hteo da propiše.
U Nemačkoj, na primer, svakih šest meseci je rasprava o izmenama i dopunama zakona koji se tiču zaštite životne sredine, gotovo svakih šest meseci. Svakih šest meseci industrija koja radi i koja se modernizuje, privreda koja, naravno, sve to prati, ekonomija, a i celokupno društvo mora da usaglašava nešto što su moderna stremljenja i novine, ne samo koje dolaze iz Brisela, nego koje su i deo nemačke inovativnosti, moraju da postanu sastavni deo zakonodavnosti.
Ne postoji nijedan razlog da i Srbija ne bude izložena tim da jednom godišnje ovde imamo raspravu koja će podrazumevati da nove stvari koje su danas trendovi u Evropi, s jedne strane, i potrebu bližeg definisanja vrlo često zlonamernih tumačenja naših zakona definišemo na bolji način. Upravo ove izmene i dopune zakona služe tome.
Ne mogu da se složim da institut procene uticaja na životnu sredinu ne funkcioniše u Srbiji, on funkcioniše svakodnevno, funkcioniše od 1991. godine. Ne mogu da se složim, takođe, da u Srbiji ne postoje stručnjaci koji znaju da rade procenu uticaja na životnu sredinu.
Ministarstvo je imalo pre određenog vremena konkurs za ljude koji će biti na neki način kvalifikovani, licencirani da rade procenu uticaja na životnu sredinu. Mi imamo stotine stručnjaka koji se nalaze na listi Ministarstva. To je isto uradila i AP Vojvodina, jer deo nadležnosti je sada prenesen na institucije AP Vojvodine. Svako ko radi procenu uticaja na životnu sredinu ima mogućnost da ljude koji su licencirani, odnosno prošli konkurs od strane ministarstva, može da angažuje zarad toga.
Da podelimo, opet zbog pojednostavljenja procene uticaja, s jedne strane, i strateške procene, s druge strane. Procene uticaja se rade za konkretne pogone i objekte. Ono što je veliki problem bio 1991. godine jeste što nikada nije, ili do prošle godine nije bilo precizirano kada obavezno procena uticaja na životnu sredinu mora da se radi, kada ona može da se radi.
S obzirom da je procedura koja je po tim starijim zakonima trajala predugo, to je bio jako dobar argument birokratije da kaže – ako mi ne platiš nešto malo, ja ću te staviti da ti se radi procena uticaja na životnu sredinu i to bi minimalno odložilo proceduru za, na primer, izdavanje neke dozvole za 250 dana, koliko je tada bilo vreme, ako ne i mnogo duže.
Upravo da bi to sprečili, mi smo prošlogodišnjim izmenama definisali liste objekata za koje procena uticaja mora da se radi, za koje može da se radi u skladu sa njihovim rasporedom u prostoru i tada smo skratili proceduru na 105 dana i ta procedura je i danas na snazi.
Dakle, što se tiče procene uticaja na životnu sredinu, postoje ljudi koji mogu da je rade, procedura je skraćena. Što se tiče samih strateških procena i na lokalnom nivou, i na državnom nivou, i lokalne samouprave mogu da krenu istom logikom kao što je krenula i država i da putem javnog poziva ili putem izbora struke izaberu članove komisije koji će to da rade.
Naravno, sve to ide o trošku onih koji su naručioci određenih planova ili strategija, jer strateške procene uticaja na životnu sredinu se ne rade kada su u pitanju objekti ili pogoni, one se rade kada su u pitanju planovi, projekti, odnosno programi.
Ne postoji nijedan razlog da sumnjamo u domaću pamet i struku da taj posao može da se završava. Mi smo do sada radili veliki broj strateških procena uticaja na životnu sredinu i oni žive. Ono što se ovim izmenama i dopunama zakona sprečava jeste da bilo koja od procene uticaja postane mehanizam za ucene, za arbitrarno tumačenje birokratije, za produžavanje određenih procedura ili za različite vrste zloupotreba.
Pričao sam to i pre godinu i po dana. U nekim opštinama se za kiosk tražila procena uticaja na životnu sredinu, a za pumpu nije, mada je bilo jasno da, naravno, pumpa predstavlja mnogo veće opterećenje za životnu sredinu nego kiosk.
Dakle, postojale su zloupotrebe prava ljudi koji žive u okruženju određenog objekta, da znaju da li će na njihov svakodnevni život i rad, na njihovu životnu sredinu, taj objekat doneti određene probleme.
Što se tiče drugog pitanja, moram da kažem da smo mi, prateći celokupnu situaciju oko razvoja koncepta regionalnih deponija, a tu je neko u pravu, regionalna deponija nije izraz koji je danas moderan i koji se koristi, mi ga koristimo zbog toga što je on, da kažem, u svakodnevnoj upotrebi, mi ovde pričamo o regionalnim centrima za upravljanje otpadom, koji u svom sastavu imaju deponiju koja podrazumeva jedno telo sa svojim standardima, koja podrazumeva nemogućnost da vode iz otpada dođu do vodotokova, koja podrazumeva prečišćavanje tih otpadnih voda, koja podrazumeva svaku vrstu zaštite i pored te deponije ili u njenoj neposrednoj blizini da postoji reciklažni centar koji bi podrazumevao sekundarnu separaciju otpada ili korišćenje otpada u neke druge svrhe.
U Srbiji je bilo potrebno uložiti ogroman napor da se iskorači i da se nađu rešenja za sporove koji su višegodišnji, ako ne i višedecenijski, između različitih lokalnih samouprava oko pitanja gde će da bude lokacija te regionalne deponije, koje opštine će biti sastavni deo regiona, koja firma će to da radi, da li će to da bude javno – privatno partnerstvo, da li će te opštine da se zaduže i da uzmu kredit da grade sami deponiju, kolika će biti cena komunalnih usluga, da li će neko da plaća veću cenu. To je dovodilo do velikog broja sukoba i iz tog razloga je pre dve i po godine stanje bilo prilično tužno. Mi smo imali samo dve regionalne deponije, jedna je bila izgrađena u Vranju, a druga u Kikindi.
Malopre sam čitao spisak svega onoga što smo uspeli da pokrenemo sa mrtve tačke. Dakle, da vas podsetim, u periodu od dve i po godine otvorili smo deponiju Lapovo u Leskovcu, završena je deponija u Pirotu i očekujemo da će lokalne samouprave u tom regionu naći najzad dogovor i da se ta deponija otvori. Takođe je završena deponija u Pančevu.
Ono što je ohrabrujuće jeste što se u ovom trenutku radi na deponijama Duboko Užice, koja pokriva jedan ogroman broj opština, Nova Varoš, Sremska Mitrovica, Petrovac, Sombor, Subotica, Inđija, Zaječar i Vršac. Jako smo tužni što još uvek najveći gradovi nisu našli adekvatna rešenja, ali u razgovoru sa gradonačelnicima se trudimo da oni postanu lideri u organizaciji upravljanja otpadom.
Ono što mogu da kažem jeste da je ogromna većina opština ispunila svoj zadatak, u skladu sa zakonom, a to je da urade lokalni plan upravljanja otpadom i da regioni učine svoj plan upravljanja otpadom. To je, da kažem, jedna duža priča.
Međutim, šta je tu glavni problem? Mi i danas imamo probleme koji su se u nekim regionima nagomilali i koji gotovo ne mogu da se rešavaju. Vlada je, u skladu sa prethodnim zakonom, imala pravo da odredi lokaciju regionalne deponije, ali su lokalne samouprave i dalje bukvalno plivale između više regiona, u odnosu na političke simpatije ili antipatije, u odnosu na neke trenutne interese itd. Mi smo ovim izmenama i dopunama zakona Vladi dali u ruke još jedno moćno sredstvo, a to je da definitivno iscrta regione.
Onima koji se nisu dogovorili, Vlada će da kaže koji su to regioni, Vlada će da kaže gde je mesto regionalne deponije i novim zakonom o komunalnim delatnostima koji se priprema i nadam se da će biti usvojen u novembru, mi ćemo tačno da definišemo način na koji se ulazi u javno-privatno partnerstvo sa strateškim partnerom.
Dakle, neće više postojati ni jedan razlog da neko kaže – ne mogu da se organizujem, svađamo se neprestano, npr. imamo jedan region od 12 opština, Kolubarski region, oni ne mogu da se dogovore. Zna se da je to lokacija deponije Kalenić, ona treba da počne da se gradi, nema šanse da se dogovore. Dvanaest opština u kojima postoji toliko različitih stavova o svim pitanjima, moramo da priteknemo u pomoć, u smislu da damo jedan vremenski period i da kažemo – do ovog vremenskog perioda imate pravo da se dogovorite, kada ovo prođe, Vlada će vam reći, nema druge.
Nažalost, veliki sam protivnik svake vrste centralizacije, ali kada su u pitanju ovakve stvari koje podrazumevaju usklađivanje velikog broja različitih interesa, verujem da na ovom stupnju našeg političkog i društvenog razvoja ponekada i centar mora nešto da kaže.
Mi smo ovim zakonom preuzeli tu ulogu. Budite sigurni da ćemo, nakon usvajanja ovog zakona, najzad postaviti regione u Srbiji, definisati lokacije deponija i ohrabriti lokalne samouprave da uđu u procese pregovaranja. Da li će da se zadužuju, da li će da traže strateškog partnera, da li će nekome u koncesiju da daju upravljanje otpadom, to će biti na njima, ali definitivno mora da se preseče. Srbija mora jasno da bude podeljena na ekološke regione kada je u pitanju upravljanje otpadom.
Što se tiče vaše treće teme, danas sam u raspravi nešto pričao o tome, ali ponoviću. Nije namera ovog ministarstva i kroz predlog ovog zakona da se umanje stepeni zaštite. Da bismo to demonstrirali, mi smo spremni da prihvatimo svaku vrstu kompromisa koji će, s jedne strane da očuva postojeću strogoću stepena zaštite i, s druge strane da učini ono što je nama kao ministarstvu važno, a to je da se jasno kaže šta se može, a šta se ne može uraditi u zaštićenim prirodnim dobrima. To je nama izuzetno važno zbog toga što mi imamo ogroman broj primera - kada se zakonom ne definiše jasno šta ne sme da se gradi, to se po običaju gradi.
Mi ne možemo da očekujemo da će na teritoriji svake lokalne samouprave, na mestima gde sede donosioci odluka, sedeti ljudi koji na isti način i sa istim naočarima gledaju zaštitu životne sredine i brane nacionalni i javni interes. To je nemoguće očekivati. Mi smo imali primere da u nekim opštinama vi možete u drugoj zoni da gradite šta god hoćete, jer je neko tako rastumačio zakon, a da u drugim opštinama ne možete da gradite ni ono što treba da se gradi i što je moguće graditi u skladu sa zakonom. Da bismo to sprečili, mi smo, ponavljam, došli do nečega što je bio predlog koji vrlo jasno opisuje šta ne sme da se gradi.
Mislim da postoji i prostor za kompromis. Član zakona koji je bio predložen da se izmeni je u sebi sadržao deskripciju zaštićenog prirodnog dobra. Pročitaću vam, npr, za drugu zonu: "U drugom stepenu zaštite moguće su upravljačke intervencije u cilju restauracije, revitalizacije i ukupnog unapređenja prirodnog dobra bez posledica po primarne vrednosti njegovih prirodnih staništa, populacija i ekosistema, kao i kontrolisane tradicionalne delatnosti koje tokom svog odvijanja nisu ugrozile primarne vrednosti prostora". Ovo je odličan član zakona, ovo je stav koji oni koji hoće da razumeju na pozitivan način, i te kako razumeju.
Međutim, Srbiji je očigledno potrebno da se napiše ovakav član: "Režim zaštite drugog stepena zabranjuje izgradnju industrijskih, metalurških i rudarskih objekata, asfaltnih baza, objekata za skladištenje i prodaju derivata nafte i tečnog naftnog gasa, termoelektrana i vetrogeneratora, luka i robno-trgovinskih centara, aerodroma, uslužnih skladišta, magacina i hladnjača, vikendica", jer je sve to neko dopustio da se gradi.
Dakle, mi sada moramo da napišemo član koji kaže da je zabranjeno ovo graditi, a može se, odnosno ovde stoji ograničava regulaciju i pregrađivanje vodotokova, formiranje vodoakumulacija, izgradnju hidroelektrana, solarnih elektrana, elektrana na biogas itd. Dakle, kažemo šta pod određenim uslovima može da se radi.
Ako postoji strah, mislim da je gospođa Vojić Marković insistirala na tome, kao i mnogi drugi, da mi ukidanjem ovog deskriptivnog pojašnjavanja, koje je mnogo više umetničko, nego što ima neku praktičnu pravnu primenu, ako neko misli da smo mi ovim hteli da snizimo stepen zaštite, moj predlog je da Odbor za zaštitu životne sredine predloži amandman koji će sadržati ovo što su postojeće deskripcije, ali koji će iza toga staviti ono što je vrlo jasno ograničenje šta sme, a šta ne sme da se radi. Za nas je to potpuno prihvatljivo.
Dakle, na taj način izbijamo argument iz ruke onima koji tvrde da mi pišemo zakon da bi tajkuni nešto gradili. Ne pada nam na pamet. Mi pišemo zakon da svako gradi ono što može, tamo gde može, a da tamo gde se priroda čuva ne sme da se gradi ono što ugrožava prirodu. To je cela ideja.
To je predlog i molim predsednika Odbora za zaštitu životne sredine da se dogovorimo i uklopimo taj amandman, neka on bude usvojen tako. Mislim da je to argument protiv kojeg niko ne može nijednu stvar da kaže. Ponavljam opet, nama je cilj da zaštitimo prirodna dobra, ali da u njima omogućimo da ljudi žive i da nešto rade.
Imamo, nažalost, u Srbiji dve škole mišljenja. Jedna su neka vrsta ekoloških fundamentalista koji bi voleli da se ništa u prirodi ne dira i koje suštinski brine ljudska zajednica koja tamo živi, ali ih baš briga da li će ona ekonomski da opstane, njima je samo važno da se čuva ono što u teoriji stoji kao unikat prirode na tom prostoru.
S druge strane, drugi ekstrem su predstavnici grabežljivog kapitala koje baš briga da li je to neki prostor koji je zaštićen, u kome žive neke biljne i životinjske vrste koje su važne, baš ih briga za prirodu, baš ih briga za ljude. Njima je samo važno da iskoriste neki potencijal koji su tamo pronašli da im je lep, da izgrade vikendicu, hidroelektranu ili bilo šta drugo.
Moramo da nađemo srednji put koji će promovisati ono što smo se sporili više puta i juče i danas, da li mi znamo šta je to, koji će promovisati održivi razvoj. Dakle, u prirodnim resursima koje nam je Bog dao i koji su prelepi da omogućimo da ljudi žive upravo koristeći te resurse na način da ne budu ugroženi.
Mislim da ovakvim jednim rešenjem možemo da pomirimo sve ono što jesu naša htenja koja izražena na drugačiji način, a da ne dopustimo da nijedno od ovih škola više ne pobedi.
Evo za sam kraj, ponovo i više o tome neću govoriti. Dakle, Srbija će morati da ima postrojenje za preradu opasnog otpada. Srbija je dužna da jednog dana otvori to pitanje. Gde će biti to postrojenje tretirano? Siguran sam da svako od vas koji dolazi iz bilo koje opštine intimno bi voleo da to bude baš iz susedne opštine, a da samo ne bude kod njega. Mogu da čujem razloge svakog pojedinačnog grada zašto oni misle da baš kod njih ne treba tu da bude, a evo neka bude u komšiluku. To postrojenje mora da bude tamo gde je najpristupačnije svim opštinama, jer će u tom postrojenju da se prerađuje sve ono što su otpadi koji se formiraju na teritoriji cele zemlje.
To je jedini argument koji u ovom trenutku možemo da upotrebimo i to postrojenje mora da bude izgrađeno po najnovijim tehnologijama i da ni na koji način ne ugrožava život, što će potvrditi procena uticaja na život u sredini, čak i strateška, koja se bude radila za celu tu zonu gde će se raditi.
U tom postrojenje će dolaziti otpadi koji će se prikupljati u regionalnim skladištima, koji će se pakovati i potom slati u to postrojenje. Regionalna skladišta će biti tamo gde je potrebno i ne može niko da kaže zašto mi ovde, zašto ne u komšiluku, zašto tamo proizvodimo onoliko otpada.
Opet ponavljam, svi generišemo opasni otpad koji do sada završava na deponijama, koji mora da počne da se prikuplja na uređen, sistematičan, moderan način i koji mora na kraju da završi tamo gde završavaju opasni otpadi u svim uređenim zemljama u Evropi. Ako toga ne bude, i dalje ćemo se trovati, i dalje će naša deca da se rađaju sa deformacijama, i dalje ćemo da imamo povećanje incidence mnogih bolesti, koje su direktno uzrokovane zagađenjem životne sredine, i to je naša realnost, to moramo da sprečimo.
To će da se desi bez obzira na politička protivljenja nekih lokalnih zajednica, tamo gde to mora da se desi i to isto mora da se kaže. Država jednog trenutka mora da kaže – mora da se uradi ovo, završena priča, bez obzira na neke proteste, bez obzira na dezinformaciju javnosti u nekim sredinama, bez obzira na zloupotrebu ljudskog neznanja da bi se zbog nekog kratkog političkog interesa ljudi mobilisali protiv nečega o čemu ne znaju ništa.
Sve to može da se radi, ali na kraju moramo da presečemo jednog trenutka i da to pitanje završimo i to ćemo završiti.
Da vam kažem nešto, nemam problema da za vreme trajanja mandata ove vlade i ovog ministarstva to završimo. Trudimo se da to uradimo. Može neko da se ljuti koliko hoće, ali to radimo duboko uvereni da to treba Srbiji i nemojte da se ljutite što neću da odgovaram na pojedinačna pitanja zbog čega u ovom ili onom gradu to mora da se desi. Mora da se desi negde, a samo gledamo, čisto sa stručne strane, gde je najbolje da se to desi zbog pristupnih puteva, zbog svega ostalog.
Ako u celom Banatu, Srednjobanatski okrug, sa gradom koji je najveći generator opasnog otpada, a ne generiše industrija opasni otpad, nego građani, mora da bude u blizini najvećeg grada, jer se tamo generiše 80% tog otpada, šta da vam radim, to je tako u svakom drugom gradu i svakom drugom regionu.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine ministre.

Dajem reč narodnom poslaniku Dobrislavu Preliću.

(Milica Vojić Marković, sa mesta: Replika.)

Izvinite, hteli ste repliku.

Najpre gospođa Vojić Marković replika, pa ću vam dati reč.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Dopalo mi se kako je potpredsednica ove Skupštine Gordana Čomić formulisala pitanje – da li je humano u bioskopu punom ljudi vikati vatra? Pitanje bih preformulisala i time bih odgovorila na mnoge stvari – da li je humano da u bioskopu punom ljudi vidite čoveka koji pali vatru, a iz straha od toga da vas neko ne polije vodom pristanete da ćutite?
To je moje ekološko stanovište. Moj zadatak danas ovde jeste, ma kako vi zvali pristup koji ima poslanička grupa DSS, kao ekološki talibanizam ili zelot ili kako ste već hteli da nas nazovete, moj stav je da moramo da vam kažemo stvari kakve jesu i da moramo da vas upozorimo šta radite.
Ako smatrate da treba da pristanete na amandman koji spominjete, ne znam kako to da izvedemo pošto predsednika nema danas kada je ovaj paket zakona koji je danas pred nama, a ne znam način na koji ćemo to da izvedemo, ali sam spremna da razgovaramo o tome, zato što je krajnji cilj zaštita prirode i velika šteta koju bi ovaj zakon ovakav kako ste ga naveli zaista naneo.
Ono što primećujem, za 18 meseci ste postali mnogo mudriji. Sada imate jako mnogo argumenata u korist izmena i dopuna zakona. Isto ste govorljivi kao što ste i onda kada ste nas ubeđivali da su tada napravljeni zakoni isto toliko dobri, a moje pitanje za vas, a možda i predlog, kada smo već došli dotle da nam vi centralistički određujete gde će se nalaziti postrojenje za opasan otpad, šta mislite o Subotici?
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zapravo, bilo je stilskih figura, bilo je svega, a najmanje replike. Gospodin Dobrislav Prelić ima reč.

Dobrislav Prelić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je set…
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Gospodine Preliću, izvinite, nisam videla ministar se opet javio pre vas, a on ima prednost po Poslovniku.