SEDMO VANREDNO ZASEDANJE, 19.07.2011.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

SEDMO VANREDNO ZASEDANJE

2. dan rada

19.07.2011

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 10:05 do 20:20

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
18         minuta i 40 sekundi iskorišćeno od vremena poslaničke grupe.
Reč ima narodna poslanica Radica Jocić, posle nje narodni poslanik Srđan Miković.

Radica Jocić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Srbije, gospodine Jankoviću, u svom Izveštaju o radu za 2010. godinu, naveli ste da vam se ukupno za celu godinu obratilo 8500 građana, što samo ukazuje da građani još uvek nisu dovoljno upućeni u nadležnosti Zaštitnika građana i koju on sve ulogu ima, pa se nadamo da će vam se ubuduće, veći broj građana obraćati, mada to nije dobro.
Od 2600 formalnih pritužbi pokrenuli ste 925 postupaka, a okončano je preko 1900 postupaka. Dobro je što ste prvi put pokrenuli postupak ocena ustavnosti za bilo koji zakon i da ste imali uložene amandmane na predloge zakona koje je predlagala Vlada.
Ukratko ću se osvrnuti samo na neke oblasti iz vašeg izveštaja. Na primer, za početak, oblast građanskih i političkih prava, gde se bavite slobodnim izborima. Čudi mi da se niste osvrnuli, mada je to od skoro, na mogućnost da ukidanje blanko ostavki omogućava kupovinu odbornika u lokalnim parlamentima, što će dovesti do haosa kada bude formirana nova vlast po ovom zakonu.
Takođe, istakli ste da se Zakon o udruženjima građana dobro sprovodi. Ja bih kratko rekla da je Zakon o udruženjima građana usvojen 2009. godine i da ste se ovde osvrnuli na njegovu primenu još od tada. Neki mediji su preneli nezadovoljstvo DS sprovođenjem ovog zakona, jer su smatrali da od 2009. godine do danas lokalne sredine su trebale da mnogo više iskoriste ovaj zakon, da formiraju udruženja, da apliciraju kod ministarstava i kod drugih donatora, da se tako izrazim, da bi dobili sredstva za rešavanje problema građana na lokalu. Čak su mediji preneli da je DS skrenula pažnju svojim odborima na lokalu da takva mogućnost postoji i da treba što više da je iskoriste. Naravno, to ukazuje na početak kampanje i na mogućnost da se na taj način pribavi novac za predstojeću kampanju za lokalne, a i bilo koje druge izbore, naravno.
Istakli ste da treba voditi računa o zaštiti prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku. Ovde je interesantno da taj razuman rok nikako da bude preciziran jer upotreba ovakvog termina još uvek ostavlja mogućnost da se taj rok rastegne kako kome odgovara. Još jednom bih se osvrnula na to da pravda koja stiže prekasno prestaje da bude pravda, a da, naravno, mnogo ima problema i sa periodom posle donošenja presude, kada ona postane izvršna.
Bavili ste se i reformom sudstva i reizborom sudija. Slažem se da je u tom postupku bilo manjka transparentnosti, jer mi ni sada nismo uspeli da skontamo koji su to bili kriterijumi kada se vršio reizbor sudija.
Na strani 10. kažete: "na potrebi problema u ostvarivanju ljudskih prava ne reaguje se efikasnijom primenom postojećih zakona, već pisanjem novih. Nesprovođenje propisa ne može se stalno pravdati njihovom nesavršenošću". Slažem se da se i ova vlada, kao i neke prethodne, bavi fabrikovanjem zakona, što uopšte ne doprinosi da ta regulativa bude dobra i precizna. Što više zakona, imam utisak da je veće nesnalaženje i manja mogućnost da se ti zakoni primene.
Na strani 11, u oblasti prava na privatnost, kažete da je "način na koji je organizovano dokumentovanje primene posebnih postupaka i mera takav da bi eventualna zloupotreba bila zabeležena a počinioci zloupotrebe bi se mogli identifikovati". Nije valjda cilj da se počinioci zloupotrebe identifikuju? Valjda je cilj svih zakona da ne dođe do te zloupotrebe uopšte?
Što se tiče medijskih sloboda, slažem se sa konstatacijom da su novinari u mnogim slučajevima preuzeli ulogu neefikasnih državnih organa. Osvrnula bih se naravno na emisiju "Insajder", gde su izneti mnogi podaci kojima su trebali da se bave državni organi a ne novinari. Novinarska etika zahteva da se istina ili legitimna prava onih o kojima se izveštava ne žrtvuju zarad tiraža ili gledanosti. Svedoci smo da se ovo ne poštuje u mnogim dnevnim novinama i u drugim medijima, pa na naslovnim stranama vrlo često možemo da zapazimo i fotografije i tekstove koji su za zgražavanje, a da ne govorim o vulgarnostima u raznim rijaliti programima i u drugim emisijama.
Kada su u pitanju socijalna i ekonomska prava, moj kolega je istakao da ste naveli da se svakom šestom radniku ne uplaćuje staž, da su primanja jako mala, neredovna, da postoji nedostatak posla, a da ne govorimo o nedostatku stanova i dr. Osvrnula bih se na ovo neuplaćivanje radnog staža. Dobro bi bilo kada biste vi u tom slučaju mogli mnogo više da učinite nego što su vaše nadležnosti.
Na primer, ja sam još 2007. godine govorila o tome da u mestu u kome ja živim, Bela Palanka, opština koju svi znaju po tome da je uvek na dnu lestvice po prosečnim primanjima, znači, opština koja je poznata kao "Cipelgrad", u njoj živi veliki broj bivših radnika najveće fabrike obuća u velikoj državi, fabrika obuće "Vesna" koja sada ne radi i pošto je velika ponuda radne snage cena rada je strašno niska. Ljudi su prinuđeni zbog nedostatka posla da rade i u nemogućnim uslovima, a poslodavci, kojih ima mnogo, preko 30 prijavljenih obućarskih radnji, od kojih su neke male a neke i nisu tako male, to su fabrike koje zapošljavaju i preko 100 radnika u fabrici, ali za tu istu fabriku radi i veliki broj radnika koji rade kući. Najčešće su to žene. Naravno, niti su prijavljene, niti im se uplaćuju bilo kakvi porezi i doprinosi i sve što sleduje, a posebno što borave u uslovima koji uopšte nisu primereni za obavljanje takvog posla.
Znači, od 2007. godine do danas, bez obzira na sve apele, tu se ništa nije promenilo. Fabrike i te manje radnje okreću pristojan novac, od njih živi dobar broj radnika, ali i dalje je veliki broj onih koji rade zbog toga što posla u drugim oblastima nema za vrlo malo para, a posebno što su oštećeni za sve prinadležnosti koje im sleduju.
Što se tiče kršenja prava iz radnog odnosa, osvrnula bih se na to da se i dalje zloupotrebljava pravo rada na određeno vreme. Poznato je da do godinu dana najduže može da se radi na određeno vreme, ali sa raznim prekidima. Poslodavci uspevaju da prolongiraju i da radnike ne prevedu u stalni radni odnos.
Zatim, imamo kršenje prava na dnevni, nedeljni i na godišnji odmor. I u ovim slučajevima o kojima sam prethodno govorila, recimo, poznato je da kad je sezona, pravo na dnevni odmor se apsolutno ne poštuje, radi se danonoćno, subotom i nedeljom, a o pravu na godišnji odmor i da ne govorimo.
Kada je u pitanje povezivanje radnog staža, i dalje nisu poznati kriterijumi po kojima se vrši izbor firmi ili izbor radnika kojima se povezuje radni staž. Da li su to državne firme ili su to samo pojedine firme, u svakom slučaju vrši se favorizovanje jednih na štetu onih drugih.
Takođe se mnogim poslodavcima toleriše neplaćanje obaveznih doprinosa. Znači, zna se da pojedinci ne uplaćuju. Navešću jedan drastični primer. Recimo, u opštini u kojoj smo bili deo vlasti do 2009. godine, posle prekomponovanja vlasti, naš predsednik skupštine ostao je bez te funkcije. Šest meseci iza toga je primao platu i kad je to vreme isteklo, trebao je da reguliše svoja prava iz radnog odnosa prijavom na birou i da prima nadoknadu koliko mu već sleduje prema dužini staža koju ima. Ispostavilo se da za vreme dok je bio predsednik skupštine njemu nisu uplaćivani porezi i doprinosi. Znači, nadležan za to je predsednik opštine. Kako država može da toleriše predsedniku opštine, kao nadležnom za budžet, da ne ispunjava to što treba? Šta onda da mislimo o onim mnogo manjim poslodavcima?
Citiram, na strani 16. ste rekli da poslodavci, koji ne uplaćuju doprinose za obavezno penzijsko i zdravstveno osiguranje, najdirektnije krše zakon, a obaveza je nadležnih državnih organa, a ne radnika, da takve pojave otkriju i sankcionišu. Svedoci smo i štrajkova glađu i samopovređivanja, o čemu je takođe već bilo reči, a činjenica je da se i sada ponovo aktuelizuje, a to se radi pred svake izbore, da će sva mesta biti podložna javnom konkursu, u javnim službama, a ne da se desi da neko bude zaposlen, a da se za to radno mesto nije ni znalo. Ovih dana u medijima je takođe bilo da će sva mesta u javnim službama biti i na konkursima, a znamo da se, naravno, to teško sprovodi. Bićemo zajedno svedoci posle formiranja naredne vlade, ako to bude vlada u ovom istom sastavu, da naravno opet neće biti kao što se obećavalo.
Što se tiče rada organa uprave, takozvane dobre i loše uprave, istakli ste takozvani kodeks dobre uprave, međutim, taj kodeks samo služi da se urani u lokalnim upravama i da se mnoge stavke iz njega ne poštuju. Takođe ste se bavili reformom državne uprave, a mi pamtimo da je velika kampanja bila oko smanjenja broja zaposlenih u državnoj upravi, od koje naravno nije mnogo realizovano. I sami ste naveli da ima preko 30.000 viška zaposlenih.
Što se tiče prava deteta, posebno ste naglasili pojam inkluzije. Inače, dolazim iz prosvete, pa bih se ovde posebno zadržala. Inkluzija mislim da je sprovedena i nametnuta jako brzo. Slažem se sa koleginicom koja je prethodno diskutovala, da se nepripremljeno ušlo u primenu ovog programa, jer škole nisu, naročito nastavni kadar nije prošao dovoljno obuka. Mislim da se ne snalaze dovoljno dobro, a to naravno ide na štetu deteta.
Što se tiče rodne ravnopravnosti, osvrnula bih se, naravno, na porodično nasilje i prava žena. Vidim da ste imali slučajeve pritužbi iz ovog dela. Mislim da su žene i dalje jako ugrožena kategorija i da treba omogućiti da se veći broj postupaka iz ovog dela pozitivno reši.
Što se tiče zaštite prava građana lišenih slobode, istakli ste da su uslovi u ustanovama za izdržavanje zakonskih sankcija jako loši, da tamo ima duplo više ljudi nego što treba, da ima 7.000 mesta, a da je u 2010. godini boravilo preko 11.000 osoba, što nameće jedan zaključak - ne bi bilo loše da vladajuća koalicija u narednoj kampanji, kao jednu od glavnih stavki, obeća izgradnju što većeg broja zatvora, da bi tamo mogli da se smeste svi oni koji tamo spadaju. Interesantno je da govorite o resocijalizaciji ljudi i posle izdržavanja zatvorskih kazni. Mislim da je to problem na koji treba da se posebno osvrnete, i vi i svi nadležni, da se ne bi ponavljali slučajevi da ljudi dospeju opet u ove ustanove.
Dalje, priznali ste da je saradnja sa Ombudsmanom u Prištini jako slaba, da je praktično i nema. Samim tim ste priznali, a i piše u izveštaju, da niste nadležni za oblast Kosova i Metohije, što naravno nikako nije dobro. Već ste imali pitanje i podržavam da odgovorite na pitanje o Izveštaju o trgovini organima.
Još bih se kratko osvrnula na oblast ključnih napomena o Zaštitniku građana, gde govorite o zapažanjima o stanju ljudskih prava i kažete da se prema građanima nejednako i nedosledno postupa, da se sreće kršenje principa dobre uprave, a naročito u oblasti zdravstva. Mislim da se treba posebno baviti dopunskim radom u zdravstvu, jer mislim da zakonsko rešenje koje omogućava da se zdravstveni radnici bave dopunskim radom, čak i u radno vreme, otvara velike mogućnosti za zloupotrebu i da treba još voditi računa i precizirati odgovornost lekara za takozvanu lekarsku grešku. Naravno, sve u pravcu zaštite prava pacijenata.
Još bih se osvrnula na oblast rodne ravnopravnosti, jer je to jedna od pet prava na kojima počiva čak i Evropska unija. Treba voditi računa, naravno, o porodičnom nasilju, ne samo nad ženama, nego i nad decom, kao i o ostvarivanju prava iz radnog odnosa, naročito neplaćanje nadoknada trudnicama i porodiljama. Tu treba pokušati da se preventivno deluje. Znači, treba pripremiti zakonsku regulativu da bi moglo da se preventivno deluje.
Što se tiče oblasti prava deteta, osvrnula bih se na pravo na pravilan razvoj sve dece. U mestu gde živim i u školi u kojoj radim 30% dece je romske nacionalnosti. Mislim da se preterano pominje razlika. Treba voditi računa o pravilnom razvoju sve dece, i jedne i druge. Za godinu, dve ili tri u prvom razredu biće 50% Roma u našoj školi. Apsolutno nema razloga da se govori samo o njima, o svoj deci zajedno. Oni zajedno žive, oni zajedno idu u školu, zajedno rade i zajedno provode vreme. Mislim da kod nas nema nekih značajnih slučajeva problematičnih ili zloupotreba što se tiče Roma.
Još bih rekla da je država obećala, na primer, u zadnje vreme mi se obraćaju ljudi i telefonom i lično, jer su u pisanim medijima videli naslov: "Plata za treće dete" ili su videli naslov: "Država plaća alimentaciju umesto nesavesnih roditelja". Da to ne bude samo medijska kampanja, recimo, pod naslovom "Plate za treće dete" stoji demografska naknada od 20.000 dinara, ali bez pokrića. Zašto obećavate nešto što verovatno nikada neće biti? Znate li koliko ima roditelja koji ne plaćaju alimentaciju? Lično znam ženu koja čuva dva odrasla sina, jedan ima 18 godina već, kojoj muž ne uplaćuje alimentaciju već šest godina, ni jedan dinar. Ne zna se gde živi, nema adresu, ne može da ga tuži. Onda sledi naslov da država plaća alimentaciju umesto nesavesnih roditelja. To je, pretpostavljam, daleka budućnost, ali ovakav naslov verovatno služi samo u propagandne svrhe.
Da ne bih dužila, samo bih na kraju istakla jedan podatak. U izveštaju na kraju stoje statistički i brojčani podaci o aktivnosti Zaštitnika građana i stoji da su vam se u 36,54% građani obratili za ono za šta ste nadležni, a da se 63,46% građana obratilo za ono za šta niste nadležni. Treba da uradite mnogo na tome da građani budu obavešteni o onome za šta ste nadležni, a kada bi država donosila zakone koji su jasniji, precizni i primenjivi, onda ni vi ne biste imali puno posla. Ovako, pošto samo fabrikujemo zakone, koji su bitni za evropski put, a niko ne vodi računa o njihovoj primeni, pretpostavljam da ćete imati još mnogo posla. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćen je 21 minut od vremena poslaničke grupe.
Reč ima narodni poslanik Srđan Miković, a posle njega narodni poslanik Dejan Mirović.

Srđan Miković

Za evropsku Srbiju
Gospođo potpredsednice, poštovani zaštitniče građana, dame i gospodo, poštovane koleginice i kolege, danas govorimo o izveštaju Zaštitniku građana za 2010. godinu. Član 138. Ustava Republike Srbije predviđa: "Zaštitnik građana je nezavistan državni organ koji štiti prava građana i kontroliše rad organa državne uprave, organa nadležnog za pravnu zaštitu imovinskih prava i interesa Republike Srbije, kao i drugih organa i organizacija, preduzeća i ustanova kojima su poverena javna ovlašćenja."
Poštovane koleginice i kolege, predlažem da u danu za glasanje usvojimo zaključke o redovnom godišnjem izveštaju Zaštitnika građana za 2010. godinu i da Narodna skupština oceni da je Zaštitnik građana svojim redovnim godišnjim izveštajem za 2010. godinu celovito predstavio stanje ljudskih i manjinskih prava u Srbiji i kvalitet ostvarivanja prava građana pred državnim organima, ukazujući na potrebne promene u radu javnog sektora, u celini, koje bi unapredile njihovo ostvarivanje i zaštitu, kao i celovito prikazao aktivnosti Zaštitnika građana u izvršavanju ustavnih i zakonskih nadležnosti.
Predlažem da Narodna skupština konstatuje da je dužnost svih državnih organa i nosilaca javnih ovlašćenja da u vršenju svojih nadležnosti poštuju preporuke Zaštitnika građana, u cilju ostvarivanja i zaštite ljudskih i manjinskih prava i sloboda, kao i da postupaju u skladu sa načelima dobre uprave.
Takođe, predlažem da se Narodna skupština obaveže da će u ostvarivanju svoje kontrolne funkcije, utvrđene Ustavom i zakonom, pratiti rad izvršnih organa i nosilaca javnih ovlašćenja, sa stanovišta poštovanja preporuka Zaštitnika građana sadržanih u podnetom izvešaju i, u skladu sa svojim nadležnostima doprinositi ostvarivanju i zaštiti ljudskih i manjinskih prava i sloboda.
Ovo je nova stvar što radimo, u odnosu na protekli period od više decenija, a to je da imamo Zaštitnika građana i da razmatramo izveštaje o njegovom radu. Ustavom iz 2006. godine uveden je ovaj institut. Svakako je period od tada do današnjeg dana bio period izrastanja ove institucije u ono što treba da predstavlja u čitavom nizu godina koje su pred nama.
Mislim da ova protekla godina predstavlja i godinu kada možemo reći da je Zaštitnik građana u nekom punom kapacitetu počeo da radi. Mislim da je i rezultat tog rada ovaj veliki izveštaj, za koji moram da kažem da je, s jedne strane, izveštaj u pravom smislu reči a, s druge strane toliko je toga bilo potrebno da se iskaže i podeli sa nama, da neki put prelazi i onu granicu i ide prema eseju.
U tom smislu, smatram da bi trebalo u nekom narednom periodu sam taj izveštaj možda učiniti malo preglednijim, da se ipak jasnije odredi šta je to ključno, a šta su pojedinačni primeri iz rada Zaštitnika građana. Mislim da se u ovom izveštaju donekle prepliće i jedno i drugo. Shvatam dobru nameru, shvatam ogroman trud, shvatam pionirski pokušaj da se pred Narodnu skupštinu i pred narodne poslanike iznese jedan ovakav dokument.
Međutim, opet moram da kažem da se neki put dešavalo da u izveštaju lični odnos bude istaknut u prvi plan, što mislim da bi trebalo da izbegavamo. Konkretno, smatram da određeni stavovi koji ne sporim da postoje kod Zaštitnika građana, ne bi trebalo, naročito u onim oblastima koje nisu u direktnoj nadležnosti Zaštitnika građana, da budu iznošene u prvi plan.
Tu posebno ukazujem na str. 15. izveštaja, gde se pominje Zakon o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama, pominje se da je taj zakon na snazi, a da to proizvodi pravnu nejednakost. Činjenica je da tada, kada je sačinjavan ovaj izveštaj, a izveštaj je 15. marta stigao u Narodnu skupštinu, poslednji dan roka kada treba da stigne, znači, u roku je stigao, ali pominje se da Ustavni sud treba da se odredi prema Zakonu o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama, daje se prejudicirani stav da se time proizvodi pravna nejednakost, a u međuvremenu imamo odluku Ustavnog suda gde se konstatuje da je Zakon o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama u skladu sa Ustavom.
U tom smislu, bez obzira na dobru nameru, bez obzira na određene stavove koji postoje, govorim kod svakog pojedinca, ono što je u nadležnosti određenih drugih državnih organa, gde je podeljena nadležnost, da bi to trebalo da izbegnemo u nekom narednom periodu.
Normalno je da ćemo mnogo toga naći u ovih 150 strana sa čime se možemo saglasiti i sa čime se možda u potpunosti nećemo saglasiti. Shvatite ovu moju diskusiju kao dobronamernu, da nam se ne bi desilo da u narednim godinama ponavljamo takve greške. Činjenica je da su mnoge pojave dobro primećene u izveštaju, da je ukazano na moguće rešavanje, da su na kraju samog izveštaja, na stranama 123, 124, 125, 126 i 127 date određene preporuke u cilju poboljšanja položaja građana u odnosu na organe uprave. U odnosu na te preporuke, smatram da treba biti izuzetno oprezan, ne govorim o onima koji sprovode preporuke, nego u smislu sastavljača preporuka, kada budemo idući put davali te preporuke da izuzetno pazimo, da ne bi, eventualnim prihvatanjem preporuka od strane Narodne skupštine, ušli u sukob nadležnosti između nezavisnih institucija u Republici Srbiji. Kao što je Zaštitnik građana sa svoje strane nezavisan, tako su i druge institucije u državi Srbiji nezavisne.
U tom smislu, bez obzira na dobru nameru svih ovih preporuka, mislim da tu treba naći granicu po kojoj preporuka može da ide, a da ne dira u nadležnost neke druge takođe nezavisne institucije. Ovo su samo moje lične sugestije, dozvoljavajući da neko ima i drugačiji stav.
Pred kraj diskusije bih samo ukazao na još jednu stvar. Mislim da je nesporno za sve nas da je posao dobrog uređivanja države posao za generacije. To ne može da se uradi samo u jednom mesecu, u jednoj godini, to je period izgrađivanja pravnog sistema.
Međutim, mislim da smo dobro krenuli u jedan veliki i ozbiljan posao. Bez obzira što svako može da konstatuje da je još uvek na nezadovoljavajućem nivou odnos određenih institucija prema ostvarivanju prava građana, ukazao bih na ono što se nalazi na 138 strani izveštaja, a to je u pogledu završenog postupanja Zaštitnika građana po pritužbama iz 2010. godine.
Od ukupno 977 pritužbi, po onome što smo dobili u izveštaju, čak 574 pritužbe su odbijene kao neosnovane. Znači, očigledno je da u odnosu na sve ono što građani osećaju kao ugrožavanje svojih prava, nije baš tako da je baš svaki put građanin u pravu. Često jeste, ali vidimo da u odnosu na one slučajeve gde su se građani obraćali Zaštitniku građana, u većini slučajeva organ koji je postupao očigledno je bio u pravu.
U 229 slučajeva date su pojedinačne i zbirne preporuke. Postupak je obustavljen u 134 slučaja. Znači, organ uprave otklonio je nedostatak u radu. Smatram da je ovo dobra stvar zato što, kada se ukaže organu, postoji dobra volja i mogućnost da se popravi, postoji mogućnost preventivnog delovanja, postoji mogućnost ostvarivanja prava i u samom postupku. Pritužioci su odustali od pritužbi u 39 slučajeva, a dato je jedno mišljenje na ukupno 977 pritužbi koje su stigle do Zaštitnika građana.
U svakom slučaju, predlažem da Narodna skupština usvoji predložene zaključke, da i ova moja diskusija i diskusija uvaženih kolega i koleginica ovde bude praktično podstrek da u idućim izveštajima za naredne kalendarske godine eventualno ove sugestije budu inkorporirane u izveštaj i da kao što gradimo i usavršavamo pravni sistem u Srbiji, tako doprinosimo i pomažemo uspešnom radu i rezultatima rada zaštitnika građana. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je 10 minuta i 30 sekundi od vremena poslaničke grupe.
Reč ima narodni poslanik Dejan Mirović, a posle njega narodna poslanica Marina Toman.

Dejan Mirović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo, kada se radi o ljudskim pravima, onda ne treba imati nikakva predubeđenja, ni partijska ni bilo kakva druga, jer to su opšte stvari. U tom smislu mi smo neutralno i neostrašćeno pročitali ovaj detaljan izveštaj i ne može se reći da u njemu nema dobrih stvari. Međutim, čim se politika umeša u ljudska prava ili jedna vrsta posrednog ili neposrednog pritiska, postoji nedorečenost, slično kao i kod zakona koji nam je prezentirao novi guverner pre nekoliko nedelja.
Šta hoću konkretno da kažem? Da jednostavno je izveštaj trebao da bude konkretniji, jasniji i što ne reći, hrabriji. Kao što vidimo, to je već više puta ponovljeno, 8.500 građana se obratilo 2010. godine Zaštitniku građana, što je veliki broj. Jasno je da kapaciteti, tu se slažemo sa vama, Zaštitnika građana nisu dovoljni za sva kršenja ljudskih prava koja postoje u Republici Srbiji i nad građanima Republike Srbije. Svakako se slažemo sa vašom definicijom na strani osam da postoje ranjive grupe, pre svega to su deca. To je nešto što svako društvo, ma ko bio na vlasti, mora da ima u vidu i mora da ih štiti, jer kao što ste pomenuli, kao što piše na vašem sajtu i kao što dajete izjave za medije, postoji Konvencija o pravima deteta koja se mora poštovati ne manje od Evropske konvencije za ljudska prava i ne manje od Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Na strani 9. kažete da su suđenja spora, slažemo se i da traju duže od tri godine, što nije retkost. Moram da vas podsetim da postoji jedan građanin, predsednik naše stranke, čije suđenje skoro devet godina nije završeno i složićete se da je to ekstremno i teško kršenje ljudskih prava.
Što se tiče reforme pravosuđa na strani 10. i to je tačno, tačno je da se ne znaju kriterijumi, tačno je da su netransparentno određeni i dobro je što ste ukazali na taj problem. Međutim, po našem mišljenju trebali ste da budete konkretni i da imenujete npr. gospodina Homena i ove koji su vodili tu tzv. reformu i da ih kritikujete argumentovano. Ništa vam se ne bi desilo.
Što se tiče strane 11, to moramo da podržimo. Tačno je da vam Evropska komisija ne daje podršku, tačno je da za razliku od tih fraza o evropskom putu, o evropskoj budućnosti i sličnom, da vam oni ne ukazuju konkretnu podršku kada se bavite problemima u Republici Srbiji. Međutim, opet moram da kažem da ste trebali da budete konkretni i da kažete da je glavni krivac za to gospodin Dežer. On je predstavnik Evropske komisije i on piše izveštaje Evropskoj komisiji i šalje ih u Brisel, Visent Dežer, predstavnik Evropske komisije u Republici Srbji. Trebali ste i tu jednu vrstu profesionalne hrabrosti da pokažete.
Što se tiče slobode mišljenja, to je na strani 13. izveštaja, trebali ste mnogo šire da obradite tu temu. Nije dovoljno samo par rečenica. To je veoma važno pitanje i jedno od osnovnih ljudskih prava. Uostalom, znate da u članu 19.
Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima je upravo to istaknuto kao jedno od osnovnih prava. Vi sigurno znate i vaši saradnici da postoji bogata praksa Evropskog suda za ljudska prava koja tačno pokazuje granicu između slobode mišljenja i govora mržnje. Trebali ste malo da se oslonite i na tu praksu koja traje decenijama, to sigurno znate i koja se oslanja na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i da definišete jednu vrstu kriterijuma šta je sloboda izražavanja, šta sloboda mišljenja, a šta govor mržnje.
Inače, ovako paušalno možemo da tvrdimo jedno, vi drugo, vlast treće i nećemo doći do nikakvog kriterijuma koji postoje i evo ih opet u Evropskom sudu za ljudska prava Saveta Evrope u Strazburu. Mislim da je to takođe jedna vrsta nedorečenosti. Ne sporim vašu dobru nameru, ali trebali ste još detaljnije da obradite ovaj deo.
Na strani 13, i tu se slažem sa mojim kolegama iz SRS, mislim da niste trebali da se bavite blanko ostavkama. To je jedna materija koja je pre svega sa pravne tačke gledišta jasna. Pogledajte šta piše u Ustavu u članu 112. i videćete da je zakon u suprotnosti sa Ustavom i mislim da je to nešto što treba prepustiti drugim organima, Ustavnom sudu ili nekom drugom. Ipak, tu se ne radi o ljudskim pravima. Radi se o kršenju Ustava. To je tačna definicija.
Na strani 14. govorite o medijima. Podržavam da se treba istražiti i transparentnost vlasništva. To je ključno pitanje u medijima – ko su vlasnici medija, da li zloupotrebljavaju svoju političku, ekonomsku funkciju, recimo "Novosti", "Pres" itd. ili ne zloupotrebljavaju. Ne bih se bavio nikakvim sukobima između navijačkih grupa, B92, u tom smislu u kojem se vi bavite, tako široko, već bih obrnuo red stvari i pre bih se bavio recimo transparentnosti vlasništva u širem obimu nego u ovom koji ste vi uradili.
Takođe, što se tiče restitucije, to je strana 15. izveštaja, to je veoma ozbiljno pitanje. Opet kažem, morate da primenite jednu dozu opreznosti, jer podsetiću vas i vi to sigurno znate da čak i u Nemačkoj koja je najbogatija zemlja EU, kada je došlo do restitucije u vezi istočne Nemačke nije se išlo preko praga od 10.000 maraka tadašnjih. Vrlo oprezni i tu treba da budete, ne kažem vama lično i za vašu instituciju, bez populizma treba videti šta ovako siromašna zemlja, koja je sve siromašnija upravo zbog zahteva EU treba da uradi što se tiče restitucije, a da to ne bude populizam, demagogija i još jedno lažno predizborno obećanje. Shvatite ovo kao jedan dobronameran savet SRS.
Takođe, dobro je što ste na strani 18. progovorili o zloupotrebama u radnom odnosu. One su ogromne i ne samo kod domaćih poslodavaca, već i kod stranih. Daću vam jedan primer. Imate monopol stranih banaka iz EU na finansijskom tržištu Republike Srbije oko 75%. Tu treba malo profesionalne hrabrosti i više istraživačkog rada i jedne vrste političke volje da se tome stane na put, jer verujte mi, zloupotrebe su ogromne.
Takođe, mislim da ste trebali na strani 20. više o izbeglicama. Nedovoljno je samo tih par rečenica, to je ogroman problem, jer ako sami priznajete u tom izveštaju da ima najviše izbeglica u Republici Srbiji, u Evropi, onda je svakako trebalo to malo šire i opširnije obraditi.
Što se tiče reforme državne uprave, takođe trebalo je jednu vrstu profesionalne hrabrosti primeniti i reći da postoji potreba za smanjenjem birokratije, ali za smanjenjem tzv. probriselske birokratije u Republici Srbiji. Daću vam samo jedan primer, to je Kancelarija za pridruživanje EU, za evropske integracije, koja je ovim aktuelnim budžetom dobila još milion evra da bi se širila između ostalog i evrobirokratija u Republici Srbiji. Neću sada da širim temu, IPA fondovi itd.
Konačno dolazimo do naše glavne zamerke. To je strana 22. Drago mi je što je gospođa Lukšić-Orlandić tu, jer ovo je veoma značajna tema i radi se o pravima deteta.
Nije tačno da su državni organi uradili sve što je trebalo u vezi prava deteta. Dokumentovaću vam to i ovde su dokumenti koje je gospođa Lukšić-Orlandić, što uopšte nije loše napisano, uputila Republičkom zavodu za zdravstveno osiguranje, Institutu za javno zdravlje "Milan Jovanović – Batut". Međutim, vi sigurno znate gospođo Lukšić-Orlandić o čemu se radi, 200 dece i to najugroženije kategorije, sa patologijom govora, koji zbog bahatosti gospodina Aleksandra Vuksanovića, direktora Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje posle 20 godina je ukinuto finansiranje, možete misliti taj skandal, instituta za patologiju govora u gradu Beogradu. Posle 20 godina, to je nečuveno nešto i mislim da za to nema nikakvog opravdanja, jer se radi o sumi, ako se ne varam, tako su nam roditelji rekli, od 150.000 evra.
Sa druge strane, imate budžet RZZO, kojim komanduje gospodine Aleksandar Vuksanović, od dve milijarde evra. Znači, vi imate budžet od dve milijarde evra jedne institucije i oni nisu, tj. gospodin Aleksandar Vuksanović kao najodgovorniji, u stanju da izdvoje 0,001% da bi se 200 dece, kako su nam saopštili roditelji, videli smo i dokumentaciju i sve, da bi im se pružila pomoć i podrška u skladu sa Konvencijom o pravima deteta ili, da budem konkretan, da ne bi to 200 dece postalo trajno autistično.
Vi znate, gospođo Lukšić-Orlandić o čemu se radi i kako je to kršenje prava deteta.
Dakle, to je naša glavna primedba i molim vas da obratite pažnju, jer nema većeg kršenja prava od kršenja prava deteta. To vam govori Konvencija o pravima deteta, to vam govori i međunarodni pakt i, u ostalom, vi ste uputili jedan takav zahtev RZZO 14. aprila 2011. godine i on je dobro napisan.
Posle toga ste uputili "Batutu", ali upozoravam vas da se radi o jednom jeftinom triku gospodina Aleksandra Vuksanovića, jer upravo RZZO finansira Institut "Batut". Dakle, to su povezane institucije ili je, prostije da kažem, RZZO nadređen Institutu "Milan Jovanović Batut".
Dakle, trebalo bi ipak i tu pokazati jednu vrstu profesionalne hrabrosti jer priznaćete da se radi o skandalu nezabeleženih razmera, o skandalu koji se verovatno nije desio zadnjih 20 godina u našem zdravstvu, o skandalu koji se nije desio 20 godina, kada se radi o ljudskim pravima. Priznaćete da se radi o jednom problemu koji nema veze ni sa partijama, nema veze ni sa Srpskom radikalnom partijom, niti sa bilo kojom partijom ovde, nego se radi o bahatosti, o neodgovornosti, a daću vam konkretan primer koji su nam roditelji saopštili u vezi gospodina Aleksandra Vuksanovića.
U januaru, martu i februaru ti nesrećni roditelji tražili su prijem kod gospodina Aleksandra Vuksanovića i on se nije udostojio ni pismeno da im odgovori. Pismeno im nije odgovorio, a ne da nije našao vremena da primi roditelje od 200 dece koji imaju tako strašne probleme. Dakle, to je nešto za normalnog, razumnog čoveka nepojmljivo, jedna vrsta bahatosti čoveka koji je na tako odgovornom mestu i koji raspolaže budžetom od dve milijarde evra.
Apelujem na vas i na gospođu Lukšić-Orlandić, koja se očigledno ozbiljno bavi ovom problematikom, da pokažete profesionalnu hrabrost. Znam da su pozicije gospodina Vuksanovića veoma jake, u jednoj je vladajućoj partiji, ali morate da shvatite da se radi o 200 dece, da se radi o ljudskim pravima i da vi, u skladu sa ovim zahtevima koje ste podneli u aprilu i u maju 2011. godine, postupite i da budete uporni, dosledni i samo tako ćete moći ove definicije i sa strane 22 Izveštaja da prevedete sa reči u delo.
Takođe, što se tiče Konvencije o pravima deteta, ona se potpuno i nesumnjivo odnosi na ovaj slučaj zato što se radi o tome da je detetu potrebno obezbediti zdravstvenu zaštitu, zdravstveni standard, uključivanje u normalan razvoj, uključivanje u školski program i sve ono što ovo društvo treba da obezbedi.
Da bi skandal bio još veći sa RZZ i sa gospodinom Aleksandrom Vuksanovićem, Vlada Republike Srbije je donela 2009. godine Uredbu o nacionalnom programu preventivne zdravstvene zaštite dece sa psiho-fiziološkim poremećajima i govornom patologijom, koju je potpisao potpredsednik Vlade.
U ovoj uredbi, koja je očigledno dobro napisana, ima negde oko dvadesetak strana, piše da se taj program mora ispuniti u periodu od 2009. godine do 2012. godina. Kako kada već na prvom koraku RZZ i njegov direktor, Aleksandar Vuksanović, ukidaju finansiranje za 200 dece sa ozbiljnim poremećajima kojima je to jedina šansa i to se radi posle 20 godina finansiranja te institucije? Molim vas, to je skandal. Da li onda treba da bacimo sve ove uredbe, da bacimo sve ove zakone i da onda jednostavno po pravu koje bi trebalo da je u civilizovanom svetu prevaziđeno, znači ko ima bolju poziciju, ko je jači, ko ima više para da određuje da l i treba spasiti 200 dece ili treba za neku svoju sopstvenu promociju, poput one gospodina Vuksanovića, kada je govorio za "Politiku" da treba pokazati solidarnost u zdravstvu? Od toga nema "s" na papiru, a ne nešto drugo.
Prema tome, ponovo apelujem na vas i na gospođu Lukšić-Orlandić da ozbiljno pristupite ovom problemu. Razgovarali smo sa tim roditeljima. Verujte, to je zaista uznemirujuće jer to su deca koja godinama pate od tih poremećaja i njihova jedina šansa je da država i RZZO stanu iza njih i da finansiraju te tretmane koji su potrebni gotovo svakodnevno. Znate kakva je razlika između svakodnevnog tretmana i tretmana koji predlaže gospodin Vuksanović jedanput mesečno? Znači, njima uzimate osnovno ljudsko pravo, pravo na život, pravo na zdravstvo, pravo na infuziju itd.
Prema tome, molim vas, ovo nije stranačko pitanje, nema veze sa SRS, ti roditelji nisu članovi naše stranke, radi se o humanom pitanju, o pitanju ljudskih prava gde vi morate primeniti još veću količinu profesionalne odlučnosti, veću količinu nezavisnosti i jedne profesionalne odgovornosti jer se radi o pitanju koje nije apstraktno, nije evropski put bez alternative ili reforma državne uprave itd, radi se o konkretnom pitanju, o 200 dece kojima je potrebna pomoć i morate to da uradite kao nezavisna institucija. Ovo nije stranačko pitanje, već pitanje ljudskih prava i pitanje humanosti. Zahvaljujem.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je 16 minuta od vremena poslaničke grupe.
Reč ima narodna poslanica Marina Toman, a posle nje narodni poslanik Vlatko Ratković.

Marina Toman

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Jankoviću, pred nama se nalazi Izveštaj u kome nisu jasno definisani pre svega postupci i mere koje vi kao Zaštitnik građana preduzimate kada uočite neki problem odnosno šta predlažete, na koji način da se ti problemi otklone.
Slažem se sa mojim kolegama, Izveštaj je dosta uopošten. Mogao je da bude i konkretniji, ne previše kritičan. Nedostaje mu niz tih kritičkih osvrta i predloga kako da se neke stvari poprave.
Kao što možemo da vidimo, zaista ste se upustili i dotakli nekih veoma važnih pitanja i problema, međutim čitajući Izveštaj stiče se utisak da negde niste otišli do kraja. Pitanje je zašto je to tako, da li je tu u pitanju nedostatak hrabrosti, da li su tu politički pritisci, ali vi već znate ili pak nešto treće.
Slažemo se sa vama da građani imaju pravo na dobru upravu. Uprkos vašoj analizi i vašim zapažanjima, čini nam se da je Izveštaj koji se odnosi na ovaj segment ipak mogao da bude dosta kritičniji i da sadrži niz konkretnih primera jer, složićete se, ima ih zaista vrlo mnogo. Smatrate da organi javne uprave ne samo da treba da svaki postupak koji se tiče obaveza, prava i na zakonu zasnovanih interesa građana vode formalno i ispravno i suštinski pravično, transparentno, efikasno, tu se slažemo sa vama, međutim postavlja se pitanje šta da se radi kada se sve to ne poštuje odnosno koliko su vama ruke vezane i koliko se ozbiljno shvataju vaše preporuke?
Zaista su pobrojane sve osobine koje bi trebalo da karakterišu jednu dobru upravu, međutim i vi i mi mogli bi da se složimo da većina tih osobina ostaje samo na papiru i da ih u praksi ima vrlo malo. Postavlja se pitanje šta se dešava kada građanima neko uskrati pravo koje bi trebalo da personifikuje rad jedne uprave. Znate, nisu svi u ovoj zemlji pravnici, nisu svi vični tumačenju razno raznih odredaba zakona na koje se pozivaju uprave, uskraćujući građanima kroz taj način neko pravo da bi građani mogli na pravi način to da protumače i da vide da uprava nije u pravu i da dalje insistiraju na ostvarenju svog prava.
Navešću vam samo jedan primer na kome ću da pokažem na koji način organi uprave krše prava građana. To se tiče onog dela koji se odnosi na njihovu transparentnost.
Naime, uprkos Zakonu o dostupnosti informacije od javnog značaja, državne institucije se vrlo često oglašavaju o ovaj zakon. Navešću jedan primer, novinar "Velike Srbije" Ivan Ninić, se tako obratio Agenciji za lekove, da mu se dostave informacije i podaci iz različitih oblasti rada i delatnosti Agencije. Međutim, Agencija se žalila redakciji, samom gospodinu Niniću, jer on nije naveo razloge za traženje informacija, slušajte, niti kako će ih upotrebi, iako to Zakon ne nalaže. Gospodin Ninić to zna, tako da za njega to nije bio problem, ali postoje ljudi koji to ne znaju, a složićete se, ovaj primer nije usamljen. Da li to znači da onda, uprkos Zakonu, ako nekome ne odgovara razlog zbog kota se traže informacije, te informacije neće ni stići? Znači, o transparentnosti i tim drugim karakteristikama, sličnim karakteristikama koje bi trebalo da ima jedna dobra državna uprava, to je vrlo diskutabilno.
Tvrdite da je pravo na dobro upravu uneto u pravni sistem EU, kao osnovno pravo njenih građana, ali da u Republici Srbiji još nije priznato kao takvo. Slažemo se. Međutim, Republika Srbija ne treba da to radi zbog EU, već zbog sebe, zbog svojih građana. Međutim, to je prosto postao jedan uopšten obrazac ponašanja u većini zakona koji se usvajaju u ovom parlamentu. U razlozima za njihovo donošenje, upravo se navodi kao razlog, usklađivanje sa propisima EU. Znači, radi se mehanički, ne sagledavaju se stvari na adekvatan način i na taj način ne rešavaju se ni problemi.
Osvrnuću se takođe na izveštaj koji se tiče zaštite prava nacionalnih manjina. Srpska radikalna stranka je još kod donošenja Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina ukazivala da će glavni problem nastati tokom njegove primene u praksi. Uostalom, slične stavove smo mogli da čujemo i od samih predstavnika državnih organa, koji su tvrdili da će oni u potpunosti zaživeti tek za nekoliko godina.
Na pitanja – kako će koja odredba da se primenjuje u praksi? Dobijali smo odgovor – videćemo to u praksi. Videćemo to kada protekne izvesno vreme. Vi u izveštaju navodite nešto slično. Citiram, iako je suština kulturne autonomije nacionalnih manjina definisana Ustavom i posebnim zakonima, Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i Zakonom o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, organi državne uprave, koji bi trebalo da obezbede ostvarivanje ovih prava, nisu uspostavili odgovarajuće načine kako bi se to u svakodnevnom životu, u različitim uslovima primenilo.
Upravo to što smo mi tvrdili mnogo ranije. Znači, zakon je jedno, a njegova primena u praksi, nešto sasvim drugo. Tada smo tvrdili da su savetima data prevelika ovlašćenja koja sa sobom nose, naravno, i veće odgovornosti, koje saveti neće biti u stanju da isprate. Upozoravali smo da se na taj način vrši getoizacija nacionalnih manjina, odnosno da se država, donošenjem Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina ponela tako, kao da je sa sebe skinula veliki teret i prepustila savetima da se, uglavnom, samo oni bave problemima nacionalnih manjina. Imate zakon, pa vi vidite šta vam je činiti. Jedno je zakon na papiru, drugo njegova primena u praksi. Uostalom, to donekle potvrđuje i ovaj izveštaj. Vi, isto kao i mi, znate da je to nemoguće bez aktivne uloge države.
Ukazivali smo na manjak stručnog kadra u školama koja bi deci predavala na maternjem jeziku. Država je ta koja treba da se aktivno uključi u prevazilaženje ovog problema. Nisu problemi manjina samo očuvanje tradicije, kulture, istorije, a na ovom polju se zaista mnogo uradilo, već i niz suštinskih životnih problema koje muče i većinski srpski narod. Znate, i Slovaci, Mađari, Rumuni i drugi, svima njima je vrlo važno da se njihova deca školuju na maternjem jeziku. Međutim, katastrofalna ekonomska situacija u zemlji je takva, te im je to pravo praktično uskraćeno, uostalom, kao i većinskom srpskom narodu. Školovanje je postalo privilegija bogatih.
Utvrdili ste da većina organa državne uprave i javnih službi ne primenjuje propise, ne planira mere u vezi povećanja zaposlenosti pripadnika nacionalnih manjina i ne vodi evidenciju o nacionalnoj strukturi zaposlenih, između ostalog, i zbog toga što nisu razvijene upotrebne administrativne procedure.
Upozoravali smo da će do toga doći, kao što smo upozoravali da će doći do politizacije nacionalnih saveta. Nažalost, to se i obistinilo. Ukazivali smo i na neusklađenost sa drugim zakonskim propisima, tako da bi mogli da se složimo sa vašom konstatacijom navedenom u izveštaju,da je nepotpuno sprovođenje i neusklađenost pojedinih zakona sa osnovnim zakonima zaista veliki problem.
Međutim, postavlja se pitanje – koji ste korak preduzeli nakon što ste utvrdili te činjenice? Da li su državne institucije ispoštovale neku vašu preporuku? Nije dovoljno samo konstatovati nepravilnosti, već i pronaći mehanizme kako da se oni isprave. Uložiti snagu i energiju da se predložene mere sprovode u praksi. U protivnom, ovo će biti samo jedan putokaz za put kojim državni organi treba da se kreću, ali oni to i ne moraju ukoliko ne žele. Prosto, ne postoji mehanizam, ili možda postoji, ali se on ne primenjuje na adekvatan način.
Volela bih da smo čuli više ideja kako da se otklone te nepravilnosti. Ovako, biće ovo još, a ja to nikako, a mislim da i niko u ovoj sali, ne bi voleli da ovo bude još jedan izveštaj u nizu koji će ubrzo, kada se okonča rasprava u ovom parlamentu, biti zaboravljen i odložen na neku policu.
Na kraju, želela bih da vam postavim jedno pitanje. Kako bi reagovali kada bi vam se obratila grupa građana, tvrdeći i potkrepljujući svoje tvrdnje dokumentacijom, da im se ugrožavaju neka prava, tako što je neko odlučio da se u blizini njihovih kuća izgradi fabrika za preradu otpada sa svojstvima opasnih materija, u blizini njihovih kuća, usred plodnih oranica, tako što će ljudi koji se bave poljoprivrednom biti onemogućeni da se bave svojim radom? Postavlja se pitanje – ko će da kupuje proizvode sa njihovih njiva, ukoliko se njive nalaze u neposrednoj blizini fabrika?
Da li vi kao Zaštitnik građana možete da dajete savet tim građanima, koji tvrde, a imaju i dokumentaciju, da će izgradnjom takve jedne fabrike, u pitanju je Kovačica, biti ugrožena njihova prava? Toliko.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik, gospodin Vlatko Ratković.

Vlatko Ratković

Za evropsku Srbiju
Zahvaljujem, potpredsedniče Skupštine, uvaženi gospodine Jankoviću sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama se danas nalazi veoma važan dokument – Predlog zaključaka o redovnom godišnjem izveštaju Zaštitnika građana za 2010. godinu. Naravno, sa ovim kompletnim izveštajem koji smo detaljno proučili, koji uz izvesne primedbe metodološkog karaktera, mi pozdravljamo kao jedan sveobuhvatan dokument o stanju ljudskih prava građana Republike Srbije.
Nema potrebe da ponavljamo i da govorimo o značaju institucije Zaštitnika građana. Ovaj institut postoji već 100 godina u nordijskim zemljama. On egzistira i u svim zemljama članicama EU, jer ne postoje bezkonfliktna društva i dok god je države i ljudskog društva, postojaće i kršenja ljudskih prava i potreba da se ta prava zaštite.
Zaštitnik građana je veoma važna institucija u Srbiji kao tranzicionom društvu, naročito u periodu od 2000. godine, kada je u fokusu i zakonodavna aktivnost i implementacije propisa i usklađivanje našeg zakonodavstva sa pravom EU i kada je pitanje ljudskih prava jedno od primarnih pitanja. Zaštitnik građana je ustavna kategorija i to nema potrebe da ponavljamo. U ostvarivanju i zaštiti ljudskih prava Zaštitnik građana je nesumnjivo jedna od najvažnijih institucija, ali, isto tako, drugi važan segment rada i nadležnosti ove institucije jeste kontrola rada državnih organa, organa državne uprave kao i organa i organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja i onih organa koji su zaduženi da štite imovinska prava Republike Srbije.
Moja jedina primedba na ovaj izveštaj, možda više pitanje vama, gospodine Jankoviću, jeste da li je Zaštitnik građana kontrolisao u smislu zakonske definicije nadležnosti Zaštitnika prava građana rad organa koji su zaduženi da štite imovinska prava Republike Srbije, a to je Javno pravobranilaštvo? Svi mi kao poslanici svedoci smo da javna pravobranilaštva na lokalnim nivoima, na prvom mestu ne retko konzumirajući svoja neka procesna i materijalna prava ulaze u preduge sporove, ne rešavaju imovinsko-pravne sporove na jedan celishodniji način, putem poravnanja, dogovora sa protivnom stranom itd. i ispostavlja se da ti dugi procesi, koji su najčešće procesi pred sudovima, dosta koštaju poreske obveznike odnosno budžete lokalnih zajednica ili budžet Republike Srbije.
Moje kolege su do sada podrobno analizirale vaš izveštaj. U njemu vidimo da je jedan značajan broj pritužbi građana odbijen, odnosno da ne treba da polazimo od jedne apriorne dogme ili premise da je državna uprava uvek u krivu a da je građanin uvek u pravu. To je možda delimično posledica i činjenice da su nezavisna regulatorna tela ustanovljena unazad tek nekoliko godina i da sada, kao vaša institucija, rade punim kapacitetom i postoji dosta i nepoznavanja materije od strane građana odnosno stranaka koji se vama obraćaju tražeći zaštitu svojih prava.
Smatram da ne treba da upadnemo u jednu zamku koja će nas dovesti do konflikta, odnosno do preplitanja nadležnosti institucije Zaštitnika građana sa, recimo, institucijom Poverenika za zaštitu ravnopravnosti ili kakve druge institucije. Nedavno smo, vi se sećate, gospodine Jankoviću, imali sednicu Odbora za pravosuđe, pre jedno dva meseca i vođena je debata sa vama odnosno vašim kolegama, vašom institucijom i predstavnicima Visokog saveta sudstva oko toga da li Visoki savet sudstva predstavlja organ državne uprave ili je to organ sudske vlasti, ako sam ja dobro razumeo tu debatu. Mislim da je otprilike takva dilema postavljena. Hoću da kažem da Zaštitnik građana u punom kapacitetu i pravilno definiše ono što je zaštita prava građana u odnosu na organe državne uprave odnosno interaktivno obrnuto – državna uprava prema građanima, ali, opet kažem, ne smemo da upadnemo u zamku da se prepliću nadležnosti. Odnosno, moramo poštovati princip podele vlasti a naročito princip nezavisnosti rada sudske vlasti.
Dobra uprava, slažem se sa vašom preporukom apsolutno da pravo na dobru upravu treba inkorporirati kao jedno od ustavnih načela i to će sigurno u novelacijama Ustava biti, nadam se za godinu ili dve dana i zalagaćemo se za to da ovo bude jedno od temeljnih ljudskih prava – pravo na dobru upravu. Pravo na dobru upravu je standard koji postoji i koji egzistira u EU i koji nije jedna statična kategorija jednom za svagde definisana, ona se transformiše i razvija uopšte sa razvojem društvenih odnosa i sa stepenom zaštite ljudskih prava.
Možda u ovom izveštaju treba naglasiti jedan komparativni element vremenskog karaktera, da tako kažem. Stanje ljudskih prava u Republici Srbiji je na daleko višem nivou, daleko je veći kvalitet stanja ljudskih prava danas nego pre tri godine ili nego pre pet godina.
Kada kažemo dobra uprava, prva asocijacija jeste na šaltere u raznim državnim institucijama i jednu predstavu čehovljevskog ili kafkijanskog modela države gde građanin ponizno stoji pred šalterom a arogantni državni službenik, birokrata je tu bog za njega i od njega zavisi, od tog službenika, da li će se i kada on smilovati da građanin ostvari svoje pravo zbog kojeg je došao u tu instituciju. Mislim da to još uvek postoji u našem sistemu i da je velik broj pritužbi upravo vezan i za takve situacije. Primera radi, pozdravljam vašu ocenu da su kršena ljudska prava prilikom izdavanja ličnih karata, a mislim da je to bilo u nekoj policijskoj upravi u gradu Novom Sadu, ako se dobro sećam.
Dakle, konzumiranje ljudskih prava podrazumeva na prvom mestu standard dobre uprave, odnosno obavezu organa državne uprave, državnih organa, organa kojima su poverena javna ovlašćenja, da brzo i efikasno preduzimaju radnje i postupke u cilju ostvarivanja ljudskih, zakonskih i ustavnih prava građana.
Neko je od mojih prethodnika pomenuo da ovaj standard odnosa državne uprave i građanina, odnosno njegovih ljudskih prava je jedan od segmenata vašeg rada i u svakom slučaju to je nešto što neposredno utiče na promenu jednog celokupnog miljea u oblasti zaštite ljudskih prava, ali indirektno, što takođe želim da naglasim, jeste stvaranje jednog vrednosnog sistema, jednog opšteg društvenog ambijenta u kojem će se podrazumevati da državna uprava mora biti dobra i da taj standard mora biti ispoštovan.
Još uvek živimo u društvu koje delom robuje nekim tradicionalnim, kad kažem tradicionalnim, ne mora sve ono što je tradicionalno biti i pozitivno niti negativno apriori, ali živimo u društvu koje ima i stereotipe i predrasude prema određenim manjinskim grupama, bilo da su u pitanju nacionalne zajednice, bilo da su u pitanju osobe sa invaliditetom, bilo da su u pitanju bilo koje druge grupacije ili zajednice koje teže ostvaruje svoja ustavom zagarantovana prava.
U svakom slučaju vaš rad koji je sublimiran i sadržan u tom veoma obimnom Izveštaju, predstavlja jedan dobar i solidan pregled stanja ljudskih prava u Srbiji i vaših zalaganja i aktivnosti vas i vaših saradnika u instituciji koju vi personifikujete na ostvarivanju tih prava.
Želim da podsetim, da je upravo Narodna skupština na nedavnim nivelacijama Poslovnika otklonila jednu nedoumicu u pogledu odnosa Narodne skupštine i nezavisnih regulatornih tela, na prvom mestu Zaštitnika građana i mislim da smo time napravili jedan važan korak oko razrešenja te jedne dileme, rekao bih, oko jedne nejasne pravne norme.
Vaša zakonodavna inicijativa, takođe Ustavna kategorija, vi je konzumirate, relativno često, dakle, u svim onim oblastima i zakonima koji se tiču ljudskih prava i sloboda, to naravno pozdravljam.
Ne bih se samo složio u jednoj vašoj konstataciji u ovom izveštaju da Narodna skupština ili ne znam odbori, parafraziraću tu izjavu iz ovog izveštaja "neke vaše amandmane nije ni pogledala". Završen citat. Barem što se tiče mene i mog odbora, čiji sam ja predsednik i Odbora za pravosuđe čiji sam član, svaka vaša amandmanska inicijativa ili amandman ili inicijativa za podnošenje amandmana je vrlo analitički i detaljno razmatrana. Mnogi vaši amandmani su inkorporirani u ove tri godine u nazad u pojedina zakonska rešenja, kažem mnogi, ali ne i svi.
Jednostavno mi smo prilikom odlučivanja o tome kakav će zakon da se donese, u kojoj meri da se popravi, polazili od načela celishodnosti pojedinih rešenja. Evo gospodo, to ću na jednom primeru vrlo kratko, vi ste nedavno podneli inicijativu i amandman vezan za izmenu Zakona o osnovama sistema vaspitanja i obrazovanja. Na jednom vašem amandmanu insistirao sam u neformalnim razgovorima sa kolegama, koji se ticao prava dece, odnosno prava učenika u ustanovama, u školama i drugim ustanovama vaspitanja i obrazovanja, nisam baš bio srećan formulacijom koja je na kraju ostala u tom zakonu, da škola mora da povede disciplinski postupak itd. Vi ste bili protiv toga, ja lično sam bio takođe protiv takve formulacije, tako da smatram da to nije baš najsrećnije rešenje, kako je formulisano u tom zakonu.
Međutim, vaš drugi amandman bi se odnosio na položaj zaposlenih u disciplinskom postupku u školama i u vaspitnim ustanovama, smatrao sam da taj amandman upravo nije na liniji onoga što vi stalno promovišete, a to je zaštita ljudskih prava, vi ste predložili da rok zastarelosti vođenja disciplinskog postupka se poveća sa jedne godine na dve godine. Bio sam protiv toga, smatrajući da disciplinske povrede, dakle disciplinski prekršaj kao povreda pravnog poretka ne mogu imati jaču težinu, odnosno recimo u odnosu na prekršaj ili krivična dela, opšti rok zastarelosti za prekršajne godine je dve godine. Vi ste ovde predložili da i disciplinski postupak bude dve godine. Imali bi tada situaciju da neki bahati direktor iz ko zna kojih razloga ili nesavesni direktor koji vodi taj disciplinski postupak, dve godine uslovno rečeno maltretira nekog od zaposlenih i bio sam protiv toga.
Želim da kažem da je dobro što podnosite amandmane i dobro je da imamo dijalog ovde u Skupštini, u odborima ili na plenarnoj sednici, ali kažem niti je sveto pismo ono što mi kažemo niti je sveto pismo ono što vi kažete. Uglavnom, do najboljeg rešenja trudimo se da dođemo, podsetiću dakle i ovom rečenicu završiti, da je Fr Hajs, referent na Međunarodnoj organizaciji pre nekoliko meseci utvrdila da je stanje ljudskih prava u Republici Srbiji na znatno višem nivou u odnosu na period od pre godinu, dve, tri ili pet godina. Još jednom da kažem da ću glasati za predlog ovih zaključaka i za vaš Izveštaj koji ste podneli Narodnoj skupštini. Zahvaljujem se.