DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANJA, 22.11.2011.

15. dan rada

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Narodni poslanik Jorgovanka Tabaković ima reč.
...
Srpska napredna stranka

Jorgovanka Tabaković

Napred Srbijo
Stali smo kod rasprave u sledećem smislu. Kod člana 7. smo rekli da ćemo staviti primedbu na zahtev za rehabilitaciju koji mogu da podnesu i pravna lica čiji je cilj zaštita sloboda i prava čoveka uz pristanak oštećenog lica. Nije bliže uopšte određeno kakva su to pravna lica, ali je znano da su u pitanju udruženja odnosno tzv. nevladine organizacije jer se time u stvari ne bave druga pravna lica. Sa stanovišta prava ovakve odredbe uopšte nisu prihvatljive i to iz više razloga.
Nije određeno kakav položaj ta pravna lica imaju u postupku. Da li imaju položaj zastupnika ili stranke. Smatramo da ne mogu imati ni jedan od ta dva položaja. Prema važećim propisima Republike Srbije zastupanje građana pred sudovima mogu da vrše samo advokati. Tako da udruženja jednostavno ne mogu da se bave zastupanjem. Ista udruženja ne mogu da budu ni stranka u postupku jer pravo na rehabilitaciju je lično pravo koje ne može da se prenosi. Znači, sve vreme vam dajem do znanja da je zakon vrlo nekonzistentan, da nema jasan cilj i da je to u stvari miks mešavina ideja ili da prevedem na srpski jezik zahteva koalicionih partnera.
Nejasan je i međusobni odnos oštećenog lica i udruženja, odnosno da li udruženje vodi postupak u svoje ime i za svoj račun ili u ime i za račun oštećenog lica. Sporan je i pravni karakter saglasnosti jer pravo ne poznaje saglasnost za zastupanje već samo ovlašćenje. Ovakva odredba otvara i brojna druga sporna i praktična i pravna pitanja, kao što je stručna osposobljenost udruženja da vodi ovakav postupak pred sudom, odgovornost za štetu zbog nesavesnog vođenja i nestručnog postupka, pravo na naknadu troškova, eventualnu nagradu itd, itd.
Dalje u članu 9. npr. vi ste ga rešili nepotpuno tako da u stvari smatramo da treba da se doda jedan stav, gde kaže da lica koja su podnela zahtev za rehabilitaciju mogu da podnesu taj zahtev za povraćaj oduzete imovine samo u roku iz stava 1. To je ono o čemu sam vam govorila da se rokovi od pet godina koji vi predviđate ovim zakonom bukvalno dovodi u pitanje pravo onog koga ćete rehabilitovati, ako je rok za podnošenje zahteva za restitituciju, odnosno vraćanje oduzete imovine dve godine.
Dalje, smatramo da u članu 17. koji sam najavila kao jedan od vrlo važnih mi smo predložili, gde rešavamo ono pitanje kako izbeći da se sa zahtevom za rehabilitaciju pojavi neko za koga nije nesporno dokazano da je u stvari bio mobilisan pod prisilom i da zato treba da dobije naknadu. Mi smo predvideli da tim članom 17. rešenje o rehabilitaciji u slučajevima lišavanja života bez sudske ili administrativne odluke i prisilne mobilizacije u okupacione oružane snage i kvislinške formacije, što vi uporno zaboravljate, sud obavezno dostavlja javnom tužiocu nadležnom za ratne zločine koji je u obavezi da sprovede istragu radi utvrđivanja učinilaca okolnosti i odgovornosti pojedinaca, odnosno država.
Neću da vas podsećam na praksu dva svedoka, kako ono beše – dva bez duše jedan bez glave. Ne smete da omogućite tako lako sticanje prava na rehabilitaciju, na naknadu štete a da se to ne utvrdi u smislu ako rešenje o rehabilitaciji podrazumeva da je zločin učinjen onda mora to utvrđivanje zločina da bude kroz postupak koji predlažemo članom 18. i dokazano da je neko počinio zločin i da ako država Srbija nekome nadoknađuje štetu, a ko će državi Srbiji, odnosno pravi krivac mora da bude imenovan, da se pokaje i da plati štetu. Čak i u ekologije gospodine pravniče, predstavniče Vlade važi princip zagađivač plaća štetu. Možete misliti šta znači plaćanje štete kroz postupak rehabilitacije u jednom ovakvom trenutku za državu Srbiju, kada i mnogo jača ekonomije imaju ovakve deficite i ovakvu bez perspektivnost. Još ću na član 22. da obratim pažnju. Možda i ne bih isticala ovaj član zakona toliko da nije kolega rekao, da ako se jedno pravo bude restriktivno izmenilo amandmanima da to neće zadovoljiti uvažene kolege, gospodina Vargu, koji je o tome govorio.
Evo ja ću samo da obrazložim član 22. Mi smo tražili da se briše ta naknada štete gde se staž računa u dvostrukom trajanju za rehabilitovana lica. Sada ću kolegi koji je pravnik da pokušam da objasnim pravednost ovog pristupa. Ne vidim uopšte da postoje dovoljno opravdani razlozi da se za staž za vreme lišenja slobode računa u dvostrukom trajanju, posebno ako imate u vidu da se za ovu vrstu rehabilitacije isplaćuje i naknada, ta takozvana rehabilitaciona naknada, ali ne materijalna šteta prema propisima Republike Srbije staž u dvostrukom trajanju se priznaje samo za učešće u ratu gde su uslovi ipak bitno teži. Takav poseban staž se nikada i nigde ne priznaje licima koja su čak i neosnovano lišena slobode i to se dokaže u ostalim savremenim aktuelnim i regularnim tokovima. Znači, ako je neko bio neopravdano u pritvoru ili izdržavao kaznu zatvora, a kasnije nije podignuta optužnica ili su oslobođeni optužbe ili je osuđujuća presuda poništena, ovakav princip naknade i dvostrukog, da kažem obeštećenja, ne važi.
Time se građani dovode u ne ravnopravan položaj, a u istovetnoj situaciji. Da li je to u skladu sa Ustavom? Kolega koji je danas prvi govorio, gospodin Arsenović je takođe govorio o toj pravdi u smislu da li je neko nepravedno se danas oseća drugorazrednim građaninom. Mnogi se ljudi u opoziciji osećaju tako. U ostvarivanju osnovnih i elementarnih ljudskih prava od prava na reč, od toga da su prećutkivani, od toga da neka prava, radno pravna i prava koja proizilaze iz radnog odnosa ne mogu da ostvare i nikad, možda sam čak i ja jedna od tih, nikad se neću zalagati da se realizacija mog prava u smislu obeštećenja i naknade štete tako realizuje da dovodi u neravnopravnost sve druge koji su na sličan način, sličnim povodima, a to je zatvor, zatvorska kazna i nevin koji tamo sedi, što jeste pandam ovoj situaciji bude dvostruko obeštećen.
Znači, zaista bih molila kolegu Vargu da ovaj amandman koji je smatram da je obavezno i neophodno potrebno usvojiti, nepodvede pod te ključne izmene koje bi doprinele tome da oni za ovaj zakon ne glasaju, jer koliko god mislim da je rehabilitacija kao zakon o rehabilitaciji gde postoje slučajevi kada treba ljude koji su nepravedno osuđeni obeštetiti, koliko god mislim da ga treba doneti, da treba da postoji, on mora da bude donet u takvom vidu da uvek može da bude primenjen.
Uzeću za primer katoličke crkve koja je uvek imala snage da se pokaje za zločine koji su činjeni. Ali iako jedna od najbogatijih organizacija na svetu, najorganizovanijih, nikada nije preuzela na sebe obavezu da izvrši naknadu štete. Zato što kanoni katoličke crkve ne predviđaju naknadu štete za nešto što je sprovedeno kroz pokajanje.
Nećemo da mešamo taj institut sa otkupom krivice time što se daju dobrovoljni prilozi itd. Nećemo taj institut da mešamo sa onim što su neki koji su nepravedno bili u zatvoru jer su npr. zastupali srpske nacionalne interese, nikada nisu hteli da podnesu zahtev za rehabilitaciju jer sa pravom kažu – ja hoću da se meni prizna da sam zastupao pravu stvar, ali da je bio nepravedan zakon koji je mene osudio da ležim u zatvoru zato što sam se borio za pravu stvar.
Molim vas da se u trenutku kada ovaj zakon treba doneti ne koristi se prilika bliskih izvora, pritiska sredine, okruženja, da se ovaj zakon donese da donosimo stvari kojima otvaramo put da donosimo nepravedne zakone koje ne stavljaju sve građane Srbije u isti položaj.
Sa ovim ću završiti, a kolega Rogović će ostatak vremena iskoristiti u ime poslaničke grupe. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
 Iskorišćeno je 11 minuta od vremena poslaničke grupe.
Reč ima narodni poslanik Mirko Munjić, a posle njega narodna poslanica Zlata Đerić.

Mirko Munjić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo, u uslovima stalnih kompromisa ili, bolje bih rekao, kvazi kompromisa kojima prisustvujemo često ovde u Skupštini, u uslovima kada vladajuća koalicija ne može da se sporazume ni oko osnovnih minimalni nacionalnih srpskih interesa na KiM, zaista ništa bolje od ovoga što ste predložili u formi Predloga zakona o rehabilitaciji nismo mogli ni očekivati.
Imajući u vidu kako ste pristupili Zakonu o rehabilitaciju iz 2006. godine, sasvim nam je jasno kako ćete pristupiti i ovom zakonu o rehabilitaciji kada ga usvojite ovde u Skupštini.
Da podsetim, vi ste po tom zakonu iz 2006. godine osnovali neke opštinske komisije koje su davale neko preliminarno mišljenje po zahtevima o rehabilitaciji, a zadnjih pet godina ne radi se ništa povodom toga sa obrazloženjem - čeka se novi zakon o rehabilitaciji. Siguran sam da će se tako dešavati i kada donesete i ovaj zakon, koji je danas u proceduri.
Pored toga, obzirom da ste znatno proširili krug lica koja imaju pravo na rehabilitaciju, kao i krug lica koja imaju pravo da podnesu zahtev za rehabilitaciju, jasno je da će ovaj zakon, jednostavno, zadovoljiti samo ono što je istaknuto u poslednjoj rečenici obrazloženja ili, bolje reći, razloga za donošenje zakona, gde ste vi rekli da je usvajanje ovog zakona jedan od prioriteta u procesu pridruživanja Republike Srbije EU, rekao bih – drugoj, trećoj ili nekoj petoj ligi EU ako ikada budete pristupili, a siguran sam da će to biti vrlo teško ili možda nikada.
Dakle, to je ono što je vaš prioritet, a kako će se ovaj zakon primenjivati, kako će se implementirati u praksi, mislim da to vas nije briga. Sama konstatacija da u budžetu nije potrebno obezbediti dodatna finansijska sredstva za sprovođenje ovog zakona govori u prilog ovoj mojoj tvrdnji. Desetine pa i, rekao bih, stotine hiljada građana Srbije imaće validan pravni osnov da se njima ili njihovim srodnicima prizna pravo na rehabilitaciju i da se nakon sprovedenog postupka o rehabilitaciji, kako ga predviđate u ovom zakonu, uklone ili bar ublaže posledice terora koje su pretrpeli od Brozovog komunističkog režima.
Članovi takozvane Jugoslovenske vojske u otadžbini i članovi njihovih porodica pretrpeli su najveću torturu od komunističkog režima Josipa Broza, a ta vojska je imala patriotski, antifašistički i antikomunistički i demokratski karakter. Bio je to svenarodni masovan pokret. Podsetiću vas takođe, da su i Nemci u svom izveštaju od 9. februara 1943. godine istakli da je oko 80% srpskih porodica vezano na neki način za Jugoslovensku vojsku u otadžbini ili za sam Ravnogorski pokret.
Dakle, ta Jugoslovenska vojska u otadžbini bila je legitimni kontinuitet, legitimni nastavak vojske Kraljevine Jugoslavije. Ta vojska bila je raspoređena u 63. korpusa od Triglava pa do Đevđelije.
Saveznička misija koja je u jednom momentu vršila inspekciju te jugoslovenske vojske u otadžbine utvrdila je da je stalno pod oružjem negde oko 57 hiljada vojnika, da se negde oko 472 hiljade mobiliše onih od 18 do 40 godina, negde oko 169 hiljada od 45 do 50 godina. Preživeli Ravnogorci, članovi njihovih porodica, kao i mnogi koji su uspeli da emigriraju od Brozovog režima pretrpeli su najžešću torturu. Pored toga, tzv. jugoslovenska vojska u zarobljeništvu brojala je oko 363.600 đenerala, oficira, podoficira i vojnika. Negde oko 200 hiljada njih nikada se nije vratilo u svoju otadžbinu. Bežeći od Brozovog režima oni su ostali po belom svetu i nikada se nisu vratili ili bar ne do Brozove smrti.
Kakvu su torturi preživeli oni koji su ovde ostali od tog istog režima znaju samo oni i članovi njihovih porodica, ali zajedničko za sve njih jeste da su do kraja ostali verni onome ko ih je predvodio, pa su do kraja ostali verni onome koga je komunistički režim Josipa Broza na jedan svirep i mučki način ubio – đeneralu Dragoljubu Mihailoviću.
Podsetiću da njegov proces rehabilitacije je zamrznut do daljnjeg.
Borbu protiv klasnog neprijatelja Josip Broz nastavlja i po okončanju Drugog svetskog rata. Postavlja se pitanje hoće li ovaj zakon o rehabilitaciji kada ga usvojite rasvetliti smrt oko 180 srpskih oficira koji su nastradali u logoru.
Da vas podsetim bombe na taj logor bacili su saveznički avioni, tačnije američki avioni na zahtev Josipa Broza. Josip Broz se plašio povratka ovih oficira u domovinu. Reći ću vam da su ti oficiru koji su smrt našli u ovom logoru od strane savezničkih bombi, a po zahtevu Josipa Broza, bili deo one iste vojske za koju je felmaršal Mekenzen svojevremeno napisao – borili smo se sa junacima iz bajke. To su bili isti oni oficiri i ista ona vojska koja je učestvovala i u Prvom svetskom ratu, za koje je, da vas podsetim, nemački car Viljem II rekao – šteta što taj mali srpski narod nije moj saveznik.
Brozov teror nad Srbima biće posebno aktuelizovan kada Englezi u toku Drugog svetskog rata staju na stranu komunista. To je prva od mnogih podlih prevara, prevara koje u odnosu na srpski narod ne prestaju ni do dana današnjeg.
Lično sam slušao iz usta tadašnjih očevidaca da je na granici Srbije, Crne Gore i Bosne đeneral Draža Mihajlović, slušajući sa onog malog Teslinog radija na baterije govor kralja Petra II, koji je naređivao da se svi, pa i četnici Draže Mihajlovića, stave pod komandu Josipa Broza, dakle, lično iz parabeluma pucao u taj radio. Bio je besan što su mu saveznici okrenuli leđa. Od tada osakaćena Srbija iz fašističkog, jednog nacističkog pakla, ulazi u jedna drugi pakao, isto tako mračan i okrutan.
Postavlja se pitanje - hoće li ovaj zakon o rehabilitaciji, koji ćete vi doneti, moći da rehabilituje mnoge koji su mučeni i ubijani od strane ovog režima, od strane Brozovog režima? Ima li istinske volje za rehabilitacijom? Hoće li moći da se rehabilituje, na primer, Vukosava Takuljac, izbeglica iz Hercegovine, koja je izbegla od ustaškog noža i koja je bila svedok na suđenju Draži Mihajloviću, svedok koji je, kada je ugledala đenerala povikala - gospodine đenerale. Na to je istražni sudija Josif Malović, viknuo - ne oslovljavajte je tako, on je za vas optuženi, na šta mu je ova skromna žena rekla - on je optužen za vas i za komunističku partiju, ali ne za mene i za srpski narod. Od tada joj se gubi svaki trag i to zauvek.
Hoće li neko moći da rehabilituje, postavlja se pitanje po ovom zakonu, čačanskog protu Milana Tucovića, koji je bio osuđen na vremensku kaznu sve dotle dok jedan oznaš nije ušao u ćeliju i rekao mu – hajde, pope, vreme je da se susretneš sa svojim bogom? Živ je zakopan na obalama zapadne Morave i tu su mu kosti i dan danas.
Slao je Josip Broz svoje agente u svet da bi ubijali Srpske patriote. U Parizu su, da vas podsetim, ubili Andru Lončarića. To je bio đeneral jugoslovenske vojske u otadžbini, jedan od elitnih oficira, prepolovili su mu glavu sekirom u njegovom stanu u Parizu. U Briselu su ubijeni Bora Blagojević, Petar Valić, Miodrag Bošković, pisac. Takvih je bilo 153.
Postavlja se pitanje – hoće li ovaj zakon da sve njih rehabilituje? Hoće li njihovoj rodbini moći da ublaži ili otkloni patnje koje su pretrpeli? Hoće li moći zakon o rehabilitaciji, koji ćete usvojiti u ovoj skupštini, bar malo da ublaži patnje porodici Bogoljuba Rakovića, kao i čitavim familijama Mladenovića, Maksimovića, koji su iz mog okruženja, a koje su na svojoj koži osetili teror komunističkog režima Josipa Broza?
Dame i gospodo, Srbija zaista čestito nije ni spokojno zaspala još od aprila 1941. godine. Postavlja se pitanje da li će ovakav zakon o rehabilitaciji, kakav ste predložili ovde Skupštini, bar malo izlečiti tu Srpsku nesanicu? Kako da zaspi Srbija kada ono zlo koje nad njom stalno nadvijalo nikada nije zaspalo, jer ako je Srbin ponekad jednim okom zažmurio, dremnuo jednim okom, on je morao onim drugim da gleda, da pogleda u komšiju, da možda ne oštri nož ili da naprasno ne klepa sekiru ili da ne sprema buktinju kojom će zapaliti njegovu nejaku čeljad i njegovu kuću. Dakle, sa jedne strane Broz, a sa druge braća ustaše, braća Šiptari itd, pa biraj šta ti je bolje.
Neće ovaj zakon ni rasvetliti ni ublažiti, a kamoli ukloniti sve one patnje i teror koji je Brozov režim sprovodio posle Drugog svetskog rata.
Da vas podsetim, nove kovanice pratile su Srbe od tada – narodni izdajnik, sluga okupatora, petokolonaš, četnički jatak, rušilac bratstva i jedinstva sa Šiptarima, rušilac bratstva i jedinstva sa Hrvatima, a uz nove kovanice išle su i nove torture, išla su i nova zlodela, likvidacije, konfiskacije, saslušanja, maltretiranja itd. Sve je to trajalo nekoliko decenija, sve je to trajalo do smrti Josipa Broza. Neki od ovih zlodela i terora, pogotovo političkog terora, traju i danas.
Mogu da vam kažem da sam lično bio svedok i akter jednog takvog maltretiranja i saslušanja. Naime, jedan Brozov bezbednjak u jednoj kasarni na teritoriji bivše Jugoslavije čitavo popodne me je saslušavao gde je moj otac bio za vreme Drugog svetskog rata, u kojim četničkim jedinicama je bio, u kojim borbama je učestvovao. Meni je zaista bilo žao što u tom momentu nisam mogao da mu pokažem jedan papir, a to je naredba načelnika Štaba vrhovne komande za 12. novembar 1942. godine. U ovom papiru, koji je lično potpisao đeneral Dragoljub Mihajlović i koji je pečatiran pečatom Gorskog štaba broj jedan piše da je moj otac za hrabro i junačko držanje u borbi sa neprijateljem i za izvršene usluge za kralja i otadžbinu unapređen u viši čin od strane armijskog đenerala Dragoljuba Mihajlovića. Zaista mi je bilo žao što tada nisam mogao to da mu pokažem.
Hoće li ovaj zakon bar malo ublažiti patnje rodbine ovih 153 mučenika koji su ubijeni po belom svetu? Dame i gospodo sa vlasti, ako niste nastavljači te Brozove politike, ako niste otvoreni nastavljači takve i te politike, onda su metodi kojima se služite vrlo često isto. Broz je na svaki mig, na svaku izgovorenu reč slao na Goli otok, a vi šaljete srpske patriote u Hag. Da li je to teror, pitam vas? Da li je teror kada ste ovde skrojili optužnicu protiv dr Vojislava Šešelja i poslali ga u Hag, sa rečima – vodite ga da se nikada ovde ne vrati?
Zbog tog i takvog terora odgovaraćete nekad, siguran sam, i pred sudom i pred istorijom, a i pred bogom, u koji mnogi od vas i ne veruje.
Završiću sa jednom rečenicom jednog od preživelih emigranata u belom svetu, koji je na svom spomeniku napisao poruku – molim potomke da moje telo prebace u moju otadžbinu Srbiju kada u njoj grune sloboda. Ovako je napisao – kada u njoj grune sloboda.
Dame i gospodo, nažalost, njegova rodbina njegovo telo još nije prenela u otadžbinu Srbiju. Sa vama na vlasti u Srbiji još nije grunula sloboda. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je 18 minuta i 25 sekundi od vremena poslaničke grupe.
Reč ima narodna poslanica Zlata Đerić.
Vreme na raspolaganju je dva minuta i 30 sekundi. Izvolite.
...
Nova Srbija

Zlata Đerić

Nova Srbija
Hvala lepo, gospođo predsedavajuća. Obzirom na kratko vreme, a i poštujući da je gospodin Miroslav Markićević izneo većinu stavova Nove Srbije po pitanju Zakona o rehabilitaciji, samo ću dopuniti sa kratkim izlaganjem.
Postavlja se jedno logično pitanje – zašto se na kraju mandata ove vlade donosi Zakon o rehabilitaciji za koji smo utvrdili da je zaista disharmoničan u mnogim svojim članovima? Kao poslanička grupa, podneli smo amandmane na prvu verziju Zakona koji smo dobili i moram izneti svoje zadovoljstvo i zadovoljstvo poslaničke grupe, da su mnogi naši amandmani tada ispoštovani i da smo u ovoj drugoj verziji zakona videli da je bilo sluha za sugestije koje smo dali. Obzirom da Nova Srbija u potpunosti podržava stav iznet u članu 3. ovog zakona, stav 1. rehabilitacija utvrđivanje ništavnosti odnosno nepunovažnosti akata i radnji kojima su lica iz člana 1. stava 1. ovog zakona lišena života, slobode ili drugih prava iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga.
Dakle, mi smatramo da sve žrtve, bilo koje vrste nasilja ove vrste treba da budu rehabilitovana, da zaslužuju grob, da zaslužuju ono poštovanje koje žrtvama pripada. Ali, istovremeno smatramo da svi krivci i svi dželati moraju takođe da budu odgovorni za ono što jesu činili. U ime toga, upravo onako kako je gospodin Markićević i rekao, mislimo da ovaj zakon nije u potpunosti taj problem razradio do kraja, pa bi se on mogao nazvati onako jednim zakonskim batrganjem i koketiranjem sa ovim veoma važnim istorijskim problemom srpskog naroda i istorijskom podelom unutar srpskog naroda. Dakle, moglo bi se ovim zakonom produbiti mnogo problema koje Srbiju još uvek tište, na koje je Srbija još uvek osetljiva i koje Srbija mora da reši da bi se istorija nastavila dalje i da bi neke stvari otišle na smetlište istorije, a ne ponovo se vraćale u istoriju. Upravo zbog toga, da ne bi bivši dželati, koje je i pomenuo gospodin Markićević, bili ponovo prvaci demokratije i predstavljali Srbiju u svetu.
Dakle, to je ono što mi dugujemo tim žrtvama i u ime toga, Nova Srbija će, kroz svoje amandmane koje smo podneli i na ovaj drugi tekst zakona obrazložiti sve naše stavove i očekujemo potpuno razumevanje. Mi zaista očekujemo da u Srbiji žrtve ovih vremena budu rehabilitovani na pravi način. One to zaslužuju.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Mićo Rogović, posle njega narodni poslanik Nikola Žutić. Izvolite.

Mićo Rogović

Napred Srbijo
Zahvaljujem gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je, ne znam da li ovo da nazovem ili Predlogom zakona o rehabilitaciji ili predlogom izmena i dopuna Zakona od pre nekih mesec ili četrdeset dana.
U tom kontekstu, mi se zaista nećemo držati puno istorijskih činjenica i detalja, iz jednog razloga da, pogotovo ne žrtava, i onih koji su predviđeni ovim zakonom o rehabilitaciji iz razloga da nekoga ne bi zaboravili. Zbog toga je i moj uvaženi kolega, gospođa Tabaković, a i ja ću pričati uglavnom o našim zamerkama, zamerkama posleničke grupe SNS vezano za amandmane za predlog ovog zakona i u smislu, kako jedan od kolega iz vladajuće koalicije reče u svom kratkom obraćanju, budućnosti Srbije, koja je cilj svih nas. Naša izrada amandmana i predloga amandmana je u cilju da se ovaj zakon učini dosta boljim, da se učini dobrim i da ne ostane još jedno mrtvo slovo na papiru u nizu zakona koje smo donosili.
Kada pričamo o Drugom svetskom ratu, moram da one koji su načeli tu temu da i posle 66 godina, nažalost, i dalje pričamo o nekim našim tragičnim podelama, pozovem da pogledate akte koji su do 2005. godine bili smešteni na jednom američkom fakultetu. Iz razloga vlasti u bivšoj SFRJ, a posle u Republici Srbiji, iz raznoraznih razloga, od 2005. godine se nalazi Arhiva Jugoslavije, zapisi iz vremena kada je knez Pavle, od 1931. do 1941. godine vodio ovu državu, i situacije pred okupaciju, odnosno napad Nemačke i neizbežne situacije u ratu sa Nemačkom, da je tadašnja vojska Kraljevine SHS imala samo komadom i brojem 800.000 metaka i bila je sposobna da ratuje čitavih 16 dana. Uzroci iz tih dokumenata u tom periodu od tih 10 godina su uzroci za period koji nastaje, za period posle 66 godina, o kojem danas i pričamo.
Zbog svega toga, na sve vas apelujem da prihvatite i naše dobre amandmanske predloge, a i ostalih poslaničkih grupa, da se o ovom pitanju ne bi istorijski, kroz 10 godina, bavili pitanjima iz 40 i neke godine, ili iz 1945. godine, ili o nekom kasnijem periodu.
Pošto je gospođa Tabaković rekla, a to je i činjenica, da smo pokušali svojim amandmanskim predlozima preciznije uredimo pitanja prava na rehabilitaciju i otklonimo neke nelogičnosti, propuste, a kao što je i kolega Petronijević rekao vezano za član 1. Predloga zakona. Mišljenje SNS je da, s obzirom na činjenicu da predmet zakona, odnosno da se član 1. bavi periodom od Drugog svetskog rata pa naovamo, da to treba da ima neke vremenske okvire. Zbog svega toga, mišljenja smo da se u tim vremenskim rokovima treba početi, siguran sam, od 4. jula 1941. godine kao istorijskog dana početka borbe protiv okupatora, odnosno protiv jedne velike i strašno loše ideologije, tj. fašizma.
Ono što je i ranije navedeno, zašto smo tražili brisanje tačke 2. što zaista smatramo vrlo shodnim i vrlo bitnim, a to ću još jednom da ponovim, to je razlog da je neprihvatljivo da Republika Srbija sebi nameće obavezu i daje pravo da se bavi raspravljanjem događaja koja su se desila na teritoriji drugih država. Možda su u određenom periodu bili svi, a mislim na jugoslovenske prostore, jedna država, ali sada se radi o većem broju država koji su nastali na tim prostorima. Jednostavno, uplićemo se u probleme i odnosi sa zakonima drugih država. Pre svega, nemamo ingerencije da tako nešto radimo. Još jednom podvlačim da smo mišljenja da je stav 2. Predloga zakona iz člana 1. neophodno brisati, jer ne može Republika Srbija i ne možemo mi u ovom parlamentu i cenjenom domu da odlučujemo za sve radnje i za sve propuste i obaveza država na čijoj teritoriji je određena radnja i nastala, odnosno učinjena u tom trenutku.
Vezano za član 1. smo tražili intervenciju izmena u tački 4. U stavu 2. je sasvim besmisleno da se propisuju određeni uslovi za rehabilitaciju, da je odluka kojom se neko lišava prava iz zabranjenih razloga, doneta protivno načelima pravne države i opšte prihvaćenim standardima ljudskih prava i sloboda. Dovoljno je i samo po sebi jasno da se radi o nedopuštenim razlozima za oduzimanje prava. Ako ovaj stav, podvlačim još jednom, ostane u zakonu, to bi značilo da je nekome dopušteno oduzeti život ili drugo pravo zbog pripadnosti određenoj naciji ili veri, ako je poštovan formalni postupak.
Takođe, još jednom moram da se vratim na član 2. i da ga istaknem. Tražili smo promenu čitavog člana 2. tj. da pravo na rehabilitaciju mogu ostvariti državljani Republike Srbije koji su osuđeni zbog pripadnosti okupacionim snagama i kvislinškim formacijama tokom Drugog svetskog rata ako su bili prisilno mobilisani, pod uslovom da kao pripadnici okupacionih snaga i kvislinških formacija nisu izvršili ratne ili druge zločine. Lica iz stava 1. ovog člana koja budu rehabilitovana za pripadnost okupacionim snagama i kvislinškim formacijama, mogu steći samo pravo na povraćaj oduzete imovine u skladu sa zakonom kojim se uređuje vraćanje konfiskovane imovine i obeštećenja, a ne mogu steći druga prava iz ovog zakona.
Predloženi član 2. Predloga zakona je toliko loše napisan u jezičkom i normativno-tehničkom smislu i toliko je nejasan da smo mi reagovali sa ovakvim amandmanskim rešenjem. Neverovatno je da se u jednom predlogu zakona umesto pozitivne formulacije koristi negativna formulacija, kao što ste vi uradili u stavu 1. člana 2. Predloga zakona i da se ta negativna formulacija provlači kroz kontekst Predloga ovog zakona. Neprimerno i nepoznanica je za pravne okvire, ali ste vi to ovim predlogom, odnosno stavom 1. člana 2. tu negativnu formulaciju pokušali da provučete kroz ceo kontekst zakona.
Doslednim tumačenjem vašeg predloga stava 1. člana 2. dolazi se do zaključka da se njime omogućava rehabilitacija svih pripadnika okupacionih snaga i kvinsliških formacija, bez obzira na državljanstvo i način postupanja, koji bi time stekli sva prava ovoga zakona, uključujući i penzijski staž, naknadu nematerijalne štete, mesečne naknade, posebne dodatke, rehabilitacione dodatke, ono što je kolega Omerović precizno rekao u tom kontekstu. Ta visina i ta nadoknada je od otprilike 50% proseka u visini jedne prosečne dobre penzije u Srbiji i plus ta posebna nadoknada. Zaista, da li smo toliko bogata zemlja ili ste vi ovih 10 godina stvarno učinili toliko iskoraka u svemu ovome da mi imamo dovoljno sredstava da dovoljno opteretimo građane Srbije sa sredstvima koja su napomenuta u predlogu ovog zakona?
Nismo mi protivnici svih ovih nadoknada, ali ako već postoji osnova, to je 50% nadoknade, onda nema razloga da imaju neki posebni dodaci u visini 10%. Još jednom moram da podvučem i napominjem činjenicu da se taj staž Predlogom zakona duplira, odnosno da četiri godine zamenjuje osam godina. To nije ni mala stvar u Predlogu zakona i kao sasvim takva je i dovoljna.
O članu 3. već je bilo dosta komentara i ne bih da se posebno zadržavam na toj priči. Šta smo tražili u članu 5? Tražili smo da se u stavu 1. reč: "zakon" zamenjuje rečima: "propisima i odlukama nadležnih organa". Zašto je SNS mišljenja da ovakvu korekciju pomenutog člana 5. stava 2. treba izvršiti? Iz razloga što se mora imati u vidu da posebno u periodu trajanja okupacije i nakon oslobođenja Srbija i Jugoslavija nisu imale skupštine, a pogotovo u periodu okupacije, koje su mogle da zasedaju i donose zakone. Propisi su donošeni na oslobođenim teritorijama i do formiranja skupština donosili su organi i me ne možemo da osporavamo legitimitet tih organa.
Zbog svega toga ste vi jasno izbacili činjenicu propisa donesenih u tom periodu, jer u tom periodu nema donesenih zakona. Znači, nisu postojale skupštine, nije postojalo telo koje će doneti zakone, a vi pominjete zakone. U tom periodu bukvalno nema donetih zakona, izuzev posebno u periodu okupacije i oslobodilačkog rata kada su samo donošeni propisi i to su donosili legitimni organi u tom periodu. Zbog toga ne treba zaboraviti propise koji su doneseni u tom periodu, a zbog činjenice da se oni ispuštaju iz ovog teksta, zaista se deo neke loše priče može staviti na teret i tadašnje bivše Jugoslavije, a pogotovo na teret građana Republike Srbije. Mišljenja smo da obavezno ovu formulaciju morate da ispravite, da bi i pravni okviri bili ispoštovani i da bi propisi doneseni u tom periodu zaista bili na strani tadašnje države, a pogotovo Republike Srbije.
Propisi iz tačaka od 2. do 5. su bili legitiman osnov za preduzimanje kaznenih mera radi sprečavanja dela štetnih po državu i građane, tako da je lišeno smisla i pravne logike da se sada ti propisi derogiraju gotovo bez ikakvog obrazloženja. Da li bi to trebalo jednostavno prevedeno ovako da znači - da neka sledeća vlada, posle ove Vlade, treba da učini istu stvar? Neka od dela za koja se predlaže rehabilitacija postoje i danas doista u nekom izmenjenom smislu, odnosno kontekstu i bez ovog zakona. Ako je neko zlonamerno i neistinito prikazivao prilike u Srbiji, zar on treba da bude rehabilitovan zbog tog svog krivičnog dela? To zaista jeste učinjeno krivično delo i ne treba da se skine iz obzira konteksta predloga ovog zakona. Potpuno je neshvatljivo da neko ko je postupao zlonamerno sada treba da uđe u postupak rehabilitacije. I dan danas postoji krivično delo omalovažavanja Republike Srbije, koje je u suštini isto. Recimo, nedopuštena trgovina i delo sabotaže i dalje postoji u Krivičnom zakonu. Zbog svega ovoga vam govorim da i Krivični zakon deo ove materije reguliše i nije imalo potrebe da se reguliše u kontekstu predloga članova ovog zakona.
Takođe, neverovatno je da je u tački 5. propisano da će oni koji su izazvali nacionalnu, rasnu i versku mržnju samo pisanjem biti rehabilitovani, sa svim pravima na odštetu. Izazivanje nacionalne, rasne ili verske mržnje sadašnjim Krivičnim zakonom je u članu 317. propisano kao ozbiljno krivično delo, i to ne uzimajući u obzir način kako je izvršeno, pa je sa pravnog stanovišta nemoguće vršiti rehabilitaciju lica koja su izvršila takvo delo pisanja. Nema nikakve logike da iznošenje određenog sadržaja u pisanom obliku nije krivično delo, a usmeno iznošenje jeste krivično delo. Recimo, kao primer svemu ovome navodim vam situaciju da je kriv onaj koji je citirao naglas, odnosno pročitao tuđi tekst, a nije kriv onaj koji je tekst napisao. To je isto vezano za tačku 5. Predloga zakona, za ovu situaciju, a u suprotnosti sa članom 317. Krivičnog zakona.
Mi smo izneli deo primedbi, a deo primedbi ćemo i u amandmanima, međutim, jednostavno želim da dođemo do situacije da pre nego što bude rasprava o amandmanima shvatite suštinu i značaj, čak i neke jezičke formulacije dela teksta koji ste napisali i pravno-tehničke redakcije i da ovaj tekst mora da pretrpi izmene pre glasanja o njemu, a sve zbog njegove praktične primene, da ne bude u suprotnosti sa već ostalim propisima i Krivičnim zakonikom Republike Srbije, a u delu teksta je ovaj predlog zakona zaista učinjen takvim.
Još jednom moram da napomenem da je u Zakonu o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju propisan rok od dve godine od stupanja na snagu za podnošenje zahteva vraćanja imovine. To je koleginica Tabaković pričala. Vrlo je bitno kada se taj zakon donosio da se vremenski rokovi, koji su u kontradiktornosti sa ovim zakonom, podudare. Mi smo i tada zaista podneli amandman, a vi ste tako bez veze prešli preko svega toga. Isto ministarstvo daje predloge dva zakona. Isto ministarstvo i isti ljudi koji rade na predlozima zakona u ovom tekstu daju različite zakonske okvire u odnosu na pomenuti zakon. Prosto neverovatno, ali eto kakva je naša praksa zakona koji dolaze u skupštinsku proceduru i kakva je praksa njihove implementacije u periodu koji je posle donošenja ovih zakona, odnosno njihovog usvajanja.
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, vreme koje je na raspolaganju poslaničke grupe je iskorišćeno.)
Da li će, nažalost, ovaj zakon ostati jedno mrtvo slovo na papiru, zaista samo zavisi od vaše spremnosti da prihvatite i predložene i amandmane drugih stranaka koji će učiniti ovaj zakon boljim.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Nikola Žutić, a posle njega narodni poslanik Aleksandar Martinović, i to je poslednji prijavljeni govornik u prijavama za reč.
Izvolite.

Nikola Žutić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, nedavno sam u Skupštini govorio o Zakonu o staroj i retkoj srpskoj knjizi i na kraju konstatovao da taj zakon ne štiti staru i retku srpsku knjigu izvan teritorije Republike Srbije. Po istom kriterijumu pisanja ni ovaj zakon o rehabilitaciji ne obezbeđuje zaštitu i rehabilitaciju srpskih istorijskih ličnosti, istaknutih građana koji su živeli, kao i onih koji danas žive na teritorijama antisrpskih država bivše SFRJ.
Već posle čitanja člana 1. ovog zakona uverio sam se da je segment srpske istorije vezan za rehabilitaciju nepravedno optuženih i osuđenih, pa potom i likvidiranih Srba različitih vera, ostavljen na milost i nemilost današnjih antisrpskih režima. Zato sam i podneo amandman na član 1. Predloga zakona, u kojem predlažem da se omogući rehabilitacija prekodrinskih, crnogorskih i makedonskih Srba. U obrazloženju amandmana sam naveo da se navedenim amandmanskim izmenama člana 1. Predloga zakona obezbeđuje mogućnost rehabilitacije Srba državljana monarhističke republikanske Jugoslavije, koji su živeli ili i danas žive u sadašnjim državama bivše Jugoslavije, a koji nisu imali ili i danas nemaju važeće državljanstvo Republike Srbije.
Prema postojećim odredbama Predloga zakona navedene kategorije Srba su zaboravljene i pravno nezaštićene, pa su samim time prepuštene milosti ili nemilosti država bivše Jugoslavije, koje osim Republike Srpske sigurno neće pokrenuti rehabilitaciju jednog Srbina.
Činjenica je da se istorijski i geopolitički prostor moguće rehabilitacije Srba kroz istoriju druge polovine 20. veka drastično smanjio. Odredbe ovog zakona upravo u potpunosti poštuju smanjeni nacionalni prostor srpskog naroda i time ostavljaju brojne Srbe bez mogućnosti pravne rehabilitacije.
Sa druge strane, ovaj zakon dodatno pravno doprinosi utemeljenju granica nasilno uspostavljenih, posle spolja nametnutih ratova. Zakonom se, dakle i u ovoj pravnoj oblasti jednostavno brišu zapadne srpske zemlje.
Mi iz SRS inače se zalažemo da pravo na rehabilitaciju moraju imati svi Srbi, a naročito učesnici dva antifašistička pokreta: četnika i partizana. Ako se usvoji ovakav zakon u ovoj formi, pitam se kako ćemo rehabilitovati krajiške, crnogorske i bosansko-hercegovačke Srbe koji su stradali u komunističkim čistkama tokom i posle Drugog svetskog rata. Pitam se, dalje, ko će izvršiti rehabilitaciju srpskih partizana koje je hrvatsko komunističko rukovodstvo, uz pomoć komunista Srba, antisrba, likvidirao bez suđenja tokom i posle Drugog svetskog rata? To sigurno neće uraditi današnja frankovačka antisrpska hrvatska vlast, kao ni crnogorska vlast koja je zasnovana na komunističkoj tradiciji likvidacije crnogorskih Srba. Dovoljno je samo navesti primere likvidacije srpskih četnika iz plemena Vasojevića od istaknutih Brozovih drugova, kao npr. Vukanovića, Tempa ili Jovana Kapidžića, koji je sprovodio torturu nad golootočkim logorašima i koji se i dan danas hvali svojim nedelima.
Pomenuću slučaj književnika Mile Dakića. On je nedavno uhapšen na graničnom međusrpskom prelazu Rača i prosleđen u zatvor u Sarajevu. Istoričar i književnik koji se upravo veći deo života borio za istinu o genocidu nad srpskim narodom u NDH, ironijom sudbine osuđen je 1999. godine od naslednika hrvatskih krvnika iz 1941. godine nad 20 godina robije zbog navodnog nagovaranja grupe kordunaša iz Vojnića da lokvidiraju hrvatske policajce u avgustu 1991. godine. Mile Dakić je, inače, od svojih dečačkih dana, kada je bio očevidac ubistva koje su hrvatske ustaše počinile tokom stvaranja obruča oko oslobođene Petrove gore i 1942. godine, preko MASK pokreta hrvatskih separatista 1971. godine, do rata za odbranu Republike Srpske Krajine i progona Krajišnika 1995. godine, Dakić je suočen sa veliko hrvatskim monstruoznim projektom potpune fizičke eliminacije pravoslavnih Srba sa svojih prostora, koji vremenom postadoše prostori velike Hrvatske.
Skandalozno je što se Republika Srbija uopšte ne zalaže da odbrani elementarna ljudska prava srpskog intelektualca, svog državljanina, čija se jedina krivica svodi na pisanje o hrvatskim masovnim zločinima u NDH i zločinima koji su nastali u ratu za opstanak Krajine 1991. godine i 1995. godine, dok, sa druge strane, sa optuženog hrvatskog zločinca Purde Srbija u potpunosti skida svaku odgovornost za zločine, oslobađanje od optužnice.
Ako, ne daj bože, Dakić bude optužen, neka buduća srpska vlast moraće pokrenuti postupak rehabilitacije nevino uhapšenog Mile Dakića. Inače, Dakić je pisao o stradanju partizana intelektualaca sa Korduna 1943. i 1944. godine, koji su otkrili komunističke pregovore sa Nemcima na Kordunu, na kome su se u to vreme nalazili centralni organi NOP-a Hrvatske. Komunisti Hrvatske su se drastično obračunali sa srpskim intelektualcima Korduna u poznatom "Budačkom procesu". Poznato je da su komunisti na Kordunu usmrtili više stotina ljudi koji su ubijeni gotovo nevini, bez suda, a manji deo posle presude političkog suda i zbog bezazlenih grešaka i pojedinačnih sumnji. Eto razloga za rehabilitaciju ovih ljudi koji bi trebala i Republika Srbija da pokrene.
Istoričar dr Veselin Đuretić, u tekstu "Titoistički komunizam i srpska egzistencijalna dijalektika", "dao je odličnu analizu srpskog antifašizma i predlog za moguće pomirenje dva nepomirljiva tabora". Citiraću Đuretića: "Sve srpske ratne pozicije su bile objektivno antifašističke, svi predvodnici srpskog otpora zaslužuju spomenike zahvalnosti. Ovakav moj sud počiva na dve opšte činjenice, na faktu da je Srbima rat objavljen kao narodu, da su se branili kao narod. Druga činjenica je da je ta njihova odbrana bila sputana i bratoubilački kanalisana pod uticajem komunističko titoističkog činioca". Đuretić dalje kaže: "Spomenik zahvalnosti zaslužuje i partizanska strana zbog herojskih borbi u završnici rata, zajedno sa snagama Crvene armije, koja je predstavljala udarnu pesnicu." Spomenik zahvalnosti, po Đuretiću, zaslužuju mnogi junaci partizanskog pokreta, bez obzira da li su bili izmanipulisani ili ne, jer je njihovo osnovno opredeljenje bilo patriotsko.
Rukovodioci NOP-a Hrvatske, kako ističe Đuretić, poput Andrije Hebranga, Vladimira Bakarića, Josipa Đerđe, Steve Krajočića, Vjećeslava Holjevca, Ive Rukavine i drugih, nisu se, po suštini, po krajnjem cilju, u odnosu prema srpskom narodu razlikovali, npr. od Ante Pavelića, Mile Vudaka, Eugena Kvaternika i drugih u vrhovima NDH. Svima su misli, po Đuretiću, bile usmerene prema uništenju, slabljenju i nestajanju Srba u Hrvatskoj, prema slabljenju srpske komponente na nivou Jugoslavije, s tim što su hrvatski komunisti bili daleko opasniji, jer su se infiltrirali među Srbe i svoju politiku vodili iz potaje.
Pored nevino stradalih krajiških srpskih partizana koji su samo izrazili sumnju u pravednost strategije Brozovih komunista, jer se ona sve više kretala u antisrpskom pravcu, još u većoj meri stradali su pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini generala Dragoljuba Draže Mihajlovića.
Pošto je ova Narodna skupština svojevremeno izglasala Rezoluciju o antifašizmu pokreta Dragoljuba Mihajlovića, neophodno je, u skladu sa njom, pokrenuti postupak rehabilitacije Ravnogoraca sve tri vere. Navešću neke od primera. Na primer, brojni Srbi islamske vere koji su učestvovali u jedinicama Jugoslovenske vojske u otadžbini. Pomenuću samo istaknute muslimanske intelektualce, npr. književnika Mustafu Mulalića, koji je rođen u Livnu, koji je bio narodni poslanik 1931. godine i u ovoj sali sedeo 1937. godine, pa je jedno vreme bio i prvi sekretar Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije. Tu su pojedinci: Konholjdžić, Mujo Pašić. Oni su i pripadali muslimanskim ravnogorskim jedinicama. To su bile muslimanske vojne organizacije u muslimanskoj nacionalnoj vojnoj organizaciji Jugoslovenske vojske u otadžbini. Te jedinice su bile na nivou brigada.
Srbima mora pokrenuti rehabilitaciju i Dalmatinaca rimokatolika, četnika, kojih je naročito bilo u Splitu i okolini. Samo u jednom navratu njih oko 40 1942. godine otišlo je u tabor vojvode Momčila Đujića na Dinaru. Među dalmatinskim splitskim Ravnogorcima bili su istaknuti književnici, intelektualci, rimokatolici, Hrvati, koji su poticali iz starih srpsko-katoličkih dalmatinskih porodica. Književnik Niko Bartulović sa Hvara bio je blizak vojvodi Birčaninu, a potom vojvodi Žujoviću, koji su bili komandati četničkih jedinica Dalmacije i Like. Bartulović je, inače, bio blizak prijatelj sa Ivom Andrićem, Viktorom Novakom, Vladimirom Ćorovićem. Inače je bio liberal, mason, antiklerikalac, antinacista i antifašista, dakle, veliki Jugosloven.
Ipak je i kao takav bez suđenja likvidiran od Brozovih komunista negde kod Topuskog u Hrvatskoj, u proleće 1945. godine. Predlažem ministru pravde, kojeg ovde nažalost nema, da predloži pokretanje postupka rehabilitacije koji može legitimno da se pokrene i prema odredbama ovog predloga zakona, jer je Bartulović imao jugoslovensko državljanstvo, boravište u Beogradu od 1926. do bekstva iz Beograda 6. aprila 1941. godine.
Drugi istaknuti književnik, Đuro Vilović, iz Brela kod Makarske, bio je takođe u štabu Draže Mihajlovića i učesnik ravnogorskog Svetosavskog kongresa u selu Ba 1944. godine. On je delovao samo kao propagandista, pisac članaka u ravnogorskim novinama, ali je kao takav osuđen u zajedničkom procesu Draže Mihajloviću sa još dvadeset trojicom, on lično na sedam godina robije. Dakle, osuđen je za delikt pisanja i delikt govora, slično kao što stoji u optužnici prof. dr Šešelja u Hagu. Bartulović i Vilović nikada nisu imali hrvatsko državljanstvo, koje u njihovo vreme nije ni postojalo, već samo jugoslavensko.
Zbog navedenih slučajeva u Predlog zakona bi se trebala pored srpskog uvesti i odredba o jugoslavenskom državljanstvu kandidata za rehabilitaciju. Srpska radikalna stranka već kulturno, naučno rehabilituje ovu dvojicu Dalmatinaca objavljivanjem njihovih knjiga i članaka. Dakle, oni su kulturno, naučno rehabilitovani. Samo nedostaje prava sudska rehabilitacija da bi njihova veličina došla do punog izražaja.
Među 24 optuženih, zajedno sa Mihajlovićem, nalazili su se, to je ovaj proces iz 1946. godine, nalazili su se, pored ostalih, istaknuti intelektualci, državnici, političari Kraljevine Srbije i Kraljevine Jugoslavije. Na primer: dr Stevan Moljević, dr Živko Topalović, koji je inače bio socijalista Socijaldemokrata, čuveni pravnik Slobodan Jovanović, dr Božidar Purić, dr Momčilo Ninčić, Radoje Knežević, dr Milan Gavrilović, Živan Knežević, diplomata Konstantin Fotić, dr Laza Marković i dr Kosta Kumanudi. Neki od njih su, hvala Bogu, i rehabilitovani, ali većina još uvek nije.
Na optužnici sa Dražom Mihajlovićem bili su i pripadnici komesarske uprave tzv. Nedićeve vlade. Oni su pripadali drugom ideološkom taboru, pošto je četnički pokret liberalno-demokratski, pošto su većina vođa inače bili liberali. Tu su bili, dakle, korporativci Dragi Jovanović, Tanasije Tasa Dinić, Velibor Jonić, koji nikako ne treba da budu predmet ove rehabilitacije. Tu smo svi saglasni sa njihovom ideološko političkom strategijom i nažalost zločinačkim delovanjem u vreme Drugog svetskog rata u Srbiji.
Na procesu Draže Mihajlovića sigurno bi bio i senator istaknuti jugoslovenski soko iz Gospića, dr Petar Zec, ali je on ubijen u komunističkim čistkama po Srbiji 1945. godine. I dr Zec, kao istaknuti intelektualac i veliki Jugoslaven, sigurno bi mogao biti predmet rehabilitacije.
Zbog ograničenog vremena ne mogu napominjati druge Ravnogorce srpskog, katoličkog i hrvatskog porekla, koje današnja hrvatska vlast sigurno nikada neće rehabilitovati.
Zbog svega navedenog rehabilitacija Srba sa svih prostora eks Jugoslavije može izvršiti samo Srbija, ali samo sa izmenjenim i dopunjenim članom 1. ovog zakona koji sam ja predložio ispred SRS. Veliki posao oko rehabilitacije bi trebalo da obavi srpska država, dakle, ali samo nacionalna srpska država koja štiti opšte srpske nacionalne interese. Ova postojeća vlast koja je limitirana granicama ove naše nesretne stalno smanjujuće države imaće mnogo olakšan posao pošto se predmet rehabilitacije, kao što sam već rekao, stalno smanjuje proporcionalno sa umanjivanjem srpskih granica i samim time nestajanjem srpskog državljanstva, koje ovom zakonu je osnovana prepreka sveopšte srpske rehabilitacije, da opet napomenem samo onih Srba nevino optuženih i likvidiranih.
Na kraju da pomenem da su neki sudovi u Srbiji uspešno izvršili rehabilitaciju nevino optuženih ili nevino likvidiranih. Tako je npr. Okružni sud u Valjevu, povodom dvesta godišnjice Okružnog suda u Valjevu, a to je najstariji sud u Srbiji, 2007. godine rehabilitovao 47 nevino okrivljenih Ravnogoraca, intelektualaca, uglednih srpskih domaćina. Tim povodom 2009. godine objavljena je knjiga "Ponovo rođeni, ponovo dostojni". Valjevski primer, na kraju da zaključim, je najbolji primer uspele rehabilitacije nevino optuženih i likvidiranih Srba. Zahvaljujem.