Poštovana predsedavajuća, kolege poslanici, moram da izrazim zadovoljstvo što prisustvujem ovoj sednici na kojoj, sa ogromnom većinom, usvajamo jednu deklaraciju, koja svedoči o tome da uz ostalih pola milijardi ljudi ulazimo u jednu veliku ljudsku zajednicu.
Zadovoljstvo mi je što pre 25 godina, prilikom osnivanja DS, izgovorio sam tada rečenicu – ništa nije jače od ideja kada im dođe vreme. Prepoznali smo da je EU ujedinjenje evropskih naroda, stvaranje ogromne ekonomske zajednice, ta ideja koja će sigurno pobeđivati. Danas mi je veliko zadovoljstvo da oni koji su sumnjali u te ideje, barem velika većina, prihvataju danas to kao jednu činjenicu.
Naravno, možemo se sporiti jako mnogo oko toga šta je EU i zašto je ona važna za nas. Mogu da razumem sve one koji smatraju suprotnom, ali pođimo od jednog empirijskog pogleda. Činjenica da skoro sve evropske zemlje nastoje da uđu u tu zajednicu, a to nije mala zajednica, rekao sam, to je pola milijardi ljudi, govori o tome da tu ima nečeg privlačnog i da oni tu vezuju svoju budućnost. Može se to pokazati kao iluzija, ali sada oni tu budućnost vezuju za tu grupaciju.
Drugo, mi se možemo ljutiti na EU, na neke zemlje, možemo ih kritikovati, opisivati, ali mislim da smo pravili najveće greške onda kada nismo gledali sebe. Šta je to što smo mi radili? Kako smo mi to izgledali? Koja su to dela koja smo mi učinili? Šta je to, osim našeg upornog osvrtanja na slavnu prošlost koju zaboravljamo svaki put kada se okrenemo na drugu stranu? Dakle, to je jedno pitanje – šta je danas Srbija?
Pre nekoliko godina bio sam u Rusiji, ima tome možda i 10-ak godina. Našao sam u hotelu novine „Vedemosti“ i pročitao sam autorski članak sadašnjeg premijera Rusije Medvedeva. Tamo me je jedan moto jako impresionirao, a on glasi (narodni poslanik priča na ruskom). Dakle, to je bio jedan iskren stav da je problem poštovanje zakona osnovni u jednom društvu. To je izgovorio sadašnji premijer Rusije, i to kao jedan moto.
Bilo bi jako dobro da shvatimo da ulazak u Evropu ima barem četiri motiva, koje je teško osporiti.
Prvi motiv je naravno politički. Postoje jednopartijski sistemi u kojima su živeli mnogi od nas, jako dugo i znamo šta je to. To završi uvek u diktaturi jedne partije, zatim jednog čoveka. Nema opozicije. Postoji samo partija koja na svojoj kadrovskoj komisiji izdiktira imena poslanika, imena ministara i svih, ako treba i do konduktera. Jasno je da to okamenjeno, nepluralističko društvo mora da trune. To su bili njegovi veliki nedostaci, uprkos jedne vrlo humanističke vizije društva o slobodi, jednakosti svih ljudi.
Zato je bilo važno da postoji opozicija, da se uvede višepartijski sistem i podela vlasti. To je ključno pitanje, koje se najteže reformiše, i danas u ovoj skupštini, ali i u svim skupštinama od 1990, 1991. godine.
Dakle, izvršna vlast, Vlada, preko političkog uticaja, partije, jedne ili koalicija, nastoji da uporno bude dominantna u svim tačkama. Nikada parlament nije uspeo da odbrani svoju punu samostalnost u odnosu na Vladu, ali ne zaboravimo, Vlada samo predlaže zakone, a mi ih izglasavamo. Naša je odgovornost što obavezujemo ljude da se toga pridržavaju, kao zakona obavezujući, kažnjavajući, ako se ne pridržavaju. Sreća je možda okolnost što se baš mnogo ne pridržavaju tih zakona. Dovoljno je da pratimo istoriju divlje gradnje ili plaćanje poreza, pa ćemo videti da ono što je rekao Medvedev, da je nama malo nelagodno živeti sa zakonom.
U Evropi, koja ima jednu dužu pravnu tradiciju, dok smo mi na nesreću bili porobljeni, pevali lepe pesme uz gusle, dotle su oni izgrađivali državu i pravni poredak i pravo kao jednu ogromnu svetinju. To što je car Dušan imao Zakonik u kome je stajalo da će zakon biti iznad cara itd, to je lepo rečeno i to je na tradiciji, ali nažalost to se nikada nije realizovalo, niti je srpska država po tom zakonu, u sledećih 500 godina, živela.
Dakle, u tom bezakonju ili nepoštovanju zakona nijedno društvo nije moglo da napreduje. Jedna od prvih stvari jeste da se u toj stvari uredimo. Kada smo ulazili u Savet Evrope, bila mi je dužnost da održim jedan govor u Strazburu, rekao sam prvom rečenicom – mnogo se više radujem našim obavezama nego privilegijama koje će odatle izaći. Našim ulaskom u EU se mnogo više radujem obavezama koje će nam biti nametnute nego privilegijama eventualnim kojima se mnogi nadaju, a koje neće doći s neba nekim finansijskim ili drugim podsticajnim. Dakle, to je razlog zbog čega politički se opredeljujem. Opredeljivala se i DS pre 25 godina upravo za EU.
Treći razlog je, naravno, ekonomski. Evropska unija je nastala iz ekonomskih razloga. Bilo je i ranije ideja od Tomasa Pejna u 18. veku i mnogih pre njega da se stvore ujedinjene evropske države poput američkih, ali to je bila puka ideja, nije bila nužna.
Sada u eri širenja svetskog tržišta, zbog širenja komunikacija i napretka tehnologije, koja zahteva ogromne serije, samo velika tržišta mogu da konkurišu i da opstanu na tom tržištu. To je Evropa shvatila i počela je skromno – čelik, ugalj, dalje tim velikim industrijama, da bi na kraju stvorila jednu potpunu ekonomsku zajednicu.
Šta to za nas znači? Pre svega, znači jednu konkurenciju, da vidimo kako drugi rade, da naš proizvod mora biti kvalitetan i dobro upakovan da bi prošao na tom tržištu, a to je tržište od pola miliona ljudi ili preko Evrope svetsko tržište. Nema danas većeg izazova nego izaći na svetsko tržište. Da bi se opstalo, Evropa je zbog toga nastala i zato se i širi jer se širi tržište. Što je tržište veće, to pokazuje Kina, utoliko su i jači, samostalniji i u svakom slučaju nezavisniji.
Treći razlog je vrednosni i to je ono što sam rekao na početku. Imajmo hrabrosti, pa bez tog velikog izliva osećanja ljubavi za svoju istoriju ili društvo, pogledajmo realno.
Kako izgleda naše zdravstvo? Imao sam razloga da odem pre neki dan. Ujutru Klinički centar izgleda kao najveći miting što bi poželela svaka politička partija. Cela Srbija se seli jer nema više para za privatne bolnice, za privatne preglede. Ljudi bolesni, stari, nemoćni dolaze i čekaju. To su stotine i stotine ljudi. Zakazuju im se pregledi za pola godine, za godinu itd. da bi najbanalnije operacije kao katarakta ili ne znam, zamena neke proteze trebalo da se izvrši. To je stanje koje pogađa milione ovih ljudi. To je situacija. Tako izgleda zdravstvo. Da ne govorimo o ostalim stvarima, kako to izgleda sa korupcijom i sa drugim obavezama i odgovornostima.
Kako izgleda školstvo? Šta se dešava u školama? Danas samo ko ne želi da bude doktor nauka, može da ostane bez te titule, a onda to redom idite do osnovne škole, gde kad mama dođe, oni daju petice. Dakle, sa takvim kadrovima se ne može dalje.
Ono što valja od kadrova, šta se dešava sa talentovanim đacima? Oni odlaze, 35.000 je otišlo. Ako su u Evropi, u evropskoj zajednici, oni su na izvestan način kod kuće. Konkludentni su, mogu doći, mogu da odu, imaju gde da odu, kao i mnogi nezaposleni, imaće gde da odu.
Šta se dešava sa više od pola miliona, da budem skroman u licitiranju ciframa, ljudi koji su potpuno očajni, bez ikakve nade da će se u životu još kada zaposliti i kako će rešiti pitanje? To više nije radnička klasa koja ima snagu i moć da generalnim štrajkovima se suprotstavi, izvrši pritisak na Vladu. Ne, to je jedan prekarijum. To su ljudi očajni, samo čekaju u jednoj slici da neko razbije kamen, da ulete u prodavnicu i da se snabdeju najelementarnijim potrebama za život.
To je stanje u kome se nalazimo. Trebali su neki podaci o azilantima da mi vidimo koliko je svest građana, hvalimo se da smo najhumaniji ljudi, a isteramo nekoga na sneg, nije važno, azilant, on drukčije izgleda. Šta je sa tom ksenofobijom? Ko je te ljude vaspitavao tako? Nismo uradili svoj zadatak kako treba. To je problem našeg društva.
Ne može država da organizuje da jedna grupa ljudi svoje specijalne seksualne orijentacije ne može da prošeta mirno ulicom, nego o tome zasedaju jedna služba, druga, konsultacije itd. i policija kaže – mi to nećemo da branimo. To je pad države. Da ne nabrajam ostale stvari, kako mi izgledamo sjajno, sa preko 40 ubijenih žena, sa premlaćivanjem na svakom koraku žena, sa bezbednošću, gde se deca bodu noževima. Sve je to naša stvarnost. Ko neće da gleda, ne mora, nek se zagleda u neku ikonu i rešio je svoj problem. Ali, ovo je stanje.
Sada, Evropa vrši izvesnu standardizaciju, danas manju, a mislim da će sutra vršiti veću. Jedan deo, ma koliko ko žalio, suvereniteta se prenosi na Evropu. Mnogi su diktatori obožavali rečenicu – niko nam se neće mešati u naše unutrašnje stvari, a onda ćemo mi unutra daviti koga hoćemo, praviti logore, hapsiti, zabranjivati, zaboga, niko da nam se ne meša, to je naša stvar. Dakle, mešaće se zbog narušavanja bilo kog standarda, a pogotovo zbog povrede ljudskih prava, zbog svih gestova nehumanosti ili povreda onoga što povelje garantuju.
Ima još razloga. Neki su tehnološki ili ih zovemo civilizacijski, kako god hoćete. Ima neka modernost, jer je to jedna ogromna zajednica u kojoj su mnoge tehnički, industrijski ili naučno veoma razvijene zemlje. Sve to postaje dostupno. Mnogi naši ljudi tamo odu, konkurišu, gledaju, prenesu itd.
Danas biti protiv toga moguće je samo u ime nečega mnogo boljeg. Ja to mnogo bolje, kako god se osvrnem okolo po svetu, ne vidim. Ni u Americi, ni u Aziji, ni u Africi, nema nigde više slobode nego u Evropi, a sloboda je sveta stvar. To je kao i vazduh, kada je imaju, ljudi je ne osećaju, a kada je nemaju, ona im postaje važnija nekada i od života.
Mi treba u tom pogledu da prestanemo da uveravamo sebe da smo mnogo značajniji nego što jesmo. Ne treba da se ponižavamo, ne treba da pravimo neke nepotrebne reveranse kad od nas niko ne traži, ali moramo shvatiti gde smo, da upoznamo sebe i uporedimo sa drugima.
Nije nikakva sramota ugledati se na onoga ko je razvijeniji. Srbija se toga nije stidela kada je formirala svoje države, da sad ja malo koristim istoriju, pa je prihvatala sa zapada. Veličina neke srpske inteligencije i misli bila je u tome što je već u prvoj polovini 19. veka preuzela mnoge ideje iz Evrope, mnoge ideologije iz Evrope i liberalizam i socijalizam, ali i anarhizam, šta god hoćete, sve što je bilo evropsko, bilo je tu, pored železnica i puteva itd.
Kako mi stojimo danas sa infrastrukturom? Kakvi su nam putevi? Kakve su to železnice, uporedimo naše puteve i železnice sa putevima i železnicama u Evropi, ili avionima, šta god hoćete? Ne znam da li smem da upotrebim, jer imamo jedan opasno dobar avion.
Problem je u tome da li mi imamo hrabrosti da kažemo da smo sticajem mnogih nesretnih okolnosti i pre svega nekih svojih sopstvenih zabluda došli i u konflikt sa drugima i ne možemo da pobegnemo sada u dalju glorifikaciju sebe i preziranju i osuđivanju sveta. Nećemo time, naravno, daleko stići.
Potrebno je da, prvo, saberemo sebe, da prekinemo sa necivilizacijskim odnosima u našem društvu koji se ogledaju kroz štampu, kroz polemike, kroz političke borbe. Mi još nismo zreli, prosto, kao politički narod da prihvatamo sve neophodne reforme. Na tome moramo da radimo. Nije nam to kriv niko, krivi smo mi sami. Da se bude čovek nije ti kriv niko ako sam za to nemaš hrabrosti ili želje da to budeš.
Ne bih hteo da držim veliki govor, pogotovo da nikoga uveravam, jer vidim da ogromna većina to zbilja želi. Ako imamo i nesporazuma, to je jako dobro da imamo i drugačije mišljenje, ali ono u ovom trenutku očigledno nije dominantno.
Nastojmo da zadržimo sve elemente pluralizma, konkurencije, polemike, sve ono što karakteriše normalan demokratski život. To je, uostalom, demokratija još od antike bila. Bili su ljudi građani, različito su mislili, debatovali, ali je bilo važno da se čuju. To je bitno. Ne smemo u tom pogledu napraviti ustupke, pa utišati zemlju da se ništa ne čuje.
Na kraju, ovaj parlament ovim treba da ima jednu malu pouku, da je moguće i dogovoriti se i uraditi nešto za korist i društva i građana, a i samih sebe.
Mi smo ovde videli razne nasrtaje izvršne vlasti na parlament u tom smislu da mu određuju vreme, mesto, vreme razgovora, ophođenje itd. Molim vas, ako hoćemo u Evropu, shvatimo tu hijerarhiju. Najveći komad suvereniteta i najveći gospodar je narod.
Narod je nas ovde birao. Mi smo parlament. Mi biramo Vladu. Kao što mi kao parlament ne bi smeli da se ljutimo ili deremo ili vređamo narod, isto tako to Vlada ne sme da radi sa poslanicima, bilo oni dolazili iz bilo koje partije, vladajuće ili opozicione. To je nešto što moramo sami sebi da sebe branimo.
Molio bih da svi poslanici u tom pogledu izražavaju tu solidarnost, pre svega sa ustanovom, a posle toga sa partijom. Ako mi ne sačuvamo parlament, teško da ćemo u tim partijskim svađama daleko napredovati.
Evo, to je nešto što sam hteo da kažem povodom ovog trenutka koji je vrlo značajan i važan i to je jedan korak veoma važan čini mi se i pri kretanju ka Evropi. Hvala lepo.