Zahvaljujem, predsednice.
Poštovane kolege, poštovani ministri, kao što bi rekao Platon, ljudi uvek najviše mrze one koji govore istinu. Ja ću se truditi da govorim istinu, bez obzira koliko to koštalo i to sam radio oduvek, od kada se bavim ovim poslom.
Ceo život se bavim problemima običnih ljudi, radnika, penzionera, da ne kažem sirotinje. Nisu me baš zanimali problemi buržoazije, problemi drugosrbijanaca ili "kruga dvojke", moram da budem iskren, nego samo onih koji su bili obespravljeni i koji su se borili za svoj opstanak i svoje parče hleba. L
Tako radim i danas i mislim da imam danas malo veću slobodu da mogu da kažem neke stvari koje mi leže na srcu i koje smatram kao istinu.
Ovaj zakon o kome se malo pre govorilo, ja mislim da to nije zakon o legalizaciji, nego zakon o pravu upisa svojine, ako sam ja dobro shvatio. Ne znam kako će to u praksi funkcionisati i nisam siguran da li to može da se sprovede, s obzirom da je od trenutka kada je to najavljeno pa do danas kada mi već imamo taj zakon ovde u Skupštini prošlo možda desetak ili 15 dana, tako da ne mogu da kažem kako će to u praksi izgledati. Postoji tu mnogo problema, a to znači da je, recimo, Republički geodetski zavod ili katastar, ko se bavio time, apsolutno godinama ili možda decenijama unazad nije radio svoj posao kako treba.
Potpuno sam saglasan sa time da će to običnim ljudima koji su na neki način rešavali svoje stambeno pitanje svakako pomoći. Ali se postavlja pitanje šta će biti sa onima koji su gradili bespravne zgrade, bespravne poslovne objekte, itd, kako će se to regulisati?
Ja sam baš malo pre dobio pitanje od jednog poznanika koji me pita šta će se, recimo, uraditi u nekim situacijama ako na jednoj parceli, konkretno parcela na obodu Beograda, postoji 12 vlasnika, a dva vlasnika su izgradila bespravne objekte i oni sada to mogu da legalizuju, iako nisu dobili dozvolu prethodnih suvlasnika?
Znači, tu postoji mnogo problema o kojima može da se razgovara i o kojima može da se priča, ali ne znam kako to i na koji način može da se reši?
Ono što je takođe problem, mislim da svi mi ovde treba da se bavimo dnevnim redom i treba da se bavimo stvarima koje su od suštinskog značaja, pre svega za građane Srbije. Nisam i ne želim da učestvujem u bilo kakvim podelama. To sam govorio i na prošloj sednici koja je bila, čini mi se, u aprilu ili maju. Smatram da način na koji država funkcioniše nije dobar. Smatram da svi moraju da pokažu dobru volju da se situacija u zemlji reši. Smatram da svi moramo pokazati, a ne kao prethodni govornik, da kažemo kartelima itd, svi moramo pokazati dostojanstvo i pokazati da možemo da se na neki način nosimo sa aktuelnim trenutkom u kome se danas nalazimo.
Moram da kažem da sam neko ko je između, da budem iskren. Znači, nisam ni za vlast, naravno, nikada nisam ni bio proteklih 20 godina, ne samo za ovu vlast, ali isto tako nisam ni za neke radikalne stvari, targetiranje ljudi koji, recimo, kao Nenad Jezdić neće da se utope u neku masu itd. Protiv sam apsolutno tergetiranja bilo koga ko razmišlja svojom glavom. Protiv sam bilo kakvih fizičkih napada na bilo koga. Smatram da sa te strane moramo svi da damo svoj maksimum da to, uslovno rečeno, poboljšamo.
Situacija u Srbiji apsolutno nije sjajna. Mi možemo da vidimo da u medijskom prostoru, kada bi neko sa strane došao i kada bi neko ko se ne razume uopšte u politiku ili društvena dešavanja gledao „Informer“, sa jedne strane, i gledao N1, sa druge strane, došao bi u situaciju da prosto pomisli u kakvoj državi živi. I jedni i drugi govore neistine, da se razumemo.
Mene su iz nekih medija zvali, pa kada im kažem da ne želim da učestvujem u nekakvom generalnom štrajku na koji poziva neki profil u 23 sata uveče, a ja treba ujutru da se izjasnim i da kažem – hoću sada da organizujem generalni štrajk u Srbiji. Kada ja za te medije kažem da ne želim to da radim i da je to neozbiljno i da neću time da se bavim, onda ti mediji kažu – e pa, izvinite, nije baš dobro da mi to prenesemo. Sada ako odete na „Informer“ ili na „Pink“, pa udarite po studentima, po opoziciji, vi ćete biti poželjni, ali ako odete na „N1“, ako ne pričate protiv Vučića, protiv vlasti sve najgore, vi nećete biti u mogućnosti ništa da kažete. Danas normalan čovek nema priliku da bilo šta iznese negde normalno, a da pritom ne bude targetiran, naravno sa lažnih profila, jer mi danas ne vodimo politiku, nego vodimo propagandu, pa onda i vlast i opozicija imaju tzv. botove na društvenim mrežama, koji se bave isključivo pljuvanjem nekih drugih koji ne žele ili ne razmišljaju isto kao oni.
Koliko god to bilo surovo i koliko god to, da kažem, donelo meni nekih napada, iskren da budem stvarno, ne obazirem se na društvene mreže i ne obazirem se, kao što sam rekao, na buržoaziju. Zato što me iskreno ne zanimaju mnogo. Isto tako smatram da način na koji se ovde neke stvari vode uopšte nije dobar i ne ide u dobrom pravcu.
Malopre smo čuli priču o Zakonu roditelj–negovatelj i ja bih svakako zamolio predsednicu Skupštinu da, s obzirom da smo i mi, mislim da su kolege iz SPS-a i kolege iz SSP-a podneli taj predlog zakona, da bi to u nekom narednom periodu trebalo da bude na dnevnom redu ove Skupštine. Nije važno ko ga je predao. Moja koleginica Irena Živković, koja nažalost zbog operacije nije mogla danas da prisustvuje ovde, uspela je da u Boru na neki način dovede do toga da Bor bude prvi grad koji će roditeljima sa decom ometenom u razvoju omogućiti pomoć u vidu minimalne mesečne zarade.
Naravno da jedan odbornik nije mogao to da donese i naravno da je vladajuća koalicija glasala za tako nešto i pozitivne stvari apsolutno moramo pohvaliti i treba se zahvaliti tim ljudima tamo. Ali mislim da nije dobro da se sada utrkuje ko će taj zakon da predloži, ko je zaslužan za njega. Ako već govorimo o tome, koleginica Irena Živković se time bavi već deset godina. Udruženi sindikati Srbije „Sloga“ su tu akciju roditelj-negovatelj podržali još 2018. godine. Tako da sa te strane uopšte nije važno, ja sam zahvalan svim ljudima u svim lokalnim samoupravama koji su to do sada podneli i biću zahvalan svima koji to budu radili u narednom periodu, ali apelujem na vas, predsednice, da pogledamo, mislim da ste negde nedavno izjavili, a i na gospodina Siniša Malog da se taj zakon što pre donese, kako bi se četrdeset i nešto hiljada porodica koje imaju u Srbiji takvu decu, prosto da im se omogući jedan pristojan i normalan život, jer njima to znači bukvalno spas za te porodice.
Osvrnuo bih se u nekoliko rečenica i na zapošljavanje, trenutnu situaciju u zemlji itd. Ne mogu da budem demagog pa da kažem da povećanje minimalne zarade koje je krenulo sada od oktobra i drugo koje će biti od 1. januara nije dobra stvar. Realno, to bi bila klasična demagogija, to znači otprilike negde 20 i nešto posto povećanje minimalne zarade i to nije povećano nikada do sada.
Nisam baš bio blagonaklon prema firmama koje su isplaćivale minimalnu zaradu, a i dalje smatram da firme koje isplaćuju minimalnu zaradu ne treba ni da postoje, koje ne mogu to da isplaćuju. Ali, isto tako mislim da bi poslodavcima moralo u nekom narednom periodu da se pomogne i da se omogući da se ti porezi i doprinosi na neki način smanje, kako bi oni tu razliku mogli da isplate ili u zaradi ili u investicijama.
Imao sam prilike da poslednjih nedelja obilazim Srbiju, obilazim fabrike, razgovaram sa nekim poslodavcima, naravno sa onima koji su korektni i koji hoće da razgovaraju, i generalno oni imaju određenih problema u tome što je minimalna zarada povećana dva puta ili će biti povećana dva puta u toku jedne kalendarske godine. Znamo da to povećanje nije baš ekonomsko povećanje, nego da je to povećanje više da kažem političko, usled cele situacije u zemlji. Na taj način je to dobro za radnike, pogotovu za one koji imaju potpisan ugovor sa Vladom da moraju imati minimum 20% veću zaradu od zarade koja je minimalna, što znači da će posle Nove godine, na neki način, govorim o tim kompanijama koje imaju subvencije, minimalna zarada svakako biti 80 i nešto hiljada dinara.
Međutim, isto tako moramo da vodimo računa i o cenama. Govorio sam nedavno o tome, ako gledamo u evrima, više nismo zemlja jeftine radne snage, moramo biti realni, ali ako gledamo kolike su cene u Srbiji i ako gledamo kako se živi u Srbiji, onda je to već malo drugačiji problem.
Mislim da u nekom narednom periodu ne treba da se bavimo minimalnom cenom rada, nego treba da se bavimo platom za dostojanstven život, znači onoliko koliko je potrebno jednoj porodici da može da preživi, uslovno rečeno, mesec.
Moramo se baviti medijalnom zaradom, ali ne minimalnom zaradom, zato što to više apsolutno niko u svetu ne radi i ta vrsta obračuna i računice apsolutno nije više prihvatljiva. Znači, moramo da idemo u skladu sa nekim novim trendovima, kako bi se građanima omogućio bolji život.
Akcija koja je rađena nedavno sa sniženjem cena u trgovinskim marketima je nešto što je apsolutno pozitivna stvar. Predlagao sam to ovde još na proleće i pričao sam da se ti trgovinski lanci i trgovinski karteli moraju ograničiti i apsolutno stojim iza toga, jer je ova akcija pokazala da su oni apsolutno bili ekstraprofiteri. Ako su na nekim proizvodima, gde sam lično mogao da budem svedok, neko ko je bio kupac, video da su pojedini proizvodi sniženi više nego duplo, to znači da su ti trgovinski lanci bili apsolutno upereni ka tome da isisavaju novac budžeta, da isisavaju novac od građana Srbije.
Po informacijama koje imam od mojih kolega i prijatelja iz „Efektive“, ta akcija je imala efekta. Međutim, nakon nepunih mesec dana, sada nailazimo na situaciju da ti trgovinski lanci ponovo dižu cene i da ih ponovo vraćaju na staro, što znači da je potrebna konstantna kontrola države i da je potrebno da država non-stop kontroliše i kažnjava te trgovinske lance.
Predložio sam još pre šest meseci da se u nekom narednom periodu, po ugledu na Španiju, u Srbiju uvede ministarstvo za kontrolu cena. Smatram da bi to ministarstvo imalo mnogo posla i da bi pored tih, uslovno rečeno, kontrola cena trgovinskih marketa i ograničavanja marži koje oni imaju, moralo da se bavi i nekim drugim stvarima i drugim nekim, uslovno rečeno, cenama i da na taj način probamo da građanima Srbije omogućimo jedan bolji i kvalitetniji život. Jer ukoliko građani imaju platu takvu da sa njom mogu da prežive jedan mesec, onda smo svi mi ovde u Srbiji uradili dobar posao.
Ono što bih želeo još da kažem samo na kraju, da ponovo apelujem na sve nas, na kolege ovde, bez obzira da li govorimo ovde u Skupštini, da li govorimo na nekim medijima, da li govorimo na društvenim mrežama, da prosto probamo da nađemo minimum nekog zajedničkog interesa, jer smatram da sukobi po ulicama, koje smo imali u prethodnom periodu mogućnost da gledamo, nisu dobri apsolutno ni za koga.
Smatram i ponoviću ono što sam rekao isto na proleće, zato što ja mišljenje ne menjam i zato što ću reći istinu, bez obzira kakva ona bila i kome se svidelo ili ne svidelo – studenti su u Srbiji apsolutno bili u pravu i studente smo morali da podržimo svi. Sada smatram da su se studenti malo povukli, da su u defanzivi, ali da su neki zborovi i neke radikalne grupe preuzele te neke uloge. Mislim da to nije dobro.
Svakako ne mogu da podržim ono što je policija, tu je gospodin Dačić, batinala ljude na ulici, pogotovo one koji su bili vezani, koji su na zemlji, ali isto tako ne mogu da podržim ni polivanje policajaca sa kiselinom, mokraćom ili ne daj Bože benzinom, jer takve stvari apsolutno su neprihvatljive za jedno normalno društvo i za jednu normalnu državu.
Takođe, gađanje kamenicama, udaranje letvama, bejzbol palicama i tako dalje, pendrecima, nije nešto što može doneti dobro. Radikalizacija sa jedne strane i radikalizacija i sa jedne i sa druge strane nije dobra i moramo voditi računa o tome. Vlast i vladajuća koalicija je proteklih godina napravila tu atmosferu da ljudi prosto krenu u jednu takvu kontraofanzivu, ali danas imamo te neke pojedince neodgovorne koji isto sa druge strane pokušavaju da naprave haos i koji pokušavaju da iz svega toga profitiraju. To nije dobro.
Možda sam jedini narodni poslanik ili jedini koji se bavi politikom, iako nisam član jedne stranke, biću Bože zdravlje član Radničke partije, jedini koji je imao mogućnost i pravo da ode na fakultete, jedini kome su svi plenumi svojevremeno jednoglasno dozvolili mogućnost da uđe na rektorat i da uđe na univerzitete da razgovara sa njima. Sa njima sam razgovarao i imali smo da kažem, sigurno preko 10 sastanaka, radili smo na promeni Zakona o radu, promeni Zakona o štrajku i promeni Zakona o PIO fondu. U tim delovima ću apsolutno podržati studente i podržati sve one koji se budu zalagali za promenu tog radnog zakonodavstva.
Nisam neko ko će podržati bilo kakvu listu i to sam rekao i u maju, ponavljam sad, listu, dok ne budem video ljude koji će biti na toj listi, dok ne budem video program te liste, dok ne budem video plan šta će ta lista i ti ljudi raditi u nekom narednom periodu.
Smatram da opozicija ne sme biti isključena iz svih ovih procesa. Smatram da opozicija mora zajedno sa svima koji su zainteresovani da radi na planu, programu i idejama, ali isto tako smatram da blanko podrška, barem što se mene lično tiče, neće ići nikada nikome bez jasnog plana, programa, vizije i ljudi koji tu viziju treba da sprovodi.
Tako da sa te strane mi moramo vratiti dostojanstvo ovom parlamentu, moramo ovde razgovarati normalno, civilizovano bez uvreda, bez tuča, bez bilo čega kako bismo građanima povratili poverenje.
Mi danas imamo jednu situaciju da najveći deo građana je potpuno nezainteresovan za politiku, da je najveći deo građana potpuno nezainteresovan za sva dešavanja u zemlji zato što ti ljudi moraju da žive, da rade i bave se nekim svojim poslovima i tako dalje kako bi mogli da prežive i prehrane svoju porodicu.
Tako da ne trebamo stremiti ka radikalizmu, moramo stremiti ka normalnosti, ja ću barem sa svoje strane onoliko koliko mogu, učestvovati u svim situacijama koje idu ka nekim smirivanjima tenzija. Nisam hteo ni u vreme najveće, da kažem, krize u državi da pozivam ljude na bilo kakav generalni štrajk niti da kao predsednik sindikata organizujem generalni štrajk koji nema zakonsku osnovu i koji može dovesti do toga da ljudi ni krivi ni dužni ostanu bez posla, zato što ih proziva ili poziva neko sa nekih društvenih mreža.
Isto tako, da bismo došli u jednu takvu priliku, nisam protiv generalnog štrajka, ali pre toga moramo raditi na tome da se taj Zakon o štrajku promeni, pa da onda ukoliko nekada bude bilo uslova može da se govori o tome, do tada svako samoinicijativno i samovoljno napuštanje radnog mesta i svaka samoinicijativna odluka za mene nije dobra i savetujem ljudima da nikada ne ulaze u bilo kakav avanturizam i da nikada ne ulaze u bilo kakvu akciju koja može dovesti do toga da oni ili njihova porodica ostanu bez posla.
Tako da koristim još ovih pola minuta koliko imam da stvarno apelujem na sve nas da prosto nađemo situaciju i nađemo balans da možemo da funkcionišemo.
Apelovao bih i na medije, kako na prodržavne i prorežimjske medije, a isto tako i na ove proobjektivne ili kako već sami sebe zovu, da probamo da dijalogom, diskusijom, argumentima razgovaramo, pregovaramo, a ne da bilo koga targetiramo, vređamo ili da pozivamo na bilo čiji linč. Hvala vam.