Zahvaljujem, predsednice.
S obzirom da se na ovoj raspravi 90% vremena troši na neke stvari koje su potpuno van teme, zamoliću vas, ukoliko i ja budem malo izašao van teme, da mi dopustite kao i svima ostalima.
Prosto, moram da kažem da me ne zanimaju mnogo ni Šider, ni Picula, ni Ursula fon der Lajen, ali me ne zanimaju ovamo ni Harčenko niti ova ruska strana, jer smatram da mi sa te strane, bez obzira što moj kolega i prijatelj Đorđić voli Ruse, smatram da mi nemamo prijatelje među tim stranim zemljama, nego svi oni ovde imaju interese i da mi moramo da vodimo računa pre svega o građanima Srbije, jer nijedna od tih zemalja nama ne misli dobro, osim kada su neki njihovi interesi u pitanju.
Slušam mnogo stvari ovih dana i moram da kažem da mene interesuju samo radnici Srbije i interesuje me ta, da tako kažem, sirotinja. Slušam mnogo stvari ovde i o obrazovanju. Svi se ovde obraćaju građanima. Neko priča bilo je dobro pre pet godina, pre deset, pre dvadeset, pre trideset. Ja smatram da u Srbiji zadnjih 35 godina nije bilo dobro.
Dok je Tito bio i dok smo svi otprilike bili malo više slični, pa su i radnici i lekari i profesori imali približno iste plate, nekako smo imali, da kažem, neki sistem vrednosti. Onda je došao Milošević, pa je Milošević upropastio sve, ušli smo u ratove, sankcije, bombardovanja, svađu sa celom međunarodnom zajednicom i zna se kako smo završili.
Onda dolazi taj 5. oktobar, koji je doneo neke određene promene nabolje, za koje ne mogu da kažem da nisu, ali sa druge strane krenula je pljačkaška privatizacija, zatvaranje fabrika, otpuštanje ljudi, ostajanje ljudi bez posla, na ulici itd. Kada neko kaže da je to vreme bilo neko dobro, ja baš ne mogu da se složim sa tim, zato što, možda je Đinđić bio reformator, možda je on neke stvari hteo da uradi, nažalost, ubijen je, ali pola ministara iz njegove vlade ja poznajem. Ušli su u vlast goli kao pištolj i crkveni miševi, a izašli kao milioneri, pa se pitam odakle je to vreme dobro. Nije. Znači, tada smo prodati i izdati.
Sve nakon toga je bio kontinuitet tog sistema. I za vreme Tadića i za vreme Koštunice, svi su živeli loše, odnosno dosta ljudi je živelo loše. Danas kada čujem da neko kaže – živelo se dobro, pa nije se živelo dobro. Ja mogu to da kažem zato što sam se borio protiv svake vlasti, i protiv Miloševića pa do dan-danas se borim protiv svake vlasti, jer se borim za radničku klasu i za najsiromašnije.
Oni su sve to obesmislili i onda je došla SNS koja je počela da uništava institucije. Zato smo i došli u tu situaciju da danas institucijama niko ne veruje i zato bi u nekoj normalnoj državi, kada je pala nadstrešnica, onda bi neko verovao institucijama i onda bi bilo kao u Đenovi, posle šest ili sedam godina da neko bude optužen i da bude u zatvoru 18 godina. Ali, nažalost, ljudi ovde ne veruju mnogo u institucije. Istine radi, ja ne mogu da poreknem to, to je činjenica, da je 2012. godine bilo 1.800.000 zaposlenih, da danas ima 2.400.000 zaposlenih i da je to 600.000 više za zadnjih 13 godina, i to se ne može poreći. Može se reći da to nisu kvalitetna radna mesta, može se reći da to nisu dobro plaćena radna mesta, ali svakako ih ima više.
Međutim, sada bih se vratio, u par rečenica samo, na temu sa kojom se susrećemo, a to je obrazovanje, ili kako da kažem, uslovno rečeno, visoko obrazovanje. Pre nekih 15 ili 20 godina, ili kad je već krenulo, sa otvaranjem tih privatnih fakulteta i univerziteta, mi smo došli u tu situaciju da može svako danas da završi fakultet. Mislim da to nije dobra stvar i mislim da ne treba svako da završi fakultet, iako bi svaki roditelj želeo da njegovo dete završi fakultet, jer imamo problem sa time da danas nemamo električare, nemamo bravare, nemamo keramičare, nemamo vodoinstalatere, pa nam onda dolaze iz Nepala, iz Vijetnama, iz Indije, pa onda ljudi kažu – nećemo Nepalce, nećemo Vijetnamce, nećemo njih itd, a ovde nema ko da radi. Zato što se kriterijum obrazovanja tolio srozao, i to kažem, u poslednjih 15-20 godina, ne samo za vreme ove vlasti, tada je počelo, da se sve srozalo i da automatski danas svako dete koje završi jedva srednju školu može za par hiljada evra da završi neki fakultet i da postane akademski obrazovan građanin.
Naš sistem je potpuno pogrešan. Znači, moramo obrazovanje da vratimo po sistemu da moramo da otvaramo jake fabrike, da moramo da dajemo ljudima kvalitetna radna mesta i da deca u određenim sredinama, kada završe određene škole, znaju da će moći raditi neki posao za pristojan novac. Ja sam 1989. godine, kada sam upisao srednju školu za metalurškog tehničara, znao da ću 1993. ili 1994. godine, posle vojske, da se zaposlim u Železari Smederevo, jer metalurški tehničar je usko zanimanje vezano za Železaru Smederevo. Svi vi, a ima vas ovde dosta koji ste iz moje generacije, znate da kada ste završavali tada određene škole, već ste znali gde će vaš put da bude unapred, ali su te škole bile teške, imali smo dobru praksu, išli smo u fabrike na praksu. Ja sam posle završetka škole mogao odmah da počnem da radim na tom mestu jer sam četiri godine išao tu na praksu.
Danas govorimo o visokom obrazovanju, i sve je super i odlično je da imamo što više, da kažem, obrazovane dece, ali smatram da kvalitet obrazovanja i praksa mora znatno da se unapredi. Kod mladih ljudi je praska mnogo važna, jer kada vi decu u srednjoj školi, ne mislim pritom na dualno obrazovanje, nego na praksu, odvedete u neke fabrike ili u neke firme koje su razvijene, koje dobro rade, koje imaju posla, ta deca će se sutra veoma lako u tim fabrikama zaposliti. Neće ostati nedovršeni srednjoškolci, pa onda upiše neki fakultet, za par hiljada evra, može u Srbiji, može u Bosni, može u Crnoj Gori itd, i onda postane diplomirani ne znam šta, a pritom ne zna apsolutno ništa da radi.
Moramo vratiti sistem obrazovanja da se potpuno promeni, da se više baci na praksu, a ne na teoriju, da se deci izbace suvoparne stvari, koje su potpuno bespotrebne za učenje i da se baci akcenat na to, na obrazovanje srednjeg kadra, odnosno na obrazovanje majstora, jer mi ukoliko ne budemo u narednom periodu uložili u decu u srednjim školama, ponudili im kvalitetnu praksu i ponudili im poslove kvalitetne posle završetka te njihove srednje škole, verujte mi, za desetak godina mi ovde nećemo imati nikog da zameni sijalicu. To će nam raditi sve radnici iz inostranstva, a koje opet ne prihvatamo jer dolaze ovde trbuhom za kruhom.
Zato kažem da ovaj zakon ne može da se reši sada, ali u perspektivi, za koju godinu mora da se radi na tome. Hvala.