Vreme poslaničke grupe.
Čuo sam kako objašnjavate to što replicirate Mikiju Aleksiću tvrdnjama da vas je nešto pitao, pa mu odgovarate. Što ste juče replicirali meni? Ja vas ništa nisam pitao. Uopšte mi nije bilo važno šta vi imate da kažete, nisam ni bio tu, a sve vreme ste me prozivali. Šta vam bi? Mene ne interesuje šta vi privatno mislite o tome šta ja radim i šta govorim. Suštinski, mi smo dosta različiti. To što mislite privatno, to je vaša stvar. Znate, mene nikad niko nije optužio da sam bilo koga vodio na povocu.
Što se tiče formalnih kapaciteta, odakle nemate taj kapacitet da držite slovo, pogotovo nekome ko nije ovde i na temu na kojoj ste vi to juče radili, nemate ta ovlašćenja. Znate, ovo je Dom Narodne skupštine, ovo nije vaš dom na Krku. Pa ni tamo ne možete da radite šta hoćete, policija vas zaustavi kad radite takve stvari. Postoje, međutim, stvari koje možete da uvedete u red. Doduše, vi niste bili tada tu, bila je gospođa Raguš. Ovo pominjanje samoubistva, ili takve stvari, ja nisam tada to hteo da repliciram, zato što bi odvuklo pažnju sa teme. Ali to svakako zaslužuje pažnju, zato što to izgovara čovek u godinama kad to ne priliči. Izgovora čovek koji, bez obzira u kojoj je sad fazi, u kojoj je metamorfozi, da li komunističkoj, da li verničkoj, da li misli da će jednog dana na ispoved ići kod Svetog Petra ili kod Tita, ali zna, s obzirom na to ko je i odakle je, da on nije čovek koji bi trebalo da spominje samoubistvo. Hvala.