Pre nego što počnem, želeo bih da čestitam koleginici Anđeli Ruvidić na izboru za narodnu poslanicu, kao i da se osvrnem na uznemiravajuće podatke koji dolaze iz Mrčajevaca gde su roditelji dece, koja idu u osnovnu školu, uznemireni zbog pokušaja zataškavanja seksualnog nasilja prema dečaku, učeniku sedmog razreda, a o čemu će govoriti detaljnije moja koleginica Biljana Đorđević u nastavku govora.
Dakle, poštovani građani i građanke Srbije, imali smo juče priliku da čujemo kako premijer vidi Srbiju danas. Kaže Đuro Macut – Srbija je tigar. Srbija je tigar, još jednom ću podvući ovo. Dakle, bez srama, bez stida, bez blama kaže čovek – Srbija je tigar. Pa po čemu to? Možda ako se meri prema životnom standardu Siniše Malog ili eventualno Ane Brnabić. Ako se meri standard običnog građanina, standard stanovništva, Srbija se nalazi na začelju Evrope. Od nas lošije žive samo građani Bosne i Hercegovine, Albanije i Severne Makedonije.
Voleo bih da smo čuli, na primer, odgovor na neka od ovih pitanja, ali to vam ne smeta da nam podmećete EXPO kao nacionalni projekat, kao iskorak u budućnost, možeš misliti, kao izložbu posvećenu napretku i inovacijama, a zapravo se radi o jednom paravanu za izvlačenje javnih sredstava u privatne džepove ljudi bliskih SNS-u; da firme poput „Milenijum tima“, firme Milana Radojčića ili Zvonka Veselinovića dobijaju velike državne poslove zbog kojih se Srbija zadužuje i njima ide kajmak, a građanima ostaju dugovi.
Petina građana Srbije je u riziku od siromaštva. Milion i po građana Srbije je u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, što je šira kategorija. Siniša Mali se za to vreme trza i grči po šatrama, kao da je žrtva strujnog udara, pokušavajući da isfolira bliskost sa običnim narodom. Jako loše, Siniša. Čuj ovo i, ako danas nisi tu, ocena za umetnički doživljaj – eventualno dvojka. Ne ide bez separea i kible u toj beloj košulji folirati se da si deo naroda. Mnogo bolje šenlučenje pod šatrama stoji kolegama i da se razumemo – nisu problem ni šatre, nije problem ni pesma, nego ministri koji su tigrovi po rečima Đura Macuta, koji ujutru otimaju narodne pare, a uveče tim parama kite muziku pod šatrama praveći se da su deo naroda.
Ova sednica o nepoverenju Vladi je dobra prilika da napravimo jedan presek stanja, da vidimo da li je Srbija stvarno tigar ili su ministri, odnosno ovaj kriminalni režim u stvari predatori koji otkidaju komad po komad mesa sa tela Srbije da nahrane svoj apetit za zaradom, pa da krenemo redom.
Povod za ovu sednicu je pokušaj Nikole Selakovića da kršeći zakon pokloni Amerikancima Generalštab. I puna usta srbovanja, patriotizma, borbe za Srpstvo i državu, a na kraju sa ovom vlašću sve se svodi na neki sitni ćar, da se neko javno, prirodno ili u ovom slučaju kulturno-istorijsko dobro iskoristi za zaradu. Umesto da podnese ostavku, nakon pokretanja postupka, ministar zloupotrebljava i svoju ministarsku funkciju i ovu ovde govornicu da se brani, da napada tužilaštvo, da napada studente, predstavnike opozicije bestidno, podlo i ispod svakog kriterijuma. Nema on ni reči o onome što se dešava u oblasti kulture. Nema on vremena da nam objasni zašto kasne konkursi, zašto se zaustavlja finansiranje projekata. Nema vremena da objasni pritiske na glumce. Nema vremena da govori o otkazima po pozorištima, jer lepo, brate, bavi se čovek nekretninama, bavi se dilovima, svojim biznisom, otuđivanjem kulturno-istorijskih dobara za svoje potrebe zarade.
31/2 TĐ/IR
E, ovako, a pošto se vratio Ivica Dačić, od njega sam više puta tražio odgovore o napadima eksplozivnim napravama na ugostiteljske objekte po Beogradu. Od februara, kada smo tražili sednicu do danas, 22 napada molotovljevim koktelima, kašikarama, bombama, raznorazne podmetačine, raznih požara, 22 puta. Ivica Dačić nema ništa o tome da kaže. Zašto? Zašto, ministre Tigru, još jedan od ove plejade tigrova, nemate ništa da kažete, kao što ste ćutali kada su najviši policijski funkcioneri završavali u mafijaškim obračunima po kafanama gde sutra se, dok još krv nije oprana, kao što reče moj kolega, ide po ručkovima?
Sa druge strane postavljaju se lojalisti na važna mesta u policiji. Valjda nije dovoljno policija prebijala građane, nije dovoljno jurišala na decu i studente, pa su na ključna mesta postavljeni nasilnici poput Marka Krička, da slučajno neko od starešina ne propusti priliku da se obračuna sa nezadovoljnim građanima.
Ivica Dačić nam juče pušta snimak sa interneta i kaže – evo kako zvuči „zvučni top“. A nema potrebe, 3.400 ljudi je svedočilo da je napadnuto ovim masovnim oružjem, preko 500 ljudi, evropskih poslanika je potvrdilo da je ovaj top korišćen. Neće vas oprati ništa od toga da ste prema sopstvenom narodu iskoristili ovo zvučno oružje.
Juče sam govorio i o tome šta su bili prioriteti Ivice Dačića u prethodnoj vladi, onoj koju je vodio sa mesta premijera 2012. godine. Kaže – ubrzavanje evrointegracija, regionalna saradnja i rešavanje pitanja Kosova. Danas smo, 14 godina kasnije, da malo ubrzamo, došli do toga da isto o tome pričamo sa Đurom Macutom kojem, da odgovorim mom kolegi Pavlu, nije jasno kako je završio tu. Ja sam ubeđen da je jedini razlog zašto je ovaj čovek tu to što liči na rektora fizički, da se unese dodatna zabuna. Ne vidim šta bi drugo moglo da ga preporuči za ovako nešto. Četrnaest godina kasnije – evropske integracije, klasteri se ne otvaraju, finansiranje obustavljeno, rezolucije koje donosi Evropski parlament otvoreno govore o krađi izbora, o represiji, o policijskom nasilju, o hapšenju studenata, o pretnjama silovanju uhapšenim studentkinjama, o uništavanju prosvete, devastiranju univerziteta, ali ministar Tigar Starović vidi u tome zamah. Objasniće vam Robert Kozma kasnije malo o tome, o EU, vidim da vam nije baš najjasnije.
Kaže – regionalna saradnja, pa izvozite, bre, „ćacilend“ po regionu. To vam je izvozni proizvod, ministre policije. Je l' nemate vi nešto da kažete o tome što nam je predsednik napunio pun avion kriminalaca, batinaša, nasilnika da ih pošalje za Tivat? Je l' se vi nešto pitate? Je l' imate neka saznanja o tome da su ta lica sa poternica završila u istom avionu?
I, naravno, Ivičin prioritet, kao i Macutov prioritet, kao i prioritet ministarke za „supe iz kesice“, pitanje Kosova. Tu ste pokazali svoje pravo lice, ne bih rekao, kolege iz SPS. Nećemo nikada biti kolege. Pravo lice ste pokazali, svoju ratno-zločinačku politiku od koje ne odustajete, od 90-ih, ali ste se odlično uklopili u ovu naprednjačku kleptokratiju. Da li je za smenu ili za pad cele Vlade dovoljno da jedna ministarka poziva na etničko čišćenje? Da li je to dovoljno da se poziva na likvidacije, deportacije? Ne znam šta je gore kada o tome govori ili kada se vadi? Nije ona za etničko čišćenje, nego za samo malo etničko čišćenje. Samo malo bi ministarka da likvidira, deportuje, šalje, da ona raseljava stanovništvo. Nakon ratova 90-ih, sankcija, stradanja, ratnih zločina, ubijanja, tragedija, Snežana Paunović se dosetila kako će ona da rešava pitanja po regionu, tako što će da raseljava narode, građane, ljude. Opet bi oni da tuđa deca ginu za njihovu korist, a niko to ne zna bolje od SPS-a. Tu ste zaista eksperti.
31/3 TĐ/IR
Bravo, šampioni! Ako je vama žao što niste sprovodili etničko čišćenje, meni je žao što niste na vreme zabranjeni, nego se dan-danas, 2026. godine, bavimo SPS-om i zaostavštinom Miloševićeve politike, ali dobro. Dobro, rešićemo i to zlo koje se navrlo na ova leđa Srbije, pa ćemo i vama, kao ovim modernim zločincima, videti leđa.
32/1 AL/MJ 16.10 – 16.20
Za to vreme Snežana Paunović naplaćuje putne troškove folirajući da živi na Kosovu i nije joj smetalo ni da prima platu u apoteci koja ne postoji iako danas 15 meseci apotekarke i apotekari u „Apotekama Beograd“ ne primaju platu. Kakvo licemerje.
Tu je i Tigar Bratina koji nastavlja stezanje obruča oko nezavisnih medija. Nastavljaju se napadi na novinare, napadi na lokalne medije, REM koji već sada godinama ne funkcioniše i sve to je stvorilo jednu atmosferu kojom je jako teško nezavisnim medijima da uopšte govorimo o nekom normalnom radu.
Stvorili ste, bre, fabrike mržnje koje svoj toksični otrov prelivaju po celom društvu. „Informer“ i „Pink“ i ostali izlivaju svoju gnojnu, lepljivu sluz u koju pokušavaju da uvuku celo društvo, da nas ulepe u laži, u mržnju, u podvale i sve gadosti koje samo, ne bolesni, nego zli umovi, poput Dragana Vučićevića ili Željka Mitrovića, mogu da osmisle. Nakon smene ovog kriminalnog režima, mislim da bi bila najveća tragedija da se ovakve fabrike mržnje i zla ne demontiraju.
Prosveta je osetila možda i najveću odmazdu ovog kriminalnog režima. Nastavnici i profesori se ucenjuju, progone, napadaju, preti im se otkazima i dobijaju otkaze, ne produžavaju im se ugovori i na sve načina se vrši čistka u prosveti. Sam izbor ministra Tigra, Dejana Vuka Stankovića, kog ste prvo pokušali da uvalite u REM da zavodi red među medijima, najbolje govori da je odmazda jedina politika koju možete sprovoditi u prosveti.
Zeleno-levi front je predložio zakonske izmene koje bi zaustavile političke pritiske na škole. Želimo da omogućimo da direktore škole ne postavlja Ministarstvo, nego zajednica zaposleni i roditelji. Ovo bi oslobodilo jedan ogroman sloj društva naprednjačke stege i omče i zato ovaj zakon do god je SNS na vlasti neće biti donesen, ali prva stvar koju treba uraditi, kada vam vidimo leđa, jeste jedan takav zakon.
I u domenu životne sredine, da ne zaboravimo, vazduh, zagađenje. Ništa niste uradili. Petnaest hiljada ljudi godišnje premine kao posledica zagađenja. Pijaća voda. Trećina Srbije nema ispravnu pijaću vodu. Otpadne vode se ne prerađuju, završavaju vodotokovima naših reka. Srbija je prepuna deponija o kojima se niko ne brine. Rudnici i kamenolomi. Pola naše države se žrtvuje kako bi se omogućila zarada na našim prirodnim dobrima i sve ovo govori o jednoj sumornoj slici zbog koje, ne jedna, nego pet ovakvih vlada treba da padne i da im vidimo leđa. Hvala.