Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nikola Žutić

Govori

Poštovani poslanici, poštovani gospodine ministre, u Predlogu zakona o zaštiti državne granice birokratski precizno se navode uobičajene jezičke formulacije i fraze o administrativnoj zaštiti granice preko carinskih i policijskih organa. Pominje se međunarodna granična saradnja i kooperacija, međutim, nigde se ne pominje vojna granična zaštita, vojne formacije u ovom predlogu zakona se uopšte ne predviđaju kao oblik granične zaštite.
Najpogubnija radnja koja je ugrožavala srpsku granicu kroz istoriju je antisrpska politika stranih faktora, ali i danas antisrpska politika Srba, a nesrba, instruisanih od liberalno-demokratske i socijaldemokratske Internacionale. Znači, danas je ipak najveća pretnja postojećim državnim granicama antisrpska politika, koju čak sprovode i neke stranke koje su na vlasti u postojećoj koaliciji.
Vjerskim, političkim i vojnim terorističkim akcijama smanjivao se srpski etnički, nacionalni, geopolitički i na kraju državni prostor. Srpski etnografski odnosno nacionalni prostor je sredinom 19. veka na zapadu bio određen linijom severna Istra – srpske Moravice u Gorskom Kotaru – Žumberak. Vjerskim prozelitizmom Vatikana i Rimokatoličke crkve odnosno rimokatoličenjem Srba i stvaranjem Hrvata, kao i islamizacijom Srba, taj iskonski zapadni srpski prostor sve više se približavao drinskim granicama.
Komunistički vođa Josip Broz direktno je odgovoran za povlačenje velikohrvatskih granica prema Srbiji. Čak je i antisrpska Đidina, odnosno Đilasova komisija, koja je 1945. godine povlačila granice Narodne Republike Hrvatske na štetu podunavskih Srba, dodelila Ilok i Vukovar Srbiji, ali je drug Tito, kako su ga obično zvali, najveći sin svih naših naroda, presudio da ta dva grada i opštinska područja sa srpskom većinom pripadnu Hrvatskoj.
Josip Broz je intervenisao protiv odluke Đidine komisije dopisivanjem na marginama dokumenta koji je Vukovar dodelio Srbiji sledeće: Zašto stari hrvatski grad Vukovar u Srbiji? Zbog ta dva grada koja je Broz dodelio Hrvatskoj na kraju su se vodile i nepotrebne krvave borbe 1991. na 1992. godinu.
Autonomne pokrajine su komunistički Brozov proizvod iz 1945. godine. Državnim demografskim terorizmom nad Srbijom od 1945. godine, broj Srba na Kosmetu je desetkovan. Kosmet je danas od moćnog dijela međunarodne zajednice proglašen nezavisnom državom.
Dalje, Vojvodina se pred očima svih nas odvaja od Srbije projektom statuta čiji su autori Ligaši i Pajtićeve demokrate. Dakle, preti izmena sjeverne granice, znači preti smanjenje Srbije.
U prošlom sazivu sam tokom 2007. godine u više navrata govorio o vojvođanskom separatizmu Srba neSrba iz Čankove Lige.
Tada nisam pominjao Pajtićeve demokrate, međutim, u to vreme pitao sam Vladu što misli preduzeti protiv antisrpskih akata otvorenog separatizma vojvođanskih Ligaša. Tada sam dobio odgovor da Vlada nema saznanja o takvim aktivnostima. Takav odgovor Vlade je iskoristio Nenad Čanak i šeretski pripretio da će tužiti svakoga ko ga proglasi separatistom.
Isto pitanje danas postavljam i gospodinu ministru, ovde prisutnom, kao članu Vlade: da li danas ima separatizma kod Ligaša i Pajtićevih demokrata? Inače je istoričarima poznato da je današnja Vojvodina, kao što sam rekao, Brozova antisrpska tvorevina, stvorena kao antisrpski autonomaški projekat, koji je trebalo da obezbedi ideološku i kulturnu celovitost habzburških zemalja i biti odskočna daska za širenje ideja velike Hrvatske. To nikako nije bila ona srpska Vojvodina iz 1848-49. godine, koja je zasnovana na svetlim tradicijama srpskog naroda u borbi za autonomiju na prostoru bivše Austrougarske monarhije.
Smatram da bi svaka ozbiljna država trebalo da preduzme mjere državne zaštite, preko hapšenja, procesuiranja i zabrane rada antidržavnim separatističkim elementima. I u ranijem sazivu sam isticao koji su to vidni uspjesi vojvođanskih separatista, od potihog razbijanja informativnog prostora Vojvodine, preko osnivanja posebne vojvođanske televizije.
Zatim, tu je kulturno-naučni institucionalni separatizam ostvaren preko nesmetanog djelovanja Vojvođanske akademije znanosti i umetnosti, zatim, vojvođanske zastave se neometano vješaju prilikom raznih obljetnica. Dalje, pominju se vojvođanski pasoši, negdje se svira i vojvođanska himna, na nekakvim sportskim utakmicama.
Predsednik skupštine Vojvodine Kostreš otvoreno se zalaže za državu Vojvodinu, zahtijevajući ništa manje nego zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast za novu panonsku državu. Međutim, on samo naivno tvrdi da se on ne zalaže za nezavisnu Vojvodinu, već samo za autonomnu regiju. Slično su nekada govorili i hrvatski separatisti u Kraljevini Jugoslaviji, Radićevci, Mačekovci, a i Brozovići.
Dakle, zlokobna je činjenica da se vojvođanski separatizam provodi prema hrvatskom uzoru. Čuju se parole o ekonomskoj eksploataciji Vojvodine, "vojvođanska lisnica u vojvođanskom džepu", kao što je nekada i Maček govorio u Hrvatskoj. Na povike da se radi o stvaranju nezavisne države Vojvodine, Čanak, kao i nekada Stjepan Radić, kaže da se samo radi o benignoj, bezopasnoj autonomiji i regionalizaciji države.
Dakle, postavljam pitanje ministru i ostalim članovima Vlade - šta misli preduzeti Vlada da spreči ovakav otvoreni separatizam novog vojvođanskog antisrpskog fronta, kakav je nekada bio front Dude Boškovića u Kraljevini Jugoslaviji, i time spreči preostali dio Srbije da se ne komada po uzoru na KiM.
Vi svi znadete na koji način je Ustav iz 74. donesen, bez srpske većine. Određen broj Brozovih agenata, tzv. Srba je, bez ikakve srpske većine i bilo kakve legalne odluke, nametnuo taj Ustav iz 1974. godine. Ovo više nije Brozova Jugoslavija. Ako ostane Vojvodina u ovom sastavu, to je skoro pola Srbije.
Dakle, nije to ona velika Jugoslavija, u kojoj je Srbija raskomadana. Ako se ne budu stvarale oblasti Srem, Banat i Bačka, taj severni deo Vojvodine će se uskoro odvojiti kao zasebna država. Prosto je neverovatno da pola države ima određene privilegije u odnosu na ostali dio, pogotovo u odnosu na Šumadiju.
Ovo je jedinstvena prilika da se šire progovori o nesigurnom položaju sudija i o nedovršenosti mreže sudova u Srbiji. Ustav Srbije ističe nezavisnost i stalnost sudija koju može da ugrozi Visoki savet sudstva koji po Ustavu ima velika ovlašćenja.
Prema Ustavu, član 148, citiram: "Sudiji prestaje sudijska funkcija na njegov zahtev, nastupanjem zakonom propisanih uslova ili razrešenjem iz zakonom predviđenih razloga, kao i ako ne bude izabran na stalnu funkciju. Odluku o prestanku sudijske funkcije donosi Visoki savet sudstva. Protiv ove odluke sudija ima pravo žalbe Ustavnom sudu." Iako Skupština bira sudije, ne učestvuje u njihovoj smeni. Ustav dalje propisuje nepolitičnost sudstva i sudija pošto je zabranjeno političko delovanje sudija.
Međutim, pravosudna praksa često demantuje propisane ustavne odredbe o nepolitičnosti sudija i Visokog saveta sudstva. Nažalost, prevremeni prestanak dužnosti nosilaca pravosudnih funkcija često nije uzrokovan kriminalnim radnjama, nestručnošću, već političkom odlukom vladajućih političkih faktora.
U Brozovo socijalističko vreme pravosudne funkcije su mogle obavljati samo moralno politički podobne sudije koje su sudile tzv. narodnim neprijateljima i neprijateljima socijalizma. Demokratske promene iz devedesetih godina nisu obezbedile samostalnost i nezavisnost sudija.
Miloševićev režim je, na primer, 1992. godine smenio brojne sudije u Srbiji. Radeći na monografijama u Vrhovnom sudu Srbije i Okružnom sudu u Beogradu uočio sam da se masovna smena sudija upravo dešava u vreme velikih političkih i državnih lomova. Tako je bilo 1991, 1992. godine, a naročito posle 5. oktobra; tako je u aprilu 2001. godine donesena odluka o uklanjanju čak 37 sudija. Ni današnje vreme nije oslobođeno političkog diktata u pravosuđu. Smena današnje vlasti verovatno bi proizvela smenu sudija.
Gospodo poslanici, mislim da se slažemo da je politika vrlo prisutna i da je rak-rana srpskog sudstva. Veliki problem srpskog pravosuđa je nedovršena mreža sudskih institucija. Nosioci pravosudnih funkcija nisu postavljeni za sudove koji su predviđeni zakonom iz 2001. godine i najnovijim Ustavom jer oni uopšte nisu ni formirani. Naime, Zakonom o sudovima iz 2001. godine predviđeno je formiranje apelacionih sudova, Vrhovnog kasacionog suda i Upravnog suda.
Moram istaći da je u pravosuđu izražen svojevrsni institucionalni provizorijum i nesklad između Zakona o sudovima i važećeg Ustava. Prosto je nepojmljivo da je danas pravno validan zakon iz 2001. godine, iako on nije pravno usklađen sa Ustavom. Nažalost, ovde nema ministra pravde, bilo bi dobro da je ovde sa nama. Ranije sam bivšem ministru Petroviću postavio pitanje vezano za ovu temu nedovršene mreže sudova. Zato opet pitam ministra pravosuđa da li ima nameru da Zakon o sudovima iz 2001. godine prilagodi odredbama novog Ustava?
Brojne su nejasnoće i neusklađenosti. Naime, po Zakonu iz 2001. godine predviđeno je obrazovanje Apelacionog suda, kao i Upravnog suda i Vrhovnog suda. U ovom zakonu predviđena je trostepenost suđenja, međutim, Apelacioni sud nije osnovan, pa je u praksi ostala dvostepenost sudskog postupka. S druge strane, današnji Ustav ne pominje nijedan od ovih sudova, osim Vrhovnog kasacionog suda. To baš i nije najsrećniji naziv za jedan trostepeni sud. Tu nedostaje jedan bitan rastavni veznik "i", znači, jer se radi o različitim institucijama: Vrhovni sud je sudeća instanca, dok je Kasacioni sud instanca koja odobrava ili ništi presude. Dakle, tu postoji određeni pravni nesklad.
Postavljam pitanje ministru – da li će biti obrazovan konačno Apelacioni sud sa odeljenjima ili će novi, odnosno stari Vrhovni kasacioni sud obavljati drugostepenu funkciju kao i do sada? Današnja demokratska Srbija ima dvostepeno sudstvo. To je nespojivo sa tekovinama liberalne demokratije i ideologijom građanskog liberalizma. Takozvane evropejske demokratske vlade nikako da se od 2000. godine približe trostepenom liberalnom modelu sudstva. To nije bilo ni 1945. godine, imali smo Vrhovni sud i okružne sudove kao drugostepene.
Gospodo poslanici, još je Kneževina Srbija uvela trostepeno suđenje od 1846. godine, kada je obrazovan Vrhovni sud Srbije. Pre toga obrazovan je Okružni sud 1840. i Apelacioni sud. Dakle, građanska Srbija je imala već u to vreme trostepeno sudstvo.
Možda nekome danas i odgovara sadašnja sužena dvostepena kontrola suđenja, smanjeno pravo na žalbu za jedan stepen. Uvođenjem Apelacionog suda rasteretio bi se i Vrhovni sud. Često se predsednica Vrhovnog suda Srbije žalila da je zatrpana nerešenim predmetima upravo zbog toga što nije osnovan Apelacioni sud koji bi rasteretio Vrhovni sud koji naprosto ne može da funkcioniše više od velikog broja predmeta.
Na kraju, da zaključim, ustanovljavanjem apelacionih sudova kvalitetne sudije dobile bi veću mogućnost da ispolje svoju pravosudnu stručnost obavljanjem pravosudne funkcije u visokim sudovima, odnosno u apelacionim sudovima i upravnom sudu. Što je najvažnije, konačno, ostvarila bi se trostepenost suđenja.
Kritiku opozicije zbog tobožnje opstrukcije izrekao je poslanik Ristić, koji je pre neki dan izjavio da se ogromna novčana sredstva daju za plate sudija koji je trebalo da budu razrešeni pre dve godine. Pa, ko je sprečavao prethodnog ministra pravde da bar pre godinu dana uputi Skupštini zahtev da donese odluku o razrešenju sudija? Zahvaljujem.
Poštovani poslanici, javljam se po Poslovniku, čl. 225. i 226. Naime, na sednici Četvrtog vanrednog zasedanja Narodne skupštine, održanoj 18. jula, postavio sam poslaničko pitanje Vladi.
Citiram: "Moram da iskažem svoju bojazan koju dele moje kolege iz oblasti nauke da mr Božidar Đelić neće dobro obavljati posao ministra nauke i tehnološkog razvoja. Prvo, biće suviše zauzet da se bavi naučnim temama i u prvom planu će biti njegova funkcija potpredsednika Vlade. Drugo, u njegovoj stručnoj biografiji se ne spominje nikakvo iskustvo u naučnoj oblasti, što znači da će Ministarstvo voditi ...
Moji prethodnici su detaljno obrazložili Poslovnik, a pogotovo Vjerica Radeta, sve članove Poslovnika koji govore da se mogu slobodno iznositi sva poslanička pitanja. Nisam zadovoljan odgovorom ministra. Dobro, mogu dostaviti u pisanoj formi, pa ...
Poštovani poslanici, dame i gospodo, javljam se po članu 226. Dakle, tražim obaveštenje od Vlade, nije povreda Poslovnika. Naime, upućujem poslaničko pitanje Vladi Srbije, zašto je nauku stavila u postojeći ponižavajući položaj ...
Poslaničko pitanje Vladi vezano za izbor predsednika ...
Po članu 225. Nažalost, ovde ministar Đelić nije s nama, moram da iskažem svoju bojazan koju dijele i moje kolege iz oblasti nauke, da će mr Đelić dobro obavljati posao ministra nauke.
Vidimo već u početku da je mr Đelić zauzet nenaučnim temama izvjestioca Vlade o sporazumu i da će u prvi plan svog državnog posla izbaciti funkciju potpredsednika Vlade. Zar nauka nije zaslužila da ima ministra koji će se u potpunosti posvetiti tako važnoj oblasti za jedno društvo i državu.
Za vreme ministrovanja dr Pešikan desio se i prvi senzacionalni štrajk naučnih radnika zaposlenih u naučnim institutima Srbije. Po kuloarima se tada pričalo da sama ministarka nije bila toliko kriva za loš rad Ministarstva koliko njezini najbliži saradnici. Pitam se kako će ministar Đelić odgovorno kontrolisati svoje najbliže saradnike zbog svoje prezauzetosti.
Drugo pitanje, da li mr Đelić ima odgovarajuće naučne reference, jer njegova stručna biografija nikako ga ne preporučuje na mjesto ministra. U njegovoj stručnoj biografiji ne pominje se nikakvo iskustvo u naučnoj oblasti.
Svi smo imali prilike da vidimo kurikulum vite ministra Đelića. Prema njegovoj stručnoj biografiji, on je diplomirao na vodećoj francuskoj školi za biznis, zatim na pariskom institutu političkih nauka 1987. godine, magistrirao je finansijski menadžment itd. U njegovoj stručnoj biografiji nigde se ne navodi naučna delatnost u institutima. Dakle, ministar Đelić nema naučno zvanje, u naučne institute vjerovatno nikada nije ni ulazio, nego ih je verovatno video samo spolja. Zbog takvog stanja, ministar Đelić će ministarstvo voditi preko sekretara ministarstva ili pomoćnika koji imaju naučna iskustva.
Dakle, na kraju, pitam Vladu, što je mr Đelića preporučila da bude ministar nauke i zašto se tako važan resor stavlja ispod funkcije potpredsednika Vlade. Zahvaljujem.
Poštovano predsjedništvo, dame i gospodo, javljam se po Poslovniku, član 126. Ovim zakonom predviđeno je osnivanje vrlo značajnog ministarstva vjera. Postavio bih pitanje svima nama, kad već postoji ministarstvo vera, zašto ne postoji odbor za verska pitanja?
Dalje, vezano za član 30, o posebnim organizacijama, postavio bih pitanje zašto organizaciono državni arhiv Srbije nije u okviru ministarskog saveta, odnosno vlade? U normalnim evropskim državama arhiv je neizostavni deo ministarskog saveta, kao što je to, npr. bio Arhiv Jugoslavije u vreme SFRJ.
Valjda vama ne moram da ističem značaj arhiva i arhivske dokumentacije za jednu državu. U teškim ratnim vremenima, zajedno sa vladom, obavezno se povlačila i državna arhiva posle aprilske kapitulacije ili poslije stradanja Srbije 1914. godine.
Na primer, u članu 21. u Ministarstvu kulture nigde se ne pominju arhivi. Valjda se skriva pod odrednicom o zaštiti kulturnih dobara. To su samo neke napomene, da bi i sami razmišljali o ovim pitanjima.
Građani Srbije, poštovani poslanici, postavljam pitanje pregovaračkom timu za Kosovo i Metohiju i ministru za Kosmet, dr Samardžiću – u kojoj meri su prilikom pregovora korišćeni istorijski srpski argumenti vezani za slučaj Kosmeta? U Predlogu rezolucije malo se pominje srpsko istorijsko pravo na sopstvene srpske teritorije. Istorijsko pravo jednog naroda ne sme nikada da zastari, kao i pravo vezano za genocid. Treba naglašavati da je srpsko istorijsko rasprostiranje, korištenjem ideološke, verske i političke sile, svedeno na područje male Srbije do drinskih i dunavskih granica i na jugu do makedonske, odnosno granica bivše južne Srbije.
Srbi treba da ističu primer borbe jevrejskog naroda, koji su svoju tradicionalnu epsku storiju o staroj Judeji, Izraelu, staru više hiljada godina, realizovali 1948. godine stvaranjem države Izrael na palestinskoj teritoriji. Jevreji su, dakle, pozivanje na svoje staro istorijsko pravo, staro bar tri hiljade godina, uspeli, uz pomoć Britanije, ali i SAD, da stvore državu usred arapskog svijeta.
Srbi kod isticanja svojih istorijskih prava ne moraju ići u tako daleko u prošlost. Kosovo i Metohija se nalazi u centru stare države Nemanjića, u kojoj su u to vreme kao narod živeli jedino Srbi i nešto doseljenih germanskih rudara Sasa. Srpsku etničku strukturu su trajno poremetila turska osvajanja srpskih zemalja od Makedonije, Kosmeta, Raške, kasnije Bosne i Hercegovine, Srema, Slavonije itd. Zašto se mi kao narod stidimo srpskog istorijskog i nacionalnog prostora?
Ja ću građane Srbije podsetiti dokle su sezale srpske etničke granice sredinom 19. vijeka. Podaci su prema austrijskim carskim dokumentima – zapadne srpske granice simbolično su išle linijom severna Istra - Peroje - Srpske Moravice - Žumberak, pa na hrvatsko zagorje. Na jugu je ta granica prolazila ispod Šare gde se srpski narod mešao sa Bugarima, Cincarima, Turcima i Grcima. Znam da će me ovi naši sabornici koji sede u srpskom parlamentu odmah nazvati velikim srpskim nacionalistom, što u njihovom prevodu znači fašista.
Postavljam pitanje, zašto se u rezoluciji liberalno demokratski izazivači ratova na prostoru međunarodno priznate države SFRJ, ne prozovu i ne podsete na sve nepravde i zločine koje su počinili srpskom narodu.
Kosmet je samo jedan u nizu srpskih zemalja koja je oduzeta od Srba, voljom zapadnih krojača novih antisrpskih granica. Osma je godina kako vladaju prozapadne političke stranke, odnosno socijaldemokratski i liberalnodemokratski eksponenti i to prema globalističkom modelu razbijanja svega tradicionalnog, nacionalnog, srpskog.
Međutim i pored takve vlasti, u Srbiji su i dalje ''loši momci'' remetilački faktor ujedinjene Evrope. Kako danas srpska vlada postavlja opravdano pitanje očuvanja međunarodnog poretka, zalaganje za nepovredivost međunarodno priznatih granica, pozivanje na pravne odredbe UN, na Rezoluciju 1244, ona s druge strane, ne optužuje nasilnički poredak UN, koji razbija jednu međunarodno priznatu državu.
Srpska vlada ne podseća na zločin prema međunarodno zaštićenoj državi Republici Srpskoj Krajini, koja je nastala legitimnim samoopredeljenjem naroda u socijalističkoj Hrvatskoj. Srpska vlada se ne zalaže za reviziju antisrpskih istorijskih odluka, odnosno za poništenje nasilno uspostavljenih administrativnih Brozovih granica 1945. godine.
Ističem pogubnost Brozove politike stvaranja autonomnih pokrajina i to samo na području socijalističke Srbije. Neophodno je proglasiti ništavost ustavnih odredbi iz 1974. o uspostavljanju republika država i pokrajina država, kao konstitutivnih elemenata federacije.
Taj Ustav je donesen od antisrpske Brozove vlasti bez ikakve demokratske procedure, odnosno bez mišljenja srpskog naroda, preko pravih legitimnih srpskih narodnih predstavnika. Dakle, Ustav je donesen pravom sile komunističkog totalitarnog režima, pa pogubne državnopravne posledice, koje su nastupile njegovim dejstvom za srpski narod, moraju biti izbrisane. Iako odavno ne važi, takvom ustavu mora suditi srpski narod zbog rehabilitacije srpske državnosti, koja je u potpunosti uništena jednim takvim monstrumskim aktom.
Polemika među istoričarima i publicistima oko pitanja predaje KiM Albaniji 1944. i 1945. godine, razbuktala se kao i '80.-ih i početkom '90.-ih godina 20. veka. Najveći sin svih naših naroda i narodnosti, Josip Broz, mogao nas je rešiti naših muka u aprilu 1944. godine, kada je, zbog britanskih ciljeva, Kosovo i Metohiju trebalo isporučiti Albaniji. Sa Kosmetom nas je Broz ipak mučio godinama: 1968. briše Metohiju iz imena, a 1974. godine, po Ustavu Kosovo postaje konstitutivni element federacije.
Kako su nestajali Srbi na KiM? Pre svega, provođena je antisrpska delatnost crkava i verskih organizacija rimokatoličenjem i islamizacijom Srba. Sprovođeno je rimokatoličenje pravoslavnih Srba od strane arbanaških i albanskih rimokatoličkih svećenika i vršeno je njihovo poarnaućivanje i stvaranje rimokatoličkih arnauta, budućih Albanaca.
Sledeća varijanta nacionalno-vjerskog preobraćanja vršila se preko pretvaranja pravoslavnih Srba u Srbe katolike, odnosno Hrvate, rimokatoličenjem u Janjevu i Letnici između dva svetska rata. O silnom preseljavanju Srba neću govoriti, nemam, između ostalog, vremena. Mojim kolegama treba da ostavim slobodno vreme.
Na kraju, ističem da je u ovom trenutku bitno zadržati tapiju državnopravno vlasništvo na Kosmetu, sa unutrašnjom preraspodelom teritorija. Pošto je srpsko stanovništvo kroz istoriju nasiljem uklanjano sa Kosmeta verskim preveravanjem, antisrpski političkim odlukama, genocidom, etnocidom, ono se mora nenasilnim metodama vratiti, kako bi se bar uspostavilo etničko stanje pre 1941. godine.
Kao minimum zahteva Srbi moraju dobiti najmanje dva svoja nacionalna regionalna centra: Kosovsku Mitrovicu, kao centar okupljanja severnih kosovskih Srba i Peć, kao narodni centar srpske Metohije, uz garantovanu međunarodnu zaštitu srpskog stanovništva i srpskih spomenika kulture na ostalom delu Kosmeta.
Pitam Vladu, na kraju, da li razmišlja o ovakvim mogućnostima? Moj predlog ostaje u okvirima međunarodnog prava, naročito istorijskog prava, jer se njime štiti integritet i nacionalna celokupnost Srbije, a dva naroda koja su kroz istoriju imperijalisti i globalisti, verski i nacionalni eksperimenti toliko zakrvili, ostaće razdvojeni u svojim nacionalnim regionima, ali što je najvažnije svi u državnim granicama Srbije. (Aplauz.)
Poštovani poslanici, javljam se po amandmanu na član 21, ali kao član Odbora za inostrane poslove.
Pre svega, moram napomenuti da je u ovom amandmanu napravljen jedan lapsus. Naime, on glasi: U članu 21. stav 1. posle reči "saglasnost" dodaju se reči "predsednika Republike i", a treba da glasi: U članu 21. stav 1. pre reči "saglasnost" dodaju se reči "i predsednika Republike". Tako bi taj član 21. trebalo da glasi: Vlada na predlog ministra i predsednika Republike i uz saglasnost države prijema, može za počasnog konzula postaviti lice...
Nadam se da ćete u Danu za glasanje imati u vidu ovaj lapsus koji je, pre svega, nepažnjom kod kucanja tako formulisan. Znači bitna je ova jedna reč, znači prije reči "saglasnost" da se dodaju reči: "i predsednika Republike".
Inače, rasprave o Predlogu zakona su na Odboru kratko trajale zbog ministrovih diplomatskih poslova, važnijih od ovih zakonodavnih, pa je amandman odbijen na Odboru. Inače, kao što je rekla koleginica Vjerica Radeta, mali je broj amandmana na tako izuzetno loš zakon.
Amandmani SRS-a na zakonske predloge ne tretiraju se sa uvažavanjem od ove bahate, vrlo klimave koalicije, koja samouvereno nastupa, kao da nikad neće sići s vlasti. Ovaj zakon se donosi umjesto Zakona o inostranim poslovima Srbije i Crne Gore kojim je izbrisan institucionalni osnov uređenja spoljnih poslova. Zašto je iz naziva tog zakona izbrisano ime Ministarstvo, odnosno Sekretarijat za inostrane poslove? Izgleda da je koaliciona država Crna Gora, kao i u mnogim drugim državnopravnim dilemama, nametnula naziv "o spoljnim poslovima" Srbiji kako bi se preko naziva slabile institucionalne, odnosno državne osnove te konfederalne zajednice.
Međutim, nije mi jasno ko je kumovao ovom sadašnjem nazivu - Zakon o spoljnim poslovima - koji se nažalost nalazi i u Ustavu. Ne poštuje se ni činjenica da je Zakon o spoljnim poslovima prvi zakon Srbije od 1886. godine, kada je donesen poslednji zakon Kraljevine Srbije. Valjda je trebalo takav zakon uljuditi, dati mu čak i svečanu formu preko istorijske preambule koju on, kao takav, ipak zaslužuje. Autori zakona morali su da imaju malo više poštovanja prema njemu kada su ga sastavljali. Zašto su se sastavljači zakona bojali da mu daju institucionalnu formu, pa su ga nazvali zakonom o spoljnim poslovima, a ne zakonom o Ministarstvu inostranih poslova?
Dakle, već preko naziva se ovim zakonom razbija srpska državnopravna tradicija, zanemaruju se državne institucije. Ovom civilizacijskom dometu srpske vlade smijaće se generacije budućih teoretičara, istraživača, istoričara i pravnika kada budu upoređivali ovaj nedovršeni zakon sa zakonima o ministarstvima inostranih dela, poslova Kraljevine Srbije, Kraljevine Jugoslavije, pa čak i sa onima SFRJ.
Prije sticanja potpune nezavisnosti, Kneževina Srbija je već 1858. godine, posle uvođenja u politički život Narodne skupštine kao državne institucije, formirala posebno, Inostrano odeljenje u okviru Kneževe kancelarije. Kasnije je ta kancelarija nazvana Kancelarija inostranih dela.
Zakonom o ustrojeniju centralne državne uprave od 10. marta 1862, umesto popečitelja uvedeno je zvanje ministarstava i ministara, pa tako i Ministarstvo inostranih dela. Ovim zakonom je prvi put institucionalno obrazovana Vlada, odnosno Ministarski savet.
Sticanjem nezavisnosti odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine Srbija je otpočela sistematičnije da radi na zakonodavnom ustrojstvu Ministarstva inostranih dela. Tako je 18. januara 1879. godine donesen Zakon o diplomatskim zastupništvima i konzulatima srpskim u inostranstvu.
Prvi zakon koji je sveobuhvatno propisao nadležnosti i organizaciju Ministarstva inostranih dela bio je Zakon o ustrojstvu Ministarstva inostranih dela, diplomatskih zastupništava i konzulata Srbije u inostranstvu, koji je donet 1. novembra 1886. godine. Taj zakon je važio do utapanja Srbije u Kraljevstvo Srba Hrvata i Slovenaca.
On je detaljno propisivao nadležnost, odnosno delatnost Ministarstva, ali i organizaciono ustrojstvo, koje ovaj sretni zakon ne propisuje. Vrlo detaljno su opisane nadležnosti dva odeljenja, Političkog i Administrativnog, nadležnost odseka u okviru ovih odeljenja, organizacija i rad diplomatskih zastupništava i konzulata je vrlo detaljno opisan. Taj zakon je predvideo i donošenje podzakonskih akata, pravila za operativne poslove.
U Kraljevini Jugoslaviji nastavljena je slična državnopravna tradicija, kada je bila u pitanju forma normativnih akata vezanih za Ministarstvo inostranih dela. Uredbom o organizaciji Ministarstva inostranih dela, diplomatskih zastupništava i konzulata Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca iz 1919. na sličan način je regulisana organizacija i nadležnost Ministarstva inostranih dela.
Posebno je bio detaljan Zakon o uređenju MIP-a i diplomatskih konzularnih zastupništava Kraljevine Jugoslavije u inostranstvu od 25. marta 1930. godine. Taj zakon je imao ukupno 53 tekstom bogata člana. Isto kao i prethodni zakoni, njime su detaljno razrađeni nadležnost ministra, djelatnost i organizacija Ministarstva, upravo ono što ovaj sadašnji zakon nema.
Pri kraju međuratnog razdoblja, 10. avgusta 1939. godine, donesena je uredba sa zakonskom snagom o uređenju MIP-a, diplomatskih konzularnih zastupništava Kraljevine Jugoslavije u inostranstvu. Podeljen je na četiri glave itd. Dakle, to su vrlo detaljni i sistematični zakoni u odnosu na ovaj zakon.
U državnopravnoj istoriji Srbije i Jugoslavije ministri inostranih djela su bili najbolji dio vlade, obično birani u zrelijim godinama, sa velikim diplomatskim iskustvom, kao na primer u Kraljevini Srbiji popečitelj Ilija Garašanin, ministar inostranih dela Jovan Ristić, u Kraljevini Jugoslaviji Nikola Pašić i Milan Stojadinović, koji su u isto vreme bili predsednici Ministarskog saveta, odnosno Vlade. Mi danas imamo mlađanog ministra koji je vrlo simpatičan, komunikativan, ali bez potrebnog iskustva i diplomatskog obrazovanja.
Međutim, zaposlenima u MIP-u preti se otkazima jer je obrazloženjem ovog zakona propisano da će se primeniti posebne mere za poboljšanje diplomatskog kadra.
U antisrpskoj socijalističkoj Jugoslaviji mesta ministara i diplomatskih predstavnika bila su rezervisana za nesrbe i retke režimske Srbe. Diplomatija je bila rezervisana za ekskluzivni rimokatolički kadar. Ministri su radili od formiranja nove socijalističke Jugoslavije 1945. godine, ali dvadesetak godina zakona o inostranim poslovima uopšte nije bilo - vrlo čudno. Možda se pomešala ona ubrzanost stvaranja konfederalne socijalističke Jugoslavije u kojoj bi svaka republika, buduća država, trebalo da ima svoje ministarstvo inostranih poslova, kako je to Josip Broz svojim federativnim konceptom već od 1945. htio i da sprovede.
Tek 11. aprila 1963. godine donesena je uredba SIV-a o organizaciji i radu Državnog sekretarijata za inostrane poslove, a u julu 1971. godine Državni sekretarijat je nazvan Savezni sekretarijat za inostrane poslove. Pošto je savezna država odumirala i podruštvljavala se prema Kardeljevoj i Brozovoj ideologiji, znači, pridev "državni" je nestao i sada se upotrebljava savez – Savezni sekretarijat.
Možda ovaj sadašnji naziv ovog nesretnog zakona sluti na odumiranje srpske države, odnosno njene državne institucije, pa i ove naše socijaldemokratske, liberalne i socijalističke političke grupacije zasnovane su na takvoj tradiciji socijalrealizma samoupravnog tipa.
Kao član Odbora za inostrane poslove ispred SRS-a predlagao sam da se poslovi Ministarstva vezani za delokrug i organizaciju Ministarstva sveobuhvatno propišu ovim zakonom. Ministar se na Odboru hvalio da je zakon moderan, elegantan i kratak. On nije kratak u odnosu na prethodne zakone, ali je problem što u njemu ima toliko nevažnih odredbi koje su se mogle prebaciti u podzakonska akta Ministarstva.
Da zaključim. Nedopustivo je da u ovom zakonu nema odredbi o strukturi i organizaciji Ministarstva. Upravo su u svim prethodnim zakonima postojale takve odredbe. Zato sam i naveo ovaj istorijat, svetli istorijat razvoja Ministarstva inostranih poslova.
Skandalozno je što osnovni tekst zakona nije usklađen sa obrazloženjem zakona, u kojem jasno stoji odredba da se Zakonom o spoljnim poslovima uređuju delokrug i organizacija Ministarstva. Kao da se ovim zakonom propisuje da se Ministarstvo sastoji od organizacionih jedinica.
Djelokrug rada Ministarstva određen je članom 5. Međutim, propisane organizacije Ministarstva naprosto u zakonu nema, a u obrazloženju ga ima.
Na Odboru za inostrane poslove predložio sam, kao i Zoran Krasić, da se član 6. briše i umesto njega ubace članovi koji bi regulisali toliko važnu organizaciju Ministarstva. Gospodin ministar a i članovi Odbora iz vladajuće koalicije nisu podržali moj predlog da se ovaj nepotpun, konfuzan i nepregledan zakon bar dopuni elementarnim odredbama o organizaciji koju imaju mnogi zakoni diljem Evrope, a i svi prethodni zakoni Kraljevine Srbije, Kraljevine Jugoslavije i SFRJ.
Istorija će ipak suditi jednom ovakvom nakaradnom zakonu preko vrednih istraživača, naučnika i biće svrstan u kategoriju bezvrednih zakona. Oni sigurno neće biti oduševljeni ovakvim zakonom.
U obrazloženju se čak ističe da su na ovom zakonu radili brojni tzv. stručnjaci, naročito članovi Spoljnopolitičkog saveta MIP-a i članovi Udruženja za međunarodno pravo. Ove činjenice govore dodatno, znači, velika ekipa je radila, a maltene nikakvog dobrog rezultata nema. Neprecizan i nedovršen zakon moći će služiti samo onima koji će moći slobodno i nezakonito da sprovode spoljnu politiku Srbije, ali da vode "liberalnu kadrovsku politiku postavljanja i smenjivanja nepodobnog diplomatskog kadra''. Zahvaljujem.
Poštovani poslanici, ja ću kratko da dopunim kolege. Ponoviću ono što sam rekao i na Odboru za inostrane poslove. Na Odboru za inostrane poslove postavio sam pitanje vezano za sam naziv zakona. Zakon se zove - zakon o spoljnim poslovima. Koliko znam, u državno-pravnoj praksi Srbije zakon pod ovim naslovom nije nikada postojao. Da malo istorijski podsetimo da su u Kraljevini Srbiji donošeni zakoni o Ministarstvu inostranih dela; u Kraljevini Jugoslaviji bili su zakoni o Ministarstvu inostranih poslova. Po našem mišljenju, institucija treba da bude u prvom planu. Po meni, treba poštovati državno-pravnu tradiciju srpskog naroda i srpske države.
Međutim, Ustav je nakaradno nazvao ovaj zakon - o spoljnim poslovima, pa se zakonodavac morao ipak pridržavati odredbe Ustavnog zakona. Znači, u suštini, krivica je i do Ustavnog zakona, zbog čega se ovaj zakon ovako naziva.
Ministar je u svom ekspozeu istakao da je zakon moderan, elegantan i kratak. Nije pohvalno što je zakon kratak. Ja mislim da bi zakon trebalo da bude mnogo kompletniji i sveobuhvatniji. Po mišljenju nas iz Srpske radikalne stranke, neophodno je da se zakon dopuni odredbama o organizacionoj strukturi Ministarstva. Inače, u zakonu ima toliko detalja, na primer, o stručnom usavršavanju, o disciplinskom postupku, naknadni troškova stanovanja, zatim školovanja i tako dalje, ali nema, kao što sam rekao, osnovnih odredaba o strukturi Ministarstva. Smatram da je neophodno da se u zakon pod hitno ubace odredbe o organizacionoj strukturi Ministarstva, dakle o sektorima, odeljenjima. Zahvaljujem.
Poštovani poslanici, gospodine predsedavajući, ministar mi nije odgovorio na pitanje vezano za organizaciju Ministarstva. Listajući ovaj zakon vidi se da ni obrazloženje nije u skladu sa osnovnim tekstom zakona. Tako, na primer, u obrazloženju zakona se kaže da se zakonom o spoljnim poslovima uređuje delokrug i organizacija Ministarstva spoljnih poslova. Te organizacije nema u osnovnom tekstu.
Dalje, govori se – unutrašnje uređenje Ministarstva spoljnih poslova uređuje se u skladu sa Ustavom, dok se zakonom o spoljnim poslovima propisuje da se Ministarstvo sastoji od organizacionih jedinica u zemlji i diplomatsko-konzularnih predstavništava u drugim državama i pri međunarodnim organizacijama.
Dakle, u obrazloženju jasno stoji da je zakon propisao organizaciju, međutim, u osnovnom tekstu zakona o tome nema reči. Prosto je neverovatan nesklad između osnovnog teksta i obrazloženja. Samo toliko. Hvala.
Dame i gospodo, stereotip o fašizmu četnika istoriografski je razbijen već deset godina.