Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/6954">Paja Momčilov</a>

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, evo mi raspravljamo već deveti sat u ovom jesenjem danu o dva zakona praktično, i ono što želim na samom početku da kažem, već je jasno iskristalisano, da mi ovde imamo dva nekvalitetna zakona, koja su na brzinu doneta i nama ponuđena na usvajanje.
Već su pre mene moje kolege iz SRS rekle, a bogami i iz drugih političkih stranaka, šta je razlog da mi imamo ovako nekvalitetne zakone i zbog čega žurba. Potrebno je što pre izaći na predsedničke izbore. To je prvi razlog.
Drugi, bogami, treba ponovo izabrati istog predsednika. Znamo događaj koji će uslediti sigurno, a i samo vreme bez nekih loših događaja neće biti saveznik sadašnjem predsedniku države.
Ispred SRS podneo sam amandman na član 11. i taj član 11, kao što ste mogli da vidite, govori o podnošenju predloga za kandidata, šta treba da sadrži predlog i nabraja se, pored generalija kandidata, treba da imate pismenu izjavu kandidata da je prihvatio kandidaturu, imate uverenje o državljanstvu, uverenje o izbornom pravu kandidata, potvrdu o prebivalištu kandidata i još nekoliko stavki. I onda smo mi u SRS smatrali da je logično da iza tačke 4. dodamo tačku 5. koja će glasiti da treba dati i "uverenje o zdravstvenom stanju, izdato od strane VMA".
Obrazloženje je bilo kratko. Mislili smo da je to logično i razumljivo, da smatramo veoma bitnim i neophodnim da kandidat za predsednika Republike podnosi uverenje o zdravstvenom stanju. Kakav smo odgovor dobili, pošto nam je amandman odbijen. Kaže se ovako: ''Zdravstveno uverenje nije uslov za kandidovanje na funkciju narodnog poslanika ili člana Vlade, pa ne treba da bude ni uslov za kandidovanje za predsednika Republike''.
Odgovor je, je l' tako, može čovek slobodno da kaže nelogičan, a može da se kaže i da je pokušaj jedne male lukavosti. Nelogičan je zato što analogiju uspostavlja za pojmove koji nisu isti. Mislim da ne može da se poistoveti funkcija narodnog poslanika sa funkcijom predsednika države. To je nešto što je meni elementarna logika.
Sa druge strane, mogu da razumem onog koji je pisao odgovor da, došavši u poziciju da može da odgovara, smatra da može da eto jednog dana bude i predsednik države. Nije to ništa neobično, možda nije ni za zameriti, ali je sumnjivo. Međutim, društvo u kojem mi živimo, da jedan ministar za sebe kaže da je na putu za dobijanje Nobelove nagrade i da on očekuje da će to i da dobije, opravdava i ovakvo možda gledište.
Isti ministar, doduše, dobija neku drugu nagradu. Naravno, kasnije saznajemo da je za to morao i platiti, a onda kad pogledamo slavodobitnike u zadnjih deset godina, vidimo da ni iz jedne države koja ima ozbiljnu ekonomiju nemate nijednu osobu koja je dobila tu nagradu i, naravno, da su to sve osobe iz tranzicionih zemalja. Ako bih hteo da budem maliciozan, mogao bih da kažem i banana država.
Elem, da se mi vratimo predmetu mog izlaganja. Šta ja treba da dokažem? Treba da dokažem dve stvari ovde, da obrazložim. Prvi stav, da je predsednik države po meni jedna od najviših u hijerarhiji svih funkcija političkih u ovoj zemlji, da predsednik države predstavlja, kad postane to, izvesnu počast za osobu koja je izabrana za predsednika Republike.
Predsednik Republike ima i izuzetno važna ovlašćenja. Predsednik Republike nas predstavlja i pred međunarodnom zajednicom i zastupa. Znači, ne može svako ko je i možda slučajno izabran za narodnog poslanika baš da uvek postane i predsednik države. To je prvi stav koji ja dokazujem.
Drugi stav koji dokazujem, da za kvalitetno obavljanje takve funkcije je neophodno da imamo zdravu osobu. Podsetiću vas sad, biću toliko slobodan, šta je to zdravlje. Mnogi to, nažalost, ne znaju, a nije ni tako strašno ne znati. Zdravlje nije samo odsustvo bolesti, nego je psihičko, fizičko i mentalno blagostanje. I socijalno, dabome, da dodamo još i socijalno blagostanje.
Znači, to je zdravlje. Tvrdim da predsednik treba da bude zdrav, pogotovo psihički i mentalno, da bi mogao kvalitetno da odgovori ovom svom zadatku. Meni onaj ko je odgovorio izgleda smatra da to nije potrebno, jer njemu je dovoljno da ti uletiš na listu bilo koje stranke, možda i slučajno, možda i zasluženo i ti si se već kvalifikovao da budeš predsednik.
E, sad, u civilizovanom društvu, kada dete krene u školu, mora roditelj da izvuče lekarsko uverenje za dete. Zašto? Da bi zaštitilo dete prvenstveno i kad dete psihički i mentalno ne može da prati ono što je nastava, ono ide u posebnu školu. Znači, gde god je mentalna funkcija u pitanju, neophodno je imati i potvrdu psihofizičkog zdravlja. Za našeg predsednika nije mentalna funkcija bitna, njemu i ne treba potvrda zdravlja.
Idemo dalje, ako gledaš vozačku dozvolu, ako upravljaš vozilom, nešto što je mehanički naučeno, naravno, potrebno je da imaš i psihičko i drugo rasuđivanje, u redu, takođe ti treba lekarsko uverenje. Neko ko je zaposlen u upravi, organu uprave, ne znam da li može bez lekarskog uverenja da se zaposli danas.
Mada, naš zakon koji je ovde je tako izglasan pre par godina, ne zahteva izričito da se mora imati lekarsko uverenje pri zapošljavanju, ali kaže da ako su specifična zanimanja u pitanju onda je i to potrebno dostaviti.
Adamović Vladimir, psiholog, bavio se poznatim ličnostima, političarima i umetnicima, i on je iznosio patobiografije tih ličnosti. On ih je posmatrao kroz njihovu bolest i lepo kaže Hitler je imao napade noću, vrištanja, buđenja iz sna, paničnog vrištanja i da se ne bavim sad Hitlerom, znamo šta je proisteklo iz Hitlerove vladavine.
Bavio se ovaj autor isto i Staljinom. Staljin je imao poremećen bioritam, on je noću bio budan. To je isto poznato. Posledice toga takođe su poznate. Naravno, neću da kažem da i mi sada počinjemo polako da menjamo bioritam i da noću počinjemo da radimo. E, sad, kaže mi jedan kolega - skrati. Ne, neću skratiti, jer mislim da je ovo i te kako važno da se kaže što treba da se kaže.
Naime, da li psihički treba da bude stabilna ličnost predsednika države? Evo, jedan događaj iz naše zemlje. Sastanak ambasadora, ovog američkog, koji je otišao pre izvesnog vremena i potpredsednika srpske Vlade. U jednom trenutku potpredsednik srpske Vlade zaplače, bez određenog razloga. Da li je to u redu?
Šta se događa sa mišljenjem i o državi, ne govorimo o toj ličnosti? Psihička ličnost predsednika mora da bude stabilna. Ne treba zabranjivati psihički labilnim osobama da se bave politikom, ali ako hoće da budu najviši funkcioneri, onda oni moraju biti psihički stabilni.
E sad, ovde se postavlja jedan problem. Neko može da mi kaže: ti sad raspravljaš da li zdravlje javne ličnosti može da bude opšti problem ili javne ličnosti imaju pravo na privatnost. Vidite, u tom zapadnom svetu kome vi težite, barem pričate, već je donet stav da javna ličnost nema prava na privatnost, pogotovo političari. Zašto? Upravljaju sudbinom mnogih drugih ljudi. Kad je u pitanju zdravlje, o tome govorim.
Pa onda u Americi, mi znamo da je Buš bio teški alkoholičar, i da se lečio i da se izlečio. Onda, mi znamo za gomilu drugih političara, sa njihovim boljkama i bolestima. Sad ih neću ovde nabrajati.
Na kraju krajeva, imate primer Đinđića. Zašto je Đinđić poveo ministre 2000. godine na pregled i zašto mi ni dan-danas ne znamo šta je sve tamo nađeno, a znamo da izvesni nisu mogli da dobiju neke resore baš zbog tih nalaza tog pregleda.
Ako gledate političare u svetu kako se ponašaju, i u našoj okolini, različito, neki ne kriju svoju bolest, i u našoj okolini. Ako hoćete da kažete da je balkanski mentalitet nešto drugo, nije.
Imate, evo, ovog gospodina Tihića, lepo operisao čovek kuk, kaže: produžio sam nogu pet santimetara - ne krije. Nije ni Račan krio svoju bolest, nije ni Jaser Arafat, pa nije, na kraju, ni Kastro krio svoju bolest i bili smo obaveštavani o toku lečenja Kastra.
Znači, bio je suprotan primer jedino Miterana. On baš nije voleo da priča o svojoj bolesti, on je krio svoju bolest, međutim sve se sazna. Upravo zbog toga se na Zapadu političari utrkuju da daju izveštaj o svom zdravstvenom stanju.
Neko bi mogao da kaže: pa ti si lekar, šta ti sad govoriš, može da se zna i o nečijoj bolesti. Znate šta, tu je stvar potpuno jasna, mi polažemo Hipokratovu zakletvu i za nas je to profesionalna tajna. Prema tome, ako se složi osoba koja je u pitanju, koja je bolesna, onda se tek može od lekara saopštiti nešto ovako. A ovo što mi predlažemo, upravo hoćemo da regulišemo zakonski i da trasiramo put da tako nešto bude i potpuno legalno, ne samo normalno, možda ispravno, nego i legalno. To je za legaliste deo.
DSS je pre izvesnog vremena predsedniku dao predlog da se počnemo kontrolisati i na narkotike, da nam se uzima urin i da nas kontrolišu. To je podmladak DSS-a predložio.
U Italiji je nedavno 50 njih kontrolisano, 12 su bili pozitivni na marihuanu, četiri na kokain. U Nemačkoj 2000. godine, afera, u urinu našli narkotike. Nije besmisleno. Možda ima razloga zašto na Zapadu i u Australiji, zašto su u Engleskoj građani počeli da potpisuju peticiju, da se i njihovim poslanicima i funkcionerima rade testovi na narkotike.
Da završim, vreme ide svojim tokom, samo kažem ovako, šta mislite kad bi se na narednim izborima usvojio ovaj amandman i da vidimo ove kandidate koji se već naziru uveliko, koji će se pojaviti na izborima, pa jedan sa ovolikom istorijom bolesti sa VMA zbog stalnih lečenja, jedan opet, ne daj bože ako mu neko zatraži i test na narkotike, i šta onda ostaje srpskom narodu?
Ostaje jedino logično i pravilno narodsko razmišljanje, pošto vi ovo nećete usvojiti, da glasa za psihički, fizički, mentalno normalnog čoveka, a ne znam za druge, al' sigurno znam da je ta osoba apsolutno gospodin Tomislav Nikolić.
Gospodine predsedavajući, kazaću samo jednu rečenicu. Evo, vidite završio sam, prošlo je dve-tri sekunde, ima jedna narodna poslovica i uzmite je u pamet: ''Naučite da ćutite da biste znali da govorite''.
Dame i gospodo narodni poslanici, članovi Vlade, kao što vidimo, ovde je relativno mali broj predstavnika naše Vlade. Čovek, kad to gleda, može da ima različite ideje zbog čega se tako radi.
Fudbalska reprezentacija Jugoslavije je neslavno prošla i onda su nam rekli: kakav vam je fudbal, takva vam je reprezentacija. Kakva je reprezentacija vlade, takva nam je i vlada. To možemo slobodno da kažemo. Ne govorim u kvalitativnom pogledu, da vređam pojedince ovde, nego govorim o kvantitativnoj zastupljenosti članova Vlade.
Moj je hendikep što sam lekar i, logično, treba da postavim pitanje iz zdravstva. Ovde nema nikoga iz Ministarstva zdravlja. Nemojte mi kazati da ministar nema dva svoja sekretara, da nema gomilu pomoćnika koji su mogli biti ovde i koji bi verovatno mogli nešto i da odgovore.
Naravno, polazim od toga da je zdravlje i kvalitet života nešto što je najveća društvena vrednost. Moj je hendikep što opet imam posla s Vladom koja ulaganje u zdravstvo tretira kao potrošnju, to smo čuli i malopre od gospodina Cvetkovića. Oni koji teže Evropi i koji su za evroatlantske integracije odavno su shvatili da je ulaganje u zdravstvo ulaganje u održivi razvoj. Tu mi ne možemo u samom startu da se složimo, imamo veliki problem.
Ja pitanje postavljam premijeru. Zašto? Iz dva razloga. Prvi je zbog ozbiljnog stanja u kome se zdravstvo nalazi i, još važnije, zbog stanja zdravlja našeg naroda. O čemu se radi? Ugrožen je biološki integritet ovog naroda. Kako se to vidi? Svake godine 30.000 ljudi više umre nego što se rodi. Svake godine sa tla Srbije nestane varošica od 30.000 ljudi. Zbog čega? Prvo, zbog bele kuge. Drugo, zbog epidemije hroničnih nezaraznih bolesti: kardiovaskularnih i malignih oboljenja. Od 2000. godine na ovamo u stalnom je porastu oboljevanje i smrtnost od kardiovaskularnih oboljenja, a isto važi i za maligna oboljenja.
Sedam godina nakon sankcija i rata, kada imamo i pomoć Evropske zajednice koja kaže da je u srpsko zdravstvo uloženo deset milijardi evra ukupno, sa našim i njihovim sredstvima, a oni su, kažu, devedeset miliona evra uložili u naše zdravstvo, vi kažete i više, ja se slažem i sa tim, onda se postavlja pitanje zbog čega se to događa.
No, ono osnovno što me nagoni da postavim pitanje premijeru je što ministar zdravlja na sva naša pitanja odgovara da je sve bilo katastrofalno i da sad dižemo sve ispočetka.
Moje pitanje glasi: Imate li nameru da otvorite projekte koji su jedan od glavnih generatora izvora korupcije u srpskom zdravstvu? Zašto to niste uradili?
Imam jedan odgovor od potpredsednika Vlade, koji je lakonski i neistinit. Molim da konkretno odgovorite: Hoćete li otvoriti te projekte na način kako smo tražili? To je moje pitanje.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine potpredsedniče Vlade, vašim odgovorom naravno ne mogu biti zadovoljan, jer to sam i reklamirao. Vidite o čemu se radi. Molio sam da mi se odgovori koliko je projekata na temu zdravlja na kojima se u Srbiji radilo do 2000. godine završeno, a na koliko se u ovom momentu radi. Šta sam tražio? Naziv projekta, ko je finansijer - donacije ili kredit, ko je nosilac projekta, budžet projekta sa specifikacijom izvršilaca i sredstva koja su dobili, ko je završio evaluaciju i kako glasi.
Katastrofalni su rezultati reforme srpskog zdravstva. Zašto? Zato što nije zaustavljeno oboljevanje od najtežih hroničnih bolesti, a sada se čak ponovo javljaju i epidemije zaraznih bolesti, što nije tipično za razvijenu zemlju, a nemamo sankcije. Ti su rezultati katastrofalni i moramo da preispitamo ovakve projekte. Projekata je bilo. Trideset projekata je prošlo, u toku je izrada 65 projekata u ovom momentu.
Vi ste odgovorili da na sajtu možemo videti spisak projekata. Da, sada smo prvi put, posle naše intervencije, videli koji su to projekti. Tamo vidimo samo sume koje su izdvojene. To su promašeni projekti.
Tipičan primer za takav promašaj je skandalozni projekat transfuzije krvi, koji je započet 2002. godine i koji je trebalo da omogući da se reafirmiše naša fabrika za frakcionisanje plazme i da se ojača naš sistem transfuzije. Uloženo je sedam miliona evra. Sada nam Vlada i Ministarstvo zdravlja predlažu novi projekat iz istog ovog. Traži se ponovo da se radi projekat modernizacije centra za plazmu. Tu se traže silne pare za nešto što se apsolutno zna.
Želim samo da vas podsetim, u maju 2004. godine je Odbor za zdravlje i porodicu ove skupštine jednoglasno doneo odluku da je projekat, onako kako je zamišljen, štetan. Tražimo da vidimo projekte, tražimo ljude koji su potrošili pare.
Vi ste, gospodine Đeliću, igrom slučaja bili i u prethodnoj Vladi kada se raspravljalo o zloupotrebi budžetskih sredstava građana Srbije, kada su na račun jedne banke ''bačena'' sredstva namenjena za Crveni krst i dobrovoljno davalaštvo krvi i kupovali se aparati koji se, normalno, dobijaju kao donacija. To su primeri tipičnih zloupotreba.
A šta se dogodilo ljudima koji su ukazivali na ovako nenamensko trošenje i poreskih obveznika Evrope i građana Srbije? Dogodilo se da su proganjani. Gospodin Steva Požega iz Novog Sada, dobrovoljni davalac krvi, koji je 173 puta dao krv i koji je javnom tužiocu dao materijale o korupciji u Zavodu za transfuziju krvi Novi Sad, morao je da daje izjavu u SUP-u Novi Sad. Fadil Delić iz Prijepolja, koji je isto ukazivao na zloupotrebe, odgovarao je za navodnu uvredu. Dr Rada Smiljanić, vrhunski transfuziolog, morala je da demisira sa mesta šefa odeljenja da bi na njeno mesto došao urolog.
To je skandalozno. To radite i to je mehanizam kroz koji ste verovatno do sada trošili pare stranih donatora, a sada ono što je kredit i što su budžetska sredstva naših građana.
Prema tome, molim vas da vidimo imena i da vidimo budžet, kao što je bilo dato, jednom ste se prevarili, pa je izašao na videlo budžet jednog projekta Svetske banke o četiri bolnička centra: Valjevo, Zrenjanin, Pirot i Kraljevo. Tamo imate taksativno nabrojana sredstva, koliko dobijaju konsultanti, koliko ko dobija i za šta je utrošeno. Da li je to utrošeno na predviđeni način, mi ne znamo i to nas interesuje. To kažite, a to morate da pokažete, jer je situacija u zdravstvu katastrofalna.
Ministru zdravlja ne postavljam pitanja. Zašto? Zbog toga što je on treći put ovde i pokazao je šta zna. Onaj ko ga drugi put uzima za ministra, pored svega ovoga – e, pa on je odgovoran. On je odgovoran za zdravlje srpskog naroda koje je u ovom trenutku žalosno.
Molim vas, otvorite projekte jer uspešnost reformi, kažu vaši patroni, zavisi od javnosti i od svesti onoga ko implementira te reforme, da li ima odgovornost prema svom narodu.
Morali biste da imate minimalnu odgovornost i da jasno odgovorite na ovo što vas pitam, a ne ovako. Meni je odgovoreno: možete doći kod nas da pogledate detalje. Ne, mene to ne interesuje kao Paju Momčilova, mene interesuje da svaki građanin, kada pritisne dugme i ode na sajt, može da vidi gde su potrošene njegove pare. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, kao što je prethodnik za ovom govornicom rekao, deo naših građana pravoslavne veroispovesti slavi Dan obnove hrama velikomučenika Georgija i prilika je da im sa ovog mesta i u ime poslanika SRS-a čestitamo ovaj praznik.
Gospodine Mrkonjiću, interesantno je da kada god nastupi neka malo nezgodnija situacija, npr. gospodin Krasić je ovde uputio primedbu da bismo možda mogli da skratimo rad, da budemo sa ljudima koji slave, sa našim rođacima i prijateljima, s komšijama, odjednom, vi predsedavate. To ste i vi sigurno primetili, to svi mi primećujemo, ali, s druge strane, vi pristajete na to.
Pre nego što pređem na sam amandman, neka mi bude dozvoljeno da se sa par reči osvrnem na jednu situaciju koja je juče poprilično uznemirila duhove lekara, a i ljudi koji rade u socijalnoj zaštiti. Naime, s ovog mesta želim, u ime SRS-a, svih članova, ne samo poslanika, da ovde najoštrije osudimo neistinito, tendenciozno i zlonamerno izveštavanje tzv. nevladinih organizacija koje su se bavile uslovima zbrinjavanja lica sa specijalnim potrebama. Ta nevladina organizacija, ili više njih, usudila se da kaže da se u našim ustanovama socijalne zaštite i u zdravstvenim ustanovama muče štićenici.
To je krupna neistina. Mi, srpski radikali, protestujemo i najoštrije kritikujemo Vladu, pojedine resorne ministre, zbog politike koju vode, smatramo da ona može da bude i bolja, ali ovo je krupna neistina.
Naime, šta je cilj ovakve jedne zlonamerne tvrdnje i neistine? Cilj je satanizacija srpskog naroda i građana Srbije, gde na jednom delu, u Hagu, treba pokazati da je srpski narod genocidan, kroz veštu konstrukciju udruženog zločinačkog poduhvata i objektivne odgovornosti, gde vidite da se predsednik naše stranke Vojislav Šešelj veoma uspešno bori sa podmetanjima i lažima koje treba to da potvrde.
S druge strane, već je neko ovde rekao, uz asistenciju ljudi iz naše zemlje, naših građana, nažalost, imate pokušaj dokazivanja da je ovde fašizam poželjna stvar, da smo skloni fašizmu, i ovo je sada opet jedan novi udar i talas gde treba da se pokaže da smo mi nehumani, divljaci, koji se krajnje nedobronamerno odnose prema licima s ovim specijalnim potrebama.
Vidite, o čemu se radi. Mi srpski radikali smo vam govorili da ovo s nevladinim organizacijama, s vašim prijateljima iz inostranstva mora ovako da se završi. Tako je krenulo. Četiri godine oni su u ovoj zemlji prisutni.
Kako su oni prisutni ovde? Vi ste ih pozvali. Vi ste njima širom otvorili vrata da čine ovo što čine. Nažalost, izvesna rukovodstva političkih stranaka, takođe, asistiraju u svemu ovome, ali neću pominjati imena, blag je dan, da ne budem mnogo žešći.
Gde su te nevladine organizacije da kažu da danas u ovoj zemlji trpimo zbog genocidnih sankcija, zbog rata i zbog korupcije u kojoj učestvuju i ti predstavnici međunarodnih zajednica?
Za četiri godine istraživanja, zašto ranije nisu rekli, ako su videli da postoji nehumano ponašanje, ako su humanisti, zašto nisu sprečavali, zašto su puštali da se rasplamsava sve to?
Vidite, jedan cinik na Zapadu je rekao šta je pomoć razvijenog Zapada ovakvoj državi, kako je projektovano od tog zapada, a projektovano je da ovo bude "banana republika". Šta oni rade? Uzimaju od sirotinje sa Zapada da bi ovde delili sa pojedincima poželjnih političkih opcija, za njih poželjnih, sve to. U suštini, pokazaće se da je to dobrim delom istina.
Sada ću da se vratim na sam predmet ovog amandmana.
Ispred SRS-a sam podneo amandman i smatrao da u članu 21. stav 2. treba da se menja.
Vidite, koliko juče je s ove govornice izrečena teška optužba da srpski radikali opstruišu rad Skupštine, ne žele da bude izabran Ustavni sud. Jedna vrlo naivna i smešna kvalifikacija, i, gle, od koga, od glavnog predstavnika Poslaničke grupe DS-a.
Jasno je, takvom zamenom teza, takvim neukim podmetanjem, ne može se ništa postići. Građani vide ko ovde učestvuje u radu, kome je stalo do jednog dobrog zakona, to je valjda svima jasno. Mi ne vidimo, nažalost, da narodni poslanici iz drugih opcija, vladajućih, brane ili osporavaju neke tačke zakona da bi ga popravili, a to je, valjda, cilj skupštinske rasprave.
Ako pogledate kako se donose zakoni u razvijenim zemljama Amerike, videćete da ide, prvo, predrasprava, pa rasprava u parlamentu, koja je i te kako bogata i široka.
Ono što je fakat, jeste da je preko 80 amandmana upućeno na Predlog ovog zakona, a mi srpski radikali smo uputili 29 amandmana, u najboljoj želji da ovaj zakon bude bolji i da bude od koristi građanima Srbije. Nikakve zle namere i nikakav kriticizam nije ovde ispoljen.
Ja ću se truditi da upravo i na ovom amandmanu, koji sam ja uputio, to dokažem.
Vidite, gospodine ministre, vi ste meni odgovorili - Vlada ne prihvata amandman, iz razloga je mišljenja da je rešenje navedeno u članu.
Šta je to, kakvo je to nepismeno pisanje? Evo, ponavljam - Vlada ne prihvata amandman, iz razloga je mišljenja da je rešenje. Ja bih rekao da ovde fali - jer, jel tako? Dakle, nije slovna greška, to nije slovo. Vidite kako je neuređeno, a vi sada apelujete, da onda kažete da je vaše preciznije. Da vam kažem da vaše, možda, i nije preciznije.
Sada ću da vam pročitam, zbog građana koji ovo gledaju, kako glasi član 21. ovog zakona: ''Sudija Ustavnog suda kome je prestala dužnost ima pravo na naknadu plate u trajanju od šest meseci u visini plate sudije Ustavnog suda''.
Onda ide dalje taj član 2: ''Pravo na naknadu plate iz stava 1. ovog člana može se izuzetno produžiti još šest meseci, ukoliko u tom vremenu sudija kome je prestala funkcija stiče pravo na starosnu penziju''.
Namerno preskačem naredni, član 3. i onda imate član 4, gde se kaže: ''Pravo na naknadu plate iz st. 1. i 2. ovog člana prestaje zasnivanjem radnog odnosa ili sticanjem prava na starosnu penziju''.
Šta je bio naš predlog? Mi smo kazali da član 2. glasi – ''Pravo na naknadu plate prestaje pre proteka roka od šest meseci ako sudija kome je prestala funkcija zasnuje radni odnos ili stekne pravo na penziju, a može biti produženo za još šest meseci ako u tih šest meseci stiče pravo na penziju''.
Zašto smo ovo predložili? Upravo, gospodin Krasić pokušava da vam kaže da se mi borimo za jedinstven pravno-politički sistem u ovoj zemlji.
U ovoj skupštini, da vas podsetim, ne tako davno, neki su bili prisutni, mi smo usvajali Zakon o platama državnih službenika i nameštenika.
Gledajte, u tom zakonu lepo piše, član 56, koji elegantno, u dva stava, navodi sve ovo što je ovde u četiri stava, na jedan glomazan način. Mi smo, na jedan zbunjujući način, uzeli formulaciju iz Zakona o platama državnih službenika. Ta formulacija lepo kaže, ja je neću sada čitati, ona je preuzeta.
Još jedna stvar, kaže nam se da je ovo preciznije. Nije. Naša formulacija uključuje mogućnost odlaska u penziju iz drugih razloga, ne misli se samo na starosnu penziju, a ovde je već bilo priče da neko može otići u invalidsku penziju, ne daj bože, razboleti se, tako da je ovo sveobuhvatnije.
Gospodine ministre, to je samo naša intencija. Kada raspravljamo, dobro čitamo zakonska rešenja, pratimo dosadašnja zakonska rešenja i ovo je u pravničkom pogledu daleko preciznije, efektnije, što je dato u članu 56, gde se govori o položaju funkcionera.
Mi smatramo da su sudije Ustavnog suda najviši funkcioneri ove države. Valjda ćete se s tim složiti.
Naravno, znam da prihvatiti nećete amandman, mi to i ne očekujemo, ali demonstriram odavde da je svaki naš predlog krajnje dobronameran i da ima logiku, a vi sa vašom logikom vidite šta ćete i kako ćete. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, čini mi se da sam bio jasan i precizan. Ne volim da govorim u vetar i obično probam da izmerim težinu svake reči.
Rekao sam, kao zaključak, da socijalna i zdravstvena politika i institucije koje imaju za štićenike lica sa specijalnim potrebama nije u ovoj zemlji ni u kom slučaju usmerena ka zlostavljanju i mučenju štićenika.
Evo, sad vi pričate, meni ste davali primedbe a ne slušate šta ja govorim. Nemojte, onda ću da mislim da vi izlazite po nečijem nagovoru i da nečije stavove zastupate, kad uopšte ne slušate šta ja govorim.
Kakva je to rasprava, a meni zamerate? Ja sam vas slušao vrlo pažljivo. Ne kažem da morate, ali sumnjam, onda, šta je razlog da vi izađete.
Vidite, ja u zdravstvu radim 30 godina, delim sudbinu naših pacijenata, i u nekim boljim vremenima, i u ovim teškim vremenima, a sada su jako teška vremena za većinu građana ove zemlje. Gospodin ministar je juče imao vrlo neprijatnu emisiju gde je sa čuđenjem konstatovao da kad se ima 9.000 i 16.000, pa to je, eto, normalno. To nije normalno, to je jako teško.
Prema tome, sve patnje moga naroda dobro znam. Znam i vremena kada smo, u vreme bombardovanja, sankcija, našim trudnim ženama dali komad hleba i parče sira, i to vreme znam. Gde su bile te vladine organizacije da dignu glas? Nije se niko od naroda bunio. Znali smo da moramo to da izdržimo.
I dalje tvrdim da postoji savest, svest radnika u ustanovama socijalne zaštite i u zdravstvenim ustanovama koje su ovde navedene, da te ustanove nisu divljačke, nisu antihumane i da smo mi, prvenstveno, ljudi. čitav ovim Ako ovim hoćete da kaljate čitav zdravstveni sistem, nećete ga moći ukaljati. Izdržali smo daleko veće izazove. A da bi situacija mogla i trebalo da bude daleko bolja, to je sigurno i mi se borimo za to, ukazujemo šta je uzrok, bar SRS tu nije nikada ćutala.
Korupcija nagriza ovu zemlju, korupcija je i u zdravstvu. Nikada nismo čuli od tih nevladinih organizacija, evo, sad su počeli, u poslednje vreme, sad je to moda, da se time bave, sistemskom korupcijom. Sistemska korupcija ide uvek od političkog vrha i vi koji pripadate jednoj političkoj opciji, koji delite ili baštinite određene vrednosti, dobrim delom ste zaslužni za ono što se događa našem narodu, za patnje i tih lica u specijalnim ustanovama. Nećemo razlagati, nije vreme, a možemo i te kako to da vam dokazujemo. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, evo, javljam se za repliku i mislim da ne treba širiti dalje raspravu, ali,  samo da odgovorim gospodinu Marašu.
Nije moja reakcija neodmerena. Opet vam kažem, 30 godina radim u zdravstvu, pratim šta se događa i znam kakva je situacija. Ne tvrdim da nema ekscesa u zdravstvenoj službi i da nema pojava koje ne bismo želeli, ali to su ekscesi i treba napraviti jasnu razliku. To nije sistemski, kao što se ovde želi kazati da neko sistemski i sistematski podvrgava mučenju ove osobe. To je moja intervencija, jasna, i pravite razliku u tome.
Mlada koleginica je izašla ovde i rekla je - bilo je mnogo gore, a sada je mnogo bolje. Da, samo je zaboravila da kaže da su bile sankcije, i koliko su trajale, samo je zaboravila da kaže da je bio rat, i da ne idemo dalje.
Da li možete da zamislite situaciju, samo otvorite oči kada izađete na ulicu, da vidite kako po kontejnerima naši penzioneri traže koru hleba. Da li vam je jasno da je u ovoj zemlji 20 procenata, pa i više, ispod minimuma siromaštva? Jel vama jasno da ova Srbija ima ogroman problem, zbog koga mi kritikujemo, a nikad nećete da priznate, vi sa ove leve strane, iz one evropske opcije, da je glavni problem naše zemlje, jasno sam rekao, vladajuće opcije, ako hoćete precizan da budem, dosovska opcija ima kao glavni problem to što je narušen biološki integritet našeg naroda.
Vi ćete, koliko sutra, ovde, kada se bude glasalo o budžetu, kad vam izađe ovaj Cvetković i kad počne da sprovodi ono što mu je rekao MMF, zdušno glasati da se smanje sredstva za socijalnu zaštitu i da se smanje sredstva za zdravstvenu zaštitu. Vi ćete dići ruke za to, mi nećemo.
U ovoj situaciji, još mladoj koleginici da kažem, veća je smrtnost danas u Srbiji nego 2000. godine. Zašto? Zato što je entuzijazam zdravstvenih radnika u ionako teškim uslovima bio veliki, pa su se čudili ovi sa Zapada kako smo to izdržali, ono što su nam oni namenili. Nisu uspeli da nas zadave dovoljno brzo koliko su, možda, želeli neki; ne kažem, naravno, da su to građani Evrope želeli, ali izvesni monstrumi su želeli to, možda.
Znači, sada imate gore pokazatelje i vi ćete koliko sutra glasati da se sredstva smanje, jer treba javnu potrošnju suziti, a u isto vreme ćete zapošljavati, u upravu, u ministarstva, u agencije, vaše partijske drugove i drugarice.
U tom vremenu živimo i nikada nisam čuo da ste to kritikovali, a to su ključni problemi koje u ovoj zemlji treba otkrivati, kritikovati i pokušati menjati. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, evo ukazujem na povredu člana 104. Poslovnika, a motivisan sam da izađem za ovu govornicu upravo zbog događanja u toku prepodneva, koje su građani mogli da prate i zbog izvesnih ocena koje su se čule sa najvišeg mesta odavde, a to je sa mesta predsednika Skupštine.
Gospodin predsednik je izjavio da ga je sramota zbog rasprave koja je vođena u toku prepodneva i onda je prekinuo tu raspravu. Potez koji je, gledano ovako sa praktične tačke gledišta, na mestu i opravdan i nema mu se šta zameriti.
Međutim, moramo da opet razjasnimo neke stvari. Ono što se događa u Skupštini, to je odraz onoga što se događa u našem društvu. To je oslikavanje onoga što se događa u društvu. Ako bih sada smeo da karikiram i da budem možda preoštar, slobodno bih mogao da kažem da u društvu vlada haos. Zašto su srpski radikali danas reklamirali povredu Poslovnika i zašto su tražili informacije koje su važne za građane Srbije u ovom trenutku?
Upravo zbog toga što do sada još uvek nismo imali na sceni da se ono što se zove trgovina poslaničkim mandatima, što je sigurno nešto što je nečasno, i gde možete sigurno da nađete najmanje razloga da zamerite za tako nešto srpskim radikalima, je došlo do kulminacije.
Vi danas imate u 10 opština Srbije nelegalnu situaciju, gde se nameću uprave mimo volje izborne građana Srbije, imate u Beogradu kršenje i Ustava i zakonskih propisa i naravno, nešto što je Ruma, to je kulminacija da sada imate prisilno korišćenje sile policijske u cilju prekrajanja narodne volje. To se kratko rečeno naziva - tiranija. Objašnjavali smo za ovom govornicom u čemu je problem.
U Rumi tri poslanika daju ostavku naprasno, posle te ostavke se predomisle i konstituiše se nova poslanička većina i onda, šta se događa, imate intervenciju policije i to protivzakonitu, i to je korišćenje policije na neadekvatan način i to je tiranija u zemlji Srbiji.
U zemlji Srbiji nestaju porodice, bivaju likvidirane, ne po prvi put, vi ste videli pre nekoliko dana u štampi da je likvidirana čitava porodica u vrlo kratkom vremenskom intervalu i to se stalno ponavlja.
Policija će da interveniše, da štiti krađu nelegalnih glasova i tu je problem. Javljam se ponovo za povredu Poslovnika i naknadno ću nastaviti diskusiju.
Dame i gospodo poslanici, evo danas raspravljamo već ko zna koji sat bez televizijskih kamera. Onda to može da omogući jednu relaksiraniju raspravu i diskusiju. Odmah ću da kažem koji član osporavam, 225. i 226. reklamiram, a mogao bih slobodno i član 104, da se i na njega osvrnem.
Jasno je šta se danas događa. Ovde smo izašli i tražimo informaciju kompletnu: zbog čega je morala milicija da interveniše u Rumi, nelegalni i mimo zakona? Zbog čega smo uporni, toliko smo vam objasnili, upravo zbog toga što je već prevršena mera.
Nekoliko desetina gradova u Srbiji imaju haos u lokalnoj samoupravi, imaju nametnutu, veštačku, ne voljom građana izabranu upravu. Beograd je bio jedan vrhunac, a Ruma je nešto što je uvođenje tiranije, kojom se želi prekrajanje volje naših birača da se potvrdi. To je razlog.
Da je predsednik Skupštine potražio odgovor ili pokazao volju da do odgovora dođe, verovatno bi rasprava tekla drugačije.
Imamo sada jednu interesantnu situaciju, kako se ponaša pozicija. Videli smo DS, izađu i kažu - vi ćete da reklamirate Poslovnik, i mi ćemo. Onda mi kažemo - dobro je, videćemo sada naše kolege poslanike, čućemo ih, neke po prvi put.
I to je za nas bilo interesantno, da mnoge ovde po prvi put čujemo, i šta oni znaju, i šta umeju. Čuli su ih i građani Srbije do 18,00 sati.
Onda odjednom izađe gospođa Kolundžija i kaže - ne, više nećemo. Šta je to? To je nedoslednost. To je isto ono što je na tragu onoga što ste uradili pre neki dan kada ste pobegli iz Skupštine. Pozicija napusti Skupštinu. To je neviđeno i to je kukavičluk. Kolege iz DSS-a šta rade? Izađu legalisti i kažu - član 103. Poslovnika, ima da se govori, i ne pridržavaju se Poslovnika. Počnu da pričaju bez veze, bez prisustva, a član 87. kaže da je potrebno da bude prisutan neko iz Vlade, i onda im to ne treba, i onda pričaju, a nisu dobili reč da raspravljaju o amandmanu, jer o amandmanu se petnaest minuta raspravlja i oni po tri minuta raspravljaju.
Prema tome, pustite se tih priča. Odmah se prijavljujem za narednu diskusiju, upišite me molim vas da ne bude ovih manipulacija kojima smo izloženi čitavo vreme.
Molim vas da se poštuje redosled. Ne može da izađe neko tri puta za pet minuta, a mi koji smo se prijavili pre tri sata da čekamo dva i po sata.
Molim vas, poštujte Poslovnik, kako se ko prijavio tako ima da dobija reč, a ovo što ste uveli ana partes, to je kršenje Poslovnika.
Dame i gospodo, evo nastavljamo našu raspravu. Reklamiram član 104. Poslovnika, a prethodno sam 225. i 226. u vezi nedozvoljenog načina na koji se vodi ova sednica i krši se Poslovnik. Molim vas, ne može ana partes da se izlazi i da se govornica upotrebljava. Mora da se poštuje Poslovnik i redosled prijavljivanja.
Srpski radikali su se prijavili prvi, je l' tako, da reklamiraju povredu Poslovnika i onda je odjednom predsednik doneo solomonsko rešenje - svi će da se javljaju. Vidite kombinatoriku ana partes da se radi.
Isto tako, mogli ste videti da se gospodin Petar u 15 minuta tri puta javio, a mi koji smo se prijavili pre tri sata za reč nismo mogli da dođemo od njega na red, da bi se pojavili drugi put. On je tri puta, ne može tako. To vi što se igrate sad demokratije i skupštine kako vi hoćete, to možete.
Neko je ovde rekao, dame i gospodo, kako nama smeta žuta boja, da je žuta boja sunca, je l' tako. I ako je tako, nemamo ništa protiv. Vi sigurno znate da je Sunce žuta zvezda glavnog niza G2. Ona, ako oćemo iskreno rečeno, spada u srednje veličine zvezda iz tog reda. Nije to neka velika zvezda, ne treba se onda preterano ni hvaliti mnogo. Kada još kažem samo da je trajanje te zvezde 10 milijardi godina, a da je pet milijardi već prošlo, vi razmišljajte onda otkada ste vi, znači polovina, a to je 50 posto, i to je prosta matematika, da je Albijanić tu, on bi vam to objasnio, je l' tako, 50 posto otkad ste vi osnovani, pa vi vidite čime se vi toliko divite.
Ima druga stvar koju treba kazati. Kada izvesni od vas izađu ovde, onda mi sumnjamo da ta žuta boja ima epitet Sunca. Ne liči nimalo. Pre izaziva neke druge asocijacije koje su spomenute za ovom govornicom.
Ne bih ulazio u tu vrstu rasprave i taj nivo, koji sanitarni vod vaše poslaničke grupe povremeno ovde demonstrira.
Mene moja profesija obavezuje da ne mogu da govorim o izvesnim bizarnim nastupima ljudi koji ovde izađu, pa onda izigravaju visoku učenost, to groteskno izgleda, visoku učevnost, da bi govorili o prljavštinama i prljavim stvarima. Naravno, to vama ne smeta. Kažem da meni moja profesija ne dozvoljava da uđem u dublju analizu, ali ako bude potrebno, pa moći ćemo i to, da uđemo u sve to. Samo toliko.
Dame i gospodo narodni poslanici, reklamiram član 226. Poslovnika, kao i većina mojih kolega iz Poslaničke grupe SRS-a.
Danas prisustvujemo jednom nesvakidašnjem činu u ovoj skupštini. Naime, ako pogledate poslaničke klupe u kojima sedi pozicija, videćete da nema nijednog narodnog poslanika. Zašto smo mi danas došli u ovakvu situaciju, trebalo bi da se zapitamo, a građani Srbije treba da dobiju jasan odgovor.
Iz argumentacije mojih kolega iz SRS-a, pogotovu onih koji su i poslanici u Skupštini grada Beograda, a onda i onih koji su pravnici po struci, potpuno vam je jasno da se ovde radi o grubom kršenju Ustava i zakona države Srbije.
Ukratko rečeno, da opet ne bude zabune, mi nemamo na legalan i po Poslovniku grada Beograda izabranog gradonačelnika i novu upravu grada Beograda.
Po Zakonu, kao što svi znamo, 15 dana posle smrti gospodina Bogdanovića je trebalo da predsednik naše skupštine, gospodine Oliver Dulić, raspiše izbore za gradonačelnika. Jasno stoji klauzula da samo ukoliko će se za šest meseci raspisati izbori to ne važi. Sada vidite u kakvoj se situaciji nalazimo.
Mi smo iznudom morali da dobijemo mišljenje dva odbora Skupštine Srbije o ovom pitanju, kada smo reklamirali, zajedno s kolegama iz SPS-a, da je na nezakonit način izabrana nova uprava. Nije normalnim putem moglo da se do toga dođe. I danas nam je ovde prebačeno da hoćemo iznudom i ucenama da dođemo do nekog rešenja koje nama odgovara.
To nije tačno, nego je već dogorelo. Više ne može da se trpi ovakvo neodgovorno ponašanje u državi koja se nalazi, praktično, u rasulu. Zašto se država nalazi u rasulu?
Ne treba ponavljati, iks puta smo rekli to za ovom govornicom, da ne postoji Ustavni sud i nema onog vrhovnog arbitra koji će presuditi, na kraju krajeva, da li se taj ustav krši ili ne. Nema seta zakona koji su uslov ili preduslov za raspisivanje lokalnih, pa i predsedničkih izbora.
Ja ću nastaviti, naravno, kasnije.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, javljam se po članu Poslovnika gde reklamiram da se mi sad ne razumemo šta pričamo, a bitno je da se razumemo.
Prvo, mi naravno danas pričamo o jednom papiru i dobro je diskutovati o mnogim problemima koje srećemo u praksi kod izvršavanja Bolonje.
Ono što je nesporno, slažem se da je bilo mnogo problema kod rada Akreditacione komisije, ali treba kazati ovo: da je to proces koji je započeo, da to nije završen proces, da je dosad rađeno samo sa visokim školama, a da tek sad dolaze na red, u naredne tri-četiri godine, postepeno fakulteti, pa se ne može ništa zaključiti o radu na fakultetima. Može o onome što su doneli za više škole.
Kako se radi? Pošto je dobrovoljno, prijavljuju se fakulteti koji su spremni da uđu u proces akreditacije i licenciranja, prva grupa se prijavila i oni će biti i ocenjeni.
Elem, ono što je poenta, što je rekla narodni poslanik potpredsednik Skupštine gospođa Jovanović, Komisija isključivo radi po zakonu i po pravilniku koji je donet i ne odstupa od njega. I to, ako možete da osporite, kažete ima mnogo slučajeva, treba kazati konkretno u slučaju tom i tom evo bilo je i to. Ali, kažite i to da je ta komisija bila izložena fizičkom maltretiranju, da je bilo pretnje oružjem upravo od onih krugova koji su vam kazali to što su vam kazali.
Znam celu priču, pa ćemo ispričati celu priču, o dolasku tih ljudi čije ćete interese zastupati sada, pa su fizički pretili članovima Komisije u drugim gradovima, van Beograda.
Znači, odu u drugu sredinu da prete osobi, a ima i svedoka za to. Bolje da ne otvaramo tu priču.
Komisija radi po zakonu. Vi ste i sami dobro kazali ko je merodavan da ocenjuje, a ti koji nisu zadovoljni imaju pravo i da se žale, imaju pravo i da se preispita proces, da iskoriste sva zakonska prava, pa onda, ako su načinjene materijalne greške, mogu da budu u pravu.
Potpuno razumem gospođu Jovanović što brani integritet predsednika Komisije koji ne može da se brani a mora, upravo je onaj koji je na čelu i najodgovorniji. To je lider i on mora da snosi odgovornost i za dobro i za zlo u jednoj komisiji.
Kamo sreće da su nam svi na čelu tih radnih tela takvi, da se tako ponašaju, daleko bi mi dogurali.
Dame i gospodo narodni poslanici, evo mi raspravljamo danas o jednom relativno prostom problemu koji je nama kroz materijale predstavljen na dve stranice malog formata.
Vidim da su se prethodni govornici uglavnom trudili da objasne šta je suština intervencije koju želimo da učinimo, a kojom želimo da pojasnimo samo odredbe Zakona o visokom školstvu koji je 2005. godine donet u ovom domu. Moram da vas podsetim, glavni razlog za donošenje je naveden kao da mi treba da pristupimo bolonjskom procesu, da je to suština donošenja ovog zakona. Mi svi znamo šta je osnovni cilj Bolonjske konvencije. Ona treba da bude primenjena do 2010. godine u Evropi, to je proces koji je započeo, u koji smo i mi ušli.
On ima dva glavna cilja: da stvori evropski prostor visokog obrazovanja, jedinstveni koliko je moguće, mada ne identičan, znači dozvoljava se jedna širina i elastičnost u primeni pojedinih rešenja i, naravno, potrebno je postići i evropski sistem prenošenja i akumulacije bodova, koji je i korektiv i instrument kojim će se prepoznavati studenti iz različitih zemalja i biti im omogućena prohodnost iz jedne zemlje u drugu. Kao ozbiljni kritičari, kada je donošen ovaj zakon, mi iz SRS smo ukazivali na niz problema koji će proisteći iz ovako donetog zakona.
Danas imamo jednu bezazlenu situaciju koja se lako da prevazići, a ja ću tačno i nju da objasnim, mada su i pre mene drugi to uradili, i mislim da je većini građana potpuno jasno o čemu se radi.
Ono što hoću da kažem, što treba u svakom slučaju kazati: ovo je jedna dobra prilika koju mi danas treba da iskoristimo, pa da vidimo i neke druge probleme koji su vezani za primenu Bolonjske konvencije, a koji su po mom mišljenju i mišljenju srpskih radikala, poslanika u Narodnoj skupštini, daleko bitniji i važniji, a opterećuju proces implementacije zakona i, u krajnjem slučaju, implementacije Bolonjskog sporazuma.
Šta hoću da kažem? Hoću da kažem još jednu stvar − da se vratim malo u prošlost, pa neću više da govorim o prošlosti − kada smo mi srpski radikali predlagali amandmane na Zakon o visokom školstvu, bila je uočena jedna interesantna pojava, sada ću ovde da je iznesem javno: dolazili su ugledni profesori iz drugih stranaka, i to stranaka pozicije, vlasti, i molili nas da predlažemo amandmane kojima ćemo korigovati neke grube nepravilnosti koje je Zakon donosio. Tek toliko da se zna o atmosferi u kojoj je donet i o jedinstvenosti mišljenja svih onih koji treba o tome da odlučuju.
Da se pozabavim ovim što nam je predloženo. Opet mala predistorija − imali smo jedan dobar sistem visokog školstva, možemo da se sporimo da li je manje ili više dobar, i taj je sistem kvalifikovalo da smo imali dvostepenost: imali smo dodiplomske studije koje vas, kad završite, kvalifikuju da se bavite nekom strukom, i imali smo poslediplomske studije. Šta je Bolonja donela? − trostepenost: imamo prvi stepen, osnovne studije, pa imamo drugi stepen, gde imate dodatno akademsko obrazovanje i specijalističko obrazovanje i onda postajete master, i imate treći stepen koji je doktorat.
Koja je razlika između ovog i prethodnog? Kada smo imali dvostepeni sistem, za struku, da radite, kvalifikovao vas je prvi stepen − dodiplomske studije, a poslediplomske studije su vas kvalifikovale da se bavite naukom i da budete subspecijalista. Imali ste magisterijum, koji je trajao dve godine i koji vas je kvalifikovao da možete samostalno da se bavite naučnoistraživačkim radom, a doktorat je bio kruna kojom ste dokazivali da ste ono što ste naučili kao magistar primenili i dali određeni doprinos nauci nekim novim otkrićem. To je svima poznato.
Šta sada imamo? Sada smo, pod pritiskom iz Evrope i drugih zemalja, uveli jedan novi sistem koji redukuje ovaj osnovni prvi stepen. Može se za tri godine završiti i biti pravnik − nećeš biti diplomirani, doduše, i nećeš biti master pravnih nauka, ali ćeš biti pravnik.
Ako završiš drugi stepen, bićeš diplomirani pravnik i zvaćeš se master. Za prvi stepen, uvodi se strana reč, bićeš bačelor za pravne nauke. Sad imamo nešto što je master − nije magistar, a više je od onoga što je ranije bilo dato osnovnim studijama. To je jedan problem koji sada treba premostiti.
U obrazloženju smo čuli, gospodin Aligrudić je rekao ovako: došli su studenti i mi smo na inicijativu studenata prihvatili da damo tumačenje, Zakonodavni odbor je u julu dao tumačenje da izjednačimo ranije dodiplomske studije sa stepenom mastera koji zahteva više studiranja, koji je nešto manje od magistra, a više je od osnovnih studija.
Po prirodi stvari, čovek može da se pita: zašto je to sad problem, zašto treba izjednačiti? Dva argumenta su nam ovde predočena.
Rekli su: na jedinstvenom tržištu, verovatno se misli Evrope, a možda i kod nas, treba da budemo jednaki. Argument koji može da se prihvati. Drugi argument, kod doktorskih studija, ako niste master, ne možete da idete na doktorske studije. Čovek bi na prvi pogled pomislio da je to tako, a u stvari nije tako. Lepo ću da dokažem da uopšte nije bio potreban razlog da se tako nešto dogodi.
Srpski radikali će glasati da se ovo izjednači. Zbog čega? Upravo zbog toga što ima u jednom delu studenata možda želja i nerazumevanja, i osećaja ugroženosti za dalje napredovanje, egzistenciju, i to nije sporno. Uradile su to i druge evropske zemlje. Urađeno je u Hrvatskoj, u Sloveniji − izjednačen je, da kažem najjednostavniji primer, najviše pravnika ima, diplomirani pravnik sa masterom − uradila je to Belgija, Holandija i mnoge evropske zemlje, i nema tu spora.
Pitanje je zašto mi i na osnovu čega mi? To su dva pitanja. Kada se donosio okvirni zakon koji primenjuje Bolonju, rečeno je da je on širok i da će se podzakonskim aktima i pravilnicima regulisati pojedinosti i specifičnosti.
Pitanje je − kada mi raspravljamo o problemima visokog školstva, Skupština je laičko telo, ovde su se neki izrugivali nekim poslanicima kako su neuki, kako ne razumeju zakonske norme i terminologiju − zašto nismo konsultovali i stručne organe koji su pozvani, upravo Nacionalni savet za obrazovanje, upravo Konferenciju fakulteta; ako smo 'teli mogli smo i Senat univerziteta; ako smo 'teli, a morali smo možda i Srpsku akademiju nauka, jer predsednik Srpske akademije nauka, da vas podsetim, u jednom nedavnom intervjuu kaže kako je Akademija zaobiđena u vođenju brige i kreiranju politike obrazovanja.
Znači, mi nikoga nismo konsultovali, nikoga ne pitamo, a možda su ta tela mogla ovaj problem i sama da reše svojim normativnim aktima. Ako čitate pažljivo dokumente i pratite Bolonju, pa onda odete i pogledate, u Kopenhagenu je od 12. do 14. januara 2005. godine održan sastanak Okviri za kvalifikaciju u evropskom prostoru visokog obrazovanja, i tamo se lepo kaže: kod izrade svih nacionalnih okvira, tako i tumačenja za kvalifikacije, uključiće se svi relevantni faktori zainteresovani za visoko obrazovanje. Znači, ovde fale stručne asocijacije, ovde fale stručnjaci, a ako hoćete Bolonju da sprovodite, morate ovo da ispoštujete.
Rekao sam da nije doktorat uslov da se neko boji da neće moći da ode na doktorske studije i opet ću se pozvati na ono što je dokument sa jednog drugog sastanka, koji je u Salcburgu održan 3−5. februara 2005. godine, gde kaže: konstatovano je da će treći ciklus, govori se o trećem stepenu, o doktoratu, svakako razdvoji od prva dva, dodiplomski i postdiplomski, te da on zahteva više fleksibilnosti u strukturi i organizaciji.
Ako je dozvoljena fleksibilnost, znači da se dozvoljavaju različiti programi i unutar jedne države, ne samo unutar evropskog obrazovnog prostora. Pa ste lepo mogli propisati kod doktorata uslove za onoga ko je bio dodiplomski, njemu dati jedan program, a onom ko je master, ako je nešto više postigao ka dolasku do doktorata, ako je više edukovan da koristi naučni aparat i dokazao se, njemu ćete dati drugi program.
To je suština Bolonje, koju ovde niko ne shvata − ta elastičnost i dozvola različitih postupaka unutar, neću čitati, deset tačaka onoga što je jasno rečeno. Sad čovek može da pomisli ovako: isključili smo stručnu javnost, saslušali smo studente, u redu je što smo saslušali, bez njih se dalje ne može ako se Bolonja hoće striktno sprovoditi.
Bolje da smo saslušali nešto drugo kada su studenti u pitanju i videli da li je postignuto. Bolonja nalaže da studenti budu aktivni sudionici edukativnog procesa. U kom pogledu? Da ocenjuju svoje profesore, ali da te ocene ne budu prazno, mrtvo slovo na papiru, nego da budu i uslov opstanka dotičnog profesora na predmetu i katedri koju drži.
Ovo ne govorim slučajno. Sada bih iskoristio ovo vreme da ukažem na jedan daleko važniji problem. Septembra−oktobra dobili smo prvu generaciju ''bolonjaca'' koji izlaze i završavaju. Ako gledamo Zakon i Bolonju striktno, Bolonja uvodi na fakultet nešto što je više gimnazijski tip rada, učenja i ocenjivanja. Imate 60 bodova koji su uslov da pređete u narednu godinu.
Naime, nema prenošenja ispita iz godine u godinu po našem zakonu koji smo ovde 2005. godine doneli i što je intencija Bolonje. Ali, šta se dogodilo? Mi jesmo imali veliki problem, slažem se, i pre uvođenja Bolonje. U čemu se on ogledao?
Evo, ogledao se u tome, najbolje znam situaciju na Medicinskom fakultetu, Stomatološkom, Farmaceutskom, ako gledate studente koji su upisali recimo fakultet koji sam završio davno, generaciju iz 1999. i 2000. godine, upisano je 1.035 studenata. Znate li koliko je završilo u roku − 86 studenata.
Ako gledate farmaciju, 2000/2001. godine upisalo se 325 studenata, a završilo 55 u roku. Stomatologija, 2000/2001. opet − upisalo 230, a završilo 10 studenata.
Vidite, Bolonja zahteva da svi završe u roku godinu za godinom. Šta je realna slika našeg visokog školstva? Da to malo svedemo na brojke: u Srbiji studije u roku završava 10% studenata, 70% odustaje, a 20% studira duže nego što je propisani rok. Znači, 30% završava.
Šta je sa prohodnošću sistema? Zašto se to događa? To su prava pitanja i time mi treba i te kako da se bavimo. Šta se dogodilo ove godine?
Dogodilo se da, kada otvorite novine i kada čitate izjavu ministra, onda vidite ovo: odustajemo od zakonske norme koja je propisana Zakonom o visokom školstvu, nema više da se prelazi u sledeću godinu bez prenošenja ispita, ali − cenzus je smanjen sa 60 na 37 bodova, i to je odluka, dogovor između ministra za prosvetu, koji se složio sa ovom normom. Tu je nađena pravna začkoljica ili sporedan put kojim je to dozvoljeno.
Da se odmah razumemo: apsolutno podržavam ovo. A šta hoću da kažem? Hoću da kažem da se ovde Bolonja primenjuje na nakaradan način, da ona nije uradila ono za šta smo je uvodili, i da smo mi džabe ovde pričali da će biti problema i da ovako ne može, a da nas život, evo, već na prvom koraku demantuje da je ono dobro implementirano.
U čemu je problem? Imamo nove programe, ali nastava, ispiti i ocenjivanje su stari. Predmeti su smanjeni za upola, gradivo je ostalo isto, način ispitivanja je potpuno isti i većina studenata ne može ovo da položi.
Izvukao sam ova tri fakulteta koja su meni najbliža − Medicinski, Stomatološki, Farmaceutski − ne omalovažavam druge, ne poznajem situaciju na drugim fakultetima, ali na ovim fakultetima vi imate najbolje đake iz srednje škole.
Šta to govori? Govori da ovo što je doneto i zakonskom normom propisano − ne funkcioniše, nije dobro, i to je problem. Moraju studenti da se čuju na pravi način, ne da idu da demonstriraju, pa da ih onda neko ovde primi, pa da im obeća nešto što u suštini i nije bitno. Pa će meni neko kazati: pa da, tako je možda i u svetu − a nije tako. Evo da uzmemo jednu razvijenu zemlju, hoćete u evroatlantske integracije, da uzmemo Nemačku. Znam kakva je situacija u medicinskim naukama.
Vidite, u Nemačkoj je na medicinske fakultete upisano 2.347 osoba i u 2005. godini je završilo 2.024, znači od 2.300 osoba 2.000 završi u roku fakultet.
Hajde da vidimo Italiju, to su nam komšije, bliže, kod njih imam podatke za medicinsku grupaciju biomedicinskih nauka, i stomatologiju, i farmaciju i da ne govorim sve, upisalo je 2000. godine 27.000 studenata, a u roku je diplomiralo 47%.
Šta se ove godine dogodilo? Zašto je ovo menjano? Kada su videli prolaznost, koja je ispod 15% na našim fakultetima, videli su da je Bolonja pukla na prvom koraku, da je nerealna.
Sada su počele optužbe. Studenti napadaju profesore, profesori napadaju studente, a u stvari, po meni, treći je krivac: krivo je nadležno ministarstvo, stručne službe koje nisu sposobne da nešto što je novo implementiraju na pravi način.
I to je prava istina i to su problemi kojima mi treba da se bavimo ovde.
Prema tome, još jedan podatak: sećate se pre par godina one akcije slikanja po televizijama, hiljadu talenata, stipendije za njih, izdvajanje sredstava od milion, da li je to bilo evra ili dinara − ne sećam se više tačno, da hiljadu mladih ljudi dobiju stipendije i da budu potpomognuti.
Tu su bili svi oni dobitnici međunarodnih priznanja na olimpijadama znanja.
Šta je ove godine? Od hiljadu je samo desetak stipendija dodeljeno. Šta je sad sa brigom o mladim talentima? To su ozbiljni problemi ovog društva.
Ovaj novi ministar je uspeo da nešto što je zaživelo – i što je imalo perspektivu i ulivalo nadu mladima da budu u ovoj zemlji, da opstanu u ovoj zemlji, da mogu čak sa tim stipendijama da odu u inostranstvo i da tamo na prestižnim univerzitetima, budući da većina nisu bogataši, mogu da proširuju svoja znanja – bude ugašeno.
Ukazivali smo mi na negativne tendencije i pojave ovog objedinjenog evropskog univerzitetskog prostora i tržišta koje treba da diktira odnose, bojeći se upravo odliva mozgova. Neko je rekao koliko je naših mladih talentovanih ljudi u inostranstvu, a sigurno ovakvom politikom jedne neodgovorne vlade mi situaciju nećemo popraviti.
Samo još jednu rečenicu da kažem, ove brojke koje sam rekao, o prolaznosti 15%, treba li da se dozvoli da svako bude fakultet i pod svakakvim uslovima?
Akreditaciona komisija, akreditaciono telo, ima odgovoran zadatak da pokuša da zavede red. Ako nećemo tako, imate alternativu, a to je Kragujevac. Država je stala na Kragujevcu, a mi znamo da je Kragujevac nešto što je tipično za čitavu Srbiju. Ako nećete red, onda ćete fizičke pretnje, onda ćete da tučete članove Akreditacione komisije, besramno, da plaćate batinaše i da problem Kragujevačkog pravnog fakulteta ostane i da narasta.
Prema tome, glasaćemo za ovaj predlog, nikakvih problema nema, ali on ne zadire u suštinske, esencijalne probleme našeg visokog obrazovanja i tome bi trebalo daleko više pažnje posvetiti. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, kao što ste čuli, poslanici SRS ne mogu da glasaju za predložene materijale koje ste nam ovde dali.
Krenuo bih ovde od samog početka kako je tekla ova naša rasprava i skrenuo bih vašu pažnju na nešto što je već postala praksa u ovom parlamentu, što nije ništa novo.
Mislim da ipak treba na to da se osvrnemo i da damo sud o svemu tome, jer ako tako nastavimo, ovim putem, onda stvarno ovaj parlament neće ličiti na pravi parlament i mi ćemo obezvrediti i ono malo što je ostalo ovde vrednoga.
Naime, poslanik SRS, gospođa Vjerica Radeta, reklamirala je član 87. našeg Poslovnika i lepo kaže da na sednicama Narodne skupštine pored narodnih poslanika učestvuju članovi Vlade, ovlašćeni predstavnici drugih predlagača zakona i sekretar Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo, kao i druga lica koja predsednik Narodne skupštine pozove.
Mi smo dobili lakonski odgovor gospodina Albijanića, koji je predsedavao pre predsednika Skupštine, da predsednik Skupštine nije pozvao, mi smo mislili da je bio red da pozove, ljude koji su sastavljali ove dokumente, a to su Poverenik i Zaštitnik koje smo nedavno u ovom parlamentu izabrali, da vas podsetim samo, gospodina Rodoljuba Šabića i gospodina Sašu Jankovića.
Ako pogledate materijale koje mi dobijamo ovde u propratnom aktu koji nam je upućen, koji je potpisala po ovlašćenju predsednika Skupštine naš sekretar, gospođa Tamara Stojčević, kaže se - predlagač podnosilac, i onda za ove dokumente piše Zaštitnik građana, Poverenik za informacije od javnog značaja. Sada, gle čuda, odjedanput je ovlašćeni predlagač, čuli smo, nigde ne možemo to da vidimo, Administrativni odbor ove skupštine.
Znači, ljudi koji nisu ovo sastavljali, koji nisu predlagači ovoga, da vam ne čitam i pisma propratna koja upućuju poverenici predsedniku Skupštine, treba da brani ovaj dokument i da učestvuje kvalifikovano u raspravi sa nama narodnim poslanicima, koji smo već i do sada, u raspravi ste videli, postavili niz veoma značajnih pitanja.
Šta se ovim hoće? Čovek može da pomisli da su u pitanju dve stvari. Ili nehat, hajde da kažemo da je nehat, nije dobro. Zašto? Ponavlja se. Ljudski je grešiti. Pogrešiš jedanput, dvaput, ali je sotonski ako ponavljaš i greške svakodnevno. Ako je predumišljaj, onda nam je jasno, ne želi se kvalifikovana i ozbiljna rasprava u ovom parlamentu, jer ovde niko ne sedi da brani ove papire i da da bilo kakav odgovor na naša pitanja.
Znači, ovo je još jedan eklatantan primer kako se urušava dostojanstvo ovog parlamenta, da li svesno, da li nesvesno, ne znam, bačena je ljaga na predsednika Skupštine. Ne znam koliko je on stvarno odgovoran za sve ovo, ukoliko jeste, onda mu, slobodan sam, upućujem primedbu.
Ono što bi valjalo dalje da vidimo, vidite, mi stvarno vodimo raspravu o ovom setu zakona koji su za državu u ovom trenutku nebitni. Nisu oni nebitni sami po sebi, ali u ovom društvenom trenutku u kome se mi nalazimo, mi stvarno vodimo jednu raspravu koja ne zaslužuje da se vodi.
Ono što stvarno ne mogu da pređem preko toga, pre nego što pređem na sam problem o kojem mi raspravljamo, jeste i ono što je pre par dana ovde istaknuto.
Pazite, mi poslanici dobijamo ovde, sada nama sekretari odbora se obraćaju i oni nas izveštavaju da prisustvujemo izvesnim čudnim skupovima koje organizuju neki fondovi za otvorena društva. I gledajte kakve nam materijale šalju. Moram da istaknem to zbog građana. Ovo je ponižavanje. Zbog čega? Na jednoj stranici gramatičke i logičke dve greške.
Pročitaću građanima Srbije, da vidite završnu rečenicu - molimo vas da nam što pre, da li ste saglasni (šta što pre, pitam se šta što pre) sa organizovanjem ovog skupa u Domu Narodne skupštine u predviđenim terminima.
Gledajte sledeću rečenicu, ovo je za osnovce kviz, četvrti razred osnovne škole, da kažu gde je greška - s obzirom na to da bi u procesu evroatlantskih integracija učestvuju sve institucije države, smatramo da bi navedeni poslanici itd.
Pazite, ovo pledira da je Evropa, da je put u Evropu nepismeno, nije slučajno, mislim da je namerno, da mi ne reagujemo na ovo i da kažu - imate primitivne poslanike, imate nepismene poslanike, a ovo je onaj jedan dodatni beočug, koji upotpunjuje ovaj kaleidoskop događanja u ovim danima u kojim mi danas živimo i radimo.
Jasno je da je ovo praktično država bezakonja. Tu mislim da ne možemo da polemišemo. Država koja nema ustavni sud, sasvim jasno je država bezakonja.
No, hajde da se vratimo sada i ovim papirima koji su nam ovde dati. Šta je osnovna zamerka?
Osnovna zamerka je da mi, kada smo izabrali Zaštitnika građana i kada smo izabrali Poverenika informacija od javnih značaja, možemo da se složimo da su oni to samo uslovno. Oni jesu zaštitnici građana, ali jednog malog broja građana. Koji su to građani? To su građani koji pripadaju političkim organizacijama koje danas participiraju u vlasti. To je potpuno jasno.
Da vas podsetim na jedan dokument. Nije zgoreg podsetiti se kada je DOS lupao u šerpe i zviždaljke, onda je 2000. godine, 19. avgusta, DS, pa je to potpisao i G 17 plus, ugovor sa narodom dao u 10 tačaka. Neću čitati sve. Od tih 10 tačaka ništa ostvareno nije. Znači, laž, narod je brutalno prevaren.
Sada ću vam čitati, klimate glavom da se slažete, a mogu i da pročitam, evo zbog naroda, da ne bude da lažem, ali da se držim četvrtog - donećemo zakon kojim ćemo smanjiti broj ministarstava i ministarska mesta bez portfelja, ograničiti broj potpredsednika, smanjiti administraciju. Šta se događa? Je l' ovo smanjivanje administracije?
Ono što smo mi govorili, nemamo mi ništa protiv da vi idete u Evropu, nemamo ništa protiv Zaštitnika građana, građanskih prava, ali ne na ovaj način na koji vi radite.
Vi ste uveli zaštitnika građana koji će biti izabran po političkoj podobnosti. To je zaštitnik građana, hajde da nazovemo, jedne polovine, pa možda i manje građana Srbije.
To nije zaštitnik građana svih Srbije, jer ima i te kakvu političku biografiju i on je politički podoban. To ste vi uveli. To je prvo. Uveli ste političku podobnost, da vam ne nabrajam druge primere.
Evo, reviziono telo. Stranke se sastale i kažete - to je profesionalno, objektivno telo, nestranačko. Ma kakvi, stranke daju predloge. Znači, to je samo moć, sila većine i laži o transparentnosti, o stručnosti i putu u Evropu.
Mogao bih još ponešto da vam pročitam od ovih 10 tačaka iz ugovora. Pročitajte ponovo, vratićemo se nekada na njih da vidimo šta ste vi to narodu obećali, a šta ste učinili.
Druga stvar, šta je sporno kod ovih predloga. Vidite, ogroman broj zaposlenih, treba stotinak ovde da budu uključeni. Neko je računao, naše kolege iz SPS-a su to navodile, pa neću ponavljati egzaktne brojke, 2000. godine koliko je bilo u administraciji zaposlenih - 200 hiljada. Do pre par meseci smo pričali 260 hiljada, za 60 hiljada ste podigli administraciju. Da li je to jeftina država? Danas smo čuli da je to možda i 70 hiljada već taj broj prevazišao.
U momentu kada nezaposlenost nije opala, nego raste, šta vi radite? Običan narod na ulice, ovom privatizacijom kriminalnom zatvarate radna mesta, šaljete naše građane obične na ulicu. Ali, svojim istomišljenicima, uz dobre apanaže, obezbeđujete mesta u ovakvim nepotrebnim telima.
Šta čovek da kaže ako pogleda sistematizaciju samo koja nam je ovde ponuđena? Evo, da budem slobodan, pogledajte vi ovu šemu. Zaštitnik građana, ovo je šema jednog razuđenog ministarstva. Znači, ovo je administriranje par ekselans.
Sada gledajte šta kaže - Zaštitnik građana, da je taj gospodin zaštitnik građana, rekla je moja koleginica, on bi odmah intervenisao da štiti prava predsednika našeg, Vojislava Šešelja u Hagu, gde se sva ljudska prava krše na drakonski način. Taj gospodin se nije oglasio do sada nijednom rečju.
Prema tome, mi sada treba da verujemo da njemu još damo gomilu sličnih i koji će biti izabrani po podobnosti političkoj, a gledajte on ima četiri zamenika. Da vam pročitam zamenike, kako glase naslovi. Kaže - zamenik za ljudska prava i slobode i prava lica lišenih slobode. Kaže - zamenik za manjinska prava. Pazite, zar manjinska prava nisu ljudska prava?
Onda kaže dalje - zamenik za rodnu ravnopravnost, prava deteta i osoba sa invaliditetom. Kaže - zamenik za dobru upravu. Šta to znači za dobru upravu? Ovi su svi za lošu, pretpostavlja se, a onda jedan za dobru. Nemojte to da radite.
Šta je tu poseban problem i na šta je skrenuta pažnja, ne samo iz naše poslaničke grupe, nego i iz drugih poslaničkih grupa? Problem je da su to visoko plaćeni funkcioneri, gde je koeficijent 2,5 u odnosu na prosečnu platu. Ne smeta nama što je to mnogo veće od poslaničke plate, što je neko možda mogao da stekne utisak.
Ne, mi jednostavno smatramo da ovi ljudi, koji i do sada nisu ništa uradili na zaštiti prava građana i na javnosti informacija, slobodan sam to da kažem ovde, mogu i da dokažem, ne mogu da dobiju još jedan ovakav aparat i da im se veruje da kada to dobiju onda će da poteče med i mleko za građane, onda će biti zaštićeni i onda ćemo mi imati javne informacije.
Mi smo u ovom parlamentu donosili zakon o pristupu, birali smo čoveka, za informacije od javnog značaja. Pazite, samo u imenu kažete - zakon o informacijama od javnog značaja.
Znači, arbitrarnost postoji, neko će uvek da arbitrira šta je od javnog značaja, a šta nije. Neko će kazati da pravim lažne pretpostavke i konstruišem, a pokušaću da vas ubedim da je to u životu stvarno tako. Taj zakon je arbitraran zakon.
Ko je arbitar? Naravno Poverenik. Čiji je Poverenik čovek? Neću da kažem ni političkih stranaka, kazaću onog gospodina iz OEBS-a koji ga je pre par dana primio i koji ga je onako nakitio, ishvalio kako izvanredno radi, a u 2006. godini je imao 2.000 predmeta.
Šta je od tih predmeta uspeo da reši? To je podatak koji je interesantan, i mi bi pitali za te podatke i gospodina Šabića da je ovde bio prisutan, pa onda bi dobili i pravi odgovor i onda bi građani mogli prave zaključke da izvuku.
Znači, ovo je jedan besomučan način, opet mi smatramo, pljačkanja jedne siromašne države, države koja je zadužena kreditima i mislimo da sa tim treba da se prekine.
Šta je zaštita građana? Mogao bi neko da kaže - nećemo jedno lice da imenujemo, nećemo pet njegovih pomoćnika, da oni štite. To je kao kada date mački da vam čuva sir ili ostavite mački da vam čuva miševe, a pustite ih da trče slobodno. Otprilike tako ćemo imati sada situaciju.
Zaštita je javnost, transparentnost, ono što vi volite da kažete, informacija, primena zakonskih odredbi. Kako se zakonske odredbe ovde primenjuju, to smo videli od gospodina ministra pravde, političara par ekselans, koji ovde izađe i kaže - mi moramo da imamo specijalne sudove jer ostali nisu sposobni.
Njegovi nameštenici, sudije su nesposobne, mogu da sude raji, ali za specijalne složene slučajeve, e tu mora da bude neka elita i da sudi. Jasno je i to. To čitamo u današnjim novinama.
Dobacuju mi iz klupe da postavlja američki ambasador. Ne znam da li baš on, on je samo izvršni organ, ali možda negde drugde i dalje je mesto odakle se diriguje. Ako gledate izjavu sudije koja je smenjena iz procesa u današnjim novinama, ona je to rekla - mene je smenio američki ambasador.
Znači, ne kažu ovo srpski radikali nego smenjeni sudija iz procesa.
Znači, sama primena zakona, zemlja koja drži do zakona omogućuje zaštitu građana i onda bi ovaj ombudsman - neka ga i donesemo, neka on i postoji, ali ne sa ovakvim aparatom, ne sa ovakvim trošenjem para - možda imao i nekog smisao.
Da se vratim na teren koji je meni nekako najbliži ovde, a to je zdravstvo. Srpsko zdravstvo po različitim ocenama se nalazi u različitoj situaciji. Neko kaže da je situacija teška, a bogami ako slušate zvaničnog ministra zdravlja on će kazati da je ta situacija jako dobra.
Naravno, uvek se polazi od prošlosti, kako je bilo strašno, pa sad porušeni su temelji i sve, a mi smo sada sagradili temelje i mi radimo ono što je dobro. Srpsko zdravstvo je opterećeno korupcijom, teškom, nizom problema.
Evo, poštovana gospodo poslanici, šta se u tom zdravstvu događa.
Štampa nešto prenese, većinu stvari ne prenese. Elektronski mediji, Javni servis je potpuno instrumentalizovan i on je u službi vladajuće vrhuške, a meni danas pošalju pismo sa Skupštine zdravstvene komore, vi ste ovde usvajali Zakon o komorama.
Poštovane kolege narodni poslanici, pišu mi stomatolozi da je grupa iz Vojvodine kompletno napustila sednicu, konstitutivnu, gde je kršen zakon, statut, sve moguće i nametanje silom. Izborna komisija od pet članova je predložila trojicu iz izborne komisije za funkcije. Onda nisu dozvolili prave izbore, da se biraju ljudi koje hoće kolege stomatolozi i sve kolege stomatolozi iz Vojvodine su napustili drugi deo ove skupštine.
Gde ćete vi ovo moći da nađete kao dokument? Nažalost, nigde. Ova skupštinska govornica, neko je rekao, više će doprineti javnosti nego ovi ljudi koje ste vi odredili.
Šta je ključni problem u zdravstvu? Uzeću samo jedan, mnogo ih je, da ih ne nabrajam. Došli smo dotle da one gospođe tetkice iz ovih raznih organizacija, Soroši, da ih ne nabrajam, skupile su petlju pa napisale - ugroženo je nacionalno biće i bezbednost građana lošim sistemom zdravstvene službe.
Ovo govorim svim članovima Vlade, ovo govorim skupštinskim poslanicima. Gospodo, skupštinski Odbor za zdravlje, na čijem je čelu predsednik iz iste stranke iz koje je ministar, fingira rad Odbora.
Imali smo pre par dana u Institutu Batut sastanak sa temom - Stanje zdravlja građana Srbije. Dobili smo četiri predavanja, koja apsolutno nisu mogla da odgovore meritorno, a kada smo ukazivali na meritorne podatke da je loše i da se pogoršava ako se gleda smrtnost i obolevanje, to nije moglo da uđe u zaključke.
Odbor nije doneo nikakve zaključke. Živimo u takvoj zemlji i u takvoj situaciji.
Da mnogo ne dužim, da završim, šta je ključno. Evropska zajednica kaže - mi smo u zdravstvo uložili 95 miliona evra, što donacijama, što kreditima.
Ako odete i zalutate slučajno pa skinete neki dokument, a i tamo je teško doći do dokumenata, vidite da u ovom trenutku 75 projekata iz zdravstvene zaštite je operativno, da je u toku.
Gde ćete naći, na kom sajtu koji su to 75 projekata koji se sada rade, a koji se tiču zdravstva?
Koristim ovu priliku da postavim poslaničko pitanje. Postavljam pitanje ne ministru zdravlja, on neće odgovoriti, postavljam pitanje gospodinu Vojislavu Koštunici, predsedniku Vlade. On je najodgovorniji za zdravlje naroda, koje je pogoršano i koje se pogoršava iz godine u godinu. To je tema, javnost, samo vi ne razumete i to je vaš problem.
Opet da vam kažem nešto, imate i mogućnost da izađete za ovu govornicu, da oponirate, da kažete - vi niste u pravu, da vašim argumentacijama i vašom pameću ubedite i mene, priznao bih vam, izvinio bih se čak ako sam nešto pogrešno rekao, ako sam nešto slagao, vama lično i onome ko bi se osetio pogođenim mojom diskusijom.
Prema tome, gospodine što čitate lepo novine, evo možda vam je to izletelo, pročitali ste pogrešan pasus, pa vam izletelo, koristite ovu govornicu da kažete.
Postavljam pitanje za Vladu i molim da ovo uđe u zapisnik. Koliko je od 2000. godine projekata završeno koji su se radili, a koji su imali za temu zdravstvo u Srbiji?
Drugo pitanje, koliko je sada u toku, odnosno koliko projekata u ovom momentu se radi.
Tražim sledeće podatke: ime projekta, pod dva, ko je finansijer - da li iz donacija ili krediti; broj tri, ko je nosilac projekta; broj četiri, budžet projekta, sa specifikacijom izvršilaca i sredstava koja su dobili; broj pet, evaluacija, ko je izvršio i da se prikaže evaluacija.
Znači, tražim od Vlade Srbije, od premijera da se ovi podaci dostave. Zašto to ne tražim od ministra zdravlja? Zato što kada su traženi slični podaci odgovoreno je - da je to tajna, da stranci ne dozvoljavaju zato što su oni finansijeri.
Vi ste imali apsurdnu situaciju da se jedan građanin Srbije, po imenu Stevan Požega, iz Novog Sada, dopisuje sa evropskim institucijama. Bio je privođen, po njegovoj izjavi, u MUP Novi Sad da da izjavu. Zašto?
Zato što je tražio informacije - šta je sa projektom o transfuziji krvi, koji vidimo do čega je doveo, da ni B92 ne može da spase situaciju kakva je sada sa davalaštvom.
Da ne pričamo šta je tu bilo.
Znači, isto imam te odgovore ministra koji kaže - stranci odgovaraju, daju pare i onda stranci su lopovi, i oni nisu za transparentnost, i ne možemo ništa.
Elem, gospodo stranci, sada se i vama obraćam, vas je ministar zdravlja Srbije ozbiljno optužio da ste korumpirani, da učestvujete u korumpiranim projektima, gde dobar deo sredstava koja ste tobože donirali su možda pranje para, a bogami dobar deo ste izgleda potrpali sebi u džepove.
Onda to zovete pomoć zdravstvu Srbije, da ne bi mi sumnjali dalje i da ne bi vas optuživali, a optuživaćemo vas da ste takvi, da ste korumpirani i da živite na grbači ovog naroda i parazitirate.
Otvorite projekte, kažite imena, izvršioce, koliko je ko dobio, šta je postignuto i dajte nam evaluaciju. Evo time bih završio. O ovome stvarno ne možemo diskutovati.
Molim vas ubuduće, predsedniče, omogućite jednu adekvatnu raspravu kvalifikovanih ljudi, a ne razgovor gluvih i nemih. Ove prazne klupe u prvom redu sramota su ovog parlamenta, a bogami, pošto ste vi prvi među jednakima, ponajviše vaša sramota. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, čuli smo ovde jednu odu... Po članu 104. U isto vreme možete da shvatite da je ovo i replika na ono što je gospođa Kolundžija rekla. Ima replike. Hoćete li vi prestati da dobacujete po Poslovniku? Nema dobacivanja iz klupe.
Čuli smo jednu odu o sadašnjoj vlasti ovde, i to od gospođe Kolundžije, koja isto tako može lepo ovde da nam dostavi dva različita predloga zavedena pod istim datumom. Ovo što sad pokazujem, to je duh Bodruma. Duh Bodruma nije izašao iz ove skupštine, i falsifikati. Kada je neko upotrebio ovde izraz da je sklepan dnevni red, reagovao je predsedavajući. Molim vas, pogledajte sad ono što ste nam dali opet kao ovlašćenje Vlade, pogledajte za šta je sad ovlašćen predstavnik ovde, gospodin Rasim Ljajić. Videćete da nije ovlašćen jedino za ono za šta je kompetentan. Pročitajte ovo. Gde je zakon o socijalnom osiguranju sa Crnom Gorom? Nema. Sve ovo daje pravo poslanicima da kažu da je sklepan dnevni red.
Hoću samo da kažem, kao odgovor na ovu odu koju je spevala gospođa Kolundžija sadašnjoj vlasti, jedan citat. Slovenački list "Finans" objavljuje komentar pod naslovom "Radikalno uništavanje Srbije", 2006. godine, da odmah bude jasno kad je ovo objavljeno, kaže: "Demokratske snage su svoju osnovu energiju potrošile na korupcijsko bogaćenje i sitničarske svađe, a uprkos cvetajućoj korupciji nijedna od korupcijskih afera nije dobila sudski epilog, jer među demokratskim snagama vlada saglasnost da se, jer svi kradu i krše zakon, niko ne šalje u zatvor."
Molim vas, ovo nije radikal rekao. Sada ću da kažem ko je ovo izjavio, ovo je rekao profesor javnog izbora i evropskih studija u Beogradu, a pitan je da li Slovenija, kao jedan od pet najvećih investitora, treba da se boji za investicije u Srbiji. To je vaša slika.
Još lepša vaša slika data je u ovoj knjizi, a zove se ''Igra senki''. Gospođo Kolundžija, pročitajte to. Niko vas nije bolje okarakterisao u jednoj rečenici - ne bi bilo lakše sastaviti tu nisku kočopernih svađalica i teatralnih egomanijaka, reče ovaj gospodin Tim Maršal. Da vidite samo sada način na koji je sve to funkcionisalo, a to ćemo vam detaljno obrazložiti, kaže gospodin Maršal... Samo ovo što su mi dobacivali, ja se izvinjavam, gospodine predsedavajući, ali ja citiram i molim vas da mi to odbijete, sada ću da pročitam još jedan citat - vreće novca su godinama unošene u zemlju, služile su korupciji. Vi dalje ne možete da živite bez korupcije. To je vaša slika. Mi ćemo vam to dokazati u raspravi o ovom zakonu, od 2000. godine do 2007. godine šta se događalo, a evo i gospodin ''primerak'' se slaže i klima glavom.