Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Goran Cvetanović

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, predlažem u članu 4. da se briše subjekt pod rednim brojem 1. a to je Agencija za privatizaciju. Zbog čega? Pre svega, postavlja se pitanje neophodnosti osnivanja posebnih institucija u cilju sprovođenja procesa privatizacije, posebno imajući u vidu da osnivanje takvih institucija zahteva obezbeđenje finansijskih sredstava. Reč je pre svega o tzv. transakcionim troškovima. Međutim, stvaranje institucija čije se aktivnosti mogu poklopiti pre svega sa objedinjenim aktivnostima akcionog fonda i centralnog registra je u svakom slučaju suvišno.
Pitanje izbora kadrova i kadrovskog rešenja u Agenciji za privatizaciju zasigurno će predstavljati vid nove birokratije, koji će sigurno nejednako promovisati, sprovoditi i kontrolisati postupak privatizacije od preduzeća do preduzeća, što upravo upućuje da će način promocije i iniciranje privatizacije biti takav da će dobrostojeća preduzeća moći da kupe pre svega naklonost Agencije, dok će preduzeća koja loše posluju biti ostavljena na milost i nemilost Agencije.
Znači, nije reč o tržišnim pravilima, već o ograničenim faktorima odlučivanja. Planirano je, pre svega, da najvećim delom privatizacija se odvija posredstvom ove agencije, ali sam postupak i način privatizacije kao i poslovi Agencije dati su samo načelno, bez ikakvih kriterijuma. Ostavlja se velika sloboda samoj Agenciji u određivanju metoda privatizacije koji će se primenjivati u privatizaciji određenog preduzeća, a u utvrđivanju potrebe restrukturiranja u postupku privatizacije i sprovođenju samog postupka.
O osnovnim metodama, putem kojih će se sprovesti i prodaja kapitala ili imovine preduzeća (pre svega mislim na javni tender i javnu aukciju), nema ni reči, samo se u Predlogu zakona o privatizaciji navodi da će Vlada Republike Srbije bliže propisati postupak prodaje kapitala putem javnog tendera i javne aukcije, ali se ne navodi ni kada, ni kako.
Agencija čak predlaže tenderskoj komisiji izbor najpovoljnije ponude, bez navođenja bilo kakvih kriterijuma i uslova na osnovu kojih agencija procenjuje dostavljene ponude i komisiji predlaže izbor najpovoljnije ponude.
Agencija čak organizuje postupak prodaje akcije prenete na akcioni fond. U obavljanju poslova kontrole, agencija kontroliše procenjenu vrednost kapitala, a ne zna se način na koji to radi. Kontrolišu se tu i sredstva u izvršenoj prodaji i izvršenja ugovora o prodaji, ali se ne kontroliše da li se sprovodi socijalni program, da li izabrani strateški partner uopšte ima taj socijalni program i da li je obezbeđen kontinuitet proizvodnje, da li su preduzete mere za zaštitu životne sredine.
Cilj osnivanja ovakve agencije nije da štiti interese države, već da preuzme potpunu kontrolu nad postupkom privatizacije u Republici Srbiji, u čemu će presudnu ulogu, pre svega, imati strani sponzori i donatori, koji su pre svega zainteresovani za kupovinu naših preduzeća po niskim cenama.
Dame i gospodo poslanici, amandman koji sam podneo je skoro identičan kao prethodni. Pored argumenata koje sam izneo, koje je izneo i Vojislav Šešelj, pokušaću da još nekim argumentima apelujem da ovaj amandman usvojite.
Amandman se sastoji u tome da se Agencija za privatizaciju, koja je pravno lice, briše. Zbog čega? Pre svega, zbog toga što se postavlja pitanje da li uopšte ima opravdanja za osnivanje Agencije za privatizaciju kao posebnog pravnog lica, s obzirom da u ministarstvu već postoje uslovi u pogledu tehničke opremljenosti i kadrova za obavljanje poslova iz delokruga Agencije.
Osnivanje posebnih institucija i njenih organizacionih jedinica, van sedišta gde će se raditi privatizacija, zahteva ogromna finansijska sredstva. Agencija ima prevelika ovlašćenja. Ona istovremeno inicira, sprovodi, kontroliše postupak privatizacije. Proces privatizacije će se praktično obavljati posredstvom ove agencije, pri čemu će presudnu ulogu u donošenju odluka imati strani sponzori i donatori, koji će obezbeđivati sredstva za osnivanje Agencije.
Sami ste čuli da je malopre ministar Vlahović priznao i napomenuo da će Svetska banka možda prvi put u svojoj istoriji dati besplatnu pomoć od 7 miliona dolara Agenciji za privatizaciju. S obzirom da je reč o državnoj agenciji, koja treba da štiti interese države u procesu privatizacije, njom će pre svega upravljati oni koji budu obezbeđivali ta sredstva za njen rad i koji odlučuju u direktnu ili indirektnu korist, s obzirom da su zainteresovani za kupovinu preduzeća u Srbiji.
Zbog toga se postavlja logično pitanje ko će onda da štiti interese države u procesu privatizacije, posebno imajući u vidu činjenicu da je nadzorna uloga ministarstva formalne prirode.
U Srbiji ima oko 7.000 društvenih preduzeća, a do sada je privatizovano oko 700. U 600 velikih preduzeća radi polovina ukupno zaposlenih u Srbiji. Predviđa se da će 1.500 do 2.000 preduzeća u procesu privatizacije naći strateškog partnera, a da će 500 do 1.000 kupiti zaposleni. Tenderskom privatizacijom biće obuhvaćeno oko 40 preduzeća, ali podsetiću vas da u praksi to ide mnogo teže i da u Crnoj Gori za tender 15 preduzeća javili su se zainteresovani potencijalni kupci samo za tri preduzeća.
S obzirom da premijer Đinđić kaže da je privreda, metaforički posmatrano, kao pacijent kome je potrebna pomoć, metaforički bih mu odgovorio da je predstojeća privatizacija priprema za vrlo ozbiljnu operaciju bez adekvatnih medikamenata, zavoja, jedino je anestezija za građane Srbije adekvatna. Postoperativni period je neizvestan. Jedino je sigurno da će hirurg, u ovom slučaju ministar finansijski, verovatno profitirati. Od 29 ministara za privatizaciju u zemljama tranzicije, njih 28 je završilo u zatvoru. Hiruški rez može uspešno da odstrani bolesno tkivo i da se pacijent (u ovom slučaju privreda) oporavi, ali upozoravam da može i da dođe do egzitusa, tj. do socijalnih nemira.
Koji su rizici operacije? Višak radne snage, neizvesnost, šta će biti sa kupljenim privrednim subjektom, da li će biti ulaganja u privredni subjekt ili taj subjekt kupcu smeta kao konkurencija, da li će se kupac obavezati da sufinansira socijalne programe, postoji opasnost od prelivanja društvenog kapitala u privatne džepove. Da bi se postigla što bolja cena preduzeća treba znati bilans stanja i bilans uspeha svakog preduzeća, jer su ti bilansi neophodni za punu analizu finansijskih mogućnosti nekog preduzeća.
Država će deo inostranog duga izmestiti iz preduzeća kako bi ona bila što atraktivnija za strateškog partnera. Mada ne postoji trenutno rešenje za velike industrijske komplekse. Iz javnosti vidimo da su ino partnerima trenutno najzanimljivije cementare. Ministar privatizacije Aleksandar Vlahović je bio konsultant firme "Deloitte and Touche" i radio je na strani Lafarge-a 1998. godine kada je postignut sporazum da beočinska cementara vredi 100 miliona maraka. U sadašnjim uslovima, bez javnog tendera, nemoguće je saznati da li smo mogli dobiti bolju ponudu. U Beočinskoj cementari radi oko 2.000, radnika dok u cementari Novi Popovac 2.589 radnika.
Zato i nije najvažnije da li će strateški partner doći sa devizama da bi sutra zatvorio fabriku, već da li će koristiti naše prirodne potencijale, izuzetne kadrove i snižavanjem proizvodne cene proizvoda omogućiti da ti proizvodi budu dostupni građanima Srbije. U svim zemljama tranzicije položaj manuelnih radnika je pogoršan i masovno je narasla nezaposlenost.
U Srbiji se za nezaposlenost izdvaja 0,4% od društvenog proizvoda, dok u drugim zemljama izdvajanja idu od 3% do 5% za rešavanje problema nezaposlenosti, jer svaka država mora obezbediti socijalnu stabilnost. Zato Srpska radikalna stranka podržava privatne preduzetnike, jer oni stvaraju polovinu društvenog proizvoda i predstavljaju zdrav sektor.
Pojedine privatizacije koje su izvršene, kao kod uljare "Dijamant" iz Zrenjanina, koja ima oko 900 radnika, a koja je 1994. godine oko 80% privatizovana, dok je onih 20%, po Đinđićevom zakonu o revalorizaciji prethodne privatizacije izvedene u vreme hiperinflacije, već ocenjeno kao privatni udeo.
Sada bih prešao na direktne primedbe na Predlog zakona o privatizaciji. Suština ovog koncepta privatizacije svodi se na prodaju kapitala, imovine ili dela imovine preduzeća, a vrlo mali deo kapitala predviđen je za besplatnu podelu zaposlenim građanima. Predlogom ovog zakona u proces privatizacije se uvode nove institucije.
Postavlja se pitanje neophodnosti formiranja ovih institucija i registara, jer njihovo osnivanje i funkcionisanje zahteva ogromna finansijska sredstva. Ovaj predlog zakona daje skoro neograničena ovlašćenja agenciji za privatizaciju, ministru za privredu i privatizaciju i Vladi Republike Srbije, uz zanemarljivu ulogu sindikata zaposlenih.
Osnovni modeli privatizacije su prodaja kapitala i prenos kapitala bez naknade, a osnovni metodi prodaje kapitala ili imovine su javni tender i javna aukcija. Po ovom predlogu zakona prodaja kapitala ili imovine putem javnog tendera podrazumeva 70% prodaje, 15% se prenosi zaposlenima u subjektu privatizacije bez naknade, 15% kapitala u vidu akcija se evidentira u privatizacionom registru koji stiču državljani Republike Srbije koji su navršili 18 godina života, zaključno sa danom stupanja na snagu odluke Vlade o prenosu akcija građanima bez naknade.
Prodaja kapitala ili imovine putem javne aukcije podrazumeva 70% prodaje, maksimalno 30% kapitala se prenosi zaposlenima bez naknade, može i manje, a sve što preostane prenosi se u akcijski fond.
U članu 15. ne postoji poseban propis kojim se uređuju pitanja vezana za vraćanje imovine, pa se postavlja pitanje načina utvrđivanja vrednosti imovine koja će biti nadoknađena bivšim vlasnicima, kao i ko će utvrditi vrednost te imovine kako bi ona mogla da bude predmet privatizacije.
U članu 16. zaposleni sindikati se samo obaveštavaju o inicijativi za privatizaciju, odnosno o pokretanju postupka privatizacije ništa se ne pitaju.
U članu 19. ne postoje kriterijumi na osnovu kojih agencija za privatizaciju procenjuje da subjekt privatizacije mora prethodno da se restrukturira, kao ni u kojim slučajevima agencija sprovodi restrukturiranje, a u kojim nadležni organ subjekta privatizacije treba da dostavi program restrukturiranja.
Zašto se u članu 25. celokupan kapital ili imovina subjekta privatizacije koji se restrukturira prodaje, a ne 70% ili manje, kao za druge subjekte privatizacije.
U članu 30. nije dato na osnovu čega će ministar da utvrdi visinu i način uplate depozita.
U članu 36. ne postoje kriterijumi na osnovu kojih agencija za privatizaciju bira članove komisije za aukciju. Takođe se nameće logično pitanje, da li se formira jedna komisija za sve prodaje putem aukcije (tendera) ili za svaku prodaju pojedinačno.
U članu 42. zaposleni ili bivši zaposleni pravo na besplatne akcije mogu da ostvare samo u svom preduzeću kada se ono privatizuje. Oni ne mogu, kao što su mogli do sada, da to pravo ostvare u drugim preduzećima koja su predmet privatizacije. Na ovaj način se sužavaju prava zaposlenih i bivših zaposlenih u odnosu na Zakon o svojinskoj transformaciji, jer teško će svi zaposleni u svom preduzeću moći da ostvare besplatne akcije za sve godine radnog staža, s obzirom da je za prenos kapitala zaposlenima bez naknade predviđeno maksimalno 30% vrednosti kapitala koji se privatizuje kada se privatizacija sprovodi putem javne aukcije, odnosno maksimalno 15% kada se privatizacija sprovodi putem javnog tendera.
U članu 54. odluku o prenosu akcija građanima bez naknade donosi Vlada Republike Srbije. Kad donosi odluku i na osnovu čega?
U članu 56. nameće se pitanje šta se podrazumeva pod troškom privatizacije i na osnovu kojih kriterijuma ministar utvrđuje visinu troškova.
U članu 60. treba precizirati namene sredstava ostvarenih u postupku privatizacije, posebno po tačkama 2, 3, 4, 5, a naročito 6. (druge namene).
U članu 69. ne postoje kriterijumi na osnovu kojih će Ministarstvo da odluči koje akcije će da se evidentiraju u privatizacionom registru, kao ni na osnovu čega će akcije evidentirane u privatizacionom registru da se prodaju javnom aukcijom ili preko berzanskih posrednika, a kako izuzetno putem javnog tendera ili javne ponude.
Što se tiče primedbi na Predlog zakona o akcijskom fondu, u članu 6. upravni odbor akcijskog fonda čine tri predstavnika Vlade Republike Srbije, jedan predstavnik Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, jedan predstavnik agencije za privatizaciju. To znači da upravni odbor čine praktično četiri predstavnika Vlade i jedan predstavnik Fonda PIO. Prema Zakonu o akcijskom fondu Republike Srbije iz 1998. godine, upravni odbor su činili jedan predstavnik Vlade, jedan predstavnik Fonda PIO, jedan predstavnik Fonda za razvoj, jedan predstavnik Republičkog zavoda za tržište rada i jedan predstavnik Akcijskog fonda. Direktora Akcijskog fonda na predlog Ministarstva za privredu i privatizaciju bira Vlada Republike Srbije.
U članu 26. u stavu 1. kaže se da se sredstva od prodaje akcija ili udela prenose na račun budžeta Republike Srbije, ali se ne navode njihova imena.
Što se tiče Predloga zakona o agenciji za privatizaciju, u članu 7. neophodno je precizirati na koji će način agencija da se informiše, a na koji način da edukuje javnost.
U članu 8. nije navedeno na osnovu čega agencija pokreće inicijativu za sprovođenje postupka privatizacije, a na osnovu čega za izradu programa restrukturiranja.
U članu 9. ne postoje kriterijumi na osnovu kojih agencija određuje koji metod privatizacije će se primeniti u subjektu privatizacije. Rad tenderske komisije svodi se na formalnost, ako agencija predlaže tenderskoj komisiji izbor najpovoljnije ponude. Ako je agencija posebno pravno lice, kao i akcijski fond, na osnovu čega agencija organizuje postupak prodaje akcija prenetih na akcijski fond.
Na osnovu čega agencija procenjuje da li će ona sama da sprovodi restrukturiranje ili će da uputi zahtev da to obavi subjekt privatizacije? Na osnovu čega agencija uopšte utvrđuje subjekte privatizacije kojima je neophodno restrukturiranje? Ne postoje kriterijumi za bilo koju odluku koju donosi agencija iz svoje nadležnosti upravo zato da bi oni koji finansiraju agenciju donosili odluke i rešenja prema svojim potrebama.
U članu 11. nije navedeno šta Ministarstvo preduzima ukoliko agencija utvrdi nedostatke u toku kontrole postupka privatizacije.
U članu 12. nije jasno na osnovu kojih kriterijuma Vlada bira i razrešava direktora i članove upravnog i nadzornog odbora? Da li po osnovu visine donacije?
Da li ima opravdanja za osnivanje agencije za privatizaciju kao posebnog pravnog lica, s obzirom da u Ministarstvu postoje uslovi u pogledu tehničke opremljenosti i kadrova za obavljanje poslova iz delokruga agencije. Osnivanje posebnih institucija i njenih organizacionih jedinica van sedišta koje će se baviti privatizacijom, zahteva ogromna finansijska sredstva.
Agencija ima prevelika ovlašćenja. Ona istovremeno inicira, sprovodi i kontroliše postupak privatizacije. Proces privatizacije će se praktično obavljati posredstvom ove agencije, pri čemu će presudnu ulogu u donošenju odluka imati strani sponzori i donatori, koji će obezbediti sredstva za osnivanje i rad agencije.
Napomenuću da će Svetska banka prvi put u svojoj istoriji dati besplatnu pomoć od sedam miliona dolara agenciji za privatizaciju. Mada je reč o državnoj agenciji koja treba da štiti interese države u procesu privatizacije, njom će upravljati oni koji budu obezbeđivali sredstva za njen rad i koji očekuju direktnu i indirektnu korist, s obzirom da su zainteresovani za kupovinu preduzeća u Srbiji. Postavlja se pitanje, ko će onda da štiti interese države u procesu privatizacije, posebno imajući u vidu činjenicu da je nadzorna uloga Ministarstva formalne prirode.
Verovatno su se narodni poslanici uplašili da je mene, kad dođem na govornicu, teško pomeriti, čak i za vreme pauze. Zbog toga su, verovatno, usledile ove replike.
Dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o jednokratnom porezu na ekstra dohodak i ekstra imovinu stečenu iskorišćavanjem posebnih pogodnosti je uglavnom posledica rada Komisije koja je ispitivala zloupotrebe u oblasti privrede i finansijskom poslovanju u periodu od 1. januara 1989. godine. Komisija je konstatovala da mnogi korisnici kredita i zajma za preporod Srbije nisu vratili kredite (oko 10 korisnika), a ostali krediti su nominalno vraćeni. Kredite od sredstava prikupljenih zajmom za privredni razvoj Srbije koristilo je 81 preduzeće, a samo 22 su vratila u realnom iznosu. Moram da napomenem da na spisku nema nijedne firme iz Jablaničkog okruga. Odobreno je preko 145 miliona maraka zajma. Efektivno je vraćeno oko 80 miliona maraka. Osnovicu za oporezivanje predstavlja razlika između realnih vrednosti na zajam dobijenih sredstava i realnih vrednosti vraćenih u markama pri korišćenju komercijalnog, a ne šticovanog kursa.
Pravljene su kursne razlike kod deviznih zajmova i obezvređivanjem dinara kod dinarskih kredita. Gubitak kod dinarskih sredstava zajma je zbog obezvređivanja dinara u doba hiperinflacije 1992. i 1993. godine, jer su dugovanja namirivali obezvređenim dinarima i tako ostvarili veliku inflatornu dobit. Prosečna stopa naplate deviznih kredita je 73,7%. Najveća poreska osnovica biće na osnovu korišćenja sredstava iz primarne misije. Komisija smatra da je osnovica oko milijardu maraka.
Republička komisija je napravila spisak od preko 200 najbogatijih porodica u Srbiji, po nekim procenama 6.000 porodica je upravljalo Srbijom. Čitajući predloženi zakon, ono što sam mogao da primetim je da je probem kod zakona na ekstra profit što udara na osnovne temelje tržišne ekonomije, a to je zaštita privatne svojine. Zbog narušavanja načela privatne svojine, a ovaj zakon na delikatan način to radi, odložićemo uvođenje modernog ekonomskog sistema. Zakon, odnosno Predlog zakona ima prevashodno psihološki efekat. Možda se samo na ovaj način legalizuje materijalno bogatstvo pojedinaca i pravi se zaštita od strane nove vlasti jer sama mogućnost dogovora između pojedinca i vlasti dovodi u sumnju legalnost.
Realno je očekivati da će mnogi od bogataša izbeći oporezivanje dogovorima sa novim vlastima. Na to me upućuje i popust od 35% za one koji u roku od mesec dana prijave tačne podatke o prihodima.
S obzirom da nisam pravnik po zanimanju, posle konsultacije sa njima mogu da iznesem da je Predlog zakona neustavan i protivan Zakonu o obligacionim odnosima. Član 2. Predloga zakona kaže da se jednokratnim porezom oporezuje imovina odnosno ekstra dohodak stečen u periodu 1.1.1989. pa do stupanja na snagu ovog zakona. Zašto baš taj termin, to vi najbolje znate. To je prošli period a zakon se ne odnosi na prošle periode, već uvek na period koji je pred nama i za period u kome se donosi (sadašnji period). Član 117. Ustava Savezne Republike Jugoslavije i član 121. Ustava Republike Srbije kažu da zakon i drugi opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo. Stav 2. istih članova kaže da samo pojedine odredbe zakona, ako to zahteva opšti interes utvrđen po njihovom donošenju, mogu imati povratno dejstvo, što sa ovim predlogom zakona nije slučaj.
Donošenje ovog zakona podseća na period 1945-1950. kada su domaćinima po osnovu konfiskacije imovine i nacionalizacije oduzimali imovinu koju ova vlast danas navodno želi da vrati i to je obilato koristila u predizbornoj kampanji. Ne bih želeo da u nekoj daljoj budućnosti opet neko to iskoristi u predizborne svrhe. Srpska radikalna stranka je protiv svake korupcije i nelegalnih poslova i uvek se borila i boriće se protiv toga. No, dokazivati da je neko stekao ekstra dohodak i ekstra imovinu po nekom od osnova iz člana 3. Predloga ovog zakona je isključivo posao pravosudnih organa u krivičnom ili prekršajnom postupku, a ne Skupštine.
U tim postupcima mora se dokazati za fizičko ili pravno lice da je ono iskorišćavalo određene pogodnosti u poslovanju, da je imalo nameru da iskorišćavanjem pogodnosti stekne profit, odnosno dohodak, i da ga je steklo. Takođe, mora se imati u vidu da je taj subjekat te pogodnosti imao zato što mu je to neko omogućio koji snosi isto tako krivicu kao i onaj koji je te pogodnosti iskorišćavao. Paušalna je ocena nekih inspekcijskih organa, koji nisu ni kvalifikovani ni stručni da utvrđuju okolnosti potrebne za sticanje takozvanog ekstra dohotka, kako fizičkih, tako i pravnih lica, nisu meritorni za presuđivanje i odlučivanje u ovoj materiji.
Ekstra dohodak je regulisan Zakonom o računovodstvu i pravna i fizička lica su predavala svoje završne račune i plaćala poreze po tada važećim zakonskim propisima. Za stranku važi u pravnoj materiji zakon koji je povoljniji u vreme kada se delo dogodilo tj. nastalo. Po saveznom Zakonu o obligacionim odnosima, ako i postoji neko novčano potraživanje prema državi, postoje rokovi zastarelosti (opšti rok 10 godina i posebni rokovi za pojedina potraživanja). U jednoj pravnoj državi primena jednog opšteg zakona ne može se izuzeti posebnim, što znači da se raznim posebnim zakonima Republike može izuzeti materija opšteg zakona, odnosno njegova primena za razne slučajeve, što onda postaje i praksa. To znači da pravna država ne funkcioniše, da savezni zakoni nemaju primenu za sve slučajeve njime predviđene na celoj teritoriji. Republički zakoni moraju da budu usaglašeni sa saveznim zakonima bar dok postoji savezna država.
Ako se utvrdi postojanje ekstra dohotka kod pravnog ili fizičkog lica, mora se utvrditi njegova visina i primeniti tačno kada je stečen zbog primene opšteg roka zastarelosti. Ako se ovaj neustavan zakon usvoji, Srpska radikalna stranka traži da njegova primena ne bude selektivna i da se ne daje mogućnost inspekcijskim organima, kao organima Vlade, da oni odlučuju kod koga će izvršiti kontrolu nego da kao prvi pozitivni primer bude premijer Vlade Srbije, gospodin Đinđić, o kome danas piše i hrvatska i svetska štampa, pa i neka naša, kao najvećem magu cigareta i da i on i gospodin Mihajlović objasne pod kojim su pogodnostima stekli ekstra imovinu jer je poznato iz štampe da je gospodin Dušan Mihajlović jedan od 100 najbogatijih Jugoslovena.
Na suđenju 1995. godine gospodin Đinđić je tvrdio da tada nije bio u radnom odnosu i tvrdio je da poseduje imovinu od 150.000 maraka. Danas je ta imovina, po pisanju nekih listova, enormno veća, pa kako je stekao imovinu i pod kojim pogodnostima ako Đinđić nije bio u radnom odnosu. Srpska radikalna stranka će se i dalje boriti protiv korupcije, ali ne donošenjem neustavnih zakona, već primenom pozitivnih propisa i donošenjem ustavnih zakona.
Neshvatljivo je da se u članu 6. predloženog zakona pod članom porodičnog domaćinstva podrazumeva razvedeni bračni drug ili srodnici po tazbini do drugog stepena srodstva, uključujući i srodnike po tazbini preko razvedenog bračnog druga. Pa koji to razvedeni bračni drug ili njegova rodbina kontaktira sa bivšim bračnim drugom, a kamoli da mu je član domaćinstva jer živi sa njim. Razvedene bračne drugove Zakon o nasleđivanju isključuje i oni moraju u parničnom postupku da dokazuju zajednički stečenu imovinu, odnosno na sudu da utvrde ostavinsku masu. Ovde ima i profesora Pravnog fakulteta, pa bih zamolio predlagača zakona da im bar profesori pregledaju predloge zakonskih tekstova koje dostavljate nama, narodnim poslanicima.
Podneo sam amandman na član 9. stav 3. koji treba da se briše, pre svega zbog samostalnog stručnog saradnika u državnim organima. Predlog zakona je utvrdio da koeficijent treba da utvrdi Vlada, a na osnovu zakona.  Naime, jednim aktom se uređuje jedan deo ovih odnosa, drugim aktom se uređuje drugi deo ovih odnosa. U istom članu 9. stav 1. tačka 3. piše - za izborna lica u opštinama sa preko 60.000 stanovnika odgovorna lica biće izjednačena sa visinom plata narodnih poslanika u Narodnoj skupštini.
Pre svega sam imao u vidu opštine koje imaju manje od 60.000 stanovnika i to se odnosi na opštine Medveđa, Lebane, Bojnik i Crna Trava.
Beograd ima oko trećinu stanovnika od čitave populacije Srbije i ako imamo u vidu da ima još nekih velikih gradova, kao što su Novi Sad, Niš, itd. sa velikim brojem stanovnika, onda vidimo da su ovim pogođene male opštine, koje su nerazvijene, mada imaju iste obaveze i zadatke kao i ove veće opštine, odnosno tu mislim na nosioce najodgovornijih funkcija.
To destimulativno utiče na kadar koji se opredelio za rad u unutrašnjosti, po tim malim opštinama. To je imalo za posledicu da mnoge male lokalne samouprave i ne funkcionišu na zavidnom nivou.
Upravo zbog svega toga trebalo bi da se izjednačuju u pogledu statusa i gradovi iznad 60.000 i one opštine koje imaju ispod 60.000. No, u svakom slučaju, mnoge opštine treba da posmatramo i sa geografskog stanovišta. Na primer, opština Crna Trava, koja ima najmanji broj stanovnika u čitavoj Srbiji, čak je veća od opštine koja je druga u Jablaničkom okrugu. Prema tome, treba stimulisati baš te ljude koji su u tim opštinama, u tim manjim sredinama. Pre svega tu imam u vidu opštine u Jablaničkom okrugu, gde su Crna Trava i Medveđa granične opštine. Isto tako treba imati u vidu da ne smemo dozvoliti da se stvaraju uslovi za emigraciju sa područja ovih opština u veće urbane sredine.
Dame i gospodo narodni poslanici, predloženim zakonom o platama u državnim organima i javnim službama uočava se da Vlada Republike Srbije preuzima velike ingerencije, koje se pre svega odnose na utvrđivanje osnovice za obračun plata, a, da se pri tom osnovica ne vezuje ni za koji parametar.  Zakon daje ovlašćenja da Vlada sama utvrđuje osnovicu. To je pre svega suprotno Zakonu o radnim odnosima Republike Srbije.

Vlada je u Predlogu zakona, prilikom utvrđivanja koeficijenata za izabrana lica, koristila postojeći Zakon o platama u državnim organima, ali, pojedine kategorije je favorizovala. To se, pre svega, odnosi na predsednika Republike, na predsednika Vlade, pa i na predsednike viših privrednih sudova, kao i na predsednike privrednih sudova. Verovatno iz razloga što će Vladi biti potrebni predsednici sudova, naročito u procesu privatizacije.

Vlada je ovom stavkom stavila sebi u nadležnost da posebnim aktom uredi koeficijente za imenovana, postavljena i zaposlena lica u državnim organima, što je nedopustivo. Jer, platni razredi i koeficijenti moraju biti utvrđeni samo zakonom, a ne aktom Vlade.

Zakonodavnu aktivnostu mora da ima Narodna skupština Republike Srbije kao zakonodavni organ, a ne da Vlada Republike Srbije preuzima ulogu zakonodavca. Ne može Vlada uredbama da deluje, jer ovakve ambicije Vlade su u svakom slučaju neprimerene. Način na koji se koeficijentima određuje plata je univerzalan, ne postoji veza između rezultata rada i koeficijenata i ne postoji interes zaposlenih da imaju što bolje rezultate rada. Predlog zakona je pre svega destimulativan.

Ovakvim načinom utvrđivanja plata pravi se "uravnilovka", ali se time ne obezbeđuje puna odgovornost zaposlenih, pre svega, u javnim ustanovama.

SRS se zalaže da se utvrde prava, obaveze i odgovornost svakog zaposlenog, a to sigurno ne može da se uradi ovim zakonom koji je predložila Vlada.

Zakon sigurno neće uvesti red prelaskom na ujednačen način primanja plata. Nezavisno od prelaska na sistem koeficijenata u ovoj sferi društvenog rada, prešlo se na sistem bruto plata, ali na specifičan način visina koeficijenta izražava nadoknadu za ishranu i regres za korišćenje godišnjeg odmora. To treba da imaju u vidu svi poslanici, kao i zaposleni u javnim službama. Hvala.
        Predsedništvo DOS-a je donelo odluku, navodno na osnovu njihovog političkog utiska, da gospodin  Vuk Obradović napusti Vladu zbog seksualnog skandala. Plašim se da je to najobičnija politička podvala da bi gospodin Obradović bio smenjen  sa funkcije predsednika Komisije za ispitivanje najtežih finansijskih zloupotreba u proteklih 12 godina, jer je on i inicijator  donošenja zakona o ekstra profitu.
Da li je sve ovo deo organizovane hajke?
Premijer Đinđić kaže da je presudilo to što je Obradović postao sporan u javnosti, a kada je neko sporan u javnosti onda je sporan i za rad u Vladi. Šta je onda sa spornim ličnostima koje su članovi Vlade, poput Batića, Čovića, Mihajlovića, pa i samog premijera Đinđića?
Gospodin Obradović je optužen zbog seksulanog uznemiravanja i zlosatavljanja svojih saradnica u Vladi. Po republičkom Krivičnom zakonu, seksualno uznemiravanje kao posebno krivično delo ne postoji.
Seksualno uznemiravanje teško da može da se dokaže. Kako dokazati nešto što se desilo između dvoje iza zatvorenih vrata ako ne postoje tragovi nasilja? Složićete se da je tako nešto gotovo nemoguće dokazati.
Po važećim propisima zakon ne štiti preventivno ženu, već kažnjava počinioca tek kad se delo dokaže.
Pokušao bih da analiziram ponašanje pojedinih ličnosti koji su akteri u ovom seksualnom skandalu. Siguran sam da nije korektno koristiti seks u manipulativne svrhe. Gospođa Ljiljana Nestorović, iako je pokušala auditorijum da ubedi da je doživela traumu, moramo biti svesni da postoji mogućnost da je ona svojom facijalnom ekspresijom pokušala da izazove sažaljenje građana Srbije prema sebi pre svega, a istovremeno i veliki gnev prema gospodinu Obradoviću.
Jasan mi je postupak gospodina Slobodana Orlića jer on pretenduje na mesto predsednika Socijaldemokratije. Jasan mi je i stav poslanika Jelene Milenković i njena želja da njen momak Slobodan Orlić ima primat u stranci i da se ona bori za status svoga momka.
Poslanik Meho Omerović je od malena angažovan u omladinskim i seniorskim strukturama bivšeg komunističkog sistema. Radio je u Savezu socijalističke omladine Beograda, a zatim kao dobar komunista unapređen u člana Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, gde je radio u sektoru za kadrovsku politiku. Njegovo drugo partijsko angažovanje je članstvo u Savezu reformskih snaga Srbije, gospodina Ante Markovića.
 Apsolutno moram da izložim da li ljudi, koji su učestvovali u svemu tome i koji podržavaju i jednu i drugu stranu imaju ili nemaju motive. Kao po običaju, biću kratak, koncizan, jasan i moje izlaganje nikada ne pređe više od pet minuta. Budite strpljivi, imam samo par rečenica da iskažem.
Bio je član Glavnog odbora te partije. Pošto mu se i ta partija raspala, kao i sve do sada, 1997. godine postaje član Socijaldemokratije. Od 1993. kreće u privatni biznis pa se plašim da, pošto nije imao znanja, pozitivne energije i sposobnosti da razvije privatni biznis, da sada svoju funkciju predsednika Upravnog odbora Parking servisa ne iskoristi za rešavanje svog stambenog problema, koji javno preko novina iskazuje, da nema rešeno stambeno pitanje i da je podstanar.
Jasno mi je da veliki broj funkcionera strepi zbog kompromitujućih detalja iz njihovih biografija. Jasno mi je da se oko mesta potpredsednika Vlade pojavljuju viši interesi, da deluju više sile i da premijer Đinđić želi da što veći deo poluga vlasti zadrži za sebe.
Dušan Mihjalović je 24. aprila 2001. godine dramatično obelodanio krađu dokumentacije, tj. dosijea lidera DOS-a, koji su po njemu prešli u ruke mafije i bivših šefova srpske SDB-e i da je nova vlast pred ucenama.
Zašto se gospodin Dušan Mihajlović nije oglasio šta je bilo sa bubicama, prisluškivačima u stolovima Ljiljane Nestorović i Slobodana Orlića, preko kojih su mogli da prisluškuju poverljive razgovore gospodina Obradovića u vezi najtežih finansijskih zloupotreba, a to čak mogu da rade i sa udaljenih mesta u odnosu na kancelariju potpredsednika Vlade gospodina Vuka Obradovića. Verovatno će vreme dati odgovor na sva ova pitanja.
Dame i gospodo narodni poslanici,  danas na sednici nisu prisutni članovi Republičke vlade, a da li to upravo pokazuje njihov odnos prema Kosovu i Metohiji, to procenite sami. Kosovo i Metohija predstavlja temelj srpske kulture i civilizacije.
Na Kosovu i Metohiji su spomenici istorije i kulture još iz doba uspona srednjovekovne države. Kosovo i Metohija je za Srbe isto što i sveti grad Jerusalim za Jevreje. Još u 15. veku na Kosovu i Metohiji Šiptari nisu činili ni 10% stanovništva. Gore navedene činjenice ukazuju da je Kosovo i Metohija srpsko istorijsko i državno pravo Srbije i da je Kosovo i Metohija u sastavu Srbije, nacionalni interes našeg društva, interes svih građana Srbije.
Poštovani narodni poslanici, podsetiću vas da je Srpska radikalna stranka jedina politička partija koja se u parlamentu suprotsavila Sporazumu Ahtisari-Černomirdin i vi koji tada niste bili u parlamentu bili ste za prihvatanje tog plana. Srpski radikali su tražili da sednica, na kojoj se odlučivalo o sudbini Kosova i Metohije, bude javna. To je odbijeno. Predsednik Srpske radikalne stranke, prof. dr Vojislav Šešelj, je na toj sednici argumentovano pokazao pogubnost tog plana i sve slutnje na žalost su se obistinile.
Ukazivali smo na ono što se dešavalo u Republici Srpskoj i govorili da to čeka i srpski narod na Kosovu i Metohiji. Poslanici Socijalističke partije Srbije i Srpskog pokreta obnove, i pored svih argumenata srpskih radikala, prihvatili svu ovaj sramni Sporazum. Od tada počinje još veće stradanje srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, masovna ubistva, otmice, pljačka, uništavanje imovine, iseljavanje. U Uroševcu danas, iako je bilo 8.000 Srba, ostalo je samo sedam žena i jedan muškarac srpske nacionalnosti.
Sve vreme agresije bio sam na prvoj borbenoj liniji u predelu Kačikola, kao i većina narodnih poslanika Srpske radikalne stranke i tvrdim da su borci, kao najveći srpski rodoljubi, bili spremni da istraju u odbrani ove svete srpske zemlje. Na vest o prihvatanju stranog sporazuma, budite ubeđeni, mnogi su i plakali. Mnogi od vas koji ste sada na vlasti, koji ste preuzeli odgovornost za sudbinu države, šenlučili ste tada, radujući se dolasku stranih trupa, koje ste nazivali garantom mira i bezbednosti. Za vreme agresije i neposredno pre agresije putovali ste po svetu, bacali ljagu na srpski narod, govorili o režimu koji krši osnovna ljudska prava, pre svega Šiptara i stvarali pogodnu klimu za ono što se desilo i što se sada dešava.
U predizbornoj kampanji DOS je obećavao da će problem na Kosovu i Metohiji biti rešen odmah nakon promene režima u Srbiji. Govorili ste da je problem u režimu, amnestirajući šiptarske teroriste i tzv. međunarodnu zajednicu od odgovornosti. Obećanja niste ispunili, jer vam to i nije bila namera. Nastaivli ste da sarađujete sa okupatorom, uključili ste se u rad okupacione vlade i tako priznali legitimnost okupacije i okupacione vlade. Učinili ste sve što su od vas tražili. Pustili ste Floru Brovinu, amnestirali okorele šiptarske zločince, a da nijedan Srbin nije oslobođen, niti se o sudbinama nestalih nešto zna. Više ste se plašili za sudbinu šiptarskih terorista nego za srpske zatočenike. Govorili ste da imate naklonost celog sveta, da će vam prijatelji pomoći da se Kosovo i Metohija vrati u ustavni poredak Srbije.
Umesto toga dobili smo Ustav Kosova, predsednika Kosova i pravo kosovske okupacione vlade da potpisuje međunarodne ugovore. Na taj način stvara se nova albanska država na Balkanu. Saglasili ste se, mimo znanja Skupštine, da se mogu postaviti punktovi za naplatu poreza i akciza. Civilni administrator Hans Hekerup postavlja carinu na administrativnoj granici, iako taj proces bitno izlazi iz okvira Rezolucije 1244, u kojoj se garantuje da je Kosovo i Metohija deo Savezne Republike Jugoslavije pod međunarodnom upravom. Svi pametni ljudi shvataju da je to put za pretvaranje administrativne u međudržavnu granicu i put za odvajanje kosmetskih Srba od matice. Sada sve ove negativne posledice vaše pogubne antipatriotske politike sa velikim zakašnjenjem stavljate pred Narodnu skupštinu kako bi sebe amnestirali od odgovornosti.
Mora vam biti jasno, vi ste vlast i vi ste odgovorni za ovakvo stanje. Računate na naš dokazani patriotizam i na to da ćete imati podršku srpskih radikala kad god je u pitanju odbrana nacionalnih interesa i očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta države. Mi smo to mnogo puta dokazali, ali šta smo Rezolucijom od 4. maja dobili? Samo mrtvo slovo na papiru. Premijer Đinđić je i sam priznao da Vlada nije u prilici da ponudi neko rešenje i da garantuje da takvo rešenje Vlada može i da sprovede. Ustavni okvir, iako navodno ima privremeni karakter, prejudicira konačno rešenje Kosova i Metohije stvaranjem nove albanske države, a samim tim udaljuje Srbe sa Kosova i Metohije od svoje matice.
Ono što možda daje nadu i optimizam, to je da svi poslanici, apsolutno, bez obzira kojoj partijskoj orijentaciji pripadaju, da li potiču sa Kosova i Metohije ili žive i dalje na Kosovu i Metohiji, jedinstveni što se tiče ovog stava oko Kosova i Metohije i možda to samo daje nadu i možda to treba da bude smernica kako treba svi da se ponašamo, barem u Narodnoj skupštini.
Dame i gospodo narodni poslanici, zaista imam razumevanje za predsednika Skupštine koji nije u mogućnosti da štiti srpske radikale i naše ljude koje hapse po Srbiji, ali zaista samim tim kada kaže da je njegova stranka demokratska moram da reagujem, jer on najbolje zna da se naročito u Majdanpeku protestvovalo zbog diktature u njegovoj stranci  i političkog centralizma. Zna odlično da su njihove aktiviste i narodnog poslanika ...
Ako je tako, ja ću da nastavim kasnije.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 3. stav 3. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o radnim odnosima, tako da se tekst menja i da se brišu reči: "i zavisi od uspešnsoti poslovanja poslodavca". Sve to iz razloga što je cenu rada do sada utvrđivala Vlada i to pre svega u dogovoru sa sindikatom i Privrednom komorom. Sada se sve to stavlja u nadležnost poslodavca i zavisi od uspeha poslovanja poslodavca. Zbog toga treba i brisati navedene reči "i zavisi od uspešnosti poslovanja poslodavca", iz razloga što smatram da bi poslovodni organ i poslodavac postupili tako što bi i pod pretnjom kaznenih odredbi prikrili profit koji ostvaruje radnik u zasnovanom radnom odnosu. Kaznene odredbe i institucije koje prate regularnost, pa i pravičnost realizacije kolektivnog ugovora, neće zavisiti samo od uspešnosti poslodavca i zato treba brisati gore navedene reči.
Prvo bih zamolio predsedavajućeg da zaista znamo u kakvom je statusu predstavnik Srpske radikalne stranke, da li ima mogućnosti da izlazi, da reaguje na amandmane, ili nema? Jer, na kraju krajeva, predsedavajući, uopšte niste u funkciji. Razumem predsednika Skupštine, koji nije pravnik po zanimanju, već je inženjer, ali zbog toga postoje tu potpredsednici Skupštine, koji zaista treba da koordiniraju rad i da znaju, a ne da jedan potpredsednik Skupštine dozvoljava reč Aleksandru Vučiću, onda dođe gospodin Maršićanin i kaže - nema više pravo da diskutuje po toj tački dnevnog reda.
Pošto vidim da je očigledno nađeno kompromisno rešenje da jedan i drugi izađu iz Parlamenta i da se bave nekim drugim poslom, sada bih vas zamolio, da kažete da li mi imamo predstavnika, onako kao što smo zvanično vama dostavili, znači, dali dokumentaciju da Aleksandar Vučić ima pravo reči, jer, od kada postoji parlamentarna skupština, ovih 10 godina, nikada se nije desilo da i šef poslaničke grupe i zamenik poslaničke grupe, nemaju pravo da uopšte diskutuju u Parlamentu.
Zato bih prvo vas molio, a onda da pričamo o amandmanu posle toga, ako je odgovor pozitivan.
Kako možete da kažete da neko iz Srpske radikalne stranke može da bude hendikepiran zbog toga što treba da predstavlja stranku?
Možda sa svoga aspekta mogu da predlažem amandmane, a šef poslaničke grupe, ili zamenik, ili kako god hoćete, predstavnik poslaničke grupe, ima mogućnosti da me dopuni, da možda kaže da amandman nije kvalitetan. Znači, vi poslaničkoj grupi Srpske radikalne stranke uopšte ne omogućavate da ima podjednake uslove kao druge poslaničke grupe.

Whoops, looks like something went wrong.