Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7018">Rajko Baralić</a>

Govori

Gospodine potpredsedniče, uvažena gospodo predstavnici predlagača ovog seta zakona, poštovane kolege i koleginice, jedan sam od potpisnika narodne inicijative i valjda jedini narodni poslanik koji je smatrao da je važno da bude tamo gde je pola miliona ljudi, kako god to nekom drugom izgledalo.
Dakle, kao potpisnik inicijative glasaću kako god to drugi budu odlučili, pa je to bila moja obaveza da kažem na samom početku, da neko ne dovodi u pitanje moju odluku, s obzirom na ono što ću sada govoriti.
Već je ovde rečeno - narodna inicijativa je tekovina demokratskog Ustava iz 1990. godine. Podsećam, ne kao ustavobranitelj, već kao neko ko citira gospodina Mamulu, kojeg veoma uvažavam, koji je pre neki dan ovde rekao, u pogledu razmatranja i usvajanja zakona o crkvama i verskim zajednicama, da je korpus manjinskih, ljudskih i građanskih prava u Ustavu 1990. godine sa potpunim kapacitetom, potpuno kompatibilan sa svim ustavima modernih evropskih država, pa je i narodna inicijativa, kao takva, omogućena rešenjima iz takvog ustava.
Podsećam ljude u Srbiji, zato što vreme prolazi brzo, pa se svima čini da je sve počelo od danas, a nekima se čini da će sve početi od juče ili od sutra. To nije tačno.
Politika, u širem smislu, jeste interakcija između programskih ciljeva političkih stranaka koje izlaze na izbore i onih koji za njih glasaju i građana koji bi, kada se konstituiše većinska volja, dakle većina u parlamentu, trebalo na osnovu političke volje tih političkih programa da crpu programska rešenja u vršenju vlasti u jednoj državi. Bilo bi normalno da tako bude uvek, ali to u našoj zemlji uopšte nije tako.
Ogroman broj ljudi u Srbiji glasa za desničarske stranke, a od narodnih poslanika kasnije očekuje da se izjašnjavaju za levičarska rešenja. To uopšte nije moguće.
Podsećam da ovde postoji jedna stranka koja ima 35 poslanika, to je Demokratska stranka, koja je pridruženi član Socijalističke internacionale, šta god to značilo, a danas bojkotuje narodnu inicijativu 500.000 ljudi.
Pošto su se i uvaženi predstavnici predlagača u izvesnom smislu pomalo bavili politikom, jer oni imaju izvesno i političke ambicije, to njima ne sporim, baviću se i ja malo politikom, ne dovodeći u pitanje njihov koncept u načelu. Već sam rekao da ću za njega da se izjasnim.
Imate drugu političku stranku koja je veoma velika, gde lider te stranke kaže - ne pada mi na pamet da menjam svoj politički program da bi neko u Srbiji dobio besplatne akcije. To vam je 35 i 80, vidite koliko je to poslanika. Otprilike, oni predstavljaju oko dva miliona građana.
Moram da kažem ekskluzivno sada, SPS je napravila istraživanje, po metodu slučajnog uzorka, kad su u pitanju potpisnici ove inicijative: 61% potpisnika narodne inicijative izjasnilo bi se na izborima, da su danas, za ove dve stranke o kojima ovde govorim. Uvažena gospodo, stvar je prosta: "Ko se ženi na brzinu, kaje se natenane". Svako ima pravo na grešku i ima pravo i na realnu posledicu greške koju čini svesno ili sa pozicije ideološkog opredeljenja.
Sećam se vremena kada su predstavnici ovih i drugih sindikata Srbije nosili parole "Nek sve stane da Srbiji svane". Danas, kao što čujemo, ovlašćeni predstavnici predlagača govore da je to mrak u Srbiji, izvinjavam se što sam to izvukao iz konteksta, ali delimično o tom pitanju mislim isto.
Proći će još puno vremena u Srbiji da građani Srbije izvedu sa sobom čist račun šta znači uopšte dati poverenje nekome na izborima. Dati poverenje nekom na izborima je realno očekivanje da je onaj za koga ste se vi opredelili na izborima dužan da svoj politički program, koji ste vi podržali, pretoči u realan politički život, ukoliko je on deo većine u Narodnoj skupštini. Veoma je važno da se to zna.
Inače, nažalost, sve drugo je ovde u sferi teorije i može se nazvati realnom posledicom zablude da će nečija dobra volja ovde u parlamentu jednom biti na strani onih koji su se zaigrali, pa su iz ovih ili onih razloga glasali za konzervativne desničarske ili stranke koje imaju liberalni ekonomski koncept.
Bila je moja dužnost da ovo kažem, zato što ima takođe zagovornika koji smatraju da ne postoji više levica i desnica. To je jedna priča koja je stara sto godina i da su to izmislila agitprop odeljenja političkih stranaka i pisci njihovih političkih programa. To nije tačno. Vreme će pokazati da ta profilaksa mora da bude jasna, da se mora tačno znati šta ko radi u jednoj zemlji kada dođe na vlast i da li svoj politički program ostvaruje onako kako je i obećao u izbornoj kampanji.
Kada su u pitanju ove dileme o kojima je ovde bilo reči, ima ih puno, teško je napraviti idealan koncept.
Postoje mišljenja, moram da kažem to, jer kod nas dolaze različiti ljudi, obraćaju nam se pismima, postoje mišljenja čak i dva velika sindikata u Srbiji, ovog koji nazivaju Čankovim i Smiljanićevim, iako ih ne bih tako nazivao, imaju svoja imena, koji su protiv ovog koncepta ili u najvećoj meri ne podržavaju ovaj koncept iz razloga koje oni navodi i koje sa pažnjom slušam.
Postoje i drugi koji misle da su zaposleni upravo u ovim javnim preduzećima tokom niza godina ostvarili najveće moguće benefite u odnosu na mnoge druge građane Srbije, zato što su prvo imali sreću da se zaposle u takvom kolektivu, zatim da su na osnovu te sreće imali čitav niz drugih malih sreća u pogledu ličnog i opšteg standarda, školovanja dece, rekreacije, odmora, kvalitetne zaštite na radu, usavršavanja i čitavog niza drugih stvari.
Ali, to jesu najvažnija državna preduzeća. Ona rade najvažniji državni posao i država samo treba da ima mehanizme da odredi pravu i odgovarujuću zakonom propisanu kontrolu, i s tim u vezi ne treba da bude nikakvih dilema.
Takođe, želim da kažem da u Srbiji postoje ona javna preduzeća čiji osnivač nije država, već lokalne samouprave, gradovi i tako dalje, gde bi po jednom principu refleksije moglo da dođe do sličnih ili identičnih zahteva, ali o tome takođe može biti reči u vremenu koje dolazi. To sam rekao i kada su uvaženi predstavnici predlagači bili na jednom sastanku ovde pre nekoliko meseci, postoje stvari koje u Srbiji nisu definisane do kraja, gde bismo mogli da dokazujemo različite stvari.
Ogroman broj građana Srbije uložio je svoja sredstva u osnovna sredstva Telekoma, EPS-a i drugih javnih preduzeća. Mogu da navedem nekoliko primera koja će te vi razumeti. Ja sam na jednoj lokaciji u centru Čačka 1987. godine telefonski priključak platio sedam i po mojih zarada. To je toliko koštalo u deset rata. Pošta se samo obavezala, ondašnja pošta, da sve to što sam svojim parama ugradio postane osnovno sredstvo Javnog preduzeća PTT saobraćaja Srbije.
To ćete naći u svakom selu gde je rađena elektrifikacija. To ćete naći u svakom selu gde je rađena telefonizacija. To ćete sada naći u 70, 80 opština Srbije, gde građani finansiraju mrežu gasa i tako dalje.
Sada kada o ovome govorimo moramo da vodimo računa da li i oni imaju neka prava u celoj ovoj priči. Ne govorim o ovim pravima o kojima je govorio gospodin Pavlović kao građana po opštem konceptu i opštim rešenjima.
Zašto ovo govorim? Zato što nije moguće napraviti idealno rešenje. Uvek će neko biti nezadovoljan, uvek će biti ljudi koji će misliti da je moglo bolje i tako dalje. Moram da kažem, nažalost znam ishod narodne inicijative, i nisam zbog toga srećan. Verovatno niste ni vi, ali evo, rekli ste, prvi put u Narodnoj skupštini iskorišćeno je jedno pravo da narodna inicijativa na ovaj način dođe na dnevni red, da prosto građani vide da je moguće da ovlašćeni predlagač jednog zakona ne mora biti samo narodni poslanik, 15.000 građana ili pokrajinske skupštine, već da to mogu biti građani ovako udruženi oko jednog cilja za koji oni misle da je zajednički, koji je za njih vredan političkog angažovanja i političke borbe.
Smatram da ovo treba da bude praksa u Srbiji. Postoje i drugi zahtevi drugih interesnih grupa u Srbiji, koji veruju da ne mogu na drugi način da nešto uvrste u dnevni red parlamenta i s tim u vezi ovo je bila dobra prilika da vidimo nekoliko pitanja.
Bilo je prilike, da još jednom ponovim, da se ustanovi da postoji Ustav koji ovu kategoriju poznaje i uvažava. Postoji Poslovnik Narodne skupštine koji obezbeđuje da to što je dato Ustavom mora da se sprovede, uvrsti u dnevni red. Postoji momenat gde se jasno vidi koje političke stranke ignorišu narodnu inicijativu, jer ne prisustvuju u parlamentu.
Postoji način da se vidi ko će glasati za narodnu inicijativu i postoji način da se vidi ko će glasati za zakone koje je predložila narodna inicijativa. Ko bude umeo da shvati, razumeće. Još jednom, uvažena gospodo, kao potpisnik vaše inicijative u danu za glasanje glasaću za sve zakone koje ste predložili.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, gospodin Ivica Dačić, šef naše poslaničke grupe, izneo je naše stavove u vezi sa ovim.
Mi smo u vezi sa ovim zakonom imali razgovor na poslaničkom klubu sa gospodinom ministrom, i prosto molim da tačno govorimo o zakonu i da se izjašnjavamo da li ćemo ili kako ćemo glasati za njega, da ne opisujemo stanja.
Ne postoji istorijski vremeplov i ne može niko nikakvom operacijom da promeni nekoliko decenija postojanja jedne zemlje i onoga što se u toj zemlji dogodilo, jer mnogo je to delikatno i teško na ovakvom mestu. Ipak samo dve rečenice, da ne budem dosledan o ovome što sam rekao na početku.
Izvučeno iz konteksta vremena u kome se to dogodilo, kada je imovina nacionalizovana, danas može da zvuči tako, ali ću vam reći, pošto je imovina crkvenih i verskih zajednica u pitanju, da je u Srbiji posle rata formirano 76 sirotišta za decu bez roditelja, da je od tih 76 devet bilo u bivšim samostanima i u pravoslavnim manastirima.
U Beogradu je 44. i 45. godine, praktično, sve bilo popaljeno i sve bilo uništeno, da je Leskovac u poslednjem naletu nemačke i engleske avijacije potpuno uništen sa lica zemlje.
Takođe vas podsećam da je samo u Srbiji, ne znam podatke za ostale delove naše bivše i velike države, bilo preko 700.000 bezemljaša, koji su četiri godine bili u ratu.
Znam da je teško danas opravdavati ili govoriti na onom nivou argumentacije koju to ljudi mogu da shvate, ali želim da vas podsetim da je u Srbiju došlo 9.000 dece iz Potkozarja u sirotinjske domove, da je prvi vojnik u Bosanskoj Dubici stasao za vojsku 23 godine posle oslobođenja zemlje, jer tamo više ništa nije postojalo.
Znači, mnogo je teška naša priča, mnogo su velike rane i mnogo bi bilo teško da mi danas o njima govorimo na ovaj ili onaj način, a da pri tom nemamo sve ovo u vidu. Naravno da imamo u vidu da je jedan broj tih postupaka urađen na način nedostojan čoveka, nedostojan ljudskog dostojanstva, njegovih prava i sloboda i njegove imovine.
Usuđujem se reći da su to neki možda radili i sa sladostrašćem, ali je bilo mnogo teško iz pepela podići zemlju i trasirati kasnije njenu privredu i njenu industriju, ono što je kasnije postala narodna, državna, kakva god hoćemo imovina itd.
Ovde je već rečeno da je zakon bio 92. godine u proceduri. Podsećam vas da su taj zakon podnela trojica narodnih poslanika: Vojislav Koštunica, pokojni Zoran Đinđić i čini mi se Vladan Batić, izvinjavam se, ne znam ko je bio treći, ova dvojica svakako.
Ne iz razloga, dobro znam to vreme, nikakvog kupovanja vremena ili ne znam čega drugog, tadašnji poslanici SPS, njih 126 glasali su za, da ne bi bili optuženi da su protiv toga.
Moram da kažem da je Slobodan Milošević i tada pokazao da je legalista. Nije moguće, u skladu sa ustavom i u skladu sa ovim drugim principom, gospodine ministre, o kome ste vi govorili, gospodine ministre, nije bilo moguće potpisati zakon.
To što kasnije nije poštovan Poslovnik, pa nije zakon vraćen ponovo na razmatranje i izjašnjavanje, pripisujem snazi SPS, koja je možda pomislila da to možda i ne mora. Evo, sada je optužujem da je prekršila Poslovnik, svoju rođenu partiju.
Mnogo je teško takođe ovde govoriti, a da ostanemo na nivou svih proklamovanih prava koja želimo da se poštuju u našoj zemlji, da pri tom ovo o čemu je govorio malopre gospodin Dačić ne spomenem, jer je to jako teško, podsećam vas, imovina nekih verskih zajednica i crkava za vreme Drugog svetskog rata bila je direktna logistika, tj. služila je za represalije i najcrnja moguća zlodela prema srpskom narodu i drugim građanima Srbije.
Ne bih to elaborirao posebno, jer to nije potrebno, zato što mi to svi znamo.
Hoću da kažem jednom rečenicom: nije samo tzv. Titova Jugoslavija uzela verskim zajednicama imovinu. Kralj Aleksandar je džamijama uzeo četiri puta više imovine nego Titova vlast. To moram da kažem, jer sam se za ovaj zakon pripremao.
Kada su razbeglučeni begovi, to su neki drugi, ali samo hoću da kažem da nisam ovde Titov advokat, ali da li je moguće da je nešto što je uzeo Tito džamijama nečasno, a ono što je uzeo kralj Aleksandar časno. Nije. Hajde da izlučimo tu stvar, pa da kažemo.
Evo, neću da trošim vaše vreme, radimo peti dan zaredom, svaki dan se ovde gledamo oči u oči, razgovaramo o važnim zakonima i svi smo pomalo umorni.
Nadam se da će naši stranački organi doneti odluku koja će poslanicima SPS omogućiti da glasaju za ovaj zakon. Iskreno se nadam da će to biti tako, iako to ne mogu danas da potvrdim.
Nije jednostavno, zato što ima nekoliko pitanja koja ostaju otvorena i ima nekoliko pitanja koja će možda imati izvesne implikacije kojih mi danas nismo svesni, a ne bih da prizivam đavola, pošto i vi i ja tačno znamo o čemu govorim.
U svakom slučaju, više puta sam se vama, uvažene kolege iz drugih stranaka, koji vršite vlast, ovde obraćao. Svi ste u izbornim kampanjama, govoreći o svom političkom programu i o onome što ćete raditi kada postanete vlast, obećali, između ostalog, i ovo što je danas na dnevnom redu.
U tom smislu vam čestitam na konzistentnosti kada je u pitanju ono što radite u kampanji i ono što ste počeli, mada je proteklo dugo od kada ste konstituisali Vladu, da ostvarujete.
Dakle, samo da sve nazovemo pravim imenom, da znamo šta ko radi. Rekao sam da nama neće biti lako da ovo glasamo, ne bi nam bilo lako ni da odbijemo, ali sam uveren da će ipak naš glas biti za. Ima još dovoljno vremena da se o tome izjasnimo, ali bio sam obavezan da kažem nekoliko prethodnih rečenica, da bih umirio svoju savest, a moram da kažem, nećete mi zameriti, obraćam se i sadašnjim i potencijalnim biračima SPS uvek.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, u ime Odbora za trgovinu i turizam izvinjavam se što nemate izveštaj u pogledu zakona o javnim skijalištima u načelu.
To nije zbog toga što nije održana sednica Odbora, već je to zbog toga što Odbor ima tzv. konstrukcionu grešku. Ja deseti put molim sve koji su nadležni da ovu grešku otklone.
Odbor za trgovinu i turizam broji 11 članova. Vladu tvori ili je podržava 129 poslanika, a oni u Odboru imaju pet predstavnika. Ostale stranke imaju 121 narodnog poslanika, a u Odboru imaju šest predstavnika.
Zaista vas molim, nemam ništa protiv inicijative da se takvim komponovanjem Odbora pokaže viši stepen demokratičnosti, doprinos razvoju parlamentarne prakse i unapređenju parlamentarne prakse u našoj zemlji, ali Odbor za trgovinu i turizam tim načinom konstituisanja u potpunosti je onemogućen da kvalitetno radi.
Bespotrebno troši veliku energiju, to čine predstavnici Vlade i članovi Odbora koji žele da rade, ne ulazeći u legitimno pravo članova opozicionih stranaka koji prosto ne žele da daju kvorum za rad Odbora, to je njihovo pravo, ono je legitimno i ja sa tim pravom ne polemišem i ne sporim ga, ali vas molim, u drugom razredu osnovne škole se uči da je 129 više od 121 i zaista sam potpuno obeshrabren, 14 ili 15 sednica smo održali do sada čineći različite ustupke, trošeći veliko vreme i veliku energiju.
Ako ima snage da se ovo ispravi, ima, ako je neophodan ovaj odbor treba o tome da se izjasnimo, a ako nije, da promenimo Poslovnik Narodne skupštine i da ukinemo Odbor.
Nema potrebe da postoji odbor koji treba svaki put da nekoga moli da obezbedi kvorum, da bi sednica formalno mogla da počne.
Mi smo jutros sednicu održali u skladu sa Poslovnikom, ali nismo mogli da se izjasnimo o zakonu u načelu i nećemo moći da se izjasnimo o amandmanima koji su podneti na zakon, a koji su veoma kvalitetni i o kojima bi verovatno članovi Odbora imali šta da kažu.
Odbor je bio matični odbor za nekoliko veoma važnih zakona iz oblasti trgovine i turizma. Još nekoliko zakona čeka da uđe u skupštinsku proceduru, kao što je zakon o banjama, biće zakon o trgovini, biće i neki drugi.
Usvojili smo četiri zakona iz oblasti trgovine i turizma u prošloj godini. Dakle, velika je zakonodavna aktivnost u ovoj oblasti, a mi smo praktično onemogućeni da normalno i odgovorno obavljamo svoj posao.
Kada je u pitanju sam zakon, evo, gospodine predsedniče, dozvolite da samo malo polemišem sa Vama. Uopšte nije tačno da oni koji su učestvovali u pisanju zakona nisu, kako vi kažete, skijaši.
Ja ću da vas podsetim da je Odbor za trgovinu i turizam, kao jedan od učesnika pilot programa OEBS-a u 2005. godini od 18. do 20. marta, uz učešće Instituta za arhitekturu i urbanizam, Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja, uz prisustvo gospodina Roberta Ropreta, koji je šef Katedre za ove sportove na ovom fakultetu, uz predsednika najvažnijih asocijacija iz ove oblasti, kao što je Nadzorni odbor za instruktore, za skijaše itd. i da ne nabrajam sve druge, dakle, uz prisustvo direktora ski-centara i drugih i, naravno, uz prisustvo predstavnika Ministarstva trgovine i sporta i narodnih poslanika koji su bili zainteresovani, sportskih novinara i Uprave za sport, tri dana detaljno pokušavao da nađe najbolja moguća rešenja u jednoj oblasti koja je delikatna, zato što se nekome može učiniti da je to nepotrebno, da je to trošenje vremena.
Na ski-stazama i na skijalištima obavlja se veoma živ saobraćaj i velika frekvencija pa su veliki rizici da ljudi budu povređeni i da nastradaju i čitav niz drugih komplikacija tada smo konstatovali i ja ovom prilikom molim sve koji su nadležni u Srbiji, nedostaje zakon o žičarama.
Kada kažem o žičarama, to se odnosi i na liftove. To je važan zakon koji bi nakon usvajanja ovog zakona trebalo nadležno ministarstvo da predloži Narodnoj skupštini Republike Srbije i da zaokružimo ovo pitanje zato što to jeste važno, jer je u pitanju bezbednost velikog broja građana i ne samo učesnika u sportu.
Dakle, ovde sam govorio kao predsednik Odbora ili kao tzv. predsednik tzv. Odbora, jer on formalno ne može da radi. Molim sve koji su razumeli o čemu sam ovde govorio da nam pomognu da se prokomponuje Odbor, u skladu sa rasporedom političke snage, političke volje u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kako bismo mogli nesmetano da obavljamo svoju ustavnu i zakonsku aktivnost.
Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, u Božijoj zapovesti i u zakonu piše da niko ne sme da ubije pa ljudi, nažalost, ubijaju. Prosto se i u ovom zakonu kaže da ne sme da vozi drogiran ili pijan, ali niko ne gata u zeleni bob i ćasu da vidi da li je neko pijan kada krene sa staze, ali ako uoči redar treba da uradi onako kako propisuje zakon.
Imam utisak da jedan broj kolega zakon doživljava kao nešto što nije potrebno, što nije potrebno u ovom trenutku ili nije potrebno na ovaj način. Podsećam da ne treba da se larma, tako bi bilo normalno, ali dobro.
Gospodine potpredsedniče, pojam larma u srpskom jeziku znači buka, a u skladu sa Poslovnikom neophodno je da predsedavajući obezbedi da govornik neometano izlaže i u tom smislu nisam nikog povredio. Izvinjavam se koleginici, koja eventualno nije razumela o čemu govorim.
Već je bilo rečeno da nekoliko važnih lokaliteta u Srbiji predstavljaju potencijalne ski-centre koji su danas ski-centri, a neki će to, nadam se, postati, samo turistički potencijal i nadam se, koliko sutra, oni treba da postanu turistička ponuda. U tom smislu je veoma važno što smo danas čuli da se pominje Golija, koja je biser u Srbiji, Stara Planina, takođe Tara.
Želeo bih na ovom mestu da kažem da je socijalistička Jugoslavija i Srbija, na koju su neki bili gadljivi, izgradila dva moćna ski-centra na Brezovici i Kopaoniku i da su u vreme svog nastajanja oni bili među najmodernijim i najreprezentativnijim objektima ove vrste u Evropi i da bi, eto, bio red da mi danas učinimo nešto da pre svega Golija i Stara Planina postanu to što su davno postali Brezovica i Kopaonik, zbog toga što Srbija u ovom trenutku, koliko god da se nekome čini da su to značajna sredstva, nažalost, od turizma inkasira nešto više od 350 miliona evra na godišnjem nivou.
Ne ulazeći u metodologiju obračuna kako se vanpansionska potrošnja računa i da li je sve to tačno, ali, recimo, da je to toliko, zemlje u okruženju imaju višestruko veći turistički priliv i Srbija ima snažan potencijal u ovoj oblasti, pre svega u oblasti ovih zimskih sportova.
Kao što zakon kaže iznad 1.500 metara je moguće graditi komercijalna skijališta, zbog broja dana kada je moguće održati snežni pokrivač i sve drugo što znači u odnosu na korišćenje ski-centara. Zakon je potreban, između ostalog, da potencijalni instruktori dobiju jasnu mogućnost kako i na koji način i da li žele da ulažu u ovu oblast. Podsećam, ovde ima kolega iz okoline Zaječara i Knjaževca, Stara Planina je praktično danas jedan pust i nenaseljen kraj. Postoje čitava sela u kojima ne živi nijedan čovek, a po onome što jeste njena lepota i njen potencijal gotovo nema konkurenciju u Evropi. Dakle, to se isto odnosi na Goliju, to se isto odnosi i na druge lokalitete u Srbiji.
Mi danas možemo da analiziramo koliki je turistički promet na Kopaoniku koliko god da nismo zadovoljni, kao što možemo da analiziramo kako bi taj kraj danas izgledao i ko bi ga eventualno naselio da se tamo nije rodio ski-centar.
Veoma je važno da znamo da postoji jasna namera da se u Srbiji na određenim lokacijama grade oni objekti koji mogu višestruko da pomognu i da se uposli stanovništvo, i da prestane iseljavanje stanovništva i da lokalno stanovništvo, ono koje je danas tamo, ima kome da proda ono što tamo proizvodi i da se na te lokacije vraćaju ljudi koji su se odande odselili.
Da bismo to razumeli samo u području Brzeća i Kopaonika radi praktično u različitim vidovima nekoliko hiljada ljudi, kojih verovatno tamo danas ne bi bilo da nema ski-centra Kopaonik, od boravišne takse do raznih drugih stvari, do direktnog priliva, do prometa ski-opreme, do saobraćaja i svega onoga što jeste važno.
O ovome govorim, izvinjavam se, nije strogo vezano za zakon, ali o ovome govorim zato što je zakon važan da ohrabri potencijalne investitore da po jasnim pravilima i u skladu sa strategijom turističkog razvoja Srbije, takođe kao strateškim dokumentom, počnu da grade na onim mestima u Srbiji za koja smo posebno zainteresovani.
Govorio je uvaženi kolega, gospodin Arsen Kurjački, o ova dva amandmana koje je podnela Vlada Republike Srbije, nije logično, nekome se čini da Vlada podnosi amandman na svoj Predlog zakona, ali nikada nije sporno da se uoči da nešto može bolje. Navodio je ove primere i ja ću još jednom da kažem, to jeste važno, da skijalište bude javno i da se proglasi opšti interes, jer, znate kako, da je neko pitao seljake u okolini Kladova da li žele da se isele i da se sagradi HE "Đerdap", sigurno bi rekli da ne žele nikad. Samo to nije moguće.
Država treba takve da obešteti, kako bi narod rekao suvim zlatom, ali treba da obezbedi da opšti interes funkcioniše, da budu zadovoljni i oni koji su tamo bili, pa morali da se svoje imovine odreknu pod pravičnim uslovima, u korist države i onih koji će ta dobra ubuduće da koriste.
Zato je važno, navodio je gospodin Kurjački ovde primere, radi se o nekim parcelama na brzećkoj strani, gde, praktično, neki ljudi ne žele ni da ustupe, ni da iznajme svoje parcele, iako tamo već postoje žičare i sve ono što je neophodno da normalno funkcionišu staze i na tu stranu itd.
Sledeće pitanje koje ovde nije pomenuto, a koje bi bilo važno, nadam se da novi ski-centri neće imati grešku postojećih. Moguće je da će o ovome da govori gospođa Branka Bošnjak, nisam siguran, izvinjavam se, pogrešno je turistička naselja graditi na visinama gde se odvija samo skijanje.
Moderni ski-centri treba da funkcionišu tako da kompletan smeštaj bude u podnožju, a da se staze i ova infrastruktura koja obezbeđuje sam proces nalazi tamo gde je najpogodnije kao što se i sada nalazi, ali, nažalost, ako uzmemo primer Kopaonika, postoje veliki problemi zbog toga što su smeštajni kapaciteti, što su ovi kompleksi upravo do same staze. To može da bude atraktivno za potencijalne goste zato što im je sve blizu, ali da ne ulazim u to. To je pitanje za neke druge zakone i za neke druge relacije.
Ipak, želim kod usvajanja ovog zakona da to kažem, jer ta greška ne može da se ispravi ako se jednom učini. Veoma je teško održavati, a uzećemo kao primer samo održavanje puteva od Jošanice ka Kopaoniku, od Brzeća ka Kopaoniku, da naselje nije gore, održavanje tog puta ne bi postojalo kao problem. Naselje bi bilo dole gde je Brzeće, gde je Jošanica i ljudi bi u ski-liftovima odlazili tamo gde su staze i tamo obavljali ono zbog čega i žele da učestvuju na takmičenju ili bilo kom, na rekreaciji itd.
Veoma je važno da sada kada o svemu ovome govorimo tačno znamo šta hoćemo i šta želimo i da pomognemo da Srbija dobije nove ski-centre i da se tamo upošljavaju ljudi, a zakon, između ostalog, i to predviđa, da se ove staze pod određenim okolnostima koriste u toku letnje sezone. U Evropi postoji skijanje na travi, postoji čitav niz drugih načina na koji način se upošljavaju ski-centri i onda kada nema snega.
Možda će se nekom učiniti da ovo i nije važno. Jeste važno, jer kada imate toliku infrastrukturu i kada imate svega 60 ili 70 dana sa snegom na ovim planinama, onda je održavanje celog kompleksa skupo i bitno opterećuje poslovanje. Zato je važno na sve moguće načine uposliti ove kapacitete, što je moguće više dana u toku godine.
Dakle, uz uvažavanje, delimično uvažavanje onoga o čemu je govorio gospodin Zlatan Jovanović, on je pomogao i amandmani SRS su pomogli da se neke stvari ovde preciziraju bolje. Vidim da su neki prihvaćeni. Mislim da zakon treba da bude izglasan. Poslanička grupa SRS će glasati za ovaj zakon.
Još jednom, vas, gospodine ministre, molim, ne znam ko je nadležan da mi dobijemo veoma brzo zakon o žičarama u proceduru i da rešimo druge probleme koji su vezani za neke stvari koje nisu najčešće u nekim relacijama sa sportom.
Još jednom podsećam, u Srbiji se koristi nekoliko hiljada liftova i ne postoji nijedan propis na osnovu kojeg oni funkcionišu i na osnovu koga se održavaju.
Zakon o žičarama treba da reši i korišćenje i projektovanje i održavanje žičara koje su u ski-centrima, ali i liftova u kojima se dnevno u Srbiji, da kažem uslovno, vozi nekoliko stotina hiljada građana. Hvala lepo.
Zahvaljujem, gospodine potpredsedniče, izvinjavam se, kolega, zbog blagog kršenja Poslovnika.
Gospodine ministre, uvaženi saradnici, dame i gospodo narodni poslanici, SPS i njeni narodni poslanici u danu za glasanje će glasati i za jedan i za drugi zakon. Dozvolite mi da u nekoliko rečenica kažem zašto mislimo da je to važno.
Kada je u pitanju zakon o arbitraži, ne postoji ozbiljan privredni subjekt koji nema takav zahtev.
Pošto mi treba da budemo servis onih koji stvaraju dobra i obezbeđuju da građani ove zemlje mogu normalno da žive, treba da pomažemo da se prave takvi pravni alati koji će obezbediti da se efikasno usaglašavaju različiti problemi koji postoje u ovoj oblasti.
Kao što je uvaženi ministar jednom prilikom rekao, ja ću to da ponovim, izvinjavam se, mislim da je to najvažnije, ako ovu oblast spasemo od korupcije, onda ona ima smisla, a ako to ne budemo učinili i profanišemo ovu stvar, onda, izvinjavam se, da kažem kolokvijalnim jezikom, džaba smo krečili.
To je veoma važno i nadam se da će oni koji zakon budu sprovodili ovo imati u vidu, zato što je u Srbiji uvek "dvojica bez duše jedan bez glave".
To treba da sve nas rukovodi kada radimo bilo koji posao, da ne dozvolimo da na bilo koji način ono što ovde jeste dobra namera i što jeste većinska politička volja na izvestan način bude kompromitovano.
Što se tiče ovog drugog zakona, koji je takođe veoma važan, on je praktično samo operacionalizacija već donetog zakona i on treba da obezbedi, kao što to jeste svuda u normalnom svetu, gde postoji normalan privredni, državni ambijent, da se pravo intelektualne svojine tretira kao svaka druga imovina i da ona bude zaštićena kao što je zaštićen nečiji atar nekakvim obezbeđenjem ili nekakvom ogradom, zato što dok se to ne bude dogodilo mi ne možemo da računamo da smo postigli...
Navešću jedan primer ovde, ja sam rođen u Gornjem Milanovcu; u tom gradu postoji Fabrika automobilskih delova "FAD", renomirani proizvođač spona. Pre nekoliko nedelja tržišna inspekcija Republike Srbije na Novom Beogradu zaplenila je čitav kamion falsifikata automobilskih delova, pre svega spona, koje je neko neovlašćeno proizveo i pustio u promet i ne samo da je to učinio, već je na sponama ugravirao zaštitni znak "FAD" Gornji Milanovac. Šta to znači – to nije samo finansijska šteta koju trpi Fabrika automobilskih delova Gornji Milanovac, to ugrožava život; spone su, kao što je poznato, onaj deo sistema kojim se upravlja automobilom.
Ovom prilikom čestitam tržišnoj inspekciji koja je na efikasan način ovo ustanovila, učinila da javnost sazna u vezi sa ovim, jer to jeste jako važno. Kada nekome prodate falš košulju to jeste šteta, ali nikome ne ugrožavate život, a kada nekome prodate sponu i stavite porodicu u automobil i time ugrozite život svoje porodice, svoj život i drugih učesnika u saobraćaju, vi ste onda kamikaza na putu, potencijalni ubica i najrigoroznijom mogućom kontrolom treba učiniti sve da se ovo ubuduće ne dešava.
Ovaj zakon će doprineti da se to ne dešava ili da bude prisutno samo u tragovima. Nemam iluziju da je moguće u potpunosti sve ovo sprečiti, ali sigurno u dobroj meri neće moći da funkcioniše ovo kao do sada.
Sledeće pitanje o kojem želim posebno da govorim odnosi se na ovo o čemu je naš uvaženi kolega Milan Nikolić, dugogodišnji rukovodilac, jedan od tvoraca kompanije "Simpo", ovde govorio. Kada godinama u svoj razvoj ulažete, kada ulažete u dizajn, u robne marke, kada na najbolji mogući način, po pravilima koja jesu pravila svih najvećih svetskih kompanija, funkcionišete, a onda vam neko ko iz ovih ili onih razloga jeste u stanju da prekopira to što ste vi uradili, ili gotovo da prekopira, to ponudi kao svoj proizvod, neko ko nije platio ni uslugu za dizajn, nije imao trošak da zaštiti to svoje pravo, nije ulagao u razvoj, nema ono što nazivamo režijom, nema nikakvu drugu muku, pa još preko tržišta uvozi komponente za te proizvode, on ne samo da nelojalno konkuriše kompaniji "Simpo", on direktno potkrada korisnike budžeta, zdravstvene, socijalne zaštite, penzionere, sve one koji jesu budžetski korisnici, školstvo itd.
Zato je važno da se usvajanjem ovog zakona stvori efikasan sistem, da se ovo onemogući i da se na primeren način kazne počinioci ovakvih prekršaja. To nije svejedno i treba sve da učinimo da ljudi koji se ozbiljno bave naukom, umetnošću, proizvodnjom, dizajnom, čega god, budu zaštićeni i da budu sigurni da se neki lopov (a to jesu lopovi, njih treba nazvati pravim imenom) ne koristi onim što su tuđa dostignuća i to potpisuje kao svoje i da na osnovu toga ostvaruje velika finansijska sredstva, a da pri tom država od toga nema gotovo ništa ili nema ništa najčešće.
Sledeće pitanje odnosi se na ono što je u sferi umetnosti. Dugo mi već imamo te probleme. Podsetio bih, možda se nekome učini da to nije važno, nekada su postojali tzv. srebrni, zlatni, dijamantski i platinasti tiraži u oblasti produkcije gramofonskih ploča itd.
Podsetio bih da je zlatni tiraž predstavljao sto hiljada prodatih nosača zvuka, platinasti tiraž 500 hiljada prodatih nosača zvuka, sa odgovarajućim porezom. U kasi jedne države kao što je naša to je ogroman novac.
Skrećem pažnju da mi sada imamo izvanredne umetnike, muzičke grupe, koji se praktično permanentno emituju, a niko ne uspe da proda... Recimo, Vlado Georgiev proda 30 hiljada, najviše 30 hiljada nosača zvuka oficijelno.
Dakle, to nije moguće. Očigledno je da je u ovoj oblasti potpuni haos i ovaj zakon treba da obezbedi da ovi novci dođu u državnu kasu, da se prekršioci kazne, a da ovi ljudi dobiju ohrabrenje da stvaraju, jer, kako god to ko shvatio, oni rade jedan važan društveni posao, oni imaju Božiji dar i nije normalno da se neko bavi plagijatom Božijeg dara, to prosto nije moguće. Dakle, u tom smislu je važno da usvojimo zakon i da ove ljude ohrabrimo da normalno stvaraju, jer će na taj način biti rešeno nekoliko važnih pitanja koja su ovde otvorena.
Sledeće pitanje je takođe važno. Radi se o enormnom prisustvu dalekoistočne robe u našoj zemlji, pre svega iz Kine, koja ima razne oznake najpoznatijih svetskih proizvođača i proizvoda, da ih ne nabrajam, "najk", "bos", kako god hoćete.
Ne ulazeći dublje u taj problem zašto i kako se to dogodilo, to se nije dogodilo samo nama, to se dogodilo brojnim zemljama u našem okruženju, država treba da ima snage a mi treba da pomognemo da se ova oblast uredi, da se naši proizvođači tekstila, obuće i tehničke robe, pošto je i to predmet ovoga što se ovde dešava, dovedu u situaciju da normalno proizvode i da budu zaštićeni od nelojalne i nenormalne konkurencije.
To nije nelojalna, to je nenormalna konkurencija. Dakle, kad vi praktično zavaravate ljude da jeste nešto, a to nije to.
I, naravno, bez obzira što to ima veoma niske cene ako to mogu da rade neka to rade bez obeležja, moraju se zaštititi pravi proizvođači i njihove robne marke.
Dakle, nije moja namera da posebno govorim o nekim detaljima ovog zakona. Ovde su nabrojane i druge stvari, to su patenti, topografije integralnih kola, to su dakle sve ove stvari o kojima sam već govorio, to je softver.
Molim vas, u ovoj zemlji se takođe smatra da softver nije ništa, već da bilo ko ima pravo da iskopira jedan program, koji je u stanju da obezbedi kao fini softverski alat, da obezbedi najveći mogući broj različitih operacija i različitih poslova.
Kad bi to bilo lako, onda bi svako bio programer. Molim vas, da bi neko napisao jedan program potrebno je da ima visoko obrazovanje, da ima iskustvo, da odlično poznaje različite druge oblasti i da to u jednom paketu sve ponudi najvećem broju korisnika koji od toga mogu da imaju veliku korist.
Ovde se već čini nešto sa tim u vezi, ali je jako važno, podsećam vas, u vreme kada personalni računari nisu na taj način ni postojali, kada smo radili na tzv. poslovnim velikim mašinama, kada smo radili programe koji su bili u drugim programskim jezicima u "kobolu", "fortranu" itd, postojao je apsolutni red u ovome; ovlašćeni prodavci hardvera su najčešće nudili i gotove programske aplikacije koje su se posebno plaćale.
To mora da postane praksa i ovde i mi takođe treba sve da učinimo da ljudi dobiju šansu da normalno stvaraju, da korisnici normalno koriste tu vrstu usluga i da to, naravno, neko plaća.
Postoji još mnogo drugih stvari, neću da oduzimam vreme.
Dakle, poslanici SPS-a, iz razloga koje je gospodin Nikolić naveo i razloga o kojima sam ja ovde govorio, iz razloga što ovo jeste način da Srbija brže postane član Svetske trgovinske organizacije, glasaće za zakon.
On nije samo tehnički, on je veoma važan zakon da bi se sproveli neki drugi zakoni i uveo red u ovu oblast koja je sada praktično potpuno bila prepuštena, uslovno rečeno, snalažljivim ljudima, koji su na ovaj način ostvarivali enormnu dobit.
Država je veoma gubila i građani Srbije, svi skupa, a mi smo delovali kao neozbiljno i neorganizovano društvo.
Dakle, u tom smislu je važan ovaj zakon. On nije ideološki, on nije politički, on je funkcionalni zakon i treba da obezbedi sprovođenje zakona koje smo usvojili pre toga i zbog toga ćemo sa zadovoljstvom da glasamo. Zahvaljujem.
Gospodine Stojkoviću, uvaženi ministre, ovo čime ste završili, ovo obraćanje, daje veru da država želi da uputi poruku da se kriminal ne isplati ni u kakvoj formi i ako usvajanjem ovih zakona, a mi ćemo za ove zakone glasati, na bilo koji način pomerimo to što se danas dešava u Srbiji, učinili smo dobro delo.
Treba da razume svako da se zločin ne isplati, da se kriminal ne isplati, svako treba da veruje da država ne sme da izgubi protiv lopova, secikesa, čedomorki i svih drugih koji svesno, ponekad i nesvesno, čine prekršaje i teška krivična dela od kojih trpe svi. Kako god se to kome u ovom trenutku činilo, uveren sam da i ovo što ste rekli sasvim na kraju, to mi se veoma dopada.
Očekujem takođe da će ministar finansija ono što je obećao učiniti, govorim o sintetičkom porezu, da malo saberemo kojekakve pare i koječije imovine, pa neka onda dokazuju kako su stekli, ako nisu isplatili porez, da vidimo kako su zaradili. Kako neko vozi auto od 50.000 evra, a nema ni dana radnog staža, nije igrao bingo, nije mu umrla tetka u Mičigenu, ništa od toga se nije desilo, a njegova imovina je stotine ili milioni evra.
Dakle, sve što ide ka tome da ove dileme otklanjamo i da građani Srbije mogu da veruju da postoje pretpostavke da mogu da budu uvereni da se samo isplati marljivost i pošten rad, imaće pravu svrhu ovo što mi danas ovde radimo, i u tom smislu, uz ono što je gospodin Žarko Obradović, ovlašćeni predstavnik SPS rekao u vezi sa ovim zakonima, mi ćemo glasati, zato što verujemo da je ovo jedan od načina da pojedincima, a samim tim i državi Srbiji ukupno bude bolje.
U vezi sa pozicijom tužilaštava i tužilaca, drago mi je da se to konačno jednom razjasni, pošto se stvari brkaju.
Veoma je važno da kažemo da je u prošlosti Vlada direktno postavljala tužioce. Znamo kakve implikacije je to imalo. Ako će ovo doprineti, a verujem da hoće, da svako radi svoj posao na efikasniji način nego do sada, na proverljiv način, onda imamo šansu da se uvrstimo u ozbiljna društva i ozbiljne države.
Vi, gospodine Stojkoviću, gospodine ministre, imate šansu zato što na osnovu onoga što znamo građani Srbije veruju u ono što radite.
Vi zato imate veliku odgovornost da popravite sve što je moguće da se popravi u ovoj oblasti i mi ćemo da pomognemo da se to izglasa i da Srbija postane ona država u kojoj želimo da živimo i u kojoj stanuje poštenje, a u kojoj će svi ovi kalkulanti o kojima sam ovde govorio razumeti da imaju posla sa ozbiljnom državom i da imaju posla sa ljudima koji su rešeni da ne dozvole da kriminal bude privredna delatnost u Srbiji.
U tom smislu podržavamo ono što ovde predlažete. Uvek može bolje i može više. Različita su viđenja različitih političkih grupacija.
U svakom slučaju, mi takođe želimo i da sudije i tužioci budu uvažena gospoda, i ličnosti i profesionalci, i da im se skida kapa kada se u mimohodu pozdravljaju sa građanima. Onda ćemo biti sigurni da oni svoj posao rade kako treba, a to bi trebalo da znači da smo mi svoj posao ovde uradili kako treba. Ne bih više o tome.
Neće biti zloupotreba. Koristim priliku, danas je 9. maj, danas je dan kada je pobeđeno jedno veliko zlo u svetu. Veliki doprinos pobedi nad tim zlom dao je ogroman broj ljudi u našoj zemlji, u našoj bivšoj zemlji, u sadašnjoj državi.
Želim da kažem, sa velikim pijetetom i poštovanjem, da je 821.000 boraca NOV Jugoslavije i partizanskih odreda, raspoređenih u 37 divizija, 9. maja bilo na strani onih koji su pobedili fašizam. Svima koji su u toj borbi učestvovali iskreno čestitam i odajem priznanje onima koji su u toj borbi junački pali. Hvala lepo.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Jojiću, zaboravili ste futrolu od naočara, to je veoma važno, možete da izgrebete sočiva pa da ne vidite jasno, a to nije dobro.
Rekoste nije ista šija i vrat ili da je isto. Nisam razumeo. Nikad ja nisam video jaram na šiji, a na vratu bogami ima.
Gospodine predsedniče, pripremajući se za ovu sednicu, došao sam na sednicu odbora pre nekoliko dana i tamo sam ustanovio da je neko uveo nova pravila o funkcionisanju rada skupštinskih odbora, pa ja vas obaveštavam da neko u vaše ime krši Poslovnik, takođe, protiv vaše volje, a ja znam da vi to želite žarko, ne donosi zakon o Narodnoj skupštini, pa ponižava narodne poslanike.
Detaljno ću vam objasniti, ako budete želeli, ali vas obaveštavam da neću da trpim samovolju činovnika Narodne skupštine Republike Srbije! Ako želim da budem činovnik, zaposliću se u Narodnoj skupštini, ako vam budem bio dobar pa me budete hteli. Ja sam izabrani narodni poslanik i neću da trpim ono što se dešava na skupštinskim odborima.
Dakle, ono što piše u Poslovniku mora se sprovoditi i ja nisam dužan da znam da li će vaš odbor i vaša većina da ima kvorum pa da krenem na put, 500 kilometara ovamo i tamo, pa vas molim, s tim u vezi, radi se o ovom odboru, da Vi vaše činovnike pozovete da popiju kafu, da im objasnite da oni nisu izvor prava, već je izvor prava zakon o Narodnoj skupštini i Poslovnik Narodne skupštine i da onaj ko krši Poslovnik Narodne skupštine mora sa Vama da ima posla.
Ako ste pravi predsednik, a ja znam da jeste i o tome ćemo progovoriti i napisati to što mislimo, jer ne može biti kažnjen onaj ko želi da radi, već treba da bude kažnjen onaj ko nije došao da radi.
Razumeće svi koji treba da razumeju šta sam ja ovde hteo da kažem.
Nek' propadne sve samo nek' se vrši pravda, ništa nije sporno.
Tri stvari kratko želim da kažem. Ovde je povodom strategije dat značaj budućem opremanju sudova, pa ja želim da kažem zato što ne bi razumeli oni koje ja ovde predstavljam kad to ne bih učinio.
Ne znam kakvi su sve sudovi u Srbiji, kakve su opremljenosti tehničke, softverske, kadrovske, itd.
Moguće je da ljudi u Čačku i Moravičkom okrugu imaju sreću da su ovi sudovi kao u američkim filmovima, da su njihove sudnice sa enterijerom u duborezu, da imaju apsolutnu popunjenost u svakom pogledu, od stručnih saradnika do sudija, izvršilaca i drugih, da imaju restoran bolji i jeftiniji nego što je skupštinski ovde, da imaju bolji vozni park nego Narodna skupština Republike Srbije, a to uopšte nije teško. Narodna skupština Republike Srbije, praktično, nema vozni park.
Dakle, prosto želim da kažem kolegama da bivša država nije o sudovima imala predstavu kao o nekakvoj prćiji, već je u svakom pogledu uložila da se oni i prostorno i tehnički i kadrovski osposobe, da budu sposobni da rade ono što je njihova ustavna i zakonska obaveza.
Tako da, ako se to odnosi na neke druge, nemam ništa protiv, naprotiv, žarko želim da se ti uslovi izjednače kao što su i u Čačku. Mada, moram da kažem kada je ovde u pitanju strategija da su predsednici Opštinskog i Okružnog suda u Čačku razrešeni, iako su novim vlastima 2001. godine, upravo, predali ovakve sudove o kakvim ovde govorim.
Dakle, pozivam vas da to proverite.
Sledeće pitanje se odnosi na ovo o čemu je govorio, u jednom delu, uvaženi kolega Jojić. Ja se sa tim slažem, moram da kažem.
Po stoti put ovde izgovaram, u ovoj se zemlji neko uplašio narodnih poslanika i Narodne skupštine i svaki dan ponešto što je nekad bila izvorna nadležnost Narodne skupštine, odnosno narodnih poslanika, daje u ruke nekom drugom, a taj drugi ne znam čiji izvorni legitimitet ima, koga predstavlja, koga bira i kome polaže račune.
Jedini izvorni demokratski legitimitet imaju narodni poslanici i Narodna skupština, sve drugo je izvedeni legitimitet.
Pa, samo narod bi rekao da se Vlasi ne sete, razni saveti ovaj ili onaj, kako god ih mi ili vi nazivali, uvek rade u interesu ove ili one vlasti, manje ili više.
Kada to čine narodni poslanici i kada to čini Narodna skupština ona to čini javno, građani mogu tačno da znaju ko se za šta zalaže, ko koga predlaže, ko koga i zbog čega osporava, da li je to osporavanje dovoljna argumentacija da neko ne bude izabran i prema tome, mi smo sada praktično obesmislili funkciju Odbora za pravosuđe u ovom smislu i to je onaj deo koji mi se u strategiji ne dopada. Dakle, smatramo da je strategija neophodna, ali ovaj deo osporavam na način kao što to sada činim pred vama i nadam se da to razumete.
Zašto je još potrebna strategija? Imam ovde dva pisma. Jedno je od 17. juna 2003. godine, a jedno je od 27. juna 2001. godine, oba je potpisao isti predsednik Odbora Demokratske stranke, neću pomenuti njegovo ime, jer čovek više, nažalost, nije živ i upućena su, zamislite čuda, inače imaju svoje brojeve, da to ne citiram ovde, Ministarstvu pravde Republike Srbije, ministru, gospodinu dr Vladanu Batiću, lično. Zamislite kako su oni intimizirani, oni se lično dopisuju.
Sada oni kažu zašto neko od sudija ne može da bude biran, pa između ostalog kažu zašto neko ne može, ali onda kažu i zašto neko može. Za godinu i po dana, kaže se za tog sudiju, on je pokrenuo i optužio praktično sve socijaliste u našem okrugu, 120020771-25/20, to je akt kojim Opštinski odbor DS obaveštava lično ministra pravde da neko treba ili ne treba da bude izabran.
Podsećam vas, pošto su ovde mnogi govorili da je bilo ovako ili onako, imam i drugo pismo ovde, ono je iz 2003. godine, koje se, takođe, lično dostavlja Vladanu Batiću i Sonji Brkić. Da podsetim, to je gospođa koja je sa mesta sudije opštinskog suda postala predsednik Vrhovnog suda Srbije, gde se takođe kaže kako neko sme ili ne sme da bude izabran i šta oni o tome misle.
Uvažene dame i gospodo, zato jeste neophodna strategija, a ovo što ja ovde imam, možete da proverite, jeste rađeno u formi najsvetlije demokratske tekovine Dosove vlasti. To je ona vlast koja je u svom sastavu imala dične ministre, neke sam ovde nabrojao, neke druge nisam, vi ih znate! To je ona vlast koja je krala skupštinske mandate, koja je zabranila da radi Ustavni sud Republike Srbije! To je ona vlast koja je podnela 16.000 krivičnih prijava protiv bivših nosilaca vlasti u Srbiji! I zato je potrebna strategija i zato je potrebno da se ojača pozicija onih koji predlažu i biraju sudije i tužioce.
Takođe vas podsećam da su ovde izabrani aktuelni funkcioneri DS u 29 slučajeva, dakle, sekretari ili predsednici opštinskih odbora Demokratske stranke, 2001. godine, a da su pri tom bili advokati ili su bili pravnici u nekim od preduzeća.
Žao mi je što kolege iz DS opstruišu i bojkotuju rad Parlamenta Republike Srbije i žao mi je što nisu u prilici da ovo čuju lično. Oni su bili najgora vlast koja može da se zamisli. U ovom pismu, čak, takođe, pišu, ovo je interesantno za kolege iz DSS, pišu ga 2001. godine – upozoravam vas da su našli vezu sa advokatom, neću reći ime, koji je član opštinskog odbora DSS i preko njega pokušavaju da ostvare uticaj, a vi znate šta to znači. To je bila vaša koalicija, iskrena koalicija, 2001. godine, neka vam je sa srećom.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ovo je veoma delikatno. Kako god odlučimo mi imamo problem.
Pod pretpostavkom da se ispoveda serijski ubica, što je u praksi moguće, počinilac strašnih krivičnih dela, čedomorka, šta god hoćete, dakle govorim o najstrašnijim krivičnim delima jer to nažalost u životu jeste tako, i ako imamo crkve koje imaju kanonizovan oprost greha, kao što je Rimokatolička crkva, dakle, imate mogućnost da greh bude otkupljen, što je naravno strašno, to se, po mom shvatanju stvari, kosi sa svim što je ljudski, sa moralom u najširem smislu i sa svim drugim stvarima koje možemo jednostavno dati regulama države. To je jedan deo problema.
Drugi deo problema je autonomnost svešteničkog ili misionarskog ili nekog sličnog poziva koji čineći ovo čini samu suštinu jednog verskog obreda i verskog opstojavanja, na taj način što bi se moglo dogoditi ili makar se nadam da se događa da neko prekidajući da vrši greh, čineći ispoved od tog trenutka pa nadalje, to više ne čini.
Ali, ovo su da kažem božje stvari, a u životu to može da izgleda sasvim drugačije. Moram da kažem da i ovako kao što stoji u zakonu i kao što je u amandmanu uvaženih kolega postavlja veliku dilemu, ljudsku, moralnu i svaku drugu.
Postoje svetovne profesije, kao što su lekarska profesija, koji su zakleti Hipokratu, govorio je uvaženi kolega jutros o tome, koji takođe u razgovoru sa pacijentom mogu da saznaju najstrašnije stvari iz života pacijenta i mogu dobiti saznanje o najstrašnijem krivičnom delu koje je pacijent izvršio.
Moram da kažem, evo javno govorim, ne znam šta ovde valja učiniti. To je za mene dilema koju ne mogu da prevaziđem, jer je u argumentaciji za i protiv toliko jednog i drugog da je jako teško doneti odluku.
U članu 8. ispod naslova ''Prava sveštenika odnosno verskih službenika'' piše: Sveštenik ne može biti pozvan da svedoči o činjenicama i okolnostima koje je saznao prilikom ispovesti ili iz drugih poverljivih saopštenja; ovo drugo nema, znači ispovesti i tu je tačka; zahvaljujem, gospodine ministre.
A u amandmanu, koji su uvažene kolege, koleginica Nestorović i kolega Omerović napisali, piše: Sveštenik koji je pozvan da svedoči u bilo kom sudskom postupku može uskratiti svoj iskaz po činjenicama koje je saznao u svojstvu verskog ispovednika.
Opredelio bih se za ovo što je u ovom prokomponovanom stavu 7. člana 8. ostalo u zakonu da stoji. Uz sve dileme i ograde koje imam, ovo je nešto u čemu nikad u životu ne bih želeo da učestvujem ni u kakvom svojstvu, jer je to samo po sebi strašno. Hvala vam.
Gospodine Anđelkoviću, dame i gospodo narodni poslanici, ovde bi moglo da se kaže da bi svi mogli biti u pravu, ali nisu. Recimo, ako jedna eparhija ili biskupija, ili mešihat, ili zavisi kako je ko organizovan, nema pravo da bude organizacioni deo sa rangom pravnog lica, onda to zadire u neka druga pitanja u samoj crkvi ili verskoj zajednici ili u samoj verskoj organizaciji. Zato što je recimo, jedan vladika ili biskup, ili jedan starešina mešihata, autonoman, kao što znate, u odnosu na svoju matičnu organizaciju ili crkvu u meri u kojoj je on u potpunosti starešina svemu, pa samim tim formalno i stvarima i novcu koji se nalazi na području te eparhije.
Mislim da ovo nije problem kod velikih verskih zajednica, kod kojih ovo formalno postoji otkad postoje i takve crkve i takve verske zajednice. To bi mogao da bude problem, slažem se sa podnosiocima amandmana, kod malih verskih organizacija, koje će se sada registrovati po ovom zakonu, pa će onda moći da kažu, ne znam u svakom formalnom okrugu, regionu ili ne znam gde, njihova organizacija će imati status pravno lica.
Podsećam vas, a izvinjavam se, mogao bi neko protumačiti to neumesno poređenje, ali Zakonom o političkim strankama nije dozvoljeno da status pravnog lica ima bilo koja organizaciona celina izuzev stranke koja je to samim tim što ima politički program, logo, pečat itd. Nije mi dobro poređenje i znam da mogu da pretrpim kritike.
Mislim, iako mi se čini da su podnosioci amandmana formalno u pravu, da bismo veću štetu napravili ukoliko bismo prihvatili amandman, zato što onda to zadire u unutrašnju organizaciju same crkve.
Nije to tako jednostavno, da se ne bavimo time, postoje različiti pristupi u vezi sa ovim. Oni imaju, crkve i verske organizacije, imaju način kontrole, način kako oni ove stvari kontrolišu i postoje tamo sudovi, postoje crkvena tužilaštva, postoji jedna vrlo stroga procedura. Osim ukoliko ne bi došlo do velikih zloupotreba, a bilo je takvih situacija, gde bi se umešali građanski sudovi, a to niko ne želi. Mislim da to tako ne bi trebalo da bude.
Podsećam vas, ministar spoljnih poslova ove zemlje je potpisao neovlašćeno jedan akt kojim je građane drugih država, pripadnice NATO pakta, potpuno zaštitio od svega što bi moglo da bude pravno postupanja za učinjena krivična dela na našoj teritoriji. Kada je to već tako, a to je naopako, moram da kažem, onda ovo što je predmet ovog člana u ovom zakonu i ovog amandmana je zaista za pesmu.
Nemamo mi ovde nikakvu muku. Mislim da je ovo jedan od izvora autonomnosti koji ne bi trebalo da narušavamo prihvatanjem ovog amandmana. S tim u vezi, mislim da je, uz ove dileme koje imam, predlagač odmerio onako da ima najmanje štete, a da ipak bude korisno za crkve i verske zajednice. Hvala.
Gospodine potpredsedniče, gospodine ministre, uvažene kolege, nema ni jedne koleginice, prihvatam argumentaciju i ne bih mogao da podržim amandman, a izvinjavam se, nije zloupotreba, samo pola minuta, hteo bih da kažem ovde, pošto se govori o kontinuitetu, o tradicionalnim crkvama, razmišljao sam dugo da li to da kažem, ali ipak hoću, pošto je bilo dosta napada na prethodnu državu.
Dakle, državni projekat je bio da se jačaju frakcije Rimokatoličke crkve u Socijalističkoj Jugoslaviji. To želim da kažem sa punom odgovornošću, mogu doneti dokument o tome, i kako god to danas zvučalo i kako god vama večeras ovde izgledao, obraćam se građanima Srbije i SPC, i sada je trenutak da to sazna. Možemo na ovu temu da govorimo nekom drugom prilikom, postoji izreka u narodu - ne treba uvek krivicu na kadificu. Sve stvari treba da se dobro izuče, da se pročitaju, nije to tako naivno i bezazleno.
Državna politika u ovoj zemlji je bila ozbiljna i u neko vreme na koje mi često pljunemo, a za to nemamo dovoljno razloga.
Gospodine potpredsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo, argumentacija da je u 2003. godini nešto usvojeno za mene bi bila dovoljna da sada glasam suprotno onome što je usvojeno, iako to nisu razlozi koji nas predvode da podržimo izmene i dopune ovog zakona.
Samo mala polemika; i najnovije knjigovodstvene evidencije, kako ko doživljava knjigovodstvo, trude se da obezbede najefikasniji model kod praćenja troškova, a to je, praćenje troškova po mestu nastajanja. Ko želi da se bavi ozbiljno bilo kojim poslom i ko želi da prati troškove i kako oni utiču na sve što se odnosi na poslovanje, uvek se opredeljuje za ovakav način evidentiranja i praćenja troškova. S tim u vezi ovo što nudi obrazloženje ovog zakona za mene je potpuno prihvatljivo.
Podsećam uvažene narodne poslanike da smo mi doneli u ovom mandatu Zakon o poštanskom saobraćaju, a Zakon o telekomunikacijama u prethodnom, i da smo mi i jednim i drugim zakonom oročili praktično monopolski položaj i jednog i drugog sistema, na taj način što smo liberalizovali usluge u ovoj oblasti 2007. do 2009, sasvim svejedno, i samim tim smo potencijali monopolski položaj sveli na onu meru koja je u tom trenutku bila za neke podnošljiva, za neke razumna, za neke kako god je shvataju.
Javio sam se ovde da iskoristim prisustvo odgovornih ljudi u ovoj oblasti i da ukažem na drugu opasnost, glasaćemo za ovo, to nije sporno, koja preti jednoj od najvažnijih oblasti u ovoj zemlji, to je nelojalna konkurencija koju može pretrpeti Telekom preko, što se mene tiče, nelegalnih provajdera kablovske televizije i nekih drugih, koji u ovom vremenu, naročito u narednim godinama, ukoliko samo isprate tehnološke mogućnosti, mogu postati nelojalna i neuhvatljiva konkurencija za naš Telekom i za mnoge druge.
Koristim priliku, po drugi ili treći put ovde, da ukažem na taj problem. Teško se može objasniti da nekoliko provajdera u oblasti kablovske televizije funkcionišu na način kao sada funkcionišu, da se bave nelegalnim poslovima. Naravno da je najmoćniji od ovih SBB, Soroševa kablovska televizija, koja ovde ima status zaštićenog u svakom pogledu, a pošto je ovo ministarstvo nadležno i za način.
Upozoravam vas, i vi svi to znate, još je pesnik rekao, "da vetra nema, pauci bi nebo premrežili. Oni su premrežili nebo kablovima od stubova do solitera, do raznih drugih mesta, koriste instalacije ili stative elektro i Telekomovih postrojenja, bez ikakve nadoknade, bez ovlašćenja itd. Radi se o velikim finansijskim sredstvima.
Osim toga, njihovo postojanje u potpunosti ometa redovnu naplatu televizijske pretplate, zato što najveći broj građana, jedan sam od takvih, ima nekakav pravni odnos sa ovim kablovskim provajderima, a u isto vreme plaća i TV pretplatu. O tome sam govorio i kada je bio Zakon o TV pretplati, pri čemu, kao što znate, kablovski provajderi servisiraju i prvi, i drugi, treći, dok postoji, program RTS, pa bi se moglo reći da veliki broj građana Srbije, mislim 50% ljudi u Srbiji po dva osnova plaća usluge javnog servisa, i po osnovu ugovora koji ima sa SBB ili nekim drugim, i po ovom drugom.
Javio sam se ovde krajnje dobronamerno. Znam da ovo postoji kao problem i znam da se o tome razgovara. Ali, nema dovoljno efikasnog odgovora. Ili mi moramo da tolerišemo SBB; ako moramo neka nam se objasni, verujem da Vlada ima snage da uđe u ovo i da ovo raščivija do kraja; ili neko radi nešto što je suprotno zakonu; ili postoji zakon o kojem nisam obavešten, što nije nemoguće. Ja sam jedan mali narodni poslanik koji ne mora da zna sve zakone i ne poznaje sve oblasti, ali se radi o ogromnim finansijskim sredstvima.
Da završim, da se vratim na ove izmene i dopune zakona. Zašto su za mene opasnost kablovski provajderi; zato što će oni koliko sutra postati nelojalna konkurencija najmoćnijoj firmi u Srbiji, to jeste telekomunikacioni sektor, zato što će telefoniranje preko ove mreže biti, to dobro znaju kolege, znaju o čemu govorim i znaju ljudi iz Ministarstva, biti praktično ili besplatno ili vrlo jeftino, a za nas neuhvatljivo. Veoma je važno da to znamo, da prepoznamo problem na samom početku i da mu damo odgovarajući državni odgovor.
Znam da je to komplikovano, Soroš je finansirao različite nevladine organizacije u Srbiji, on danas povezuje nekoliko organizacija tzv. civilnog društva, očigledno je finansirao i neke izborne kampanje, delimično ili u celosti, to sve razumem, ali želim da upozorim da je šteta nepredvidiva. To je naraslo do mere da preti da u potpunosti uruši ovaj drugi sistem, koji je za državu od neprocenjivog značaja, i po obimu, i po dinamici, i po tehnološkoj vrednosti, i po onome što treba da bude sutra.
Da dočekamo makar onu godinu kada smo zakonom rekli da će nastupiti potpuna liberalizacija u sferi ovih usluga spremni da ovaj problem prepoznamo i da mu se suprotstavimo na način koji odgovara državnim i narodnim potrebama. U protivnom, iscuriće ogromna sredstva, radi se o milionskim dnevnim prihodima.
Telefonija na sreću pravi pare i kada spavamo. Deca se igraju mobilnim telefonom, milioni poruka idu dnevno, da ne govorimo o tome. Naravno, posebno želim da kažem da i ovo drugo, o čemu je govorila uvažena koleginica Milka Silajev, ona je to sjajno rekla.
Takođe predstavila nam jedan zlatni rudnik, ukoliko ga mi ne otkrijemo i ukoliko, da kažem rudarskim rečnikom, danas ne napravimo otkrivku preuzeće nam to neko drugi, a država od toga neće imati nikakve koristi.
Postoje ovde i odgovorni funkcioneri u oblasti telekomunikacija i poštanskog saobraćaja. Postoji ministar i predstavnici ministarstva, postoje kolege koje se bavi ovim poslom, kojima je ovo struka.
Važno je da oko ovoga imamo konsenzus i važno je da mi dobijemo odgovor na pitanje šta je suština sa kablovskim provajderima, rade li oni na osnovu zakona, ako rade na osnovu kog zakona rade, šta kome plaćaju? Plaćaju li oni koncesiju zato što koriste nebo, stubove, etar, ne znam šta sve koriste. Sada se, kao što znate, razvija i bežična kablovska televizija. Znači, postoji čitav niz veoma profitabilnih poslova u ovoj oblasti. Mene interesuje da li smo mi u stanju da to ispratimo. Hvala vam.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, i ovu priliku jedan broj kolega narodnih poslanika su iskoristili da pljuju u bunar iz koga su dugo pili vodu. To je njihovo pravo.
U tom i takvom komunizmu, koji se osporava po različitim osnovama, bilo je, valjda, ponešto i dobro. Taj bunar je opšti. Iz njega su svi pili vodu, kako god da su imali osećaj za žeđ. Nije to danas tema. To prosto nije moralno.
Nije tačno da je ateizam bio državna religija, ili nisam živeo u istoj državi sa mnogima od vas, ili se tu nešto drugo ne slaže. Moguće je da je bilo krajeva u kojima su primeri bili i takvi. Prosto se divim sposobnosti koje ima jedan broj ljudi da o stvarima, o kojima uglavnom malo zna, govori sa takvom strašću. Ali, dobro, evo i ovo je prilika da se to vidi.
Vi ste jutros usvojili Zakon o rehabilitaciji. U danu kada je bio najveći jevrejski praznik Pasha, pre nekoliko dana, završena je rasprava o tom zakonu. Na osnovu tog zakona rehabilitovan je Milan Nedić, iako je 96 posto Jevreja, koji su uhapšeni, pogubljeno na Banjici. Toliko da se zna o čemu se radi ovde. Nema dvostrukog morala: ili ste moralni ili niste. To je važno pitanje.
Važno je kada sve merimo na mikrone, mililitre, milimetre, pa ipak znamo o čemu se ovde radi. Neophodno je da se ovaj zakon donese i biće donet, ali nije neophodno da se na ovakav način govori o jednom periodu u ovoj zemlji, u kojoj iz praha i pepela podignuta moderna država, sa modernom industrijom, modernim socijalnim pravima, koja su samo pusti san za najveći broj građana Srbije danas. Sve drugo je stvar ukusa, političkog odnosa itd.
Nekoliko važnih pitanja je ovde danas pokrenuto. Šef našeg poslaničkog kluba je govorio šta je ono što ćemo podržati, a šta ne. Želim da kažem sledeću stvar. Važno je pitanje ovu oblast urediti zakonom zato što je prosto takva društvena potreba. Teško ćemo izmeriti koliko je u našoj državi onih ljudi koji imaju taj intimni odnos sa Bogom i koliko je takvih ljudi u crkvi kao instituciji.
Crkve imaju interes da tih ljudi bude što više, i to razumemo. Naravno da se nećemo prebrojavati, to nam danas ovde nije zadatak i to nije tema. Naravno da ćemo nešto što mislimo da treba podržati, da ćemo nešto drugo osporavati, i da kažem nekoliko stvari o tome.
Slažem se sa onima koji se zalažu za kontinuitet. Mi ne možemo, kada čitav svet, ili skoro čitav svet, meri vreme od Hrista naovamo donositi zakon kojim se to na jednostavan način derogira i osporava. Takođe to ne bi bilo u interesu ni ovim crkvama i verskim zajednicama koje su ovde nabrojane.
Pitanje da li bi proces našeg evropejstva išao brže ukoliko bismo to uradili ovako ili onako, ostaje za analizu onima koji ovde određuju meru svega. Pouzdano znam da i OEBS i Evropski savet o ovom zakonu imaju rđavo mišljenje i da traže da bude povučen, ali za mene lično to je argument da bude donet, između ostalog. Dakle, to je moj odnos prema tom pitanju, pošto znam šta tačno njih tamo zanima.
Kao što znam i šta je zanimalo predstavnike 14 različitih organizacija na Odboru za evropske integracije, koji su imali slične zahteve ovom o kojem ovde govorim.
Treba dozvoliti narodnim poslanicima, a Narodna skupština jeste dobro i najbolje mesto, boljeg nema, da donesu zakon o ovoj oblasti, zato što nema ko drugi. Ako to budemo prepisali od nekog drugog, nećemo se proslaviti, niti ćemo položiti ispit zrelosti, bez obzira šta oni o tome misle.
Da li je važno to što neke vojne jedinice nekih bivših jugoslovenskih republika imaju službene vikare i da li je to način da mi postanemo član Evropske unije ili, ne daj bože, Atlantskog pakta, ne znam tačno. Ali, tačno znam da na puk vojske u Atlantskom paktu dolazi jedan vod javne kuće, tako se to tačno kaže, pa se prosto pitam kako je moguće da službeni vikari tolerišu, to je službeni podatak, takvo ponašanje i da li je to licemerje ili je to izvrgavanje ruglu jednog i drugog. Možemo da govorimo o tome koliko hoćete. Moj ideal nije da imam vojsku, da naša zemlja ima vojsku u kojoj se to događa, tako da nisam nesrećan zbog toga, nego naprotiv.
Takođe, nekoliko uvaženih kolega je govorilo o potrebi da naša država vrati metohe, odnosno imanja crkvama i nemam ništa protiv. Pet godina samostalno vladate i imali ste pet godina šansu, neometani ni od koga, da to učinite, to očekujem da predložite, mada moram da kažem da će se s tim u vezi stvoriti neki problemi koje možda danas ne vidite. Nije to ovde danas tema.
Postoje stvari sa kojima se u ovom zakonu ne slažem i to ne mogu da objasnim nikome ko misli slično kao ja. Takva konkurencija verskih organizacija u našoj državi, to je oko 200, uz svo uvažavanje ljudskih prava i sloboda, može da bude izvor različitih problema. Jer, kada su u pitanju tradicionalne crkve i verske zajednice, mi znamo o čemu se tu zapravo radi. Svaka od njih se zalaže za vrlinu, nijedna ne favorizuje porok, bez obzira o kojoj da je reč.
Ali, kada su u pitanju ove male, sitne, često dolaze sa Dalekog istoka, postoje stvari u njihovom delovanju koje su suprotne interesima porodice, pojedinca, naše tradicije, bezbednosti, drugim interesima i teško je meriti kako će se koja od njih ponašati kada zakon bude usvojen, jer podsećam, one će dobiti, između ostalog, i status pravnog lica, moći će da funkcionišu neometano ni od koga, a da pri tom nema nikakve ni društvene ni države kontrole nad njihovim delovanjem.
Tu vrstu odgovornosti preuzeće ovaj parlament, ali moram da kažem da zbog ovoga nisu radosni ni u SPC, ni u drugim velikim verskim organizacijama u Srbiji.
Nekoliko kolega govorilo je o uplivu politike na verske zajednice, kao da ne postoji suprotno delovanje.
Podsećam da je Rimokatolička crkva Beograd podigla na nivo Biskupije 1985. godine, samo je jurisdikcija tog biskupa do Zemuna, a od Zemuna pa nadalje Đakovačkog, ostala je NDH šema.
Prema tome, crkve nisu nevine kada je u pitanju politika i to čine na način koji se nama često ne čini dovoljno jasnim i razumljivim. Pre nekoliko dana u gradu u kojem živim, u Čačku, Folks banka organizovala je farbanje uskršnjih jaja u najpravoslavnijem gradu u Srbiji uoči katoličkog uskrsa. To je kao slučajno.
Podsećam, Čačak i Moravički okrug su 97% srpski gradovi, tamo žive i neki drugi ljudi, dobre su nam komšije i tu ništa nije sporno, samo se Folks banka, u ime jedne velike verske organizacije, na nedvosmislen način bavi politikom i to prenosi TV koju finansiraju građani opštine Čačak. Dakle, nema ovde nevinih.
Podsećam vas takođe da je jedan prota u Čačku bio kandidat za gradonačelnika Čačka na izbornoj listi - Pokret snaga Srbija. To je prosto život, ne terajte me da to ne vidim, tamo živim i vidim svaki dan, kao što vidite i vi.
Sasvim na kraju, važno je da zakon donesemo, ali je takođe važno da znamo da mi ovde očigledno plaćamo nekom nekakve dugove. To što je u nekim velikim država neka crkva mnogo velika i jaka, a u Srbiji ima simboličan značaj, to ne znači da treba da bude izjednačena sa SPC u Srbiji danas. Nadam se da to neće tako razumeti, a ako to tako budu razumeli, SPC i druge velike verske zajednice biće u problemu.
S tim u vezi je važno i da Ministarstvo vera i svi drugi o tome vode računa, zato što crkva ima posebnu metodologiju, crkva deluje i na svest i na podsvest, u zavisnosti kakvog je karaktera, i bilo bi važno da dobro vodimo računa o tome šta radimo. Uslovni ateisti danas su postali uslovni vernici, posle onoga što čine sekte u Srbiji. Ako mi ne vidimo da one danas postoje i da deluju, onda mi ne vidimo dobro. Brojni su primeri za to.
Ako je ovaj zakon način da one steknu pravo građanstva i da rade posao koji je suprotan interesu srpskog naroda i srpske države, i ostalih građana Srbije i ostalih pripadnika različitih verskih zajednica, onda mi nećemo raditi dobar posao.
Verujem da znamo šta radimo. Hvala.
Gospodine potpredsedniče, moja diskusija je bila usmerena ka onome što je izgovorio moj uvaženi kolega Arsen Kurjački. Uopšte nisam primetio da ste diskutovali, gospodine Ćirkoviću. Ali, dešava se.
Zdenac je opšti, gospodine Ćirkoviću. Nema drugog mesta. Kako god da vi danas o tome mislite, nisam ničiji advokat, ali vi jeste. Vi ste mi nabrojali četiri kapitalna dela komunističke ideologije, koja ste s pažnjom pročitali. To se odavno ne čita u Srbiji. Dakle, mene raduje da vi vladate tom terminologijom i tim učenjem, ali to što imputirate ide na pogrešnu adresu.
Znam da su Ćirkovići jedna čestita i dobra familija. Raspitajte se u takovsko-rudničkom kraju kakva su familija Baralići. Nema nikakvih problema. Moguće je da je vaša familija bolja, što ne znači da je naša rđava. Postoje ljudi koji verovatno i o jednima i o drugima misle na ovakav ili onakav način.
Narod bi rekao - došlo je vaše vreme. Neću da vam kvarim uživanje. U tom vašem vremenu, gospodine Ćirkoviću, u gradu u kojem živim radi 17.000 ljudi, a u vreme kada sam ja bio sekretar komiteta, a jesam bio najmlađi u SFRJ, radilo je 47.000 ljudi; 30.000 ljudi tamo ili ovamo. Šta zna dete šta je 300 kila, to je sitnica.
U tom gradu, u kojem živim, gospodine Ćirkoviću, postoji crkva Bogorodica Gradačka, šest godina starija od Hilandara. Za vreme vlasti SPS dostojno je proslavila svoju godišnjicu. Tamo je sagrađeno više pravoslavnih hramova u tih nekoliko godina nego u prethodnih ne znam koliko. Istina, sada se gradi više i nemam ništa protiv.
Takođe bih voleo da se, pored hramova, gradi i onoliko obdaništa, i onoliko škola i svega drugog. Nadam se da će doći vreme i za jedno i za drugo. Ne poričem vam da vi o sebi imate najbolje moguće mišljenje. Svako je onoliko dobar koliko pokazuje. Svako je onoliko vernik koliko Bog zna i priznaje. Koliko je ko vernik, znamo svako od nas u srcu. To se ne može deklaracijom.
Vi ste imali potrebu da to kažete, kao što imate potrebu da svaki put očekujete da glasam za sve ono što predložite. Ako vas je povredilo to što sam rekao da je Milan Nedić odveo na Banjicu 1.171 Jevreja i 96% od toga streljano, izvinjavam se u ime onih koji su streljani.