Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7018">Rajko Baralić</a>

Govori

Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani studenti, javio sam se zbog toga što je povređen Poslovnik. Svako je dužan da za ovom govornicom saopštava istinu. Želim da vas obavestim i da vam skrenem pažnju da je Slobodan Milošević umro pod pretpostavkom nevinosti. U ovoj sali ima 50 pravnika i sedi ministar pravde. Da li biste bili ljubazni da navedete bilo koju presudu u prvom stepenu ili neku drugu pravosnažnu za bilo koje krivično delo koje je protiv njega bilo ko procesuirao.
Socijalistička partija Srbije i porodica Slobodana Miloševića zadržavaju pravo da tuže svakoga ko izrekne ono što vi danas ovde izričete.
Dakle, još jedna stvar, nadam se da su vas ili da su nas u kućama naučili kako se prema mrtvima odnosi. U Srbiji kada umre komšija sa kojim ste u zavadi ili zaćutite ili dođete da se pomirite pa izjavite saučešće. Kada deca polažu vozački ispit, uče ih u opštim pravilima da se ne pretiče povorka sa pokojnikom. To valjda zna svako ko ima elementarno vaspitanje i elementarnu kulturu. Biće još dana da progovorimo o ljudskom dostojanstvu i biće još dana da se pogledamo u oči i da svakom od nas kažemo ko šta radi, ko je šta zaslužio, ali vas molim, upozoravam vas, ne radujte se ničijoj smrti i ničijoj nesreći, čija god bila i odakle god da dolazi, zato što je nesreća opšta i bol je opšti.
Postoje ljudi koji uspeju čak i kada ih ubiju da prekorače svoju smrt, da obeleže jednu epohu. Danas ili sutra, sasvim svejedno, svako će u istoriji dobiti ono mesto koje mu istorija odredi. Neko će se naći na bunjištu, ali nemojte se samo radovati da je to bunjište određeno danas. Potrebna je distanca, potrebno je razumevanje, potrebna je istorijska, ljudska, politička i svaka druga analiza.
Poslanici SPS unoseći domaće vaspitanje u ovaj dom i predstavljajući dobro vaspitane ljude u ovom domu uvek će učiniti ono što dostojanstvo samo po sebi nalaže u tom trenutku. Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, nema ovih iz evropske Srbije, oni su bili pola minuta danas pa su otišli, imao sam nešto da im kažem.
Javio sam se da govorim u ime onih koje ovde niko nije pominjao, pošto može da se stekne pogrešan utisak, jer poslovnički je tako regulisano da kandidati za predsednike sudova i za sudije, i jednih i drugih sudova, zavisi za koji biramo, dakle, pominjemo samo one koje osporavamo.
Ne sporeći argumentaciju koju su uvažene kolege ponudile danas ovde, hteo bih ipak da kažem da se u Srbiji najbrže poteže reč – lopov i pištolj. I jedno i drugo nije dobro.
U sudovima rade ljudi koji po definiciji rade jako delikatan i problematičan posao. Svako ko je u sudu stranka, uvek, u startu tvrdim da je u pravu. U rukama tih ljudi je velika odgovornost, u meri u kojoj to jeste moguće, u skladu sa zakonom da se izbore za pravdu i time je naša odgovornost veća da svojim glasanjem, i to jeste ustavna obaveza narodnih poslanika i Narodne skupštine, damo poverenje i samim tim odgovornost ljudima koji će, kako se to kaže, da dele pravdu.
Pošto živim u gradu gde ima, što penzionisanih, što aktivnih, oko 150 sudija, javio sam se samo zbog toga da kažem da izuzetno poštujem tu profesiju. To je jedan od onih poslova koji se gotovo graniče sa misijom, da svako ko misli da ti ljudi, koji to rade ili oni koji to treba da rade, to ne rade u skladu sa zakonom treba da odgovaraju.
Vas, gospodine ministre, molim i upućujem, vi u vašem Ministarstvu imate pravo nadzora, imate reputaciju koja, kako se meni čini, ide u prilog tome da ste počeli da uvodite red zajedno sa onima kojima je ovo posao. Da ne bismo zbunili javnost, kao što se za najveći broj lekara u Srbiji kaže da su korumpirani, tako se i za najveći broj sudija u Srbiji kaže da su korumpirani. To nije tačno. To je opasna tvrdnja i kada bi to bilo tačno, onda bismo mi živeli u haosu i anarhiji.
U ime našeg poslaničkog kluba, dr Žarko Obradović osporio je jednog predsednika suda, kandidata za predsednika suda i čini mi se tri kandidata za sudije i u meri u kojoj vi, poštovane kolege, procenite da li je to tako ili nije, oni će biti ili neće biti izabrani. Ali, pošto mi na ovakvim sednicama često biramo sudije i to jedan od najosetljivijih poslova kojim se mi ovde bavimo, jer to nije isto kao kada ne glasate za jedan ili drugi amandman, onda bi bilo važno da svako od nas u meri u kojoj to može pomogne da ova profesija dobije ono mesto u društvu koje joj pripada, zbog toga što, kada stupate u sud, u bilo kom svojstvu, kao okrivljeni, kao optuženi, kao svedok ili kao neko ko tuži, mi tamo imamo jedan osećaj koji je sličan kao kada idete u crkvu ili na neko drugo mesto.
Dakle, treba ljudima dati i omogućiti da ovaj častan posao rade na dostojanstven način i da veliki broj kandidata danas ne stekne utisak, da mi govoreći samo o onim kandidatima koje osporavamo i onima koje ne osporavamo, mislimo isto. Taj utisak bi bio pogrešan u osnovi i ti ljudi, naravno, tako nešto, nisu zaslužili. To je bila moja ideja.
Sasvim na kraju, hoću da kažem da smo mi iz prethodnog perioda, mislim precizno na onaj kada je ministar pravde bio gospodin Vladan Batić, nasledili jedan partiokratski sistem gde je, kao što znate, za nekoliko meseci praktično izmenjena kompletna struktura u tužilaštvima i sudovima u Srbiji.
Često je to činjeno bez kriterijuma i moram reći najčešće bez kriterijuma, a na nama je sada težak posao da izaberemo sudije i predsednike sudova, stručne, kompetentne i odgovorne ljude, da im damo onu odgovornost koju oni crpe iz Ustava, zakona i da verujemo da će to činiti na najbolji mogući način. Kada ta vera ne bi postojala, onda bi se nekome možda moglo učiniti da uzima pravdu u svoje ruke. To nije dobro, taj utisak bi bio pogrešan i mislim da to od nas niko ne želi.
Gospodine potpredsedniče, gospodine predsedniče Vlade, gospodo ministri, narodni poslanici, povređeno je dostojanstvo Narodne skupštine. Nije tačno da je Narodna skupština prihvatila bilo kakvu kapitulaciju. Kumanovski tehnički sporazum nije kapitulacija. Danas to ovde tvrditi je opasno i to je voda na vodenicu albanskim pregovaračima. Niti je vojska ovog časnog naroda kapitulirala na Kosovu. Ne pomažimo onima koji tu pomoć od nas ne traže.
Dve stvari su veoma važne da zapamtimo. Vi danas kažete moderno da ova država ili ova vlast ima demokratski kapacitet za ovo ili ono. Upravo u nekim godinama ranije tvrdili ste da pitanje Kosova i Metohije jeste demokratsko pitanje, kao i odnosi Srbije sa Crnom Gorom, i da će to pitanje biti elegantno rešeno onog trenutka kada u Srbiji na vlast dođu demokratske političke stranke.
Zahvaljujem se premijeru koji je nabrojao u svom obraćanju sve godine koje su ključne za problem odnosa u Srbiji između srpskog i albanskog naroda. Nije samo pomenuo Prizrensku ligu.
Mi smo dužni, obavezni da sa ozbiljnošću i sa punom odgovornošću svaku od ovih činjenica razmatramo, da joj damo onaj značaj koji ima. Zato ne odmažimo, već pomozimo, ukoliko to jeste moguće. Parlament ove države ni po Ustavu nema pravo da prihvati bilo kakvu kapitulaciju, pa je ta tvrdnja, izrečena za ovom govornicom, u najmanju ruku neozbiljna. Zahvaljujem.
Gospodine potpredsedniče, gospodine ministre, saradnici, dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman koji je Srpska radikalna stranka podnela može imati različitu argumentaciju, i kada se o tome govori možemo prihvatiti i jedne i druge argumente, naravno uz uslov da to upodobimo svom shvatanju ove problematike i svom političkom mišljenju, ličnom poznavanju ove problematike itd. Glasanjem će se narodni poslanici o ovome izjasniti.
Ja ću da ipak, rizikujući, jer nisam zdravstveni radnik, danas malo budem ovde advokat zdravstvenih radnika i lekara.
Imam bolje mišljenje o lekarima u Srbiji, o zdravstvenim radnicima i medicinskim saradnicima od opšte uvreženog mišljenja da je to najkorumpiranija profesija u zemlji. Naravno da u svakoj profesiji postoje rđavi i dobri ljudi, da postoje ljudi skloni korupciji, da postoje ljudi koji mogu unovčiti tuđu nesreću i takvih ima, i crkli dabogda, izvinjavam se što kažem to u ovom domu.
Ali, molim vas, mi kod lekara vodimo svoju decu, vodimo svoje stare roditelje, sami se tamo lečimo, sa njima se savetujemo, oni su zakleti Hipokratu. Ja odlično znam da ti ljudi rade i onda kada svi drugi odmaraju. Medicinske sestre rade četvorobrigadni radni sistem 30 godina: dva prva, dva druga, dva treća, dva slobodno. Nema vikenda, nema praznika, nema rođendana za decu, nema ovoga, nema onoga itd. Lekari imaju pripravnost, imaju dežurstvo, imaju čitav niz obaveza koje nemaju drugi ljudi.
Dakle, neka državni organi rade sve ono što je njihov posao, neka hapse kriminalce, ali da ne upućujemo poziv stanovništvu Srbije i sa ove govornice – pokušajte da podmitite zdravstvene radnike i lekare da biste brže rešili svoj problem. To je loša poruka, zdravstvo u Srbiji ne zaslužuje takvu poruku i takvu ocenu. Još jednom rizikujući da budem i potpuno drugačiji i pogrešno shvaćen, želim da kažem da je to časna profesija i da u toj profesiji, kao i u drugim profesijama, ima ljudi koji će uvek zloupotrebiti tuđu muku, ali to je pitanje morala, odnosa prema sistemu vrednosti i mnogim drugim pitanjima, ali to je posao za državne organe.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, gospođo Grmuša-Pavlović, dame i gospodo narodni poslanici, veoma važni zakoni su na dnevnom redu i od načina njihovog donošenja i primene zavisi nivo narodnog zdravlja i stepen organizovanja zdravstvenih ustanova i nivo opterećenja onih koji plaćaju zdravstveni dinar da bismo imali zdravstvenu zaštitu na željenom nivou.
Briga o narodnom zdravlju nije samo puka želja formalno političkog karaktera političkih stranaka i pojedinaca da prilikom usvajanja ovakvih zakona to koriste kao mogućnost da građanima saopštavaju svoj pogled na ovu veoma važnu oblast. To je, pre svega, odgovornost i kod predlagača zakona i kod nas narodnih poslanika, sa stepenom razumevanja ove problematike koja je jedna od najkompleksnijih i koja ima duboko najdublji mogući suštinski humani karakter, po obimnosti i po značaju narodni karakter, a po načinu finansiranja i organizacije ima najvažniji državni karakter.
Nije jednostavno izmeriti nivo potreba, nivo zahvatanja iz poreza i doprinosa za ovu oblast i nije jednostavno uskladiti sve ono što je važno da bi čovek bio potpuno siguran da će njegovo dete, on sam ili njegov stari roditelj imati elementarnu zdravstvenu zaštitu koja će mu obezbediti da se dostojanstveno leči kada je bolestan, koja će mu obezbediti prevenciju kada nije bolestan da ne bude bolestan i koja će mu obezbediti da kada jeste bolestan, ako ne može da bude izlečen, nažalost, dostojanstveno umre.
Postoji veliki izazov za vladu bilo koje države, za nadležno ministarstvo i za nas narodne poslanike koji ovde sučeljavamo argumente na osnovu kojih bi predlagač, dakle Vlada i Ministarstvo, trebalo da proniknu u samu suštinu i od svakog od naših predloga uzmu najbolje što je moguće i da onda donesu i da se založe za usvajanje zakona koji obezbeđuje ovo o čemu govorim.
Mi smo imali jaku socijalnu državu, državu koja je garantovala nekoliko važnih stvari kao što su obrazovanje, dečija i socijalna zaštita i zdravstvena zaštita. Godine 1972. prvi put u istoriji Srbije objedinjeni su fondovi radničkog i zemljoradničkog osiguranja.
Tada su prvi put seljaci u ovoj zemlji dobili pravo na besplatan bolesnički dan, što je bitno otežalo funkcionisanje fondova radničkog osiguranja i kompletnog zdravstva, ali se jednoj kategoriji ljudi koji su veoma časno i veoma dugo na svojim plećima nosili razne terete ovog društva to društvo odužilo na način na koji je u tom trenutku bio adekvatan. Zato sa velikom odgovornošću govorimo o svim ovim stvarima.
Imao sam čast da budem radnik Medicinskog centra "Dr Dragiša Mišović" u Čačku skoro deset godina. Poznata mi je organizacija zdravstvene službe. Imao sam čast da ta ustanova upravo nosi ime dr Dragiše Mišovića, jednog od najvećih humanista koje je ova zemlja imala.
Danas ovde hoću da govorim samo o jednom pitanju, mr Živodarka Dacin, ovlašćeni predstavnik SPS-a za ove zakone, iznela je poglede i stavove SPS-a u vezi sa predloženim zakonima. O tome je govorio i kolega narodni poslanik Toma Bušetić. Samo hoću ovde da govorim o 20 i nekoliko hiljada porodica u Srbiji koje imaju jako velike probleme, delikatne probleme.
Radi se o porodicama koje imaju najteže bolesnike, radi se o teškim bolestima, povredama ili stanjima, o ljudima čiji troškovi lečenja ili negovanja dnevno prevazilaze jednu prosečnu zaradu u Srbiji.
Ukoliko su bolest, stanje ili povrede takvog karaktera, to jednu porodicu može, ukoliko nema odgovarajuće društvene brige i društvene zaštite, u potpunosti u ekonomskom i svakom drugom smislu da praktično dovede do bankrotstva.
To je posebna muka za porodice koje imaju odgovornost prema svojim bolesnim članovima i želju da učine sve što je moguće da budu izlečeni.
Ako nije moguće da budu izlečeni, onda da njihovo stanje bude podnošljivo. To nije samo medicinski, to je i etički problem i to je problem koji zaslužuje našu pažnju i zaslužuje angažovanje svakog od nas koji se ovde nalazi.
Želeo bih da kažem da su fondovi zdravstvenog osiguranja u nemogućnosti da u potpunosti obezbede u finansijskom i svakom drugom smislu sto posto nadoknadu za ove troškove o kojima govorim, a koji su vrlo visoki. Ti troškovi nekada prevazilaze stvarne troškove lečenja. Oni često prevazilaze sve ono čime jedna porodica u materijalnom smislu raspolaže. Jako je teško nama da izmerimo sve ovo i da damo odgovarajuća rešenja.
Teško je, takođe, kada pročitamo u novinama da jedna devojka iz Preševa ne može da obezbedi invalidska kolica koja koštaju 300 hiljada dinara ili kao ovaj dečak koji ima ovaj problem sa transplantacijom srca i ne može da obezbedi sredstva koja su 300 hiljada evra.
Dakle, uvek bih se založio, ako je to moguće, a da budem pravilno shvaćen, da oni koji imaju troškove lečenja u toku jedne godine 500 dinara i hiljadu dinara, da sve to plate, a da oni koji imaju ovakve troškove, koji su strašni i neizdrživi, imaju odgovarajuću zaštitu od države. Država nam je potrebna kada nam je teško, a kada je nama dobro dužni smo državi da damo sve ono što možemo, što umemo i što znamo.
Dakle, govorim u ime mnogobrojnih porodica, u ime mnogobrojnih pacijenata u Srbiji, i ne samo u Srbiji, koji imaju ove probleme a koji zaslužuju da učinimo sve što možemo da im se olakša ova situacija. Ne bih da navodim nikakve primere i da povređujem ničiju muku, koja je velika. To može biti i diskretno. Svi razumemo o čemu ovde govorim.
Znam da postoji iskustvo u svetu koje ide u prilog ovome o čemu govorim. Prosto molim i vas, gospodine ministre, i sve nas da pomognemo, a sada je trenutak, i da to stalno imamo na umu. Postoje porodice koje dnevno imaju troškove 20 - 30 hiljada dinara za bolesti, stanje ili povrede koje traju nekoliko godina, a to je veliko, veliko bogatstvo koje ljudi, naravno, ne mogu, a ne mogu ni mnogo manje. Zato bi bilo važno da imamo odgovor na ovo pitanje, ako je moguće. Zahvaljujem se.
Hvala lepo, gospodine predsedniče, uvažena gospođo iz Ministarstva finansija, dame i gospodo narodni poslanici, budžet jeste najvažniji zakon u toku jedne godine.
On je važan za sve građane, koji od njega treba da imaju korist.
Neki od njega žive, 216.954 ljudi, zaposlenih, prima platu direktno ili indirektno iz budžeta ili pomoć od budžeta Republike Srbije. To je 216 hiljada porodica, koje od toga žive.
Ali, ono što je za nas takođe važno jeste da li smo našli potreban balans između onoga što građani treba i moraju da plate da bi sve ovo u državi funkcionisalo tako da svi budu elementarno zadovoljni, da nijedna važna funkcija ne bude ugrožena, a da nivo opterećenja ne bude takav da ne može da se podnese.
Velika je umetnost komponovati budžet da ovo o čemu govorim sve funkcioniše na dobar način.
Uvek će biti onih koji će imati argumentaciju da nešto može bolje, da je negde opterećenje moglo biti niže, a da je za neke namene trebalo da se obezbedi više sredstava.
Ja ću da govorim o nekoliko pitanja, uvek govorim o izvorima kada je budžet u pitanju. Nije danas ovde gospodin ministar, obećao sam na jednom skupu da ga pitam, a pitao sam ga to nedavno na poslaničkom klubu.
Nedavno je objavila štampa da sve privatizovane cementare u Srbiji, krečana Jelen Do, zatim, oni koji se bave eksploatacijom mineralnih voda u Srbiji, duguju državi Srbiji, po osnovu preuzetih a neizmirenih obaveza, na osnovu Zakona o koncesijama i drugih zakona, više od 50 miliona dolara.
Ponovo ukazujem na ovaj problem i molim ljude iz Ministarstva finansija, molio sam to i ministra na poslaničkoj grupi, lično, nemamo mi nikakav razlog, kako to narod kaže, da se štrecamo pred ovim ljudima koji su privatizovali ovo u Srbiji.
Ima nekoliko zakona koje su oni prekršili. Mi smo dužni da ukažemo na to i da molimo sve državne organe da obezbede da vlasnici cementara u Srbiji, krečane Jelen Do, punionica mineralne vode i drugi koji koriste neobnovljive prirodne resurse, mineralna blaga, da na osnovu postojećih zakonskih propisa državi izmiruju obaveze i na taj način pomognu da se budžet brže puni, a da na drugom mestu uzimamo manje ako je to moguće.
Znači, 2002, 2003, 2004. i 2005. godine, kod usvajanja budžeta za narednu godinu govorim o ovom problemu i čini mi se da nisam dovoljno jasan. To je zločin prema prirodnom bogatstvu ove zemlje, a nezakonitim ponašanjem obezbeđujemo da ovi novi vlasnici nezakonito stiču bogatstvo koje ni po ljudskom, ni po božijem, ni po ovom zakonu, koji mi ovde usvajamo, njima ne pripada.
Zato molim, da bi građani Srbije razumeli, kada neko kupi cementaru, on kupi rotacione peći, da li je on stekao pravo na majdan laporca, na eksploataciju laporca, to je posebno pitanje.
Podsećam da je, jedan od tih majdana laporca Beočinske cementare u sastavu Nacionalnog parka Fruška Gora i da se rabi, kako se to kaže, uzima se rudno bogatstvo u Nacionalnom parku Fruška Gora, da se za to ne plaća ono što je neophodno, da se ne puni budžet. To može još biti najmanji problem, to može biti nacionalna bruka.
Sledeće pitanje se odnosi na jedan takođe važan fenomen, koji u Srbiji postoji, i takođe funkcioniše na sličan način kao i ovo o čemu sam ovde govorio. To je potpuna, nekontrolisana ekspanzija operatera, kablovskih distributera kablovskih televizija u Srbiji.
Posebno ukazujem da se krše odredbe Zakona o koncesijama iz 1997. godine, Zakona o saobraćaju i vezama savezne države iz 1993. godine. Nisu doneti drugi, ovi zakoni su na snazi. Posebno ističem da je SBB kablovska televizija, čiji osnivač jeste Soroševa fondacija, u ovom trenutku u Srbiji ima 200 hiljada korisnika.
Takođe želim da kažem da svi oni koriste najrazličitiju infrastrukturu javnih preduzeća, telekomunikacionih i drugih postrojenja, stubova poštanske telekomunikacione ili elektro mreže i čitav niz drugih infrastrukturnih objekata, kao što je telefonska kanalizacija Telekoma u Srbiji i mnogo toga drugog.
Oni to koriste, a ne plaćaju ili neadekvatno plaćaju. Stiču na osnovu potpuno nezakonitog poslovanja profit. Država ostaje uskraćena za enormna finansijska sredstva.
Nije to najveći problem u celoj ovoj priči, iako jeste veliki problem. Najveći problem se odnosi na ideju, na mogućnost, na ono što će se dogoditi za dve ili tri godine. Recimo, ova mreža SBB, u eksploataciji ovim tempom i usavršavanju kako je sada krenula, biće u potpunosti u mogućnosti za dve ili tri godine da preuzme, praktično, sve ono što je danas u oblasti telekomunikacija u javnom preduzeću u Srbiji.
Dakle, preko ove mreže biće potpuno omogućeno besplatno telefoniranje za svakog ko poseduje bilo koji računar u Srbiji. To je dobro. Nije dobro što najveći broj građana Srbije nema računar i što će morati da uz povećane impulse održavaju javno preduzeće u životu.
Odgovorni smo da kažemo danas ovo ovde, ne zbog toga što bi to bio ključni doprinos da se poveća osnova za budžet, a svi smo dužni da prepoznamo izvore za budžet i da ukazujemo na to, već zbog toga što može nastupiti velika šteta o kojoj ovde govorim, sa nesagledivim posledicama.
Sledeće pitanje odnosi se na promet, govorio sam o tome kada smo govorili o nekoliko zakona iz oblasti trgovine. Još uvek u Srbiji postoji veliki promet u sferi kataloške prodaje, u sferi slične prodaje, na kućnu adresu, na razne druge načine.
Upozoravam još jednom sve koji su nadležni da se na ovaj način stiču velika finansijska sredstva, da nema kontrole kako ta roba ulazi u zemlju, da nema kontrole s obzirom na to da se radi o kešu, da se najčešće avansira.
Probajte da nešto kupite na taj način, uvek će vam tražiti da unapred uplatite, pa onda pouzećem ili na neki drugi način da preuzmete robu. Po zakonu velikih brojeva, smatra se da se u Srbiji, otprilike, napravi oko 25 miliona ovakvih transakcija u toku jedne godine. To su velika finansijska sredstva. Ako je u pitanju samo po jedan dinar, to je 25 miliona.
Dakle, molim sve one koji su odgovorni, zna se koji su to, nadležna ministarstva, ima ih nekoliko, trgovina, finansije, inspekcije itd, da ovoj i sličnim pojavama posvete dužnu pažnju i da svi zajedno pomognemo da se izvori za budžet dovedu na onaj nivo da plaćaju svi koji treba da plaćaju, a da oni koji plaćaju, plaćaju manje nego što danas plaćaju. To je poštena pogodba sa građanima.
Hteo sam da ukažem na nekoliko stvari koje ovde odobravam i podržavam. Pet stotina miliona po osnovu ovog razdela koji ide na Ministarstvo za trgovinu i turizam ide za poboljšanje infrastrukture u oblasti turizma u Srbiji. Posebno bih hteo da istaknem značaj Golije.
Ja sam narodni poslanik iz Čačka, iz Moravičkog okruga, a Golija se nalazi uglavnom na teritoriji opštine Ivanjica, koja je danas, nažalost, najnerazvijenije područje u Srbiji. Pre onog rata se govorilo, kada je neko imao veliki problem ili kada je trebalo da bude ekskomuniciran "viđen za Ivanjicu".
Danas je nivo prosečne zarade u Srbiji najniži, praktično, zato što su prestala da funkcionišu velika preduzeća u oblasti konfekcije, zapaljena je Fabrika čarapa "Proleter", ŠPIK je u teškoj poziciji, iako je strateška fabrika, Fabrika tepiha, takođe. Dakle, ogroman problem se nalazi u ovoj maloj varošici, u ovoj opštini.
Molim vas, Golija je biser u Srbiji, Golija je netaknuto, nedovoljno istraženo, neispitano prirodno i turističko područje. Ne znam kako će se ovih 500 miliona podeliti, ali sam potpuno siguran da se izgradnjom, pre svega, puteva i drugih potrebnih objekata u infrastrukturi, za ovo područje može obezbediti da u narednim godinama postane jedna od najznačajnijih turističkih regija u Srbija. Golija to jeste po svemu što predstavlja.
Golija je lepša od Kopaonika. I biljni i životinjski svet, i potencijalna skijališta i sve ono što se tamo nalazi, garantuju da bi se ova finansijska sredstva mogla na najbolji mogući način iskoristiti upravo tako da se najveći deo tih sredstava uloži tamo.
Ja sam predsednik Odbora za turizam i mene sve rane moga roda bole. Svaka regija u Srbiji, i Stara planina, i sve banje u Srbiji, i mnogi drugi krajevi, Vojvodina je jedno od najinteresantnijih turističkih područja danas u Srbiji, treba ulagati. Moliću ministra finansija da ne cepkamo ova sredstva svakom po 20.000, pa da ne može da uradi ništa, da se dogovorimo da u toku jedne godine makar u jednoj regiji nešto značajnije uradimo, da bi stvar mogla da funkcioniše ovako kako predlažem. U protivnom ćemo bacati novac koji je skupljen od građana Srbije, a to nam nije namera.
Dakle, to sam želeo da kažem. Druge kolege govore o onome što je njihova tema, a ovlašćeni predstavnik naše poslaničke grupe, gospodin Jovan Todorović govorio je o suštini samog budžeta.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, danas je blagdan, oni koji slave ''Đurđic'' srećna slava, mi radimo do kasno u noć. Samo nekoliko stvari, već je kasno i već su u ime SPS dvojica kolega rekli šta je bilo važno.
Mene ne plaši što jača pozicija Narodne banke ovim zakonom. Tako razumem ovaj zakon. Uloga centralne banke u jednoj zemlji definiše se nekim drugim zakonima, ali s obzirom na to da smo čuli ovde da, osim Komercijalne, sve druge banke su praktično ili će biti privatizovane i uglavnom će to biti strani kapital, dakle nije rđavo da Narodna banka ima instrumente da vodi računa šta ovi drugi rade. Nisam se zbog toga javio.
Dva zakona i ova velika priča o pranju novca i o javnim preduzećima su za mene interesantna. Želim da kažem da je praktično pranje novca delimično u Srbiji obavljeno konverzijom maraka u evre i naročito privatizacijom.
Imao sam dijalog sa gospodinom Vlahovićem 2002. godine na jednom Odboru za privatizaciju ovim povodom i dobio objašnjenje koje sam tada razumeo, ali nisam potpuno prihvatio, da je važnije da čak i neko ko je zaradio pare na problematičan način u skladu sa zakonom u ovoj zemlji nešto kupi, da onda svoja sredstva ubaci u finansijske tokove i da dalje funkcioniše na zakonom propisan način. Moglo bi se prihvatiti kao racionalno, ali se to ne slaže sa ukupnim shvatanjem načina na koji treba da funkcionišu građani i privredni subjekti u jednoj zemlji, zato što je neko mogao zaraditi veliki novac baveći se crnim poslovima, krvavim poslovima, drogom, problemima oružja, svodništvom i svim onim stvarima koje jesu izvor brzog i lakog bogaćenja, nažalost i danas, trgovanje belim robljem itd.
Dobro je da se propišu pravila na osnovu kojih neće biti moguće, u toj meri kao do sada da se pere novac. Dakle, svi oni koji se bilo čime bave, danas sam govorio o tome kada smo govorili o budžetu, treba da budu odgovorni pred zakonom i da funkcionišu u skladu sa zakonom. Ponoviću od jutros rečenicu koju sam ovde izrekao. Svi koji na bilo koji način funkcionišu radeći nešto što nije u skladu sa zakonom, upravo sprečavaju ljude da se leče, sprečavaju vojnike da imaju hranu, da imaju opremu, sprečavaju državu da efikasno funkcioniše, sprečavaju decu da imaju računare u školi.
Dakle, ne treba da žalimo nikog od ovih, treba da stvaramo ambijent zakonima i na drugi način da se ravnomernim opterećenjem svih privrednih subjekata u zemlji budžet puni efikasno. Oni koji na jedan nezakonit način ostvaruju finansijska sredstva i dobit treba da budu na zakonit način i sankcionisani. Da ne govorim o detaljima, previše je ovde bilo nekakvih razgovora u koje nisam baš sasvim spreman da uđem do kraja, ali postoji potreba da se jedan ovakav propis donese i mislim da sa tim u vezi možemo da govorimo samo o detaljima, nije ništa sporno.
Ono što za nas jeste sporno pomenuo je narodni poslanik potpredsednik Skupštine Zoran Anđelković u ime SPS, na samom početku današnjeg obraćanja. Sva javna preduzeća u Srbiji bez obzira da li su im osnivači lokalne samouprave, gradovi, pokrajine ili država Srbija su u ovom trenutku najinteresantniji deo za potencijalne kupce i ne mogu da prihvatim da se primeni ova analogija iz Zakona o privatizaciji u odnosima 70:30. Dakle, to bi moglo da ugrozi, tako ja razumem tu stvar, državnu i nacionalnu supstancu.
Mi imamo naravno, dosta veliki problem kako da javne pozicije učinimo efikasnijim, kako da funkcionišu na bolji način, kako da građanima pružaju bolje i jeftinije usluge. I vi ste gospodine ministre govorili ovde da Ministarstvo trgovine i turizma ima mehanizam da kod formiranja cena i da kod zarada, kod raznih drugih stvari ima određene ingerencije. Ovo drugo je dobro, ali privatizacija javnih preduzeća, bez obzira šta mi danas mislimo o tome, više nemamo kontrolu ili ne možemo imati kontrolu, nad formiranjem cena usluga, čitavim nizom drugih stvari koje su veoma bitne u ovoj oblasti.
Mi jesmo iznenađeni, zašto nije u osnovnom aktu to pisalo, došao je amandman Vlade da će se javna preduzeća u Srbiji, kada kažem javna govorim o svim preduzećima, privatizovati do 70%. To može da znači šta god hoćemo da kažemo da znači, a verujem da postoji iza ovoga jedna odluka koja je razumna i racionalna. Ali ako ostane ovako u zakonu, vlasti su promenljive (dvojica bez duše, više njih bez glave) i može se dogoditi da zaista nešto što su ljudi godinama gradili...
Uzeću jedan primer jer mi je najlakše da to naslikam na primeru javnog preduzeća za vodosnabdevanje; regionalni sistem za vodosnabdevanje Rzav u Čačku i još za četiri opštine. Dakle, pet opština pije vodu sa tog sistema, isto je i za Ćelije, tu gledam kolegu Dragana Jovanovića. Znači, 350 hiljada ljudi koristi ovaj sistem, koštao je do današnjeg dana 137 miliona dolara, država je dala direktno 35 miliona dolara, a privreda i građani ovih pet opština dali su sva druga sredstva. Oni su u izvesnom smislu svi već akcionari neformalni. Ne može se tako cela stvar postaviti. Imamo problem jer druga faza nije završena, nije napravljena brana Svračkovo koja treba da obezbeđuje još 1.200 litara vode u sekundi.
Ako bi neko pristao da se proda deo ovog sistema, pa da se za te pare napravi fabrika vode onda je to sjajna stvar. Ali, ako bi se ovaj sistem prodao a pare otišle samo u budžet Srbije i otišle u potrošnju, mi smo onda direktno odgovorni za ugrožavanje supstance sistema i za ugrožavanje celog sistema tamo, za formiranje cene vode, za kontrolu nad preduzećem, za njegov razvoj, zaštitu okoline i za mnoge druge stvari.
Prosto bih vas molio da to objasnite. Biće još prilike kada budemo govorili u pojedinostima. Zaista ukoliko ostane ovaj amandman, ukoliko ga Vlada ne povuče, ovo je u direktnoj suprotnosti sa konceptom, sa programom SPS.
Mi verujemo da je moguće da država funkcioniše ukoliko je najmanje vlasnik 51% u važnim preduzećima, jer govorio je, čini mi se, kolega Milošević iz Aranđelovca, kod formiranja cena i kod pružanja usluga, kod svih drugih stvari nigde ništa nije isto i ne mogu se zbirati babe i žabe. Negde se voda tretira hlorom, negde ozonom, negde fluorom, negde ničim od toga, nažalost, negde ima, kao što je Rzav, da kap vode putuje 56 sati od Arilja do Gornjeg Milanovca, to je ogroman sistem i veoma skup za održavanje, ali ima najkvalitetniju vodu u Srbiji.
Dakle, mi ne možemo da dozvolimo da sutra dođe neko iz belog sveta da kupi sistem i da kaže: od danas je kubik vode 250 dinara. Znači, samo o tome govorim i to je velika muka. Molim vas, pre svega, da to razumete, jer neće biti lako da se to objasni. Lako ćemo mi da prodamo preduzeća koja treba da se bave gradskom čistoćom ili neko drugo javno preduzeće. Dakle, to nije sporno. Tender, pa se javi neko da radi po boljim uslovima, efikasniji itd.
Preduzeća za vodosnabdevanje, za gas, za struju, za sve ono što je jako važno za život svih građana moramo sa dužnim poštovanjem i sa velikom odgovornošću i razumevajući problem svih građana da tome pristupimo. Ako to ne bismo uradili, ne bismo svoj posao ovde obavili na odgovoran način, a građani koji su nas ovde svojim glasovima poslali i to od nas zahtevaju. Biće prilike da govorimo o ovome, evo već je kasno. Zahvaljujem.
Niko ne sme da nas bije. Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, poštovana gospodo saradnici gospodina ministra, dozvolite nekoliko rečenica o temi koja je ovde nametnuta, pre nego što pređem na amandman.
Osnivački kongres SPS održan je 17. jula 1990. godine i tada je doneta odluka da se raspišu parlamentarni izbori na svim nivoima u Srbiji, koji će po karakteru biti višestranački i gde će učestvovati stranke i građani, i to jesu bili prvi demokratski izbori koji su se dogodili, kao što znate, nekoliko meseci nakon toga.
Godine 1968. CK SKS ustanovio je listu za ondašnju Skupštinu Republike Srbije, a mimo tog stava narodni heroj Sredoje Urošević dao je, kao građanin, listu protiv CK i pobedio Stanoja Mandića u Čačku, pa bih i to mogao nazvati jednim zrnom u velikoj pogači koju želimo da napravimo, a koja se zove demokratija.
To šta jesam znaju oni koji su mene ovde poslali i zbog kojih danas ovde govorim, jesam njihov narodni poslanik, obraćam se vama i njima podjednako, sa istom odgovornošću, doduše, njima sa nešto većom emocijom i većim žarom. Hvala na razumevanju.
Zakon o policiji nije promašena investicija samo za one koji nemaju temelj, a ne spadam u takve, niti me drugi u takve ubrajaju.
Zakon o policiji je važan sa više aspekata. Važan je za državu, za sve građane, važan za ona ponašanja koja nazivamo kriminalnim, asocijalnim, koja uzurpiraju tuđa prava, tuđu imovinu, koja prave velike probleme.
I kada govorimo o policiji i o njenim ovlašćenjima uvek treba da imamo u vidu one koji trpe štetu zbog toga što policija nema dovoljno ovlašćenja ili što nije dovoljno efikasna, ili što nije dovoljno dobronamerna.
Može biti i takva policija, i zato je naša odgovornost da napravimo odgovarajući pravni alat, a to će biti, nadam se, ovaj zakon o policiji, koji će policiju definisati onako kako je za najveći broj građana prihvatljivo i onako kako će svojim postupanjem obezbediti da građani zaštite svoja prava, svoju imovinu, svoju ličnu bezbednost i sve drugo što rade sve policije u svetu.
Ne postoje svilene policije i to ne treba da očekujemo ni od naše, ali postoje policije koje se ponašaju u skladu sa zakonom i Ustavom Republike Srbije.
Pre neki dan u parlamentu Engleske sa nekoliko glasova razlike, a zahvaljujući pripadnicima laburista, nije prošlo policijsko ovlašćenje da u postupanju protiv terorista, teroristima može biti uskraćena advokatska zaštita 90 dana.
Dakle, i tamo se događa to, iako je to bio veliki pritisak.
Savet za odbranu i bezbednost SPS, u saradnji sa poznatim i priznatim stručnjacima u ovoj oblasti, u ime SPS, podneo je 10 amandmana na predloženi zakon o policiji. Odbor za odbranu i bezbednost i Vlada Republike Srbije prihvatili su amandman na član 15, a to je ovaj koji se odnosi na ovlašćenje policije da naredi evakuaciju, a ostale amandmane nisu prihvatili. Dozvolite mi samo da kažem nekoliko reči o amandmanu na član 1.
Predložili smo da policija, kao organizacioni pojam, ne može definisati samo oblast rada, jer se može steći takav utisak iz predloženog zakona.
Na osnovu analogije koja postoji u nekim drugim institucijama, kao što su vojska i policija, probali smo da dodatno argumentujemo ovaj amandman. Razumeo sam, i na Odboru za odbranu i bezbednost i u razgovoru na poslaničkom klubu sa predstavnicima MUP, da je to nešto malo drugačiji koncept od onog koncepta koji se može razumeti iz samog predloženog zakona i zbog toga neću posebno insistirati ni na ovom amandmanu i na nekim drugim, jer ću se javiti još u vezi dva amandmana.
Očekujem da usvajanjem ovog zakona policija deluje efikasnije, da građani imaju viši stepen sigurnosti.
Dozvolite mi da na kraju ispričam jednu priču koja se zaista dogodila u gradu u kome živim, u Čačku, i govori o policiji, o naravima, o nekim drugim organima, i želim da se, kada ovaj zakon bude usvojen, tako nešto više ne događa.
Jedna građanka Čačka otišla je u jednu zlataru da joj procene narukvicu tešku oko 30 grama, a koja je staro porodično nasleđe, sa željom da je proda, da izleči teško obolelog člana svoje najuže porodice. Nisu se dogovorili u vezi sa cenom, otišla je kući, poslali su nekoga iz zlatare da je prati gde stanuje, a nakon toga je stan bio provaljen. Dva dana nakon toga policija je našla te ljude i građanku su poslali u zlataru da preuzme predmet koji joj je ukraden, dakle, govorim o narukvici. Kada je tamo otišla, ljudi iz zlatare su rekli - izvinjavamo se, ali mi smo vašu narukvicu pretopili, možemo vam dati 100 evra, jer toliko smo mi platili lopovima.
Sada tu stavljam tačku. Traje pet godina procedura da ova žena dokaže stvar toliko jasnu sada svima vama ovde. Inače, zlataru drži bivši policajac, on odavno više nije, ali jeste bivši, sa vezama koje je imao. Ovu ženu je potpuno doveo u situaciju da ne može da ostvari elementarno pravo, iako tamo svi o tome sve znaju. Zna policija, zna tužilaštvo, zna ceo Čačak, 30 grama zlata ima veću vrednost, ima porodičnu ili drugu, rekao sam koji je bio motiv.
Mi želimo da policija štiti građane, da ne štiti lopove, makar to bili i bivši policajci koji jesu lopovi.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo, gospodine ministre, član 6. ovako kako je definisan daje u ruke policiji i ministru policije pravo i mogućnost da organizuje službu u skladu sa zakonom i potrebama. Ne postoji policija u svetu koja informacije o krivičnim delima, o pojavama, o drugim važnim pitanjima za bezbednost građana, imovine ili države dobija na tematskim konferencijama, na akademskim skupovima, može i tamo.
Policija sarađuje, policiji se obezbeđuje da sarađuje, ako smem da primetim, i sa onima čije je ponašanje interesantno za policiju. Ako to policija ne može da radi, onda ona ne treba da postoji. Svugde u svetu dragocene informacije o važnim pitanjima, koja se odnose na bezbednost i ugrožavanje imovine ili života, dobijaju se nažalost iz kriminogenih ugovora. To se ne može dobiti u Srpskoj akademiji nauka.
Kako se to dobija? Definiše stav 3. Daje se ministru diskreciono pravo. Policija ostvaruje saradnju u skladu sa zakonom, to je važno, drugim propisom i prema profesionalnim smernicama koje uputstvom daje ministar. Samo vas molim da stvar koja je potpuno jasna ne elaboriramo. U svakoj policiji u svetu ovo funkcioniše ovako, ako je policija - policija.
Mi smo u ovoj skupštini donosili zakone kojima se definiše zaštićeni svedok, ili kako ga već zovemo, jer smo procenili da je veća društvena korist da nekom oprostimo nešto što je učinio da bi se dobila odgovarajuća informacija ili odgovarajuće informacije o pojedincima ili pojavama koje ugrožavaju bezbednost, imovinu građana države itd.
Policija sarađuje sa drugim organima i ustanovama, nevladinim i drugim organizacijama, manjinskim i drugim organizovanim grupama i samoorganizovanim pojedincima. Naravno. Ako neko misli da o svim ovim organizacijama ili nekim sličnim policija nema način da se informiše, onda treba da je skinemo sa budžeta za ovu godinu. Izvinjavam se što to kažem, ali to je važno da bismo razumeli.
Postoji praksa u bezbednosti da javna bezbednost nekoga goni, a da ga država štiti i obrnuto. To su suptilni poslovi u ovoj oblasti. Oni moraju da se definišu zakonom. Član 6. daje dovoljno garancija da neće biti prekoračena ovlašćenja, a da će policija imati način da funkcioniše u skladu sa društvenim potrebama.
Gospodine ministre, dame i gospodo, čudi me da gospođica Nataša Jovanović ne zna da je gospodin Šutanovac veoma srećan čovek. Bio je pomoćnik saveznog ministra, pa uzeo 36 plata, pa seo u džip u SDPR-u i sada je čovek srećan i sprema se da bude Aleksa Žunić, vizit kartu već su štampali.
Na član 10. u ime SPS podneo sam amandman koji se odnosi na drugo poglavlje, gde se definiše pojam i vrsta policijskih poslova. U članu 10. stav 1. reči "borbe protiv" zamenjuju se rečima "sprečavanja i suzbijanja". Ovo može da bude retorsko pitanje, stvar shvatanja. Zakonopisac i predlagač zakona imao je drugačiju koncepciju. Mislio sam da je pojam borba malo tvrđa definicija od suzbijanja i sprečavanja, ali prihvatam argumentaciju da je moguće u nekim drugim stvarima ovo konsekventno sprovesti. Videćemo kako će se poslanici opredeliti u danu za glasanje.
U istom stavu u tački 4. reči "i drugih lica za kojima se traga" brišu se tačka i zapeta i na kraju se dodaje tekst "i pronalaženje nestalih lica i predmeta krivičnog dela i prekršaja". Amandmanom se ispravlja jedna greška. Mogli bi se poistovetiti izvršioci krivičnog dela i lica za kojima se traga. Lica za kojima se traga se ne hvataju radi privođenja, već se pronalaze. To je više jedno stručno pitanje.
Odbor za bezbednost nije prihvatio ovaj amandman. Želeo sam da zamolim kolege poslanike da razmotre i ovu argumentaciju i ukoliko misle da je moguće da ga prihvate da u danu za glasanje to i učine.
Dozvolite da na kraju kažem jednu stvar koja se odnosila kratko na prethodni amandman. Lično sam protiv ovoga što je ministar prihvatio amandman G17 ili svejedno SRS, zato što mislim da Odbor za bezbednost Narodne skupštine jeste formatiran na osnovu Poslovnika i na osnovu stvarnog sastava koji odražava političku volju parlamenta. Odbor za bezbednost na jedan krajnje zakonit i korektan način, kad god se za to ukaže potreba, u skladu sa zakonom vrši parlamentarnu kontrolu.
Amandman je prihvaćen, postao je sastavni deo zakona. Može u izvesnom smislu da ponekad oteža i da komplikuje život samom Ministarstvu, a i parlamentu.
Doduše, parlamentarna većina uvek ima mehanizam da u zasedanju koje je vanredno ili ovo drugo, u skladu sa Poslovnikom, traži da se stavi neko pitanje na dnevni red. Nije s tim u vezi uskraćena većina koja uvek to može. Opozicija ima drugi problem s tim u vezi, ali da vidimo kako će ovo da funkcioniše.
Smatram da je Odbor za bezbednost u ovom mandatu na jedan krajnje korektan način, u saradnji sa Ministarstvom, crpeći snagu iz Poslovnika i ovlašćenja, ovo činio na dobar način. Nije baš Ministarstvo policije takvo Ministarstvo da treba veoma često da raspravlja i podnosi izveštaje. Ono treba da radi u tišini, u skladu sa zakonom i da ima rezultate.
Kada okrenem štampu i danas piše da je Ministarstvo uhapsilo četiri velika kriminalca u poslednjih nekoliko dana, onda to znači da se tu nešto dešava i lično želim da to bude više i češće, a onda ćemo lako da to saniramo na kraju godine. Uvek bih pre osnažio Odbor za odbranu i bezbednost i dao mu još veća ovlašćenja, jer to je operativnije i lakše funkcioniše.
Gospodine potpredsedniče, gospodine ministre, gospodo saradnici, dame i gospodo narodni poslanici, pošto nismo ni mali ni naivni, Poslovnik definiše kada ko dobija reč, koliko može da govori, a nekoliko puta je prekršen Poslovnik za nekoliko proteklih minuta i nema razloga da to radimo.
Ako predsedavajući ima pred sobom spisak prijavljenih diskutanata, onda reč daje prvom a ne sedmom. Ako je taj sedmi dobio reč, kada on kaže za govornicom - govoriću koliko želim, onda mu se skrene pažnja, jer to nije korektno. Znači, ili je parlament ili nije parlament. Kada predsedavajući kaže, vodeći sednicu, da li još neko od ovlašćenih predstavnika želi reč, a niko se ne javi, pa nakon toga da ovlašćenom predstavniku jedne poslaničke grupe reč, predsedavajući krši Poslovnik.
Dakle, mi gradimo odnose u parlamentu, sve je to regulisano Poslovnikom i nema nikakvih razloga da to bude drugačije. Niti nama smeta da neko drugi govori pre nego što ima pravo, niti taj drugi ostvaruje neko posebno pravo, ali tim pre onda treba svi da poštujemo Poslovnik.
Sada ću vam reći nešto o samom zakonu. Šef poslaničke grupe SPS, gospodin Ivica Dačić, rekao je šta je grupa učinila pripremajući se za ovaj važan zakon i s tim u vezi nemam šta da dodam. Govoriću o samom zakonu i o nekim stvarima koje su ovde veoma važne.
Neko je pominjao šta je sve radila policija u prošlosti. Nažalost, to jeste policija radila, ali prosto molim da odemo i malo dalje, jer nije policija bila nevina od 1946. godine u rikverc, nego smo imali policiju Dragoljuba Jovanovića, imali smo policiju Bećirovića, imali smo policiju za diktaturu, imali smo razne policije koje su radile najgore moguće stvari, imali smo Miloja Petrovića u Beogradu, imali smo čitav niz negativnih varijanti kada je policija u pitanju.
Policiju to tokom istorije opterećuje, a naša je obaveza da donesemo zakon koji će od policije napraviti profesionalce, koji će njima obezbediti položaj, materijalni i svaki drugi, koji će biti zaštićen i da svoj posao mogu da obavljaju valjano, da za svoj posao budu plaćeni kako treba, da na osnovu svog posla ostvaruju beneficije koje inače imaju, i Zakonom o radu, i ovim zakonom, i mnoge druge stvari, i sve je ovo važno da kažem.
Policajci rade one poslove koji su po definiciji neprijatni, delikatni, koji izazivaju kod velikog broja ljudi podozrenje, ali najvažnije je da znamo čime se u stvari policija bavi. Dakle, ko ima strah od policije - lopovi, secikese, podvodači, kriminalci, najgori mogući sloj ljudi i naravno, naša je obaveza da donesemo odgovarajuće zakonske propise, koji neće policiji dati ovlašćenja viša od onoga što jesu dostignuća modernog demokratskog sveta i modernih policija.
I da se obezbedi kontrola koja će omogućiti građanima Srbije da imaju uvid u ono što policija radi na zakonom propisan način, a da ničim ne ugrozi osnovnu delatnost policije, a ona se svodi na ono o čemu sam govorio. Ovaj zakon jeste na tragu toga i mislim da će donošenjem ovog zakona neka od ovih pitanja biti zatvorena na način koji jeste dobar.
Bilo je i na samom Odboru za odbranu i bezbednost i u drugim navratima razgovora o samim rešenjima iz policijskog zakona. Želim da kažem ovde nekoliko stvari.
Bilo bi normalno, kada donosimo novi zakon, pošto to jeste demokratska tekovina da policija bude decentralizovana, bilo bi normalno, ali nije moguće. U ovom društvenom trenutku nije moguće obezbediti da policijom upravljaju šefovi lokalnih samouprava, da ih oni biraju, da imaju presudni uticaj na njihovo delovanje, iako postoje takva iskustva u svetu, a neke države imaju i komunalnu policiju, neke imaju policiju koja je organizovana na drugačiji način, da ne objašnjavam posebno. Mi smatramo i lično smatram da je ovaj koncept policije u ovom trenutku jedini mogući i zbog toga, ne zbog toga što ne znamo da bi policija trebalo da bude decentralizovana, glasaćemo za rešenje koje je Vlada ovde predložila i samo Ministarstvo.
Druga stvar se odnosi na ukidanje policijskih činova i prevođenje u zvanja. Policijski činovi, to je jedna tekovina koja nije izdržala probu vremena. Imali smo velike pritužbe, pre svega, oficira i podoficira iz Vojske Jugoslavije, a sada Srbije i Crne Gore, da jedan broj ljudi u policiji bez određenog vremena, bez određenih pretpostavki dobijaju činove koji su u rangu činova koje imaju komandanti velikih formacija i velikih jedinica. Imali smo jedno zrno razdora i sukoba unutar same države.
Smatram da je to pravedno rešenje u ovom trenutku, iako mislim da je ogroman broj policajaca zaslužio svoje činove na najteži mogući način i da su svoje činove nosili na najčasniji mogući način. Dakle, ne sporim to, ali nadam se da uspevam da dam argumentaciju zašto to više ne treba da funkcioniše.
Inače smo država koja je imala previsoke činove u vojsci i policiji za određene formacije i određene poslove.
Postoje neke druge države koje imaju ogromne vojske, pa se za poslove pukovnika podrazumeva mnogo viši stepen odgovornosti u svakom mogućem pogledu nego što je to kod nas bio slučaj.
Ali, to je nešto na čemu treba da se radi u narednom periodu. Već, nažalost, ukidanjem korpusnog sistema i potpunom reorganizacijom vojske svešćemo vojsku da će samo kapetani prve klase moći da upravljaju takvom vojskom. To nije moj ideal, ali nažalost to je situacija u kojoj se sada nalazimo.
Naša i moja molba jeste da se kod prevođenja to učini na jedan korektan način. Dakle, postoje ljudi koji su veoma teško došli do svojih činova, koji su te činove opravdali i očekujemo da oni i ubuduće obavljaju poslove, ili ako idu u penziju, da idu u penziju kako dolikuje poslu koji su obavljali za ovu državu i u vremenu u kojem su ga obavljali. Mislim da oko toga neće biti spora i mislim da ostale poslaničke grupe u vezi sa tim imaju slično shvatanje.
Izazvalo je nekoliko dilema uvođenje, odnosno definisanje pojma direkcije i definicija policije. Da li pod policijom podrazumevamo skup poslova koje obavljaju policajci ili je policija institucija? Imamo sada zvanje direktora policije i bilo je dileme da li treba da bude direktor direkcije policije ili direktor policije. Šta rade neki drugi? Što se nas tiče, mi smo to razjasnili na samom sastanku sa gospodinom ministrom i saradnicima na poslaničkoj grupi, ali očigledno to pitanje će izazivati još neko vreme interesovanje velikog broja ljudi iz policije i izvan policije.
Što se tiče ovlašćenja, dali smo nekoliko amandmana. Molimo da budu prihvaćeni, ako je moguće. Kod onih ovlašćenja policije koja se tiču upotrebe vatrenog oružja napisali smo amandmane koji imaju sledeću nameru - pre svega da zaštite samog policajca, da daju policajcu onaj značaj koji on zaista treba da ima, da ne može svaka šuša da podigne ruku na policajca kada on vrši službenu dužnost, a da pri tom ograniči policajca da ne može zloupotrebiti to što kao pripadnik policije ima pravo da nosi i upotrebi vatreno oružje. To je jedna od najtežih ljudskih dilema, da li neko i kada treba da upotrebi vatreno oružje.
Za to je potrebno obrazovanje, psihološke pripreme, odlično poznavanje zakona i pre svega odličan zakon, da policija ne prekorači ovlašćenja kada je u prilici da upotrebi vatreno oružje, pri čemu smo mi rekli da mu je to pravo i obaveza, u jednom amandmanu, ali i sam zakonodavac je u članu 106. dao dosta ograničavajuću varijantu za samog policajca. Tamo se kaže da se vatreno oružje može upotrebiti uz prethodno upozorenje - "policija, pucaću", pa upozoravajući pucanj, pa tek onda da puca.
Ponoviću ono što sam rekao na Odboru za bezbednost - to jeste delikatan trenutak.
To policajca najčešće može da košta života. Zato je jako važno da se radi sa policajcima, da njihove starešine i svi drugi učine sve što je neophodno da ljudi budu potpuno spremni da procene koji je to trenutak kada oni moraju upotrebiti vatreno oružje, a ono se upotrebljava, kao što zakon kaže, da se zaštite životi, pre svega životi lica, imovina i razne druge okolnosti koje su ovde nabrojane.
Takođe smo smatrali da je važno da se evakuacija obavezno unese kao jedno od policijskih ovlašćenja i kako sam razumeo, to je Vlada odnosno Ministarstvo prihvatilo. Imali smo sada ovu priliku sa poplavama, kao i neke druge. Ti ljudi koji su imali nesreću da budu poplavljeni imali su jasno upozorenje čitav dan da treba da napuste teritoriju. Neki su procenili da ne treba. Nakon toga se dogodilo to da su ugrozili sopstvenu imovinu i sopstvene živote. Nastala je nesaglediva šteta, a mogli su to da plate glavom.
Dakle, mora neko da preuzme odgovornost i da kaže, danas ovaj deo grada, ovo selo, ova ulica mora biti evakuisana zato što preti opasnost po život, po zdravlje ljudi i u tom smislu je ovo jedan amandman za koji se nadam da će prihvatiti i ostali, jer je važno da policija dobije to ovlašćenje da na osnovu merodavne procene da naređenje da se evakuiše jedan deo stanovništva u okolnostima koje sam ovde navodio.
Takođe, u članu 143. zakona rečeno je pod kojim okolnostima ministar pravde ima prava jednom godišnje da članove porodica poginulih ili ranjenih policajaca, koji su poginuli ili ranjeni vršeći dužnost, prilikom obeležavanja dana policije ili nekim drugim prigodama, dati novčanu, materijalnu ili drugu pomoć članovima porodica. Insistiram, ako je to moguće, a naravno da je to vezano i za finansije i za budžet, da ovo postane praksa, da to bude najmanje jednom godišnje, a ne da bude "može", iako razumem pod kakvim okolnostima se finansira policija. Nema razloga da argumentujem ovo što ovde molim.
Dakle, to ostavljam samom ministru i ljudima iz Ministarstva da procene na koji način bi bilo moguće da se ovo učini, jer kada u jednoj porodici pogine hranilac porodice vršeći službu, najčešće je to porodica u kojoj je on jedini bio zaposlen, onda je potpuno bespredmetno da govorim o ovome što ovde navodim, ali je važno da ova mogućnost postoji.
Zalažem se da se to ustroji kao pravilo, da se napravi pravilnik na osnovu ovog člana zakona i da to bude jednom godišnje, a kriterijume i sve drugo da odredi samo Ministarstvo ukoliko je moguće i na osnovu sredstava kojima sada raspolaže, a i kada budemo radili novi budžet o ovome da povedemo računa.
Na kraju, o samoj kontroli. Dva su moguća koncepta kontrole. Ona može biti unutrašnja i spoljašnja. Ako je kontrola unutrašnja, onda prvi čovek te kontrole ne može biti iznad ministra policije.
Ako je kontrola spoljašnja, onda to možemo da definišemo onako kako to želimo i da nazovemo kako to želimo, i to da regulišemo na način kao što je to u nekim drugim državama rešeno.
Smatram da je Odbor za odbranu i bezbednost Narodne skupštine Republike Srbije jedina moguća spoljašnja kontrola u ovom trenutku. Neke države imaju iskustva da se članovi odbora posebno regrutuju za ovaj odbor, za Odbor za odbranu i bezbednost.
Naravno da to jeste delikatan teren, ali želim da vas upoznam da je u prošlom sazivu delegacija Odbora za bezbednost, sastavljena isključivo od poslanika DOS-a, posetila nemački BND i da je pri tom jednom od narodnih poslanika, članova Odbora za bezbednost, zabranjen ulazak u Bavarsku zato što ga ta država traži zbog više počinjenih krivičnih dela.
Dakle, veoma je važno da se kod regrutacije, kod konstituisanja Odbora za bezbednost imaju u vidu i takve stvari. Na sreću, verujem da je Odbor za bezbednost Narodne skupštine Republike Srbije u ovom trenutku pravi reprezent ove države, ovog naroda i ovog parlamenta i da nema takvih problema, ali je jako važno kako se članovi Odbora za bezbednost ponašaju u odnosu na tajne podatke, na razne druge podatke koji se tamo mogu čuti, pri čemu ne mislim da je normalno da član Odbora za bezbednost treba da ulazi u operativne poslove Ministarstva unutrašnjih poslova i da na taj način doživljava svoju ulogu. Mislim da se to ovde i ne dešava.
Dakle, u tom smislu kontrola jeste važna. Ona odražava volju građana u parlamentu. Narodni poslanici imaju prilike da to čine na način koji je propisan Poslovnikom. Zbog toga mislim da je princip spoljašnje kontrole ravan parlamentarnoj kontroli i da nije potrebna ona kontrola koja je iznad Ministarstva a da nije vezana za Odbor za odbranu i bezbednost.
Nadam se da ćemo imati na kraju takvo rešenje, jer u protivnom, kada imate policiju u policiji, kada se ne zna ko čuva čuvare i kada se ne zna ko kome odgovara, onda je to uvod u konfuziju, a smatram da to nije dobro rešenje.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, to bi bilo otprilike ono što se odnosi na predloženi zakon. Mi ćemo za zakon glasati.
Smatram da je vreme da uradimo još neke druge stvari kada je ovo u pitanju. Naša poslanička grupa stoji na raspolaganju da kod definisanja budžeta koji se odnosi na MUP u narednoj godini pomogne, koliko je to moguće, ako to ne remeti neke druge odnose, da se jednom broju ljudi u policiji reši stambeno pitanje i da se ovo, o čemu sam malopre govorio, reši na način da porodice poginulih i ranjenih policajaca jednom godišnje imaju apanažu koja je propisana. Hvala lepo.
Zahvaljujem, gospodine predsedniče, na razumevanju.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospodo iz Ministarstva, dr Žarko Obradović u ime poslaničke grupe SPS i Jovan Todorović kao ovlašćeni predstavnik izrekli su naše stavove kada je u pitanju zakon koji tretira doping, odnosno sprečavanje dopinga. Samo bih se usredsredio na ovih nekoliko amandmana koje su kolege podnele i zahvaljujem se na tome, a odnose se na životinje.
Veoma je važno da sprečimo mogućnost da ljudi zloupotrebljavaju životinje na ovaj način. To se pre svega odnosi na konjički sport, na rasna grla, američki kasač i engleski galoper, ali i druge životinje.
Nažalost, bezumnih ljudi je puno.
Životinje koje nisu u mogućnosti da se brane su žive laboratorije za ispitivanje na hipodromima i na drugim borilištima ljudi koji su željni lake ili brze zarade, što je ređi slučaj, ili prestiža po osnovu pobede na takmičenjima svojih grla ili svojih ljubimaca.
Želim da kažem sa punom odgovornošću da u ovom trenutku u Srbiji iako ima otprilike šest do sedam stotina grla, govorim o konjima rase engleski punokrvnjak i američki kasač, apsolutno ne postoji način da se kontroliše da li životinje dobijaju stimulativna ili druga sredstva i da na taj način ostvaruju rezultate koji se prikazuju kao pravi.
Zašto je ovo važno? Kada životinja, govorim o konjima, na osnovu korišćenja nedozvoljenih sredstava, odnosno na osnovu upotrebe nedozvoljenih sredstava, osvoji rezultat koji je lažni, pošto takve životinje kasnije učestvuju u reprodukciji, onda se stvaraju lažni šampioni i zatvara se jedan krug koji stvara privid da se vrši najbolja selekcija i da se na najbolji mogući način obezbeđuje ljudima, koji vole životinje i vole konjičke trke i druga takmičenja u kojima učestvuju konji, da imaju prave i najbolje šampione.
A pri tom se često ne zna da se radi o životinjama koje su predmet mučenja, zlostavljanja i koje kao što znate inače ulaze u zemlju na način koji je potpuno neregularan, bez karantina od šest meseci, bez čitavog niza drugih stvari koje u drugim državama postoje. Zato se zalažem da budu prihvaćeni svi amandmani koji pomažu da se na Beogradskom hipodromu, ali i na drugim hipodromima u zemlji, organizuje kontrola koja treba da bude dovedene do perfekcije.
Jer zaista nema nikakvog smisla, konj je i statusni simbol i jedna od najlepših, najgizdavijih životinja, veoma privržena čoveku kroz istoriju, da ovdašnji tajkuni, željni brzog bogatstva i brze slave, zloupotrebljavajući životinje na najgori mogući način, ostvaruju rezultate koji se u stvari tretiraju kao lažni rezultati, odnosno moramo ih tretirati kao lažne, jer to nije proizvod treniranja, ni selekcije, nego proizvod davanja sredstava koja su često veoma kobna i po zdravlje i po život životinja.
Čuli smo ovih dana da i druge životinje tome podležu, kao što su određene vrste pasa, neke druge negde u Banatu, borba gusana, petlova, ljudsko nerazumevanje i ljudsko bezumlje u stvari je nemerljivo kada je u pitanju ova stvar. Treba najoštrije sankcionisati sve one koji to rade i ovaj zakon je dobra prilika da to uradimo. Govorila je danas uvažena koleginica takođe o sredstvima koja se koriste kod ljudi i, ono što jeste najstrašnije, sva ta sredstva po definiciji jesu lekovi, a oni koji ih koriste zloupotrebljavaju ih potpuno suprotno doktrini, nameni, suprotno dozama, svemu što je vezano za ovo i čine nemerljivu štetu.
Sport je sinonim za zdravlje.
Kada kažemo sport, podrazumevamo od zelene poljane i dece koja trče i bave se rekreativno ili na nekom višem nivou sportom do vrhunskog sporta, to podrazumeva zdav način života, jednu filozofiju koja je potpuno prihvatljiva i najprihvatljivija moguća za roditelje i za društvo.
Na drugoj strani imamo nerazumne ljude, hohštaplere, koji iz razloga koje sam već ovde naveo, zloupotrebljavaju ljudsko zdravlje, decu i na taj način stvaraju jednu lažnu sliku o ljudskim mogućnostima, o izdržljivosti ljudskog tela, brzini, gipkosti, o ne znam o čemu sve još. Treba da uradimo kao odgovorni ljudi sve i zahvaljujem se što je ovaj zakon u proceduri, što ćemo ga kao što vidim prihvatiti. Zahvaljujem se svima koji su pomogli da se Srbija svrsta u one države koje će moći da kontrolišu ovo i da rigorozno kažnjava one koji ovo zloupotrebljavaju.
Veoma je važno, kolege su danas imale vrlo jasne primere, šta se sve na ovaj način ugrožava i na koji način je omogućeno, pre svega, velikom broju ljudi da se enormno bogate, a da pri tom nemaju u vidu kobne posledice koje mogu imati po zdravlje petnaestogodišnjaka i generacije starijih uzrasta.
Postoji način kako će se sprovesti kontrola. Apelujem na sve one koji budu u ovim organima da čine sve što je u njihovoj moći, da ne kompromituju zakon i ne kompromituju organe koji će biti uspostavljeni, dakle, ustanove, institucije koje će sprovoditi kontrolu nad ovim što mi danas ovde definišemo zakonom. Ako toga ne bude bilo, iskompromitovaćemo i upropastićemo i dobru priliku i dobru nameru.
Verujem da ćemo se oko ovoga dogovarati i ubuduće i da ćemo imati mehanizme da i preko Odbora za sport, a i na druge načine dobijamo izveštaje kako sve ovo funkcioniše. U protivnom, mi rizikujemo mnogo više nego što se u ovom trenutku može i zamisliti.
Takođe, ovo je prilika, koristio je ovaj argument i gospodin Jovan Todorović, naš narodni poslanik i ovlašćeni predstavnik, važno je reći da profi sportovi praktično nemaju obavezu da učesnike u takmičenju podvrgavaju antidoping testu. Zato oni i jesu profi i treba da se zna da oni ljudi koji se opredeljuju da učestvuju u profesionalnom boksu, u NBA ligi, u mnogim drugim takmičenjima, u tenisu, da oni svesno pristaju, nemam nikakav problem da to saopštim za govornicom, da budu tretirani svim onim što gazda njihovog kluba misli da je važno da oni postignu bolji rezultat.
Naš je interes amaterski sport. Nadam se da u ovoj zemlji nemamo takve razmere ove pojave. Zakon je dobra prilika da do tih razmera i ne dođe. Zahvaljujem.
Gospodine potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, Žarko Obradović, ovlašćeni predstavnik   SPS-a je u ime SPS-a izneo osnovno viđenje u vezi sa krivičnim zakonikom i drugim zakonima koji su u jedinstvenoj raspravi danas ovde prisutni.
Želim da kažem da je Pravni savet SPS-a zajedno sa narodnim poslanicima razmatrao predložene zakone i da smo doneli 52 amandmana i da je Vlada Republike Srbije prihvatila 31. Zbog korektnosti i uvažavanja argumentacije koju smo ponudili, kao i dr Obradović obaveštavam Narodnu skupštinu, pošto sam i sam podneo veliki broj amandmana, a veliki broj je prihvaćen, da povlačim sve one amandmane koji nisu prihvaćeni, da bih olakšao i ubrzao rad i raspravu u vezi sa ovim zakonima.
Dotakao bih nekoliko pitanja, a prijavili su se i drugi da nešto kažu. Glava 28 – krivična dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Republike Srbije i SCG; ja bih samo pobrojao ovde nekoliko i dao određene komentare.
Dakle, ugrožavanje nezavisnosti, priznavanje kapitulacije ili okupacije, ugrožavanje teritorijalne celine, napad na ustavno uređenje, pozivanje na nasilnu promenu ustavnog uređenja, ubistvo najviših predstavnika državne zajednice i država članica, oružana pobuna, terorizam, diverzija, sabotaža, špijunaža, odavanje državne tajne.
Sa vremenske distance od nekoliko godina, dakle pet godina je proteklo, želim da kažem da ozbiljna država mora da ima pravni alat kojim obezbeđuje sprečavanje ovakvih dešavanja. I, bez namere da bilo kome pozleđujem rane ili da ga podsećam na nešto što mu se u jednom trenutku učinilo kao krajnji domet demokratije, demokratski politički zanos – svuda u svetu je kriminalac onaj ko na bilo koji način čini bilo šta od ovoga što sam nabrojao, ili je špijun, ili je kriminalac ili ono što već jeste.
Svuda u svetu, nadam se, terorizam će se definisati kao terorizam, a oni koji mu se suprotstavljaju nadam se da će biti nazvani pravim imenom, a to ime nikako ne može biti ugrožavanje ljudskih manjinskih, etničkih, verskih ili nekih drugih prava, a kolege znaju o čemu ja ovde govorim, kao i građani Srbije.
Odavanje vojne tajne – država Srbija imala je potpredsednika Vlade, bivšeg načelnika Generalštaba SRJ, bivšeg predsednika organa za nacionalnu bezbednost u državnoj zajednici, potpredsednika aktuelne Vlade, koji je na najočigledniji mogući način uhvaćen da odaje državne tajne stranim zvaničnicima, visokim diplomatama. Molio bih kolege da ne dobacuju, jer nemaju prava. Oni imaju prava da se ne slažu sa onim o čemu ja govorim. On je to činio i ranije.
Želim da kažem da je gospodin Momčilo Perišić negde u maju mesecu, godinu dana pred agresiju, u Domu vojske u Gornjem Milanovcu pred novinarima tačno rekao koliko imamo ili nemamo "migova", koliko imamo ili nemamo ispravnih motora, koliko imamo ili nemamo avionskih bombi, koliko imamo ovog, a nemamo onog. Na taj način ugrozio je jednu od najbitnijih komponenti svake vojske, a to je komponenta odvraćanja, i javno obavestio potencijalnog agresora, a oni su bili na vidiku, na šta mogu da računaju kada dođu ovde.
Zaista se nadam da se više nikada neće dogoditi u ovoj zemlji da se to učini nekažnjeno i da sve ono što sam ja ovde nabrojao i što sadrži krivični zakonik, neko je smislio zbog toga da to tu treba da piše, već zbog toga da takvo ponašanje treba da bude sankcionisano.
Govorio je gospodin Žarko Obradović još o nekim pitanjima. Sada javno pitam – hoće li na osnovu ovog zakona ili nekog drugog zaista jednom odgovarati neko (na stranu političke pobude) ko je, recimo, iznosio predmete od neprocenjive vrednosti iz Saveznog parlamenta?
Ko ih je prodavao, ko ih je spaljivao, ko je proizveo veliku materijalnu i nacionalnu i istorijsku štetu? Hoće li na bilo koji način neko moći da prozove sve one ljude koji su na taj način funkcionisali?
Neću pomenuti ko je napisao knjigu, ali tamo stoji jedna rečenica, zbog pijeteta nekih poslanika ovde prema nekim ličnostima. Citiram: "Počinili smo toliko krivičnih dela da nema nazad". Ni nazad, ni napred. Onaj ko počini krivična dela, bez obzira kakve su mu bile namere, mora sa njima da se suoči i mora da, na zakonom propisan način, za to odgovara.
Ovde se, po prvi put, uvršćuje komandna odgovornost na ovaj način u naše zakonodavstvo. Razumem da je to, pre svega, potreba koja proizilazi iz onoga u čemu se Srbija danas nalazi, to je jedan proces prilagođavanja, pregovaranja itd., ali, da kažemo šta mislimo o tome.
Ovde se komandna odgovornost ad hok primenjivala u nekim slučajevima, a da zakon nije ni postojao, od nekih trivijalnih dela koja su prekršaj do nekih ozbiljnih, kada je ko procenjivao da mu odgovara i da iz toga može da izvuče političku korist. Što se mene tiče, nisam mnogo srećan što ovde postoji, ali rekao sam da iz razloga korektnosti to neću više da komentarišem.
Ovde se definiše agresija na jedan način koji u potpunosti ne odgovara onome što je naše shvatanje ovog pojma. Postoje bolje definicije u važnim međunarodnim dokumentima. Mi smo bili ugroženi na najbrutalniji mogući način.
Bili su ugroženi svi naši potencijali, bili su ugroženi naši životi, kompletna infrastruktura, zdravlje ljudi. Ostale su ogromne posledice još uvek neispitanog stepena zagađenja raznim eksplozivima, bombama, hemijskim i drugim sredstvima. Bili smo opitna laboratorija za grafitna i druga vlakna.
Mnogo toga nam se dogodilo, a sve to što nam se dogodilo u ovom papiru ovde je sankcionisano i svako ko bi to ponovo uradio morao bi biti na isti način okrivljen, kao što smo mi nekada nekoga okrivili.
Iz političkih i drugih razloga amnestirani su svi oni koji su, samo tamo gde ja živim, bacili 100 bombi, ostavili 10 hiljada ljudi bez radnog mesta, koji su uništili kompletnu infrastrukturu Radio-televizije, pošte, koji su ubili nedužne ljude i decu.
Ovo govorim da ne zaboravimo. Koliko god da je nekome neprijatno, ne može biti da je krivlji onaj što je navodno skrivio agresiju od onoga koji je agresiju izvršio.
Šta to znači skriviti agresiju? Govorim, zato što povezujem terorizam sa ovim o čemu ovde govorim.
Takođe, želim da podsetim da se ova država potpuno, mimo većinskog mišljenja, odrekla prava na ratnu štetu i na taj način po drugi put palila, bombardovala, pržila, ubijala sve ono što su ovi koji su to prouzrokovali već jednom učinili. Prošlo je dosta godina od tada, ali su ostale realne posledice.
Mislim da je dobro, i složili smo se oko toga, da se ovde nalazi, samo pitam sve kolege da li ima spremnosti, snage, ukoliko, ne daj bože, neko odluči da sve to još jednom ponovi, da se ponovo nekome sve to oprosti? Ili će reći – vodićemo postupke, zato što su ovi skrivili ta i ta krivična dela.
Živi u mom Čačku jedan doktor, zove se Merička Dragojlo, otac mu je iz Češke došao kao majstor pre mnogo godina, bio dobro prihvaćen u našoj sredini, dobio stan od države, školovao svoju decu koja su imala studentske domove, stipendije, dobila velike stanove, bili su rukovodioci na različitim nivoima i jednoga dana osvane tekst u "Glasu": "Dr Merička prvi uneo baklju u parlament". Doduše, sada se mnogi hvale da su ga spalili.
Ne sporim njegovo pravo na političko mišljenje, političko ubeđenje. Ne sporim ništa u vezi sa onim što ne sporim ni bilo kome drugome u ovoj zemlji, ali što je mnogo, mnogo je. Ovih dana razrešio ga je ministar zdravlja sa mesta načelnika ginekološke službe u čačanskom zdravstvu. Kao što znate, tamo je nekoliko majki i beba zaraženo žuticom, nije svoj posao obavljao kako treba, a i ovo drugo nije uradio kako treba.
Nadam se da će svako ko je bilo šta skrivio u ovoj zemlji jednom morati nekome da plati, da plati ovom narodu. Savezni parlament nisu spalili ni Nemci. Šteta koja je nastala na Radio-televiziji je skoro podjednaka bila i 5. oktobra i tokom bombardovanja. Iz nekih para, one su uvek iz poreza, od naroda, od građana, to neko mora da napravi ponovo. Nismo valjda osuđeni da sve u Srbiji radimo po 10 puta?
Sasvim na kraju, navešću jedan primer zbog onih koji misle da smo zaboravili: 28. juna 2002. godine, na zakonom propisan način, Socijalistička partija Srbije organizovala je jedan politički skup u Beogradu. Jedan naš kolega narodni poslanik, govorio je malopre ovde, dobio je krivičnu prijavu, koja još uvek stoji, zato što nije preduzeo sve što je bilo neophodno da se obezbedi skup. Skup nije bio bezbedan zbog toga što je Goran Vesić organizovao 100 mladića da bacaju flaše i kamenice na policajce, pa je pri tome jedan od policajaca lakše bio povređen.
Brojni su slučajevi koji govore da se ovde politički sudilo, da su to radili ljudi koji nemaju nikakve veze sa svim ovim, kao što je na primer, Boža Đelić, koji je pozivao na brifinge tužioce i ostale da kaže koga treba uhapsiti, koliko ga treba zadržati. I onda, kada mu kažu da tamo nema ništa, on kaže – neka, neka se nađe.
Nadam se da to vreme više neće doći, ali se nadam da će mnogi od ovih ljudi koji imaju zaista političke prijave biti oslobođeni ovih gluposti, to je pritisak od našeg kolege Hraneta koji ima čuvenu krivičnu prijavu, da je ovde ne ponavljam, radi onih drugih koji su vršili određene poslove.
Pošto sam iz Čačka, napomenuću slučaj dvojice ljudi, jedan je bio načelnik okruga u to vreme, gospodin Miloš Nešović, ne onaj iz Kraljeva, nego naš iz Čačka, da je tokom rata obezbedio da opština Gnjilane dobije 10 tona brašna iz Robnih rezervi. Krivični postupak je vođen skoro dve godine. Čovek je dokazao svoju nevinost, ali pretrpeo je i on i njegova porodica silno maltretiranje, ponižavanje, uvrede i neizvesnost.
Drugi gospodin, Dragan Vasović, dugogodišnji radnik Elektrodistribucije u Čačku, a sada odbornik SPS-a u Čačku, potiče iz jedne od najznamenitijih porodica čačanskog kraja - Vasović, a iz koje je i njegova rođena sestra primadona Radmila Bakočević. Iz sličnih razloga, a inače je gospodin Vasović za vreme rata komandovao pukom koji je obarao avione, i to je valjda najveći problem koji je napravio, prolazi kroz slične stvari.
Radujem se ako mi izglasavanjem svih ovih zakona stvaramo ambijent u Srbiji – lično imam puno poverenja u ono čime se danas bavi Ministarstvo pravde – koji će obezbediti da sudovi i tužilaštva rade svoj posao na zakonom propisan način, a ne da se svete, ne da se bave lovom na ljude iz političkih ili drugih razloga.
Zato verujem da je upravo konsenzus koji je gotovo postignut oko ovih nekoliko zakona garancija da je ovo o čemu sam govorio prošlost u Srbiji i da ćemo imati jedan normalan ambijent, koji će svakom obezbediti da nesmetano obavlja svoje poslove, a da ga pri tom niko ne šikanira na bilo koji način zbog onoga što misli, zbog načina na koji glasa, zbog stranke kojoj pripada, zbog vere, nacije ili bilo čega drugog. Ako smo dotle došli, onda se veoma radujem, a verujem da jesmo. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, ne ulazeći u samu suštinu podnetog amandmana, samo da kažem da veoma lepo zvuči na čistom srpskom jeziku ombudsman, pa se zalažem da tako ostane.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, uvažene koleginice i kolege, svaki put kada imamo ovakvo rešenje, imam potrebu da iskažem svoj stav u vezi sa ovim. Čini mi se da se ponekad potpuno neopravdano ispoljava strah, ne znam čiji, od Narodne skupštine i od narodnih poslanika.
Bilo bi potpuno normalno, to je moje viđenje te stvari, da narodni poslanici u Narodnoj skupštini, u skladu sa Poslovnikom i zakonom, vrše izbor svega onoga što je moguće na svim mestima, zato što onda građani Srbije razumeju jednu stvar: razumeju ko je preuzeo odgovornost za određeno kadrovsko rešenje.
Ukoliko postoje zaobilazni putevi, ukoliko postoji potreba da se građanima objašnjava da neke osobe, koje negde predlažemo i biramo, tamo ne mogu biti izabrane ako su članovi neke političke stranke, odmah da vam kažem, da kažem sebi, da kažem građanima da svi mi zajedno znamo da ih lažemo.
Dakle, mi svi zajedno znamo da ih lažemo. Ne postoji niko koga smo izabrali na bilo kakvu funkciju, izvinjavam se, zaista se to dešava, možda samo sporadično, a da nije ovako kao što tvrdim, a da taj nije član ili simpatizer političke stranke.
Onda smo išli dalje, rekli smo - može ako u momentu izbora podnese ostavku i tako smo birali na važne državne i druge funkcije u zemlji osobe koje su bile članovi izvršnog odbora političkih stranaka ili su bili na neki drugi način eksponirani u javnosti.
Prvo, nije nikakva sramota da neko bude član neke političke stranke. Drugo, ne postoji ni jedan razlog da ovo bude kriterijum u bilo čemu. Zašto? Razumem one koji se zalažu za drugu argumentaciju, jer ako taj nije član političke stranke, on će moći slobodno, nezavisno, nepristrasno, korektno da obavlja poverenu mu funkciju. Naravno, to bi bilo lepo kada bismo bili u sferi idealnog, ali mi smo u sferi realnog. Dakle, to se prosto ne može izbrisati na taj način.
Imali smo ovde još nekoliko problema. Birali smo žrebom; žreb, kao nešto što je, da kažem, sreća, ugrađujemo u zakon, pravilnike, način izbora i predlaganje ljudi. Svakodnevno ili skoro svakodnevno viđam se sa građanima, putujem po Srbiji ili po selima u Čačku gde živim. Ljudi ne razumeju to što mi odavde emitujemo kao poruku da se demokratski ponašamo.
Ljudi hoće da shvate, kada neko preuzme odgovornost, one stranke koja ima većinu, izaberu Petra Petrovića za određenu funkciju, onda oni znaju ko je odgovoran kada taj ne radi posao kako treba. Kada mi to uvijamo u ove "demokratske sarme", kada pravimo surogat - demokratiju, mi onda imamo realnu posledicu da ljudi misle da su to neki nestranački, nezavisni. To ne biva.
Dakle, zamolio bih sve one koji predlažu, koji pišu zakone, to nije nešto što ljudi razumeju, mi se samo usput posipamo pepelom po glavi ako to radimo, jer, molim vas, izabrali smo nedavno gospodina Rodoljuba Šabića, ja sam to na Odboru predlagao, nije sporno, čoveka koji je nadležan u Republičkoj agenciji za dostupnost javnih informacija, bio je član izvršnog odbora Socijaldemokratije u tom trenutku; podneo je ostavku, pa od narednog sekunda to nije više bio. To nije ništa. To je da se igramo, gubimo vreme, da kažemo da smo izabrali nestranačke ličnosti. To nije tačno.
I u ovom zakonu i u mnogim drugim zakonima to postoji kao tendencija. Razumem sve one koji to predlažu, ali vam govorim da građani Srbije mnogo bolje razumeju ovo drugo o čemu govorim i zalažu se da konačno oni koji vrše vlast preuzmu odgovornost za vršenje vlasti i kažu - na ova mesta biramo te i te ljude, a kada ne budu bili dobri, snosimo političke posledice rđavog predloga i rđavo obavljenog posla.
Ponovo ističem, u Narodnoj skupštini, ne znam iz kojih razloga, u različitim varijantama postoji neki strah da bi zaboga, narodni poslanici koji su članovi različitih političkih stranaka, različitih hvala bogu, mogli da zloupotrebe ovo ili ono. To nije moguće. Narodni poslanici su sublimirana narodna volja. Ovde sedi 10 miliona građana Srbije. Ko to ne razume, njemu se ne može ni objasniti.