Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Rajko Baralić

Govori

(Narodni poslanik stoji za govornicom, sve vreme govori, ali je mikrofon isključen.)
(Narodni poslanik stoji za govornicom, sve vreme govori, ali je mikrofon isključen.)
(Narodni poslanik stoji za govornicom, sve vreme govori, ali je mikrofon isključen.)
(Narodni poslanik stoji za govornicom, sve vreme govori, ali je mikrofon isključen.)
(Narodni poslanik stoji za govornicom, sve vreme govori, ali je mikrofon isključen.)
Gospodine Obradoviću, čim se konstituiše ovaj savet ima Šutanovac lično da ih pohapsi, samo da napravimo savet. Nema predstavnika Vlade.
Pre nego što kažem nekoliko rečenica o ovom zakonu, gospodine potpredsedniče, juče sam razumeo da se krv narodnih poslanika analizira da bi se pomoglo njihovom zdravlju tj. da bi predstavnici i poslanici najvišeg zakonodavnog tela u Srbiji mogli da preduzmu odgovarajuće mere ukoliko im je zdravlje ugroženo, zato što su narodni poslanici nosioci suvereniteta ove države. Danas, vidim, piše u novinama da poslanici imaju 200 kilograma, koliki im je obim struka itd. Zbog javnosti želim da kažem da imam 80 kilograma i da mi je obim struka 87, a ako novinare "Blica" zanimaju i neke druge mere slobodno neka dođu, možda povećaju tiraž. Hvala vam lepo.
Sada o zakonu. Predlog zakona o osnovama uređenja službi bezbednosti Republike Srbije, odmah da kažem, bilo bi dobro da je u pitanju zakon, a ne osnove, ali dobro, razumeli smo obrazloženje. U prvom članu Predloga zakona kaže se: "U Republici Srbiji zabranjeno je osnivanje i rad službi bezbednosti mimo odredaba ovog zakona." Postoji i član 22, koji reguliše nešto iz ove oblasti. Ja samo želim da kažem da je na osnovu posebnog zakona osnovana BIA. Sada pitam hoće li se doneti novi zakon o BIA, jer bi se i iz drugog stava prvog člana moglo razumeti da će to biti tako.
U drugom članu - Načela delovanja službi bezbednosti, u poslednjem stavu kaže se: "Pripadnici službi bezbednosti ne mogu biti članovi političkih stranaka." E nije nego; kako to ne mogu biti, pa već jesu. Ja onda pitam, da li će oni koji već jesu biti izopšteni iz službe? Koliko znamo, ima njih najmanje nekoliko desetina za koje znamo da jesu.
Dakle, ja bih voleo da je ovo što piše u zakonu tačno. Kada bude usvojen zakon reći ćemo ko su članovi.
Dakle, nudimo sada džentlmenski sporazum; kada usvojite ili ne usvojimo zakon, onda ćemo reći koji pripadnici službe su članovi kojih stranaka, pa da vidimo da li mogu tamo da ostanu.
Član 4: "Službe bezbednosti su Bezbednosno-informativna agencija, kao posebna organizacija, Vojnobezbednosna agencija, Vojnoobaveštajna agencija, kao organi uprave u sastavu Ministarstva odbrane." Razumem kako je ovde stvar definisana, ali sam razumeo, takođe, da bi bilo normalno da se u jednom ovakvom zakonu posebno naglasi koje službe se bave kontraobaveštajnim radom u Srbiji. Pitam, kada se kaže službe bezbednosti, šta to tačno znači, da li su službe bezbednosti i one koje se bave ovim radom? Pošto ja znam da jesu, bilo bi dobro da znamo koje su to službe, zato što vidim da na nekoliko mesta u zakonu pominjete obaveštajne poslove.
Zbog naroda koji ovo sluša želim da kažem – obaveštajni poslovi su klasična špijunaža. Dakle, to su oni poslovi kojima se za potrebe jedne države pribavljaju informacije iz stranih država o raznim pitanjima. Kontraobaveštajna služba u jednoj zemlji štiti svoju državu, svoje resurse i svoje istaknute ličnosti od obaveštajnih aktivnosti drugih država. To ovde nije definisano na odgovarajući način.
Ja pitam da li je kontraobaveštajni posao i kontraobaveštajna zaštita i kontraobaveštajno obezbeđenje ove države na dobar način regulisano. Voleo bih da mi to gospodin ministar kaže. Verujem da jeste, ali voleo bih da čujem precizno kako jeste.
Član 6: "Članovi saveta su: predsednik Republike, predsednik Vlade, ministar odbrane" itd. Predsednik Republike može da bude nešto samo na osnovu Ustava i na osnovu Zakona o predsedniku, koji je upravo usvojen i koji na bliži način reguliše položaj, ovlašćenja i aktivnosti predsednika Republike. Ne mogu nikakvim nižim zakonom da se propisuju obaveze predsednika Republike. Ja to ne razumem. O tome je ovde bilo reči u načelnoj raspravi i u vašem ekspozeu, gospodine ministre itd.
Zatim se kaže u članu 8 – Vlada će uredbom obrazovati kancelariju saveta. Molim vas, ne može Vlada da uredbom organizuje nešto u čemu posle učestvuje predsednik Republike. Kakvom uredbom? Predsednik Republike je biran na osnovu Ustava i jedino Ustav daje ovlašćenja predsedniku Republike i definiše njegove poslove i dužnosti.
Član 9: "Sednicu saveta saziva predsednik Republike. Predlog dnevnog reda sednice utvrđuju predsednik Republike i predsednik Vlade." Dobro razmislite šta može da se desi ako njih dvojica ne mogu da se usaglase, što je inače moguće. "Zaključke i druge akte saveta potpisuje predsednik Republike." Šta potpisuje predsednik Republike tačno je definisao Ustav - ukaze, proglašenja, pomilovanja itd. Ovo je nemoguća odrednica.
Predsednik Republike može da potpiše privatno pismo - dragi prijatelji, želim vam sve najbolje, u potpisu Boris Tadić, ili neki drugi predsednik, sasvim je svejedno. Ovo nije ovlašćenje koje mu daje Ustav.
Biro za koordinaciju, imamo loša iskustva sa biroima. Biro za informacije one vlade... Gospodine ministre, da li je biro za koordinaciju nadslužba svih službi bezbednosti? Pošto su sve službe bezbednosti ovlašćenja dobila ili će ih dobiti na osnovu zakona, može da se dogodi da će biro imati izvesne nadležnosti koje zadiru u najtananije poslove određenih službi.
I, nije tačno, uvažena gospodo, dame i gospodo narodni poslanici, da sve ove službe imaju iste stavove i isti odnos prema jednom te istom bezbednosnom pitanju. Ko to ne zna, on ne zna ništa o ovom poslu, zato što je moguće u jednoj državi da jedna služba nekog štiti, a da ga druga proganja. To je moguće i kod javne bezbednosti i Bezbednosno-informativne agencije, ali je moguće i kod službe bezbednosti vojske i kod službe bezbednosti policije. Vi ovde mešate vatru i slamu, zato što ne postoji nijedan direktor službe na svetu koji će na tacni svom kolegi iz iste države da pokloni informaciju o svim pitanjima koja su veoma suptilna u razrešenju određenih bezbednosnih rizika u jednoj zemlji.
Što se tiče sastava biroa, da li je šef kabineta predsednika Republike natčovek? Ja vas upozoravam, dame i gospodo narodni poslanici, da će ovo biti jedina ličnost koja će imati sve informacije o svemu što se dešava u zemlji. Samo on, dakle, ni predsednik Vlade, ni predsednik Republike, jer on učestvuje i na jednom i na drugom mestu, tamo gde se slivaju najsuptilniji podaci o bezbednosnim rizicima ove zemlje. Ovo je nedopustivo. Zakon kaže da je to šef kabineta predsednika Republike. Mi nismo država koja ima predsednički sistem. O službama bezbednosti u ovoj zemlji stara se Vlada. Predsednik Republike nije predsednik SAD, on nema ta ovlašćenja, on ima druga ovlašćenja, koja su propisana Ustavom, i ona su vrlo precizna. Ovo je posao za Vladu. Mi smo sistem parlamentarne demokratije, a nismo predsednički sistem. Vi ste ovde dali predsedniku Republike ovlašćenja koja mu ne daje Ustav, i na to nemate pravo. Na Zakonodavnom odboru sam o ovome govorio i rekao da ne mogu da se izjasnim da je ovo pravno moguće.
Skupštinski nadzor, molim vas, član 16: "Narodna skupština obavlja nadzor nad radom službi bezbednosti neposredno i preko nadležnog odbora Narodne skupštine (u daljem tekstu: odbor). Odbor naročito nadzire ustavnost i zakonitost rada službi bezbednosti; nadzire usklađenost rada službi bezbednosti sa strategijom nacionalne bezbednosti, strategije odbrane i bezbednosno-obaveštajnom politikom Republike Srbije."
Neki od ovih dokumenata nedostaju. Kao što znate, govorili smo o tome kada smo govorili o zakonu o vojsci i o odbrani, neke od ključnih strategijskih dokumenata za bezbednost ove zemlje danas nemamo. Potrebno je da se ta dokumenta usvoje da bi ovaj član 16. bio primenljiv.
Obaveza čuvanja tajne, to je član 20. Ovde postoje dva aršina koja se odnose na članove Odbora za bezbednost. Kaže se: "Članovi Odbora i lica koja učestvuju u njegovom radu dužni su da štite i čuvaju poverljive informacije do kojih dođu u radu Odbora i posle prestanka članstva...".
To je u redu. "Članovi Odbora potpisuju izjavu o obavezi čuvanja tajne posle izbora u Odbor, a lica koja učestvuju ... ". I to je u redu. "Službe bezbednosti obaveštavaju javnost o svom radu" itd, ali se onda kaže da članovi Odbora nemaju pravo i navodi se šta tačno, što je takođe u redu, samo i ovo i ono je tajna.
Gospodine ministre, kada će država da donese zakon o stepenovanju dokumenata u oblasti bezbednosti i u drugim oblastima, da znamo kog ranga je koja informacija o poverljivosti i ko može i ne može da je sazna, a kad je sazna, kako se rukovodi njome, zato što to nije svejedno.
Ovde ispade, po ovome, da članovi Odbora mogu da se informišu o protokolarnim pitanjima iz izveštaja službi bezbednosti, a o suštinskim ne mogu. To ja mogu da razumem, ali mora da se definiše šta je ono što narodni poslanik može da zna kao član Odbora, a šta je ono što ne može.
Što se mene tiče, ne postoji tajna u državi koja se po zakonom propisanim uslovima ne može poveriti narodnom poslaniku.
Za ime Boga, o čemu se ovde radi? Može li jedan činovnik iz BIA da proceni koja je to tajna koju ne može da zna poslanik? Pa nije nego. Treba da se donese zakon i da se kaže kako se postupa sa poverljivim informacijama. Biće reči po amandmanima, dakle, gospodine ministre, zakon ste napravili u iznudici. On nije sveobuhvatan i valjalo bi da se ispoštuju ovi uslovi koje sam tražio. Hvala lepo.
Gospodine Duliću, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Šutanovac, danas je 3. decembar. Na današnji dan 44. godine jedinice 14. partizanskog korpusa, 27. i 28. divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, oslobodile su Čačak od Nemaca. Jedan od ovih oslobodilaca bio je i moj otac Budimir. Čestitam Čačanima slobodu, onima koji još proslavljaju ovaj datum.
Želim da kažem da postoji jedna skupina ljudi koja se predstavlja kao Srpski pokret obnove, koja je ovih dana pokrenula inicijativu da se tamo podigne spomenik Nemcima izginulim u toj bici. Ne želim to da komentarišem, koristim dragoceno vreme za druge teme koje su veoma važne.
Naša vojska je prevedena sa tzv. korpusnog sistema na neki drugi. Da još jednom podsetim, više ne postoje prva, druga i treća armija, ne postoje kragujevački, ni užički korpus, ne postoji drinska divizija, ne postoji od Višegrada do Gornjeg Milanovca skoro nijedan vojnik, ima 15 praznih kasarni. Videćemo kako će ta stvar da se završi.
Ne postoji više nijedan komandir čete, koji je komandovao za vreme NATO agresije, koji je danas u aktivnoj službi, koliko znam, izuzev generala Ćirkovića, svi generali i drugi oficiri tog ili nižeg ranga su odavno u penziji. Dakle, to je danas u Srbiji tako.
To su oni oficiri koji su obezbedili da tokom, kako se to zvalo, NATO kampanje "Milosrdni beli anđeo", da se zaštiti 98% vojne opreme i naoružanja, da se ne dozvoli da ti ljudi siđu na zemlju iz vazduha.
Njihova je greška to što su bili spremni i sposobni da brane zemlju, sa malenim tehničkim sredstvima i sa velikom voljom i odlučnošću, zato što je u pravu uvek onaj ko se brani bez obzira koliko je veći onaj koji napada. Današnji zakoni treba da obezbede, pre svega, prava koja smo dali predsedniku Republike u danas usvojenom Zakonu o predsedniku Republike da legitimno komanduje vojskom. Nekada ste se grozili kada je neki drugi predsednik imao ta ovlašćenja, ali to je sada stvar za analiziranje sa distance.
Ne postoje ključni strateški dokumenti u vezi sa ovom oblašću. Govorili su neki od poslanika, govorio je u ime našeg poslaničkog kluba gospodin Ivica Dačić, predsednik našeg poslaničkog kluba, bilo bi potpuno normalno da prvo budu usvojena strateška dokumenta, pa onda odgovarajući zakon. Ovako će se strateška dokumenta prilagođavati donetim zakonima, što nije dobro.
Mi smo na zakon o vojsci napisali tridesetak amandmana. Na odbranu samo nekoliko zato što je na odbranu skoro nemoguće pisati amandmane. To je pitanje doktrine, stvar koncepta, šta želite sa odbranom jedne zemlje, šta su njene osnovne pretpostavke i na koji način želite to da ostvarite, tako da amandmanski se praktično u ovoj oblasti ne može intervenisati. Što se tiče amandmana koje smo podneli na zakon o vojsci, njih ima iz nekoliko različitih oblasti, i ovih koji se tiču penzija bivših pripadnika vojske Jugoslavije, i ovih koji se tiču materijalno-finansijskog položaja onih koji sada tu rade, i načina zasnivanja radnog odnosa i definicije raznih drugih pitanja.
U zakonu ima, neko je ovde već govorio, čudim se da borci i borkinje za rodnu ravnopravnost nisu reagovale, u 11 članova se pominju terminološki izrazi koji odgovaraju samo muškom rodu, a mogu da kažem da i sada vojska Srbije ima žene. Recimo, major ili potpukovnik Svetlana Jankov iz Čačka je načelnik nekakve službe za saobraćaj ili ne znam kako se tačno zove to čime ona komanduje, ako uopšte komanduje, možda samo rukovodi, ne znam tačno. Dakle, niste o tome vodili računa ili šaljete poruku da neće biti žena u vojsci. Ne znam kako ste tu stvar zamislili. U svakom slučaju, nije to suštinski problem. Suštinski problem za nas jeste što se ovim zakonima ne obezbeđuje ono što jeste naše shvatanje vojske i odbrane, ali o tome ćemo govoriti kada budu amandmani, o svakom pojedinačno. Ne znam još uvek šta će reći naš odgovarajući savet i da li možemo ili nećemo glasati za ove zakone, u zavisnosti od amandmana koje smo ponudili, ali u svakom slučaju očekivali smo da zakoni o odbrani i vojsci budu drugačiji, ali biće prilike da o tome razgovaramo i ovo je pitanje koncepta.
Mi ćemo taj koncept kritikovati, vi ćete ga podržavati, pretpostavljam, sukobljavaćemo se na onim pitanjima i u vremenu koje dolazi. Voleo bih da mi nismo u pravu.
Na član 104. Poslovnika.
Ponekad se pitam da li je uopšte bilo Kneževe večere i da li je građanin Lazar Hrebeljanović na svoju ruku i suprotno interesima srpskog naroda probao da zaustavi najveću silu tog vremena na Kosovu polju. Nije Slobodan Milošević bio srpski knez 1389. godine. Srpska pravoslavna crkva kanonizovala je Lazara Hrebeljanovića, srpskog kneza, zbog toga što je uradio na Kosovu, a ovog drugog je satanizovala, kao i vi drugi.
I danas je ista dilema na Kosovu. Hoće li ono biti Srbija ili neće biti Srbija? Niste tada delovali kao politički laser, nego ste, suprotno interesima srpskog naroda i njene teritorije i njene države i njenog nacionalnog bića, mislili - ako se oslobodite uticaja Slobodana Miloševića i njegove političke pozicije i njegove političke partije, lakše ćete to pitanje rešiti. Jer vam je bilo obećano da je Kosovo demokratsko pitanje, pa kad vi dođete na vlast, koliko sutra, sva pitanja će biti rešena, s tim u vezi, na opšte zadovoljstvo.
Nije, nažalost, tačno. Kosovo i Srbija, albanski interesi i srpski interesi, omeđeni su projektom koji se zove Prizrenska liga, i traju decenijama i ništa se tu nije promenilo. Naš je interes da se taj projekat ne ostvari. Valjda nije ničiji interes ovde da se ostvari projekat Prizrenske lige. Ako jeste, neka to kaže javno.
Postoje pitanja, to su tzv. prethodna pitanja o kojima ne bi ni trebalo da se diskutuje. Da li treba da bude Kosovo i Metohija u Srbiji – o tome se ne razgovara, to se podrazumeva. S tim se rodite, s tim živite i tako decu vaspitate. Ali, nije suština u tome, nego je suština u tome da se na najvišoj, na najtežoj uzbrdici gurnu kola nizbrdo jednom kad se proceni da onaj ko vuče ta kola može da dovede ove druge na vlast.
Evo vam vlast i evo vam Kosovo i rešite Kosovo. Ali ne možete jer oni koji to ne daju nisu dali ni pre i ne daju ni danas. I nemojte se brukati na ovu temu. Ovo nije političko pitanje u Srbiji, ovo je versko, ovo je svetsko, globalno pitanje, ovo je suštinsko pitanje sukoba dve civilizacije iz pre nekoliko vekova.
Nemojte više o tome danas i nemojte SPS u tom kontekstu. Rekao sam juče - da nije bilo te politike 1989. godine i onog ustava, ne bi danas Kosovo ni bilo tema, ne bi ni Vojvodina bila tema. Bile bi to, de fakto, tri države danas. Ponosimo se što je Srbija danas jedna država.
Zahvaljujem, gospodine Mrkonjiću. Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, u ime SPS predložio sam amandman da se posle člana 34. doda novi član 34a, koji glasi (zbog građana Srbije čitam): ''Pravo na počasni naziv "bivši predsednik Republike" imaju svi predsednici Republike Srbije birani počev od 9. decembra 1990. godine, odnosno od održavanja prvih višestranačkih izbora, kao i predsednici Savezne Republike Jugoslavije i predsednici Državne zajednice Srbija i Crna Gora koji su bili iz Republike Srbije''.
Zašto sam u ime SPS predložio ovakav amandman? Već smo o tome govorili u načelnoj raspravi. Želim još jednom ovde da ponovim. Nije lako postati predsednik jedne države ni u jednom sistemu. Dakle, nekome su predsednici po volji, nekome nisu, ali svugde u svetu bivši šef države je posebna persona.
O bivšem šefu države vode računa na naročiti način razne službe protokola u zemlji i inostranstvu. Oni se često bave veoma korisnim političkim i javnim radom uopšte. Jedna država je ozbiljna država ako može da definiše status bivšeg šefa države na dostojanstven način, onako kako je to rešeno u svakoj normalnoj državi u svetu. Znači, ovde nema nikakvog izuzetka. Mi amandmanom ne tražimo ništa više od onoga što ima bilo koji bivši šef države u svetu. Dakle, to je potpuno čisto.
Ako me pitate na koga se ovo tačno odnosi, ja ću tačno da vam kažem. Odnosi se na gospodina Dobricu Ćosića, na gospodina Zorana Lilića, na gospodina Milana Milutinovića. Dakle, to su bivši predsednici koji bi, na osnovu prihvatanja ovog amandmana, imali ovaj status za koji se zalaže SPS. Naravno, i gospodin Koštunica, on je bio predsednik SRJ.
Dobrica Ćosić je akademik, poznati pisac, ne misli o politici stranke kojoj ja pripadam ništa dobro, a ja se zalažem da on ima status bivšeg predsednika, sa svim počastima koje pripadaju svakom bivšem šefu države. To nije pitanje kakav je njegov odnos prema nama ili kakav je naš uzajamni, javni ili politički odnos. To je na nivou načela, na nivou principa, koji treba da se poštuje.
Molim vas da prihvatite ovaj amandman zato što na ovaj način mi otklanjamo izvesne druge probleme koji će nastupiti u vremenu koje dolazi. Dakle, nije za jednu državu skupo da ovo finansira. Skupo je da finansira desetak hiljada drugih, koji ovo nisu bili, a sami uzmu koliko im treba ili na drugi način obezbede mnogo više od ovoga što bih ja hteo da se ovim amandmanom njima garantuje.
Uvek je u Srbiji, i kad je bila kneževina, i kraljevina, o ovome vođeno računa. Podsećam vas da je Natalija Obrenović, u Srbiji poznatija kao ''maman'', imala kraljevsku apanažu od šest i po hiljada dukata godišnje i da je imala dvorac u Bijaricu, koji nažalost ova naša država ni danas nije uspela da vrati nazad. Obavešten sam da porodica Jakovljević i druge porodice koje su na sudu dokazale da su u krvnom srodstvu s Obrenovićima pokušavaju da ovu imovinu iz Francuske dovedu u Srbiju, odnosno da raspolažu ovom imovinom.
Dakle, neće ovo nikoga naljutiti, neće se ovim niko posebno ovajditi. Ovim amandmanom, ako ga prihvatimo svi zajedno, podići ćemo dostojanstvo ovih ljudi na onaj nivo koji pretpostavlja njihova bivša funkcija. To je potpuno čista pozicija i ovde nema nikakve politike, nema ništa sporno. Ovo je uljudan način kako može da se reši status bivšem šefu države koji, priznaćete, i samo zbog toga što je imao uvid u najsuptilnije državne i druge tajne jedne države u jednom vremenskom periodu, ima pravo, a mi imamo dužnost, da obezbedimo da ovi ljudi u normalnim uslovima funkcionišu i pomažu svojoj državi.
Ne znam nikog od ovih ko svojoj državi odmaže, naprotiv. Znam da mnogi od ovih u različitim međunarodnim posredovanjima, u različitim poslovima koji nisu baš često i potpuno u javnosti na način kao što bi to neko želeo, ali to su prosto takva posredovanja, rade nešto što ne nanosi nikakvu štetu državi Srbiji.
Dakle, to je suština. Nema ovde nikakve politike, ni stranačke ni bilo koje druge. Nismo ni u kakvim posebnim odnosima sa Dobricom Ćosićem ili sa Vojislavom Koštunicom, pa da se sada zbog toga zalažemo da se ovo reši. Mi smo u dobrim odnosima sa jednim načelom koje kaže da ovo treba da bude rešeno na ovakav način.
Ako bismo upoređivali kako je to rešeno u drugim državama, videli bismo da je to rešeno na višem nivou nego što predlažem amandmanom, da se posle člana 34. doda član 34a. koji je tačno pobrojao sve ovo u šta sam ja ovde probao da vas uverim. Nadam se da jesam.
Ukoliko ovaj amandman prihvatite, onda ovo pitanje imamo rešeno na korektan način. Ukoliko ne prihvatite, onda imamo šansu da o ovome govorimo na politički način, i to ćemo činiti, zato što vi onda smatrate da je šef države samo onaj koji je biran posle Vojislava Koštunice, a to je sadašnji šef države. Ako je to tačno, recite to javno. Ne verujem da imate takvo mišljenje, naprotiv.
Ovo je nešto što je potpuno prihvatljivo nadam se za sve političke stranke i molimo vas da ovaj amandman prihvatite odmah kako bismo skratili raspravu i kako bismo radili po drugim amandmanima. Hvala lepo.
Zahvaljujem, gospodine Mrkonjiću. Mi živimo u državi koja ne garantuje nivo stečenih prava. Dakle, postoji nekoliko desetina lica u Srbiji koja ne mogu da ostvare elementarno pravo da prime penziju, zato što, recimo, neko u državi to neće ili zato što je tako rekao Haški tribunal.
Ne postoji nijedna zemlja u svetu koja može da izda nalog da građanin koji je ostvario pravo na penziju (po pet-šest osnova se ostvaruje to pravo; ona može biti lična, porodična, invalidska itd.), da ne može da je prima. Dakle, država u kojoj se to dešava - nije država, a građani u toj državi nemaju pravnu sigurnost.
Podsećam vas da postoje ovde narodni poslanici koji su penzioneri i, dok su narodni poslanici, oni primaju punu penziju i plus na tu penziju primaju sve što po Poslovniku prima i svaki drugi narodni poslanik. Penzija mu se ne umanjuje zato što je narodni poslanik, jer je to stečeno pravo.
A šta vi ovde radite? Kažete da vam se ne sviđa ovaj ili onaj i ne može da mu se isplaćuje penzija. Gde to ima u svetu? Kako je moguće da mi danas govorimo o tome u XXI veku? Pravo na penziju ostvareno je pre 100 godina. Pitajte nekoga da li to negde ima.
Bilo je i drugih primera, da ne uzimam vreme, možemo da pričamo o tome koliko god hoćete.
Znači, ne može biti da, kad neko nekome nije simpatičan, kad neko ima političke razloge, kad neko ima neke lične razloge, napravi spisak. Može američka administracija da kaže: ne dam da uđu u moju državu, odavde dovde, 500 i nešto imena. To može država Amerika u odnosu na naše građane koji žele tamo da uđu. Ali, ne može naša država da svojim građanima kaže: nemaš pravo da primaš penziju.
A vi to radite. Sada to radite. Za svakog ko je na optužnici Haškog tribunala, a jeste penzioner, vi kažete: zamrzava mu se imovina i nema penziju. Ko vam je dao to pravo? Penzija je penzija. Potrošiće je na advokata, na porodicu, da kupi kikiriki – to je njegova stvar, to je njegova penzija. A vi služite nečijem interesu tako što udvorički kažete: ne, ne, nećemo im mi dati penziju sve dok su tamo.
Izvinjavam se, gospodo, ovde ima 50 pravnika. Oni koji su optuženi u Haškom tribunalu, i oni koji su tamo, i oni koji se gone, koje hoće da uhapsi Haški tribunal, nevini su dok taj kvazisud ne kaže da su krivi. Do tog momenta niko ne može da kaže da Janko Janković ne može da prima svoju penziju koju je zaradio. A vi to sada radite. Najmanje je sto građana Srbije koji imaju problem o kome vam govorim.
Prema tome, hajde da jednom tačno kažemo šta je ovde tema. Pominjale su kolege, u ovoj zemlji postoji izvršna sudska presuda, četiri godine, da Jovanka Broz može da dobije pravo na svoje cipele koje su joj nekada uzete. Nema veze ko joj je uzeo, postoji izvršna sudska presuda. Advokatska kancelarija Fila je vodila taj postupak i dobila i izvršno je. Ne može da dobije nijednu fotografiju, nijedne cipele, nijedan prsten koji je nekada dobila privatno od nekoga.
Kako je to moguće? Je li ovo država ili nije država? Šta je tu problem? Da li je država ugrožena time što će neko da dobije svoje predmete u posed ili što će supruga bivšeg predsednika da ostvari pravo na 70% plate predsednika Republike (ili supružnik, može biti i supružnik, sasvim svejedno)? Ne, nego se vi svetite kao mala deca: u-ta-ta, crkni, pukni, ne dam – šta hoćete.
Neće oni umreti gladni. Ne radi se ovde o tome. Nije to ni bio amandman gospodina Mihajlovića. Miletić Mihajlović je, u ime SPS, podneo amandman da se ovo reši jednom zauvek.
Govorila je gospođa Radeta kakvi su vaši aršini. Kako to može nekome 300 kvadrata u Užičkoj, a neko ne može da primi ni svoju penziju? Ajde, ljudi, molim vas, o čemu pričate ovde? Kako je to moguće? Neko može da ima 500 savetnika i ne znam šta još itd., da ih neformalno finansira iz neformalnih fondova, a kasnije saznamo da su oni iz budžeta Republike Srbije, a neko ne može da ostvari pravo na svoju penziju. To je ovde tema. Ako vi ne umete to da nazovete pravim imenom, ako nećete i ako ne smete, to je drugo pitanje, ali ovo su fakti.
I mi vas molimo, prihvatite ovaj amandman, pa nam dokažite da ovo što sam rekao, uzmite stenogram i pažljivo pročitajte šta sam sve rekao, pa onda recite: evo, to radimo zato da to prestane, da prestane šikana, da prestane revolucionarna pravda, da prestane osvetništvo. Ali, vi to nećete.
Niste u pravu gospođo Radeta. Petog oktobra jeste nastao svet. Nastao je svet podzemlja, zato što je onda podzemlje preuzelo državu. To nije polusvet, ovo su obrazovani ljudi koji su u kontaktu sa podzemljem.
O čemu se ovde radi? Vratite slike u plavi salon princa Pavla Karađorđevića u Narodnu skupštinu, vratite sve ono što je uzeto iz Beograda 5. oktobra, pa ćemo da vam verujemo. Nedostaje 106 slika iz zgrade Savezne skupštine danas – Šumanović, Konjović i ostali. Gde su slike? Nisu izgorele, otišle su tamo gde su otišle. Pola ih je u Atenici kod Čačka.
 Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, gospodin Dušan Bajatović je u ime SPS podneo amandman na član 41. Predloga zakona i predlaže da se ovaj član menja. Izvinjavam se u ime gospodina Bajatovića, koji iz opravdanih razloga ne može da brani svoj amandman. On je sada na jednom drugom zadatku.
Mi smo i u načelnoj raspravi govorili o tome da šef države treba da ima obezbeđenje, a kad se kaže obezbeđenje mi pod tim pojmom podrazumevamo da on i članovi njegove porodice budu bezbedni, zato što je šef države, bavio se jednim poslom koji je krajnje suptilan i delikatan dok mu je trajao mandat.
Ali, postoje ovde i državni razlozi. Mogu postojati šefovi države koji imaju neke ambicije da se bave nedozvoljenim poslovima kad im prestane mandat. Nije rđavo da u formalnom smislu Vlada ima na raspolaganju jedan pravni alat, a to je član ovog zakona ukoliko prihvatite ovakav amandman, da se prosto ponekad nađu u blizini bivšeg predsednika, mada ne verujem da u ovoj našoj državi postoje takvi, ali nikad se ne zna. Zašto?
Zato što, videli ste iz bliske istorije, a i iz davne prošlosti, predsednici vlada i država raspolažu informacijama dragocenog sadržaja po sudbinu države i naroda. U odnosu na to kako se oni ponašaju, mogla bi država u izvesnom smislu da bude zainteresovana i kuda se kreću i s kim se sastaju.
Ali, to nije osnovna stvar. Osnovno pitanje je ovde da li neko ko eventualno ima poseban interes da ovakvog čoveka, dakle bivšeg predsednika, kidnapuje, da mu iznudi priznanje u pogledu o­­­dređenih saznanja koje on ima ili da na taj način državi, čiji je nekada bio predsednik, nanese zlo. Prihvatanjem ovog amandmana eliminisao bi se ovaj bezbednosni rizik.
Ako pogledate zakone o predsednicima nekih nama susednih država, videćete da postoji potpuno ista odredba kao što je gospodin Bajatović predložio amandmanom.
Amandman kaže: ''Bivši predsednik Republike ima pravo na doživotno obezbeđenje od strane policije i Vojske Srbije''. Dakle, mi smo ovde rekli da bivši predsednik ima pravo, nismo rekli i da država to sve vreme radi ako se on s tim ne saglašava. To je stvar kako bi se u konkretnoj situaciji ovde ponešto od toga dešavalo.
Pretpostavljam da možete prihvatiti ovaj amandman zato što on na bolji način reguliše tekst osnovnog zakona i zato što smanjuje bezbednosni rizik po samog bivšeg predsednika i članove njegove porodice, ali i obezbeđuje državnu poziciju na bolji način, zato što nije rđavo da nadležne službe koje za to postoje u svakoj demokratskoj državi, a postoje i u drugim državama, znaju kakvo je kretanje bivšeg predsednika Republike, s kim se on sastaje. Ne mislim da ga tajno prate, ne daj bože, nego prosto da se zna šta su njegove aktivnosti.
Normalne države, o tome smo govorili pre podne, bivše predsednike, bivše šefove država koriste za javne, kulturne, političke potrebe i njihova delatnost je, što se mene tiče, uvek svrsishodna i zaista nisam imao nameru, niti gospodin Bajatović, da bilo koga od bivših predsednika na bilo koji način dovodim u sumnju po bilo kom pitanju, već samo da omogućimo da oni imaju ono što smo predlagali drugim amandmanima: da bivši predsednik Srbije, i Savezne Republike Jugoslavije i Državne zajednice Srbije i Crne Gore imaju odgovarajući status i da na osnovu tog statusa imaju pravo i na obezbeđenje.
U protivnom, dešavaće se nešto što nije dobro po državu. Smatram da bi država ozbiljnost po ovom pitanju mogla da iskaže prihvatanjem ovog amandman. Naravno, ako ne želite - to je drugo pitanje, ali podsećam vas da u svakoj državi koja je nama susedna danas, ovo jeste regulisano na ovaj način i da bivši predsednik države više nikada nije privatna persona, ili nije samo uvek privatna persona, on je bivši šef države i, kao takvom, pripadaju mu odgovarajuće počasti, odgovarajući status i bezbednost. U tom smislu je ovaj amandman podneo gospodin Bajatović i mi vas molimo da ga prihvatite. Hvala lepo.
Sasvim kratko. SPS kontroliše njeno članstvo, njeni organi i njeno rukovodstvo. Ne postoji nikakav postupak i nikakva afera koja rukovodi SPS-om. Za sve što čini, rizikuje pred svojim članovima, sadašnjim i budućim, i svaku cenu plaća na izborima.
Dakle, nijedan državni organ danas u Srbiji, a bilo je pokušaja u prošlosti, ni na koji način ne kontroliše SPS, niti je kontroliše bilo koja druga strana država ili strana služba, niti je bilo koja druga država ili strana služba finansira. SPS finansiraju članovi i simpatizeri i finansira se iz budžeta Republike Srbije.
Poslednji ozbiljan pokušaj da služba državne bezbednosti u ovoj zemlji kontroliše SPS bio je tzv. pokušaj Branislava Ivkovića, za kojeg sam i onda rekao i sada mu ponavljam: SPS je organizovana kao pčelinje društvo. Ovde je bilo nekoliko ljudi koji ništa ne znaju o pčelama, pa su govorili o tome nasumice. Nikada pčele nisu letele za trutom, a to jeste Branislav Ivković.
Kada bi neko pažljivo analizirao šta sam rekao, on bi tačno morao da zaključi da nijednog trenutka nisam polemisao ni sa kim od vas, apsolutno. Samo sam rekao, ponavljam ponovo, ne postoji nikakva politička snaga, i nikakva služba, javna ili tajna, i nikakav centar moći, finansijski ili drugi, koji u ovom trenutku kontroliše SPS, i to je legitiman stav SPS-a.
Uopšte ne sporim bilo kom poslaniku pravo da bilo šta saopšti za ovom govornicom ili na nekom drugom mestu. Dakle, to je politička borba. Vi pucate na gol. Mi imamo golmana. Kada ga ne bismo imali, onda ne bismo ovde bili.
Moram da kažem da se taj gol brani iz dana u dan sve bolje, pri čemu, takođe, hoću da kažem i da su pucači sve bolji i bolji, ništa tu nije sporno. Moj posao je da branim svoju mrežu i ja ću je braniti sa svojim kolegama, na način koji odgovara interesima i potrebama političkog programa koji se zove SP, njenom članstvu i simpatizerima i potencijalnom biračkom telu.
Gospodin Mihajlović je dao argumentaciju za koju je smatrao da je neophodna. Ovo je pogodan trenutak da kažem šta se tačno dogodilo pre nego što je na prevaru uhapšen Slobodan Milošević.
Prvo je, podsećam vas, Vlada donela akt kojim se bivšem predsedniku oduzima pravo na obezbeđenje. To je bio prvi čin. To je učinjeno zato što inače nije bilo moguće da se dve službe iste države sukobe, a da se pri tom liši slobode bivši šef države. To je prva stvar.
Druga stvar. U noći kada je na prevaru uhapšen Slobodan Milošević, a Čedomir Jovanović je garantovao svojim potpisom da neće biti izručen Haškom tribunalu, načelnik Generalštaba, koji vama nije bio mrzak jer je bio i bivši načelnik Generalštaba, naredio je komandantu gardijske brigade generalu Bojoviću da prepotčini gardijsku jedinicu i da Vilu ''Mir'' više ne obezbeđuje garda. To je nekoliko krivičnih dela. O tome ćemo jednom razgovarati.
Sve dalje je poznato - pritvor zbog krivih trepavica baba Stamene, a onda kidnapovanje bez saglasnosti ijednog državnog organa, odnosno izvođenje iz pritvora. Kidnapovanje je krivično delo, dakle, sedam-osam krivičnih dela. Govorim sve vreme o tome, jer se radilo o bivšem predsedniku dve države: SRJ i Republike Srbije. Radilo se o predsedniku koji je izbore izgubio sa dva miliona dobijenih glasova. Toliko danas izađe na izbore u Srbiji manje-više. Dobro, više.
Dakle, postojalo je na jednom mestu smišljeno i organizovano, postojala je namera kako da se jedan čovek, koji je bivši predsednik, formalno-pravno liši slobode, a da se pri tom dve službe bezbednosti ne dovedu u sukob. To je bio odnos jedne vlasti prema bivšem predsedniku. Prvi put je biran sa tri i po miliona glasova.
Mi možemo da budemo politički protivnici, i jesmo, zato smo ovde. Nama su politički programi različiti i treba da budu. Mi smo parlamentarne stranke i mi smo poslanici tih parlamentarnih stranaka, i to je dobro. Samo nije dobro da se prema bivšem šefu države bilo ko u svetu tako ponaša. Nije postojao nijedan zakonski osnov da se tako uradi.
Samo se jedan ministar u DOS-ovoj vladi nije saglasio sa protivustavnom uredbom da se Slobodan Milošević na Vidovdan izruči Haškom tribunalu. Ostali su se sa tim saglasili. Ne može to - ustavno je kada je naš Ustav, a kada je vaš Ustav to nije ustavno. Svi su ustavni, samo ovo naše je malo ustavnije. To je, ako hoćete, rđava poruka za budućnost, to je rđav odnos prema državi, prema bivšem predsedniku, to je nemoguć odnos prema građanima Srbije koji su obezbeđivali glasovima da on bude to što je bio.
Možete vi da mislite o tome šta god hoćete. Šef države je šef države. On se nekome sviđa, kao što se i ovaj sada nekome sviđa, nekome ne sviđa, kao što se i ovaj sutra nekome neće svideti, a nekome hoće, ali on je šef države. Kada je bivši, njemu pripada sve ono što treba da pripadne svakom bivšem šefu države u svakoj normalnoj državi.
Dakle, bilo je važno da ovo kažem, neću više na ovu temu da govorim, zato što postoji nekoliko važnih elemenata koji imaju obeležja ili su krivična dela, a među vama je i onda od 176 poslanika bilo sto pravnika ovde u sali, u Vladi je sedelo nekoliko doktora prava. Doduše nisu svi imali državljanstvo Srbije, neki su bili državljani nekih drugih država i bili ministri u Vladi Republike Srbije. Toliko o tome.
Biće još nekoliko amandmana o kojima ćemo govoriti veoma kratko. Ali, mi ne želimo nijednom vašem predsedniku, kakvo god mišljenje imamo danas o njemu, da ima takvu sudbinu i da ima takav odnos aktuelne vlasti kada on postane bivši. Tako se pokazuje da li si častan, da li si samo pobedio ili si revanšista osvetnik. Vi ste bili revanšisti osvetnici.
U ime SPS narodni poslanik i potpredsednik Narodne skupštine Milutin Mrkonjić podneo je amandman. U Glavi X - Prelazne i završne odredbe - dodaje se novi član 45a, koji glasi: ''Prava utvrđena odredbama čl. 37, 38, 39, 40, 41. i 42. za bivšeg predsednika Republike primenjuju se i na predsednike Republike koji su tu dužnost obavljali počev od 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona. Prava utvrđena odredbama čl. 37, 38, 39, 40, 41. i 42. za bivšeg predsednika Republike shodno se primenjuju i na sve predsednike savezne države u čijem je sastavu bila Republika Srbija do istupanja Crne Gore iz Državne zajednice Srbija i Crna Gora.''
Dakle, potpuno je jasno o čemu se ovde radi. Ne želim da uzimam vaše vreme. Mi smo praktično ovaj amandman već više puta objasnili kroz druge i kroz našu raspravu u načelu. Naša iskrena namera je da se svi bivši predsednici dovedu u isti položaj i da svi bivši predsednici imaju ista prava kao što će imati i bivši predsednik posle ovog mandata. To je suština.
Sve drugo je ovde već rečeno i očekujem da ovaj amandman prihvatite, zato što on nikome ne nanosi nikakvu štetu, samo državu Srbiju bolje pozicionira u odnosu na sve što je iskustveno i što je u drugim državama rečeno na isti način ili sličan.
Zato što je, recimo, potpuno neshvatljivo da predsednik bivše države u nekoj evropskoj zemlji nema ništa od prava koja mi tražimo za bivše predsednike države Srbije, Savezne Republike Jugoslavije i bivše predsednike Srbije i Crne Gore koji su bili iz Republike Srbije.
Neko može reći da ovi poslednji nemaju šta ovde da traže, ali ovo je principijelna stvar i smatram da ovaj amandman treba da bude prihvaćen. Mi stavljamo tačku na ovu raspravu kada je ovo u pitanju, zato što povodom svake drugačije odluke reći će nam da vi nemate dobru nameru s tim u vezi, da vi samo štitite prava bivšeg predsednika koji je biran iz redova vaše stranke ili vaših stranaka koje su sada na vlasti. Nadam se da to ne želite, niti da želite da građani to tako shvate.
U protivnom, prihvatićete ovaj amandman i pokazati da je vama svaki bivši predsednik vredan pažnje i poštovanja i u tom smislu vas pozivam da prihvatite amandman. To je trebalo da učini i Vlada, jer je i Vlada, rekavši da neće da prihvati ovaj amandman, u stvari, takođe rekla, kao što najveći broj vas ovde misli: ne, ovo nisu bili naši kandidati, baš nas briga, pa im nećemo dati ništa od ovoga što vi ovim zakonom tražite.
Dakle, to prosto nije moguće i biće prilike da o ovome razgovaramo i kada se bude glasalo o ovom zakonu i kasnije. Moram da kažem: naplaćivaćemo vam to žestoko svaki put kada nam se ukaže prilika, u svakom pogledu, zato što vi onda ne vodite konzistentnu politiku, ne vodite doslednu politiku i ne pretačete u zakonska akta ono što govorite u izbornoj kampanji - da su svi građani jednaki, da su svi ovi koji su odgovorni za ovo ili ono, da imaju isti tretman, već naprotiv, da pravite zakone koji će biti mali politički azil za vaše bivše predsednike. Mi ne želimo da to bude tako i zato je gospodin Mrkonjić u ime SPS podneo ovaj amandman i molim vas da ga prihvatite.