Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Rajko Baralić

Govori

SPS neće podržati ovaj amandman. Kada bi bio prihvaćen ovaj amandman, imali bismo kategoriju takozvanih profesionalnih potpisivača kandidatura, koje bi to mogli naplaćivati po nekoliko puta, kao što i sada naplaćuju.
Iniciraćemo zakon o političkim strankama i ponudićemo vam ga, da one stranke koje se kandiduju na bilo kom nivou za bilo koje izbore, a dobiju manje glasova nego što je bilo potrebno potpisa za tu kandidaturu na narednim izborima, više ne mogu da se kandiduju ili ne mogu da kandiduju svoje liste u toj izbornoj jedinici, ako se radi o lokalnim izborima.
Podsetiću vas, i za predsednika Republike i za parlamentarne izbore najmanje 10 stranaka ostvarilo je manje glasova od neophodnog broja potpisa za podržavanje kandidature. To je sramota.
Osim što prave gužvu, što prave metež na političkoj sceni Srbije, te male političke stranke najčešće uopšte i ne postoje. Bile su ove neke stranke koje je Udba formirala, sad imala ova vaša, kada je Pavković kandidovan i drugi, i onda on čovek dobije četiri i po puta manje glasova nego što ste mu obezbedili potpisa. Dakle, to nije dopušteno.
Prema tome, dobro ste rekli gospođo Radeta, ovaj amandman je besmislen i bilo bi ne samo rđavo, već i opasno da ga prihvatimo.
S druge strane, kao šef izbornog štaba SPS u Moravičkom okrugu, pre nekoliko godina upozorio sam da su neke političke stranke za podršku svojim izbornim listama imale spiskove čitavih protokola medicinskih ustanova, SUP-a, Zavoda za zapošljavanje, i to od jedan pa do koliko treba. To je krivično delo. O tome smo obavestili javnost. Bili smo obećali tužbu, pa smo se predomislili, ali nismo zaboravili.
Dakle, to su stranke takozvanog demokratskog bloka. Pre svega stranka G17. Molim vas, to je nešto što nije dopušteno i, ako bi ovaj amandman bio prihvaćen, onda bi ovo postao jedan metež u Srbiji, gde bi neki manje-više fino zarađivali, a drugi stvarali utisak, koji inače nije stvarni, da oni egzistiraju na političkoj sceni Srbije, a u stvari ne predstavljaju ništa.
Postoji izborna lista u Čačku koja je za predsednika opštine na poslednjim izborima za lokalnu samoupravu dobile 7-8 puta manje glasova nego što je bilo potrebno potpisa. To je politički život u Srbiji i ovaj amandman bi bio krajnje delikatan, i ove posledice o kojima govorim učinio bi još težim i nadam se da ovo neće niko podržati.
Zahvaljujem, gospodine Mrkonjiću. Molim poslanike za malo tišine. Hoću svim poslanicima da čestitam Dan republike pošto danas razgovarate o zakonu o izboru predsednika Republike. To, inače, ne bi bilo moguće da jednog važnog datuma, kao što je ovaj, nije doneta odluka da više ne postoji monarhija. Kako se ranije govorilo, prestala je da postoji tamnica naroda. Na to ste vi pristali usvajanjem i poslednjeg Ustava, dakle, nemate razloga da se bunite.
Svim ljudima u Srbiji koji poštuju ovaj datum (mi ga, svakako, poštujemo) čestitam današnji praznik i hoću da kažem, a o tome ću govoriti i kada bude usvajan budžet, da iako je naša država republika, vi u budžetu obezbeđujete sredstva da funkcionišu dvor i kralj, koji je, inače, mason i engleski podanik i oficir.
Dakle, o tome ćemo pričati kad dođe vreme, a danas, još jednom, svim iskrenim republikancima čestitam Dan republike i želim da dođe dan kada ćemo taj dan proslavljati kako dolikuje prazniku Republike. To neće biti tako dugo, čekaćemo još najviše do narednih izbora. Hvala lepo.
Zahvaljujem. Gospodine Markoviću, moram da kažem, ali neću da vas uvredim – obrukali ste se. To što ste rekli da je valjda normalno da predsednik države, kada to postane, promoviše svoju političku ideju, ja znam da on to radi, i znam da vi to želite ali ne smete da kažete. To što ste rekli je nedopustivo.
Ustav kaže da on izražava državno i nacionalno jedinstvo. To se ne može tako što on promoviše ideje koje podržava 680.000 birača u ovoj zemlji. Država Srbija ima pet-šest miliona birača, za tog predsednika glasalo je milion, i vi onda kažete da će on, crpeći ustavno ovlašćenje, promovisati ideju političke stranke čiji je predsednik.
Voleo bih da predsednik ne radi to, mada on to radi, i voleo bih da vi to ne saopštavate, a vi to saopštavate javno. Mi ovde nismo zluradi. Mi kažemo da je to što smo amandmanom probali da popravimo normalnije od onoga što je predloženo zakonom. I nema tu nikakvog spora.
Dakle, to što ste vi pristali da danas hodate po tankom ledu s prevelikom težinom, i što ćete da potonete danas pred svima nama ovde, to je vaš izbor, ali vi ste ovde bili narodni poslanik, bili ste potpredsednik Narodne skupštine, nemojte pred Narodnom skupštinom da se brukate. Nemojte se više javljati ako ne možete drugim argumentima da nas ubedite da to što smo mi ovde napisali nije dobro.
Javno, tajno – znate, u ovoj zemlji je sve sad postalo relativno. Postoji jedan čovek u Srbiji koji se zove Rato Ninković, koji je predsednik Unije poslodavaca, koji ima tamo neko sedište, ima faks, mejl. Na istoj toj adresi je i faks i mejl i sve drugo masonske lože Orijent. U jednoj stvari je javan, u drugoj je tajan.
Pričao sam malopre o kralju. Ovi su svi Karađorđevići bili masoni ili Rozenkrojcerovi, ne znam iz koje lože su došli, nije ni važno, pa sad i oni su kao neki – pa, nije tačno.
Ali, predsednik političke stranke, velike političke stranke (vi ste velika politička stranka), vrši svoju javnu funkciju svakim pojavljivanjem. To je neodvojivo. Javnost je neodvojiva od bilo kog njegovog nastupa, namere ili postupka. On ne može ništa da izjavi privatno. Predsednik države ne može ništa da izjavi privatno zato što je on predsednik države i sve što kaže ima posebnu težinu.
Ako ne možete da prihvatite ovaj amandman, nemojte nas onda terati da dva dana govorimo o ovom, jer moramo to da vam kažemo.
Znači, znam da vi ovaj amandman ne možete da prihvatite po cenu života i smrti, to je meni jasno, inače, nećete biti to što jeste, ali nemojte nam davati argumente koji ne stoje.
Ustav je rekao ovo, nije rekao ono. Nije tačno. Mi od vas očekujemo da budete konzistentni. Rekli ste da će u ovoj zemlji sve biti demokratsko pitanje kada vi postanete vlast. Vi ste sada postali vlast, a ništa nije demokratsko pitanje od onog vremena kada ste....
(Predsedavajući: Zahvaljujem, gospodine Baraliću, isteklo vam je vreme.)
Slobodan Milošević je demisionirao, pa je Borisav Jović bio predsednik stranke kada je izabran za predsednika Srbije. Figurativno? Pa, neka i vaš predsednik figurativno to uradi, nemamo ništa protiv. Evo, neka Boris Tadić figurativno ne bude predsednik stranke, pa ćemo vam verovati da ste iskreni.
Gospodine potpredsedniče, javio sam se u skladu sa članom 104. Poslovnika Narodne skupštine. Ne bih mogao da ne prokomentarišem ovo što je uvaženi kolega Radovanović ovde govorio. Dakle, on jeste povredio dostojanstvo Narodne skupštine i povredio je dostojanstvo četiri-pet miliona ljudi u Srbiji rečenicom: da nema njih, ovi drugi ne bi imali šta da jedu.
To je bezobrazluk. Zato što je, ili ja možda nisam dobro obavešten, svaki kilogram pšenice koji se proizvede kod bilo kog seljaka, pa i onog u Vojvodini, valjda neko nekom u ovoj zemlji platio po tržišnoj ceni. U kom smislu to žitarice iz Vojvodine završavaju na stolovima građana Srbije osim tako što je neko otišao u pekaru i kupio hleb? O čemu on priča ovde?
Osim toga, on je rekao još jednu stvar, da mi, narodni poslanici, navodno kada s njim o ovom ne razgovaramo oficijelno, odobravamo njegove postupke i klimamo glavom. Pošto sa gospodinom Radovanovićem često učestvujem u različitim skupštinskim telima, veoma se uljudno pozdravljamo i ubuduće ćemo, nije to problem. Nikad nisam klimnuo glavom na tako nešto, niti bih tako nešto mogao podržati. Dakle, to je, u sportskom, bokserskom žargonu, da kažem, udarac ispod pojasa. To nije korektno, a to jeste osnovna teza autonomaša.
Šta to znači? U socijalizmu je pšenica bila subvencionirana, postojale su zagarantovane cene – hajde, taj im nije valjao. Sada je došla demokratska država, pa je ta demokratska država ove godine uredbom Vlade rekla: zabranjuje se izvoz pšenice izvan Srbije po tržišnim uslovima. Nije ih kaznila SPS nego vladajuća koalicija, njoj neka se obrate. Onda su, posle dva meseca, rekli da ta uredba ne može da opstane, da ekonomija u državi mora da funkcioniše na osnovu tržišta.
Dakle, rođen sam na Savincu kod Takova, živim u Čačku, i svi vi drugi živite na drugim mestima. Za ime boga, 200 kg brašna treba za četvoročlanu porodicu godišnje. Da li gospodin Radovanović misli da to ne može da rodi na bilo kom aru zemlje u Srbiji danas?
To je sramota. Očekujem da se izvini, pre svega seljacima u Srbiji, i drugim građanima Srbije, jer to nema smisla. Jer to što je on rekao – da nije nas, vi ne biste imali šta da jedete – treba nas da učini odgovornim ili inferiornim u odnosu na njega. Zašto?
Zato što je ovde pre 1990. godine postojao parlament koji nije mogao da donese odluku ni o čemu u Srbiji ako se ne saglase poslanici Vojvodine i Kosova. Pa, SPS se ponosi time što je učinila, što je okupila ljude koji su rekli: da, ne može više poslanik iz Vojvodine da ima dva puta glas o istom pitanju, a poslanik iz Čačka samo jednom. Zahvaljujem.
Gospodine predsedniče, poštovane koleginice i uvažene kolege, narodni poslanik Sulejman Spaho podneo je amandman na zakon o predsedniku Republike, na član 14, koji reguliše ostavku – da se briše. Kolega Martinović je to sada ovde elaborirao.
Rekao bih nekoliko stvari o stavu 3. ovog člana i o samom amandmanu. Pošto ostavka predsednika Republike nije obična najava, ona znači velike proceduralne i suštinske probleme u jednoj zemlji zato što predsednik Republike komanduje Vojskom u ratu i miru, zato što se predsednik Republike izjašnjava o planovima odbrane, zato što predsednik Republike ima sve druge Ustavom propisane obaveze – bez obzira ko je predsednik Republike, ja ovde ponovo govorim samo o instituciji predsednika – nije svejedno da li je predsednik Republike podneo ostavku ili nije, i nije svejedno kako je on to učinio.
U stavu 3. člana 14. kaže se: ''Predsednik Republike dužan je da obavesti javnost o tome da je podneo ostavku i pri tome može da obrazloži ostavku''. Kolega Martinović je govorio zašto misli da to treba da bude drugačije. Međutim, šta je sankcija za predsednika ako u zakonu kažemo da on mora da obrazloži ostavku?
On prosto može samo reći: podnosim ostavku – ako su birači rđavo procenili kandidata za predsednika, pa mu dali poverenje i izabrali ga za predsednika, a on ih u jednom trenutku razočara time što podnosi ostavku iz ko zna kojih razloga. Pošto je i predsednik čovek, dakle ličnost, on ne mora da obrazloži ostavku, može samo da kaže: podnosim ostavku. Doduše, na taj način bi se poigrao s poverenjem građana koji su mu omogućili da bude predsednik.
Ako bi bilo kao što se predlagalo, da on mora da je obrazloži, ne znam kako bismo ga naterali. Da kažemo: predsedniče, sram te bilo što smo te izabrali, izneverio si nas. Ne postoji način da mi to na odgovarajući način ovde upakujemo a da ima smisla, i da to može da obaveže predsednika, i da svi budu zadovoljni. Dakle, ostavka je lični čin, samo što neke ostavke za posledicu imaju velike probleme - to je tačno. Jer nije isto kad ostavku podnese predsednik mesne zajednice i predsednik države. U tom smislu ovde je zakonodavac ostavio predsedniku mogućnost da obrazloži ostavku ako želi, a ne mora itd.
Zašto ovo govorim? Zato što se ponekad, kad mi govorimo o ovim pitanjima, učini da građani nemaju odgovornost u postupcima političara. Imaju. I građani su odgovorni ako su izabrali pogrešnu osobu za važnu državnu funkciju jer su rđavo procenili njegov, kako se danas moderno kaže, kapacitet i njegove dobre namere. U tom smislu, što se mene tiče, to nije moguće propisati.
Što se tiče samog amandmana, gospodin Sulejman Spaho je predložio da se ceo član 14. briše i čuli smo argumentaciju koja je suvisla, znači mogla bi da bude prihvaćena. Ali, smatram da je bolje da ostavka bude definisana zakonom nego da ne bude. Zato što se ipak radi o šefu države, koji ima veliku odgovornost, trebalo bi da ima veliku odgovornost za državne poslove, za sve ono što mu Ustav daje, a kaže se da on objedinjuje državno i nacionalno jedinstvo, da predstavlja državu itd.
Dakle, u tom smislu, čini mi se da je to bolje regulisano članom 14. i da bi bila manja šteta da ostane čak i ovakav član 14. nego da se on izbriše. Ali, naravno, to su samo finese. Nadam se da će građani Srbije uvek procenjivati kad biraju, pa da taj predsednik neće donositi odluke lične prirode da podnese ostavku. To se skoro i ne dešava. Retko kad se desilo u istoriji da je jedan predsednik države podneo ostavku. Biće da je bilo više ovih drugih, da su želeli da produže mandat. Ima takvih nastojanja u svetu, bilo je i kod nas, kao što se sećate.
Kolega Miletić Mihajlović iz Socijalističke partije je podneo amandman na ovaj član pa će on reći šta je mislio u vezi s tim. Ali, mi ne bismo mogli da podržimo ovaj amandman iz razloga koje sam naveo, zato što uz sve ove probleme ima ovde nekakvih nedoumica šta znači "dospe", "prispe" ostavka i ja se slažem da se to precizno reguliše.
Bilo je ovde problema oko poslaničkih mandata. Kada su neki od mandata oduzimani, recimo, poslaničkoj grupi G17 plus, odnosno njihovim poslanicima, gde iz proceduralnih razloga i nekih drugih (vođeni su i sudski postupci, ne znam da li su okončani, izvinjavam se ako nisu a ja ih komentarišem) nije bilo jasno kad je podneta ostavka – da li onda kada su to poslanici rekli ili onda kada je dokument došao u pisarnicu Narodne skupštine ili onda kada je predsednik Narodne skupštine taj podatak učinio javnim. Dakle, treba da se propiše sve, da nema nikakvog nesporazuma oko toga.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, samo ću dva minuta i zato će gospodin ministar da prihvati ovaj amandman.
Da se ne bi podrazumevalo šta znači ''onaj ko može da obezbedi većinu'', probao sam to svojim amandmanom da definišem – da onaj ko kod predsednika Republike dolazi po pozivu predsednika Republike, govorim o predsedniku ili predstavniku političke parlamentarne stranke, ukoliko zaista ozbiljno ima nameru, i to može i da dokaže, da obezbedi mandatara, odnosno dovoljan broj narodnih poslanika da se Vlada izabere, onda on to može da učini na takav način da je prethodno obezbedio pismenu saglasnost 126 ili više narodnih poslanika.
Na taj način se regulišu dve stvari. Predsedniku se smanjuje prostor za političke kombinatorike, koje svakako postoje i koje su legitimne. To pravo predsedniku ja ne sporim. Predsednik ima svoj politički interes da formira Vladu koja je po njegovoj volji ako je to moguće. Na drugoj strani se skraćuje ovaj put zato što je potpuno besmisleno razgovarati, ne mislim protokolarno, već ozbiljno razgovarati, sa predstavnicima onih stranaka koji ne raspolažu sa dovoljnim brojem mandata da mogu da izaberu Vladu.
Ukoliko biste prihvatili moj amandman, onda bi ovo bilo srednje rešenje. Na efikasan način bismo dobili Vladu i izbegli bismo različite spekulacije koje inače postoje u vezi s tim.
Na ovaj način predsedniku ne umanjujete nijedno pravo koje mu Ustav garantuje, ne umanjujete nijedno pravo političkim strankama koje postoje, svako je imao mogućnost da izlobira (ne volim taj termin, ali to je otprilike nešto što funkcioniše danas u svim oblastima) i ukoliko neko kaže da ima 126 i to može da dokaže potpisima tih narodnih poslanika, svi ostali imaju 124.
I ta priča o formiranju Vlade je završena na ovaj način. Predsednik onda na Ustavom i zakonom propisan način poverava mandat i Narodna skupština se sastaje i bira predsednika Vlade i njen program. Ta stvar je potpuno čista.
Pozivam vas, gospodine ministre, da prihvatite ovaj amandman. Od ovoga vi nemate nikakvu političku štetu, nemamo ni mi nikakvu političku korist, Srbija će da dobije efikasan način da izabere Vladu koja odgovara većini onih koji su se dogovorili da Vladu čine. Hvala lepo.
Zahvaljujem, gospodine predsedniče.
Za SPS je amandman gospodina Srđana Šajna neprihvatljiv. Uz dužno poštovanje i valjanu argumentaciju koju je ponudio, Skupština nije ničiji servis, niti to može da bude. Samim tim, nije servis ni predsedniku Republike.
Narodna skupština Republike Srbije iz Ustava crpi ovlašćenja na osnovu kojih se predsedniku Republike obezbeđuje da rešava određena pitanja, kao što su postupak kod izbora sudija Ustavnog suda i neka druga, da ih ovde ne nabrajam.
Ne sporim da je bila plemenita namera gospodina Šajna, ali je za nas neprihvatljivo da se na ovaj način Narodna skupština decidirano svrstava uz Vladu i druge državne organe kao javni servis predsednika Republike. To nije dopušteno.
Narodna skupština je najviši zakonodavni organ u ovoj zemlji i predstavnički dom. Predsednik Republike je biran na neposrednim izborima, kao i narodni poslanici, on ima neka druga ustavna ovlašćenja, ali Narodna skupština, ako se pri tom ne misli to da će Narodna skupština usvojiti budžet, pa će predsednik Republike sa Generalnim sekretarijatom i zaposlenima moći da vrši Ustavom i zakonom propisane dužnosti – onda je to nešto drugo, ali tome onda nije, po našem shvatanju, mesto u ovom amandmanu.
Dakle, za nas je ovaj amandman neprihvatljiv. Ustavna pozicija Narodne skupštine Republike Srbije je potpuno definisana, kao i ustavna pozicija predsednika Republike. U tom smislu, hteo bih da kažem, amandman je takav da mi ne bismo mogli ni pod kakvim uslovima da ga prihvatimo, zato što je za SPS pozicija predsednika Republike i Narodne skupštine jasno definisana.
Ne bismo mogli da, na ovaj način, jednim amandmanom, obezbedimo komociju predsedniku Republike da on eventualno pomisli da Narodna skupština jeste njegov potrčko. Ne verujem da on to želi, ali ko zna ko sve može biti predsednik u ovoj zemlji, možda se nekom učini da Narodna skupština jeste servis predsednika Republike, a to ne želimo. Hvala lepo.
Hvala, gospodine predsedniče.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, sasvim ću kratko. Ponovo se nećemo složiti u vezi sa ovim.
Narodna skupština Republike Srbije obezbeđuje budžet za devet i po hiljada budžetskih korisnika, pa i za predsednika Republike. Ne treba to da bude posebna obaveza ovde.
Osim toga, predsednik Republike ne rizikuje ništa pred poslanicima, on rizikuje pred građanima jer ga građani biraju. Od Narodne skupštine on može da prihvati stav, a ne mora, dok je kod Vlade ta stvar malo drugačije udešena.
Dakle, nisam ni tvrdio da Narodna skupština ovim amandmanom može postati nečija servisna radionica. Naprotiv, predsednik Republike je institucija. Njemu su obezbeđeni uslovi za rad, ima rezidenciju na Novom Beogradu, ima rezidenciju ovde preko puta Narodne skupštine, ima ove vile na Topoli, ima tajna skloništa kao načelnik Generalštaba. Ima sve što mu je neophodno da radi, ima usvojen budžet i ima obavezu da na osnovu Ustava vrši svoju Ustavom propisanu dužnost.
Kada bude usvojila budžet, Narodna skupština Republike Srbije usvojiće za njega kao i za sve druge. U Generalnom sekretarijatu predsednika Republike radi, ne znam, npr. 150 ili koliko ljudi – pa, oni su korisnici budžeta kao i ostalih 260.000 korisnika budžeta u Srbiji. Nema tu nikakve posebne, što se nas tiče, obaveze Narodne skupštine.
A što se tiče toga da li predsednik Republike poštuje Rezoluciju o Kosovu – to je za mene diskutabilno, zato što se mi ovde nismo izjašnjavali ni o Hongkongu, ni o ovim nekim ostrvima tamo.
Predsednik Republike i neki drugi smatraju da mogu da se ponašaju izvan onoga što je mandat koji je dala Narodna skupština i time oni u izvesnom smislu rizikuju kod velikog broja građana i to jeste suština politike.
Dakle, ja se ne slažem, to govorim u ime SPS-a, da mi obavežemo Narodnu skupštinu da u bilo kom smislu bude logistika predsedniku Republike, jer to prosto ne stoji. To su dva potpuno različita posla. Ustavom je potpuno različito definisano ko tu šta radi i ne može ovaj zakon, nije ovo Ustav, da obaveže Narodnu skupštinu da ima izvesnu obavezu prema predsedniku Republike.
Pri tome, nisam čuo nijedan argument, izuzev ovoga da treba da usvojimo budžet, a to sam objasnio kada je u pitanju pozicija predsednika Republike i njegov odnos sa Narodnom skupštinom.
Pisao sam ja amandmane, i druge kolege iz SPS-a, pa ćemo tražiti da se pare koje su predviđene za Narodnu kancelariju, koja je za nas paradržavna organizacija, prebace u Fond za humanitarne organizacije.
Prema tome, mi ostajemo kod svog stava, ne polemišemo, prosto svako ima svoju argumentaciju. Hvala lepo.
Pa da, vi ste mislili samo Sloba predsednik, pa kad je on bio, svi ste psovali. Ali nije tačno. Svaki predsednik ima svoja pravila ponašanja. I svaki ima Vojni kabinet, Dobanovce, Karađorđevo, Vrnjačku Banju, Taru, Topčider, Palatu federacije, Stari dvor, rezidenciju u Užičkoj. To isto koristi i vaš predsednik. Samo da ne mislite da postoje nevini predsednici.
Za nas iz Socijalističke partije nije prihvatljivo da se članom 7. Predloga zakona o predsedniku Republike kaže: ''Sredstva za rad predsednika Republike i Generalnog sekretarijata predsednika Republike obezbeđuju se u budžetu Republike Srbije, na predlog predsednika Republike''.
U ime SPS-a podneo sam amandman kojim se iza "Srbije" briše zarez i ''na predlog predsednika Republike'' zato što smatramo da ni ostalih devet i po hiljada budžetskih korisnika ''ne sojuzuju'', kako se kaže u jednoj seriji, sami svoj budžet.
Predsednik Republike, prvo, ne treba da se ponižava – ovo govorim sasvim ozbiljno – i da na bilo koji način predlaže iznos budžetskih sredstava, a da rizikuje da mu Vlada i Narodna skupština to ne prihvate. Osim toga, predsednik Republike mora da podeli sudbinu ostalih budžetskih korisnika, da se na osnovu mera ekonomske i fiskalne politike u toku jedne godine, dakle na osnovu povećanja budžeta, proporcionalno, osim ako ne postoje neki posebni razlozi, uveća ili smanji i budžet predsednika Republike.
Vlada, ministar finansija u ime Vlade, kao i za svih ostalih devet i po hiljada budžetskih korisnika, predlaže ovu aproprijaciju, koja inače nije velika. Dakle, 180 i nekoliko miliona, u Predlogu budžeta Republike Srbije za ovu godinu su sve pozicije predsednika Republike, s tim što u ovim pozicijama nema troškova obezbeđenja, troškova protokola – to se finansira sa drugog mesta, ali takođe iz budžeta. To je nama sasvim svejedno, pošto budžet funkcioniše manje-više samo po izvorima, a ne po stavkama, kao po principu spojenih posuda.
Znači, predsednik Republike ne treba ovim da se bavi. Predsednik Republike ne treba da se bavi ni Narodnom kancelarijom. Videćete, kod Predloga zakona o budžetu za 2008. godinu, mi smo predložili da se umanje sredstva predsedniku Republike za projektovan iznos troškova Narodne kancelarije, pošto u budžetu nigde ne možete naći ni šta je to Generalni sekretarijat predsednika Republike, niti u okviru toga šta je Narodna kancelarija, osim u obrazloženju budžeta da 32 ljudi opslužuje Narodnu kancelariju. To je sve što ima u vezi sa Narodnom kancelarijom.
Dakle, mi razumemo da je ova kancelarija napravljena u vreme kada su gospodin Đilas, Šaper i drugi smatrali da je to fina pozicija da se stvori jedna, što se nas tiče – paradržavna organizacija, koja parira Vladi, koja je partner Vladi, koja radi izvesne političke promocije, koja na terenu radi određenu kampanju po određenim pitanjima, ali to je bio period kohabitacije. Vi ste sada u koaliciji sa onima sa kojima ste kohabitirali. Prema tome, ne postoji razlog da postoji Narodna kancelarija.
Da se vratimo na sam amandman. Za nas bi bilo dovoljno da član 7. glasi: Sredstva za rad predsednika Republike i Generalnog sekretarijata predsednika Republike obezbeđuju se u budžetu Republike Srbije. I tu je tačka.
Nema nikakvog razloga za više, zato što predsednik Republike može imati izvesne zahteve koji možda nekada ne mogu da se servisiraju, pa može doći do velikog problema. Predsednik Republike, dakle, mora da deli sudbinu budžetske i fiskalne politike, on mora da deli sudbinu svih budžetskih korisnika, izuzev ako za to ne postoje neki posebni i opravdani razlozi, a Vlada će svakako oceniti koji su to razlozi, pa će to predložiti i sama.
U tom smislu tražimo podršku za ovaj amandman. Ovo nije ništa upereno protiv ličnosti predsednika. Mi ovde govorimo o instituciji predsednika, ko god on bio. On ne treba da se bavi parama. Predsednik Republike ne treba da se bavi finansijama, već time treba da se bave oni koji se i inače bave finansijama za sve budžetske korisnike. Hvala lepo.
Gospodine Duliću, kad gospodin Mrkonjić bude predsednik Republike, to ćemo obezbeđenje da smanjimo deset puta ako treba. To će uskoro da se dogodi. Da ne trošimo državne pare na gluposti.
Pre je bilo manje obezbeđenje, gospodine članu Otpora, makar deset puta. Iz korektnosti neću da kažem koliko ljudi obezbeđuje predsednika Republike danas. Ne želim da ugrozim njegovu bezbednost jer je on predsednik države u kojoj živim. I nemojte se sa mnom kačiti na tu temu, mogao bih o tome da vam ispričam razne interesantne stvari.
Dakle, predsednika vaše stranke i naše države danas obezbeđuje višestruko više ljudi nego što je nekada brojala cela Šesta uprava i oni ljudi kojima je komandovao Senta. Ako hoćete da vam o tome govorim, daću vam priliku kad god želite.
Kako ste vi birali one koji obezbeđuju, nažalost, važna lica, videlo se, i to sa tragičnim posledicama. Zato što se ne može stranačko obezbeđenje proglasiti Državnom bezbednošću. I ne može se nekom ko ima kriminalni dosije – ''Burgija'' – poveriti da čuva predsednika Vlade. E, to je vaše obezbeđenje. I ne džarajte me, zato što nije to moja tema.
Podneo sam amandman u ime SPS-a na član 8. ''Obezbeđivanje predsednika Republike''. Citiram i molim, predsedniče, da mi ovo vreme opcigujete.
"Predsednika Republike i članove njegovog domaćinstva obezbeđuju policija, Vojska Srbije i drugi organi u skladu s potrebama predsednika Republike i propisom koji donosi Vlada.
Propisom koji donosi Vlada mogu da se odrede i druga lica koja imaju pravo na isto obezbeđenje kao predsednik Republike."
U ime SPS-a podneo sam amandman da se ovaj član briše. Ajdemo iz početka. Predsednik Republike je, po Predlogu zakona o Vojsci Srbije, član 17, vrhovni komandant vojske. On ''odlučuje o upotrebi Vojske Srbije i komanduje Vojskom Srbije u miru i ratu''.
Dakle, on jeste ličnost koja treba da ima posebne mere kontraobaveštajnog obezbeđenja zato što se, po izvesnim doktrinama, pre svega kada je u pitanju borbena gotovost jedinica, smatra da je borbena gotovost jedinice koja je ostala bez komandanta smanjena za 20 do 75 posto.
Mi ne želimo da se to dogodi. Zato je važno da predsednik Republike ima onaj nivo kontraobaveštajne zaštite koji garantuje da je njegovo kontraobaveštajno obezbeđenje bez rizika. U tom smislu smo mi svi saglasni ovde, nadam se da niko nema nikakvu primedbu te vrste.
Koga sve obezbeđuju? Ovde je jedna stvar loše napisana. Kaže se ''u skladu s potrebama predsednika Republike''.
Ne procenjuje predsednik Republike šta je njegova potreba za obezbeđenjem. O tome se stara nadležni državni organ, on je dužan da napravi kontraobaveštajnu procenu i da na osnovu toga predloži mere kontraobaveštajnog obezbeđenja.
Sve ovo drugo može biti pitanje. Koliko je izvršilaca, kako su oni angažovani, koji su sve nivoi zaštite...? Nije to samo fizička zaštita, to je apsolutna zaštita.
I nije nikakva sreća biti predsednik Republike – on živi, praktično, u kućnom pritvoru. Tako živi svaki predsednik države u svetu. Dakle, članovi njegove porodice, svi oni koji kod njega dolaze itd., predmet su različitih opservacija jer bi se, inače, moglo zaključiti da je predsednik ugrožen, ili mogao biti ugrožen, sa različitih mesta i od strane različitih lica.
Zašto predlažem da se briše ovaj stav: ''Propisom koji donosi Vlada mogu da se odrede i druga lica koja imaju pravo na isto obezbeđenje kao predsednik Republike''?
Već smo gore, u prvom stavu, rekli da članovi porodice predsednika imaju pravo na to obezbeđenje. Druga lica su ona koja iz ličnih, profesionalnih, medijskih i drugih razloga dolaze sa predsednikom u kontakt. Ali, oni ne mogu imati isto obezbeđenje kao i predsednik Republike. To je suština.
Ovo je neprecizno. Ako bi ostalo u zakonu kao što je predloženo, to bi moglo proizvesti obavezu države za enormne troškove i za angažman prevelikog broja ljudi. Dakle, to je neodrživa stvar u Predlogu zakona. Mi polemišemo s tim, a ne s tim da li lica koja na ovaj ili onaj način kontaktiraju s predsednikom treba obezbediti.
Sledeća stvar, samo kratko, molim vas – "druga lica". U formalnom smislu, pazite, "druga lica" su i oni koji rade s predsednikom, to mogu biti svi oni koji su u Generalnom sekretarijatu predsednika, to su svi oni koji na bilo koji način komuniciraju s njim ili, u širem smislu, sa članovima njegovog porodičnog domaćinstva.
Ko to onda može da obezbedi, kao što ste vi predvideli, na isti način kao predsednika? Ako ovo ostane kao što predlažete, to ne može da obezbedi niko ko se ovim poslom ozbiljno bavi.
Predsednik ima pravo na sve nivoe zaštite koje ima svaki šef države u svetu, ali ne i sva lica koja su s njim u kontaktu. Oni su, da kažem jezikom koji svi razumemo, pod prismotrom, a predsednik je potpuno izolovan, ako razumete o čemu ja govorim.
Predsednik države je potpuno izolovan. On mora u svakom trenutku biti siguran da ne može biti ugrožen, ni na koji način, njegov život, njegovo telo, njegovi članovi domaćinstva, njegove funkcije. Za to se stara država, kao i za sve druge. Šesta uprava je nekada to radila i za poslanike.
Ovi o kojima je govorio kolega Žarko Obradović, to jeste bilo kada je DOS vršio vlast ovde, pa sam ja postavio Odboru za bezbednost pitanje da li smo mi, poslanici koji nismo članovi DOS-a, pošteni ili nismo ugroženi ni od koga, pošto su svi drugi imali pratioce.
Ovi moji iz Čačka, svako po jednog policajca i službeni auto, dođu ovde u Skupštinu, budu ceo dan pa se vrate, sve dok je trajala "Sablja". Dakle, ja sam razumeo da smo mi bili pošteni i da nam zbog toga nije trebala policijska pratnja u to vreme.
Neka gospodin ministar prihvati ovaj amandman ili neka prihvati amandman SRS-a, koji je širi od ovog, mi nemamo ništa protiv. I sami mislimo, takođe, kao gospođa Vesna Pešić, da je porodično domaćinstvo ekonomsko domaćinstvo, a da je porodica ili uža porodica ili kako god, uzmite Porodični zakon, nešto što se lakše objašnjava, jer može iz ovoga proisteći da predsednik države ima porodicu od 150 ljudi.
On ima porodicu od nekoliko članova – ženu, decu, i to je porodica, s njim živi u rezidenciji i ta stvar je potpuno čista.
Još jednom vas molimo, naša namera nije bila ni na koji način da ugrozimo stepen obezbeđenja ili bezbednosti šefa države. Naprotiv. Samo smatramo da ovo što ste napisali nije moguće obezbediti i da to ne doprinosi, već, naprotiv, ugrožava bezbednost predsednika Republike. Zato što, kad sva lica imaju istu bezbednost kao predsednik, onda tu niko nije bezbedan. Mora se znati ko je najbezbedniji među ovima. Evo, to je u najkraćem.
A ovo – koliko je ljudi koga ranije obezbeđivalo, mogu da vam kažem: kad ste radili kampanju 1999. i 2000. godine govorili ste da Slobodan Milošević ima 100.000 policajaca, pa ste vi primili 30.000, pa ih sada ima ukupno 50.000. Samo da znate koliko ih je bilo onda.
Gospodine potpredsedniče, gospodine ministre, gospođice Feketi, SPS ima svoje ime, ne zove se Niko. Rekli ste: Niko nije glasao za naše amandmane.
Po našoj inicijativi, podržali smo vaš amandman o načinu konstituisanja Nacionalnog saveta, nadležnost je dobio gospodin Marković, doduše nevoljno, ali je dobio - na osnovu tog amandmana. I još za dva. Ali, ako ste vi gadljivi na glasove SPS, onda to treba da kažete javno.
Dakle, SPS ne glasa za zakonske projekte ili amandmane na osnovu toga ko ih je podneo, već na osnovu suštine zakonskih projekata ili amandmana. Glasali smo za suštinu i moram da kažem da smo imali i zadovoljstvo dok smo glasali za taj amandman zato što u našem političkom programu piše isto to što ste vi predložili.
Neću da vam uzimam više vreme. Ono što se odnosi na vas, odnosi se i na sve druge. Nikada ne spekulišemo kada podržavamo neki amandman. Glasamo za njega zato što se podudara s našim shvatanjem određenog problema i to ćemo činiti i ubuduće, bez obzira kakav bude bio vaš stav o našem glasu. Ostaće zabeleženo da smo mi za to glasali, a ako se vama ti glasovi ne sviđaju, to je onda stvar za neku drugu priču i na nekom drugom mestu. Hvala lepo.
Gospodine Albijaniću, dame i gospodo narodni poslanici, gospodo ministri i saradnici, pitanje za gospodina Dinkića, ministra ekonomije: Da li mu je poznato koje se sve firme iz Srbije bave izvozom vojne opreme i naoružanja?
Da li narodnim poslanicima može da se dostavi spisak firmi koje se bave izvozom vojne opreme i naoružanja; da li možemo da dobijemo informaciju o tome koliki je udeo SDPR-a u izvozu vojne opreme i naoružanja u odnosu na privatne firme? To je prvo pitanje.
Drugo pitanje je za ministra trgovine gospodina Bubala: Da li mu je poznat pojam "prvo punjenje megamarketa"? Da li ovo ministarstvo raspolaže podacima da pod pojmom "prvog punjenja" veliki trgovinski objekti koji se otvaraju podrazumevaju sledeću operaciju: potencijalni dobavljači poklone sve što se nađe u megamarketu prilikom otvaranja; da je firma "Metro", koja je prvi put otvorila takav megamarket, na taj način dobila dvanaest miliona evra gratis robe, da su firme "Merkator", "Maksi", "Intereks" po istom receptu dobile gratis robe za više od 250.000.000 evra?
Da li je poznato Ministarstvu trgovine da se na ovakav način vrši utaja poreza i sprečava konkurencija, tako što nije moguće da se na bilo koji način koje tržište poznaje pojavite kao potencijalni dobavljač ovakvih firmi? Da li se s tim u vezi oglasio nadležni državni organ, koji ima javno ovlašćenje u ovoj oblasti, a to je Komisija za sprečavanje konkurencije?
Sledeće pitanje je za gospodina Cvetkovića, ministra finansija. U Predlogu zakona o budžetu za 2008. godinu, u obrazloženju budžeta, pročitao sam da se jedan razdeo odnosi na različita udruženja ratnika, njihovih članova porodica itd. Tamo je nabrojano, čini mi se, 11 udruženja. Ne postoji samo Savez udruženja boraca NOR-a.
Imam pitanje: Da li će nevladina organizacija Udruženje ratnih veterana koristiti sredstva iz budžeta ili su prosto samo izostavljeni u obrazloženju koje je Ministarstvo finansija dalo pripremajući budžet za 2008. godinu?
Sledeće pitanje se odnosi na Ministarstvo poljoprivrede: Kolika sredstva su bilansirana za izgradnju brane Svračkovo, regionalnog vodosistema Rzav, s obzirom da sam u budžetu našao podatak da će i ova brana biti finansirana, a nema iznosa? Veoma me zanima koji je to iznos i dinamika kojom će se investirati u ovaj objekat, ako su to zaista opredeljena sredstva. Hvala lepo.
Hvala, gospodine Mrkonjiću. Pre nego što išta kažem o amandmanu, izvinjavam se, nije zloupotreba, dobio sam mejl, jedan Srđan iz Niša kaže da vi najbolje predsedavate parlamentom i dužan sam da vam to kažem, gospodine Mrkonjiću.
Uvek je tema kada neko dobro vodi sednicu.
Čim su se, gospodine Mrkonjiću, drugi uznemirili, znači da sam dobro šutirao. Nema greške, dobro radim svoj posao. Sada će gospođa Vjerica po amandmanu da pohvali nekog drugog i to je u redu. Hajde da radimo.